Jon Fosse: Drugo ime

Page 1

i. – ii. Roman
Jon Fosse Drugo ime septologija

Biblioteka Cicero

Naslov izvornika

Jon Fosse

Det andre namnet

septologie  i – ii

Copyright © Samlaget, Oslo, 2019

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2023.

This translation has been published with the financial support of NORLA.

Prijevod je objavljen uz financijsku potporu NORLA-e.

Knjiga je objavljena uz potporu

Ministarstva kulture i medija RH.

Jon Fosse

Drugo ime

septologija i. – ii. Roman

Zagreb, listopad 2023.

S norveškog preveo Munib Delalić

I bijel ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima.

Otkrivenje

Dona nobis pacem.

Agnus Dei

Anni
I.

Vidim da stojim i gledam sliku s dvjema crtama, jednom ljubičastom i jednom smeđom, koje se po sredini križaju, duguljasta je to slika, vidim da sam crte pomno naslikao debelim slojem uljane boje, koja se malo razlila, i ondje gdje se smeđa i ljubičasta crta križaju boja se lijepo miješa i teče prema dolje i pomislim da to i nije slika, ali da je ona istodobno ono što i treba biti, da je završena, nemam više što na njoj raditi, sliku moram skloniti, ne želim da stoji na štafelaju, ne želim je više gledati, pomislim, i potom pomislim da je danas ponedjeljak i da bih sliku ipak trebao staviti među ostale slike na kojima radim, koje još nisam završio, koje stoje zategnute unutarnjim ramom između vrata male sobe i vrata hodnika, ispod klina na kojemu visi moja smeđa kožnata torba s remenom, u kojoj je blok za skiciranje i olovka, i onda pogledam prema dvjema gomilama gotovih slika koje stoje prislonjene uza zid pored kuhinjskih vrata, imam devet-deset većih slika koje su gotove, i pritom četiri-pet malih, nešto tako, ukupno četrnaest slika, stoje svaka na svojoj gomili jedne pored drugih, onamo pored kuhinjskih vrata, jer nije baš dugo do moje izložbe, kažu da je većina mojih slika kvadratna, iako su mi slike ponekad

11

duge i uske, slika s dvjema crtama koje se križaju u obliku je pravokutnika, ali tu sliku ne želim izložiti na svojoj idućoj izložbi, jer mi se ta slika zapravo uopće ne sviđa, a možda to i nije neka slika, samo dvije crte, ili je možda ne želim prodati, nego zadržati za sebe?, jer neke slike ne želim prodati, želim ih zadržati za sebe, i možda je to jedan od razloga zašto mi se ona ne sviđa?, možda slika mora biti neuspješna da bih je poželio zadržati za sebe?, ne, doista ne znam zašto je želim zadržati, kao što ne znam zašto sam zadržao i ono malo slika koje stoje gore u jednoj od tavanskih prostorija i koje ne želim prodati, ili bi, najednom pomislim, možda Åsleik želio tu sliku?, da je za Božić pokloni Sestri?, jer svake mu godine, u vrijeme adventa, dadnem sliku koju on za Božić pokloni Sestri, a od njega zauzvrat dobijem mesa i ribe i drva i drugog, a ne smijem zaboraviti ni to da mi on zimi, kad padne snijeg, očisti put do kuće, da, i to, i kad mu kažem koliko bih novaca za jednu takvu sliku mogao dobiti u Bjørgvinu, začudi se, kaže da mu je neshvatljivo da ljudi žele toliko platiti za jednu sliku, takvi, kaže, sigurno leže na parama, na što kažem da mi je shvatljivo takvo njegovo razmišljanje, jer i ja otprilike tako mislim, tad Åsleik kaže da on, kad je to tako, zapravo pravi dobar posao, jer Sestri svake godine dadne skup božićni dar, s čime se i ja složim, i obojica zašutimo, i potom kažem da mu ponekad dadnem i nešto novaca za suho meso i slaninu i sušenu ribu i drva za loženje, i za čišćenje snijega, a dadnem mu i pokoju vrećicu s malo hrane koju kupim u Bjørgvinu kad se zadesim ondje u kupnji, na što on, pomalo

12

smeteno, uzvrati da je to, istinu govoreći, tako, i ja odmah pomislim da to nisam trebao reći, jer Åsleik ne želi uzeti ni novce ni bilo što drugo, ali kad pomislim da ja imam sve što mi je potrebno, a da je on takoreći bez novaca, krišom mu tutnem nekoliko novčanica, i tad se obojica pretvaramo da to nismo primijetili, a i svaki put kad sam u kupnji u Bjørgvinu, kupim nešto i njemu, jer ako i ne zarađujem baš puno, on ne zarađuje gotovo ništa u odnosu na ono što ja zaradim, opet bacim pogled prema gomili gotovih slika koje stoje s ručno načinjenim okvirima, na svakoj je slici naslov, napisan je debelom uljanom bojom u vrhu okvira, slika koja stoji na vrhu i koju sad gledam naziva se I valovi čine svoje, naslovi su mi važni, oni su kao dio same slike, uvijek ih naznačim crnom uljanom bojom u vrhu okvira, svoje okvire inače sâm pravim, to sam uvijek činio i to ću činiti sve dok budem slikao, možda je, pomislim, ondje ipak previše slika za izložbu, iako prošli put, kad sam slike odnio u Galeriju Beyer, ni Beyer, sjećam se, nije ništa odložio u pokrajnju prostoriju svoje galerije, u Banku, kako on naziva prostoriju u kojoj pohrani slike koje nisu izložene, potom ponovno pogledam sliku s onim dvjema crtama koje se križaju, obje su naslikane debelom bojom, pastozno, uljana se boja malo razlila i, ondje gdje se dvije crte križaju, nastala je neka čudna nova boja, lijepa je, bezimena, kao

