Jeroen Brouwers: Klijent E. Busken by Naklada Ljevak

Jeroen Brouwers Klijent E. Busken

S nizozemskog prevela Svetlana Grubić Samaržija

Zagreb, ožujak 2023.

…iznenada se sjetim majke. Nikad ne mislim na majku, koja je mrtva već desetljećima. Ja sam sad stariji nego što je ona bila kad je umrla. Mislim. Mislim li nešto? Da sam izvan vremena u kojemu smo majka i ja živjeli i da sam je mirno mogao zaboraviti. Nisam je zaboravio, samo nikad ne mislim na nju. Protutnjala mi je kroz glavu i odmah nestala. Mislim da to mislim. Očito sam u stanju još nešto misliti. Zar mi se u mislima poput munje zaista pojavila majka, a ne netko drugi, neka druga žena? U ljetnoj haljini na plaži, ispod zamagljena sunca, a i ja sam ondje. Stoji s rukama ravno uz tijelo i napinje prste. Sva snaga iz ramena i ruku prenosi joj se u prste koje širi i usmjerava prema pijesku, na kojemu joj se sjena skupila u okruglu mrlju oko nogu, mršava poput kostura u toj pamučnoj haljini s izblijedjelim žutim i svjetlozelenim kvadratićima. To s prstima radi kad je ljuta, prije nego što ih stisne u drhtave šake. Bježi ili se barem odmakni jer će udariti. Dakle, ipak je to bila moja majka, koja je nestala poput izmeta u zahodskoj školjci, ali s licem, glavom i stasom

nekoga drugoga, ne nužno žene. Ovdje možete pušiti svoje nikotinske štapiće, viče sestra Morton. Ovdje nitko ne kaže kancerogeni štapići. Riječ kancerogeno ne s pominje se. Gleda prema gore, gdje se od drveća ne može vidjeti nebo. Vrhovi jela miču se u svim smjerovima, na vjetru koji puše već danima, jučer tako jako i uz tako gadnu kišu da su svi morali ostati unutra. Bit će suho, misli. Sunčano, kaže prognoza. Ovdje dolje ne puše. Jesu li zakočena? Provjerava. Da, kaže onim muškobanjastim glasom, zakočeni ste. To je točno. Zakočen sam. Zakočeniji od kotača na invalidskim kolicima, koje je zaustavila negdje iza mene, gdje ja ne mogu dohvatiti. Ti kotači će se ponovno okretati kad više ne budu zakočeni, dok ja nisam poput tih kotača jer ja više ništa ne mogu, baš ništa. Još samo sjediti i ležati. I opažati. Misliti. Mozgati. Rasuđivati. Razmišljati. Vidjeti

boje koje ne postoje ili barem koje drugi ne vide. Povezala mi je remen oko struka i tako me fiksirala za kolica, a ja ne mogu otvoriti metalnu kopču koja mi je na pupku. Moj bijes zbog toga i moj otpor umrtvljuju se injekcijama i tabletama. Jedino mogu pomicati šake i podlaktice. Nogama i stopalima mogao sam udarati dok i njih nisu povezali za kolica. Imate li svoje cigaretice? Upaljač? Zviždaljka vam je u lijevom džepu na košulji, gos

podine Busken. Kad osjetite da vam je sila, odmah zazviždite. Da se ne bi ponovno dogodila nezgoda. Mislim da ne shvaća da viče. Ima lije pu figuru kao na onoj

slici, no njezini mi decibeli smetaju. Gleda me. Dobro, gospodine Busken? Znam da me čujete. Gospodine Busken? Možete i odgovoriti. Sad mi dodiruje glavu, kod sljepoočnice, stisnutom mršavom šakom gurka me kod uha, ne jako, ali dovoljno da osjetim, jedan blistav, lagani ubod. Zato sam se iznenada sjetio majke. Korača natrag prema zgradi, instituciji, ustanovi, vrtiću talaca, Domu Madeleine za stare i ćaknute koji pišaju u pelenu i rade sve ostalo. Njezina plastična guzica u hlačama koje su usisale sav zrak oko sebe. U papučama u kojima se nju i njoj slične ne čuje da dolaze. Odjednom se tiho, nečujno pojave kao bijele utvare, što te svaki put uplaši. U neutralnoj uniformi ustanove hoda držeći se uspravno, dok joj je gornji dio tijela malo nagnut unatrag i dok joj gole ruke boje bjelokosti lamataju tamoamo. Divno je gledati tu ljepotu i to što je uopće mogu gledati, ali odakle joj pobogu taj glas boje i snage ovnujskog roga koji izlazi iz tih slatkih usta i vrata kao u labuda. Koliko bi mogla imati godina, blizu trideset? Možda rane ili srednje tridesete, ali ne više od toga. Viđa li se s kime?

