Nevena Šegota: Pas u rodnom gradu by Riječke knjige

Nevena Ĺ egota

Pas u rodnom gradu Naklada Kvarner

Nevena Å egota PAS U RODNOM GRADU

Izdavač Naklada Kvarner 51250 Novi Vinodolski, Ogulinska 17 Tel:/faks: 051 245 238 e-mail: naklada.kvarner@ri.t-com.hr Za Izdavača Franjo Butorac Računalna obrada Ranko Žilić Tisak Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina

Zahvaljujemo na pomoći pri objavljivanju knjige

Matica hrvatska Ogranak Rijeka

Fotografija na naslovnoj stranici Nevena Šegota CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 140828079.” ISBN 978-953-8315-06-0

Nevena Ĺ egota

Pas u rodnom gradu

Naklada Kvarner Rijeka, 2020.

PosveÄ&#x2021;eno mome sinu Igoru

Novi roman Nevene Šegote znakovitog naslova Pas u rodnom gradu, uz neke klasične provjerene formule građenja literarnog diskursa donosi sadržajan i osebujan stil, predstavljajući novu senzibilnost i drugačiji odnos prema problemima suvremenog života. Drugačiji od mnogih dosadašnjih umjetničkih ostvarenja na riječkoj književnoj pozornici i zato je primjereno napisati nekoliko riječi uz objavu ovog naslova. Spisateljica o kojoj u ovom tekstu pokušavam opširnije progovoriti, predstaviti je u najvažnijim aspektima njezina stvaralaštva, definirati ono što smatram najznačajnijim i naravno, pokušati sažeti najvažnije dojmove, svakako je jedna od istaknutih predstavnica gradske književne scene. Prozni opus Nevene Šegote je osebujan i jedinstven iz više razloga. Baveći se književnošću dugi niz godina, paralelno zapisujući svoje impresije, razmišljanja, intimne preokupacije, ova se autorica iskušala u pisanju, objavivši pet knjiga proznih uradaka. Njezina literarna ostvarenja pronašla su svoje mjesto u mnogim knjižnicama i kod brojnih čitatelja. Nakladnik je ukusnim i nenametljivim dizajnom ponudio čitateljskoj publici jedno umjetnički nadahnuto ostvarenje koje se čita s interesom, s mnogo simultanih radnji i odvojaka glavnog tijeka priče, koje ne opterećuje pretencioznošću, a kojom smo prečesto izloženi čitajući suvremenu prozu. Ponirući tako kao čitatelji po različitim asocijativnim razinama ovoga djela, oslobađamo nakupljene emocionalne blokade iz podsvijesti, zbog čega čitanje Psa u rodnom gradu doživljavam terapeutskim. U imaginarnoj sferi pojavljuje se osjećaj mogućnosti da se jednim pogledom obuhvati sva kompleksnost naše stvarnosti a da se pritom ne suzi njezina prostornost. Autorica ispisuje ispovjednim, iskrenim tonom svoje proživljene opažaje, iskustva i životne spoznaje. Iako vrlo često tematizira svakodnevne i obične životne zgode, u njezinom svijetu se svi doživljaji humanistički interpretiraju i ponovo osjetilno preispituju. Izraz je neposredan, iskren i lako se čita. Svako je njezino ispisano poglavlje jedna zatvorena i domišljena priča u kojoj ima puno sadržaja obogaćenih ženskom senzibilnošću, autorice koja svoje viđenje svijeta oko sebe uporno i umjetnički pretače u višeslojnu književnu priču dajući joj svoju osobnost. Struktura proznog teksta Nevene Šegote je narativna, introspektivna, gdje nakon početnog postavljanja glavnih koordinata kulise u kojoj se odvija rad7

nja, odnosno pozicioniranja teme o kojoj govori, autorica svoje veliko životno iskustvo pretače u tekst. Završno postignuće koje se kreće u svojevrsnoj gradaciji primjera iz života i prikazivanja svojih intimnih stanja, rezultira u emotivnoj sintezi bića i svijeta u kojem ono živi, ostavljajući na čitatelja iskren i dubok dojam. Svaka će kritička sinteza tiskanih djela ove autorice, koja ne pati od raznih vrsta amnezija i tendencioznih isključivanja, prepoznati ovaj opus kao jednu sastavnicu suvremene hrvatske romaneskne produkcije. Unatoč isticanju navedenih aspekata koji se uvijek čitaju iz onoga što je sada, iz vlastita vremena i s vlastita mjesta, autorica je izgradila u svome romanu jednu obiteljsku rapsodiju, predstavljajući kompleksnost suvremenog života koji traži odgovore koji nisu uvijek jednoznačni. O formi i načinu uvijek se dade raspravljati, međutim jedinstveno je mjerilo i na prvom mjestu je uvijek umjetnički dojam i sugestivnost koju nam umjetnik može prenijeti svoje iskustvo kao univerzalno. Nevena Šegota istodobno nastoji pokazati kako se pisanje nikako ne smije uklopiti u nekakav prepoznatljiv i definiran sustav koji će ponavljati i reciklirati nekoliko motiva na različite načine. Nikada ne umišlja sebi da se može ukrutiti u način, metodom koja bi vrijedila zauvijek. Ona se radije upušta u stvaranje uvijek počinjući iznova i na neki drugi način. U tome vidim njezin doprinos našoj recentnoj produkciji, doprinos koji je vidljiv, primjetan i uočljiv ali također i prihvatljiv jednom krugu čitatelja koji je rado čitaju. Nevena Šegota je danas afirmirana književnica, međutim, gledano iz šire hrvatske književne perspektive, ova je osebujna spisateljica, nedovoljno poznata. O razlozima, koje svi znamo, neću ovom prilikom ništa opširnije pisati, tek podsjetimo se kako je iz Rijeke u posljednjem desetljeću određen broj književnika svoju novu adresu boravka lociralo u Zagrebu čime im se, ako ne kvaliteta a ono zasigurno recepcija na nacionalnoj razini mnogostruko povećala. Ipak, kako književni značaj, talent i visoku umjetničku vrijednost ne odražavaju novinski napisi, a najmanje novine s visokom nakladom, namjera mi je zaroniti u specifičan svijet jedne autorske osobnosti i pokušati, mimo provjerenih i zacrtanih načina gledanja na prozu i čitanje, pronaći u spomenute spisateljice ono po čemu će ostati trajno značajna u sredini iz koje je potekla i također po prinosu, makar još nedefiniranom u nacionalnoj književnosti. Ovim romanom u kojem je prisutna Rijeka, njezini stanovnici i događaji jednog vremena, prezentirala se kao autorica koji dobro vlada tehnikom pisanja fabule (roman tijeka svijesti!), eliminirajući onu nepotrebnu preopterećenost prisutnošću mnogih lica i događaja. Zato je ta knjiga interesantno štivo koje se čita s interesom od prvog do posljednjeg retka. U književnosti postoji određena tendencija, sklonost da se u sferi recentne književne produkcije i novih ostvarenja teži ka traženju specifičnih dramatskih ostvarenja, koja korespondiraju s uskim auditorijem. Osjeća se zrelost kojom ona dominira kroz fabulu. Pa iako je djelo zapravo obiteljski roman, saga o uspinjanju i padovima, aberacijama i skrivenim intimnim traumama njezinih članova, autorica je uspjela tematizirati i brojne recentne psihološke preokupacije današnjeg društva i svijeta, kao što su seksualne slobode, homoseksualnost u braku, podvojenost osobnosti… Ipak to djelo nosi u sebi mnoge aspekte koji su toliko istiniti, toliko životni 8

da svojom pojavom, zrelošću raspleta i problematikom plijene pažnju čitalaca. Prikazuje dio jedne impulzivne i strastvene mladosti, pa sve do prestanka tog intenzivnog razdoblja – staložene pomirenosti, zrelog rasuđivanja, stabilnog i sigurnog koračanja u zrelost spoznaje života. Narativni, opisni ton u knjizi u nekim poglavljima nestaje, zamjenjujući ga dijalozima. Važno je naći odgovore na pitanje što je sa akterima romana, kakve su njihove karakteristike (suptilne, intimne) i njihove sudbine – ovdje je nadasve važan stav i odnos prema svijetu i životu, osobnosti pojedinaca čiji postupci bitno utječu i mijenjaju živote drugih članova obitelji i njezinog šireg kruga. Knjiga je prezentacija jednog novog senzibiliteta, osjećanja društva i promišljanja univerzalnih ljudskih problema. Reducirana prema sentimentalnom do modernističkih dimenzija, Nevena Šegota će se profilirati u sugestivnu pripovjedačicu, autoricu niza proznih uradaka, među kojima duže prozne forme (čitaj; romani!) čine ipak najuočljiviji dio njezina opusa. Literarnu poetiku sagledavamo i dijelom kao ispovjednu, autoričin dijalog sa svijetom odvija se na Mediteranu u dodiru s vrevom ulice, temperamentom Primoraca koji su šutljivi i strpljivi, a istodobno brzi, promjenjivi i neuhvatljivi te upravo taj aspekt objašnjava tako znakovitu elementarnost. Kako književno djelovanje ne podrazumijeva izravne utjecaje, moglo bi se površnim čitanjem pogrešno zaključiti kako se radi o samonikloj književnoj pojavi. Kao spisateljica, ona pokazuje nekoliko krugova zanimanja, ali izvore njezina ishodišta pronalazimo tek u kontekstu, u idejama, mislima i rečenicama koje će izgovoriti likovi u njezinim djelima. Nikada do kraja ne odbacuje tradiciju, uspijevajući je razlomiti i razložiti na sebi svojstven način. Svaki novi pasus ovoga djela za uvodni dio ima citat nekog znamenitog pisca, filozofa ili umjetnika. Iz navedenih citata se vide i utjecaji iz svjetske i nacionalne književnosti koji su formirali umjetnički senzibilitet autorice, naravno nadopunjeni i u interakciji s osobnim životnim iskustvima. Usmjerivši svoj interes na probleme prvenstveno obiteljskog, tu malu pozornicu građanskog života u Hrvatskoj, druge polovice dvadesetog i prvih desetljeća XXI. stoljeća, autorica se problemski dotiče nekoliko ključnih naglasaka. To su pojedinac u odnosu prema odrastanju, obitelji, društvu, potom njegove intimne i emocionalne preokupacije u kojima eros, te samoća i otuđenost igraju značajnu, pokretačku ulogu, konačno i društveni kontekst u kojem se nalazi. Uronjenost u tu stvarnost u kojoj se ravnopravno sudaraju ključni trenuci vremena s trivijalnošću lokalne sredine približavaju autoricu suvremenoj prozi. Ovaj romaneskni opus govori o umjetničkom djelu, ponekad ispisanom s većom, a ponekada s manjom akribijom, ali uvijek i trajno se osjeća kako autorica postupa prema pritisku vlastite prošlosti i okolnosti u kojima se nalazi u trenutku kada piše pojedino djelo. Šegota nikada nije pretenciozna, još je manje sklona ispraznim i trivijalnim frazama i lažnom dojmu. Ona je i pomirljiva, staložena je promatračica sa strane koja je i alter ego fabule i istovremeno insajderica priče. Realističkim načinom bez poruge ocrtava međuljudske odnose i njihovu međusobnu povezanost sa svim dominantnim ljudskim karakterima i osobnostima koji tome ozračju daju osnovni ton ili su pak karakteristični izdan9

ci, bolje reći rezultanta različitih silnica jednoga doba, jedne stvarnosti. Strpljivo izgrađivanje sebe kroz vlastitu poetiku u književnosti rezultiralo je autoričinim romanom Pas u rodnom gradu. Govorio bih iz vlastite perspektive. Nevena Šegota je književnica koja je uvijek u nastojanju da istakne ono što je aktualno, značajno i relevantno u životnom, društvenom i civilizacijskom smislu, pritom ne zaboravljajući ni istinske književne vrijednosti. Diskretno prisutna na književnoj pozornici i uvijek se držeći svoje putanje književnog stvaranja, ostvarila je značajan, premda ne uvijek vidljiv i još uvijek slabo prepoznat utjecaj na noviji naraštaj riječkih pisaca. Na površini, dakle ostaje razmatranje koje samo utvrđuje kakav je postupak, te ostaje naglasak da se tek u poigravanju s narativnim otkriva njezina izrazita modernost kao temeljno obilježje. Sadržaji subjektivne svijesti neobična su panorama suprotnosti. Njezin opus svjedoči, na jednoj razini o trajnom pokušaju opisa okvira svijesti, na području romana, što je nemala hrabrost ako se prisjetimo kako je u hrvatskoj književnosti roman najmanje zastupljena književna forma koja se objavljuje. Za književnost prvih desetljeća XXI. stoljeća na našim prostorima, roman Pas u rodnom gradu svakako zauzima značajno mjesto. Mladen Urem Rijeka, 9. listopada 2018.

...svi psi idu u raj. (riječki grafit)

Nevena Šegota rođena je u Zagrebu 1940. Završila je srednju građevinsku školu u Rijeci. Ovo joj je šesta knjiga.

PAS U RODNOM GRADU (1. dio)

Poeta, vivi e spera! Co morto ti sara, Una nazion intera La statua te fara. (Mario Schittar – Zuane de la Marsecia)

Upravitelju za jedutun (hebrejski izraz čije je značenje nepoznato) Psalmi 39:13, Napjev Davidov: „...Čuvat ću puteve svoje Da ne zgriješim jezikom svojim.” ❋❋❋

Vrlo često u primorju nije moguće odrediti godišnje doba. Onako, općenito, sada pak, ovih zadnjih desetljeća, zbrka je potpuna. Potpuna jest, ali je i zanimljiva. Da sniježi u veljači, za očekivati je. Evo, danas je napadalo oko mora, i u more po svoj prilici, ali o moru nitko ništa ne zna, napadalo dakle otprilike ’20 cm i pao’. Sve se smekšalo, tiho je, hladno i gusto, dok se za koju minutu okreneš, imaš već ’30 cm i pao’. Da, da – ’i pao’! Jer dok ubilježiš, već je k prethodnomu, dodatno – ’i pao’... intuitivni program mogućnosti koje napreduju, ali ništa nije isključeno. Drugim riječima, ako se sutra ništa i ne promijeni, zar to svejedno nije razlogom da opstanemo. Eto, i pahulje lete konfuzno, nastoje prema zemlji ali sudbina ih vraća uzbrdo, idu sumanuto nebu koje nitko i ne vidi, zakolutaju, vraćaju se, toliko nalikujući našim životima. Pa, učimo!... ne osudi tuđe, (barem) dok sam ne napraviš bolje. Stajala je pred kućom, u sredini grada, starom i prastarom kućom gdje su živjeli, otac, mati i ona. Krenuše, onda još, mati i otac u gambit, bez pardona, bez ičeg damskog ili gospodstvena, naprosto otužno i bez pravog sižea. Davno je to bilo, čak i za njen život, negdje u pluskvamperfektu ili dalje od toga, bila je dakle uspješno iskorijenjena iz ustajale normale. Ali istina je da bi koristilo, ponajprije, dogovoriti se što to jest normalno. Za sve nas nije isto, zašto bi i bilo, i ovako su tokovi stalno doboga smušeni. Riječki bi se „matafuni” znali smijati, na kopnu, pomorac što je drugo mogao, zar ne?: „Najprej je Prvi (ufićal) poludel, posle smo radar šundrali, busolu, va more smo hitili, timun se zgobil, a va štive – škulja je!...: „Barba, ćemo se potopit!”... Pumpajte!... „Umorni smo, ne moremo već, Barba!”... Pušćajte!... „Ma ćemo poć fondo!”... Pumpajte!... ...pumpajte, pušćajte, dobro ti je da što prije shvatiš, ta život je uvijek iz mača, ma bio ti najsolidniji heretik. Stoji sada pred kućom gdje je rasla, snijega naravno više nema, nije ni dan trajao. Stoji ona i gleda kako sunce na izlasku hoda rubovima stare zgrade a onda, bila joj svijet i dom ne ostajući niti jednom, ma i približno nalik. Tema tuge a melankolija, neodredivo je lebdjela negdje među blijedim zrakama, Gordije, 15

dar i svjetlo uz propale eksperimente, neizrecivi avalist, razumijevanje i svijest, Jahve Gospodin, despotes, Zeus, bog i vladar djelitelj... Tako je mislila bez osobita interesa, zabavljajući se raspoređivala foneme, ionako čitamo prvo i zadnje slovo u riječi ili čitave rečenice u sklopovima sredinu zanemarujući. I ona, takva je odrasla. Jer i da nije, bila bi luda kako su u obitelji ljubazno tumačili njena raspoloženja, ili još luđa ako je htjela spasiti zrno razuma u tami jada bezimena čopora koga familijom zovu. Mehanizmi sudara, ubrzanje protona do energije i svijet joj ostaje na nogama. Nalazila bi fabulativnu vezu ako takvo značenje u životu čovjeka postoji... istančano i vječno... Kako li se na kući koju gleda svaka baš linija, uklapa u konstrukciju mase bez proklamirana obrazovanja „da boli glava”, i bez nastojanja! Podiže dakle pogled gore, još gore, visoko i više, (Gospode kako je to onda bilo visoko!)... ovog puta žalosno brzo stiže do malena prozora na krovu. Poklopac sa staklom dizalo se i podupiralo nekom nespretnom šipkom pa se događalo da joj malenoj, izbjegne i zatvori prozor a u kom slučaju se nije mogla vratiti u stan, što je opet bio dobrodošli corpus delicti kraljici majci da se dohvati svih sredstava za odgoj luda djeteta. Svejedno, sada... tražila je ona onaj prozorčić, bokaportu i svoje veselje. Jer, preko stuba moglo se u stan nekako ušuljati, vratiti, a od okna, pogled je pucao! S krova blisko približena svim božanstvima (tko ga zna zbog čega li su, ovo zadnje tisućljeće sigurno, zbog čega su svi bogovi redom gore, čak je i onaj pali najprije bio „gore”?, eto se strahovito bojimo vlastite Majke zemlje!) i, rekosmo kao najvažnije, približena panorami(!)... danju na grad, noću na nebo... A more, ono je bilo uvijek na svom mjestu, i danju i noću, što njoj na primjer, nikad ne bi uspjelo, čak ni da je pokušala. Zato i nije – nikad nije pokušavala svoje mjesto iskati... Ergo, i samima vam je jasno, vratila se nakon duga vremena, onoliko, koliko duge umiju biti gladne godine jer, gladi ima svakovrsne, i to je opće poznato. I staro je društvo pronašla, barem dobar dio njih, ali nitko, baš nitko nije sebi sličio. Znači, nije niti ona! Nego, uvijek se na gore mijenjamo, postavljalo se pitanje... Nije prolazila nikakva osuda, juridička ili historijska, deplasirana, nikog one ne zanima jer su noći pritisnute mislima i konačno, pune opraštanja. Vjerojatno, kada su i snovi pozaspali raspušteni u oktogonu što je zamisao sjajnog Jeruzalema (non testatum). Ali zato vele da se tamo vjeruje, općenito, kako vladar otada, odgovara za sve grijehe, sviju svojih podanika. Koja sjajna zamisao! Eva je otišla u Ameriku. Kasnije, stari drug s igara u portunu, ulazu ili veži, sve je isto, samo ono, ono je bilo drugo nešto... zvjezdano daleko djetinjstvo. Sada kad se vratila bila je tu i Eva, vječiti oponent i školski primjer muhe‑zunzare. Voljela je šašavu i svadljivu Evu, valjda jer se dobro uz nju zabavljala... uostalom, zašto volimo nije uopće jasno. I mada uporno objašnjavamo zašto neprestano nekog ne volimo, sad ovog pa onda onog, niti to kao ni prethodno, nije nikako razumski objašnjivo. Potreba da mrzim, traćenje fizičke i svake druge snage! Jednako tako kada nešto ili nekog volim, pa ti vidi. Ista su bila ona jutra, iste zime... da, ali mi nismo bili isti (kao rezime moglo bi poslužiti, ali onako, neodređeno). Stalno smo dakle bili na rubu incidenta, što u jednom djetinjstvu nije previše korisno. 16

Čekala je oca s posla ili majku da dođe iz ureda, sve oko sebe smatrala nužnim, neizbježnim. Ispravnim, ako zanemarimo sav idiotizam povjerenja djeteta; kao da ovdje sve stvari pripadaju nama, ma se nikad i ne rodili. Sve naopako, to je nakon godina uviđala, ipak se pita danas i kada se ništa izmijeniti ne može, čime li je to Bog onih dana bio zauzet, tako mu Boga?! Onih, a i ovih uostalom... Eva je svemu odgovore imala, ma bili i najblesaviji: – Sjećanja su bljeskala kroz svijest nerazjašnjena, sjećanja uvijek sliče tim rasklimanim bljeskovima pa je nužno pitanje o... onom između njih! I zašto iste činjenice uporno ne možemo raspoznati i dosegnuti... Njene misli nisu hvatale poveznica, gledala je slike iz drugačijih dana... otac je stajao u okviru vrata, držao u ruci sićušnu tabletu da je stavi pod jezik radi srca. Molio je majku samo da ušuti. On je molio, ona nije mogla. Moliti, niti izvršiti ma čiju molbu. Otac se na to obim rukama uhvatio dovratnika kao da se boji da će pasti. I pao je na koncu ubitačne scene, otac... dovratnik, danas još stoji (držao se zapravo najprije lijevom rukom prsnog koša savijen u struku u nemilom grču kao da je od njega sama i sačinjen, lamatao desnom po zraku kao Mile‑milicajac među bocama, na Titovom trgu sređujući promet za Novu Godinu)... „...spirito del vento, porta mi a casa...”, vele da su pjevali Alarikovi Goti, pjevao je eto i njen otac, sigurna je. Smješka se ona svem davno minulom... Ili se njoj činilo da je tako bilo... i sve te slike van fokusa i logike, sve to što učini sudbinu neprovjerljivom, a sve njih – banalnom, potencijalnom grupom osumnjičenih za ubojstvo. Nije bila sposobna formatizirati obrise događaja, primordijalnih zala ili cvata bijela cvijeta prljave nevinosti ogromnog fikusa u noninom vrtu, ionako, davno se sve izravnalo, izgubilo značaj... nego, tražila je ostatke nečijeg vriska! Nikad nije razumjela je li ono bio njezin glas... don‑kihotstvo i boja rđe, crne grane mjesečeva svjetla nad Riječkim zaljevom, sićušni cvjetovi ružice bidermajera na prozoru, talog neznanja i trula napast da se ode ali to se ne može u sedam životnih godina... još i pretrpanih iskušenjima koja ti nitko neće objasniti. Uostalom, nemoguće je. Zato je po svoj prilici kasnije, do u starost, sama sebi kupovala cvijeće, najradije male bidermajerske žute ružice... Naslage dakle idealnih manipulacija, uporno i zauvijek bez ičeg poštenog, lijepog i, definitivno bez nježnosti... Ali, zahtijevaju odgovor!... Koji ona više ne traži... što bi s njim?! Ah, mislila je, ja već dugo ne živim tamo...! Sad je slušala Evine lamentacije i nije znala kada se, i to tako lako prekopčala: – Nego, svi koji nisu sreće imali, uopće ne znaju da su samo – bez bitnog gena rođeni... čekaju zato uvrijeđeni do kraja serije. Tako mi, ali odavno smo utvrdile da sve nije kako izgleda, kraju sva vremena prilaze, a kazivanja se začinju tamo, gdje djeca plaču... – U sekundu točno kada krenu plakati. Priklopila je to, jednako blesavo ona, zaključila Evin pledoaje kog je bila srećom pošteđena. Iako misli koje su je u isto vrijeme tlačile, nisu imale također, nikakva bitnog efekta. Htjela se povjeriti, ali šutjela je: 17

Bjesomučno galamljenje i batine koje je zarađivala od majke, ona nikad nije zaboravila... da li je oprostila, nije ispitivala.Nije imalo smisla, pa mi tako brzo prolazimo jedan pored drugoga, a za kraj, završetak svakog vreba. Najčudniji je i ogroman, bio faktični rezultat; ona nikad nije upamtila razlog dreke niti divljačke tuče! A opraštanje, eh opraštanje... kako je odlazilo vrijeme, tako je dotjecalo ogorčenje. Oproštaj, niti tada. Nije stizao i gotovo! A ona nije mogla ničem i nikomu pomoći. Niti sebi samoj mada nije osmislila o kojoj je pogrešci riječ. Do pred majčinu smrt. A i tada, bilo je sve zbrojeno u teški teret i hladni promašaj. Zapravo, bilo je nešto nalik odlaženju, opraštanju dvaju ljudskih bića koja i opet – ne opraštaju! Znak njene izokrenute unutrašnjosti. Nepoznate matrice davno zaboravljenih tuga ostajale su uporno mutne, sasvim očekivano iskrivljene, razigranost djeteta stvorila je dakle mračne arabeske nesmislena očaja i radikalno djetinjaste geste rastrgana očekivanja... neophodno je dakle lagati, skrivati informacije o sebi i svojem plemenu, gubeći time i likove i događaje svuda oko sebe, razbacujući olako takve nevrijedne pojave i otkrivanja onog što naš svijet i govor ionako teško razaznaje, osim rijetko, u iznimno sretnim okolnostima... One, takve okolnosti, nama se naravno ne dogode, ostajemo obilježeni i drugačiji. Drugačiji od svega u što smo sami uvjereni. Eva je bila grozomoran mangup, bila su to vremena kad je uspjeh djevojke mjeren kalibrom momka za koga se udaje. No, i Eva se udala i to, zamislite, za nogometaša. Uspjeh! Kad su se spremali, Eva i njen suprug, kretali za Ameriku, Eva je bila do bijesa euforična. Recitirala je i cerekala se, no nikad njen smijeh nije nešto zlo podrazumijevao. Izmislila je čak i pjesmicu – „... zbogom seljačine, nema više...čine, ode Ana preko oceana.” Recitirala Eva, sva oduševljena, sveca njoj i poeziji njezinoj! Šašava otišla, šašavija se vratila, samo s petero djece i prilično razvedena pa je ovog puta komentirala, nešto manje u stihovima: „Bolje imat’ kravu nego djecu, bar će u kući mlijeka biti.” Pa se iznova udala, za nekog polunogometaša koji je kruh zarađivao na dizalici. Dobričina i pijanac. Bio on u mladosti i zgodan momak, ali godine, vele, čine svoje. Bit će to istina nego, niti zamisliti ne možete što je pak od čovjeka – alkohol u stanju učiniti! Eva je živjela svakako, ali radila nije, a takva je po fijumanskim kriterijima, uspješna gospoja. Najčešće se smijala, brkajući talijanski s hrvatskim, bedasto filozofirala, jer je to nju zabavljalo: „Ja sam ti ka’ Židov, o sebi volim sama reći sve što ne valja, sama se sebi narugati, to je uvijek najlakše. Inače, volim Engleze: kad je ponad La Mancha zaderalo nevrijeme, u „Times‑u” su napisali da je – nepogoda nad Kanalom – i kontinent, do daljnjega ostaje izoliran!” Kako ona nije imala ništa protiv bilo Židova, bilo Engleza, Eva nju krene nepotrebno uvjeravati: – Zar nije genijalni trenutak i filozofski briljantno objašnjenje kako su Židovi riješili razloge što dopadoše babilonskog ropstva?! Kazna za zločeste Jahvine podanike! Eh, da je tomu tako, svi bismo lancima zvečali. Iako i nije sigurno da ovaj zveket koji stalno slušamo, nije od – vlastitih nam lanaca? Kršćanstvo ionako nije izmislilo monoteizam, postojao je još u Egiptu a Jehova, vjerojatno je jedan od kanaanskih, dakle semitskih bogova. Sjećaš se El i žene mu, Ašer? 18

Monoteizam je moguće negdje s Istoka, mislim... Abram i njegovo iskustvo Boga, religija ionako tek služi ili bi to trebala činiti objašnjavajući svijet, pojam života, smrt i konačno, strah! Čini tek ovo posljednje, ali ne oslobođenjem od jeze već upravo obratno. Shakespeare tvrdi u Mahbethu da je život „...bajka, koju idiot priča.” Kako li sam sa starim pjesnikom suglasna. Eva se smijala: „Ja bih ti pljeskao do same jeke, koja pljesak vraća!” (Mahbeth) „Jeli Škotska još na mjestu?!”(Mahbeth), – zaključi ona. Kad se ovako lijepo porazgovaraše, umori se ona i krene lagati o nekom sastanku na koji već kasni, ali poljubi Evu kao da se time može ispričati. Poželjela je dalje poći sama, nije se znala na pošten način riješiti dobroćudne blesavice. I, nije uspjela. Eva se pokazala od toga žilavijom, brbljala je i pogledom je molila... nastavi dakle hodati uz Evu, manje s njom koja je izlagala neopisivo važne misli i ideje, bez njenog učestvovanja. Nije eto nazočila Evinu izlaganju, samo je razmišljala o blesavom izrazu ’nazočiti’ i o tome, kada li ga je prvi puta čula. Evu takvo što nikada nije mučilo: – No, sve počinje invokacijom volooke Here, jer o ženi govorimo... Pa ja mislim kako po meritokratskom ključu valja krenuti polagano poslagivati zbivanja, i čitavu zbilju uokrug, pa kao s državom nam, odlučivanje prepustiti znanju koje zatim mora prihvatiti odgovornost i krivicu ako nešto ne teče kako je prihvatljivo (nije nego!)... U tom i usred njihovih raščupanih misli i govorenja na osobnom i još na općem pa čak i nacionalnom sumanutom nivou, usred dakle otkrivanja od naj šira značaja, vratile se one početku pred trošna i rasklimana vrata ulaza u kuću pred koju stadoše i sad je udruženim snagama promatraju nakon stotinjak koraka ukrug kratke šetnje... kad se kroz ulaz izmigolji (u nešto pradavno i izvršeno), iscuri lagano stari Šćenza, smotan, k’o paragraf siv i drhtav i poguren prema zemlji nedaćama kojima je sam bio kriv stalnom omamom alkoholnih isparavanja pravo u mozak ili ono što je preostalo od neshvatljiva organa. Bilo je tu naravno i još ponešto ostalog što je, sve zajedno – zamijenilo život. Nije ih Šćenza vidio kako bi dakle nekoga prepoznao, ona se malo uzvrpoljila, u strahu da joj se ne obrati. Pade joj napamet misao: mi sono messa elegante, ma tu guarda! Za Šćenzu, reklo bi se, hi...hi...hi, cereka se. Ma ni ti nisi bitno drugačija od starog, misli o sebi, gleda Šćenzu gdje se nepotrebnom i suvišnom mukom prti po laganoj uzbrdici do Guvernerove palače... Pa će sa smijehom Evi, mada joj do smijeha i nije bilo: – ...gledam za starim: vidi ti to!, zapravo nije ostario ni dana... no, no, star je bio uvijek, nego – stariji nikada! Ma kakav bio, prošli su, svatko svoj životni put. I Šćenza i ona. To ona raz mišlja i šuti, ništa ne govoreći svojoj pratilji. Putovanje od ove rupe riječkog Ćita veća, Cita Vecchia, Stari Grad etctr., od ove kuće put započet, a ona, kuća, već je tada bila oronuli relikt... danas, niti – dana starija...! Između polazaka i rastanaka tamom smo zaostali... 19

I ni sav svod nad nama da je utješi, ma kako je sve zajedno svojski smiješno bilo, nitko dakle da pomogne, pa ni ta nebesa sa svim svojim rekvizitima romantike, konačno niti sveukupnim svojim znanjima, ako se baš hoće. Sjene započeše igrati. Ona kao da je ostajala na nečem nepomičnom a kuća, zajedno s Evom odbačena, pošla neznano kuda ili natrag nekuda... učinivši trenutak pokušajem njihova konačna rastanka. Ali odnekud pogana sumnja, nije li... nije li davno već obavljen taj, kao i svi ostali... razlazi... Odlasci, oduvijek bez povratka, zauvijek u ponavljanju... Nepodnošljivo!... zaključuje ona da su uvijek glavni oni, koji se najbolje i najglasnije deru... nisu oni nikada u neizvjesnosti! Pa se, opet svjesna prijateljice, obrati njoj, pomalo ljutito, ali s Evom se to moglo: – Nalik smo mitu s istočnog ruba delte Nila: „...opremljeni za borbu, Izraelci tako pođu iz Ramsesa u Egiptu prema Sukotu da bi se izbavili... i Izrael spozna veliko čudo što ga izvrši Jahve...” (II Mojsije) Mit kao i mi, ne računa sa slušaocima koji bi racionalno objašnjavali uzroke fenomena. Stoga ni s nama samima što mislimo da smo od čobana odmaknuli. Ali vjetar i voda, zna se, i danas slušaju Jahvu, gospodara kozmičkih sila i boga meteorologijskih prilika, noseći moć Zeusa i Posejdona. Kao oni, on svladava Boginju Mjeseca, nekada gospodaricu neba i zemlje, mora i podzemlja, sjedinjujući vjerojatno Eurinomu, Euribiju, Euridiku, sav ženski princip i pjesmu... o „Ra što se diže iznad nebosklona da bi svjetlom obdario onog tko je u tami, Ra koji poplavljuje obje zemlje svojim sjajem kao sunčane ploče svako jutro...”? Izrael je pustinjom lutao... mi, kraja joj još ne vidjesmo... blago budalama, vjeruju da znaju, zaključi ona ljutito. Eh, progovori Eva, tek malo iznenađena i veoma smetena, pa reče blentavo i neodoljivo djetinjasto: – Znaš, nije da sam te baš sasvim uspjela razumjeti! Ona, uteče zbunjenom dobrom stvoru i – spasi živce i bez nje, u grudu stisnute.