što to uglavnom i bude, jer ne možeš, pomislim, dati ime svim bezbrojnim bojama koje postoje, udaljim se nekoliko metara od slike i stanem i gledam je, potom ugasim svjetlo i stojim i gledam sliku u mraku, jer vani je mrak, u

13

ovo vrijeme godine mračno je, ili gotovo mračno, i to stalno, pomislim gledajući sliku i oči se postupno priviknu na mrak i vidim crte, vidim da se one križaju, i vidim da je na slici puno svjetla, puno nevidljivoga svjetla, onda je to, pomislim, možda ipak dobra slika, i ne trebam je više gledati, ali ipak stojim i gledam je, moram s time prestati, pomislim i bacim pogled prema okruglome stolu onamo ispred prozora, pored stola su dvije stolice, na jednoj od njih, onoj lijevoj, obično sam sjedio ja, i još na njoj sjedim, a na drugoj, desnoj, uvijek je sjedila Ales, sve dok je bila živa, ali umrla je odveć mlada i o tome ne želim razmišljati, jednako je tako odveć mlada umrla i sestra Alida, o čemu također ne želim razmišljati, vidim da sjedim na svojoj stolici i gledam prema moru, prema Sygnesjøu, što obično i činim, gledam prema svome orijentiru, gdje vrh bora ispred moje kuće treba biti na sredini srednjega okna na dvodijelnome prozoru, u desnome dijelu, jer prozor je podijeljen na dva dijela, i oba se mogu otvoriti, svaki je dio prozora izdijeljen na tri okna, i nasred desnoga treba biti vrh bora, nazirem bor i kroz svoj nišan mogu vidjeti valove u mraku i vidim da sjedim ondje i gledam valove i vidim da idem prema svome autu koji stoji parkiran ispred Galerije Beyer, hodam u svome dugom crnom kaputu, preko ramena mi je prebačena smeđa kožnata torba, upravo sam navratio u Kavanu, ali danas mi nije baš bilo do jela i nisam, kao ni toliko puta prije, kupio nešto posebno za ručak, samo sendvič s mljevenim mesom i lukom, i već je dan odmakao i, budući da sam kupio sve što sam mislio kupiti u Bjørgvinu, vrijeme

14

je da se zaputim natrag u Dylgju, svojoj kući, to je, usprkos svemu, lijepa vožnja, sjednem u auto i smeđu torbu odložim na suvozačko sjedalo i pokrenem auto i izlazim iz grada cestom na kojoj me je nekoć Beyer učio voziti, da, nekoć me je on učio kako ću autom ući u grad i kako iz njega izaći, naučio me je voziti cestom do njegove Galerije i potom od Galerije tom istom cestom u suprotnome smjeru, pomišljam vozeći iz Bjørgvina i osjetim da padam u dobri drijem u koji već možeš pasti dok voziš auto i vidim da ću ubrzo proći pored zgrade u kojoj stanuje Asle, u Skuteviki, sasvim uz more, ispred koje je malo pristanište, vidim Aslea, leži na kauču i trese se, cijelo mu se tijelo trese i pomišlja da tome drhtanju on ništa ne može?, sinoć je samo legao na kauč, odjeven, jer nije mu se dalo ustati i presvući se i otići u sobu i leći u svoj krevet, nije mu se čak dalo ni psa, Bragea, prošetati, i sad mu je sigurno stiska, no zašto se onako trese?, pomišlja, ne bi se trebao baš toliko tresti, jer cijelo mu se tijelo trese, ne samo ruke, sad bi ipak morao stati na noge i izaći u kuhinju i popiti malo alkohola da drhtanje prestane, jer sinoć se nije ni presvukao i legao kako treba, jednostavno je ostao ležati na kauču i ondje se otrijeznio, pomišlja ležeći i gledajući ravno ispred sebe dok mu se tijelo trese, i sve je, da, što?, praznina?, ništavilo?, daljina?, da, možda je, pomišlja, baš daljina to što je sve, i sad mora nešto popiti da najgore drhtanje prestane, pomišlja Asle i onda, onda će izaći i spustiti se do mora i predati mu se, misli on, jedino što želi jest nestati, izgubiti se, kao što je sestra Alida nestala još dok je bila dijete, jednostavno je