U kratkoj, napola plavoj dječačkoj frizuri stoji joj nešto što se miče zajedno s njezinim odlučnim korakom, listić s nekog grma ili stabla ili cvijetak, samo komadić, nešto le pršavo. Došla je prije tek nekoliko dana. Ne znam koliko dugo sam ja ovdje. Ja sam Moniek, zagraktala je kad se prvi put ukazala pokraj mojeg kreveta i kad me probudila u pola sedam ujutro. A vi ste?

Pregledavajući papire pričvršćene kopčom na nekom podmetaču koji joj je stajao na podlaktici: gospodin Busken, je li tako? Vi ste gos podin E. Busken? Isprva sam mislio da je riječ o zgodnom mladiću, s obzirom na boju glasa i kratko ošišanu kosu. A i zato što je bijela čuvarska uniforma rodno neutralna: muškarac koji se ne zove Moniek nosi istu odoru kao žena koja se tako zove. Kad sam ponovno otvorio oči i bolje je pogledao, odmah sam skrenuo pogled prema prozoru koji se ne može otvoriti, preplavio me takav šok kao što se zna dogoditi kad slušate Bacha ili kad ste izloženi kakvom drugom umjetničkom djelu; bila mi je tako mučno uzvišeno zapanjujuće lijepa da su mi zasuzile oči i da sam načas osjetio kako nestajem. Dakle, Moniek. Osoblje, ono njegovateljsko i bolničarsko, predstavlja se imenom i traži da ga se tako oslovljava. Zastarjelo je nekoga zvati „njegovateljice” ili „sestro”. Zovem se Ellie, ispravit će vas. Ili: zovite me Suzan. Ili Pienie. One muške više se ne smije oslovljavati „brate” – nismo više u srednjem vijeku – nego lijepo imenom Wim, Karel, Antoon, Sjoerd, koji svi rade kao njegovateljskonadzirateljsko osoblje. Za svaku titulu ili funkciju u sektoru zdravstvene njege koristi se rodno neutralna riječ „osoblje”. Poglavar ove zatvorske firme kojemu na vratima ureda piše doktor direktor, slobodno me zovite Richard, što se izgovara Rišar, ne nosi takvu rodno neutralnu uniformu ustanove, nego običnu odjeću, kao i

drugi članovi uprave, pa se na njemu izvana vidi da je muško. Što se tiče ostalog osoblja, katkad se samo po imenu može zaključiti koja spolna obilježja imaju u hlačama i drugdje. Uzmimo za primjer onu harpiju vojničke glave s psihijatrije, zove se Carola. Tako piše na plastičnoj pločici okrenutoj prema posjetitelju, koja stoji na njezinu radnom stolu s laptopom. Iako neki bogobrižnici smatraju da bi i Isus Krist, Božji potomak, trebao biti rodno neodređen, dakle rekli bismo mesijansko osoblje, u rodni identitet spomenute Carole nema sumnje, naime to kokodakavo psihijatrijsko osoblje opremljeno je zaobljenim, skakutavim grudima nalik na topovske kugle za opsadu Briellea. S druge strane, Moniek raspolaže jedva primjetnim, stidljivim, još neprocvalim izbočinama, pa bi sve to skupa bilo nejasno da se ne zove Moniek. Moniek Morton, piše na pločici s imenom na njezinoj odori. Ništa ne govorite, kao da me niste čuli, gos podine Busken? Gospodine Busken? Još se niste razbudili ili ste možda gluhonijemi? Korisnike Doma Madeleine oslovljava se službeno, „vi” i „gospodine” ili „gospođo”. Oni ovdje nisu pacijenti, kaže Richardrišar, nego gosti, kao u hotelu ili kod nekoga u kući; riječ „pacijent” pažljivo se izbjegava. Trenutno se u žargonu rabi riječ „klijent”, koji koristi usluge ustanove za zdravstvenu skrb kao što bi koristio usluge u restoranu ili trgovini. Sedamdeset eura dnevno, gospodine, bez usluge pranja rublja. To me sve is punjava otporom