... No sjećam se poruke u demonovoj ruci Strepi od odlaska Isusova, jer On se vratiti neće. (Nick Cave, Time Jesum Transeuntum Et Non Revertentum) ❋❋❋

Koji metar od nje, na zidu koji čudom stoji ali stoji više stotina ljeta, na zidu prekrasan mačak. Osunčan, ili ga je ona sanjala, prugastog i sivog, kratkog repa i debelog, kratke neopisivo guste dlake sivih tonova; ogromna glava s prekrasnim očima koje je plaše jer je se ne plaše, i jer su bez pokreta i bez treptaja, mačak je nestvaran kao diskriminirajući horizonti negdje blizu mačje glave. Mačak Pompeo, baš svaki mačak na koncu konca (znade se barem za fijumanske), oduvijek i otkad je svijeta i vijeka, svaki je, čvrsto vjerovao u izvanrednost svoje sudbine. I koja mu, izvanrednost, pripada... zato ga ona vidi... ili ne vidi... I sada, da i ona pokuša... što?, ah, jedino mijaukati?... Moćna glava među snažnim, debelim, mekim šapama, uši u zrak uperene al’erta, slušaju pjev sfera i... Pompeo joj govori: – Mnogo je žrtava potrebno da se izgradi čvrsta kuća. Ipak samo razaranje ostvaruje epski krug sviju faza trajnosti. Ali... ma... ti si preglupa i strah te je! Strah od začaranih priča tekućeg identiteta. Uostalom što ti znaš, ne uspijevaš pratiti kada ti objašnjavam da se taj, stalno i svejedno mijenja i izmjenjuje sa sličnim... pokušaj razumjeti. Zato – jer je posvećen svima koji odlaze...! – Jesi napeo, čudo debelo, svatko bi trebao da živi kako želi. I da to zna i može, svaka generacija da čuva svoje priče, svaka vrsta ono, što sama odabere. I da se ne straši. Ne samo novosti tehnike, recesije ili smrti koja ne prestaje, eto, to je koliko je do mačje i humanoidne vrste! Uostalom, to s mačkama i nema veze... Učini joj se taj prijepor s macanom Pompeom nekako nahero, nešto tu nije na svome mjestu pa pogleda bolje... Taj zid više ne postoji, taj kog’ pamti iz onih vremena, nema dakle niti mačka. Gleda i – ne vjeruje!... Nema mačka...! Ali dolje, već daleko nizbrdo, gotovo na parkiralištu, za jedan auto uminu debeli, sivi, jedva vidljivo prugasti rep. Pompeov, htjela je da bude... dakle, Pompeo još živi!? – Da, ali ne bi trebao... To kao da netko tiho izgovara ili samo... zatvara stare, rasklimane, drvene prušijane...? Njoj je bio silno žalostan ovaj detalj, dovoljno za cijeli dan pa nije istraživala tko se usudio govoriti. Jer čovjek, a mora da se i na mačke odnosi, može ionako tako malo, sam, o čemu bilo odlučiti... pa tko govori, redovno je nevažan... ali misli su kao mački iz Gomile, bježale su, skakale kao mladunci, svejedno, odmaralo je ovakvo razrjeđivanje situacije, kao uostalom sve što sadrži ma i atom osobne volje. Što je opet vrati onom macanu Pompeu, assassinu, podrugljivcu i đavoljem advokatu. Znao je taj! Jer, šmugnuo je baš kad mu htjede spomenuti Henrika VI. i kolegu mu (mačku), gospodina Shakespearea: Ubijte advokate! Nije vrag da mu je vjerovao?!

...Zatočenik ja sam, ali i slobodan sam ja Zato što sam to što jesam a bit će što Bog da... (Nick Cave, Čaj od opija) ❋❋❋

Sušačke gospoje i majke, bile su tada jake i debele, očevi snažni i veliki... a kako se pojava identično ponavljala preko rijeke Rečine, hoće se kazati na talijanskoj strani, u metrima tek udaljenoj i jednako prekrcanoj bezglavim podjelama posebnosti, objašnjeno je tamo, u Fijumi, da se radi o utjecaju mitleuropskome, profinjenom još od vremena Liburna, Imperija u najmanju ruku! No, dolazi (ne napamet) bogohulna misao o kršnom ličkom, makar bosanskom, slavonskom ili kojem bilo sramotnom kodnom utjecaju Slava (čit. Zlava), gena sirove krvi onih, koji su dolazili kroz mračne šume od sjevera, dolazili s burama, služili po kućama, pomagali, propadali ili uspijevali u Fijumi ili na Sušaku, bogatili se ili ih je more progutalo, ali genetski, ta je rulja vagabunda „s preka” – rasu učinila definitivno musavom, šporkom, nečistom i moćnom... (ah, ima toga još i, sve je jednako blesavo!) Ni sve vode preširokog Gangesa, nikada neće sprati tešku ljagu krvnih tjelešaca... srećom za nas, jer to se veoma dopada te kao ostali detalji, služi sprdačini, barem ovdje, na Balkanu gdje nam se i ne sviđa biti, ali bogati nas neodoljivi šarm i sjajna sprdnja... Ta će, neka mutna podjela između dva grada što su jedan, ona će opstati. Dugo još, zauvijek po mogućnosti jer bez toga bi bilo, oprostite, na debelo dosadno... znat će se u koje lokale zalaze fijumani, kamo idu sušačani, a s vremenom, dogodit će se i inverzija, oni što su bili gospodom, biti će to manje... Fijuma je grad stranaca iz zaleđa, Sušak je krema, kasnije ali gotovo odmah, Fijumani su također cremme de la cremme i Europa, sve je veselo, smije se ona u sebi, zabavno je. Uostalom još djeca, tukli smo se letvama s onim drugima. Iz druge ulice. Ako ih nije bilo, dobro bi došli i oni preko Rečine. Uz vrijeđanja i strahovite urlike i prijetnje šaljivim deliktima, urlike koji bi zvijeri rastjerali! Ali, mekani smo mi a – tra dire e fare, c’e il monte e il mare... Život je kasnije odredio drugačija stanovišta, pa ni olimpijska misao da valja sudjelovati, više nije ostajala bit i ideal. Jer, postalo ja najvažnije samo, najbrže trčati! Ali o tom dijelu, danas neće misliti, jer sjeta kreće u frontalni napad. Osjetila je svim svojim primordijalnim te kasnijim, sasvim suvišno stečenim instinktima (silne li stručnosti, da se zbatiš, rekli bi mi za onog tko se od čuda i udivljenosti, na leđa izvrne). Krenu dakle pogledom moru, kao prisilnom radnjom. Antikni se šumovi vratiše, tajne forme i drvena trupla barki koje nisu bile provalnici iz tuđine, ljudi koji nisu furešti jer je pojam bio nepriznat, drveno kupalište i bazen za djecu, neobičan miris mokra drva, smiješni badekostimi iz Beča, željeznim škarama ’zafrkana’ kosa, pogledi, nakloni, uvodi, osmjesi, rukoljubi, ona se posebno divila gospođicama u badeancugima i cipelicama na visoku petu, to joj se dopadalo i izgledalo joj istog trena posebno neprikladan drescod. Takvo što nikad nije na sebi kombinirala, razlog je najvjerojatnije ostao u tim davnim djetinjim iskustvima... U svijetu dakle koji je suviše smiješan... loman... 22

...pa smo ga skršili! Gleda zatravljena u more, ravnu ploču, oniričku formu senzualne površine, taktilnost, Eros kako dijeli i sve i u Tanatosu sjedinjuje! Život je prošao, činjenici se valja priključiti, povući konzekvence, objaviti – sebi, svoje rezultate. Sve u svemu onda se svijet započeo dijeliti, na koju stotinu kardinala, gomilu popova, vojnike, čudne frajle, fukaru i pape (servus servorum dei kako se, tko da zna zašto službeno bilježe i nikada nije istini odgovaralo, niti je to uopće bilo potrebito jer Bog, ne može čovjekom postati a da ga prije, na križ ne pribiju!). Čemu onda slugavanje, nije li tako? Reče tamo onaj nobelovac vječnu istinu da je vrlo teško, gotovo nemoguće, praviti predviđanja... posebno kada je riječ o budućnosti...

Isak: Al će doći vrijeme kad ćeš slobodan Sa svog vrata stresti jaram brata svog. (Biblijska povijest, Oberški, Isakov blagoslov) ❋❋❋

Pripremao se, pa je i počeo Drugi svjetski rat. Savršeno nikakve veze nije ona sa suludom rabotom imala. Ali rat će vezu s njome kao sa baš svime, sigurno uspostaviti. Za sada, dolazilo je proljeće o čemu je nona priče raspredala, a u vrtu, crvene su trešnjice, crvenilom srce radovale i trbuščiće ptica, zapravo nimalo usput. Na svim otvorenim prostorima eksplodiralo je sunce, toplina i plavetnilo, samo more više nije mogla gledati kad bi ozelenio stari kesten pred kućom. Vragu brige, gnjavila je nonu dok je ne bi vodila na Mololongo, ili barem do tržnice sa srdelicama, do Keja, pa se ona usput divila noninoj torbi od kožnih komada u stotinu trokutića sastavljanih. Nona je nosila tamnu ili crnu suknju na sitne uzorke, gusto nabranu i trakama opšivenu, bijelu bluzu, što druge gospe nisu često običavale. Radilo se tu o nekoj distinkciji porijeklom a određenoj i familijom, no to nju nije zanimalo. Grad, eh taj je njoj bila ona terra incognita; kupališta s oblucima, grote, obala na koju se više ne može koraknuti, na obalu grubu i povrijeđenu i koje također više nema. Pa su boje u daljinama kopnile, nesigurne i tople kao prva sjećanja... Nona je u vrtu imala i neko jednostavno cvijeće svih, najnježnijih boja i lomnih stabljika, imala je nevene, grube i ružne, i reska mirisa, koje je u dugim pledoajeima branila od nje, tumačila s time u vezi kako je meteorologija sinonim života. Riječi su nonine bile jednostavnije ali opisi življi. Obrazlagala mudra starica, kako se neven ne otvara ako se kiša sprema, kako sve bolesti liječi, a tajanstvenim sokovima od korijena do cvijeta, čak i uvela, u bogova život brani. Ona je vrtjela malom glavom, procjenjivala ozbiljna kao pop, kimala mudro i s nevjericom. Starica bi, da je utješi, pričala kako promjene vremena otkriva i dlaka upravo njoj dragih životinja ali kojih se svejedno malkice bojala. I kosa, nježna vlat kose nonine djevojčice, plava, mekana vlas, ali to, samo do petnaeste joj godine... Nona je umrla priličan broj godina kasnije. Ona je imala mnogo više od ionako uzaludnih petnaest ljeta... Bespredmetne činjenice, pa čak i posljednji savjet koji joj starica dade: ... ne viči po trgovima da si dala onom koji nije imao! Ona je nonu voljela do zadnjeg daha, svog i noninog, a nona je u posljednjem pismu unuci na studijama, ovako napisala:”...Povjeri mi svoje srce, sigurno će stići na odredište...” Sam će vrag znati koliki su pričali o ovim i ovakvim, tako običnim obiteljima... a nitko živ pojma nema na koje bi sve načine, takve priče mogle banalno završiti. Riječi... manjak u jeziku nas je mogao odvesti muzici da je bilo sreće! Jer glazba različito govori ali poručuje samo jedno... no, već odavno to znate...! U tonalitetno sivu stvarnost, u scenografiju film‑noira, u politička prematanja, u čisti fabularni delirij premeće se svaka priča iz vremena toga rata... u zbrku 24

jecaja i kakofonije osjećaja a mi, more smo tada sjekirama sjekli... Nije tu bilo pomoći tek, da je bilo, moglo je biti muzika... ali eto, nije! Kako rekosmo, nje se rat niti najmanje nije doticao, sve kako je sumorne i sve gore vijesti nosio o jezivu spektaklu u koji nisu htjeli vjerovati. Znajući međutim da je istina i da kraja, do daljnjega, nema. Nije bilo hrane. Za hranu nju i opet, ni najmanje briga nije bilo. Kad jela nema, ne mora se jesti. A jesti, baš nikako nije voljela. Ribice, centoinbocca ili milleinbocca, eh to s radićem i malo palente, o tom se je s njome moglo pregovarati. I kupus, pa kiseli kupus i tome slično također, no da, imala je uvijek strahovito prostački ukus, makar što se hrane tiče. Takva je ostala, na čudo gospode, na šalu prijatelja i svoj inat, a pomalo i na zabavu. Danas kad joj je istinski bilo sve isto, jela je da ne bude gladna. Za pola ure, ionako nije znala niti marila o onom što se jelo. Nije bila bez kriterija proždrljiva, nije jelo cijenila; također bez kriterija. Od kad živi, gubila je time i dio kulture primorja, ali onda, dok je sasvim mala bila a svijet općenito potpuno lud, ovdje je on, taj ludi svijet, naizgled još disao mirom i sigurnošću a dani su prolazili harmoničnim tokovima. Čemu dakle ikakva uzbuđivanja, barem u vizuri male, mršave, neuhranjene curice, polu tuberkulozne i potpuno anemične. Niti to do nje nije doprlo, nije strepnje spoznala, samo bi onako slabovidna, pokrila jedno oko pa drugo, gledala koliko se vid pogoršao, pratila promjene da vidi – koliko vidi i da li vidi! Razlikovala je noć od dana i to je bilo sve. Pred njim, pred danom, ustajala je njoj svakog jutra bijela, neprozirna magla od koje te zebe nejasno unutra, predmete je prokletnica zaklonila redom, a nju tjerala da lamata rukama bez smisla i u stanju nalik gubitku i odvratnosti... zagubio se elektromagnetski spektar, ono što mi laici nazivamo svjetlom, ali izgubila je ona mnogo više. Dimenzije prvenstveno, a moć apstraktnog razmišljanja kako reper stvarnosti postade problematičan parametar, oči istine i razumijevanja gubile se u krivim procjenama. Tada se počela pojavljivati zamjena za izgubljeno, mogla je recimo, znati sa sigurnošću da li u prostoriji gori i najmanja vatra, isijava li toplinu i najsitniji joj izvor, diše li i najmanje dijete, psić. Nije bilo naročito simpatično jer je u dnu preosjetljivosti stajao elementarni nagonski strah od gorenja, posebno kada razlog ne možeš vidom locirati a životnim dobom u konačnici niti razumjeti. Tom nekom nepresušnom snagom samoobrane, osjetila bi i predmete ako su bili na njenom putu, nesigurno i sa strahom, ali odnekud bi znala da su tu. Moguće jer je kao zmija u procjepu, ostajala stalno izložena nekakvom konačnom izvršenju. Ali san, eh, taj je postajao najobičnija bijeda. U dugim satima, noć bi ostajala noćna i nije vraćala boje čak niti u snu, gore još, sve bi nestajalo istoga trena, na dugo, dugo... Ili bismo sve i svi isparili. Nestajali, barem... i bogovi i mi... Ponekad ipak, hodala je u snu gradom (u snu je ponekad bez sjećanja vidjela, san je sljepoću zločinački olako, u osnovi samoj zanemarivao... kvarila je priču...), vjerujući dakle svom sanjanom vidu išla je sama, došla do raskršća Belvederskog s Ulicom Tiziana Vaccellia. Na sred je križanja uistinu vidjela(!) poboden štap, točno na mjestu gdje je danas željezni stup i gradski sat, neobično, nije li?! Na štapu a u davnom snu, također je stajao sat, na satu, znala je točno, 25

naučila je ranije čitati sa sata, pa tri, četiri su joj godine, zar ne?, na satu eto, pokazuju kazaljke da je ponoć. Pokazuju one doduše dvanaesti sat, ali njoj je bila od noći polovica! Tim više što je tren zatim bila s nonom pod tornjem Riječke ure. Na satu Ure pisalo je da su sada upravo, nekakvih deset sati i još, odnekud, deset minuta... Ispod sata na Uri proliven vrč s plavom vodom (boju nije vidjela a o ovoj boji, savršeno je sve znala, često više razumijemo o onom što nam je skrito)... bojom tuge, modrom bojom, bojom rijeke, neba i mora, riječnim tonom i svim plavim mislima djeteta. INDEFICIENTER, tako pod satom, vrčem i prolivenom vode, tako stoji pismenima upisano na vrpci koja lebdi. Zauvijek je zabilježeno... nona je rekla da znači neiscrpnost, na nekom jeziku koji je mrtav, ali bio je na svijetu najljepši, za pjesme, zakone i govore i vremenom se, iscrpio. Umoran jezik i govor umornih ljudi, mislila je i vidjela im bijele brade i umorne oči s neke slike (kad razmisli, moguće je bila slika tužnog bernardinca). Ona je razumjela, sve se umorilo, govor i ljudi, vidjela je dvorane umornih u dugim togama kako je kasnije poučiše, haljama u draperijama, i klonule lovorove vijence na glavama oslonjenim na također, umorne ruke. Onda je mislila da se događa nešto što boli jer to je u nje značilo biti umoran... kao mama koja je iscrpljena bila uvijek, a to je opet bio znak da će se zbiti nešto vrlo loše, obično po nju. Sve u svemu, umor i iscrpljenost bili su pod lošim znakom pa bi prema tome, a i nona povlađuje, sve suprotno značilo olakšanje... (tako je bilo konačno i općenito zaključeno, pa kad je roditeljica joj, bacala za njom cjepanice, bilo je to samo potvrda kćerina ispravnog stava. Tu i tamo bi je strefila drvetom pa je ona, jednom prilikom, smatrala neizbježnim požaliti se noni. Idući je dan, zaradila friških po guzici, što je pak upućivalo da je nona „poduzela korake”. Taj joj je izraz također izgledao blesav jer nona nije koraka zakoračila, bit će bila majci samo spremila jezikovu juhu. Ali, kako je rezultat bila fašistička represalija, ona se, logično, prestala baviti tužakanjem, batina je i bez toga bilo dovoljno). Između ostalog, pouke je ona u krajnjoj liniji, od svih odraslih primala i iz predmeta logike:(– zašto? Zato jer ja tako kažem!) U onom snu koji je i kasnije sanjala u podjelama svega izmišljenog, u tom se snu ona sjećala sata i Gradske Ure, i sanjala je, i bila budna, i dalje je krenula prema Brajdi, nikako se nikakve promjene nisu dogodile osim što je naglo ugledala sat na kolodvoru i točno vrijeme od tri nečija sata i još nešto neobičnih minuta. Tad je konačno odustala, pristala je da budu sati popodneva i jednako tako sati noći, proročanstvo i ispunjenje... izbjegavanje je u zamornom međuvremenu postalo jasno neizvodivo... snu će se dakle morati vraćati. Ali te, reći ćemo naopake zaključke, donijet će ona davno probuđena, davno ostarjela... Pa joj naum pada i šaljivo sjećanje kako je majka, ispravni član Partije komunista nju, poučavala i religiji:(– moli Boga da nona ovu zakrpu prišije tako da se ne vidi rupa koju si napravila!) Pa dalje: (– Ne uspije li, svog ćeš Boga vidjeti!...) Kako bilo, Boga nije vidjela do dana današnjeg, mora da je nona posao uredno odradila. Pa kad smo kod toga, mora se reći i o noni kako poduke nije izbjegavala, ali uvijek su – pričama nalikovale. Otac jednako nije priliku propuštao u odgojnoj doradi, ako je kržljavu si jedinicu u fokus uhvatio. Tumačio bi joj za26

bezeknutoj, samo vrlo sofisticirane pojmove. Recimo ironiju: (– samo nastavi kmečati, raspalit ću te po guzici pa ćeš konačno imati, razlog za plakanje!...) U to doba, objasnio joj uspješno i pojam apsurda: (– Zatvori usta i počni jesti!...) Zatim i štogod o značenju čvrsta karaktera: (– sjedit ćeš ovdje, sve dok pašta ne nestane s tanjura!...) No, nasjedila bi se dana i godina u nadi da pašta nestane s obzirom da joj ni na kraj pameti nije bilo da kakogod intervenira u dematerijalizaciji iste... te bi, opet nona, odnosila tanjur, po skrivećki, da otac ne zamijeti... ali taj je ionako već zaboravio svoju jedinu, nemoguću, prvo i zadnjerođenu napast...

... Zbog ljubavi će biti! Jer ljubav će nad njime U njegovu životu – vječno nasilje sprovoditi! (Al‑Raud Al‑Athir, Mirisni vrt za odmor duše) ❋❋❋

Kad u lonac gledaš, voda nikad ne zakipi. Tako ona, trijebeći pred svojom po lu‑urušenom kućom davno srušena djetinjstva ako je nešto tome slično tada uopće egzistiralo, prebirući dakle sva ona svoja najkonciznija, najranija i najnetočnija sjećanja, povijesno smještena u vremenima kad je započela klaonica biblijskih razmjera i koja se vremena s njenima, točno preklapaju, ona, uključeno, nikakvih veličajnih sjećanja, silnom trudu uinat, nije pronalazila. U smislu kategoriziranja (osim što joj se vid vratio), ma i po logici stečenoj po značajnoj mudrosti roditelja. Mogla je u nekoj od prvih godina života, eventualno od kakva straha malo pokakati gaćice pa se gadno sramiti. U isto vrijeme, odrasli su posrali kompletnu situaciju u svijetu, i to industrijskim količinama izmeta svakojakoga – ne stideći se niti najmanje! Neobično, apsurdno i – logično!... prema mudrosti koju su nam predali. Zbilja, ode zdrava pamet do stotinu vragova! Narav govori tko smo, a tko jesmo, nikada se ne prestaje mijenjati...! Ma niti to ne stoji, misli ona dalje tu, pred starom kućom koja bi se, jednako logički, svakog časa trebala srušiti... Ima ljudi kojima nitko ne smeta. To jest vrlo udobno, ali uvjet je – nesud jelovanje. Težak uvjet ako ozbiljno razmisliš, no bez ispunjenja uvjeta, ne pokreće se ništa. Prošlo bi dakle i to kao misao, ali biljne inteligencije bez osjećaja a ja, mislila je, sazdana sam od njih, od osjećaja do đavola, i ni u kom se slučaju neću odreći onoga što jedino jesam, ma se i mijenjala neznano kako, svoje ću monstrume u oči gledati... Što je prisjeti i premudrih očevih zahtjeva koji su neizostavno – i kontorziju uključivali: (– pogledaj si tu prljavštinu iza ušiju!...) O, kako je samo uživala kad je već veća bila i kad je nona njoj, ni sama svjesna, priuštila svinjsku satisfakciju: – Čuj, Angelu, imaš dvije ruke agrikulturi otete! – Umukni, moje čudo vještičje! – odgovor je bio nejasno procijeđen, ostaci kulture filani s mnogo odstajala bijesa koliko simpatije prema dragoj starici, reakciju su degradirali ali joj oštricu nisu otupjeli. Ona se postavila ispred none a pred oca! Te ovaj shvati da je tupava kći otkazala poslušnost, no do diskusije i obračuna nije mu bilo jer bi i njegovu gospoju uključilo. A što je on, i pod cijenu verbalno izgubljene bitke s dvije budale, odlučio eskivirati kao svaki pristojan šonjo i njonjavac. Ostade dakle glava obitelji u ovoj stvari tek anonimna, kolateralna žrtva. Koju nitko žalio nije (ima li igdje primjera da je moglo drugačije?). Sve isto, račun je valjalo na bukvu objesiti, barem što je do nje i none... A otac, istini za volju, s nonom se u suštini najbolje slagao, niti pokušao nije naći rep starog istarskog medvjeda... – Pa ni ja se na vas ne ljutim, govorio joj smijući se, najčešće u raspravama o vjeri, tvrdeći 28

uporno kako je ovo sekularna zemlja i kako je to nužda za slobodu i cijena ujedno. Laička zemlja! A ona bi neuko utvrđivala kako je on agnostik a to da nije nikako dobro. Tomu, još bi dodavala kako je pojava (agnostika), jednako vjera kako je vjera svaka druga, ma što tko o tom tvrdio. Njoj se činilo sve skupa smotano, ali bilo je divotno barem, ocu, konačno se suprotstaviti! Davno se sve to završilo, a puti su Gospodnji zaista čudno čudo, štono vele, živa misterija... Otišla je od none jer su roditelji otišli vukući je za sobom. Protiv njene volje razumije se. Samo, noni se vraćala kad bi god to bilo izgledno, bježala, šparala i svaki cenat, otimala pa dolazila. Posljednji puta kad je nona već bila mrtva. Te prilike međutim, nije joj se išlo. Nije tu bilo razloga, dramatičnog nekog odlučivanja, samo... želja je izostala. Strah je od odvajanja ipak – ostavljao jasni biljeg. Završetak i zabuna što će morati i ona prestati biti, bar za nekoga, dijete i ništa drugo! A baš i nema za to referenci i nema instrumenata, i ono najgore, nema ljubljene starice, tako je mislila, svoje brige brinući umjesto da zaozbiljno žali. Slutila je pak da će žaliti, sav ostatak života! Činjenica nije izazvala bol, samo bezvremenu laku tugu koja dolazi bez žurbe ali i bez zaustavljanja, horor vacui kao u Donatellla, ergo, sve je bilo na svome mjestu... i odlazak stare žene kao sve preostalo, s njome povezano... Nikada više nije našla toliku gomilu ljubavi kao u none: samo sretan čovjek može odustati od sreće?! Ta žena nije za sebe zahtijevala ništa, živjela je njihove živote, njihove spaćke, sranja i svu bijedu njihove komedije. Za oca državni neprijatelj, a drugog puta voljena starica za istog tog, rašarafljenog stvora; za majku forever‑baby i „luda stara.” Pa rekla je stara, – govorila bi njena mati i rugala se, – rekla je stara da ima slova... ima nota... Ali... važna su slova koja ne vidiš, note koje ne čuješ... Stara ludara!” zaključivala bi nonina kćer. Inače, postavljajući stvari racionalno, svoju majku – ona nije niti poznavala toliko, da bi je voljela (tvrdnja apsolutno bez mozga). A ovo sada, bio je to prvi lucidan osjećaj ali – sentiment intenzivne odbojnosti! Ona, figlia dello scandalo, očito nije opraštala, osvetnički je zaključivala proizvoljno o majci, osvetnički je ambiciju i vulgarnost upisivala roditeljici u glavne značajke. Točno? Eh, tko da zna a i koga briga?! Moguće drugi znaju a nju – nije briga... Misli su u nje eto bile sićušne no znala je, intenzivno i bez pogovora; smisla za patnju i za žrtvu, zaista nije posjedovala ma kako nesposobna za dogmatska, apstraktna opravdavanja borbe čovjekove. I mrzila je svakog, tko je nečiju žrtvu zahtijevao i – prihvaćao. Ergo, samo stara matrijarha, moćna žena, mogla si je priuštiti da za sebe – odustane od moći! Zato je nona izgledala kao školski primjer pozornosti, smijeha i, zamislite, menefregizma! Pa je poklanjala... pažnju, sudjelovanje, zahvalnost ili štogod drugo, ne pri mjećujući to uopće. Vele tako da je smiješno krasti u kući lopova(!), ali ovu sentencu majka, vjerojatno nije nikada čula, baš je dakle našla crkvu u kojoj će se moliti... Ona sama, misleći na stari svoj dom, govorila bi... ja već dugo, dugo, ne živim tamo. Za svoju majku, pitala se... ona, mati... da li je tamo, ikada živjela?

