>>>putopis
Nepal 3. DIO
Baluchistan
Baluchistan - Sandy Desert
Baluchistan - tankanje
Baluchistan - Sandy Desert
zeći Pakistanom, Indijom, Nepalom i Bangladeshom. Radi toga nisam bio niti u jednoj opasnoj situaciji. Isto tako sada, nevjerojatno brzo sam se prilagodio vožnji desnom stranom. Nakon nekoliko sati opreza, već sam zaboravio da sam tjednima vozio drugom stranom. Nervirao nas je onaj mladi vojnik. Kada je trebao promijeniti vozilo, trebalo mu je mnogo vremena da zaustavi drugo. Mi smo protestirali, vikali... Rado bismo mu bili pobjegli, međutim, imao je naše putovnice. A taj dio iranskog Balučistana od pakistanske granice do Zahedana po pričama je najopasniji. Stigli smo i do glavnog grada ove zloglasne pokrajine. Patrole, naše pratnje, ovdje su se promijenile nekoliko puta. Imali smo osjećaj da nas vrte u krug gradom, dok na kraju nismo završili ispred policijske stanice. Naša vika i prijetnje nisu pomogle, ili možda ipak jesu, jer smo nakon dva-tri sata uspjeli izaći iz gra-
da. Pod novom pratnjom, razumije se. Još uvijek su imali naše putovnice. Da, skoro sam zaboravio spomenuti, kada smo u Zahedanu čekali ispred policije, bilo je dopraćeno oko dvadesetak automobila s nizozemskim pločicama i oznakama “rally ParisPeking”. Bili su tu Land Roveri, još neki terenski automobili, pa i jedan Jaguar starijeg godišta, niska luksuzna limuzina. Baš me zanima kako će taj automobil savladati ceste pakistanskog Baluchistana, a i ostalih država. No, idemo mi dalje našim putem. U pustinji Dasht-e Lut na parkiralištu čekamo smjenu naše pratnje. Nervozni smo, čekamo već jedan sat, a glupavi vojnik koji ima naše putovnice samo se smijulji, njemu vrijeme ne igra nikakvu ulogu. Nenaoružan je i baš nas zanima kako bi postupio da na nas nasrnu teroristi. Na parking je skrenuo kamion, a ja ne mogu vjerovati u ono što vidim. Na prednjoj strani vozila piše “Unija metali”. Pa
Baluchistan - Sandy Desert 138
MOTO PULS
Baluchistan - Yakmach br. 103/11.-12./2009.
Sandy Desert to su hrvatske riječi. Gledam tablicu, a ono iranska. Prilazim vozilu, na kabini jasno piše: Autosaobraćajno, Đakovo, s adresom, brojem telefona i faxa. Iznad natpisa priljepljen je tekst iranskim pismom. Mladom iranskom vozaču nikako nije jasno zašto smo se toliko zainteresirali za kamion koji on vozi. Kako vozilo za pratnju nikako nije stizalo, a mi smo sve više opsjedali onog našeg vojnika, on je sjeo na mjesto suvozača u đakovački kamion, a mi smo ga morali slijediti. Tako tridesetak kilometara, dok nije stao ispred jedne kasarne. Naš Đakovčan je odjurio, a nama su naredili da motorima uđemo u dvorište. Sada su pretjerali. Nismo ih htjeli slušati. Nastalo je komešanje. Urlali smo na njih, prijetili, tražili smo zapovjednika. Nakon pola sata samo da nismo nasrnuli na jednoga, htjeli smo ga zgrabiti za vrat. Uplašio se, ušao je u kasarnu i za deset minuta se pojavio sa našim putovnicama. Istrgnuli smo mu ih iz ruke,
Sandy Desert
stavili kacige i odjurili. Nitko sretniji od nas!!! Jurili smo zavojitom, brzom cestom smeđim obroncima gorja Kuh-e Palangan, nedaleko tromeđe Iran-Pakistan-Afganistan. U Tall Siyahu ponovo nas zaustavljaju, tu je nasred ceste rampa i velika policijska baza. Traže naše putovnice. Ne damo ih! Kažu da čekamo pratnju. Nećemo pratnju! Čovjek zahtijeva ponovo da čekamo pratnju. Krećemo i Krešo i ja prema njemu raširenih ruku, vičemo glasno. Čovjek je pobjegao u kasarnu! Stavljamo kacige, palimo motore, šaltamo u prvu. Još nas jedan policajac pokušava zaustaviti, ignoriramo ga, prolazimo pored njega. I on se uplašeno odmiče od naših motora. Shvatili smo da samo tako imamo šanse da se riješimo dosadne pratnje i da relativno brzo izađemo iz ovih krajeva. Oni nas se zapravo boje, očito imaju naređenje da nam ništa loše ne smiju učiniti. I tako šibamo dalje odličnim cestama Balučistana sa 140