koji gotovo tjera na povraćanje. Nemoguće je pobjeći. Onog jutra kad je se nisam usudio pogledati iz kreveta: Možete li sami piškiti, otuširati se, oprati zubiće, obući se ili da vam pomognem? Bilo me sram pokazati joj se u svom razvaljenom jadu. Rukama sam joj pokazao da ću se snaći, iako sam u sebi razočarano morao priznati suprotno, no stisnuo sam zube, a ona još nije bila upoznata s pravim stanjem stvari. Onda nakratko idem u susjednu sobu, odmah ću doći po vas. Odakle takvoj nimfi takav glas. Drugo osoblje me bez riječi ili bez pitanja izvuče iz kreveta, jer im ionako ništa ne odgovaram, skinu mi mrtvački pokrov i golog stave pod tuš, dakle ja sam gol, a oni odjeveni. Dok sam pod tušem, mogu stajati držeći se za drške ili sjesti na poklo pljenu zahodsku školjku. Osoblje me briše dok se držim za umivaonik licem okrenutim prema ogledalu u kojemu se ne želim gledati, no nakon tuširanja ogledalo je jednako mutno kao i ja. Zube – onoliko koliko ih još imam – aljkavo perem sam, a zbog drhtave mi ruke četkica nepravilno skače po ustima i katkad se zabije u nosnicu. Ta ista četkica je narančasta. Svaki dan nastane problem s čepom od paste za zube. Kako me ni Moniek ni nitko drugi nije nadgledao, prije tri ili dva dana, ili jučer, ili jutros, više ne razlikujem boje dana, preskočio sam tuširanje, kao i pranje zubi, reda radi vodom po prskao kosu i ručnik, koji sam bacio na pod i ostavio da stoji is pod umivaonika. Kao i svaki dan, čep paste za

zube ostavio sam u umivaoniku ili na njemu. Za podi

zanje ručnika i čepova paste za zube imamo osoblje. Obavezno jutarnje pišanje je izostalo, ništa nije izašlo.

Brijanje brade i nausnice muških gostiju električnim aparatom izvodi dežurno njegovateljsko osoblje, koje donese taj zujeći, katkad neizdrživo zveckajući uređaj i nakon upotrebe ga ponovno odnese. U sobama gostiju nema utičnica. Ali lijepa Moniek, koja je prekratko ovdje da bi pohvatala sve konce, nije me došla obrijati, dugo je nije bilo. Oblačenje. Već sam bio u čara pama; stajao sam naslonjen na ormar i mučio se s drugim ko

madom odjeće kad sam pao, otkako sam ovdje stalno padam, prije nisam. Onako ošamućen i zadihan, srećom sam pao na krevet, a stopala su mi stajala na linoleumu s kružićima koje sam vidio kako kruže jedan oko drugoga, neki su bili brži od drugih. Odjednom se njegovateljsko osoblje nečujno vratilo. Ipak ću vam pomoći, gospodine Busken. Više nije imala onu podlogu s pa pirima. Odvrativši pogled s mene – nije me vidjela –prema krevetu, onim glasnim basom je dodala, probijajući moju tišinu: Pelena vam se odvojila. Mislim stvarno, gospodine Busken. Cijeli krevet. Ispod mene izvlači uprljanu plahtu i zgužvanu je ostavlja na gumenoj, jetrenosmeđoj zaštiti za madrac. Pelenu – punu mog urina i još nečeg – drži daleko od sebe u ispruženoj ruci i odlazi u zahod. Tres! Poklopac od kante za smeće koja se nalazi ondje. Trebali ste nazvati kad vam je bila

sila. Za to služi ovaj gumb. Mislim stvarno, gospodine Busken. Nadam se da ste se lijepo oprali pod tušem, i sprijeda i straga. Nisam mogao gutati, njezina je ljepota toliko izvanzemaljska. Ali taj glas. Bol me probada u leđima, toliko da ne mogu disati. Ubit ću je. Nožem. Unakazit ću joj lice iz ljubavi i divljenja. Čista pelena u gaćama, učvršćena ljepljivom trakom. Možete li ustati? Držite se za mene. Od nelagode sam ustuknuo. Naopako ste oblačili hlače. Namješta mi odjeću po tijelu, ne radi to ni grubo ni nježno; odlučno, hitro postupa sa mnom kao s ostarjelim djetetom, obuci robicu, obuj cipelice. Morat ću je probosti jer se sramim. Iako sam pri zdravoj pameti, ne smije me vidjeti u mojem ponoru, propasti, pomućenosti. Nožem. Ili ću je pretvoriti u kamen, ili u panj, ili u stajaćicu. Dosta teško hodate, gospodine Busken. Ne možete li normalno namjestiti stopala. I jako se tresete. I teško dišete. Ja za hodalicom, stišćući kočnice jer ta prokletinja ide brže nego što je mogu pratiti. Već sam pisao u vezi s tim. Ona, božica, lebdi pokraj mene, držeći me za lakat, što mi smeta, ne treba mi nikakva pomoć ni pridržavanje, sve lijepo mogu sam, no s druge strane to mi godi, čak i laska, zabrinuta je jer se zaljubila u mene na prvi pogled. Dogegasmo se do zajedničke prostorije, koja se zove dnev