...pogledaj i vidi našu sramotu! (Molitva proroka Jeremije) ❋❋❋

Krenu lagano od kuće nizbrdicom, na Korzo, pa prema rivi, prema Molo longu i zna se, prema moru. A kud će primorac no slanoj vodi?! Pictor in signis, i Bog, i Natura, neiscrpnost, genijalnost, govorila je nona još dok je predavala na sušačkoj gimnaziji. „Samo su oni mogli činit’ smisao, učinit ga i za nas, učinit i opiturat morsku ploču bojom očiju moje unuke, onom bojom što ni trena nije ista”. I,... „Dugo je govorila stara učiteljica o moru i očima jednog djeteta, bilo je smiješno, toliko smiješno da bih i sad plakala...” – rekla joj tajnu i priču o noninoj ljubavi jedna davna učenica, također snuždena zbog smrti starice. Da nam netko vrati prava mučenika? Cum grano salis, razumije se uz tako bespoštednu ideju. Bogočovjeku dajemo ljudski lik, očajni moleći ne bi li On, zauzvrat, moguće sišao u moj grad, u naš dom, u čovjekolikog majmuna kakav jesam... ...Osjeća vlastito neraspoloženje kao strvinu i materijalnu prisnost. Hajmo blaže!, misli... kao šoder u cipeli. Mora međutim priznati i korigirati poučak i prispodobu. Kao kamen u tenisici... već stara, okolo je hodala u – tenisicama! Ma zanemari, no zaključno, kamen je u tenisici, što mu možeš, ali fakte valja poštivati i izraziti, nije li tako? Istine je ionako teško razumjeti jer one, tako rijetko uspijevaju dodirnuti naše srce. Jedino, još je razmišljala, jedino kad sam dosegnula odlazak, u putovanju sam razumjela slobodu. Povjerenje niti tada. I, valja uključiti, svesrdnu su mi pomoć pružili – roditelji. Onim, ’fuss in guz!’, pa nauči! Zaboraviše tek da je pouče kako je svakog lopova najlakše – kupiti... S time još nije sasvim načisto, nije sasvim uvjerena... (to nadom nazivamo, zar ne?). Krenu tako preko jednog gata, pa drugog, Molo longom, do tamo gdje su bile grote i mjesta za kupanje, i gdje su muški, separativno razumije se, lovili ribe i što‑već u bocama... neki su slikali, kistom, kasnije i fotoaparatima... Opipljivo i smireno trajanje s onu stranu zla ili dobra, sjene, ruke koje strasno stišću olovku, kist, objektiv, udicu, dlijeto, čak iglu, svejedno. Tu je opet toga, jednog od sljedećih dana, našla kolegicu, slušala, iznova prostački djelomično, ali ova je bila kao pamuk ili zečji repić, nije poznavala istinu u srdžbi gdje je većina traži: – Ničim izazvan blista procjep neodlučnosti... hoćemo li biti stvarnost, moć, čestica, oružje... – Djelić stvarnosti u kom je ostao raj, paralelni tok... od tromosti osjećaja živi misao, moguće se svaka naša priča nastavlja u svojoj, odvojenoj stvarnosti. Ipak, paleta je izbora tolika, da sve dijeli na preostalo... i sasvim obično, razumije se... Isto tako dijeli nas, dakle post tenebras lux...? Kadar se širi s kubičnim obrisima grada s mola koji je danas ipak različit... i grad je, i mi smo. Jednako tako drugi neki... Traje sve legato s temperamentom, a boje likovno vrlo smislene, prednosti su koje obrisi znaju i sve ih razumiju – jer ne znaju za drugačije! To jest istina o stanju Primorja... Konačno, ako 30

je o vremenu riječ kad je južina, nitko ništa ne misli, pa bi i ministri naši trebali odluke tada da ne donose, onamo u prijestolnici Hrvata. Kako tvrde (neki vele krivo), da je to činila vlast u starom Dubrovniku. Kada levanat krene, ionako je svejedno. Bura će doći da očisti... jer „neki će!” (prevedeno s primorskog izričaja, netko hoće!, obaviti što se nama neće). Tako znamo mi život, i svijet znamo upravo tako... Sada dok stoje i gledaju grad, grubo i jasno razumiju njih obije, Grazia i ona, što će prateći već zaboravljenu kolegicu iz klupa, i iz vida je, za kraj i konačno nastojati izgubiti. Nego, razumiju one obje da on, grad, postaje – metaforom svega što dolazi... i, nije im se gledalo, ali kako se više nisu poznavale, valja eto birati način, biti uljudan! Integrirane negativnim mogućnostima fizičnosti pomodarskog pesimizma bez razumijevanja jezgre problema, pozama prestarjelih adolescenata, vječnih, zaboravljenih ljubavnika, prevarama iskrenih laži i žaljenja, za pet rana Božjih, koliko blata!... Graziella joj reče ono, što je sama mislila: – Mi tvrdoglavo pišemo svatko svoj bezglavi tok sudjelovanja, niti da se upitaš hoće li ikad poslije, ikoga ubiti želja da to pročita... Nikog nije briga što sve jučer nisi učinio! Ionako, ako Božji sin jest božanskog porijekla ali srca čovječjega, što bi on ovdje, na primjer, trebao da učini? Od hrane i stada, izgleda da se dolazi pravo – politici!... to pada napamet iako zanima zapravo činjenica da ulice grada ustvari teku istok‑zapad. Stoji da drugog načina nije bilo, ali način je u sebi morao nositi određenu, neodredivu tajnu, mit i legendu, vezu širu od – čitavog grada i svake udaljenosti dviju oprečnih strana svijeta... ili je to bilo – budali nužna utjeha... Ode zatim Grazia svojim putem ali nije u njoj ništa pokrenula, niti jednu žicu nije dotakla kako to već s nama biva. U tom času, ni sama ne vjerujući, iznova naleti na Šćenzu. Fatalno i frontalno, moglo bi se kazati. Nije imala kuda, prepoznao je i stala je da popriča. A ispade, pa... gotovo angažirana diskusija. – Ah, ja već dugo ne živim tamo. – pokušava uvjeriti Šćenzu – Ma vidim ja, otišla si, rekla bi ti nona, tražiti rep delničkog medvjeda, znam, istarski je bila ona sama. – Ma sve znate, barba Šćenza. – Zezaš ti mene kao svi, ali nisam ja blesav, samo tako izgledam. Znam zašto me zovu Šćenza, zato jer sam nekima pod nokat zašao, mnogima sam rekao što ih ide, nisu pozdravili ideju. Da, da, Šćenza, špranja, nije im bilo lako. Vidiš, vidim ja i tebe pitam, zašto je onaj Sanader ako je lupež, na špici Vijesti? A ako lupež nije zašto ga za moje pare, skupo sudski ganjaju. Vidiš, vidim ja i da su napandrčili u istu špicu i Obamu bez jednog zuba, ma zezaju se mangupi, i oni, a za moje pare. Vidiš da vidim! Sad su penzije na redu za šišanje, znaš, opet vidim ja, čim me počnu rano ujutro uvjeravat da nešto biti neće, eh, bit će to, pa nikako drugačije! Vidim i da više nije koga derati, penzići i ostala mizerija ostadoše zauvijek prvi i posljednji... Nedavno, reče mi prijatelj penzić, nedavno krenu sva sila životinja bježati u šumu. Puž jer ima kuću a žena pak svoju, radi poreza su bježali, lija jer ima bundu, roda jer živi na visokoj nozi. Opće bježanje! 31

A kad upitaše majmuna zbog čega li bježi, objasni majmun da briše preventivno obzirom da uvijek nadrljaju oni, gole guzice. Hhm...(zavuče on svoje slovo „h” indignirani penzioner)... Da su ovo vidjeli oni, tamo, devedesetih, protiv koga bi se borili, hmmm... (potegnu Šćenza sada ovo drugo slovo). Ne zna ona da li se je red smijati, razum plakati... pa se krenu izmotavati... – Šćenza moj, vi ste protudržavni elemenat! – Elemenat, da, to sam ti ja! I elementaran sam također. Znaš, kad smo ono u Drugom ratu izgubili Trst, iz grada se kamionima izvozile vrijednosti, zlato, slike, starine i – ugovori! Radili smo cijele noći, vozilo se za Ljubljanu, partizani su krcali, iskrcavali, znaš, i danas je zanimljivo čija je ovo kuća, ono imanje, ona palača triještinska, kupi‑prodaj, pravac Ljubljana... ostali nisu bili izuzeti... Elementarno, Woodson! – Bi li vi to pisali Wotson? – Ne bih! Vraćam se s bježanja jer je u međuvremenu ispalo da je u krug. Vidiš, kad sam saznao koji je put pravi, nije tom potvrdom stavke utvrđeno, da se pravim putem i uputismo. Sve tri religije Knjige prekopao sam, nije pomoglo, konzultirao Boga Jakovljeva iz Siona posebno, ma i gospodina Marxa, no i to je bio ćorak. Ovu godinu Gospodnju, dalo Crkvi tristotinesedamdesetpet ili koliko milijuna ili tako nešto, eto, zbunjen sam i sve zbunjeniji, kad se popije sve izgleda blaže, ali sad sam trijezan i gadi mi se svijet. Ma već ti na nosu vidim odgovor i tvoje podcjenjivanje, ali ja ću tebi i ostalim trezvenima postaviti dijagnozu – vi ste samo hladnokrvna đubrad! – Ostadosmo vječiti krivci, to u svakom slučaju, imate pravo barba Šćenza. Spas je bio borba i plug. Koji je orao po snazi srca, po snazi starih volova, nije bilo olakotnih okolnosti, svatko je svoje brige gulio, bili smo zdravi, mladi, gladni, bijesni i sretni. Kao da smo sveci, kao da smo – mladi... – O čemu ti to? Ti o mojoj mladosti govoriš! – Ma o kojoj to mladosti ja ne govorim?! – Kad ste u kući stanovali, zbilja, koliko ti je godina bilo? Koliko si uopće stara, da vidim koliko je meni... – Ah, ja više tamo ne stanujem... Barba Šćenza, umorna sam, idem... – Ti ne vidiš, stani, ne idi, po brdima ponad Kastva, tek su vatre po Malju pogašene, ali u srcima još dimi... – ...Dovoljno da osmrči sve šunke sviju kastavskih svinja...a i onaj Gromišćan još vitla nožem: –...Je još ki za zaklat...!? – Sve su ti to monade, uslikat se s ministrom, nije zgorega, može trebati, ali Sanader... Tvoj je otac govorio: Kod mene, tamo na kopnu, žito je leglo kao na moru vali za bonace, kažem vam, tako je bilo!... Govorio je tvoj stari kao stari pjevači priča. Ah, niti on više tamo ne stanuje...! A bio je...m...m...m. Bio je frankensteinsko čudo, pa to ti je. Ne isplati se tući prestarjelu babu... – Bog barba Šćenza, Bog i se!... jer ni mi ne možemo bolji biti. Vege! – Ma što se tebe mađarski smatra, ma što „vege”? Krenu od Šćenze, od ružna lica zastrašujuće isključenosti, okrenu starcu leđa, lice moru, more gleda, ona ga proklinje:... Ma ni Šćenza nije od tebe manje polokao, ni Šćenza više – nigdje ne stanuje...! 32

Čvrsto se zagleda u detalje na rubu vode i događaje upola u vodi... pola na suhu... priljepke gdje podnose udarce valova, pa za uru bassa mareu i, ne osuše se na suncu. Ne umiru dakle nikada? Da uteče definitivno jer Šćenza je dalje buljio zaprepašteno ne hvatajući ništa u vidnom polju, da mu dakle istinski pobjegne, pruži korak. Na zidu primijeti natpis, „Zabranjeno je penjati se. Opasnost!” Valjalo se, znači, popeti!... po sumnjivim stepenicama se popeti, a one sa željeznim prečkama, bez nastupne plohe, pa još loše fiksirane... na visok zid uzaći, jer su s druge strane bile ogromne grote, grudobrani za sve dane kad božanstva mora, u Šćenzino stanje upadnu. Kad tu, pred njom, pogled kao dječja radost puče! Kao uvijek kad bi moru prišla, uvijek i iznova razumjela da je sama dio te nemjerljivosti a ona, sav njezin sastav. Zauvijek. ... i samo je tada znala što riječ ZAUVIJEK znači.

Zašto da zauvijek zaboraviš na nas;... ... obnovi nam negdašnje dane! (Molitva proroka Jeremije) ❋❋❋

Nekad je ovdje negdje bilo i kupalište, a nono je sa smiješnim gamelicama odlazio u ribolov, nona je sutra gamelice po grotama skupljala (s gulašom i palentom još uvijek u njima osim kad su lučki mački uspjeli kako god stići prije nje)... druga je štacija bila, uvečer, prva oštarija u portu, pa druga, treća, pa kuća i spavanje kad je stiglo i naišlo... razumije se, ukoliko previše oštarija nije prepriječilo put poštenom čovjeku rada, reda i truda. Događalo se da je nono i kat kuće profulao no problem se sav sveo tek na nespretnu činjenicu da u donjem stanu vješalica, atakapan rekli bi mi, nije bio na istom mjestu kao u gornjem. No to su nona i susjeda bez mnogo suvišnih riječi, vrlo jednostavno rješavale, skupljale odjeću, istraživale što čijem životnom drugu pripada (ama gdje je problem?!, svi su oni bili iz obitelji koje se već tisuću ljeta peru... toliko o kulturi kad je ista, nekakva mjera sviju načina i ljudskih reagiranja). Ma šta, i da je kraj susjede legao, vragu brige, bezopasan, samo se rušio, redovito na kauč u susjedovoj dnevnoj sobi. Susjeda bi zatim ujutro brundala, ali ako je prvi naišao susjed, eh, još bi se i lijepo kavica popila uz čašicu istrijanske, one žešće. Jer istina je bila da je i susjed griješio kod brojenja katova... Zbilja se nitko ovdje, ni za šta nije ozbiljno uzrujavao. More... Skrenulo joj ono misli... Kojom se bojom, kojim tonom sjaji mokri dio kamena?, sabrano se ona trudi ali nije u stanju odlučiti jer ne postoji niti jedna kojoj ovdje traga nema. A sjaj je zlokoban, klizeći i nerealno promjenjiv. Rakovica, odeblja, kreće žustro kamenu... stiže, grabi, pada natrag otkud se potrudila. Kreće iznova, je li to ideja ili samo nagon, ona se pita. Rakovica se uspjela ukopati u pukotini kamena, pipa ticalima, traži škarama. Ispituje kao slijep, radi li se dakle o slučajnosti, ili je zaista bolje znati s kim se posla ima, pa još ako je s kopna... od vode do suhog, opreznost je majka sigurnosti, ali da je oprezna bila, vele neki da majkom postala ne bi? Sve je dakle stvar osobnog stava... jedne rakovice također. Sa strane se, nešto dalje, školjke objesile... otvore se, malčice, misle kratko, ali sunce lizne od trava čupavi oklop osjetljivih hrapavih bića, zatvaraju se one opet, čekaju da se more vrati. Kad je val vodu sebi povukao, zatvorile sve otvore, zadržale mišljenje, odavno znadu da na suhom nije širiti detalje, o glavu ti se razbiju. Kada voda, uz lijeni šušanj dosljednosti natrag muku mora i pjenu pljusne, odahnu one i sve jedna drugoj brza daha pričaju... da je foka u njihova vremena kopno osvojila, pa se predomislila i – moru vratila! Do kraja Molo longa dva kilometra koraka i brdo mora sa sviju važnih strana, na kraju mola salpe, i far, sinonim za sudbinu, a netko je donio i staru fotelju... I sam si... kao neopravdana šteta... kamenom bi čovjek salpu u čelo strefio, rukom je pobrao – samo tako! Svesrdno znaš, znaš da se varaš, i vjeruješ da se ne varaš, i smiješ se, i sretan si, kao salpe koje upravo šmugnuše na sigurnije... 34

Kad je ono bilo – pita ona sebe samu, kada joj je Šćenza pričao o onom što je ovdje bilo prije otprilike dvijetisućeosamstotina godina? Onda nije bio ni Šćenza, ni špranja, ni iverak, a sad se eto, ne može sjetiti njegova krsnog imena... tek... da je ili bio isusoovac ili je bio samo učenik njihove gimnazije? Ovdje je, kazivao joj onda davno dok nije špranja bio, bio je tu nasip prethistorijskog grada Solina, zatim liburnski grad Idassa, moguće staro ime Tarse i prema tome bi, Pseudoskilak iz Karijande u putopisu Periplus, zaista prvi spomenuo grad na Rečini, Ričini, Fiumeri, Fiumari, Rječini i kako vam drago, isto je sve... Bila je to zatim Rimska kolonija Akvilea, pa ceste što su život i smrt jednako nosile, Publica Via Aguileia, put rimskih naleta protiv Japoda, Liburna, Dalmata... nju tada, davno, nije zanimalo putešestvije jednih ratnika protiv drugih ratnika, sve je bilo, njoj barem, irealno. Nego vrijeme...! Sigurno da o tisućama godina nije imala jasan pojam, ali ti brojevi, bili su odnekud sudbonosni, zvjezdano elementarni i astronomski potresni u njenom, banalno slučajnu trajanju iako, s nebesima vezu nisu uspostavljali... ili sa sudbinama kao njezina!... a u konačnici, znala je da su upravo takvi. Moguće zato jer su jezu izazivali, vodeći je prema razumijevanju „biti... ne biti”... i da niti jedno od toga – od drugog bolje nije! Čovjek, uboga jedinka ima eto jednako ritmičnu sudbinu kao ona jednoga naroda, grada, kraja, svi se pojave, budu rođeni, odrastu zatim, pa slijedi mladost, napon snage i osvajanja, onda još malo poguraju, malo djecu poravnaju, e da prije reda ne posrnu... Ali već lagano, kreću niza stranu, nezaustavljivo, nepopravljivo i bez drame... barem bi tako trebalo biti, gasnu dakle i odlaze... da bi mjesta učinili onima i onakvima kakvi slijede... No, no, koja drama, koja tragedija, to jednostavno – reda biti mora! Negdje za dužinu ljudskog vijeka, pričao ondašnji erudita Šćenza, zapadna obala Rečine pada rimskoj provinciji Iliriji, postaje municipij. Oktavian će pokoriti Primorje, a u doba kad kreće brojenje godina, već je civitates, i mira joj neće biti više nikada, što je i prednost i zla sudbina ljudi i gradova koji žive zanimljiva vremena i zapečaćenu kob, svojim geografskim, nacionalnim, vjerskim ili određenjem naravi i vremena, sve svejedno. Antička Tarsatica, Plinijeva Tarsatica bila je nerimska gradska općina bez privilegija (civites stipendiriae) da bi već drugom polovicom prvoga stoljeća stigla naslov latinskog municipija, općine organizirane na rimski način i – s benefitom stjecanja prava rimskih građana nakon jedne godine služenja Imperiji. Moguće i ranije, ali otada, tkogod je Europom jahao, ovim je pitomim krajem makar u galop prohujao... i svi će nastojati, silom ili milom, u svoje ga krilo privinuti. I ovi, eh, nađoše crkvu u kojoj im se valja moliti! Bez šale i još više bez ruganja, pita se ona kakav smo to mi svijet ovuda... ničiji i svakom pripadajući, puštajući sve da teče nepresušnošću konjskoga svojeg strpljenja, pa što je u svem tome istina koja bi nas mogla opisati? Otpuhnu lijeno, polako i supstanciozno: Eh, kao da bi to ikome važno bilo. Nama, sigurno najmanje, pa mi smo sa sviju strana, kao da nas je Rečina Indeficienter nanijela, po broju i sva mora ukupno naplavila, ne mareći nimalo... Uz ostatke brodovlja sa sjevera... Primijeti da je vrijeme odmaklo, zima je i večer nagla stiže. Ona još u more zagleda tražeći. Ni sama ne znajući što ali sigurna, kad to ugleda, znat’ će is35

tog trena. I, ne znajući zašto, ispituje koja je ovo noć što dolazi, ili je moguće posljednja, moguće uopće nije noć nego neće da svane... pa svitanja ionako ne nose vijesti... i nema ih, svitanja, ne postoje, kad za njima opet noći stoje... Odakle noći dolaze, i zašto sile more da bude gusto od crnog bola? Zanimljivo, ali nije ispričano, samo djelomično sadržano u ludoj glazbi za nevremena ili za plime koja od obijesti alge tjera da plešu žalosne i divlje... to Odin stalno sanja svoje sinove a zgusle vode ne pitaju morske trave, tek ih zviznu na obalu, pticama, koje bi lešinu i bogovima otele! Ponekad ih ne volimo, pamte to one, ptice, i vratit će nama sve iz tamna gustiša noći. A mirakuli originala još se rađaju u moru stvarajući iznenađenja. Iz zabave? Jer mogu? Ili zato jer moraju: U vrijeme kad se crna voda rastavila pod Molo longom, Njordor od roda Vana, od olujina vlasnik mora i mornara, u Asgardu stoluje a prisiljen i nevoljan, stade neprizna‑ tim oštricama razloga protjeran... i devet je noći nad Ondurgud za ljubav bdio, no nije ljubav njemu vrijeme prela, pa reče Njordor : – Vukova zavijanje nisam volio... Gotovo da je sigurno da su tada pod Mololongo odlučili sjesti, ona s kosom do dalekog otoka... (sasvim je svejedno da ovdje molu, kraku kopna u zaštitu grada, nikada i uopće, traga nije bilo!... niti grada nije bilo, pa što?!... zanemarite svaki prigovor, ionako je uzaludan!): – Ne mogu spavati na krevetu od mora, krika me ptica budi... To reče božanska mlada, ode u Trymsheim, u dom oca svojega... skijala je i lo‑ vila lukom i strijelom... Ubijala – čekajući Odina da mu djecu rodi... Pa kad se s večeri magle po moru slegnu i bogovi legnu, koliko je nama poznato – ostaje nepoznato sanjaju li oni – snove slobodne? I u bogova ljubav je nemoguća, i u bogova, ljubav je – vječna...? Osim svega, u svom srcu niti od njih... nitko se ne može vratiti... Na Sjeveru ispod Zvijezde, s večeri crni voda morska, magle kartaju i stoga, skriju one u taj sat vatre i ostala svjetla nastojanja... koja će sutra pred jutro io‑ nako pokriti i ovdje, na predaleku jugu... Jer i ovdje, goruće i južno udaljeno, zagrljaj za kraj, strašan je običaj!

„...naiđe ponekad na crkvu koja nije spomenuta u vodičima; neka u nju ne ulazi, inače će morati udovoljiti obijestima Morganskih svećenica – a kada se vrati, nitko neće vjerovati u njegovu priču.” (Matvejević, Druga Venecija) ❋❋❋

Držala je mobilni telefon u ruci, pisala prijateljici, nije htjela prekinuti, svakom je novom porukom prijateljica izazivala, ješkala vraga da je zeza: – Koliko si kredita digla za to krpanje minusa? Vremena su gadna. – Osam tisuća na četiri godine. – Deru li za šalu ili za ozbiljno? – Uvjete ti je mnogo bolje da – ne znaš. Pa banka novac prodaje, kao svaku drugu robu. Radi se o prodaji, o njihovoj zaradi i mojoj svijesti o tome. – No dobro, da je i najgore, taj se novac valjda, još uvijek može nekako pronaći, namiriti, negdje posuditi od prijatelja ako naiđe stani‑pani. Nego, da ja pozavršavam tekuće poslove pa da otvorimo crni obrt kuhanja crne klope, sve na crno? Evo, ja se javljam za malog od kužine. Za plaću je ručak i večera i još jedna kava ujutro. – Razmišljam. – Nemoj dugo, imam druge ponude. – Čuj, prestani, boli me prst od pisanja a sutra će mi trebati. – Boli mene što tebe boli. Ali brzo misli, zbilja nemam vremena. – No, no, dobro... – Da rekapituliramo. Kava, ručak, večera! I koliko moj psić od tri kile može pojesti... Ha, jesam te?! – Pusti me, sad meditiram, valjda će mi pasti kakva ideja napamet. – Samo, čuvaj glavu, što ako ti zatreba, glava, makar kada kasnije i ma koliko da se sada ne mogu sjetiti zbog čega bi... – Mona, pusti me, gledam seriju. Ma pusti trgovinu, zaista od tebe me već prst boli. Mogao bi mi zatrebati... Sad se doduše ja ne sjećam zašto, ali... – Ma mona, prestani, gledam seriju, da ti nacrtam? Ispričala se, smijala, nije se nikako mogla odreći da cufa jednu od posljednjih prijatelja, a kad je čula da joj prijateljica gleda... no, što već gleda, i na nivou... čega već, namjerila je da joj dalje pije krvcu junačku, ali... prijateljica je imala majku koja je stotu, pred koju, napunila. Da, da, stotu godinu pred koju godinu! Nije njoj bilo lako, starica je još bila živahna, sama se odijevala i sve ostalo, čitala na glas titlove filmova, gnjavila i u svemu sudjelovala. Usput, pušila je ko ture. Da ne čuje, najmlađi su je u obitelji zvali Gonzo. I od milja još i Pajo. Sve dobro, ali Letizia je bila umorna. Bilo je to ime prijateljice. Njegovala je majku trideset godina, život si popravljala kako je umjela, zvala prijatelje, do bijesa im kuhala, a kuhala je više nego izvrsno. Ostala obitelj je prigovarala, dolazila, brinula iako pojam nije sasvim određen, kritizirala Letiziju jer se katkad izderavala, ali bilo je i to bolje od drugog, recimo da zaista pukne i ostavi sve do sto 37

bjesova. S tom mogućnosti obitelj ionako nije računala, vragu dakle brige... ali nekad se dogodi i što ne očekujemo: ostajemo uvijek, i jedini krivci, filozofirala je Letizia, vukla svoje breme dalje, izmigoljila se svemu na koju uru ako se dalo, ali dalo se sve manje... a manje je i nju samu za vlastiti život i da oprostite kvalitetu mu, manje je to i Letiziu bilo briga... Kad odumru želje, odumire li i postojanje? Praslika straha, one su govorile često o zvijezdama, te su bile dovoljno daleko od osobnih banalnosti činilo im se... zvijezde, one su bile svijetle siluete u dušama ustrašenih i umornih, silinom spajajući što je nespojivo. One su mijenjale položaj a ne konstelaciju, one su bile vrijedne povjerenja i da se isto ne ispituje. Povratak se ionako nije mogao izbjeći. Zvjezdoznanile su dakle i debelo se zabavljale, mutnih trenutaka toliko želeći da bude istina, da bi čak na kratko – povjerovale. Ali samo u dobro. Razumije se, zla je i bez toga bilo dovoljno. – U njemačkoj dolini Ach ili tako nekako, nađen je čini se najstariji prikaz zvijezda. Oriona, čak i do 38ooo godina procjena je starosti, karta neba s početka postojanja, moglo bi se reći. Lik uska struka, s nekom vrstom mača, s lijevom nogom kraćom, pleše, pola čovjek, pola Pompeo. No, no ne gledaj me tako, znaš moga Pompea, mačka koji je bio pola čovjek, ili su onog doba ljudi bili upola mačke, to više ne umijem odrediti. No, bilo je divno i uglavnom sam sigurna, hoću kazati sigurna sam većinu dana, kako je moj Pompeo najzad shvatio zluradost kraja svakom trudu, otišao najzad među braću zvijezde... – Znaš što, nisi ti sva čitava, ili me zaprdavaš. Svejedno. Tvoje ludorije su zabavne, da nisi umjetnik?... jedna od onih koji postaju umjetnici?... Želim reći... od onih što dođoše s Istoka i potisnuše neandertalce smjestivši se na njihovo mjesto, varam li se? – No da, Orion je u Egiptu poistovjećen s Ozirisom... a ona kljova je mamutova. Točno, zvijezde su sjene duša u našim dušama, spajajući sve što nije spojivo... Pada mi eto napamet kako je svejedno idiotski kriviti nešto na nebu ako tvoja majka tebi nije pjevala, čineći tako glazbu izgubljenom za dijete, izgubljenom iz građe njegova vlastita fatuma... one prve pjesme uz zagrljaj, na uzglavlju i koje će umiriti strah, dati sigurnost... Banalnosti, bljak!, ali kako iz toga van? Kako bez toga... ako se još mora i umjetnikom postati!? Letizia je malo gledala u nju, malo svojim životom i situacijom s majkom, zbunila se jer je vlastite majke ovog časa bila sita. Ali sutra... ono sutra koje uvijek nosi pravo stanje na tabli, u partiji koja se upravo završava, a prognoze ipak nisu moguće, još manje točne... Sve u svemu sate koje bi provodila uz Letiziu, pamtila je ugodnim. No, na Rijeku se vratila da rekapitulira, lutala je gradom i sjećanjima, vraćala se do Letizie jer ona nije pitala, a nije niti jako čula ono što bi ona, njoj, eventualno, htjela ispričati. Tako je putovala sama, mirna ustvari ali ne osamljena. Sad je stigla do dana koje su one provele zajedno u dječjem vrtiću, zatim obdaništu... Eh, život je tada još sav bio da se osvoji pa se patina do današnjih dana, stegnula odredbom nježnog oklopa. A što je salata bila zalivena mašću i neopisivo odvratna, gubilo se iz računa. Tražila je zapravo mjesta gdje se za samog rata našla, onog rata koji je svijet i vrijeme označilo i koji prokletstvo u nama već tendira zaboraviti... Zidovi koji su dijelili srušeni su, dakle spojili su...štogod to bilo... 38

...ali po starim predjelima, i dalje isti zmajevi jezde... I nije smiješno, ne može dozvati čak niti osmjeh. Ali, čitav će život označiti sumornom svjetlošću poruge predodređenosti današnjeg meteorskog pada. Za naše vrijeme i za njegov svijet... Bez veličanstveno zastrašujućih tragova. Ma šta, bez ikakva traga...