15

ležala mrtva u krevetu, njegova Sestra, nestala je, kao što je nestao i dječak iz susjedstva, onaj koji se zvao Bård, pao je u more iz očeva čamca i nije znao plivati i nije se uspio uspeti na čamac i doći do obale, no kako god bilo, trebao bi doći k sebi i stati na noge i potom ući u kuhinju i sebi naliti malo pića da drhtanje barem malčice prestane i da hoda po stanu i ugasi svjetlo, hodat će po cijelome stanu i pogledati je li sve u redu i onda će izaći iz stana, zaključati vrata za sobom i sići do mora i ući u more i udaljiti se od obale, predati se moru, pomišlja on, i stalno se na tu misao vraća, jedino na to pomišlja, da uđe u more, i da nestane u moru, u ništavilu valova, kao da mu ta misao stalno kruži u glavi, ne predaje se, samo je ona ondje, jedina, jedino je ona prisutna, sve je drugo pustoš, praznina, ili ne, ništa nije prazno, ali je ipak prazno ondje u svojemu mraku i sve druge misli koje ga privlače ne uspijeva misliti, preteške su, čak se i misao da podigne jednu ruku čini preteškom, i osjeća da se trese, iako se uopće ne pomiče s mjesta, cijelo mu se tijelo trese, i zašto ne podnosi misao da ustane?, da podigne ruku?, i zašto jedino jasno uspijeva pomisliti da želi ući u more?, sad bi ipak najvažnije bilo nešto popiti da prestane drhtanje, poslije će ugasiti svjetlo u sobi, možda pospremiti sobu, ako bude potrebno, jer sve mora biti uredno prije nego što izađe iz stana, možda bi trebao nešto napisati Mališi, svome sinu, koji je sad odrastao, odrastao je odavno, sad on živi u Oslu, ili bi ga možda mogao nazvati?, ali ni on ni Mališa ne vole razgovarati telefonom, pomišlja Asle, ili možda da napiše pismo Liv?, godinama su bili oženjeni, i

16

toliko su dugo već rastavljeni da su bolne uspomene uglavnom izblijedjele, kao da on ne može ići dalje, a da se s nečim ne rastane, kao da bi, da nije tako, bilo pogrešno, ali o onoj drugoj s kojom je bio oženjen, Siv, ne voli ni razmišljati, jednostavno je uzela Dječaka i Kćer i napustila ga, najednom se izgubila, nije čak uspio pomisliti ni o razvodu kad mu je rekla da je sad dosta i odvela Dječaka i Kćer i odselila se, već je za njih bila našla stan, ništa mu tad nije bilo jasno, poslije su mu Dječak i Kći dolazili svakog drugog vikenda, sve dok Siv nije našla nekog drugog i odselila se nekamo u Trøndelag, nekom novom muškarcu kojega je našla, odvela je djecu i otputovala i on je ostao sâm, poslije je ona pisala i od njega tražila da plati sad za jedno sad za drugo, i što god je zatražila, on je platio, imao je novaca, no zašto sad o tome razmišljati?, zapita se Asle, to je samo nešto što je nekoć bilo, jer sad je sve uređeno, sve je razjašnjeno, sve na svome mjestu, kao što je i sav pribor za slikanje na svome mjestu, eno ga ondje na stolu, i slike, uokvirene, stoje lijepo složene, kistovi, poredani po veličini, stoje jedan pored drugoga, svi dobro očišćeni terpentinom, a i tube uljane boje poredane su jedna pored druge, ovisno o tome koliko je u njima boje, svaki je čep na njima dobro zavrnut, štafelaj stoji prazan, sve je pospremljeno, sve je u najboljemu redu, a on ondje samo leži i trese se i ništa ne poduzima, samo se trese, trebao bi, opet pomišlja, doista ustati i izaći iz stana i za sobom zaključati vrata, sići do mora i zagaziti u vodu, i gaziti, sve dok ga valovi ne zapljusnu i ne preplave i on ne nestane u moru, stalno se na tu misao vraća, inače je

17

sve ništavilo, inače je sve mrak ništavila koji, katkad, u naglim bljeskovima, projuri kroza nj poput iznenadnoga svjetla i tada, da, tada ga ispuni neka sreća i on pomisli da negdje možda postoji prazno ništavilo, pusto svjetlo, i da bi sve možda moglo biti tamo, biti pusto svjetlo, zamisli, kaže tad sebi, da bi takvo mjesto moglo postojati, u svojoj praznini, u svojoj svjetlećoj praznini, u svojemu ništavilu, i čim pomisli na jedno takvo mjesto koje, svjestan je toga, nigdje ne može postojati i koje, naravno, nigdje i ne postoji, padne u neku vrstu sna koji zapravo i nije san, nego tjelesni pokret, iako je on nepomičan, u svem svom drhtanju, i, iako se sve vrijeme trese i sve mu je teško, pomišlja da je negdje, u toj velikoj teškosti, neko neshvatljivo lagano svjetlo, poput vjerovanja, vidim ga da leži u sobi, ili ateljeu, ili kako to već nazvati, leži na kauču ispod prozora koji je okrenut prema moru, pored kauča je stolić na kojemu su dva sklopljena bloka za crtanje i nekoliko olovaka, sve lijepo poredano jedno pored drugoga, to je njegova soba, Asleova, samo njegova, pomišljam, i sve je u njegovoj sobi uredno, uz jedan zid stoji prislonjeno veliko platno s okvirom okrenutim prema vani i sa slikom okrenutom prema zidu, vidim da je Asle crnom bojom u vrhu okvira napisao Svjetleći mrak, to je, dakle, naslov slike, u jednome je kutu rola platna, u drugome su kutu, vidim, duge letvice za pravljenje okvira, vidim da on leži na kauču i tijelo mu se trese i pomišlja da bi morao popiti malo alkohola da ta drhtavica prestane, uspravlja se i sjedi na kauču, pomišlja da bi mu sad u svakom slučaju dobro došla cigareta, ali toliko se trese da si čak ne uspijeva