ni boravak, gdje je uvijek upaljen televizor, pojačan na mumljajuću glasnoću, a sad je na ekranu netko rezao povrće onakvim nožem, kad je ona zagraktala: Doručkić

vam je već spreman. Nemam pojma tko sam i zašto me ovdje svi, uključujući i nju, podcjenjuju, omalovažavaju i vrijeđaju. Uvijek dvije kriške kruha: jedna od crnog sa sirom, druga od bijelog s nečim slatkim, s čokoladnim namazom ili tako nečim, ili dvopek sa žutim ili crvenim džemom, sve narezano na male zalogaje, a pokraj plastičnog tanjura mlijeko u tetrapaku sa savijenom plastičnom slamčicom. Katkad je jedan dan gore od drugog, katkad je drhtanje tako nemoguće obuzdati da mi ruka u kojoj je komadić kruha ili dvo peka ne pronalazi usta pa se zabije u nos ili nausnicu. Sestra Moniek is prva mi je držala ruku, no onda me počela hraniti kao pticu. S onim daščanim glasom: Jedan za tatu. Njega nisam poznavao. Jedan sa sirom za mamu. Mamu baš nisam podnosio, a ni ona mene. Svejedno sam se brinuo o njoj do smrti, pa znam što su to pelene pune pi

šaline i govana. Jedan za gospođu Kalckbrander. Ona pak sjedi na svojem uobičajenom mjestu preko puta mene na mojem uobičajenom mjestu i smješka se meni i svojim rukama. Ta je luda sto gradi. Kad sam otvorio usta da uzmem zalogaj, Moniek je razjapila svoja, pa sam vidio kako udiše zrak, koji meni nedostaje. Otkako su me ovdje lišili slobode, nemam zraka. Stavila mi je slamčicu u usta i potom napućila svoje usne i uvukla obraze, mora mi pokazati kako da pijem na slamčicu. Nakon doručka počinje kolektivno zurenje. Na televiziji je cijeli dan kuhanje. Ili priroda sa životinjama. Ili

blebetanje. Stavljaju me u ova invalidska kolica zato što više ne mogu tako dobro stajati i hodati, pa bih mogao pasti, prije nikad nisam padao, a tijelo i udove mi pričvršćuju za kolica jer bih mlatarao rukama i udarao nogama do besvijesti, ali i zato što bih se izvukao iz njih da me ne fiksiraju na tri ili čak četiri mjesta, otkako sam ovdje tijelo mi se kreće protiv moje volje, kao beskoristan uređaj. Ljupkoj Moniek spremno dopuštam da me poveže, uskoro ćemo se vjenčati. Hoćemo li lije po sjesti van, gospodine Busken? Dat ću vam ovu zviždaljku, dobro? U slučaju za znate već što. Izludit će me ovdje.

U pečatljive pojave i stasa kao na onoj slici slikara čije sam ime zaboravio – samo da ništa ne govori – ostavlja me ondje kamo me dovela. Na svoj način, prilično grub za takvu djevojku, otvara vrata azila kroz koja me, začudo, bila izvela i kroz koja će uskoro nestati, ali prije nego što ode unutra, objema rukama trese sagnutu glavu kojom maše tamoamo, dok joj vrškovi prstiju kao drljača prolaze kroz kratku kosu, a s udaljenosti koja je nastala između mene i nje čujem kako brunda. Nešto malo, nešto što joj je smetalo na vratu grlu obrazu, ispada joj iz kose i završava na šljunčanoj stazi, gdje se vjetar ne može osjetiti. Nestaje iza vrata. Tres, vrata se zatvaraju. Kakav tem perament. Još sam se više iznenadio shvativši da me ostavila ispod jela na mjestu na kojemu je veoma neuobičajeno zateći jednog pritvore