Burom zdvojni glas prodire... (Kameni svatovi, Šenoa) ❋❋❋

Idućeg dana bura krenu plašiti je, ali osim što bi se trgnula kad žaluzina negdje tresne, ona je najozbiljnije pošla da zgrabi svoj posljednji dragulj na kraju duge. Što je u stvarnosti pokušavala, što je tražila po mjestima koja su na neki način bila vezana za određene događaje, sve to nije uopće nastojala dokučiti, čar je bio u traženju predjelom, nalaženje uvijek ima među sastavnicama tugu i razočaranje. Moguće zato jer u našim životima uopće nije moguće pronaći štogod pažnje vrijedna... Katarza dominira recimo u farovima na cesti koji imaju zle namjere i poganu žurbu, slijede ih opake misli i noževi, jecaji buretine u dimnjaku a zatim, onaj strašan kraj... A sve je predahe ako se i pokažu, još jednom, izabirala ljubav... što nemoguća je i – vječna...! Krenu dakle do Villa Marije, kupališta gdje se Jurica kupao, đavo bi ga znao kakav je danas, stari, čangrizavi zaboravni tip bez prostate i zerice vesela raspoloženja, ukoliko je uopće živ. Živ... i što znači biti živ, ima li to neke uvjete sine qua non? Mrdanje krakova nekako se ne čini dovoljnim za jednu takvu kvalifikaciju? Gospode, zašto ništa ne razumijem i zašto je toliko strašan bezdan vremena koji nas dijeli od naših vlastitih života?! Partija šaha u kojoj greške nema, eh, takva ne postoji, kako bi onda igra Dana i Sreće mogla biti drugačija?! Priznavala si je srčano tek da nikako nije zaslužila ništa od onog što je tražila ali sve je eto, zaslužila... sve od onoga što je dobila. Zaslužila onako ili ovako, svojom ili tuđom zaslugom. Onda davno, plivala je od Bunkera ili Martinšćice do Ville Marije da Juricu vidi. Nikada se ni pozdravili nisu i Jurica nije znao, kladila bi se, da ona postoji. Ali on joj je sreću nosio, mada takvo što uvijek ovisi o definiciji. Poslije kupanja išlo se na Korzo. Zaboravila je koliko od jednog kraja do drugog ima koraka, ali i to je znala. I da li je neki On pogledao. Jurica se u čas gubio iz koncepcije. Ali tada je valjalo kući, mami Agnezi, baš u vrijeme kad su ostali izlazili u večernju šetnju. Postojale su međutim neke lokacije do kojih kraljica‑majka nije stizala. Pa je recimo to iskreno ona, po gradu lovila pse, one male, kuštrave i napuštene, pa i veće ali pogodne za sakrivanje u lišijeri (prostorija s velikom peći i loncem koji kao da je i veći bio, gdje se opkuhavala i prala roba), a takvih se pasa onda lako nalazilo jer bi im svatko dobacio mrvicu sa stola pa su nekako preživljavali. Psa ima ona i danas, od canis palustrus vrste koja je najranije pratila ljudsko biće. Luksuznog, vele da je takav... nego, ako psa nemaš, ništa nisi učinio, dio je on „imidža” (pravo kazavši, nije bila sigurna da znade što dotični izraz znači, otmjenost(?) a koja je uvijek komična, a ni kako se riječ točno piše, niti to nije znala, međutim markira da svi pojmu teže, ergo, valjalo se njime pozabaviti, zar ne?). Priznasmo eto, makar u zagradama, nije umjela riječ pravilno ispisati, ipak zaključi da činjenica ne znači da se njome ne treba šegačiti. Otmjeni pojmovi korisni su i dobro dolaze, treba ih obilato koristiti! 40

Konačno, mjesto je naše u društvenoj raspoređenosti. O posljednjem u nizu još se i dalo razmišljati, jer kako bez ljudi živjeti? Ali sve u svemu, tada je šintarenje bila samo njena opsesija srca. Usput bi dakle ovdje i o njoj psihijatrija imala štogod kazati. Nje se pak takvo što, nije hvatalo. Ergo, lovila je pse po cestama i ulicama, skrivala ih, hranila, a kad se gospođa Agnese onog najčupavijeg Mede dokopala i na neki ga način likvidirala, ni sad joj ne pada u zaborav kondenzirani doživljaj esencijalnog bola kog ni sve životne svinjarije zajedno, nisu mogle ni iz daleka ponoviti, kamoli nadrasti intenzitetom i, vjerovali ili ne, potpunom deplasiranošću. A što se ionako podrazumijeva. Suluda opsjednutost životinjama, psima posebno, kasnije se samo pogoršavala... Pa, morala je nekom srce dati a ljudima – nije više vjerovala...! Tako mu to dođe te je, čim se u svoj grad vratila, nastavila zagledati po uglovima, ali malih pasa više nije bilo. Nije bilo nikakvih. Reda mora biti, nije li to osnovna premisa civilizacije? Pa je pomislila da je sama pseto. Pseto u rodnom gradu. I jedino to, pseto! Ubito mrakom, krepuskularno, osamljeno pseto... To sa životinjom kao usporedbom bilo bi u redu, ali slijedilo je smjesta pitanje: kog bi to jarca psu trebao rodni grad?! Što bi s njime započeo? I čemu takvo nešto uopće može služiti? Zapišavao bi ga, to se zna, pristojno bi valjalo reći „obilježavao”, vragu brige, čitajte kako vas volja! Zapišavati se dakle može bilo što, sve što pod, recimo to „ruku” naiđe (nema potrebe prostačiti, zar ne?). Nego... zapišava se u detalju, barem u nas, pasa, ne ide to bez kontrole i racionalne opravdanosti, i ne odnosi se zapišavanje, apsolutno nikako se ne odnosi na kolektiv! Jedino u humanoidnom vrlom svijetu, piša se pravo po kolektivu, po onom, što je slobodno nazvati stokom, stalno u većini... U pasjoj skaski i u svijetu kanina općenito, sve je drugačije, čak i ljudi, razlikuju se. I vjerujte, ljudi bi, najbliže bili osobnom iliti čak idealu većine, samo – da mogu biti onakvi, kakvima ih vide njihovi vlastiti psi...! Ona... i ona je bila pas, ali ničiji pas. Pa tim faktom, ni na kakva obožavanja, srećom po nju, nije bila primorana... Biti nešto ili netko, najprije je sastavljeno pojmom interes (lat. interesse), biti kraj nečeg, u biti, u misli... a ona je mogla najšugavije pseto pogledati iz njegova srca koliko iz sebe‑psa... svijet gledati njegovim smislom, disati vlastitim mu dahom... a pseto bi joj neizlajano, kao starom drugu zavijajući pjevalo... rekli bismo prešućeno, sve... sve svoje radosti i sav bol, svoju glad i sve čuđenje čovjeku... Samo nas tajna drži u životu!, uz divnu skicu zapisa Lorca... a tadašnjeg dana eto, tajne preotete rudarskim probojem širokog čela, uključile bi sintagmu ja‑pas opravdano, jer je samo u vlastitoj šutnji i u očima životinje moguće sastaviti i onog koji traži sve... sve, što je tražiti svrsishodno! Pa bi ponosito postajala bez predrasuda bilo što... pas, ali i njegova sjena... ! Na kratko se neobičnim nekim zakonima (quid agatur, što smo dakle čineći?) neizvjesnost zaustavljala. Operiralo se, zar ne, gotovo jedino apstrakcijama... ali na tom dijelu, ipak, prestaje svaka čista aktivnost, sličnosti se gube... ...te se neizvjesnost sudbinski, opet vraća...

I prođosmo kraj kupina, Trnja i trske zelene (Lorca, Nevjerna žena) ❋❋❋

A ona se vratila od Pećina i starog kupališta koje više sebi nije sličilo. Bilo je ono uglavnom mjesto gdje su zaključili da svijet upravo ovako treba da izgleda i takav valja da ostane, savršeniji od Srednjeg carstva. Čak da se ovakav zbog nečega raspadne, oni će znati što valja popravljati. Među grupom tek stasalih mladih ljudi dugo je nakon škole trajao pompozan, epistolarni kontakt, ali rasuše se na koncu definitivno, ne prepoznajući se u slučajnim susretima ili pak to nisu željeli. Tako se sve započe mijenjati. Najviše oni sami. Životi se naizgled bezbolno razdvojiše, ali lica im tek u taj čas pokazaše bez milosti izraz koji je odgovarao stanju duha i sutrašnjeg ljubaznog razaranja za koje nisu krivi bili samo oni, i kojem ne izmakne baš niti jedan curriculum gloriae... pa ni vaš neće. Kad se dosmucala u blizinu Keja, šetališta za koje su samo stari znali, sada puste ulice uz bezrazložnu i nepresušnu rijeku te stoga ni mrtvo šetalište nije nikom ništa predstavljalo, kad se dakle približila rijeci, Indeficienter joj osvanuo potpuno jasno samo kao pridjev nečem sumnjivom, a moguće je tek postajala neraspoložena. Kako i ne bi, život vlastite generacije izravan je rezultat stalnih propusta u postupku, nečije prijesno šegačenje, pa se sprdati krenuše i oni sami. To međutim nije bilo iskren stav već žongliranje po žicama vlastitih prenapregnutih nerava, slušno uključivanje onoga „tu est Petrus”. Stijene su oni volens‑nolens postali, snagom onog koji prisilom čeka istinu jer ništa od svega nije bilo implicite povjerenje, nego se radilo o naredbi. Kršeći sebe same iznutra i poslušno, zaludu potrošiše vrijeme. Sad im se kaže „marš van!”. Extra omnes!... može i tako. Budali zvuči manje opako no za generaciju se uvijek, na isto svodilo. Ide tako pored zatvorenih škura, žaluzina u prizemljima, iza njih, žaluzina, daha nema, ljudi uopće ne postoje, tamo daleko na kraju šetnice, na nekoj klupi nepomičan starac, podu sagnut i bez moći da se makne, najprije bi bilo... da je mrtav... moguće i ne do smrti mrtav, onako, mrtav u većini aspekata postojanja... I, više ga nema, nikog takva nema uostalom... Iza rata, davno, istim je ulicama prolazila, išla na Rijeku, u kino bit će. Na ulicama bilo je toliko mnogo ljudi, jedva se probijala kroz gomilu pa se sada pita je li i sama živa i ne sanja li davno završen i apsurdan san... O, onda su strahovito mudri bili... da li toga dana ili drugog nekog prati je kući momak koji joj se sviđa, malo kao da šepa, ona je zbunjena, ne sjeća se da se ikad s njime, kasnije vidjela ali pamti šaljivo mudrovanje dviju mladih budala. On: – Razmišljanje je nastojanje da se sučelimo i distanciramo od gluposti, dakle, glupost je makar automatizmom, permanentno uključena. Ona: – Pamet dakle jest glupost, ako i dio gluposti uključuje? 42

– Glupost je subverzivna i vječiti je nedostatak do mudrosti. Glupost smeta i u krajnjoj liniji, samo je to loše kod nje. Inače, ona je neuništiva, i bez gluposti, nema definicije pameti! – Apostrofirati glupost, dakle loš je, ali prvi pomak do njena anuliranja? – Pohvala gluposti, suočavanje i priznavanje postojanja gluposti. – Ona se besmislom brani, postaje jedina jasna perspektiva jer ono što nije moguće objasniti, za budalu dobiva sjaj misterije i ideja se rađa da se smisli kakav bilo novi Potop. Momak joj se jako dopadao, nastavila je glupo brbljati, ni o čemu nisu znali do li o gluposti!, i tako, već idući dan zaboraviše se (kad bi barem svi tako postupali!)... Pokušala je dozvati njegov lik, bez uspjeha, ali zato su sušačke ulice dolazile same, pune, krcate, vesele, nitko nikad nije vidio televiziju ali svake su večeri gosti dolazili, pjevalo se, popilo, smijalo. Jedini način za nju da šmugne autoritarnom teroru majke što je uvijek pred drugima svojom „najmilijom” zove... (– i ja tebi mama!, odvraćala joj ona, ne progovorivši). Pa bi brzo zatvarala ulazna vrata i uglavnom uspješno bježala. A ono Agnezino „milo” ostade sinonimom gađenju. Što da se radi, pamet je voda a ostatak na svijetu, većinom prljavština.

Nijeme životinje koje nisam izabrao također su vaše. Budite blagi prema njima i pazite ih, no nemojte se vraćati njihovim običajima jer ćete prestati biti Životinje Koje Govore. (Lewis, Kronike iz Narnije) ❋❋❋

Noć je, vani je šest stupnjeva „celziusovih” i Luna u prvoj četvrti... osamljen i uznemiren nokturno i, bez čovjeka... Dalje malo, more nam smišlja sudbine mrmljajući kao stari Židov... grad se poput voda nad njom zatvara, georgijan ski chiaro‑scuri na molitvu pozivaju... U nje međutim nikako nije bilo tuge u tu noć, skrušenosti nije poznavala ni u kojoj prilici pa je bila mirna kao da je život davno obavila, zbunjivao je samo čudan vrtložni nagib namećući i dalje uvid u vlastitu jezgru... koja također nije bila stabilna. Teško se takvo što podnosi jer svi su naši osjećaji konfuzni... od suprotnoga... Kišna magla sjeti je zbog nečega Nicea... Bog je mrtav... a mi smo ubili i nastavit ćemo, koliko god bude izvodljivo... poslije pokolja, ratova, Hirošima, Bosne, Hrvatske, Sirije, zlodjela en generalle, možemo li sumnjati u to?... da, ubili smo Ga... Pa?! Zbog tog vica Kain ubi Abela pa šta? O, sve je to i dosadno, i poznato, i bez efekta, a oko nje legla tiha magluština, pokrov smrti, Sindona, četiri metra i tri centimetra nade... ikona pisana čistom krvi grupe AB pozitivan... platno sa znakovima smrti koji su ipak, silovit trag života (može li se očekivati da prestanemo biti mekani kao voda morska, trošni kao kamen vapneni?) U smrti, zatvorene oči reći će više no otvoren pogled ako je patnja, patnjom stvorila najradikalnije bratstvo na svijetu?! Pa ona tako zaključi veleučeno da – Bog i nije smisao već nada! I utjeha u trenu, u kratkom času kada sumnja popusti... Tajno ime Rima (pisano obrnuto) onomad je ljubav, Amor (Roma)... oni koji su znali ime oca bili su patriciji, ostali – redom kopilad!... Vlastita je tirada sjeti dragog druga s kojim se rijetko vidi, ali i kad susretanja godine dijele, čini joj se da neprekinuto, razgovor traje i trajat će... sve do blizu razumijevanju ledene riječi kakva je indeficienter ili pak zauvijek... neki su se dan sreli, Dražen je govorio: – Kasnije ionako – povijest ostavlja mjesto tek krvavoj kronici dana. Izlaz je eventualno u osjećaju zahvale? Bolje još, svijesti o svojim limitima... ali teško je razaznati vlastiti dug svijetu oko sebe! Kao u Nurenburgu, piramida vlasti ne rješava već samo dijeli odgovornost... množeći je onoliko puta koliki je bio broj učesnika. Razlog je to da 19. stoljeće prestaje biti i naznakom epopeje, postaje ono vrijeme ideologija. A one, laviraju uvijek na samom rubu ludila. Odgovori su jednako blizu razlaza s mozgom, to nije samoubojstvo nego žrtva, ali mi, neki, ne razumijemo i nikada je nećemo prihvatiti, ponor je među nama. Ona je imala dežurnu tugu za obitelji koje nije imala, on, vjerujući da je ljubav iz rane mladosti bila ona nepresušna i također – zauvijek. Ali nakon godina izgleda njoj kako je riječ o sretnoj okolnosti; da su njena obitelj i njegova mrtva ljubav ove večeri uz nas, svađali bismo se mi i zdvojni klali kako sav pošten 44

svijet čini. Ergo, na dobitku smo mi, mi vjerujemo da tako nije i da su, kad smo mi u pitanju, sve to tlapnje i loš odgoj. Htjela bi da pita starog druga, a moguće će ga i priupitati ako je volja ne ostavi: – Za što se to mi lovimo, moj stari i najdraži druže?! Nastavi ona tako žuriti u traženju... Polovica od onog što pišemo nije istina – ostatak je laž! To međutim nikad i nijednog skriba nije pameti privelo, te poče i ona zapisivanjem proganjati vlastite monstrume, ostajući uvjerena kako neće postati ista kao oni. Ili ih je, u toj noći tjerana istom odlukom, snubila da joj se objave potpuni, ne čekajući čudo zore... Do tada Rijeka u tišini, smije biti grad grobova, u magli kriče poplašeni galebovi, prljavi čuvari Kvarnera koje zaposliše bez ugovora o djelu i bez svrhe. Svijet je posustao, duše noću magleno klize maglama, daleko, nekakav grabljivac tišinom tiho para zrak i budi vjetar. Na to se svemir pomiče jer sve sezone imaju svog duha vjetra i misao vremena, samo mi imamo i svojeg duha i sve ideje sviju vremena... Divlji, usamljeni vrt u kom ćemo se sresti, u njem opet micanja na vjetru i misao, izostala iz vremena skrita blizu istini. On, vjetar, pronosi vrijeme i čini ga da prolazi... a ono, vrijeme, jedino nas grabi... odnosi... ... a zagrljaj za kraj, samo je strahovit običaj!... Sušak je bio stari dio sjećanja. Atavistički znamen doba koje se već i od nje neizmjerno udaljilo. Svrsishodno, pa te su pečate nosili dani djeteta koji su trebali nalikovati nečem – dječjem, je li tako?... makar smradu po mlijeku i popišanim gaćicama, pa kako ovdje nije ničeg bilo, čak niti lošeg, mora da se pamćenje uključivalo selektivno. Da je barem tako moglo ostati, vladati na vijeke vjekova! Nije, pa se osjećala nepotpunom. Kad si sam i osjećaš se takvim, najdalje si od samoće kad je već ovo, bilo nešto različito, nešto glupo nedostatno... opasna osamljenost među ljudima. Nastojala se dakle sabrati hodajući među promjenama. Bilježenje joj se učini kao jedini izlaz i vjera da se u zbrku reda uvede. Bio je to ipak uvoz sova u Atenu rekli bi u Heladi, radna terapija kazao bi neki psihić češući znanstveno vrh ukrasa vlastita mu lica... znala je i ona o tome, okvirno, ali tko bi priznao? Kad je dakle krenula s bilježenjem, pisac se rađao u kupaoni, u vlaku, autobusu, dizala se od stola, skrivala, po papirićima žvrljala, kasnije najčešće, ne bi bila u stanju pročitati, povezati savršeno ništa, ali trud uvijek rađa nekim plodom. Piscem svejedno neće postati, nije joj bilo suđeno, najmanje stoga što je sve napisano bilo osobna, dubiozna petljavina... nego, osjećat će se značajno bolje pa baš svejedno, makar bilo čak istina... Pričala je o sablastima i likovima što ispadaju iz realnosti, ali sablasti iz nas čupaju neobične istine pritisnuvši nas leđima uza zid... Zbilja, točnost, realnost, pamet, ovdje imaju najmanje posla. Nisu nužni. Kvaliteta pisca značajno ovisi o njegovu osobnom literarnom ukusu i mjeri pristojnosti. Ni to, srećom, nije za nju igralo prevažnu ulogu, slava ovamo nije imala namjere priviriti, niti je tko zazvao. U roditeljskoj kući, nitko njoj nije pričao priče, čitao, nitko uopće pjevao nije, alkohol ćemo isključiti, a ona, bila im je tek neprilika. Forma je dakle sve što nas okružuje, a razumijevanje i osjećaj, duh su joj i svi razlozi zajedno. Posebice kada nedostaju. 45

Ubrzo, bila joj većina činjenica jasna do te mjere da se ostavila ćorava posla. Sreća za zajednicu. Sjećanja je svoja, protiv vlastite volje, trijebila i dalje, kukolj odvajala, nadajući se ustrajno da će razumjeti...

Richmond: U nade su nam lastavičja krila I kraljeve vam stvara bogovima, A proste ljude čini kraljevima. (Shakespeare, Rikard III) ❋❋❋

Bio je rat, pa je slijedilo nešto što su zvali obnovom. Njoj je bilo debelo svejedno, nikom nije trebala... pa dobro! Nego, svima je smetala. A to vam je, veoma neudobno! Kraljica majka se povremeno odgojno obarala na nju dok je svrha njezinih dana bila da smisli kako da istim, egzekucionim mjerama eskivira. Bilo je čak i zanimljivo sportski uzeto, a i obećavalo je. Zabavu, kojoj se kraj nije naslućivao. Zanimljivo jednom riječi, ako se tako želi pogledati. A reperkusije na izgradnju njena karaktera ispostaviše se šarolike, jedino sigurno, očeličila je. I postala – spremnih kandži u svakome trenu! Neobično međutim, kad bi se majka Agnese ustobočila pred njom i krenula bijesno docirati, pa i kasnije, uvijek kad se nešto zapetljalo ili joj prijetilo, ona nije mogla ostati ležeći ako je bila u krevetu, poslije niti sjediti nije uspijevala, ustajala je, nekako se time pokušala poravnati s opasnošću koja se ne jednom, i fizički uobličavala... Sada kada o tom razmišlja, postaje deplasirano, nespretno, komično... Pita se ipak zbog čega li je onda tako beznadno sumorno?! U njoj se nešto dijeli, nejednako, zamarajuće i teško, približava se to nešto, zloslutnom idealu kritične mase... Završavalo je jedno djetinjstvo notorno bez ispunjenja, ali djeca su strašni suci, djeca smjesta ustanove svaku nedosljednost. U životu, zaključivala je danas, djetinjstvo nema značenja, štogod vi o tom mislili, ono je poput zamaha koji nije pod kontrolom... (ah, riječi i nazivlja... ostatak, samo su klopke... ma koliko neovisne od uzroka i nade). Bila je duboko uvjerena da konačno, nešto barem zna (kao magare s Enciklopedijom na leđima)... Ali, gotovih misli na tržnicama nema, pa vrata razumijevanja, svatko sebi mora otvoriti sam...! Trenirala je plivanje u ta vremena, trenera se vrlo dobro sjećala, starog Tom be, koji je bio gadno nesmiljen pa je satima mlatila nogama obješena o dasku za trening. Na gradskom su kupalištu bili oni, djeca plivači, i ronioci. Kupači već davno krenuli kućama pa i dobar dio ostalih, a ona bi dalje gledala ronioce... teške im cipele, ogromne na nogama, kacige s oknima koje je drug zavrtao, pregolemo odijelo, stotina cijevi, konopi... promatrala je kako tonu u vodi, mjehurići su ostajali iza njih, mjehurići iza života, nimalo ne misleći loše ili egzaltirano, smišljala je kako da ih dohvati, kako da zaroni, vidi vlastite mjehuriće koji trče površini a onda, ona da potone... u odmor i naručje mrkog nonića s trozubom... uokolo nepomične i tihe modre bjeline... već udaljen eho sviju abisa svijeta... I, dok jeku sluša u snu i sonornoj pratnji, ponori o tom ništa ne znaju... ne mora ni ona... Jednom je prilikom skočila u vrlo nemirno more. Gradsko kupalište na Rijeci bilo je onda u samoj sredini stare, urbane aglomeracije, upravo s desne strane 47

grada kuda Rečina u more utječe. A Rečina bi nabujala za kiša i nosila moru svašta. I boju mu mijenjala za juga, duboko u njegovu domenu petljajući svoje ludosti... a more joj popuštalo hiru... ne zadugo... I tog je dana voda bila najviše prljavom mlijeku nalik, tek upola slana, ne dopuštajući da se išta u njoj vidi. More, kao da je mirno prigrlilo, omotalo k tomu igrom drugih sila oko sebe, nečijim ispadima što zabavljaju uz pogrešne izvode... Pa kad mu dosadi, more je opako... sve, suludom brzinom poravna... Omam ljujuće, zločinačko, nezamjenjivo, prgavo i bezvremensko more. A rijeka se postavila da ustanovi dokle može. Tumultuozne joj vode divljaju i baca se bezglavo da se utopi u već bliskom metežu bunta osnovnog elementa Posejdonova kraljevstva... Jer, veliko se vodeno prostranstvo zanjihalo, pokrenulo i krenulo... Diglo vale, učini joj se kao manja kuća velike, a ona, sama se u vodi našla pa krenu već pristojno uznemirena prema nižoj, betoniranoj plohi koja je pod vodom podlački ali lagano tonula obrasla skliskim morskim travama, a valovi napeli i bacaju nju po ljepljivoj skrami kao da je perce. Bilo je nemoguće naći oslonac ili čvrstu točku da se uhvati. Odbacivana, dolazila je vrlo blizu kamenitog dijela suhe obale gdje je sjedila neka žena i gledala ravno u nju. Grote se i dalje nije uspjela dohvatiti. Vikala je ona, i zvala ženu što sjedi i mirno dalje bulji u sumanutu igru djevojčice i vode... vikalo je i more, sve glasnije a valovi su dnu zvali... stade ona urlati u krajnjem strahu! A žena – gleda u nju ne razumijevajući ni vraga đavoljega! Val bi je odmah zatim iznova zgrabio, odnio vrlo, vrlo daleko, po mogućnosti pučini. Opet je kretala obali, opet se derala. Ustanovi uskoro da bi je ovaj škerac i glave mogao stajati, mućne istom smušenom glavom koliko se moglo, instinkti proradiše. Otplivala je sasvim okolo, prema pučini a zatim tek, plićaku. I lagano, lagano, također podlački moglo bi se kazati, izmigoljila iz istog pobješnjela elementarnog sadržaja carstva ludog boga sijede brade i – gluha kao top. Bit će od huke valova. Da, stari s trozubom, mora da je gluh bio kad zapomaganje nije čuo... pa još je dijete bila i sve je grijehe počinila kasnije! Ono o rođenju s grijehom, ionako nikad nije prihvatila. Ergo, izvukla se trbuha puna slane vode, krvavih i izubijanih ruku a još više nogu, more je bijesno valjalo kogule na plićaku kupališta i oni je doslovno ubiše. More me izštracalo!, ali čovjek se iznenadi koliko daleko može stići, tako se cerekala na uspješnu prijevaru. Utekla je i bijesu i moći pa nek se vidi! Nije si to uopće u zasluge upisala nego, bilo joj drago i strašilo je malo... izazvala je bijes neznanih sila, nije li?! Lukavstvom je boga prastaroga nadigrala (za jedno vrijeme barem, uz more, u takvo što, nikada ne valja biti siguran). Skrušenost je znači bila prva potreba i dobra pogodba... Ma i voljela je čudovište vode, i dalje, i više... bojala se, jednako! Jedna prosta stvar, ostala joj ipak dugo upitnom; zar je moguće da ona žena nije razumjela, nije vidjela da će se sad na – utopiti čovjek u kog bulji, budala?! Pa, vidjela je!... ako se na temelju gledanja takav zaključak može izvesti... Ali da je bila patentirana glupača, ispada jedino sigurno. Nakon što moru eto nije uspjelo utapanje njezine osobe, pokrenu nju život, u pasji veselu realizaciju. U ovaj tren izgleda da je tada, sunce sjalo bez prekida. 48