18

smotati cigaretu, stoga vadi cigaretu iz kutije koja je na stoliću i stavlja je u usta, iz džepa hlača izvlači kutiju šibica iz koje vadi jednu šibicu i nekako uspijeva pripaliti cigaretu, povuče nekoliko dobrih dimova i pomišlja da cigaretu neće ni vaditi iz usta, neka pepeo padne na pod, ne smeta, i sad bi, pomišlja i dalje se tresući, morao doći do čaše pića, uspijeva vratiti kutiju šibica u džep hlača i nagne se prema pepeljari koja stoji na stoliću i u nju ispljune cigaretu, dok ja vozim prema sjeveru i pomišljam da sam se trebao zaustaviti i navratiti do Aslea, nisam trebao tek tako proći pored njegove zgrade, u Skuteviki, ali ako on zaista želi otići do mora, i ući u vodu, u tome ga ne mogu spriječiti, ako to već želi, neka to i učini, pomišljam vozeći se prema sjeveru i vidim da stojim ispred slike s dvjema crtama koje se križaju i gledam je, vidim da u svojoj staroj kući ulazim u kuhinju, jer to je stara kuća i stara kuhinja, vidim da je ondje sve na svome mjestu i da su radna ploča i kuhinjski stol očišćeni, sve je uredno, čisto i lijepo, kao što i treba biti, vidim da ulazim u kupaonicu, palim svjetlo, i ondje je sve čisto, uredno i lijepo, umivaonik je čist, zahodska školjka čista, vidim da stojim ispred zrcala i gledam svoju sijedu prorijeđenu kosu, sijedu bradu, prođem rukom kroz kosu i skinem crnu gumicu kojom sam skupio kosu na zatiljku i kosa, duga i rijetka i sijeda, padne niz moja ramena, na prsa mi, pomičem prste kroz kosu, povučem je iza uha i uzmem crnu gumicu i njome skupim kosu otraga na zatiljku, potom izađem u hodnik i vidim da ondje visi moj crni kaput, pomislim da ga odavno već imam, nitko me, pomislim, ne može

19

okriviti da si kupujem novu odjeću bez potrebe, vidim mnogo marama koje vise na kukici i pomislim da mi je te marame Ales darovala za Božić ili za rođendan, jer sam baš to želio, ona bi pitala što želim da mi daruje i uglavnom bih rekao da želim maramu, koju bih i dobio, opet uđem u dnevnu sobu, ili u atelje, ili kako to već nazvati, valjda je ta soba i jedno i drugo, iako je nazivam dnevnom sobom, spazim smeđu kožnatu torbu koja visi na kukici iznad slika koje sam sklonio, onih s kojima nisam posve zadovoljan, koje stoje prislonjene uza zid između sobnih vrata i vrata koja vode u hodnik, i kad izlazim iz kuće, uvijek ponesem tu smeđu torbu u kojoj mi je blok za skiciranje i olovka, vidim da je sad torba na svome mjestu, na suvozačkom sjedalu, vozim dalje prema sjeveru i osjetim radost, radujem se što ću doći u Dylgju u svoju staru dobru kuću, vidim da stojim u sobi i gledam okrugli stol koji je pored prozora i dvije prazne stolice

koje stoje pored stola, preko naslona jedne stolice prebačena je crna jakna od baršuna, ona koja je sad na meni, na stolici koja je bliže klupi obično ja sjedim, a na stolici pored nje sjedila je Ales, bila je to njezina stolica, vidim da opet stojim i gledam sliku s dvjema crtama koje se križaju, ne volim gledati tu sliku, ali kao da ne mogu da je ne gledam, u mraku vozim dalje na sjever i vidim Aslea, sjedi na kauču i kao da nešto i gleda i ne gleda, trese se, dršće, sve se vrijeme trese, dršće, odjeven je jednako kao i ja, na njemu crne hlače i džemper, preko naslona stolice koja stoji pored stolića prebačena je crna baršunasta jakna, sasvim jednaka onoj koja je sad na meni i koja je, kad

20

nije na meni, obično prebačena preko naslona stolice pored okrugloga stola, kosa mu je sijeda, i ona je kao i moja na zatiljku skupljena crnom gumenom vrpcom, i njegova je brada sijeda baš kao i moja, koju podrežem otprilike jednom tjedno, gledam Aslea, sjedi na kauču, cijelim se tijelom trese, malo podigne ruku ispred sebe, i malo ustranu, ruka se trese i on pomišlja da se sad iz nekog razloga ipak osjeća lakše i bolje i da bi trebao nešto pojesti, ali još se trese, zato bi prvo trebao stati na noge i potom nešto popiti, pomišlja sjedeći na kauču i ja pomislim da je nedopustivo da je on sâm u onakvome stanju, nisam trebao tek tako proći pored njegova stana u Skuteviki, jer ponekad mu navratim, i sad sam mu potreban, ali već sam prošao pored zgrade u kojoj on stanuje i daleko odmakao, a to nisam trebao učiniti, možda bih se trebao okrenuti i voziti natrag?, ali odveć sam umoran, pomislim i nastavim voziti prema sjeveru i domalo na gornjoj strani ceste mogu nazreti staru smeđu kuću, samo što se nije srušila, vidim da na krovu nedostaje nekoliko ploča, ondje smo nekoć živjeli Ales i ja, kao da je otad prošlo odveć puno vremena, kao da je to bilo u nekom drugom životu, pomislim prolazeći pored kuće i, kad malo odmaknem, vidim skretanje s ceste, ondje skrenem i zaustavim auto i u njemu ostanem sjediti, sjedim u autu, ni o čemu ne razmišljam, ništa ne činim, samo sjedim, i onda pomislim zašto sam se zaboga ondje zaustavio?, nikad se prije ondje nisam zaustavljao, iako sam onuda toliko puta prošao, ne, moram krenuti kući, iako sam trebao navratiti do Aslea, ali sad je kasno, pomislim i dalje sjedeći u autu,