nika. Između ovog mjesta i travnjaka s klupama, gdje se

klijenti mogu odmarati kad vrijeme to dopušta, ukopani su željeznički pragovi. Najstrože je zabranjeno prelaziti tu granicu. Checkpoint Zero. Nalazim se na mjestu s kojega vidim i zajednički travnjak i začelje ustanove sa šljunčanom stazom prema ka piji koju nisam vidio do dana današnjeg. Travnjakom se u mom smjeru gega kolega korisnik Doma Madeleine, Wolff. Taj podlac nekoć je bio liječnik obiteljske medicine, pa je na stolu za pregled pacijenticama izvodio svakakve gadosti, često se penjući na stol i na pacijenticu bez poziva dotične, a ta njegova Mengeleova tintara bila je u svim novinama, pa sam ga odmah prepoznao čim sam ga prvi put vidio kako tumara ovuda. Kako su me – ponovno na moje veliko čuđenje – ostavili na zabranjenoj strani granice, vjerojatno je pretpostavio da zabrana više ne vrijedi, ako onaj degenerik smije boraviti ondje u svojim invalidskim kolicima, onda smijem i ja, sigurno misli te je već prešao granicu, što mu nije bilo strano. I on je pratio Mortonicu svojim pohotnim pogledom. Pohotnim glasom kaže: nije me pitala, ali da me pita, uo pće se ne bih premišljao. A ti, Buskenu? Naravno da šutim, čak ni ne vidim tu njegovu polućelavu glavu sa šeširom i obješene obraze, koji mu vise sve do vilice. Šutim. Zuji mi među slje poočnicama. Ionako šutim iz principa, iz protesta. Protiv svega. Od trenutka kad sam shvatio da se odavde više neću izvući. Osim toga, nemam što do prinijeti naklapanju ovdje, svaki prokleti dan iznova, svaki

božji dan od pola sedam ujutro do navečer. Ovdje me više nitko nije čuo da nešto govorim, usta otvaram samo kako bih jeo tu ljigavu bljuvotinu koju stavljaju pred nas. A njega ne vidim zato što ga iz dana u dan dovoljno viđam i uvijek se pretvaram da ga ne vidim. Čujem li što? Također se pretvaram da ništa ne čujem. Ja sam ona tri brončana majmuna koja mi kod kuće stoje na stolu. Ako još stoje ondje i ako mi kuća nije opustošena nakon svih onih potpisa koje sam morao dati. Kad bih i pobjegao odavde, kamo bih išao, u vlastitu se kuću ne mogu vratiti. Možda bih mogao zatražiti azil kod Hermana i Babet. Tele patskim silama signaliziram Wolffu: kloni me se, prljavi psu. Što misliš da bi te ona pitala. Svejedno i dalje stoji s onim borsalinom na svojoj bljutavoj glavi zataknuvši palčeve ljigavih pohotnih ruku za remen od zmijske kože. Kriste i Marijo, čak mi se približava i staje ukoso is pred mene.

Zar bih ga trebao i namirisati? Kao da sam od mramora, nastavljam zuriti u ono što je ispalo iz Moniekine kose. Miče li se ili ne? Obasjano je slabašnom zrakom sunca, kao i iznenada sve osim područja ispod drveća gdje ja sjedim. Wolffov šešir sjaji poput aureole i baca mu sjenu na lice, sve do nausnice. O, o, o, još jedna cigareta. Gos podin Busken ne može bez pušenja. Tako nikad ne

ćete doživjeti stotu. Vade retro, bijesno pomislim, ali to ne do pire do njega. Zar je zaista tako teško suzdržati se.