Valjda i noću, toliko su davni dani sjajni bili u srcu. Familija, odnosno dio obitelji koji je na Golom bio interniran kako bi lakše razmišljao, vratiše se svi, o idejama do kojih su stigli, mlađe nisu obavještavali. I krenu sve veselo, državne su strukture imale ljudsko lice, radilo se, zarađivalo, školovalo, i nadasve trošilo. Tu je računica nailazila na usko grlo, bila malo u raskoraku s mozgom, ali kako je vrijeme protjecalo, sve smo manje o tome mislili. Kamo li da bi i katastrofalnija ekonomska situacija mogla biti vrlo izgledna. I da promjena sistema s gornjim nema ama baš nikakve veze!? Hm, pljačka se i krade, korumpira i ubija, baš pod svim zastavama jednako. A njena je generacija studirala na veliko. Uz studentske smicalice i svakojake nepodopštine. Ležernost kao da joj se završila mas‑pokretom, učini se naime i njoj, tada, kako o nečem ima, i treba imati mišljenje. Opet neprilike i smutnja. Valjalo bi pamtiti: oni koji su naučili strasti totalne sumnje i nepodnošenja drugih ljudskih bića, vladavine i superiornosti, rata... kada oni pomru, vi nećete moći vjerovati pa ćete iskustva morati ponoviti...! Zar to nije najčistije prokletstvo čovjekovo, učiti, učiti dobro i loše, uvijek iznova?! Prokletstvo i – blistav promotor svemu što stvorismo!? – tako misli pred starom svojom kućom u svom gradu koji ne poznaje i malo je sve ovo žalosti. Malo, jer mnogo, davno je već prošlo, propalo, potrošeno ako je uopće čemu služilo... Mislimo li da možemo učiniti sve, mislimo da smo slobodni!... Ali kad si to učinio, stvorio si upravo time novu ogradu. Ne vraćaš se više, ne možeš natrag... (limiti, dogme i ordinarno juridičko‑administrativni arhaički pojmovi). Mi bismo rekli pojednostavnjeno, netko stalno daje lisicama ključeve kokošinjca! Ali pogledajte, pa to je tek bajka za pobijeđene i koji imaju osjećaj, čestitiji od vaše milosti! Večer ostavlja znak... a što je opet značilo da se pas u vlastitom kvartu, u rodnome gradu, lijepo pogubio... Večer ostavlja trag... marginarij koji je plaši, strah od sviju mijena unutarnjim konfliktom, vraćanjem uvijek na početak zbog reakcija drugih, to sve pa i nas, čini jeftinim i sasvim utrnutim i bez ritualnih naricanja i žrtava ljevanica. Barem se u njih više ne nadamo iako ono što nam preostade, malo utjehe pruža... svaka se suština rastvara prikazujući se. I samo je smrt, jedina, izgubljena utrka. Jadno kao rezime i kraj tolikog ponosa da si – ma što? – samo čovjek! Starost ništa ionako neće dosegnuti, ali starost će nas istini približiti, koristimo starost! Jer večer ostavlja znake... Bit će da ipak nade ima, vele da sve što smo tražili nađosmo – da li zaista onda kada smo prestali tražiti... Naređenje je palo, prestanimo ispitivati... ma što kome takvo što predstavilo? Pronalazila je već tada mir u konfuznom toku ali nije mu mogla promijeniti sudbinu. Mijenjali su je stoga drugi, slučajem zapravo jer istinskog utjecaja nije imao nitko... recimo to s homoseksualnošću, pa to nitko nije nametao, nitko kao jedinka, eventualno entitet, samo je od sebe ostajalo stravično i stidno, to nije promijenio Angel, njegov Talijan, nije mogla Agneza koja je ionako oko toga bila sve luđa, sve spremnija, sam da đavo zna na što, sve zločinačkije nastrojena neznano na koga, bijesna dakle svim sadržajem svog duha i mozga što ostade van njena domašaja i utjecaja razuma. Ona sama, napušteno pseto, 49

nije niotkuda saznavala što joj je činiti pa zaključi o životu, da bi purgatorij sigurno valjalo proširiti... Dok je netko ne pouči, malo bliže istini. Ostajući dakle akutni promatrač prolaza vlastitih dana, ona je mirna ostajala, sad je mogla slagati događaje, ne obazirući se ni na kakve sljedove ili poredak. Naravno da je toliko toga ispremiješala, toliko zaboravila. No bili su to dani slave. Prosječne inteligencije, bila je dobar đak, zatim djevojčica pa djevojka, nije imala ideja o posebno glamuroznim ispadima svjesna svoje prosječnosti, nije bila problem nikome osim majke joj Agneze. Ali ta je ionako morala uvijek biti u nekom agitiranom stanju. Za ručkom su se vodili do zla boga ozbiljni razgovori a njoj je bilo, na svu sreću, zabranjeno govoriti. Na sreću, jer i da je smjela štogod kazati, na lijepom bi se čudu našla. Prolazio tako komunizam ili što već, jer komunizmu ni sjena bilo nije, ali bilo je običnim grešnicima zadano i relativno ugodno. Pa je ovdje riječ ’grijeh’ spomenu kako je često u crkve ulazila. Nije da je previše pazila na vjeru koju zdanje iskazuje, bilo joj svejedno koje je sorte hram, crkva, bogomolja... i, tamo nikad nikog nije bilo, jedino i rijetko pokoji nerazumljiv šapat... Da se u crkve nije smjelo ulaziti, bilo je ordinarna laž i glupost, da gotovo nitko nije ulazio, bilo je stvarno stanje pa je u kako kazasmo, crkvama, hramovima, bogomoljama, ili kako vam drago, vlast uzimao mir, sabranost, hlad i tišina. No, činilo se njoj neobičnim da su ljudi oko nje, tako naglo zaradili proljev vjere u zadnja vremena. Ako čovjek ne razumije zašto drugi čovjek nešto čini hoće li onom Njemu, ma tko bio, hoće li Njemu ikako takvo što poći za rukom? Da dosegne razumom i srcem Iake vjere... vele kako sve može... (ako hoće! Inače, tko Mu što može?) Kasniji će događaji iskriviti njen svijet i porušiti sve razumno i to neće biti opća pitanja sistema ili fakat da čovjek jest zoon politikon. Čak niti Vjera, čija bilo jer s njome se rađamo, izgledalo je i umiremo... znali mi ili ne, priznali ili ne, ovih zadnjih godina vjerovala je da drugačije ne možemo, bilo bi preteško jer... teško je i ovako...! Njene se bitke, i dalje vode unaprijed izgubljene. Bile su dio nje, kao ruka, glava.... i uporno režu u dio isječaka potpuno pomaknutih scenarija i okoštale su, općenite koncepcije. Nikad i ništa od toga neće se zaustaviti, odgovora neće naći a nekih sati, nekih umornih dana, uopće ih ne želi. Nedostajala bi joj njena muka. Zrno ludila kolalo je venama bar jednog od roditelja, njenim dakle, sigurno! Autizam pa to ti je, nije mogla podnijeti da u kupu plitkih tanjura bude jedan duboki, gdje bilo među plitke pomiješan. Autizam... nije neugodan, olakšanje je. Ali, ako mu se smiješ, dobro, hajmo kazati barem... osmjehneš! Prođe u tom vrijeme, od rana jutra i hladnoće što grize, siđe u primorski grad sunce, veliko, ogromno kao hljeb kruha i još žuće. Zagrija sve što se ugrijati dalo, lica dobiše boje koje životu priliče, ljudi su kragne spustili, vratove pružili kao kornjače, pa se može računati na kavu i sjedenje na Korzu, gledanje ljudi, prolaznika koji ti ništa ne znače i sobom odnose svatko dio tvojih misli, komadić tvojega života. Mi u Primorju guštamo u tome. Pa kome da poklonimo ljubaznu pažnju kad većina nas, ma šta, nitko nikoga svoga nema...?! 50

Domotala se do Korza, sjela na neku terasu, zimi se u nas terase na zatvaraju, s prvim bi ih strelicama sunca valjalo opet postavljati, stalno, na dan po nekoliko puta pa mi to ne činimo. Stiže ona dakle do grada, smjesti se da promatra i marginalno, tek notira kako cijelim putem svojih lutanja nikog više ne susreće od poznatih. Je li moguće da je sve već mrknulo, pa nismo tako stari unatoč izvjesnu višku godina? Sve se šali a uistinu u srcu, savršeno ništa ne uspijeva s mjesta maknuti... bezosjećajnost, ili se nas takve činjenice uopće ne smatraju? – formulirao bi pitanje tkogod mlađi. I, prepoznajemo li se uopće i kad se sretnemo? Stvar moždanih neutrona i naših neopreznih nadanja! Prije koji dan, srela je momka koji je stanovao u njenoj ulici, u još goroj kući koje uostalom više i nema. Postao je doktorom zubarije, ali tko da zna zašto, pisao je i pjesme, objavljivao nekakve osvrte, monografije i činio još kojekakve zločine protiv čovječnosti. Njenih godina, izgledao je izvrsno, ravna ramena, držanje austrougarskog ađutanta, kose još prilična količina na sijedoj glavi, malo trbuha je podcrtalo tek uspješnog gospodina, a lice, ne biste vjerovali, kao bebina guzica, a kad se poljubiše, još se i zalijepila na neki kvalitetni, mirišljivi masni premaz. Njoj osobno istočnjački kondenziran miris cvijeća izaziva nauzeu, ali to nije moglo brisati činjenicu da je čovjek sjećao na buket nevjerojatnog bilja. Mirisao na imanje i uspjeh, ili... kako kome paše. Takva sitnica njemu, nije bila nimalo u žiži interesa. Slično kao s poezijom, no to je druga i vrlo nesmiljena priča uz iste propuste u postupku. Da skratimo, bio je to susret za pamćenje, sa silinom radosti i gomilom rukoljuba. U mladosti je rijetko pozdravio, njegovi su pogledi bludili pjesničkim visinama a ona, onamo se nije mogla usplaziti, ni u ludilu. Tim je više ovaj izljev začudi, ali shvati da čilagera njihovih godina ima sve manje, sve je to valjda pomrlo, ostao on sam... pa je prihvatila njegovo oduševljenje. Da ubogom, lijepom susjedu iz ljepše još mladosti, ne upropasti priliku da s nekim malo popriča. O sebi... To je bilo pred koji dan. Sada joj se učini da je to opet on. Ide pored stola na terasi, nosi dvije kese pune i čini se teške. Ona živnu misleći da ga pozove da se odmori. Kad je bolje pogledala ustanovi... neće ići, nije on: ramena oborena, kičma savijena, trbuh vani, pokreti usporeni, ma i boja lica, sivo‑žuta nije bila kakvu je očekivala. Stariji je čovjek sam sa sobom razgovarao! Strašno, to idiotsko micanje usana bez glasa, svrhe, bez pameti i svijesti. Gleda ona, no taj zbilja bira društvo za razgovor! Prođe čovjek, ona već zaboravila. Kad za par trenutaka, evo ga natrag. Ma jest, on je! Prsni koš nije kao u onog pijevca od neki dan, korak nije, ili je ona – sasvim ćorava! U čudu, pustila ga iznova da prođe. Nije se snašla dovoljno da se sa sobom dogovori, da se javi ili jednako, da se ne javi, samo je hvatala paklena smijurija: – E, moj šjor gospodine doktore! Jesi li gori ti ovako ispuhan, ili sam gluplja, gora i ćoravija ja koja to markiram i ne nalazim milosti za tebe, ali niti za sebe? Zatim se kao da mora, rastuži. Instinkt mačke ili lovca u njoj zaboravljen, natjera je da krene koracima unazad:...mi, koji pripadamo zemlji, pod kišama i ostalim bjesovima moramo se navikavati na svačije hirove. Mi smo posljednji lavovi, psi smo i vuci, mi smo mačke... Gledamo gdje se sva bića divljački kolju, tek rođeni, već veselo uče da ubiju, kao hijene, već se jezivo igraju s lovinom a 51

nebo je od olova teže jer drugačije nije moguće... Čuđenju dakle mjesta nema jer bi se u protivnom sve zaustavilo. Zato odlazimo bez žaljenja. Žaljenje je teret. ...Ja za sebe znam, kad se magnetski polovi konačno i po tko zna koji puta izmijene, mi ćemo čekati. Mi, stari, zajedno sa svima koji do tada, također ostare... Čekati dakle... ...da se naši ljudi vrate... Da, ja ću čekati...!

Allahovo prijeteće obećanje je istinito, pa neka vas nikako život dunjaučki ne zavara i neka vas obmanitelj (šejtan) u vezi s Allahom ne pokoleba. Samo Allah zna kad će čas kijameta nastupiti... a čovjek ne zna što će sutra zaraditi i ne zna nitko u kojoj će zemlji umrijeti /32 – 34/ (Kur’An) ❋❋❋

Zima je svome kraju prilazila, ona će uskoro morati na put, hoće li opet i kada doći na Rijeku, nije znala... Svoj je grad po Krleži, zvala Fijumom, sa slovom „j”, tako je bilo odnekud nježnije, a upravo je ta senzacija bila vječni centar njenih patnji. Pa kada bi se oživljeno vraćalo sjećala se... nailazila je potreba da kondenzira prošlost kao da ista može biti razriješena samo ovdje. Moguće je stoga i pokušavala, nakon stvaranja prašnog svojeg svijeta onih predugih vremena, pokušavala valjda kao On, dočekati što iskrsne iz bliske tame; čudesan trenutak da roditelje uzme u zaštitu, uz stalne, veličajne recenzije a da i dalje ne zna do koje je točke dospjela ova noć. Uostalom ubojstvo i nesreća, potpisani su dug tragediji. Ima li kakve, moguće olakšavajuće okolnosti u činjenici da je i On, barem tako tvrde, sedam dana izgubio u stvaranju? Tek je dakle osma zora otkupljenje i utrnuće... donijela, ponudila, izbjegla?... U svo međuvrijeme njezin je bitak ovakvim nebom, kao zvijezda, živio od vlastita, ubojita svjetla! U ovom neobičnom kraju i gostoljubivu, moguće je tako lako pomrsiti uvjerenja... ali ako je gostoljublje imati ruke raširene čitavu svijetu, kod nas se to nije moglo primijeniti bez zadrške (je li to bila Angelova pogreška?). Bilo je toliko neizrečeno, uznemirujuće... pa zato, kao najmračniji prolaz nesreće veoma bešćutno jer nije objašnjeno... Ave Caesar Imperator, morituri te salutant kad već u svom srcu, ni mi se ne možemo vratiti!... Još nešto, njene su istine u tom istom ukletom srcu bile, i samo je u njemu valjalo tražiti, znala je... A tražila je cijelim ovim krajem, tražila bez imalo povjerenja, tržila – zašto je njen otac, ubio njezinu majku?! Činjenica je ovladala njenom mladošću i svime što je iza toga slijedilo. A nje, u životu nije bilo od početka vlastita vremena, i niti jedne jedine, najmanje jedinice zbivanja kada taj revolt nije bio u centru smisla. Avernus, pakleni ulaz postojanja u odnosu nekog općeg vremena jednako tako. Uz nju,stajao je strašni memento kao osoba, ili stvar... U takvoj urlajućoj, gromovitoj, unutarnjoj tišini uspijevala bi se osmjehnuti: Uh, moja mati, i Boga bi razbješnjela, i Bogu se narugala... Smrti, nije mogla!

Allah je doista blagodaran prema ljudima ali većina njih, ne zahvaljuje! Kur’An ❋❋❋

Manipulacije stvarnošću definiraju mračne granice reakcija na istu tu stvarnost ali oslobađaju sugestivni ambijent zebnje uz sonorne efekte izvana i iz izbora življenja koji nije moguće napustiti. Bože moj, ne budi daleko do mene! (Psalmi 38‑19, 21 Napjev Davidov za prisjećanje) O, vrlo je rano saznala za rasap u obitelji ma kako pojava i nije ništa novo, bez obzira što redovno ostavlja čudne i ljepljive tragove. Rano je ona i za uzroke saznala, prije no mati, ili otac, ni samoj joj nije danas bistro kako. Znala je da je otac homoseksualac i slijedom toga uskoro se dočepala podataka o toj stvari. Rekoše joj „o toj nastranosti” Pa je zatim bila detaljno informirana i o značenju nove imenice. Nije pamtila tko joj učini uslugu. Pederast! Oca međutim, nikako nije mogla prestati obožavati. Konfuzno, ali bio je jedini, da! Što se svega ostalog tiče, nije zamjerala, nije osuđivala, nadala se – široko vidjeti prema drugim ljudskim bićima. Ali, stida nekakvoga nije se uspijevala riješiti! Eto kako je informacija još daleko od znanja. Tako nastade jedno crno‑bijelo djetinjstvo, ispade da boja tada nije ni bilo, i da su samo još pojedine noći bile sjajne, velike. Što se oca ticalo, kad je završio u gajbi, bolje kažimo u institutu za razmišljanje, svima je govorila da je u Australiji. Samo je jednom za sobom uspjela čuti komentar i, nije se ljutila, smijala se, malo preko volje ali komediju je uvijek cijenila:...da, pet godina... ali u zatvoru ili ludnici!... šaputahu prijatelji... uostalom, znala je to i sama, zar ne? Naučila je uskoro izgledati, nakon prvog vremena depresije, naučila je čak i biti, gotovo manijakalno sretna, razloge je zanemarivala i za jedno i za drugo, oko nje sivi i umorni, prijatelji i svi ostali, svakoga su dana bili sivlji, dalji... Što, pa i među bogovima također nitko nema što želi, bar koliko je poznato. I samo ih naše priče živima čine, za sada... ali znam, govorila je, znam, sjena im pokriva božanska lica... prekriva ih... ...da ih tješi?... da ih sakrije?... Kao kaznu ili kao nagradu, ali slučaj htjede da joj je u okruženju na studijama, među grupom bliskih ljudi bilo i onih, gay‑orijentacije. Bio je velik grad, u gomili svi su bili isti, pa ludi i mladi također, svi do jednoga. Ona sama, apsolvirala je materiju, rano je ionako bila osamljena, zrelija, bila je jednostavno – rano stara. Izgubila je dakle nešto od čuđenja a to osiromašuje no i pomaže kada je do krajnosti loše. A o situaciji na Rijeci, u duši je kratko sabirala stanje o svojim roditeljima: ... kad sam k vama stigla, nisam mrzila, ali – naučila sam! Što drugo da kaže suvišan stvor? Eh, bila je međutim i gadno čvrsto za život zakvačena i prebrodit će sve, iznakažena od vječita rata ispod vlastite kože, ali spremna za ostanak, in obskuro ali silovito, kakvagod apsolucija ničem ne bi njoj služila. Pa je bila malo osebujna, malo smetena, malo osamljena i kao u 54

traženju... beskrajne osnove svemira, sinonima bogova ali i osobne svrhe, moguće u nekom potpunom jastvu. Nego da skratimo, bilo je to ipak bježanje s kojim se nije nimalo usuglašavala i – ništa drugo... – Samoću tražimo u nadi da će nam pokrenuti imaginaciju... magla, voda... mi, moćni i blaženi... Voljela bih imati puno novaca na računu. Ne novac kao papir ili predmet ma koliko on, iskazano u komadima sreće, nekome vrijedio. Imati novaca dovoljno za skromnost i da ne moram tražiti ono što zovu domom, kućom, krovom... Skupiti što u rubac stane i ići... to bih da mogu... ići, i stanovati svagdje i bilogdje, ići... vodama lutati... znaš, u zvuku mora kao ono što u srcu nosim i u očima, u tom micanju nema radosti. Čemu bi služila? Eto odajem sebe samu, zvuk moje Rečine i mrmljanje uz obalu slično ogovaranju, ne, nema tamo radosti... samo samoća... Dobro, čitajući, mi susrećemo pisca, govoreći i slušajući, druge ljude nalazimo. Ipak, fatalnost je pisati o sebi za druge, situacija postaje nepovratno izgubljena pa se bojimo jer smo eto izdali! Sebe, druge? Govor jest strah i – pogreška također. Jer rekosmo što su čuli a ne što mi smislismo. Opravdano, sve je strah. Sa smrti nije bolje. A bila je egzorcizirana. Danas, opet je najstrašnija mora mada uopće ne postoji jer, dok si živ smrti nema, kad si mrtav nema tebe, pa si na istom. – Tko u strahu umire, prdeći mu zvone...! – Znam moja gospodo što vas žulja, da, otac mi je ubio majku. I nikad to neću razumjeti, ali nje nema i svejedno joj je... živ je u mukama. Smrt je blagost i red, ne bi se trebalo plašiti. Umiranje, to je ono, ispravno i strašno pitanje sviju pitanja. Ali o tome vi filozofi znate više pa se povlačim. Pred velikim znanjima iskustva su ništavna. Tako se ona ispričavala sprdajući se, kriva‑nekriva, okrivljavala, pledirala... o očevim načinima nikad nije riječ izustila. Nije bila spremna za pitijade, ali je bila isto toliko, mimo mozga tvrdoglava. Uostalom, za inat bi se i poturčila! I još bi se veselila, nazivala spaćku sinkronicitetom između položaja zvijezda i zbivanja u prizemlju. Zbivanja koja njoj nisu bila jasna, okolini očito sumnjiva i problematična, znala je da postoje prepreke, nije im imala hrabrosti prići. ...Zidu prići koji je dijelio i koji bȉ srušen? Sjeća me nade da je moguće spojio? Zid duži od života i po kome... zmajevi i dalje jezde... ultima ratio regum, klanje... i to ostaje. Konačno joj se eto ukaza koliko je budućnost – teška zadaća! I ne postoji abakus koji će išta sračunati. Dobila je odgovor koji se nije bavio pitanjem, njen je prijatelj gay, sva je zgoda, raspravljao o nekim tamo dilemama koje njega kolju, a njena ga saga nikad i nije zanimala: – Ostaje dakle izmisliti neki osobni opservatorij, sjesti, tražiti nove svjetove bez obzira na nesređena vlasnička pitanje istoga. Ma može i pitanje laboratorija i svjetova, isto ti je, pitanje vlasništva nailazi uvijek... Ili pak uroniti u Svečnjakove boje cvijeća i još nove izmisliti iako i to na kraju nameće suučesništvo. Još uvijek bolje no da me uvjeravaju kako je netko nahranio gomilu s dvije ribe i pet hljebova kruha. Ako je to mogao, kuda je vrijeme gubio rasipajući čuda udivljenja vrijedna...!? Tko spomenu... pred svinje, porkuse, biserje... – Daj prekini! 55

Ona bi odgovorila, onda, zagrebačkom kolegi, studentu, vragovitom klipanu, ali rekla bi i ponovljeno, i danas, nakon toliko ljeta jer su razgovori za studentskih dana dalje trajali, samo su se sugovornici mijenjali. Poneki stari, nesiguran znanac kog se nije dobro sjećala a koji je nju, često, s drugim osobama iz mladosti brkao. Smijali se i bojali... povrijediti nad sobom nekog najmoćnijeg (makar i ovog vis‑a‑vis, malčice...), vjera je u krajnjoj liniji, vječito utočište samih, glupih, prevarenih, krivih, sviju nas uostalom. Pravi diskurs počinje, eventualno, tek s uvjerenjima, ali ovog časa ili moguće nikad više, nisu nalazili argumenata. Nego... ti ljudi... i odgovarali su joj, zbunjujuće isto... Uz pakosne primjedbe o istim tim uvjerenjima i identičnim strahovima : – Da, jasno je da svaka rit dođe na šekret. Ali ti se unaprijed bojiš. Unaprijed! Ne čini li ti se to zericu bijednim. No dobro, i to shvaćam. Ali ono mantranje, klimatanje, klanjanje, rukovanje i općenito obred ma s kojeg razloga izvođen bio, eto, meni je to debilno. Rasprava o vjeri ili logici i moralu, sabranost i koncentracija, to ima i rep i glavu, ali blebetanje stihova i moljenje kao hobi, oprosti, ja riječi nemam za takvo nešto. Onaj tamo u punom ornatu što onako patetično širi ruke i blagosliva ovaj narod budala... Gospode, gdje potražiti odmora?! – Ne ide sve jednostavno copy– pest. – Naši se svi postupci svode na postizanje statusa. Lizanje oltara je jedan od istih. Živimo u socijalizmu, bude li sreće naići će i komunizam što god on komu značio. A bude li sreće i više pa doživimo biblijske godine, i društvo bez klasa bi moglo stići... Ali tada, nisam više sigurna da rasprava o sreći, dalje ima ikakva smisla... (naravno, govorila je to onda, a sad je naučila da takva rasprava uopće smisla nema. To je de facto bilo sve što je uopće naučila!) Govorili su ovako, i mislili, i onda i danas, gotovo čitava generacija, ali to je bila dobrim dijelom poza: – Općenito, nada je nekorisna. Nitko ne može postići status Boga, jedino On je svet (1 Korinćanima 1,2) A ja eto pitam, zašto bi onkraj sviju stvari moja ogoljela duša uopće trebala znati o nekim tamo statusima? Čemu bi joj služili? Ima još,... nebo ne postižemo vlastitim djelima, nego vjerom u Njega (Matej 19,26)! – Rastužih se beskrajno i tu odustadoh! Izgubio me je, ako dozvoliš! Ergo stoji da Mu je do sitniša poput mene jednako sitno stalo, kad me tako nonšalantno, lijepo i olako zagubi. – Ali stalo Mu je. – To ti samo misliš! Ja, o pretpostavljenom Mu-u, još se trsim samo dobro misliti ali opet... kog li će mu jarca kondenzirano histerična vjera što fanatizam jest! Pa fanatizam je kopile bijesa i gluposti, reče ono Hesse? Što će dakle sa sluđenim, bjesomučnim budalama, to meni nije jasno. Zar nas ne voli niti koliko mi – našu divlju djecu?! Zamisli nonsensa;... spas, ne našim djelima nego po vjeri (Rimljanima 1,17;3,28)! Ne prihvaćam, ne može biti! To su druge rabote i druga nečija korist a sa svetim i opet, ostajem neriješeno. Ma slušaj ovo:...dar možemo primiti bez obzira na učinjeno (Rimljanima 3,22). Tu ti je kume, početak sviju zala do dana naših, početak indulgencijama, oprostima... ma da skratim, korupciji en generalle. Sve gadno ovakvim nečim počinje, pa mi je svega – dosta! Napamet mi pada, konačno, jedan naš, Radić: „...dao vam Bog svima 56

poživjeti toliko, to neće biti dugo, da vidite... kako će vas otpuhnuti baš u času – kada ćete misliti da ste ga dobro zajašili!” Gotovi svi citati, završeni. – Ja sam drugo nešto izgubila iako nisam sigurna da sam ikad bila u posjedu – simbolizam poetskog svijeta, koji je također potonuo... a ja sam ga očekivala. Glazba je iznad svega, tvrdi Verlain... pa me sada ista intrigira. – Mene, nimalo! U navedeno je vrijeme teza o potonuću poetskog plovila moguće bila točna. Ali havarija socijalističkoga, bila je goli fakat. A oni, nastavljali su razgovore jednako nesuvisle: – Na području politike, nema nade da se ikada itko s nekim o nečemu dogovori. Tu se sve svodi na sinekure, profit, kurve, tate, i ostale osobne interese. Svi to znamo i svi znadu da svi znaju i ništa se ne mijenja i ništa se, nikada, neće promijeniti. Umjetnost i ono što je osobno, privatno moglo bi se tako reći, to ima više šansi... – Hmmm... Valja pokušati! – Nadanje je dakle ipak ona neraskidiva i uzaludna veza između čovjeka i njegova razuma, mala forma, kao na primjer suhozid? – Ili irealno saznanje? – Irealno iskustvo? – Brate mili, pa uloga države jest – samo da jamči slobodu. O detaljima si mislite sami. Zatim, da osigura tradicionalno obrazovanje ako ti to podneseš, fakultet ako ti, imaš za to novaca, etctr... Oko detalja, gložit će se svačija osobna taština... – Imamo današnju aksiomatičnost i osobna maturacija, s time nema ništa i ničem ne pomaže. Nagovorili su me da se radujem samostalnoj Hrvatskoj. Mojoj Hrvatskoj, iako protiv ostalih nisam imala ništa živeći izvan koječega i sviju epicentara... to sigurno. O, lako su me nagovorili! Na ovo divljaštvo ne bi nikada! Reći ću, prevarili su me, nisam imala predstavu o ovakvom, nakaznom kapitalizmu, ako je itko! Ali – neznanje ne oslobađa krivice, a stari istrijani kažu da bi koza, da je znala, sve muhe potukla. Ma i repa ne imala. – Nosite se. Svi dakle van, budale prijesne! Meni dobro, vi ste ionako šrot. – Još samo da popričekamo Potop, to bi nam se htjelo, pa možemo krenuti...! – Čuj, stani, da te pitam, znaš li zašto pas laje?... – Po čemu misliš da bih ja imao taj podatak? Ne znam zašto laje ali živcira. – Pa laje zato, jer nije dovoljno kuhan! – Puno duha, nema prigovora. Istina, za sada, nitko pravo da zalaje! Zar smo zbilja kuhani?