21

možda bih se, pomislim, trebao pomoliti, onako kako to čine oni koji sebe nazivaju kršćanima i koji smatraju, ili su barem smatrali, da je za spasenje djeteta nužno da je ono kršteno, i istodobno smatraju da je Bog svemoćan, i zapitam se zašto je onda krštenje nužno za čovjekovo spasenje?, zar Bog ne može činiti sve što poželi?, jer ako je on svemoćan, onda je valjda stvar njegove volje tko će biti kršten, a tko ne?, ne, glupo je vjerovati da je krštenje nužno da bi bio spašen, spasenje je nešto veće od toga, pomislim, i primijetim da me ta misao malčice razvedrava, misao da je glupost vjerovati da nas krštenje spašava, kao što to kršćani vjeruju, ma što to bilo, ta je misao toliko glupa da joj se on ne može ni nasmijati, jer očiglednoj se gluposti ne možeš smijati, čak ni gluposti onih koji se nazivaju kršćanima, gluposti mnogih od njih, ne svima, naravno, ne vjerujem da oni koji tako razmišljaju misle baš lijepo o Bogu, i onda pomislim na Isusa, na to koliko je on volio djecu, pomislim na njegove riječi da su djeca od kraljevstva Božjega, da pripadaju kraljevstvu Božjemu, što je lijepa i istinita misao, i zašto onda ona trebaju biti krštena?, zašto, kad već pripadaju kraljevstvu Božjemu?, zapitam se i pomislim da krštenje djece Bogu nije važno, ono je važno ljudima, ili bi im moglo biti važno, ili je možda najviše važno Crkvi, da, najviše Crkvi, ali ne i Bogu, jer djeca su već dio kraljevstva Božjega, i mi bismo morali biti kao ona, kao malena djeca, da bismo ušli u kraljevstvo Božje, kao što je to već napisano, i onda pomislim da moram s time prestati, jer i sâm razmišljam kao budala, a osuđujem glupost drugih, iako ni moje misli nikad nisu

22

jasne, nisu povezane, jer ne trebaš, dakako, biti kršten vodom da bi bio kršten, možeš biti kršten i u sebi samome, duhom od kojega jesi i kojeg imaš u sebi, duhom kojega, mislim, dobiješ rođenjem kao čovjek, i većina ljudi, i oni koji su živjeli prije i oni koji sad žive, kršteni su samo u sebi samima, ne vodom u nekoj crkvi, ne od nekoga svećenika, kršteni su duhom koji su dobili i koji imaju u sebi, i možda svojom povezanošću s drugim ljudima, povezanošću koja je u namjeri, koju duh ima u sebi, koju jezik ima u sebi, iako je i krštenje vodom, blagoslovljenom vodom, bilo da je riječ o djetetu ili o odrasloj osobi, dobro sámo po sebi, ali ne i više od toga, takvo je krštenje ipak jednostrano, dok je ono drugo puno obuhvatnije, to je krštenje za sve, jer svi su ljudi povezani, i živi i mrtvi, a i oni koji još nisu rođeni, i, tako gledajući, ne možemo odvojiti ono što čini jedan čovjek od onoga što čini drugi, tako je Krist živio, umro i uskrsnuo i bio jedno s Bogom, kao jedini takav čovjek, tako će i svi ostali ljudi, jer oni su čovjek u Kristu, željeli oni to ili ne, u Isusu Kristu povezani su s Bogom, Sinom Čovječjim, znali oni o tome ili ne, vjerovali u to ili ne, to je tako, jer i ja znam ponešto o kršćanstvu, konvertirao sam na katoličanstvo i pristupio Katoličkoj Crkvi, što vjerojatno nikad ne bih učinio da nije bilo Ales, jer nikad nisam ni pomišljao na dječje krštenje kao dio Katoličke Crkve, ali nikad nisam zažalio što sam konvertirao, jer katolička je vjera mnogo dala i sebe vidim kao katolika, onako kao što sebe pomalo vidim i kao komunista, ili, u svakom slučaju, kao socijalista, i molio sam krunicu, vijenac od ruža, na svoj način, svakoga

23

dana, čak i više puta na dan, i često sam išao na misu, jer i ona, misa, ima svoju istinu, kao što i krštenje ima svoju istinu, i krštenje ima svoga udjela u istini, i ono može dovesti do Boga, barem onakvoga kako ga ja zamišljam, ali to je i dio drukčijih načina razmišljanja i vjerovanja u istinu, u sve što se ozbiljno okreće prema Bogu, koristio riječ Bog ili ne, ako si možda toliko mudar, ili sramežljiv prema nepoznatome božanstvu, sve vodi prema Bogu, i, tako gledano, sve su religije, mislim, jedna religija, kao što su, tako gledano, religija i umjetnost povezane, jer i Biblija i liturgija jesu fikcija, jesu poezija i slika, književnost i teatar i slikarstvo, i imaju svoju istinu, jer i umjetnost, dakako, ima svoju istinu, ali ne moram se sad predavati nejasnim mislima i u njima se izgubiti, sad moram voziti dalje na sjever i doći u Dylgju, u svoju staru dobru kuću, ne trebam sad sjediti u svome autu i početi se smrzavati, trebam pokrenuti motor i voziti se u Dylgju, jer volim voziti automobil, to me na neki način smiruje, osvoji me blagi drijem, to mi pruža čistu radost, a raduje me i pomisao na dolazak u Dylgju i moju staru dobru kuću, iako sad, nakon što je Ales umrla, dolazim u pustu kuću, što ipak i nije sva istina, jer iako je Ales odavno mrtva, ona je na neki način i dalje u kući, možda bih, pomislim, trebao nabaviti psa, jer uvijek sam volio pse, a i mačke, ali ipak bih najradije imao psa, jer sa psom bi moglo nastati neko veće prijateljstvo, na to sam često pomišljao, pa ipak nikada nisam nabavio psa, ne znam ni zašto, možda zato što sam najradije želio biti sâm s Ales?, jer iako je odavno mrtva, ipak je ona ondje, sa mnom je, no