Potrebno je samo malo volje, Buskenu. Nestani, pretvori

se u prah, gubi se. Čak me ni ne vidi da pušim, s obzirom na to da još nisam zapalio. Samo kutiju i upaljač držim u ruci, koja se, na moju sramotu, ne može prestati tresti i gledam preda se. Zurim preda se. Mramor se ne trese, a ja sam svejedno jedna sjedeća skul ptura, kao ona Johana van Oldenbarnevelta u Hagu, Lincolna u Washingtonu. Dvokrilna kapija na kraju ili na početku šljunčane staze, tridesetak metara dalje, sastoji se od rešetke sa željeznim ko pljima, visoke kao i zidovi oko cijelog područja, i može se otvoriti samo elektronički iznutra. Iza je zemljani put kroz šumu. Šetači katkad zastanu i gledaju kroz ogradu. Što misle da će vidjeti? Gorile ubojice opasne luđake. U ovom trenu ondje se zaustavlja vjerojatno bijeli dostavni kombi, ali u mojim očima on je plave boje. Iz njega izlazi netko u radnom odijelu. Stišće zvono čiji se zvuk čuje negdje u kamenom zamku, gdje se njegova prilika, snimljena kamerom, pojavljuje na ekranu. Kapija se nečujno otvara. Kad bih se mogao svojim tijelom služiti kao u najboljim godinama, sad bih pokušao istrčati, na slobodu. A što onda? To hoću reći. Katkad čujete da je netko drugi iskoristio priliku i šmugnuo u šumu. Hoću reći da će tog nekog nakon dandvatri pronaći policija ili netko drugi i ponovno ga vratiti unutra, gdje će mu se diviti ostali korisnici koji nisu dobili priliku ili se nisu usudili učiniti to što su on ili ona poduzeli, nakon čega će bjegunac danima biti kažnjen pritvorom, pa će mu vrata

od sobe izvana biti zaključana, što meni ne bi teško palo, da budem odvojen od ostalih umobolnika ovdje. Kombi dolazi stazom i zaustavlja se ispred vrata kroz koja je maloprije ušla Moniek, a kapija se bez pijukanja i škljocanja smjesta zatvara. To je mesar, koji je donio zalihe za ovo uskoro. To kaže on, Wolff, već se odgegavši prema vozilu. Kako odvažno. Lakiranim cipelama zamalo je stao na stvarčicu na šljunku koju ponovno promatram. Čini se da se pomaknula, kao da je riječ o nečemu što želi pobjeći kad joj se približe koraci i kad po njoj padne sjena šešira. Je li to nešto živo ili pak nešto lagano poput papirića koji se pomakne pri najmanjem strujanju zraka? Mesar? Najkvalitetnije meso dolazi iz mesnice Do, piše na bočnoj strani kockastog kombija. Bit će to ime koje se rimuje s eso, obrtnici su poput pravih pjesničkih velikana Vondela i Jacoba Catsa ludi za rimom, ali drugi dio riječi Do zaklanja mi grm s onim cvijećem u obliku balona. Od mjesta na kojemu sjedim do kapije ulaz je s obiju strana ukrašen tim grmovima. Kako se ono zovu. Stajali su i uz prilaze internata u kojima sam bio smješten na početku života, kao danas ovdje, na kraju muke koja se zove život. Poštedite me stote. Radije mi odmah stante pede dajte blaženu injekciju. Antraks. Inzulin. Morfij. Ili hrpu tableta za spavanje ili onih protiv bolova, oksikodona, tramadola, fentanila. Željeni rezultat dat će i jednadvije kapi ili zrnca polonija210 u pudingu, čije djelovanje je znanstveno

potvrđeno. Mogao bih još nabrajati, jer se razumijem u to, ali odjednom se ne mogu sjetiti kako se zove taj grm. Mogu se sjetiti nečega od prije osamdeset godina, majke na plaži, sebe i majke i još nekoga na brodu, ali ne mogu se sjetiti imena slikara i ovog grma. Počeli bi cvjetati krajem školske godine, a kad su me u rujnu ponovno poput pošiljke dostavili u internat, ti bi lijepi cvjetovi hrđali poput metala. Mislim da je sad negdje sredina srpnja, a baloni koji se sastoje od više cvjetova su crveni, ružičasti ili bijeli, to znam, no meni je sad sve plavo. Isti takvi grmovi, ljeti s cvjetovima, a zimi bez njih, stajali su i s obiju strana aleja koje su vodile prema visokoobrazovnim ustanovama za uzvišenu svjetinu u Wassenaaru i Het Gooiju, gdje sam kasnije predavao, kao i u parkovima oko konferencijskih vila u kojima sam bio pozvan kao gost predavač s temom egzistencijalnih životnih pitanja. Mesar je ponovno pozvonio, sad na nešto što su očito vrata za dostavu na kraju bočne strane ustanove. Vrata se otvaraju uz brujenje. Na njima se pojavljuje gospođa Holkema. Voditeljica domaćinstva. Želi da je se oslovljava s gospođo Holkema, nikako drukčije. Nismo se zajedno kupali u lavoru, nismo se zajedno klikerali ni igrali jojo, a nismo ni u stalnoj vezi, dakle ja sam gospođa Holkema. Koliko vidim – ne čujem je što govori – pozdravlja mesara s ljubaznim smiješkom na licu. No odmah nakon toga čujem, iako ne razumijem što točno govori, podizanje glasa

