Jenny Erpenbeck: Kairos

Page 1

Foto © Renate von Mangoldt

Jenny Erpenbeck, njemačkih književnica svjetskog renomea (1967., Istočni Berlin), studirala je kazališnu umjetnost na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, a potom glazbenu umjetnost na Glazbenom konzervatoriju Hanns Eisler. Pisanjem se počela baviti 1990-ih godina i za svoje romane dobila najuglednije književne nagrade – među ostalima i Ingeborg Bachmann (2001.), Hans Fallada (2014.), Independentovu nagradu za stranu književnost (2015.), Nagradu Thomas Mann (2016.), Nagradu Strega (2017.). Godine 2018. uvrštena je i u širi izbor za nagradu Booker International, a redovito se nalazi na popisu kandidata za Nobelovu nagradu. Knjige su joj prevedene na 30 jezika, a Naklada Ljevak objavila joj je romane Nepravilni glagoli i Večer svih dana.

U Istočnom Berlinu 1980-ih godina slučajno se u autobusu susreću devetnaestogodišnja studentica i oženjeni sredovječni pisac koje povezuje i ljubav prema glazbi, slikarstvu i književnosti i započinju burnu ljubavnu vezu. Nakon početne idile pokazuje se da je Hans patološki ljubomoran, slab, neodlučan i osvetoljubiv, a Katarina popustljiva do samoponiženja. Kad ga ona prevari, on joj ne može oprostiti i među njima nastaje opasna pukotina koja otvara prostor okrutnosti, kažnjavanju i pokazivanju moći. Svijet oko njih također se mijenja: kako se Istočna Njemačka počinje urušavati, nestaje sve ono što je predstavljalo sigurnost i pouzdanost ustupajući mjesto novoj eri koja osim dobitaka donosi i nenadoknadiv gubitak. * * * „Erpenbeck je jedno od najjačih imena svjetske književnosti, pa ne iznenađuje da se već neko vrijeme spominje kao buduća nobelovka. Nije mi običaj knjige koje recenziram čitati dvaput, no u ovom slučaju nisam mogao odoljeti.” Dwight Garner, The New York Times Ilustracija © Shutterstock CIJENA: 21,90 €

ISBN 978-953-355-745-8

www.ljevak.hr

KAIROS

Kairos je roman o rađanju i propasti ljubavi između studentice i sredovječnog pisca usred političkog i društvenog kaosa u vrijeme pada Berlinskog zida i urušavanja Istočne Njemačke.

JENNY ERPENBECK

UWE JOHNSON PRIZE (2022.)

JENNY ERPENBECK

„Erpenbeck je primjer romanopisca čiji je prikaz raspada jedne države podsjetnik da pisac može govoriti o povijesti na način na koji to ne mogu povjesničari ni političari – propitujući dogme, razlamajući vrijeme, čuvajući krhotine.” Gal Beckerman, The Atlantic „Roman koji prodire u dubinu... u nestalni i varljivi jaz između javnih i privatnih života.” Bethanne Patrick, Los Angeles Times „Bol i užitak prepleću se u briljantnom romanu Kairos, priči o ljubavnoj aferi koja se događa u Istočnoj Njemačkoj neposredno prije i nakon pada Berlinskog zida. To je najnovija knjiga Jenny Erpenbeck, kojoj u sljedećih nekoliko godina predviđam Nobelovu nagradu.” John Prowers, NPR „Oštroumno i perceptivno, izbjegavajući zamku upadanja u ‘ostalgiju’, Erpenbeck nudi kontranarativ u odnosu na zapadnjački trijumfalizam i klišeje o oslobođenju.” Brendan Driscoll, The Millions

ROMAN

„Erpenbeck je vješta u istraživanju velikih tema kroz intimne odnose među ljudima. Kairos je jasna i trezvena knjiga, moralno neutralna i upravo stoga još zanimljivija.” The New Republic „Jedan od najtmurnijih i najboljih romana koje sam uopće pročitao... Erpenbeck nikad ne poseže za uobičajenim frazama i standardnim rješenjima. Iako je roman doista pesimističan prema ljubavi i politici, provođenje vremena s rigoroznom i beskompromisnom imaginacijom Jenny Erpenbeck okrepljujući je osjećaj, od prve do posljednje stranice.” The Guardian



Jenny Erpenbeck Kairos


Biblioteka Cicero Naslov izvornika Jennny Erpenbeck Kairos © 2021, Jenny Erpenbeck Sva prava pridržana. © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2023.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.


Jenny Erpenbeck

Kairos S njemačkog prevela Ana Nemec

Zagreb, prosinac 2023.