Oxford: Svaki od nas Imade tisuću mačeva u duši Da nasrne na toga krvavog Ubojicu. (Shakespeare, Rikard III.) ❋❋❋

Tako je nekako počelo za nju novo vrijeme i povratak u rodni grad u kom nije bila rođena, ali detalj je marginalan. Uvijek među ljudima, ona ih je rado motrila, zvjerskom pažnjom uz koljačko oblizivanje dugim, špičastim (raskoljenim?) zmijskim jezikom, uz osobno veselje... Kad bi sjedila na nekoj riječkoj terasi, pazila je da ih vidi čim više, da bude okrenuta onamo gdje ih prolazi najviše, i da, kako je govorila, dobro gleda sve ljude ovog svijeta, barem puno njih. Unatoč tome bila je osamljena, čelični oklop samoće nije mogla probiti a postojalo je i pitanje da li želi. Zrak oko nje bio je čist od osjećaja, ispunjen tuđim zazorom i osobnom nevjericom, traženjem laži, upornim traženjem jer istina je, davno još, bila prva žrtva nepovjerenja. Vukla je stigmu koja postade ona sama. Čitav se grad sjećao! – tako je mislila a skandal je međutim, davno zaboravljen. Takav apsolutni stav može rezultantu riješiti u negativu, odgajana je uostalom u uvjerenju kako je sreća čovjekova – samo sitno‑buržujski ideal. A ljudi što su prolazili šetalištem bili su joj, onako iskreno, gomila drvenih klada koje bi netko trebao posložiti. Lišena prave mladosti (nju zapravo označava bezličnost), ostajala je sama, i na taj način bez vjere. Ali ono grandiozno zlo za nju, bilo je da nije vjerovala niti sebi. Vjerovanje je unutarnji imperativ, a stanje kao njezino, neminovno rađa cinika... Svjesna svega, rugala se svemu, a relativna inteligencija joj je dozvolila bar da se naruga i sebi samoj, uveseljavala je ta mogućnost: u crkvi me šarafe vršiti tehničko‑mehaničke kretnje vjere. Ako ne činim tako, slijedi teror. To mi govori, kažem ovo sada ozbiljno, kazuje mi da je i Crkva napustila ideale kojima je uvjerila čovjeka i na kojima je sama sagrađena. Ona tako zapravo uništava vjeru zamjenjujući je prisilom kojom će na koncu konca, uništiti sebe samu. Ali prije toga i demokraciju će pretvoriti u močvaru političkih intriga i bjesomučnu i bespoštednu borbu za bogatstvo, ovdje i u svijetu, nejednakost između krajnje bogatih kojih će biti sve manje i sirotinje koje je već dovoljno previše. Što tu ima liberalizam, još nije posložila. Uostalom, tko ga prvi spomenu, jezik slomio! Nejednakost nadalje, crkva većim djelom zdušno podržava, bogatija od najbogatijih... ...ne izazivaj dakle gnjev bogova, to je uništenje! Ne sanjaj, i sklanjaj se svakoj perspektivi!... takvo što vjernik ne čini! Svako je distanciranje od naredbi, za krajnju osudu! Nikakva osobna filozofija i nikakva misao nisu pametni! Svim brigama rješenje ima samo Sveta Mati Crkva. Snalažljivost je uputnija od mudrosti, prilagodljivost bolja od razuma! Pazite se dakle gospodo, pred politikom, vjerom... i davajte, i davajte, i... (uostalom uzet će vam ionako.)! 58

Nešto se gadno preko brda valja. Tako je mislila bez osjećaja ili ogorčenosti, nešto što će i njeno vrijeme zahvatiti pa nju zanima ovaj, nekakav mahnit porast dobrote i plemenitosti, bez stvarnog odnosa s činjenicom da se radi o laži... ili moguće istini... ili je to i jedno i drugo u isti mah. Jer ovako velika briga kakvu naprasno deklarira i vlast i crkva, ovakva jednoglasnost oko nastojanja za gladnu raju sa stanovišta demokracije kakvu vidimo i lukavosti crkve kakvu jedva prepoznajemo, eh, ovakva pak brižljivost mora da nije normalna. Nije moguća, i nema sa stvarnošću veze. S čime dakle vezu ima?... Toliko o živoj humanosti humanitarijata! Brutalnost pljačke i bahata poruga od faktotuma svih redom, mora izazvati neraspoloženje. Razlika između demokracije i diktature čini se da leži u pojedincu, veličini i stupnju reagiranja jer pred oba sistema jednako, postavljeni su gotovo identični problemi. Jedan je od njih uprava, a konkretno, radi se o pitanju zadržavanja unutarnjeg mira pojedinca i njegove sigurnosti u odnosu na ugrozu izvana. Kako ostati ponosan, pitala se glupo, kako biti jak, samostalan i pošten pod pritiskom korupcijskih mogućnosti da apsolutno sve svoje probleme rješavamo – upravo na taj način? Jedino na taj način! Kako opstati pod pritiskom snažne ili čak samo centralizirane vlasti, pod moći snažnih ekonomskih organizacija, banaka... pod pritiskom sila i zala koja na čovjeka vrebaju od tiranije okrutne većine ili je to već manjina na vlasti, i one druge, nesretne, i ekonomski zanemarive manjine koja predstavlja sve savršeniju većinu i koja, opasno netolerantnom postaje, vidljivo, iz trenutka u trenutak (štrajkovi, pobune, građanski neposluh, blogovi, ratovi mali, ratovi veliki i oni treći, naoružanje, vjera, nacija, granica, nafta, voda, jezik, pismo, škola, seksualnost... nema kraja...)... To postaje strah i nasrtaj na jedinku, strašan i bespoštedan nasrtaj pa nam atomi u priči o kraju civilizacije, prestaju biti neophodni. Nije htjela govoriti o Evanđelju, nije željela ponavljati lekcije iz socijalnog nauka Crkve a pobogu, niti iz vremena soc‑realizma i ostalih malo realnih realizama, nije imala savršeno nikakvih nezdravih namjera, ali dolazilo je samo i vraćalo joj odjek. I konstantno izvan svega što je oko nje i njenih platealnih obiteljskih zapravo besramnih gadosti. Ili su to bile neprilagođenosti i tuge u krajnjoj liniji, ali... Vraćalo je to nju – u svijet i u život! A i sama pomisao na vlast zastrašujućih diletanata u većini sistema, izazivala je u nje senzaciju na bljuvanje. Promotrivši okolnosti, tako bi pronalazila sebi place d’armes, položaj na drugoj obali rijeke, mogućnost realiziranja ostanka u stvarnosti, nedjelotvornu supstancu s jedinom koristi u šupljem faktoru nade makar se vidljivo dezintegrira iz časa u čas. Smišljene prevare autosugestivnog djelovanja pri punoj svijesti i jasnoj osobnoj nakani. Jednaka je smijurija nju hvatala pitajući se da li bi socijalistički svijet izdržao još četiri ili pet dekada mira u svijetu, desetine godina mira i demokracije, ali ne ove ovdje, druge neke demokracije... te bi godine mogle polovicu čovječanstva izvući iz feudalnog sistema, iz fašistoidnih nastojanja moćnih, iz kriminalnih kandži slobode u kojoj je između demokracije i korupcije znak jednakosti...? Iz svega toga netko bi mogao izaći u dugim danima slobode...! A 59

režim koji je usidren na stvaranju unutarnje i vanjske napetosti ili na tvrdnji o propasti drugačijeg načina pred nama je. Onaj, različit način i koji kritički promatra sebe umjesto da proriče propast drugome, takav režim, u nadmoći „slobodnog svijeta i istinske demokracije”, nažalost, šansi ne bi imao. No pričekajte... ovdje negdje, iznova se događa ono čime se Povijest permanentno izruguje svim režimima koje je vidjela, ma kako moćni i pogani bili, svim sudbinama, ma kako ogromne i blistave bile... O svima njima – historijski sud donose oni, koji su ih slomili! Oni određuju da li je njihov život, kob i trajanje bio uspjeh, ili neuspjeh...! Ipak, historija se ne ponavlja, u najboljem slučaju – stvori stihove!... govori li ovdje Twain o nadi ili – proklinje? Često bi nju glava umorila, najvjerojatnije zato jer ništa i nikada domislila nije a život je po zdravoj pameti imao biti intelektualna akrobacija, ljubav, sentiment koji se ni Boga ni đavla ne boji... niti smrti, čak što više! Znamo već, zmijolike kose i usne od brokata, osjećaj proizvodi što će pročišćavati do daljnjega, ekspresija je čovjek i ona je vječnost, makar kao u Kirgiza žena vrijedila stotinu ovaca ili deset konja... nije uspijevala dokučiti koliko u nas žena vrijedi sve uvjerena da bi za nju i još koju podeblju prijateljicu, na izvjesnim mjestima zemljine kugle, izvukla koju pravo debelu devu. Za odmaranje, nepomično zagledana u pejzaž koji je samo ona vidjela, nastavljala bi zatim dispute s nonom koja je umrla ima preko trideset ljeta, pitala nonu o onoj šalici koja je ostala zagubljena u nekom tamnom uglu prostrana starog ormara što u ovom trenu ima obrise... stabilnog biblijskog pejzaža

Es la hora de partir, la dura y fria hora Que la noche sujeta a todo horario. (Veinte poemas de amor y una cancion desasperada, Neruda) ❋❋❋

Iznad Starigrada Paklenice našla se davno jednom, lutajući po vrleti, našla se pred neobičnim kamenim oznakama oblikom na ljudski ležaj s uzglavljem. Pitala je o tom po selima, molila da joj kažu štogod o znacima prastarog kulta... nisu znali! Ali znala je ona s lica laži čitati: nisu htjeli govoriti, nisu smatrali da bi strancu, radoznalom k’o svraka, trebalo odati zaboravljene misterije kojima je preostala samo jedna dužnost – ostati tajnom. Za njih, seljane, jednako. Da toga nije osjetila, bez sumnje bi sve s uma smetnula vrlo uskoro. Ali nije tako bilo pa je – umjesto zaborava, pitanje s vjetrom vraćalo jeku kojoj je odgovor, zadržavalo u mračnim prostorima hlada kolektivne svijesti ili zajedničkog zaboravljanja... Nije li, moguće, sve samo sanjala?... ali, zar se tako ne stvaraju mitovi?... i što je dakle istina, što laž, i što snoviđenje?... i što je onda priča ako nije sve ovo zajedno?! Tvrdio je takvo što Ibsen, novi argonaut, kad je smušena i mudra Peera, Solveg vratio... ali zvuk zvona je za basileusa jer za Heraklov porod, istine nikad nisu jedine, vrijeme, kada se iz beskonačnog uputi mnogo još dalje, nosi sobom i nas, i još štošta maglovita, vrijeme bez istine oslonjeno na istinu bez vremena... Laž?... ne, bilo je istina... u onome času... Za nju otad, viđeno nastade sanjanim i sve jednako stvarnim, te ona odluči da ostane pa je kasnije, često, kad je nju strava grabila, nastajalo usporednicom življenju, a priča nadolazila kao Rečina u proljeće, ili još onda, kada se kao Peer Gynt nije mogla riješiti duhova i upravo time – oslobađala kanonizirane mržnje što ne umije biti dio velikih potencijala... sanjala je tako, često, da je polegoše na kameni ležaj, glave na prsima, vrata položajem izlomljena... Sanjala je tada, pa istog časa jasno vidjela znak Sunčeva kruga... od ovog moram preživjeti a ne znam kako...?! Otada ili od majčine smrti, sve je bilo povezano. Oni ležajevi što ih MIRI LIMA zvahu i ukop njene majke, koliko čitav njihov vijek. Nije nikada znala otkud li stiže tamo... gore, ili za sna gdje je na mirilo polegoše, niti kako je razumjela... da to mati odlazi, pod Suncem i Mitrasom, ide za sobom... i prostorom s mnogo više od tri dimenzije, zaveslaji umorni i osuđeni, oko nje krug i virovi s izohipsama Dalijevih smeđih prolaza, pod plavom bojom sjevernog svjetla po dnu vodenome... gore, rijekom Rečinom, sjeverno, prema Grobniku... tada usput istančano izvlače izobate u bljedilo jedina izbora koji je mati imala, zinula u Munchovom kriku očajanja... i smrdi tamjan, ponor, led i jama, materijali uokolo su oživjeli unutrašnjošću koja djeluje kako mirila čuvaju uspomene. Onih što u planini od svijeta odustadoše. Pa kad su ih do groblja i do crkve nosili kamenom vrleti sa sigurnom mogućnosti da sebi, vlastite vratove skrše, eto tima grubim nosačima, u časku još prilično živima, dopustiše njima običaji da mrtvog spuste na tla – ali samo jednom...! Stala je dakle kraj materina groba i stoji... da posljednjom snagom spusti teret, izmoli... Sunčev pozdrav! Najčešće nije uspi61

jevalo pa dani plaze kroz čekaonicu gdje trajemo a šarmeri, dalje opliću želje. Sve joj se dakle svodi na konceptualnu mapu kao prefiks za posjetnicu. Koliko li je to jadnije od pravog naslova, recimo – Ime ruže, ili Duboka ruža! Misleći dalje o majci, priznat će o svojoj pripovijesti savršeno sve... jednoga od slijedeći dana: Koji to idiot prije reda ubija glavni lik svoje priče?! No, hajmo dalje, to joj se kao slučaj nameće, na mjestu gdje hadovi nosači stanu i, nikad se ne zna, leš valjda uspije objaviti posljednju čast Velikoj zvijezdi. Tu i tada, uzmu njemu mrtvome mjeru, miru ako vam je draže, uzglavljem i onim što vele da je do ispod tabana (koji su u ovom položaju, evidentno u zraku). A mrtav leži... i označen mjerom i mirom, smirajem čeka... među simbolima Sunca i znacima Križa... tu šuteć’ plovi Solis Invictis i izgledat će jasan, i iznova, u huci opraštanja opet jednom Indeficienter... čime zamisao uvlači u mrtvu i rashlađenu eventualu što reče, teče kao Rečina pasjeg poroda... rodni grad. Mrtav, taj kratko i bitno... leži! Jer, duša mu ovdje ostaje i ne ide smitiru! – rekli bi u našim krajima pri moru. Smitiru, groblju uz crkvu stići će prazna ljuska ako je ikad i bilo štogod drugo i konačno, tada zaista krene kompetencija samo – masnih, debelih, nedužnih crva u također nepresušnim (indeficienternim) količinama, te ostatka iste takove, neizbrojive gmizave žgadije. Eto, sve ti na isto završi... ...Duša se ionako nježno, od svega već oprostila, krenula vječnosti, ... sanjati na osmjehu onih koje je voljela... Da je pojma o mirilima imao, moguće bi Ibsenu bila lakša potraga? On nije znao, a ona nije ničem jako vjerovala, i sve zaostade da zbunjuje, priglupe šale općenito, nisu značajno korisne. Pozorno je promatrala grob svoje majke, godine odoše niz Rečinu, rubovima rake pod mramorom, korov i beznađe neprekidno nadiru, nebo je zaostalo negdje iznad, i dalje sivo jer ništa različita ne očekuje... pozornost i koncentracija posljednji su bitan životni napor jer, vele da se promatrane čestice miču različito od ostalih...! Oprosti, mati!... u nečije se ime ispričavala, pitala nekog da sebi pomogne, ali je i to izgledalo neistinito, barem teško provjerljivo... ima li ipak izlaza?, – tako je mislila i nad majčinim grobom... nikada nije zaplakala! Samo bi svoje ime zaboravljala kad je drugo sve, baš morala pamtiti. A duša? Eh da, to je bijelo što traži boje...

... tu gdje more pjeva svoju ponoć punu riba Žandarmi u snove tonu Po planinskim vrhovima... (Lorca, Ljepotica i vjetar) ❋❋❋

Idućeg se dana krenula ovog puta, pentrati u gradsku Uru. Nakon toliko godina. Ušuljala se među mlade s digitalcima oko moćnih šija, spremnih da opale gomilu fotki, mladih adeptica štampane dnevne riječi, kustosica, povjesničara i što li su sve bili, ali vrlo su inteligentasti, redom, vrlo sigurni u ono moćno Ja, pa se ona mogla u gomilu umiješati, ušančiti među njihove sjajne opaske... mladi prizemno kako stoji ona, nisu zamjećivali pod nebom ništa. Odlično, mislila je i na repu zbivanja, posljednja ušla bočnim vratima ispod samog luka prolaza u Citta Vechia, ušuljala se u staru Uru. Istina, vrata nisu bila šira, a pobogu nisu niti skale, šira od oko četrdesetpet cm, klesane od jednog, pojedinačnog kamenog bloka u trokut i slagane tako da su užim dijelom, samim naizgled krhkim vrhom, čitavom težinom mase, ležale na onom vrhu ispod sebe. Svakom bi se poštenom statičaru kosa digla na glavi u ova vremena, i napravio bi on gomilu računa, preračuna, podračuna, zatim presjeka, pogleda, pregleda i animacija, sve nečega, da bi dokazao da te stube – stajati ne mogu! A one stoje, ona se njima upravo stoga sretna, penjala. Bilo joj šaljivo – da se zgodno, upravo danas skotrljaju nakon tolikih ljeta! No, to bi bio doživljaj za kroniku. Samo, nisu se rušile pa ona dalje krene stepenicama „a chiochiola „ iliti „puž” skalama, zavojitim stepenicama, no razumjeli ste već. Ako li niste, otiđite, pogledajte riječku Uru iznutra, isplati se a moguće i stepenice notirate. No, i sa stubama postoji kvaka, jer one nakon nekoliko komada, težište postavljaju u novu točku, jednom drvenom gredom prenose opterećenje i sada je uporište na suprotnoj, ovog puta široj strani nastupne plohe. Riješeno, živjela statika logike, dostojno Armenaca što Aju Sofiu učiniše. Stepenice su bile gadno strme a kad se dočepaš malog odmorišta, tu se valja prtiti na visinu čovjeka ali po metalnim, tankim prečkama uza sam zid. Prostor je malu zericu širi u tom dijelu. Dosadašnji je bio nevjerojatno uzak, onako odokativno, posada Ure nije smjela obilato jesti, nužno su bili dobro mršavi i mora da se to našlo i u opisu uvjeta radnog mjesta (Bog zna kako se to, tada zvalo) Mršavi mežnjari (ili što su već bili) i urari tako su stizali do mjesta mehanizma sata. Impozantan stroj, mora se priznati, još uvijek luštar, rekli bismo u primorju, sjaji se k’o pasja jajca i izgleda vrlo mehanički i veleučeno, skoro kao njena Singerica (neka netko konačno, pročita „zingerica” jer je der Singer pjevač, i čita se „der zinger”!) Desno je ogroman kotač s brojevima do dvanaeste ure. Vrti se horizontalno i vidi polovicu Rijeke. I ovoga puta, to joj bilo antiprotivno, mada od ranije znano. Nastavljala je vjerovati da brojevi idu vertikalno i imala je namjeru situaciju, i ovog puta, markirati neobičnom. Do daljnjega. Opet prečke od metala, pa drvene nazovi‑stepenice, iduća etaža i zvona, prašina i gomila špage, činilo se solidno zapetljane. Moćno, veliko zvono koje javlja bitno vrijeme a mora da je javljalo još koješta, a ispod velikog, malo 63

je zvono što nježno opipava protok kom bi i ono da se ukloni, stidljivo kucka ali ne šuti. Na zvonima sveci, tuđa slova i imena, neki se Denona dade pročitati... i, ovog trena, sve šuti. Spentrala se ona i pod kupolu, grb ili zastavu u vječitoj raspravi. Pod kupolom ne postoji zrak, samo vrućina, glasovi galebova daleko i kreštavo, metalna konstrukcija nosača i drvena oplata s pričvršćenom vanjskom oblogom, koju nije moguće vidjeti. Kad se spuštala, malo je zvono kucnulo i zajecalo, kao na zbogom! Cijelo vrijeme nije se mogla riješiti misli o gomili žica pričvršćenih o zidove ulaznih stepenica... tako jako ne pristaju prostoru da si žalostan. Rekoše da više nema urara koji je spreman održavati sat. Dakle, svi su se udebljali ili su glupani. Moguće je i da opet, negdje nedostaje lova? Pa tako, stvar hoda na elektriku, a kad ista crkne, onda se ne zna što smo čineći, jer generatora nema ni u ludilu. Lijepa je naša, riječka Ura, dio života i svjedok nam svekoliki! Samo, kao svem lijepom, nije njoj vjerovati. Ne uvijek. Ovog časa zbog i poradi elektrike (ali primjedba nije iz ove priče). Kad je sabrala utiske, ispade kako slijedi: da se skale ipak nisu namjeravale urušiti, da mlada novinarka ispred nje na skalama, ima debelu guzu i crne gaće, zatim da je zveknulo samo malo zvono a ne veliko koje bi joj glavu otkinulo i da se od zadnjeg puta i ovamo uvukla elektrika te situacija oko bilježenja vremena, postaje dubioznom... općenito uzevši. Što, pa i Einsteina obaraju pa nikom ništa... Pod samim lukom ispod Ure, i dalje je ulični svirač imenom Aleksandar zvani Aca (Srbin ali dobro svira pa se tu ništa ne može), dalje je Aca nježno dirao gitaru. Eh, kad bismo se samo svi, svemu antipatičnom mogli rugati! Cerekala se, neveselo, pa pođe žurno preko Korza, rekao bi čovjek zna kuda će. Nije tako bilo ali niti to nije bila esencija stanja jer, kad naglo zavi u ulicu Kružnu koja zaista u krug ide, razumjela je i sama kako je sva istina današnjega časa samo u našem ponašanju, gdje ništa nije slučajno. Dolazila bi u neobičan krug starog prolaza kog zbog nečeg unaprijediše u ulicu, dolutala tek par metara od centra u sablasnu rasjeklinu među kućama, samo kada bi zaželjela nova znanja o stanju sebe, neosviještena plebsa i mišljenja primu intuitu o politici i posljednjim izvješćima o blizini financijsko‑monetarnih katastrofa kojih su kao uvijek, opet bili svjesni mladi, penzići iz kluba penzića u istoj zaokruženoj ulici, studenti, mahom stacionirani u Klubu „Jan Palach” koji ima stalne probleme sa stanarima zbog stravično glasne muzike u svom prostoru, a i stanari, izgleda da nisu, iz istih razloga, ostali bez identičnih fizičkih patnji. Klub je danju mračni memento samo još nije bilo poznato točno u kojem svome dijelu, ili je bio samo trajuća slutnja općenitosti katastrofa, ništa nova uostalom jer one ionako oduvijek smrde, i slutnje i katastrofe i Kružna ulica, a svijet se dalje vrti. Neoprezno jer i tamo kud’ plovi, katastrofe su dio postupka. Sve u svemu, najbolje je cijelu kombinaciju zanemariti. Antipatične primjedbe po zidovima o Crncima, Srbima, Arapima, Židovima, vidljive su još uvijek ali su većim dijelom blijede. Pa čita grafit na zidu onog slijepog crijeva što se od Kružne odvaja da bi završilo, doslovno nikuda. Nema prolaza, izlaza nigdje, a sve je uža razdaljina zidova prljavih zapisa, uskoro će se sastati i na koncu, nije da ne plaši... Čita:...badava ti farbaš, konju! Piše i da je misao Krletova. Kružna ulica i Crijevo neobično su čisti po tlu, oprani, 64

pa se sada čudi mirisu mokraće moćna intenziteta. Na suprotnoj strani od Kluba, slika Jana Palacha, piše: Potrebujeme prostor abychmo mogli žit! Jan Palach 1948‑69... zamisli se malo ne bi li kako izračunati mogla, koliko to čovjeku prostora postaje nužno da bi živio... historija govori da životni prostor potreban jednom Hitleru nije isti kao onaj, nužan Aristotelu. Koliko njoj treba? pita se i razumije da joj je dosta što ima, jer ima – sav prostor ponad ploče mora i još kud one grdosije sive magle i vode nad Učku plove, i Korzo je njeno, i njeno je sve... samo nije tamo gdje je očevo, kao onda kad nije bilo njeno niti gdje je majčino ostalo. A to se zove osamljenost. Krenu dalje i jedno vrijeme nije mislila ni na što, ništa nije čitala pa joj, za kaznu valjda, pade pogled na plavi grafit u raljama žene, seksualne aždaje, i priča o Ines i Maji: Ponekad o drugima mislim kako su divan par... još shvatiti ne znam da je u nas, ista stvar!... volim te Majo, Ines. Kao da je netko postavljao zvučnu kulisu iza njenih misli...: ...ovo su sretna vremena, ovo su sretna vremena, ovo su sretna... ovo su... ovo su... ovo? Zaista, da je onda kad su joj roditelji proživljavali pakao... da je malo više tolerancije postojalo...? Nastavljala je sebe usklađivati sa svakim kretanjem, sa svakim prijevoznim sredstvom ili pokretom lista u gibanju vjetra, s mišlju... jedina je to strana dugotrajnosti svježine u vatri, iznimni način čitanja žvrljotina nalik litografiji, suvremeni oblik izmicanja merkantilizmu u sceni, ne bi li se doseglo kretanje – crte horizonta... ... promatramo partiju bogova a ne znamo pravila igre, situaciju na tabli ne možemo dokučiti, jedino kraj znamo – nije ga moguće dočekati...! Vide e credette!, lako tako ali ona nije vidjela Njega gdje u svjetlu ustaje niti kratku i snažnu lasersku zraku. Kratkim, snažnim svjetlom... zraka, ona može – može što? Je li pokrov mrtvački zaista fotografija a granica između vjere i sumnje, da li se konačno ipak smanjuje? Ili je neprekidno riječ tek o ciničnoj i hladnoj odlučnosti nametanju mišljenja? Ej, ma njihova i njena prošlost ostaje trajno nestabilna i tako, sve buduće, umnožava se! Iremensul, stablo što cijeli svemir drži, zapalio je još davno Karlo Veliki. Naravno, Danteova sjena nježne ljubavi što će, „...Beatrice fissa con gli occhi stava...” Otac i mati kao zla trava iznicali su u svakoj misli, bili su svakoj slici dio, nepomičan pogled ptičurine iz tla trga popločena granitnim kockama... da, trg ostaje u skamenjenu kamenu, pogled lešinara povjerenje rasijeca, i nade, i uvjerenja... ali to je isti posao, ionako su samo leptiri izazivali u nje više gađenja od politike, a Dalijevo jaje Ledino i stvaranje takvog svijeta, otklanja svaku sumnju. Grobljanski se veslači Letom pomiču pravcem lima koluta Sunca i Mjeseca, u limbus patrum do praotaca, tako je molila i sama se nadajući... kao svi od planine, od vode, i od čovjeka rođeni... Nije ih bilo, ali i mrtve će ih čuti, doboga glupave: Omni casu, na kraju svi gubimo! Nije razumjela oca ali odnekud je znala da govor ne ide njoj u prilog: „...ljubimo djecu što je sasvim protivno raciju, pa nakon duga vremena kada smo i dalje u stanju život žrtvovati za njih, ostaje protuprirodnost jer je davno, trebalo da zaboravimo nesigurnost veze mesa!” 65

Rijetko su bili suglasni ali majčin je odgovor ovoga puta izgledao bez interesa: „...djeca ionako samo to žele. Zaboraviti...!” Bilo je toliko toga da se kaže ali vremena je, uvijek, premalo. I raziđoše se oni bez prava dogovora. Agonija, borba (sa smrću), borba u molitvi a rekoše joj najbliži da je završni govornik, glavom Isus Krist. Za roba je križ, još rekoše, i za svakog onog tko napadne Imperatora! Jednostavnije, ima tako biti i schluss! Što li se desilo s obećanjem –...još danas ćeš sa mnom biti u raju!...? Čemu valja vjerovati to nitko i ne zna. Dirige Domine nos in veritas... sjećala se nesigurno, Venecija, l3. ili l4. stoljeće, palazzo Grimani, manirizam, prozirno svjetlo kada realno postaje erotika, sve joj to zaostalo u Veneciji, zbrka sreće uzdajući se u ljepotu... prostor na kraju duge. Na oba kraja! Ili eliminacija ovisnosti o roditeljima što postaju konstantom mračnih mnogostrukosti i lebdeće forme raspoloženja. Sadržajnost, uvjetno tako nazvana, nastaje u tom slučaju kolopletom smušenih asocijativnosti, ali u postepeno sve široj, i sve vehementnijoj gesti. Pred ljepotom, užasi bi ušutjeli, ali nikako drugačije. Pa tako i labudovi odoše smjerom gdje se godišnja doba ekstremno razlikuju, dolaze brzo, apsolutno i divlje... no, no, i bez lijepog bismo, i bez labudova živjeli, nema ih više u parku Vladimira Nazora a otkako propade truli komunistički sistem, pokrepali i oni, sve u svemu, đavo ih uzeo, samo on zna radi čega. Dakle, vučemo se eto, i bez ljepote nego – koliko to vrijedi? A zaključak, ima li taj svrhu kada zapravo, otkriće nije proizvod logike?! ❋❋❋