24

sad bih, pomislim, mogao nabaviti psa?, ali Asle ima psa, imao ga je sve ove godine, sjetim se i opet pomislim da nisam trebao onako proći pored njegove zgrade, jer on ne bi trebao biti sâm sad kad je u onakvome stanju, s onolikim teretom koji nosi, pritisnut težinom vlastitog kamena, drhtavoga kamena, koji ga je pritisnuo sve do zemlje, najbolje bi bilo, pomislim, okrenuti se i vratiti u Bjørgvin, navratiti do Aslea i vidjeti što je s njim, pomoći mu da dođe k sebi i da opet bude svoj, u tim ga mislima vidim kako sjedi na kauču i trese se, trebao bih se vratiti, sad sam mu potreban, ali umoran sam i jedino želim kući, želim samo voziti dalje na sjever, doći kući, jer bio sam u Bjørgvinu i kod trgovca umjetninom kupio platna i u skladištu drvene građe kupio drvene letvice za okvire, potom sam kupio puno namirnica, i sad želim samo voziti u Dylgju, svojoj kući, iako sam zapravo mislio ostati u Bjørgvinu i otići na večernju misu u crkvu sv. Pavla, ali bio sam odveć umoran, zato sam pomislio da je možda najbolje da u Bjørgvin dođem iduće nedjelje i odem na jutarnju misu, odavno nisam bio na misi i dobro bi bilo opet se pričestiti, a tad, pomislio sam, mogu posjetiti i Aslea, kojega sad vidim da sjedi na kauču i da se trese, ali zar neće on ubrzo izaći i prošetati psa?, Brage leži pored vrata u hodniku i čeka da ga se izvede, vidim da se pas pridiže i gega do kauča i skače na kauč i liježe Asleu u krilo, sad se i pas trese zajedno s Asleom, koji ne podnosi pomaknuti se, ne da mu se čak ni ruku podignuti, ni bilo što reći, naporno mu je i pomisliti da nešto kaže, kao da ga se na to prisiljava, ali sad, sad mu iz nekoga razloga

25

misli nisu više stalne, ne okreću se tako puno istim krugom i u njemu stoje, ne sad, jer otkako je pas došao i legao mu u krilo, kao da su mu se i misli počele pomicati

Dobri Brage, kaže Asle

Dobri, dobri Brage, kaže i drhtavom rukom pogladi Brageovo krzno i malo ga čupne i pomišlja kako je mogao i pomisliti sići do mora, jer tko bi se onda skrbio o psu?, zar je zaista mislio napustiti psa?, i kao da se sad manje trese, iako vidim da se još uvijek trese, tijelo mu podrhtava, ali ne, ne želim više misliti na Aslea, ne želim ga više gledati ispred sebe, njegovu dugu sijedu kosu, sijedu bradu, ne želim više razmišljati o njemu, ne koristi razmišljati o njemu, jer on je tek jedan od mnogih takvih, sâm jest, ali je i jedan od mnogih koji su sami, on je samo jedan od mnogih umjetnika, jedan od mnogih slikara, on je samo jedan od mnogih slikara koje gotovo nitko ne poznaje, osim najbliže obitelji i nekoliko poznanika iz vremena studija, i nekoliko kolega, nije ni veći ni manji od većine drugih slikara, on je tek jedan od njih na tisuće, ne, ne želim više razmišljati o njemu, a onda opet pomislim da sam ipak trebao navratiti do njega, onakvoga kakav već jest, samoga i iznemogloga, trebao sam ga posjetiti i pitati hoćemo li izaći negdje na piće, on bi mogao popiti pivo i uz to čašicu rakije, a ja šalicu kave s mlijekom, jer više ne pijem pivo, više ne pijem ni pivo ni vino ni rakiju, ništa od toga, izbjegavam alkohol, to sam trebao učiniti, trebao sam ga posjetiti, jer ako bi

Asle nešto popio, bilo bi mu lakše, prestao bi se tresti, smirio bi se čim bi nešto popio, smanjila bi se težina u