PROLOG



Hoćeš li mi doći na sprovod? Ona spušta pogled na šalicu za kavu ispred sebe i ne kaže ništa. Hoćeš li mi doći na sprovod, pita ju još jednom. Kaže mu, pa živ si da življi ne možeš biti. Ali on ju pita i treći put: hoćeš li mi doći na sprovod? Hoću, kaže ona, naravno da ću ti doći na sprovod. Pored mjesta koje sam odabrao raste breza. Lijepo, odgovara ona. Četiri mjeseca kasnije vijest o njegovoj smrti zatječe je u Pittsburghu. Rođendan joj je, ali prije prvih čestitki iz Europe prima poziv od Ludwiga, njegova sina, koji joj kaže: otac je danas umro. Na njezin rođendan. U vrijeme njegova sprovoda ona je još u Pittsburghu. U pet sati ujutro, deset sati po lokalnom vremenu u Berlinu, ustaje točno pred početak komemoracije, stavlja svijeću na stol hotelske sobe, pali ju i s interneta pušta glazbu njemu u čast. Drugi stavak Mozartova Koncerta u d-molu. Ariju iz Bachovih Goldbergovih varijacija. Chopinovu Mazurku u a-molu. Svaku od skladbi prekidaju reklame.

7


Novi Hyundai. Banka koja odobrava stambene kredite. Lijek protiv hunjavice. Kada se šest tjedana kasnije iz Pittsburgha vratila u Berlin, obilazi svježe iskopani pješčani humak i brezu pored njega. Ruže, koje je u njezino ime na grob položio jedan prijatelj, već su uklonjene. Prijatelj joj priča kako je prošao sprovod. Svirala je glazba. Što to? pita ga. Mozart, Bach i Chopin, odgovara prijatelj. Ona kimne. Pola godine kasnije njezin je muž u kući kad na vrata dolazi neka žena i predaje mu dvije velike kutije. Plakala je, kaže on, dao sam joj rupčić. Duboko u jesen kutije i dalje stoje kod Katharine u radnoj sobi. Prije dolaska čistačice Katharina ih odlaže na kauč, a kada je soba očišćena, opet ih vraća na pod. Ako joj zatrebaju ljestve za policu s knjigama, samo ih odgurne u stranu. Na policama nema mjesta za dvije velike kutije. Podrum je netom poplavio. A da ih jednostavno samo tako odnese u smeće? Otvara gornju kutiju i zaviruje unutra. Potom ju opet zatvara. Kaže se da Kairos, bog sretnog trenutka, iznad čela ima čuperak i da ga se jedino za njega može uhvatiti. Međutim, odleti li bog na svojim krilatim nogama, vidi mu se samo goli zatiljak bez kose, bez ičega za što bi ga se moglo ščepati. Je li sretan bio onaj trenutak kada je kao devetnaestogodišnjakinja upoznala Hansa? Jednoga dana početkom studenoga sjeda na pod i kreće pregledavati papir za papirom, mapu za mapom, sadržaj prve, zatim i druge kutije. Zapravo, riječ je 8


o hrpi svega i svačega. Najstariji zapisi datiraju iz osamdeset šeste, najnoviji iz devedeset druge. Nailazi na pisma i kopije pisama na indigo-papiru, bilješke, račune iz trgovina, kalendare, fotografije i negative fotografija, razglednice, kolaže, pokoji novinski članak. Kockica šećera iz kavane Kranzler osipa joj se po rukama. Između stranica ispadaju prešani listovi biljaka, na rubovima stranica spajalicama su pričvršćene fotografije iz putovnica, u kutijici šibica nalazi se čuperak kose. I ona posjeduje kovčeg s pismima, indigo-kopijama i fragmentima uspomena, većinom dvodimenzionalno gradivo, kako se to stručno naziva u arhivistici. Čuva svoje dnevnike i kalendare. Idućega se dana penje na ljestve i s najviše police skida kovčeg, prašnjav je, i izvana i iznutra. Nekada davno papiri, oni iz njegovih kutija i oni iz njezina kovčega, vodili su dijalog. Sada vode dijalog s vremenom. U jednom takvom kovčegu, u jednoj takvoj kutiji, ravnodušno, jedno pored drugoga u prašini desetljećâ, počivaju kraj, početak i sredina, ono što je napisano da zavara i ono što je bilo istinito, ono prešućeno i ono zapisano, sve to, htjelo ili ne htjelo, ovdje je ispremiješano, ono proturječno, minula srdžba, ali i minula ljubav, sve to nalazi se u jednoj omotnici, u istoj mapi, ono zaboravljeno jednako je požutjelo i iskrzano kao i ono što je, bolje ili manje dobro, ostalo u sjećanju. Dok joj prebiranjem po starim mapama i ruke postaju prašnjave, Katharina se sjeti svojega oca, koji je na proslavama njezinih dječjih rođendana uvijek nastupao kao mađioničar. U zrak bi bacio čitav špil karata, a potom bi među razbacanim kartama izvukao upravo onu koju je zapamtila ona ili netko od ostale djece. 9