Iznova je na molu. Uz rub magla nalegla i svu zbilju zbrkala pa umjesto mora, oči ponor vide. Isti onaj bezdan što legende rađa, ali neke stvari ni snoviđenja niti one popraviti ne mogu... majčin osmjeh, i kimanjem glave kaže joj opet kako je ona, mati, sve znala... I da neće živjeti jer joj nije bilo suđeno... manje još... Jer ono što Usud piše, uglavnom nije istina...! Negdje ovdje započe s najidiotskijim poslom kog je smisliti mogla. Htjede ona biti mornar a nije poznavala jedne jedine od onih riječi koje oni, mornari, svakoga dana izgovore tisuće puta. Gubiš je, tako je predbacivala sebi, ali istina je prolazila kao vrijeme... i kao svijet oko nje, mijenjala se... A ona je tražila saveznika al pari, tražila do apsurda. Snagu, koju sama nije posjedovala! Apostaza. Pored općenitih uvjerenja, ipak je pas onaj koji gazdu bira. Međutim, pas‑u‑rodnom‑gradu‑koji‑mu‑to‑nije, nije umio tražiti ništa... Bar u sebi, morala je priznati da je Angel, brutalno izdan. Addio amore! (Hitler je pred sam kraj rekao Mussoliniju da mu je on, moguće posljednji prijatelj preostao na svijetu. Ma tu guarda!) Nije Angela razumjela i nije mu predbacivala... Jesam li te, oče, zaboravila? Kad je otpočela pisati, bila je to tuga. I zanimanje za smrt. Ali tema nije bila smrt, bila je pamćenje, fragmentarno i potpuno ovisno o prisjećanju ili asocijaci66

jama, jer pismena imaju moć da povlače granice i poravnavaju misao – u stvarnost! Upozorenje su, ali ne upute! Ćorava je rabota kratko trajala, na sreću ponestade joj materijala u kutiji Angelovih slova od olova, a Agneza je tada već – svemu okrenula leđa i kažnjavala ih, i nju i oca – šutnjom...! Poslije ubojstva, „Nisam kriv ako drugačije... nisam mogao!” pri ovome je ostajao Angel... njegova kći opet, nije trebala oca kao on... Ovo je i opet bilo beskrajno daleko i da pomisli kako oca prestaje obožavati, nije to bilo povezano. Ovdje kronika završi. Srećom! Tko zna koliko bi se još budalašenja nakupilo?! Jasno vam je, u svem je jedina istina bila – da je Agneza – bila mrtva! I to još... da su bili toliko smušena obitelj, da je svaki baš član napeo da piskara. I, ne za slavu, slava pripada mrtvima, htjedoše oni svi troje, naravno dok su pojedinačno živi bili, pismeno i matematički obraditi detalje koje inače đavo sam ne bi posložio. Drugo se neumitno mijenjalo i neće prestati mijenjati se... ma koliko knjigom postaješ drugi netko... Da ne prosuđuješ u tuđi život, da ne osudiš ni uz najčvršći dokaz... Tad’ćeš, ali mnogo kasnije moći, kako Picasso reče, žute mrlje pretvarati u sunca. Sami ste razvidjeli da ludoj obitelji niti to ne pođe za rukom. Pisanje, hoću kazati. Htjeli su oni literarni simbol oslobođen samoće i skraćen put do vječnosti, ona bez svake sumnje. I misterij je htjela, ono, drugo lice Lune, literarnim načinom, (da se zgroziš!), ali događanja su dosadna i monotona pojava, kakvu bilo ljepotu, mi im jedini dajemo, jer i ona, ljepota, toliko je nesigurna... Samo se djetetu i budali može učiniti da je pas važan, svejedno u kom gradu. Svakom drugom, to je nešto što davno prođe, odgovor kojim nije odgovoreno. Don Quijote će postati zanimljiv više no pas kao izraz negacije ili osobnosti rubnog značaja (njeno pak, osobno poimanje ni rubno nije značilo ništa). Bila je sigurna kako sjećanje na njihovo doba, ma tko oni bili, prazna postaje vrijednost što se nada da je osviještena napuštanjem. Postaju ona, vremena, sad je u to sigurna, kao ljubav što je – nemoguća i vječna! Mora se međutim priznati da je tu, nešto, i slikala... ma, što reći, bilo je dopadljivo. Ima li gore i uvredljivije misli o slici?! Jedina joj isprika, promatranje. Hajde, može proći ma koliko bilo sumnjivo opravdanje jer – mogla je moliti, predbacivati, učiti, ponavljati, proklinjati, uključiti privatne fantazme tamnim znacima ljeskanja zanemarenih poruka koje će – znamo to, mrtvi čitati ma koliko bez dimenzija lica, u vlastite rupe u zemlji odložiti (konačno) oružje počinjenja zločina. Nakon čega će i ona sama, istinski moći prići čitanju slike kroz njezin naslov jer, to je samo za stanovnike istog prostora gledanja... poslije će i iz vlastite slike moći gledati ono, što niti u slici, ništa nije...

Antonio Torres Heredia Sin i nećak Camboria, S vrbovim štapom ide U Sevillu, rad’ bikova... ...Nema Ciganina što sami Lutali su preko gora!... ... dok se nebo presijava poput boka ždrepčevoga. (Lorca, Hapšenje Antonita el Camboria) ❋❋❋

Posjetiše je toga dana drage ženice, moje kokice kako ih je zvala... od vremena ubojstva, proteklo je vode Rečinom ali... Veselje, i ništa drugo. Kavica i to, raskomotile se, pričaju slatko kako samo žene znadu raskomadati temu. I niti riječi nisu izgovorile koje ne bi ponovile pred najrigoroznijim čuvarom pristojnosti, ali bilo je tako slatko brbljati između sebe, bez muških jer... vrlo su često ionako suvišni... Nakon saznavanja o obiteljskoj tragediji jezovite pederastije, nisu više siže dirnule, ni u ludilu. Misliti o nesreći i ubojstvu, bilo je svejedno neizbježno i razumljivo. Mislila je međutim i ona! I dugo će još, uostalom, koliko joj život traje... Malo netaktično u trenutku je zarežala na njih: – Ma što, žao vam mene pa brbljate o svemu, osim onoga o čemu sve mislimo. Eto, filozofirate, to! – Philein plus sophia...? ako na ljubav prema znanost misliš, nismo ras položene, a pežorativitet i bezobrazluk, tvoji su, samo da znaš. – tako kaza njen peradarnik, malo ljut, puno zbunjen. Smjesta se ona smirila i bilo joj žao, ispada, nikako stanje poslije Agnezine smrti da dovede u red, ni Imhotepova farmakopeja sa svih svojih gotovo pet tisućljeća ljeta, ovdje pomogla ne bi. Sama, nije nikako opravdavala što joj se događa, ali drugačije nije mogla, i kao da se sve vrijeme stidi, ne postupaka već svoje nesreće, a i prijateljice su isto osjećale pa se sve pitaju otkuda povrh svega zlo – još i sramotu mami? Kahunski spisi prvi su puta opisali rad ljudskoga srca. Ali i oni govore o pumpi i njenoj neumornosti. Što je s onim srcem kojem grijehe ljubavi pripisujemo, komedijašenje, gluposti, uzroke svoj svojoj boli ili blaženstvu što mu ga na isto izlazi, pripisujemo mu razloge da umremo ili da živimo, sve jednako bez smisla – pumpalo ono životnu tekućinu ili to ne htjelo? Da popuni prazninu zabune svoje, naše i svojih prijateljica, nastavi ona glasno: – Rig‑Veda, Sama‑Veda, Ayur‑Veda, Atharva‑Veda, a u petoj su Itihase Ramayana i Mahabharata, griješim li ili se točno sjećam? – Bravo, pogodila ti kao prstom u pekmez. Ali ako kreneš u izučavanje, dovoljno ti je dohvatiti Ayur‑Vedu. Znaš to ti je znanje o medicini. – Ne bi nikome škodilo, koze jedne! Ja bih se radije dočepala znanja o načinu putovanja Vimanama, ako se ne varam upute su na sanskritu u Samsari– Sutradhara, eh to, te su civilizacije znale tako mnogo, tako beskrajno i nebrojeno toga... a jesu li zaista postojale, jesu li bili došljaci ili preživjeli iz, moguće 68

zajedničke, pradavne neke i nestale kulture bogatog znanja i još sjajnijeg poštenja i povijesti?... nerazumijevanje i neznanje rastužuje, misterije nastojanja grade, mi se nalazimo uvijek negdje između, a da nismo tako neizlječivo lijeni, život bi bio trajna sreća istraživanja. – Oprosti, čula sam te samo djelomično, pade mi napamet nespretna misao kako si u pravu samo jednim, i to malenim dijelom. Objasnit ću. Tvoj je san o nama tekao općenito korektno ali... grabež, laž, inkvizicija, sukobi, ratovi, kataklizme, vjere, nacije, častohleplje uskih intelektualnih vidika uz ostala sredstva plaćanja, čistke i politička uvjerenja koja sva, ukupno, služe samo krpanju traljavih razloga varanja a inače, ništa u rječniku čovječjem ne objašnjavaju... ima toga nebrojeno još, dotične bijede mozga, i sve to potpali onomad Knjižnicu Aleksandrijsku, prvu, pa drugu, pa ostale svete lomače i otpoče preduga i pretamna noć tisućljeća degradacije koja agresiju izleže, kužan proizvod polucrkle žilave kuje zvane Okolnost i koju ipak, sami othranismo na vlastitim grudima. Palež... gorki dim knjiga i vrela sol svetih lomača učini, te mi zaboravismo...! – Tako... lijepo živimo falsifikat u podmetnutom. I sretni smo, kao svinje u blatu, da nam svinje oproste, s obzirom da one – nisu imale izbora. – Mračno je i slika ti baš ne valja... zato, jer toliko liči istini. I dobro, uhvatimo se posla s pederima i lezbijkama jer je jasno kuda smjeraš. Nitko danas nema ništa protiv homoseksualaca. To, da se nekom drugom želudac diže kao na svaku ordinarnu laž, s ovime i ovog trena veze nema. Onda kad je tvoja majka poginula na barikadama jednakosti i platila račun da se i dalje, bez zadrške mirno laže, onda su situacije pucale ipak po drugim šavovima. Draga, nitko se s time niti tada nije suglasio. Danas je lakše ma koliko se još ništa popravilo nije. – Zveket južnih bjesova za one različite i zato, jer je klima nešto obrnuto od kamina, od peći, od klima‑uređaja, ne drogira zrak da postane zločesti lik iz crtića. Samo, bura u ovo zadnje vrijeme uporno jauče, ona je organ sveukupna opsega, oblik razgovora, prijeteći osjećaj pojmova. I, ako se smiri i započne civilizirani naglasak općeg pojma opasnosti koje zaradismo napuštanjem prozračna daha Eolova kad šapće Dionisu da porazbija spomenute uređaje, da puhnu zatim zajednički, divljim veseljem i obijesno pobodu izmakle duge kao davni smijeh ostarjelih djevojčica, one, djevojčice ružne i premorene, ostarjele, prihvaćaju da nade uvijek ima... (Da nas sobom odnesu, – smijale su se žalosne – da se ježimo, drhtimo, da se oznojimo, plašimo i uživamo u božjim zonama životne erotike... Smij se, – govorile prijateljice, – smij se, preživjeti patnju najlakše je ako shvatiš tuđu bol!) – Jel’ vi to sebi ili meni? – Ah, ostavi! Gledaj stvari očima onih, koji više ništa ni usred dana ne vide. – Pričala mi susjeda koja je zamrla, pred puno godina doduše, nadam se da to više nije moguće i još se nadam – da je susjeda sve skupa lagala! Ergo shvatila je veli, čula glasove što li, da je u nekom suludom trenu buđenja iz nesjećanja, da je... eh pa lijepo, nigdje drugdje do na stolu patologa! Od svega najteže je bilo, kaže dotična, ako ništa maštovita susjeda, najmučnije i od mlinskog kamena glomaznije, bilo je otvoriti oči. Teške, glomazne kapke dignuti... ne bi li one, oči barem, zaurlale kako ona, čovjek, još živi... 69

– Vidjela sam plastike onog ludog Messerschmidta, sjajne, vrhunske, mrske i proganjajuće, tamo na onim hermama van svega pristojnoga. Ta su lica, tu preda mnom grozovito živjela, ubijala su, u sebe zazidana, jer tako izgledaju otišli... a i mi – uskoro ćemo! – Sveti me kanoni nimalo ne brinu, pa opasnost od moći neprestano raste, ja se miješati nemam namjeru a s obzirom na godine, i zabavlja me ovoga časa kako ovi novi apsorberi rješavaju podrhtavanja tla u Japanu. Zanimljivo, nije li? Sprečavamo ono što je po nama loše, pa zahtijevamo da se netko odrekne nečega što sami činimo. Forma je uobičajeno cinična, tako traži vjera i propisuje vrhovni arbitar. I odmah dodajemo kako ljudi nisu robovi i nisu roboti da nešto moraju. Sve me strah da bismo se mi morali o pojmu Boga iznova dogovarati, što dakle pod istim razumijemo i moraju li svi razumjeti isto. Ako naime nismo robovi, ni ovdje ni sada, sve ovo i ovako, ne bismo morali? Jesam li blizu rješenju rebusa? – Ma što, ništa ja ne moram! – Eto vele kako se porez platiti i umrijeti, mora. Ali vele kako rade na tome da se ne umre, dakle ni to više nije sigurno pod moraš. Preostaje ministar financija. Nego, tko kaže da se i taj ne da nekako srušiti? Ozbiljno, uz toliko moranja, ne bi li se nekako ubacilo da čovjek odnekud mora i nagonima koje mu netko usadi, i tima – nekako udovoljiti? Ali ne, on jedino – mora bez pogovora vjerovati. I plaćati. – Ali, oduprijeti se mogu (Korinćanima 16:18)! Mogu, ako to zaista žele! – Mogu vjerovati, ćoravi kao kokoši a mogu – biti homoseksualci... mogu sve, ako to zaista žele. Čitam li dobro? – Treba te tući i ne dati ti da plačeš! Samo citiram, bježite od bluda (Ko rinćanima 6:18) – Za mene je blud pljačka!... krivokletstvo, zatupljivanje!... ne mogu si pomoći, takva mi narav, kao ona u škorpiona...! Homoseksualnost uz najbolju volju, ovamo ugurati ne uspijevam. Ako mislite drugačije, OK, imate i vi pravo. – Razbacuje nas svaki vjetar učenja (Efežanima 14:4)... – Pusti priče, Bog je odredio da spolnu vezu mogu imati samo muškarac i žena. I to, samo ako su u braku, Prva i Treća Knjiga Mojsijeva. – Moraju li bezuvjetno biti oni, njih dvoje vjenčani ili je dovoljno da jednostavno – budu u braku? Dobro, dobro, bilo je arogantno i blesavo jer ti si vidim, ozbiljna kao beba na kahlici. Oprosti, neću više... ako ikako budem mogla i dovoljno htjela...! – Jošua će kazati da ako se u životu vladaš prema Božjim načelima, to je način života i na njega imaš pravo. – Naravno da imaš pravo. Gluposti, pa otuda ti se Evanđelje uopće razlikuje od Kur’anskih načela, Budina učenja, od čovjekovih normi dobra i zla koje sobom na svijet nosi... pa odnosi, a da ih u njegovoj duši nikad manje nema... od Prava se ne razlikuje, u svim vjerama i u svim zemljama a konačno, i političkim sistemima... u načelu barem. Govorim o osnovno pozitivno usmjerenom Pravu i svem enturageu oko ćoravih božanstava, ma koja i čija to oni bili. 70

– Svi si uzimamo prava, draga, pa ja sada čekam kad će naići netko, tko će drugom nekom pravo dati... govorimo o različitostima, razumjela si me... Petar će reći (1. 2:17) da kršćanin „svakog poštuje”, kaži dakle, otkuda toliki užitak u preziranju? – Spasenje mogu dobiti samo oni koji vjeruju (Ivan 3:16)! – Pa gdje su tebi razlike? U tome da mene siliš da vjerujem i mi dalje, znači ne razgovaramo o Pravu, ni o kakvom pravu?! Da, bijes me grabi jer nisam upućena, nimalo upućena u pojavu SPASENJA! Čemu služi, koliko košta i kakve su mu posljedice. A ti jednako tako, ne znaš da li ja to hoću, i trebam li uopće. Da me netko spašava od nečega, čovječe, mene eto, lijepo, ovih zadnjih godina otkako se nađoh u spominjanoj suznoj dolini, mene oslobodilo već nekoliko puta, potpuno ili jednim dijelom, kako se kome sviđalo a da me ni vrag pitao nije kog đavla ja o tome mislim. A među nama, i ne znam od čega me niti tko oslobodio kao niti zbog i poradi čega, obzirom da je svaki sljedeći puta, sve zajedno izgledalo gore. Ali to je moj slučaj, nije vas drugačijih, dakle različitih, zar ne? Samo... ja to vidim, vi ne, zar ne? A niste ni po JUS‑u dužni vidjeti, zar ne? Ono, od starog ‑vede, ‑vedeti, ‑znati. – Moralni zakoni koji nas na svijet doprate (?), i konačno da li nas prate, ono razlikovanje zla od dobra, – pokušala je smiriti prijateljice – poklon Majke prirode ili Zakon na kamenim pločama, ima li tu dovoljno različitosti da se mi ovako žestimo, to se čovjek pita. Kakve su razlike ako je misao čista i sja kao santonina ogrlica od biserja ili samo toplo ljeska kroz trag Sunčeve strijele na oštrici pluga... Ne rastanimo se pod oblakom! – Vi moje dame, lako iscrpite iole racionalne elemente, – nisu njene koke popuštale i samo im mamuze valjalo na nožice pričvrstiti – odmah, istog se vi trena uglavite u šance Biblije i tvrdite, protivno onome što tekstualno zastupate, tvrdite dakle, vrlo tvrdo, kako različite ne mrzite... nego jedino... opet pred gotov čin i završenim zaključkom: svete knjige zabranjuju homoseksualno ponašanje! Svaki je razgovor zatim završen. Grubo nepametno i neparlamentarno, moguće se može kazati nedemokratski s obzirom na definiciju? – ? – Ne pravi se blesava, nemaš potrebe... govorim o tvojoj odrednici pojma koja mi se dopala. Pa pojasnila si mi kako je demokracija ono kad ja tebe lijepo stjeram u onu stvar, a ti, ti odeš kud’ te volja. – Objasni, ti bi se svađala ili zafrkavala? – Isto ti je. Il’ je govno, il’ se pas posr’o! – No, no! Takvo što od jedne dame...! – stadoše se smijati. Ali tvrdoglave kakve su bile, nisu se dale smesti, nakon neriješenog rezultata na poluvremenu, utakmica se nastavi... – Pisci Biblije ma tko oni bili, isključiv su narod i osvetoljubiv, ali kad mislimo o vremenima i ljudima kojima se obraćaju, o svoj neukosti i strahu, ni pacta sum servanda ne mora biti doslovno primijenjeno, ništa ne moramo shvatiti kako piše jer i ne umijemo misliti glavom onog čobanina, a niti glavom lupeškog svećenika... ukoliko nije budala ili rutinski zanesenjak. 71

– ...sve što je negdje napisano, negdje postoji... kao monada, počelo svega, monada nenastala, i neće propasti trajući vječno... – Ih, opet mantra! Malo su se njene prije rugale, malo se i brinule jer su znale neobičnu narav psa što luta... jer dom, ono je što najmanje traži! Izvrsna podloga patologiji pisanja pa su čekale rezultate...

I onuda su išli sprovodi jedan za drugim, a djeca su se igrala skrivača u čađavoj zvonarnici... (Mlada misa Alojza Tičeka, Krleža) ❋❋❋

Nikada nije uspjela naći životnog druga. Mrzeći samoću iz prikrajka je i s tugom, uvijek iznova zaključivala kako je obitelj ili barem dvoje ljudi (dva čovjeka) jedina zdrava frontalna formacija organizacije za život i – ostajala sama. Naravno da je permanentno nastavljala misao o zavisnosti vlastita života i onog roditelja, neprekidno obavljajući suludu identifikaciju s ocem i boreći se s majkom jer njoj jedinoj ugađa, jer nju, majku, beskrajno voli, jer je mrzi bez vlastite obrane, bez završetka strašnom stanju... Ipak, zar je zato samoća bila izbor, ili je bila bijeg, moguće odlaganje...? Čega? Umirem besmrtna, tako je mislila, a bogovima poklanjam vječnost! (Ali Bože, Ti, neki, koji si moj Bog, pa Ti živiš moj Bože točno koliko ja... što je dakle vječnost, Bože moj?! Sve najstrašnije što učinih, u najboljoj namjeri učinih... bezdan predbacivanja i samilost prema ocu koji mi ubi majku, bezdan predbacivanja...) Kroz kosu joj sunce prolazi, okreće se i ide, iscerena grimasa omekšava kao tvrd kruh svagdašnji jer ipak... ima slučajeva da priče otpočnu tamo, gdje smo vjerovali da su završile. Toliko o nadi a noć, ostaje vrijeme lova, konfuznih slika i neizvedivih scenarija. Sužen prostor pretrpan prikazama prošlog... elegične karijatide, vratova slomljenih teretom... Ona nastavlja s pitanjima... što osjeća jedan pas kad je još vuk i mora pronaći ono... nalik hrabrosti ili sluhu, i ući u šumu, stari raj za sva bića? Ljudi ga slijede, psa‑vuka‑sva‑bića, ljudi njuše po tragu i gaze, po snijegu, po prašini, po žezi... uče šumu, efikasni ubojice... Rastanak u toga psa i u životinja šume, ostaje nepoznatim mjestom! Ukraden je život malom štakoru... Bili su i oni lovci u punoj reguli, ali naiđe u noći jednog maja sezona ljubavi! Najprije pojuri psa‑vuka... po svoj prilici da malo uglanca scenu, a moguće je tek htio uloviti velikog štakora. Ustanovi međutim da je Njeno područje bilo uključeno u njegovo, puno veće... Otišao je... ostavivši neopisive, nove arome koje obećavaju... Ona ga je tražila, novi ptići po gnijezdima nesnosno su galamili... Ona ga je tražila, kao misao laka i zanemariva, nitko je u gradu nije znao, malu izgubljenu kuju... sjeme i život... općenito, životne sezone u kojima se živi a ne umire... od nostalgije i upozorenja koja je nemoguće prihvatiti. Pitanja koja uvijek izniknu u proricanjima... majka je proricala, svoju je majku voljela, stara je sjedeći u dimu na tronošcu, (stari je kamin srušila bomba, crn ostade dimovod što nikako smisla nema) od nje je stara neprekidno zahtijevala i njoj, sunce nije sjalo. Mala kuja dakle, nije znala odgovore koje je ionako mogao dati svaki njihov predak, uz uvjet tek da zna pute kroz polja i čudne pjesme istrijanske... iz zemlje s 73

toliko različitih duša... duge stranice, gotovo definitivne... i čudo koje je moglo na‑ staviti živjeti – samo u nekoj dobroj knjizi... (ideja je dakle upropaštena). Egzistencija umjesto svega, lagano, zaokružuje svoj ciklus... Zanijele su je misli, snovi je napali, ali trgnu se... – Homoseksualizam je nemoguće dalje previđati i ignorirati, čemu onda tim ljudima odricati pravo takva građanstva?! Žele brak? Pa, nek se žene! Ali ja im ne bih povjerila odgoj djece... – Brak je institucija zajedništva muškarca i žene i služi zapravo nastavljanju vrste. – No, što ćemo sa starijima, treba li njih razvoditi? S obzirom da natalitetu, ne mogu značajno doprinijeti. – U okruženju i u vremenu totalitarizma kakve god boje bio, u jednoumlju kako smo pojave voljeli zvati svejedno sada o kakvom političkom ili momentu uvjerenja govorili, jednostavno, ako vam totalitarizam na leđa zapadne, u istom ćete času biti ovce. Ovce! Ovce! Naravno, tuđa se prava tada ne priznaju, svoja nameću, po meni, ovo oko nas upravo se tako može opisati. I lebensborni neće biti novost. – A ako je dijete jednog od partnera? – To je nešto drugo. – Ma što drugo? Pitanje zaostaje jedino u ljubavi, barem osjećaju prema djetetu. – Ne postoji biseksualizam, postoji strah ili nemogućnost da se čovjek izjasni, čak da sebi prizna. Zato je njihovo autanje, izlaženje u javnost sa svojom sklonošću, za njih opravdano važno. I javnost zajednice, samo bi takav način mogao spriječiti toliko čest promiskuitet koji je razlogom nesporazuma i izljeva ljutnje, bijesa, patnji među homoseksualnim partnerima. Ako izuzmemo patološku ljubomoru koja nije rijetkost ali ima druge korijene, jedna javno priznata i uredna veza, tim bi ljudima donijela mir i stabilan odnos. Naravno, koliko i heteroseksualcima, ili... malo više, gledajući u što se bračne veze današnjice izrodiše? – Neobičan je stav jedne liječnice koja također ništa nema protiv homoseksualnosti ali tvrdi da je sve to lijepo i dobro... kad ih je više oni se tek tada antipatično izmijene, problematični su, ogorčeni i oprečni bez jasnih objašnjena i usmjerenosti. Ne znam, moguće je osveta iz kolektivna pamćenja iznikla i koja ih nepodnošljivo usmjerava... nejasno i njima samima, opasno dakle. Slušala je prijateljice, čak se malo, ali malo umiješala sve dok djecu ne spo menuše. Rasprava je postajala žešća i nju su zaboravile. Nju, dijete homoseksualna roditelja. Ona je sve pažljivo pratila, zanimalo je i bojala se, srca ustreptala kao ptiče vrapčije, sad’na iz jajeta ispiljeno... Ali prav ili kriv, bio je zanos! Recimo ono, mojih dvadesetih godina, mojih ludih, mojih blistavih dvadeset godina! – tako je mislila sa sjetom, svjesna da se radilo samo o svevremenom i svevišnjem neznanju i gluposti! – (blago svima koji mladi polude, život im u veselju prolazi, kako staro i istinito!) – pa se smijala jer je trenom eto, bila u vlasti narcističkih psihičkih smetnji i sretna. Zado74

voljna, jer se cijeli svijet časovito, samo oko nje i za nju vrtio, pa to mu je! Vražji, pogubljeni pas...! Ali kako su izgledali isti zanosi u životima njenih roditelja, kako promjene i čudna otkrića bizarnijih pojava njihove prirode? Ugrađeni zanosi, a osviješteni tek naknadno, fatalno kasno?! Misli su ipak odlazile kud je njima odgovaralo... Izdajnice! Sebi se, sebično i infantilno vraćala...: Biblijski koncept nevinosti, ne neznanje i ne glupost... naša je premisa ipak bila da ćemo pobijediti, pa to nam je! Tko je onih godina išta znao o neobičnim, a ljudskim i toplim povezanostima u drugačijih, tko je, uostalom mario?! Pade joj zatim napamet kako hipotetska nevinost naroda, stimulira neplodne diskusije, a kad zlodjela krenu shvatimo – bila je glupost! Ali to je drugo nešto, krivica kao u Kafke... i kazna, prosljeđuje do samog dna. Tko optužuje, sam ništa ne zna, niti bi znanje moglo ikako pomoći a... nevin ionako nitko nije, zar ne?! Kad nas optužuju dovoljno dugo, teško je u nevinost povjerovati... ili je i obrnuto isto? Fatma, božansko očitanje ima smislenosti za one koji je razumiju, a zapadnjak u konačnici može biti nekriv prema činjenicama, ali kriv po suosjećanju. Biblijska nevinost nije usvojiva jer eto, izgubismo ideologiju, ne stekosmo vjeru (da to ona ne zaostade moguće u zaboravljenu retku Index librorum prohibitoruma?). Vražjeg li pogubljena psa...! Te se večeri, bila je sigurna, Luna zaustavila na malome balkonu. Brda tamo daleko ali dohvatljiva, elementima oglodana, čuvaju pravdi prirode svoju savršenu razliku od Gonduane već dvadesetipeti milijun godina... noć, put i znanje, tama je nemilosrdna i mnogo bezdušnija nego jučer kada nismo znali... Danas u ovoj noći, eto i opet ne zna zašto je tako strašno da muškarac voli muškarca, žena ženu, pa rekoše joj da čovjek mora voljeti čovjeka...? One joj noći mladost završi sav svoj posao uredno i... krenu... Nekuda... Njoj ostade prazan prostor kamo smjesti tradiciju... jer nije imala drugo. Znate već, tako je danas mislila, tradicija, to je ona spona koja nas veže sa svime oko nas. Nikada ne raspravljajući o takvoj tvrdnji, vjerovala je tajno i duboko da bi i bez te neprilike život – životom ostao. Duša mi ionako, od smrti sačinjena... tako je govorila i nitko je ne upita, nikada... zašto...Horacije:...blažen onaj koji daleko... svojim volovima obrađuje djedovske njive... Vražji, izgubljeni pas! S relativno malena balkona gleda grad. Rijeka – grad, i rijeka – voda i pro laženje, teku oboje i gube se u naborima vlastite prošlosti, a počeci, oni se gube u maštanju... kao sve što je lijepo i iznimno. A lijepo i iznimno ono je, što nam je svakom u srcu. Čista je to i antipatična banalnost! Smijala se, dalje gledala Rijeku i voljela je... Općenito skromna tekuća traka Rečine bezglasno i sasvim jasno protječe, rječica sjenama ispunjena i odrazuje blistave prednje fasade u reminiscenciji završenoga koje se i danas može pronaći u ponekim zadnjim dvorištima, ukotvljeno za stalno jednom šternom, jednom uporom na tvrdoj zemlji, drugom u sjećanjima neprekidnog odlaženja, uz staru gradinu, onu koju je lako naći naglavačke okrenutu u maloj rijeci. Zagube se svi zajedno, i gradina 75

Trsat, i fasade u zelenoj muteži kad Rečina naraste pa gotovo rijekom postane... ali se uvijek vrate kad iznova bude modra, mala, krhka i nježna... barem su do sada, uvijek tako činili... ljubljeni pejzaž i dio same naravi šašavim stanovnicima i onim koji su tek stigli pa ne slute da otići, više neće htjeti. Barem čitavom dušom neće htjeti, sjećanjem, željom... neće nikada! Nemoguće je napustiti primorsko, mišlju pročišćeno slikarstvo vode i pripadnosti. Ma briga nju, sve se ona smješka, upola sluša svoje prijateljice i tirade o homoseksualnom mjestu priznanja onima koji ipak... mi nismo! Među mislima joj negdje nejasno lebdi Agneza jer je ona ne pripušta jasnom uviđaju pa je ova zato tvrdokorno proganja. Zna ona jasno kako svoje monstrume valja u oči gledati... u lijepe oči Agnezine, zasuti ih vlastitim pepelom izgaranja i molbi za oprost. Što, pa uvijek su oni živi, svemu baš, krivi!... Kako nikako da sabere sve točke optužnice i ritual odrješenja, gnjavi Agnezu, zadržava je... čudnu tu ljubav koja kao da iz srca nije... A moguće se plaši predati je strašnoj moći duša preostalih nasilnoj smrti... Kada sjene njihove – krenu, da ne stanu nikada... Matampsihoza – smije se prokleti osamljeni pas u rodnom gradu, metam psihoza, učenje o samsari plaši eto jer, što ako noćas opet, pod prozorima... ne dreči mačka već jauče dio njene duše, duša Agnezina... pa ona je vječna a rođena i mrtva... i dreči, i ječi, ona se smije i kroz suze kao rijeka, gleda tuđi dan... Kao s brojevima, praznina razdvaja dakle i našu prirodu. I ljubav, što je zato upravo nemoguća i – vječna? Majko, duguješ mi toliko odgovora!... Jecala je... odjednom, gorko, prijateljice se sledile.