kojim tjera Wolffa, natrag iza linije, u svoj kut, ovo je zabranjeno područje. Nosi drukčiju odjeću od ostalih u ustanovi. Klasičnu, staromodnu, zacijelo bijelu pregaču s mašnom straga, kakva se još samo viđa u filmovima i televizijskim serijama iz prošlog stoljeća, a ispod nje visoko navučene duge hlače, plave, ali u stvarnosti vjerojatno druge boje, i nešto točkasto s rukavima koji joj prekrivaju ramena. Gole mišićave ruke, lice od tinjca. Gos podin Do na rudle koje je donio sa sobom slaže kutije, posude i kvrgavu robu zamotanu u papir. Gura svoju robu u domenu gos pođe Holkeme, koja na malo jačem suncu stoji pokraj vrata. Pogledom strijelja Wolffa, ali i mene. Liječnik se opet gega prema meni istim korakom. Ponovno je zamalo nagazio onu stvarčicu. Kako izračunati slučajnost hoće li i kada netko stati na nju. Zar misli da će biti još odvažniji i pobjeći kroz rešetkastu ogradu, kad se ona uskoro bude razmaknula, kao bedra neke djevojke, što sigurno prolazi njegovim prljavim mislima? S tim šeširom. A što onda? Dok je u pritvoru, vraćeni bjegunac ne dobiva desert, barem se tako priča, nema jogurta s komadićima breskve ili čokoladnog pudinga sa zaslađenim sokom od borovnice u onim prozirnim rebrastim plastičnim posudicama. Također ništa strašno što se mene tiče. Hoda, prekoren, ali nepokolebljiv, još se i šepureći. Hvala Bogu, ovaj put prolazi pokraj mene, ne pogledavši me, ništa mi ne dobacivši. S rukama spojenim na stražnjici.

Nadlanicom jedne ruke ritmično udara o dlan druge.

Gospodin Do, koji je donio meso, ponovno ulazi u svoje vozilo i ide unatrag, okružen oblakom ispušnih pli

nova kao i kad je dolazio. To će koristiti okusu i mirisu mesa. Rešetkasta ka pija otvara se na isti onaj magično realistični način, rešetkasta kapija se zatvara. Gospođa

Holkema podigla je ruku kako bi pozdravila gospodina

Doa, no onda me ponovno strijelja pogledom i viče ne

što gestikulirajući rukom kao da me želi otjerati sa svoga terena, kao maloprije Wolffa. Dovikuje li i pokazuje baš to? Ne razumijem je, i pak sam ja lud. I gluhonijem, s plavičastom maglicom pred očima. Nestaje. Iznad mene šušte krošnje. Meso? Ono što se ovdje poslužuje pod tim imenom katkad podsjeća na okus te namirnice.

U kuhinji se – ili je možda gospodin pjesnik to već učinio u svojoj radnji – meso ili nešto slično reže na koc

kice i komadiće i tako stavlja pred klijenta, kako on ne bi sam morao rezati, što mu ne bi ni us pjelo onim jedva nazubljenim plastičnim patuljastim nožem. Klijent samo treba to govno nataknuti na dječju vilicu ili zahvatiti žličicom za lutke i gurnuti u usta. Sav je pribor za jelo od lagane plastike kako – kao što vodstvo zoološkog vrta vjeruje – ljudi koji su ovdje smješteni ne bi sebe ili nekog drugog ranili ili ubili. Ono u što vodstvo vjeruje nikad nije teže od pahuljaste sjemenke maslačka. Dajte mi oštar nož da njime režem, nazubljen da njime pilim, s vrhom kojim mogu ubosti i zabiti ga u