Ništa nije kao Ja i Ti: A ako nas dvoje nismo Onda ni Bog više nije Bog I nebesa se ruše. ANGELUS SILESIUS



PRVA KUTIJA



I/1 Toga petka u srpnju pomislila je: ako sada i dođe, mene više neće biti. Toga petka u srpnju čitav je dan pisao dva retka. Kruh je krvaviji nego što si mnogi mogu i zamisliti, pomislio je. Pomislila je: onda neka samo gleda. Pomislio je: a ni danas neće biti bolje. Ona: možda je gramofonska ploča već stigla. On: Navodno Mađari imaju Lukácsa1. Uzela je torbicu i jaknu i izišla na ulicu. Dohvatio je sako i cigarete. Prešla je most. Hodao je po Friedrichstraßeu. A ona je, jer autobus još nije bio na vidiku, skoknula do antikvarijata. Prešao je Französische Straße. Kupila je knjigu. Cijena knjige iznosila je 12 maraka. A kada je autobus stao na stanici, ušao je. Imala je točan iznos. I tek što je autobus zatvorio vrata, izišla je iz knjižare. Kada je vidjela autobus na stanici, počela je trčati. 15


I vozač joj je, iznimno, još jednom otvorio stražnja vrata. I ušla je. U visini operne kavane nebo se smračilo, kod Kraljevske palače stuštilo se nevrijeme, jak pljusak natjerao je putnike na Trgu Marxa i Engelsa da pohrle u autobus koji je stao i otvorio vrata. Nekoliko je ljudi nahrupilo unutra da se spase. Nju, koja je isprva stajala na ulazu, tako su odgurnuli prema sredini. Vrata su se zatvorila, autobus je krenuo, a ona je gledala za što da se uhvati. I tada ga je ugledala. I on je ugledao nju. Vani je bio pravi potop, a unutra se isparavalo iz mokre odjeće pridošlica. Autobus je sada stao na Alexu2. Međutim, stanica se nalazila ispod mosta brze željeznice. Izišavši, ostala je stajati ispod mosta dok kiša ne stane. I drugi koji su izišli ostali su stajati ispod mosta dok kiša ne stane. I on je izišao i ostao stajati. Tada ga je pogledala drugi put. I on je pogledao nju. A kako je kiša ohladila zrak, navukla je jaknu. Vidjela je da se nasmiješio, pa se i ona nasmiješila. Ali tada je shvatila da je jaknu navukla preko naramenice torbe. I posramila se pred njegovim smiješkom. Popravila je stvar i nastavila čekati. Onda je kiša stala.

16


Prije nego što je izišla ispod mosta i krenula dalje, pogledala ga je treći put. Uzvratio joj je pogled i krenuo u istom smjeru. Nakon par koraka potpetica joj se zaglavila u procijepu pločnika, a on je usporio korak. Uspjela je brzo izvući cipelu i nastaviti hodati. I on je odmah ubrzao tempo. Sada su se oboje smiješili u hodu, pogleda uperena u pod. Tako su hodali – stepenicama dolje, kroz dugačak tunel, onda opet gore, na drugu stranu ulice. Mađarski kulturni centar zatvorio se u 18 sati, prije pet minuta. Okrenula se prema njemu i rekla: već je zatvoreno. A on je odvratio: idemo na kavu? I ona je rekla: da. To je bilo to. Sve se posložilo kako je i moralo. Toga 11. srpnja osamdeset i šeste. Kako da se sada otarasi toga mladog stvora? Što ako ga netko ovdje vidi s djevojčicom? Koliko može imati godina? Pit ću crnu kavu, mislila je, bez šećera, tako će me shvatiti ozbiljno. Proćaskati i klisnuti, mislio je. Kako se zove? Katharina. A on? Hans. Deset rečenica kasnije saznao je da ju je već jednom vidio. Na jednom od svibanjskih prosvjeda prije mnogo godina ona je bila ono dijete koje je vrištalo na rukama svoje majke. Erika Ambach, majka. Priča nešto o „odrezanoj pletenici” i cucla svoju crnu kavu. Njezina je majka tada kao doktorandica radila u istoj zgradi akademije u kojoj se nalazio prvi istraživački laboratorij njegove žene. Oženjeni ste? Da, da. On je se doista i sjeća, to jest sjeća se kratko ošišanog derišta 17