26

njemu, kamen bi postao lakši, njegov bi se kamen tad možda malo pomaknuo i u nj bi došlo malčice svjetla i zraka, trebao sam ga povesti nekamo gdje su drugi ljudi, gdje i drugi ljudi dobiju nešto popiti, gdje i njima dobro dođe društvo i utjeha duše, to sam trebao učiniti, nisam trebao tek tako proći pored njegova stana, trebao sam se zaustaviti, izvesti ga iz kuće, u život, da on živne, ali samo sam prošao i odvezao se dalje na sjever, kao da za nj i ne hajem, kao da sam želio što prije pobjeći od njega, jer ne mogu gledati Aslea koji nemoćan leži, ne podnosim to, zato sam jednostavno prošao pored zgrade u kojoj je njegov stan, u Skuteviki, kao da je Asle pretežak, kao da me je njegova bol, ili njegova patnja, možda je to bolja riječ, navela da se odande udaljim, ne zato što nisam želio biti s njim, ne, ne znam, ali želio sam se udaljiti, i možda sam pomislio da ću tako na određen način njegovu bol povesti sa sobom, odvući je za sobom, da ću ga osloboditi patnje ako onuda prođem i vozim dalje?, ili barem sad mislim da je to razlog što se nisam zaustavio i navratio k njemu, nego sam samo prošao i vozio dalje, jer zašto ga ne bih posjetio?, zar zato što sam kukavica?, zato što s njime ne mogu podijeliti njegovu bol?, podijeliti njegovu patnju?, ali što je smisao takvoga razmišljanja?, jer to je samo način izražavanja, podijeliti bol, podijeliti patnju, to je samo način izražavanja, kao da je moguće podijeliti bol, podijeliti patnju, pomislim sjedeći još uvijek u autu, pogledam ispred sebe, prema igralištu koje se nalazi malo dalje od izlaza s ceste, nijedno se dijete ondje ne vidi, samo neka mlada žena s dugom tamnom kosom koja sjedi na

27

ljuljački, a na klupi pored ljuljačke sjedi neki mladić, ima smeđu poludugu kosu, na njemu crni kaput, marama oko vrata, kasno je popodne ili rano uvečer, on ondje sjedi i gleda nju koja sjedi na ljuljački, preko ramena mu visi smeđa kožnata torba, ona gleda ravno ispred sebe, jesen je, lišće je već počelo mijenjati boju, to je, pomislim, najbolje i najljepše godišnje doba, i najljepše je možda kad pada večer, kad se gasi svjetlo, kad je malo tame poleglo po svjetlu, ali još je dovoljno svijetlo i lako mogu vidjeti da je poneko lišće izgubilo zelenu boju, to je moje godišnje doba, uvijek je bilo, najviše sam, koliko se sjećam, volio jesen, pogledam prema mladiću koji nepomično sjedi na klupi i gleda odsutna pogleda, kao da ništa i ne gleda, pogledam mladu ženu koja sjedi na ljuljački, i njezin je pogled odsutan, kao da ni ona ništa ne gleda, no zašto sjede sasvim nepomično?, zašto se ne pomiču?, zapitam se, on sjedi na klupi, ona sjedi na ljuljački, samo sjede, i zašto samo sjede?, zašto ne razgovaraju?, zašto su posve nepomični, kao da su na slici?, pomislim, da, baš kao da su na slici, kao na slici, pomislim, koju bih ja mogao naslikati, i čim sam to pomislio, znao sam da će se upravo taj trenutak i upravo ta slika urezati u moje pamćenje i da nikad neće nestati, imam toliko takvih slika urezanih u pamćenje, na tisuće, i pri takvoj pomisli, vidjevši nešto što nečemu sliči, i što se pojavilo sámo od sebe, takva slika može iskrsnuti uglavnom u najčudnije vrijeme i na najčudnijim mjestima, zamrznuta slika koja u sebi ipak ima neki pokret, i kao da svaka takva slika, svaka od tih na tisuće slika koje imam u glavi, ili već gdje, nešto kaže,

28

nešto gotovo nedvosmisleno, ali što je ipak neshvatljivo, nemoguće je sasvim shvatiti što slika kaže, iako mogu zamisliti da slika kaže to i to, naravno da mogu, što naravno i činim, i nešto od onoga što slika kaže uspijem i zamisliti, ali nikada sve ono što ona doista kaže, jer sliku nije moguće potpuno shvatiti, kao da ona nije sasvim od ovoga svijeta, i to je čudno, skoro nepojmljivo, i sad on i ona sjede kao da su u jednoj takvoj neizrecivoj slici koju vidim u sebi, premda to stvarno gledam, on sjedi na klupi, ona sjedi na ljuljački, sjede tako kao da se ne mogu pomaknuti, kao da ih nešto što se ne može vidjeti čvrsto drži, i tako, čini se, dugo već sjede, sjede kao da su onako uvijek sjedili, u svako vrijeme, uvijek, na njoj je suknja, ljubičasta, koja u ranome sumraku postaje prilično tamna, ljubičasta se boja miješa s crnom, on sjedi u dugom crnom kaputu, sa smeđom torbom prebačenom preko ramena, kosa mu je smeđa i poluduga, brada se ne može vidjeti na njegovu licu, ali ne mogu, pomislim, samo ovako sjediti i gledati ih, nju i njega, koji sjede nepomično, ne mogu sjediti kao i oni što ondje sjede, nepomično, ne mogu tek tako sjediti u autu, jer ljudi koji ovuda prolaze začudit će se, pitat će se zašto samo sjedim u autu, zašto ne vozim dalje, ali nitko ovuda ne prolazi, a ako netko i prođe, ne vjerujem da će itko pomisliti da je čudno što sam malo predahnuo na izlazu s ceste, u tome bi se slučaju mogli začuditi jedino njih dvoje tamo na igralištu, ako su me uopće i primijetili, čini se da nisu, nijedno od njih nije pogledalo ovamo prema meni i mome automobilu u kojemu sjedim dok se polako počinje smrkavati, još je