stol da uspravno stoji. Kao neurokirurg znam što su no

ževi od zrcalnog čelika i što znači rezati i probadati i bockati i ko pati i nazubiti i piliti, na primjer lampu od šperploče za dječju sobu, a čak ni nemam dijete. Odjednom je kroz moje misli proletio komet. Sve plavo. Us put, onaj grm zove se dendron. Stvar je u bistrim mislima i u koncentraciji. Ja imam bistre misli. Kad nešto pomisliš, moraš biti svjestan da misliš i držati se toga, inače će se jedna stvar o kojoj misliš u nasumičnom povezivanju omotati oko druge. To nisu bistre misli. Kroz glavu ti cijeli dan ne prekidno prolazi sve i svašta, sve se miješa, pa onda ponovno nestaje kao u zahodskoj školjci, a da pritom svjesna misao nije postala bistra misao, sve se vrti, jedna se pretače u drugu, is prepliću se, a katkad se jedna te ista misao pojavljuje dva ili više puta. Kad si zamišljen, zapravo ne misliš ništa. Bljesci. Komadići. Isprepletene niti. Gledajući oko sebe, vidim kako neki klijenti odsutno zure preda se, ljuljajući se naprijednatrag, lica namrštenog od razmišljanja, ali što zapravo misle, o čemu razmišljaju, euro za vaše misli, no bolje da si zadržim taj novčić, za njega neću dobiti ništa osim ništavila. Pitaj to sam sebe, negdje u mojoj dubini kaže neki glas. Gluposti, ja u svojoj dubini nemam nikakav glas, zar sam ja bazen? Kao neki

ovdje koji čuju glasove iako nitko živ ništa ne govori, katkad čuju dva glasa, tri također, kako istovremeno kokodaču, psuju, prijete, hule, sile. Takve goste noću u

susjednim sobama čujem kako viču, posrću, bacaju stvari o pod ili zid. Kad sam sâm sa sobom kao sad, katkad možda u mislima čujem žagor, pa po boji, tonu i izgovoru pre poznam samo glas one Carole iz Briellea. Spavate li dobro, gospodine Busken, pita. Jako dobro, ne odgovaram. Ležite li prvo i razmišljate, brinete li se prije nego što zaspite? Sanjate li? Nastavlja li se ta zabrinutost i u snu? Što tebe to briga, glupa vještice s tom svojom kartotekom. Šutim. Kad se probudite, sjećate li se što ste sanjali? Nakon onog prvog i jedinog puta kad sam joj nešto rekao, više ništa ne govorim ni njoj niti ikom drugom. Ja da razmišljam u krevetu? Iz tog pitanja može se zaključiti da nema pojma o razmišljanju, o bistrim i usredotočenim mislima. U krevetu zatvorim oči i s pavam. Što se mene tiče, ne moram se ni probuditi. Zanima je čujem li glasove u sebi, u glavi ili možda u trbuhu, kakvi su to glasovi, što govore, obratite pozornost na to duboko u svojoj nutrini. Kad kaže „u glavi”, stavlja ruke na gornji dio svoje lubanje obrubljene pletenicama i čvorovima kao na makrameu, kad kaže „u trbuhu”, stavlja ruke pod stol i prislanja ih na svoj dio tijela tog naziva. Sat anatomije za mene, u slučaju da više ne znam gdje se što nalazi. Sve to drvo ispred nje miče se zajedno s njezinim gestama, glavom, grudima, koljenima i prstima, pa ponovno koljenima i prstima. Vidim se na staklima njezinih naočala. Registriram. U odrazu se vidim kako obraćam pozornost. U Brielleu

Bilješka o prevoditeljici

Svetlana Grubić Samaržija rođena je u Osijeku 1982. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Donjem Miholjcu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2007. godine diplomirala je engleski jezik i književnost i povijest umjetnosti, a dodatni studij nizozemskog jezika završila je nekoliko godina kasnije. Nakon rada u školi stranih jezika posvećuje se prevođenju beletristike i publicistike te audiovizualnih materijala s engleskog i nizozemskog jezika. U više navrata bila je na usavršavanju nizozemskog jezika u Nizozemskoj i Belgiji, a 2019. godine boravila je u rezidenciji za prevoditelje u Amsterdamu. Među pedesetak objavljenih prijevoda ističu se naslovi Dnevnik Anne Frank, Mitovi, laži i ratovi za naftu F. W. Engdahla, Antigona u Molenbeeku Stefana Hertmansa, Što gledaš? Willa Gompertza, Malva Hagar

Peeters, Ljudski rod: Povijest čovječnosti Rutgera Bregmana te Večernja nelagoda i Moja miljenica Marieke Lucas Rijneveld.

Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

221

Naklada Ljevak

Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

Urednik: Nenad Rizvanović

Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević

Na naslovnici: Hieronymus Bosch, detalj crteža

Naslovnica prema izvorniku: Ana Pojatina

Prijelom: Ram

Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001167757.

ISBN 9789533556680

Jeroen Brouwers: Klijent E. Busken

Jeroen Brouwers

Klijent E. Busken