koje je prestalo vrištati tek pošto ga je majka podigla na ramena. Promjena perspektive utješila je dijete. Zapamtio je taj trik i kasnije ga primijenio kod svoga sina. Imate sina? Da. Kako se zove? Ludwig. Velika sila!3 kaže ona u nadi da će se on nasmijati. On se nasmije i kaže: moj je najdraži dio: Ljutit vikne mali zeko: „Ljudi, tko me to opeko?”4 Za ilustraciju je podigao ruku. Prije samo deset godina i njezina je majka sjedila kraj nje na rubu kreveta i čitala joj Janka Raščupanka sve dok ne bi zaspala, on je odložio žlicu i izvadio cigaretu. Pušite? Ne. Sjeća se odrezane pletenice, sjeća se i prosvjeda i osjećaja srama što će tako unakažena ići među ljude. Ali zaboravila je da ju je majka tada za utjehu podigla na ramena i s njome prošetala uz tribinu. Neobično, pomislila je, jedan se maleni dio moga života sve ove godine nalazio u ovoj nepoznatoj glavi. I sada mi ga ona vraća. Ima li plave ili zelene oči? Uskoro ću morati poći, kaže on. Vidi li ona na njemu da laže, da ga danas ne čekaju ni žena ni sin? Sinu mu je četrnaest godina, znači ona bi mogla imati osamnaest ili devetnaest. Jer, njegova je žena već sedamdesete otišla iz instituta i godinu kasnije ostala je trudna. Devetnaest, kaže ona i ipak uranja kockicu šećera u crnu kavu. Ali kosa je u međuvremenu narasla. Da, hvala Bogu. Izgleda kao da joj je šesnaest i pol. Maksimalno. Znači, još studirate? Učim za slovoslagačicu u državnom nakladnom zavodu, a kasnije planiram studirati primijenjenu grafiku u Halleu. Dakle, baviti se umjetnošću. Naravno, položim li prijamni ispit. A vi? Ja pišem. Romane? Da. Prave knjige koje se prodaju u knjižarama? Naravno, odgovara on i sluti da će ga iduće pitati za prezime. Hans i kako još? pita ona, on joj kaže, ona kimne, ali ga očito ne poznaje. To što ja pišem nije za vas. Otkud vi to znate, odgovara ona i sad poseže i za šlagom. Kada je njemu objavljena prva 18


knjiga, ona se tek rodila. On je prohodao za vrijeme Hitlera. Zašto bi djevojka poput nje čitala knjigu o umiranju i smrti? Ona misli da on ne vjeruje da je ona sposobna čitati. A on misli da se boji da će ga te mlade oči gledati kao ostarjela čovjeka. Čime se vaša majka sada bavi? Radi u prirodoslovnome muzeju. A otac? Zadnjih pet godina radi kao profesor u Leipzigu. Profesor čega? Kulturne povijesti. A tako. Spominju se još neka imena, krug prijatelja njezinih roditelja, njihovi prijatelji i njihovi roditelji. On zna sve te stare priče, svatko je bio dio neke od njih, prvo su bili mladi, potom su naizmjence podobivali djecu, ženili se i razvodili, bili zaljubljeni, zavađeni, prijatelji, spletkari ili nepristrani. Uvijek isti ljudi na zabavama, u birtijama, na otvorenjima izložbi ili kazališnim premijerama. U jednoj malenoj zemlji, koju se nije moglo samo tako napustiti, sve se nužno svodilo na incest. I evo ga sad, sjedi u kafiću s kćeri te Ambachice. Sunčeve zrake odbijaju se od ostakljenih prozora hotela preko puta. Kao u New Yorku, kaže on. Bili ste tamo? Da, zbog posla. U kolovozu možda putujem u Köln, kaže ona, ako mi odobre. Rodbina na zapadu? Baka mi slavi sedamdeseti rođendan. Köln je grozna zabit, odgovara on. Pa opet, ima katedralu, odvraća ona, a katedrala sigurno nije grozna. Ali što je kölnska katedrala u usporedbi s kremaljskom crkvom u Moskvi? Još nikad nisam bila u Moskvi. U nekom trenutku šalice su se ispraznile, tako i malena čašica za votku ispred Hansa, pa se on osvrće tražeći konobara. No djevojka je sada oslonila lice o ruke i opet ga gleda. Pogled joj je tako jasan. Iskren. Riječ koja je izašla iz mode. Namjera je plemenita, iskrena i čista. Čarobna frula, 1. čin. Ruke su joj tako glatke. Baš me zanima je li takva po čitavome tijelu. Sada se mora pobrinuti da račun brzo dođe. 19