29

svijetlo, ali mrak se osjeća u zraku, polagano se pojavljuje i pada po svemu, to itekako osjećam sjedeći ondje i gledajući prema mladiću u crnome kaputu koji sjedi na klupi i čija je smeđa kožnata torba prebačena preko ramena i prema mladoj ženi u ljubičastoj suknji koja sjedi na ljuljački, jer i dalje oni samo sjede, nepomični, kao da su dio neke slike koja je već naslikana, premda kad ja slikam, uvijek je tako kao da, slikajući, odbacujem takve slike koje su se urezale u pamćenje, takve kao što je ova slika, slika njega i nje koji ondje sjede, kao da ih se tako rješavam, oslobađam, često sam pomišljao da možda baš zbog toga i slikam, zbog svih tih slika koje imam u sebi, kojih je toliko da su prava napast, koje me muče kad se pojave, gotovo kao priviđenja, i u svakakvim povezanostima, i ništa im ne mogu, jedino što mogu jest slikati i, slikajući, odbaciti te slike koje su se urezale u pamćenje, ništa drugo, odbaciti ih jednu po jednu, uvijek slikajući upravo ono što sam vidio i što mi se urezalo u pamćenje, što je postalo uspomena, to sam učinio ne jedanput, naslikao sam samo ono što sam vidio, ne više od toga, i kao da sam tako samo udvostručio sliku, i nastala je loša slika, a i nisam se oslobodio slike koja je u meni i koju sam, slikajući je, pokušao odstraniti, stoga moram na slici raditi tako da ona na neki način omogući da se slika, koja mi se urezala u pamćenje, olabavi i nestane, kao da je to bio nevidljivi i zaboravljeni dio mene, dio moje vlastite slike, jedine slike kojom jesam i koju imam, jer sigurno sam u njoj, imam samo tu jednu sliku, jednu jedinu, i sve ostale slike, uključujući one koje gledam i koje mi se urežu u pamćenje i

30

koje ne mogu zaboraviti, imaju nešto što nalikuje na tu jednu sliku koju imam u sebi, i to nije nešto što ga se može vidjeti, nego nešto što je u onome što gledam, što se ureže i ostane u meni, kao što je to sad u onome što vidim sjedeći u svome autu i gledajući prema mladiću i mladoj ženi koji samo sjede i gledaju ravno ispred sebe i ne gledaju jedno drugo, i ništa ne govore jedno drugome, premda izgleda kao da pripadaju jedno drugome, kao da su jedno, jer čini se da on nije vidljiv bez nje i da ona nije vidljiva bez njega, ona s tamnom i dugom kosom i on sa smeđom i poludugom kosom, ne može ih se razdvojiti ondje gdje sjede, ne pomiču se, što valjda i nije tako čudno, u svakom slučaju nije čudnije od moje nepomičnosti, jer i ja sjedim mirno u autu, bez ikakva posebna razloga, i zašto to činim?, zapitam se opet, i najednom mi sine da bih mogao sići do njih dvoje, izaći iz auta i jednostavno sići do njih dvoje na igralištu, ali to možda ne bi bilo u redu?, njih dvoje moraju biti na miru, oni sjede u velikom, polaganom i krhkom miru i ne smijem ih uznemiravati, smetalo bi im kad bih sišao k njima, jer oni sjede tako mirno, tako spokojno, ali zamisli sjediti ovako u autu, kao da mi se baš ništa ne da, kao da ništa više ne mogu, kao da sam odveć umoran nakon što sam zamišljao Aslea u njegovu stanu pored mora u Skuteviki, nakon što sam vidio drhtanje njegova tijela, i kao da sam preumoran nakon sveg posla koji sam obavio u Bjørgvinu, no sad moram voziti kući, moram doći svojoj staroj kući u Dylgji, dobroj mojoj kući, jer sad je dosta, pomislim i pogledam prema mladoj ženi koja sjedi na ljuljački i

31

mladiću koji sjedi na klupi i koji pomišlja da je, kad je bio dijete, svakoga ljeta nekoliko tjedana provodio kod svojih djeda i bake, kod majčinih roditelja, kuća im je bila pored igrališta sasvim slična ovome, malo igralište s ljuljačkom i klupom, s klackalicom i sandukom s pijeskom, bila je to siva zidanica, ne tako velika, u hodniku je u prizemlju, sjeća se, bio pod od kamenih ploča, bio je i poljski zahod, malo zaklonjen iza sive zidane kuće, s nešto žbunja oko sebe, i potom, malo dalje od kuće, bilo je igralište na kojemu se on često igrao, razmišlja o tome i pomisli da bi joj možda to trebao reći, iako ne vjeruje da to nju zanima, no već su ondje sjedili dugo, a da ništa nisu rekli, i on bi, pomisli, trebao prekinuti tišinu i reći da je, kad je bio malen, ponekad živio pored igrališta nalik ovome, u sivoj zidanoj kući, jer ne mogu valjda tako do unedogled sjediti ništa ne govoreći

Kad sam bio malen, kaže

i pogleda je

Da, kaže ona

i pogleda ga, kao da joj je u glasu i olakšanje i očekivanje, no on ipak šuti, ne kaže ništa više, ona ga pita što je želio reći

Da, kad si bio malen?, kaže

Da, tad sam ponekad živio u kući pored igrališta koje je skoro jednako ovome, kaže on

Da, kaže ona

Skoro kao da je ono isto igralište, kaže on

To je malo čudno, kaže

Imam osjećaj kao da je to ono isto igralište

32

Naklada Ljevak

Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb

www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

Urednik: Nenad Rizvanović

Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević

Naslovnica: prema izdanju Rowohlt Verlag

Prijelom: Ram

Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome

katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 001195329.

ISBN 978-953-355-735-9

Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.