Na izlazu joj nije pružio ruku, nego je samo rekao: vidimo se. Ta tri koraka prema ulici još su prehodali zajedno, a onda joj je kimnuo, okrenuo se i otišao. I ona je otišla, u drugome smjeru, ali samo do semafora. Ondje je zastala. Zna mu prezime. Sigurno će lako saznati i adresu. Može mu ubaciti pismo u sandučić ili ga pričekati pred kućom. Tramvaj zvoni, auti voze kroz lokve, na pješačkome semaforu pali se zeleno pa opet crveno. Bol zbog toga osjećaja širi joj se sve do vršaka prstiju. Još uvijek stoji na istom mjestu, na semaforu se pali zeleno pa opet crveno. Čuje šljapkanje automobilskih guma na mokrom asfaltu. Bez njega više ne želi nikamo. Vidimo se, rekao je. Vidimo se. Ni ruku joj nije pružio. Zar se prevarila do te mjere? A onda on najednom izusti u njezina leđa: a da večer provedemo zajedno? Žena i sin večeras spavaju na selu kod obiteljske prijateljice. Od Alexa se podzemnom željeznicom voze do Pankowa, otamo tramvajem još tri stanice, a onda poprijeko preko nekog trga i ispod drveta kojem su odrezali grane. Ovo drvo ima neobičnu frizuru, dobacuje on, a ona se smješka, no kako se čitavo vrijeme smješka, nema neke razlike. Zatim ulaze u kuću i penju se na četvrti kat. U stanu miriše na parfem. U predsoblju tepih i škrinja, na zidu ulja na platnu, grafike, fotografije, kao u Ermitažu, kaže on, ona kima i gleda uokolo. Već dvadeset godina živimo ovdje, kaže on, dođite, pokazat ću vam stan. Hoda iza njega uskim hodnikom koji se račva ulijevo, do otvorenih vrata. Kuhinja, govori on, ona ugleda ormarić, sudoper, kuhinjski stol obojen u plavo i kutnu drvenu klupu, iza klupe je prozor koji gleda na dvorište. Nema ni jednog jedinog drveta, kaže 20


on, ali svako nam jutro pjeva neki kos, vrag bi znao zašto mu se baš ovdje sviđa. Na cjedilu pored sudopera je lonac i nekoliko čaša. Posuđe od doručka još je na stolu, teglica meda, opaža ljuske jajeta na tanjurićima, čajnik od bijelog emajla, tri šalice. Tamo iza je spavaća soba, govori on hodajući i pokazuje u dubinu mračnoga hodnika, ovdje je kupaonica, pokuca na malena vrata pored kuhinje. Preko puta ona ugleda rukom oslikani natpis na još jednim od vrata: ulaz zabranjen. Tu je Ludwigova soba, kaže on i uhvati kvaku, no ne otvara vrata. Pa se vraćaju, uza slike poredane kao u Ermitažu, i dalje, na drugu stranu stana. Kutna kuća, kaže on. U velikoj sobi, u koju ju je doveo, nalaze se okrugli drveni blagovaonički stol i šest stolaca, svaki je drugačiji. Preko jednoga je prebačena pletena ženska vesta. U kutu se smjestila bidermajer-vitrina, u njoj su šalice i tanjuri od meissenskog porculana. On odlazi do dvaju prozora i oba ih širom otvara. Kad su prozori otvoreni, ovdje gore nam je kao na nebu, kaže on. Velikim hodnikom s lijeve strane odlazi u sobu koja je očito dnevni boravak. Na podu tepih s plavim uzorkom, bijeli zidovi, klimavi kožni kauč, lijevo od njega peć, desno stojeća svjetiljka. Dizajnirao ju je Lutz Rudolph, kaže ona, i mi je imamo. On je naš obiteljski prijatelj, odgovara on, i ovdje širom otvarajući prozore. Ona ostaje stajati u hodniku, naslonjena na dovratak. Nju tako naslonjenu, tu će sliku upamtiti. On se vraća, prolazi pored nje, samo ne preblizu, obilazi blagovaonički stol i otvara požutjela dvokrilna vrata koja vode u drugi hodnik, desno. Tamo iza ona ugleda uski sobičak pretrpan policama s knjigama koje sežu sve do stropa. Nisam posebno vješt, napominje promatrajući 21


neravno spojene daske. Ona se približi. A knjige samo pristižu, govori on i pokazuje joj hrpe knjiga na podu. Uz nju svoju vlastitu sobu promatra kao nešto strano. U erkeru je pisaći stol. Tamo pišete? Ne baš često. Imam radnu sobu u Glinkastraßeu, volim raditi drugdje. A tako, kaže ona. U Glinkastraßeu imam i svu aparaturu za rad na radiju, tamo sam službeno zaposlen. Što tamo radite? Radoznala je i podsjeća ga na vjevericu dok ga tako ispituje. Radim kao autor – „stalni slobodnjak”, tako se to zove. „Stalni slobodnjak”? Moram osmisliti jednu emisiju godišnje, sve više od toga plaćaju mi ekstra. Kakve su to emisije? Evo opet vjeverice. Nekad o povijesti, ako tijekom istraživanja za svoje knjige nabasam na nešto zanimljivo, ali obično o glazbi – skladateljima, glazbenicima. Studirao sam glazbu, vama je to možda manje zanimljivo. Volim Bacha, kaže ona razmišljajući je li možda slušala koju njegovu emisiju na radiju. I ja, odgovara on. Crno vino? pita ju on. A ona kaže: rado. Dok on odlazi po vino u kuhinju, ona uđe nekoliko koraka u prostoriju i ogleda se. Ispred knjiga nalaze se figurice i limene igračke, na hrptove knjiga naslonjene su razglednice, na daske su pribadačama pričvršćene fotografije: malo dijete, očito sin, dijete sjedi na poniju, krajolik s oblacima, lijepa žena na ljuljački u holivudskom stilu, vjerojatno njegova supruga, smiješi se fotografu, a to je možda on, Hans, njezin muž, no kroz vječnost fotografije sada se smiješi svakome tko gleda fotografiju, pa i njoj, gošći njezina muža. Iza nje on zvecka čašama, nosi dvije u jednoj ruci, dok u drugoj drži bocu. Hoćemo li slušati glazbu? pita je i odlazi preko u dnevni boravak. Da, odgovara ona i pođe za njim.

22


Dok on bira prvu ploču i stavlja naočale da bi na poleđini mogao pročitati redni broj skladbe koju joj želi pustiti, potom iz omota vadi crnu ploču, stavlja je na gramofon, četkicom uklanja prašinu iz brazdi i glavu ručke spušta točno na glatko mjesto između dviju skladbi, dotle ona ima vremena na miru ga promatrati. Njegova uska ramena. Čuperak na glavi. Kratak trup u odnosu na duljinu nogu i ruku, zbog čega mu kretnje uvijek djeluju kao lamatanje udovima. Zapravo, ovako odostraga djeluje kao neko dijete, kao neki od njezinih vršnjaka, jedino kada se okrene i priđe joj, opet postaje odrastao. Njegov ravni nos, uska usta, sive oči. Ona sjeda na klimavi kauč, a on na fotelju pored. Skida naočale za čitanje, vraća ih u džep na prsima i pripaljuje cigaretu. Natočio im je vina, no ne stižu nazdraviti jer Svjatoslav Richter već počinje svirati Chopinovu Mazurku u a-molu. Puštajući joj svoju glazbu, on joj se prepušta. Je li ona toga svjesna? I sama svira klavir, naučila je svirati neke od Chopinovih valcera, ali tek sada, dok zajedno slušaju, shvaća koliko je ova glazba zapravo duboka. Scherzo u b-molu, Polonaise u a-molu, čitavo vrijeme šute, ne gledaju se, ujedinjeni su u tišini. Tek kada se ploča počne vrtjeti u prazno i ručica se podigne uz klik, on joj kimne, podigne svoju čašu i nazdravi joj. Otpiju gutljaj, potom on ustaje da promijeni ploču, a ona vani uz otvorene prozore u tišini začuje lastavice. Sada joj pušta Impromptu u a-duru Franza Schuberta, Bachove Kromatsku fantaziju i Partitu u e-molu i 3. stavak Mozartova Klavirskog koncerta u B-duru. Njišući glavu u ritmu, povremeno dobaci: ovo je zaista divno, zar ne? Tu i tamo i ona izusti: predivno je. Tu i tamo ga pita: čije je ovo? A on joj odgovara: Artur Rubinstein, Glenn Gould, Clara Haskil. Između Bacha 23


i Mozarta otišla je piškiti i u kupaonici na užetu za sušenje rublja ugledala sinovljeve samtene hlače. Ispred ogledala nalazi se bočica parfema po kome je stan tako dobro mirisao, Chanel 5. I tri četkice za zube u čašici. Na hoklici ženina spavaćica, nemarno odbačena usred dnevne rutine. O, maju dragi, dođi olistaj grane sve, poželi klavir na samome kraju, ali već je srpanj, vani se ljetna večer pretvorila u ljetnu noć, a boca crnoga vina prazna je. Jeste li gladni? Da. Idemo onda nešto pojesti. Može. Lijepo je hodati uz njega, pomisli ona. Lijepo je hodati uz nju, pomisli on. Dvadeset minuta hodaju kroz noć. Dobro poznaje taj lokal, bio je ondje već bezbroj puta, konobar mu, kao i obično, dodjeljuje stol rezerviran za stalne goste. Ona zna da se prije jela ubrus prebacuje preko koljena, zna i da prije pića valja potapkati usta, zna da tanjur s juhom valja lagano nagnuti unazad, a ne prema sebi, zna i da se ne smije nalaktiti i rezati krumpire nožem. Lijek za sve strahove i sve nade, sve ono što se ne može i ne želi predvidjeti jest znati da po završetku jela nož i vilicu valja odložiti jedno pored drugoga, drške okrenute prema desnom rubu tanjura. Gledajući toga muškarca koji poput neizmjerne sreće, poput nesreće i pitanja za večerom sjedi sučelice njoj, shvatila je: upravo je započeo život za koji je sve ono prije bila samo priprema. On razmišlja kako je lijepa i dok žvače. A što sad? Bez suvišnih riječi koračaju prema kući. Kući, sada to već i za nju znači jedno: nazad k njemu. 24


Odozdo gledaju prema prozorima iza kojih i dalje gori jako svjetlo. Možda je on s njome izišao samo kako bi se mogli vratiti. Kako bi živio u iluziji da je ono što je njemu tako blisko i za nju svakodnevica. Ona samouvjereno odlazi prema dnevnom boravku, dok on iz kuhinje donosi još jednu bocu vina. Zatječe je uz prozor. Ona razmišlja kako je prozorska klupčica tako nisko da se bez problema može ispasti kroz prozor. Tamo preko, kaže, još je netko budan. Naš dobar prijatelj, odgovara on, slikar. Dobro je čula da je rekao „naš”. On smatra da bi ona trebala znati kako stvari stoje. Ona se okrene prema njemu. On u ruci drži gramofonsku ploču, s usana mu koso visi cigareta. Izvadi lulu iz gubice, pseto.5 Evo Requiema. Sada baš i nije vrijeme za to, kaže ona. Rekla je „sada”. Mrtvaci koji leže pod zemljom ne spavaju, oni čekaju. Uvijek je vrijeme za dobru glazbu, odgovara on i odlaže cigaretu. Onda u redu, kaže ona. On vadi ploču iz omota i četkicom nježno prelazi preko brazdi, potom ploču stavlja na gramofon. I najednom se pred njima otvara pogled u grobnice, i on i ona nađu se posred grobišta, a otok živih nije veći od tog komadića tla pod njihovim nogama. Dok mu ona skida naočale i odlaže ih sa strane, a on ju prvi put uzima u zagrljaj, čovječanstvo moli za čovječanstvo, moli za mir i vječnu svjetlost. Ona mu obujmi lice objema rukama i ljubi ga, ali sasvim nježno. Začuje se usamljeni mladi glas, hvali Boga, jer ako bude vjerovao, možda će ga Bog poštedjeti. Osjet djevojčina golog ramena pod njegovim rukama dok njezin glas izgovara molitvu, savršeno nadopunjavanje toga dvoga, to neće zaboraviti dok je živ. Sve do tebe koji slušaš molitvu, 25


svako tjelesno biće može dospjeti6, da, tako i jest, pomisli on pa isključi misli. Poljupci, zbor, njena kosa, trenutak prije kraja introita, usrdna molitva živih za njihove pokojne: Svjetlost vječna svijetlila im!, koja odzvanja praznom crkvom. Odgovore ljudi moraju pronaći sami, i dalje je mračno ondje gdje žive, želje nemaju težine. On diše, ona je glavu naslonila na njega, i ona diše. No sada, dozvani, mrtvaci se krenu meškoljiti u grobnicama, popravljaju svoje mrtvačke pokrove ne bi li pokrili kosti koje samo što nisu uzašle na nebo, kyrie eleison, Gospode, smiluj se, šapuće mu ona i nasmiješi se prije negoli mu zarije zube u meso, želi li mu ona to odgristi komad, ta luđakinja? Mrtvaci se drhtavo uzdižu u nebesa, a dva ljudska tijela preobražavaju se u krajolik koji je oku nevidljiv i samo rukama opipljiv, bezbrojni putevi vode kroz taj krajolik, ali pobjeći se ne može, pa ti znaš, izusti on, da odmah slijedi Dies irae, Dan gnjeva, ne, odgovara ona i odmahuje glavom kao da zna bolje od njega, ne slijedi, i privuče ga bliže sebi. Bog koji nastanjuje nebesa umata nebo, umata ga kao knjigu. I na božansku će zemlju pasti sva mnogolika nebesa, i na more. I neumornu vatrenu stihiju koja će spaliti zemlju, mora i os neba, dane, sve ono što je stvorio, On stapa u jedno.7 Sviraju li svi ti rogovi, fagoti, klarineti, bubnjevi, pozaune, violine, viole, violončela i orgulje uistinu na zapovijed? Noć će biti posvuda, duga, pače nemirna, jednaka za sve, i bogate i siromašne. Sa zemlje se nag dolazi i nag joj se vraća.8 Grijehe svijeta otpisat će vatra, ali što ako grijeha nema? Lijepih bokova, proleti mu kroz glavu izraz iz jedne od pripovijetki Thomasa Manna dok joj rukama klizi niz struk. Kolik strah će na sve pasti kada Sudac s višnjom vlasti dođe pretrest ljudske strasti!9 Nehotice pjevuši latinski tekst mjereći stane li mu u svaku ruku po jedan 26


njezin guz. I evo sada pozaune, najavljuje dolazak suda, sve su bliže, tako blizu da je zbor utihnuo i čuju se samo pojedinačni glasovi: bas odašilje poziv svima, i mrtvima i živima, tenor slavi divljenje svekolike materije uskrsnuću, alt otvara veliku knjigu grijeha, a sopran posljednji diže glas u ime svakog pojedinog grešnika: kada Sudac sudit stane, sve će tajne biti znane, što ću jadan tada zborit, komu ću se zagovorit, gdje i dobre strah će morit?10 A njih dvoje i dalje stoje, na plavome tepihu u dnevnom boravku, na svome otoku, bosi, isprepletenih ruku i nogu, i tek tu i tamo, izranjajući iz svoje slijepe sreće, otvore oči i pogledaju se. Otkuda ta djevojka samo crpi toliku sigurnost? Zatim opet zatvaraju oči ne bi li rukama i usnama vidjeli temeljitije. Ukazanje Gospodina nad vojskama na trenutak mu vraća prisebnost, rex tremendae majestatis11, doziva zbor, pogled mu pada na cigaretu koju je odložio u prošlome životu, pretvorila se u dugačku stapku bijeloga pepela. Do nje je njezin ručni sat, kada li ga je samo skinula? Ne smijemo jedno drugo razočarati, kaže on i poseže joj među noge. Ona se smiješi: već smo na tome putu. Salva me, salva me.12 Spavaj sa mnom, kaže ona. On ju uzima za ruku i vodi ju iz sobe, kroz blagovaonicu, kroz predsoblje, u tamu hodnika, uz ogledalo, sve do prostorije koju joj ranije nije pokazao. Isuse mili, sjeti se kako si se za spas čovjeka dao mučiti i razapeti na križu. Sjeti se muke koju si pretrpio. Ako me sada odbaciš, sve je bilo uzalud. Sjeti se. U bračnome krevetu on liježe na stranu na kojoj obično spava njegova žena, a djevojci prepušta svoju stranu. Još nikada ni s jednom od svojih ljubavnica nije bio u bračnome krevetu. Lako je moguće, kaže joj, da se neće dići, previše sam popio i previše sam uzbuđen. Sasvim je nebitno, odgovara 27


ona i dodiruje ga. U dnevnom boravku, gdje su nebeske vojske anđela i čovječanstvo pred sudom ostali sami, u međuvremenu se odvija podjela: na lijevoj strani grešnike očekuje plamteći pakleni oganj, a blažene na desnoj strani budućnost u kojoj vlada vječni dan i nikada ne pada noć. Voca me cum benedictis13, sablasni glasovi odjekuju s crne ploče koja se i dalje vrti na tanjuru gramofona. Onaj tko se posljednji put osvrne da pogleda Zemlju iz nepregledne daljine, vidi koliko je u stvarnosti bio dug put od groba do glavnih vrata nebeskoga suda. Uzdizao se u polutonovima gotovo čitave dvije oktave, kroz žilavu masu nade i straha. Kad su uzdasi i vapaji ustupili mjesto tišini, dva su tijela sasvim ispružena ležala u tami jedno pored drugog. Nikada više neće biti kao danas, misli Hans. Ovako će odsada biti zauvijek, misli Katharina. Potom san briše sve misli, a ono što im se dogodilo, upisat će im se u moždanu koru dok zajedno leže spokojno dišući.

28


Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Glavna urednica: Emica Calogjera Rogić Urednica: Nada Brnardić Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević Dizajn naslovnice: Ana Pojatina Prijelom: Petra Brnardić Tisak: Feroproms CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001204116. ISBN 978-953-355-745-8



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.