Postoje razni oblici pisanih normi vladanja i poštovanja etičkih normi. (Etika novinarstva, Milović, Ricchiardi, Vilović)) ❋❋❋

Ima dvije vrste ljudi koji planiraju ubojstvo: patološki tipovi i pisci! Salve! Ali svijet jest takav i voli takav bit’! Deranje i urlanje po stadionima i tome slične rabote nužne su. U protivnom bismo – smjesta krenuli u rat. Kome je i kada bio problem pronaći razloge mu? Neobično je tek kako čovjek svojoj potrebi za destrukcijom ne zna naći kompenzaciju. Da stvar i gora bude, on, muškarac, svijet mjeri onim što smatra kvalitetom svoga spolovila. Ukoliko brojke i epiteti zakažu, zaludu je krstiti ga, tužno se mijenja i tvorno postaje opasan, barem pun odioznih namjera. Uvijek se sitna ljudska drama slama na seksualnoj prestaciji muškarca koja je toliko bliza nasilju i trajno u presumpciji krivnje za nedovoljno iskazivanje muškosti vlasnika kojeg desetka dekagrama mesa sumnjive korisnosti u povijesnim razmjerima. Omni casu, sve je na staklenim nogama... između smrti i obožavanja, jednako idiotskog osjećaja, nikakve udaljenosti nema. Jer morala je priznati, prema ponašanju, Angel je Agnezu volio nezdravim obožavanjem, dok je Agneza s godinama odlučila, tako se stjecao dojam, opet radi svojih osobnih nevjerica u dovoljnost čega već, odlučila je ona kao toliko drugih žena, odlučila energično, od sebe napraviti budalu! Krenu dakle Agneza daviti kozmetičare, pa frizere, pa trenere u vježbaonicama, a kad ni to nije pomoglo, dohvatila se estetskih kirurga. Ali hoćeš ti! Vrijeme krenulo pa ne staje, dere tragove njenim licem kao i tvojim, i mojim, koliko god se mi ne htjele miješati. Agneza se nije mirila te nastavi eksperimentirati s muškim društvom i koje je, s vremenom, bivalo sve mlađe. Luda kuća! Ona, kći para luđaka, izgubljena kako valja da bude izgubljeno jedno ničije pašče, promatrala je jer drugo i nije mogla. Ali nije razumjela. Posebno činjenicu da Agneza kad je saznala za homoseksulnost bračnog si partnera, nije s oka ispuštala dotičnog, Angela, i nije ga poštedjela niti jedne scene i ispada, s razlogom koliko bez ikakva povoda. Sve je bilo bijesno, opako, bilo je posprdno i samo sebi svrsishodno, ma i sami akteri, ne razumijevajući svo ludilo i svu mržnju, podigoše ih ipak, na neku sotonsku potenciju. I nastojanja i sama misao na njega, Angela, bez kontrole su izazivali mračnu i opasnu napetost u Agneze, govorila je i predbacivala izluđujući sebe i sve oko sebe. Ali, nije ga mogla napustiti, sebi pokloniti mir i slobodu, nije to dopuštala Angelu, ovako je trunula u vlastitoj kastraciji ali – u istom ga paklu natjerala da traje i on. Luđaci. Uostalom, jednako kako ne bi dala starog olinjala nerca ili neki ormar iz kuće a koji joj ne treba i ne voli ga. Zgrčenih čeljusti krokodilskom je snagom i bijesom držala plijen – otrovnu lovinu koju ne želi! Zašto, zaboga? – tako se pitao pas u sebi i u tuđem gradu. O, bilo je ono jednostavno ničije pseto pa je valjda zato rano razumjelo i dobro znalo da je samo, pseto ili ničija kći, svejedno, ali prostački zdravo sebično pseto ili što već, kako kome odgovara... i ne bi pristala na muku 77

ako je ikako može izbjeći. Ovo dvoje su ludi, od početka! A k tomu, još su i budale! – zaključivala je. Dugo je najprije trajalo stanje slutnje koja nije trebala potvrde, da bi se konačno, do usijanja pogoršalo. Onda, kad je Agneza shvatila, iz razgovora Angela i prijatelja a za kog je vjerovala da je njen potencijalni ljubavni kandidat, kad je dakle shvatila da je prijatelj Talijan, dugo već Angelov ljubavnik. Prihvatiti nije uspijevala činjenicu da se kod dvojice muškaraca o ljubavi radilo. Nekom je prilikom Talijan, najvjerojatnije da nju ujede a u stvari, zaradio je njenu još konkretniju mržnju i trajanje joj, tako blizu vječnosti. Dakle, Talijan je ozbiljan tumačio: – Ljubav, eh, to su himere, pa ljubav je jednostavno kao matematički broj „nula”. S njime niti jedan broj ne možeš dijeliti, a množenje ni sa kojim – ne daje rezultata! – Ergo, svatko bira sebi primjerena sredstva ratovanja... pa su tako Sienu gađali izmetom, očito prvi vjerujući u biološki rat. Ne izazivam vas, istina je da su drevne zidine uglavnom bile od kamena, tek su kule djelomično punili zemljom. Petnaesti je vijek napokon razumio da se kamen lomi i tek je zemlja neosvojiva, svakoj artiljeriji zamka. Činjenica međutim ne ublažava moju odbojnost... – Žena je projekcija vjere, izvlačio se izgleda Talijan. Moguće tek straha? Vizija patosa? Prostitucija u kuhinji i nad maštelom prljave robe čitave obitelji? – Talijan se to umiljavao Agnezi? – Žena je kume moj, u tvom cirkusu šatorska atrakcija. No, neka bude, pogreška politike, zabluda vjere. Zapravo, ona je historija. Žena je historija, vi to sigurno niste, većinom fahidioti i šlus! Što je nju, koja i kakva ljubomora više pomela, to nitko nikada neće saznati. Bilo je razumski opravdano da tom katarzom opaka priča brzo kraju krene. To bi u knjizi bilo razumljivo, u životu, kao da Usudu i Kobi nikad nije dosta ruganja bijedi ljudskog stvora. Sad se tek događaji stadoše redati bez pameti i bez smisla. Kćeri mjesto preostade u prosceniju, sasvim blizu zaostacima logike, blizu orkestru i krvožednoj publici, ali bez mogućnosti da zastor spusti ili bar veo samilosti na nesretne aktere smiješne tragedije što i njen život nemilice razoriše iako je ona, osim samim svojim rođenjem, malo kriva bila... ili niti toliko.

Da se osveti čovječanstvu zbog otpora obraćenju u ruski komunizam, mogao bi staljinizam odlučiti da propadne zajedno s Filistejcima, porušivši stupove hrama slobode... (Život i smrt Josipa V. Stajina, Fischer) ❋❋❋

Poeta, vivi e spera, co morto ti sara... moguće je nešto nalik prastarim stihovima prihvatiti kao tumačenje. Sa svom uvredom! Pa zlo je, svejedno što tko zlim smatra na koncu konca, zlo je samo jedan način gledanja! Dijana nas, boginja, poučava da je oružje razlogom vlastitom nam tijelu a kojim jedinim (oružjem) i možemo, spremnost utvrditi. Veli isto i istarski Orco, Mrak koji ti „obrnjiva svet” i nosi te „do devete komune, bi reć’ kraju sveta”. Da, gubi pas u rodnom gradu, gubi on temeljne dimenzije misli, razloge, i stiče što će ostati, umor u glavi, u mozgu umor i siromaštvo. Nikako nije pristajala na to da su njeni roditelji na bilo koji način svojim sklonostima uvjetovali njeno kasnije ponašanje ili seksualni izbor. Jednostavno, ona nije bila treći spol što je Agneza često koristila kao epitet za svoga muža. Sviđali se njoj muškarci. Istina, nikad dovoljno. Ili nije znala održati veze ili, a to ni njoj nije bilo razložno, veze nije željela zadržati ma koliko ih neprestano tražila. Bila je ionako u permanentnom bijegu, od kuda... kamo, nije marila. Nestvarno... stalno različitim činjenicama i monotonom nekonzistencijom pristupa! Ali, bila je takva i tim i takvim si je budalaštinama namirivala dozu duhovnih vježbi bez gubitaka u ljudstvu i oružju. Doduše i bez rezultata, ali oni i nisu nikada bili cilj. Silno se zabavljala, ali ono suprotstavljanje najstrašnijeg naboja ogorčenja, zabavljalo je to nju tek do dana kad se sledilo u duši sve. I ona sama, pas, i duša pasja! Ambivalencija, zaključivala bi, toliko nužna kako je njenom istarskomu, glupavu puku odavno jasno. Nužna i nezamjenjiva, pa štrige naše i štriguni lijekove prave i jednako, otrovima rješavaju što valja, kada drugačije ne valja. Psoglavcima, lako moguće gotskog sjemena, osnovni nam kod u strahu leži, tuđem ako je moguće, ne trebamo muževa i ne pripadamo društvu, distancom ga izvana vidimo... pa i strah dobro vidimo! Ja eto vidim, tako se cerekala, vidim da se granice spolova sve manje vide, no da li to treba biti Rubicon per antonomasia? I morati će jednog dana razlike prestati biti osnovom bilo čemu jer – jednog će dana... ...žena doći, doći će, natrag, i započeti povijest!... ...a sam će đavo odnijeti svu šesnaestoricu koji vjeruju kako su svemu baš, akutni vlasnici. Rule, Brittania! Pregazit’ ćemo i te revolucionarne dane, budem li ovdje, i ja ću! Do tada mogu ostati pas i mȍra... skrivajući to, nositi neki izvitopereni, privatni mir kao misao uključenja u život, misteriju rađanja i evokaciju ljubavi koja pokušava slomiti lance. Već je hodala, sama prema Slogin Kuli i svojoj kući, bila je smirenija, misli su bile sabranije i kao riblji bok pravilno se ljeskale veseleći se. Reklo bi se, mislila je ona, da se ništa nije od dana mladosti promijenilo. Jeste, naslon sjedišta automobila... koji se sada, obara! – to je govorio stari Angel i uglavnom, bio je u pravu. 79

... jer nijedan svijet ne može silom uništiti drugi a da sam pritom, ne propadne u ruševinama! (Život i smrt Josipa V. Staljina, Fischer) ❋❋❋

Često se nalazila s prijateljicama, s prijateljima, a ne primjećujući ljude oko sebe. Radila to krajnjom drskošću a opet, u vlasti sjete i njena mračnog medijatora, gubila je, opet, vitalne parametre i koheziju mogućeg, ne dosežući ipak pozadinu vidljivog a što bi tkogod smislom mogao prozvati. Poput ono dvoje roditelja nije, osim u frakciji sekunde a što je previše kratko za izvršenje, eto, nije mogla donijeti odluku koja se odnosila na samoću. Smetalo joj od ljudi sve, bivala bi neurotična. Nije dakle umjela s ljudima ali još i manje znala je bez njih! Govorili joj da je Angel bio „drugačiji”, čekajući u njoj pronaći potvrdu. I oni koji za to nisu marili, i oni koji nisu tako gledali na pojavu, i oni koji su šutjeli, pa oni koji su je u suprotno uvjeravali, sve, sve je to njoj bilo isto, prokleti, tužni pas! Da, ono dvoje budala, ostaviše joj nepovjerenje ravno očajanju u amanet. I da, općenito, povjereni smo, vrlo glupo, snazi mladih i mudrosti starih. O, dat će oni, i jedni i drugi, svu dušu i svu pasiju. Ali sveukupna divlja priroda neandertalska uz debelu glavu hrvatsku i čemerni nacrt imunološkog nam sustava, svi naši neizbrisivi ratovi, privatni i izmišljeni, neće dopustiti prirodi (kao ljudskom biću što dozvoljavaju kad ne treba) – da zaboravi...! A srce zemljano kuca... kuca pod guzicama sumornih gradova (jer sve grije he moje pomesti može)... Što, maestro, ni ti nisi u to vjerovao?... sjetila se opet muzike iz davnih dana djetinjstva, i dva su tona tada, istog časa činila da Rijeka, opet nastane grad što mirno teče...! Zvala je starog maestra, zvala svom snagom glasa raspukla od žalosti, glasno je zvala jer je znala da u kući nikog’ nema... bacala se u prazninu i – nije se bojala! Sada joj se čini da je i sama, upravo otada... luda splav nasred pučine, koja nikada neće naći nužan zaton. A opet, ostade ono – breme sreće...(i bez ponovnog susreta...), biti, zapravo ostati dijete! O, nije to glupost, djetinjstvo i mi ondašnji, okružujemo nas, nenastanjene, a kada treba, samo kajde oko nas jecaju, plaču i po tlu se vuku, nesrećo! U mislima kao u mreži ribarskoj zapetljana, otvarajući vrata kuće, već je bila dovoljno mirna da jasno i hrabro misao dovrši: Čemu velike i bučne geste? Seks kao sablazan i poruke udrugama queer‑ova, eh, sve ima svoje krajnosti – koje ničemu mjera nisu! Gluparija su, i saga o blatu i budalaštinama. I nije glupost onaj mit o Dinarskom vuku koji nestaje. Ionako, ostat ćemo sami da podnesemo račun. Račun dvostrukog morala. Ukoliko ne budemo sami – mi, i vukovi! Stara vrata zajaukaše umiruće... Ah, ona to izvode već barem jedno stoljeće. Zbog zavaravanja neprijatelja! Pošla je najprije nesrazmjerno dugim hodnikom do stepenica, idući onim starim, kamenim pločama kojima bi, još kao dijete, hodajući, zatomljivala bat vlastita koraka, slušala zvuk punokrvnog svojega micanja kroz prostor, i kretanja, 80

i šapta sudbine što se ovijao oko blistava poda sve u krugovima, glačao nepravilno kamenje, oduvijek glatko da bude što glađe... Pa krenu zatim stubištem takvih istih ogledalnih, glatkih površina u mutnom bljesku i nagnutih naprijed kao da su vododerina a samo, tisuće koraka tuda protekoše dok je sve ostalo prolazilo iza svakojakih vrata svuda uokolo. Tu su najprije ona ulazna koja na izlasku, stranac i ne pronalazi lako jer u zapamćivanju i orijentaciji smetaju proporcije šašavog hodnika pa ti se učini da takav prolaz vodi nekom neobičnom dijelu građevine, a kad tamo, strah te i oganj spopada jer u magnovenju smisliš da to zapravo tebe nema... da si u različitu svijetu od onog pri ulasku... No, doduše, i za to treba malo mašte ili ćeš sve riješiti kako najčešće i učine, sočnom i zdravom psovačinom. Izvan objekta, na lijevoj bočnoj, događala se nekad prednja fasada i bila ukrašena lažnim ili moguće pravim svečanim krovištem sa savršenim kamenim loptama i tragovima pompe, pa je sasvim izgledno da se dužina hodnika poklapala sa svečanim ulazom s tog, nekada prednjeg dijela zgrade. Iznad simsa, lažnog krova i ukrasnih lopti od kamena, nastavljao se zid, ravan i ono, zid ko’ zid, pa sve do krova. Kamene kugle, valja svakako naglasiti među njenim zapažanjima jer svakog su je pogleda sjećale na činjenicu da je jedna od formi najteže postignutih u kamenu, upravo ta, okruglost, kugla! Ali unutrašnjost, ta je oduvijek bila zabava. Postojale su najprije te stube i ograda, ravna i jednostavno prazna, samo s patinom starosti i onom toplinom koju poznajete i ne razmišljate o njoj, samo je dobro čuvate. Kao ona, pripisujući je misteriji utjecaja mladog života koji zamahuje. Oba iduća podesta bila su u pločama od kamena kao i hodnik. Ali, nisu više i nikada neće biti!... Gleda ih... i odurne zabetonirane kaverne, greze, i tvrde, i odvratne, i ovdje upravo, na prljavom, bezimenom međuprostoru stubišta kuće bez važnosti bilo kome drugome, njoj se obznanjuje razrješenje smisla i proročanstva riječi koje isključuju svaki povratak i svu nadu. Ona čuje kako se valjaju stubama kao vododerina, kako ih nosi more pod Molo longom koje doduše nema što tražiti ovdje na brdašcu, ali vitla ovuda strašnom istinom i prijeti (kao da ona o tom ništa ne zna!...), i sluša ona – nikada više, nikada, nikada...pa opet: nikada... (niti tada... učini joj se još da čuje?) Što je nju za to briga, i za ovu kuću u koju se vratila... a moguće i nije, da gleda starog Angela i da ga ne vidi, da mu ne predbaci i da mu dozvoli da jednog dana i on, prosto naprosto, umre. Sebe žali i svjesna opake sebičnosti, prestaje glumatati. Dalje o vratima. Na svakom su odmorištu bila po dvoja, nijedna ista većinom skrpana, šporka i napola rasuta. Druga pak čista i pofarbana, onako klimava, još sa zavjesicama sitna uzorka i bijelim koliko je bijeda crna bila. Nisu imala baš ništa važno sačuvati. Stisnuta i ugurana u tom malom prostoru bila su više nego komična, odajući da stanovi mogu imati tek četrdesetak kvadrata. Da, stanovi su bili sićušni ali vrata su bila bez svake šale čarobna priča o snalažljivosti i urednosti, pa o nemaru, nadasve o neimaštini. O unutrašnjosti boravišta ljudi, pričati nije imalo smisla, vele da je to zadiranje u intimu (mašala intimi!), kakva je, nikom i nije potrebna. 81

Oni su na vrhu, i bili su za sve stanovnike gospoda!... njihov je bio čitav ogroman kat s tri sobe! Možete li vi zamisliti tu raskoš! Ona je mogla i svaki bi joj se puta debelo povraćalo. Ali taj dio ni nju nije previše intrigirao ukoliko nije bila riječ o zanimljivu intenzitetu jedne odbojnosti. Nego, bila je kuća, poput Marijine s Trsata, donesena od nekud izdaleka, netko jednom spomenu Sirius, Masonsku ložu. Jedino sigurno bilo je da je od Grada Besmrtnika i troglodita gospodina Jorge Luisa, prebačena, dopremljena s rasutim teretom, kargo tovarom kako Španjolci vele,i prošvercana, troli je dovukli... jer drugima takva sprdačina ni napamet pala ne bi... Jedino joj nije bio utemeljen podatak vezan uz javnu kuću, kažin kako bismo mi, ovogradski Hrvati, pojavu krstili kolikogod s krstom poveznica ne našli. U Javnu kuću kod šinjorina ulazilo se s treće, zadnje i posljednje strane jer je četvrta fasada bila zajednički zid sa sljedećom zgradom a ovoj, četvrti je bio zid sa idućom, te su sve, tvorile zapadnu granicu Gomile. Ona tada još nije bila živa, ali i kad je bila živa, institucija kupleraja funkcionirala je intenzivno. Kako je drugačije i mogla nazvati, recimo vlastitu smotanu familiju, a primijeniti se dalo i društveno mnogo šire. Na stranu fakat da je bilo i neodoljivo komično i nikako nisi mogao odlučiti da plačeš ili da se ceriš dok se ne raspadneš. Bit će kao reminiscencija na kupleraj, bordel, lupanar, spomenu se razgovora s ocem, obavljena onih vremena kad su svojski navalili skandali, a ona koja i nije bila neke sjajne pameti, sav cirkus i nije dobro uspijevala posložiti: Čuj Angele, – voljela je ona svog oca koji nije bio dobar otac, samo bezopasno neupotrebljiv, uvijek benevolentno posađen, stvor kojeg nađeš uredno i stalno kada nekog trebaš. Ne, njega ne trebaš, ali nađeš ga, pa i to bude dobro. – čuj, sve je meni jasno (ništa njoj jasno nije bilo), ali zašto cufaš mamu? Tu si, pa odeš. Pa se opet vratiš. Nije ti to u redu. Kad odeš, hajde, jednom se ne vrati! Ali, pa ti si u toj kući, vrapčiću! Ne vraćam se ja Njoj... a i ne znam kamo bih... nesigurno je opipavao odgovor. – Ali otići ću... – glas je očev bio izdajstvo, on nije mogao otići... a ona je u njegovom tonu iščitala laž i da je izgubljen. U to nije više sumnjala. Ipak je nastavila: Agneza nije Ana (mila, ljupka) nije Andromaha, nije... nije! Ništa od toga nije, ali ti nisi bolji jer ti nedostaje petlja. Ipak, zašto joj to činiš? Ja nikom ništa, ali baš ništa loše ne činim. Što je tebi? Objasni mi moju krivicu. Gledala je oca osjećajući da njen jednostavni razum popušta... i kako nestaju riječi i značenja im... iz svake. Nijema je stajala i bez daha, govor joj zakaže klonuloj, ponovno stara reakcija i ostavi je s jedinom željom – da je nema. Lijepo bi bilo, tako je mislila, da odmah izvedem sjajan courbette, da budem životinja, moćan konj lijepa, gipka i akrobatskog skoka, na divotu koncentrirana, da ne postojim ovakva kakva u svojoj pasjoj biti, uopće nisam. Tada, nikako ne bi morala željeti da je – nikako nema. Nema, nikako! Opet se od žalosti strese i vrati kući gdje je odrastala, u kojoj sada živi Angel sam, i ona, također sama i... ne znaju se više... i paze jedno drugo a njih, krivnja pazi da je s uma ne smetnu... Već smo objasnili, iznad svečana zabata zid je besmisleno tekao ravan do krova. Traga ovdje nije bilo kakvu god otvoru ili balkonu, prozoru, takvom nečemu. 82

Ali unutra, s unutarnje strane zida a u nastavku zadnjeg odmorišta točno pred ulazom u njihov stan, iznenada i bez razloga, na udaljenosti od zida od kojih par desetaka centimetara a u dužini od dobra tri metra, tekla je ograda iza koje se živ stvor provukao ne bi. Ali – da se nekim nemogućim slučajem prozmijario, došao bi, ma vi nećete vjerovati, stigao bi taj ludim stepenicama do vrata. Hej, do vrata!... sa šarkama, pantama, sa kvakom i ključanicom... Mislila ona odavno još, mislila ne domislivši, pa joj ostade misterijem – ne više suluda vrata koja ionako sva, nikud ne odvode!... ne prolaz kojim i inače niti jednim jedinim, nikud stići ne možeš!... ne, sve je ovo s vremenom ostalo tek skupom znanja koja samo treba potvrditi. Tajnom postade drugo nešto – za kog joj vražjeg vraga ta vrata, stubište koje to nije, pa i ona, pas u rodnom gradu što on nije (grad, pas mora proći), za kog jarca to u nje izaziva neodoljivu komediju. Opet pitanje – tko je ovdje lud?! Jer sve nestaje u nepostojanom ogledalu i ne egzistira ništa izuzetno ili različito, ništa bez smisla jer je sve oko nas, s nama zajedno, pusto, kratkotrajno prisjećanje. Ali čije? A ovdje, u njenoj kući, ma što, pa kuća uopće nije bila njezina... u ovoj kombinaciji očekivano... a „ravnomjerni zidovi kanda nisu predviđali ni jedna, jedina vrata”...”na kraju pećine bio je bunar, u bunaru stubište koje je vodilo u neprobojnu pomrčinu”... „ta podzemna prostorija imala je devetora vrata... prestao sam vjerovati da postoji nešto izvan podruma s devetorim vratima” ... i njena je kuća imala, zazeblo nju, devetora vrata! Ulazna, po dvoja na dva kata, po jedna na njenom i jedna u prizemlju, zatim jedna u kupleraj i zadnja, ali najvažnija, luda vrata na ludom kraku stubišta, s kvakom i ključanicom!... ...”znam da su mi se u istoj nostalgiji ponekad stapali grozno barbarsko nase‑ lje i moj rodni grad, sav u grozdovima.” Tako govoraše Borges (ergo, ovaj je tekst ukraden!). I, dalje govori gospodin Jorge Luis: „...(Kasnije sam utvrdio da su veličina i visina stuba nejednake i dokučio uzrok svome neobičnom zamoru) Ova palača djelo je bogova!, pomislio sam na početku. Obišao sam puste dvorane i ispravio se: Bogovi koji su je podigli, umrli su! Uočio sam njene osebujnosti i rekao: Bogovi koji su je podigli, bili su ludi!” Njenim je šašavim skalama kao vododerina nedostajala voda, to vam je jasno, zar ne? A niti jednake nisu ni po čemu bile, jednake međusobno, ukupno pak, na‑ likovale su stepenicama Grada Besmrtnika! U jedno je ona ipak bila sto postotno uvjerena, tko je ovdje i kome gradio, to nije znala, ali Bogova – sigurno nije bilo u blizini, niti onih ludih! Još samo ovo, ona je mislila o gospodinu Jorge Luisu gorko mu predbacujući što nije nikako priznao da je ikad bio na Rijeci, u Fijumi, u Gomili, Slogin Kuli, u Ćitaveći koji sada ima kanalizaciju ali i dalje smrdi junački pa ga jednako vo‑ limo i ne osjećamo razliku ili smetnju svojim doživljavanjima. A on, veliki i preveliki jedinstveni gospodin Borges, još je kazivao: „...nisam se mogao otresti bojazni kako će me, čim izađem iz zadnjeg labirinta, opet opkoliti jezivi Grad Besmrtnika... tako je jeziv da njegovo puko postojanje i trajanje, premda u srcu skrivene pustinje, truje prošlost i budućnost i na neki na‑ 83

čin stoji u vezi sa zvijezdama. Dokle god bude postojao, nitko na svijetu neće moći biti hrabar ili sretan” ... i još: „Ništa se ne može dogoditi samo jednom, ništa nema draž prolaznosti” (može li se ovo uzeti kao isprika gospodina Jorge Luisa Borgesa?) Završio je dio priče ovako: „Homer i ja rastali smo se na vratima Tangera; mislim da se nismo ni oprostili.” Ispleo je Borges još mnogo veličanstvenih harmonija od običnih slova i svakodnevnih riječi s premnogo istina koje nejasno pamtimo sobom i koje ionako, svako srce zna. Da, i veličanstvenih činjenica s dugim prstima kao u Mojsija, ali što da vam ja pomažem, i ovo čitate smiješnom zabunom, čitajte i ono, Borges zaista zavređuje!!! Idući vežom, sad se ona pitala mada joj je prilično jasno, tek uz lagane sumnje, zašto li je hvata smijeh od njenih ludih vrata i zašto, svakog puta bude ispunjena shvaćanjem, koliko nesretna nakon čitanja i prilično ljutita... kad joj bura s jeseni, repetira smisao, stotinu puta, stalno disharmonično i sa zavišću, zlobno fućka u uho cijelu noć? Jer tada Luna dozvoli ovim vodama, pa i čovjek uspije potrajati u fazi da može biti slobodan, samo tada stoji neovisan o bogovima a besmrtnost njihova gubi značaj koliko i bijeda prolaznog... Otac joj je homoseksualac, i što to ikog žulja, nju na primjer... ako joj je toliko svejedno što skale u stan, nikako ne mogu biti „pod livel”. A što bi samo dala da priču o Alephu ili Besmrtnim Trogloditima, sama može potpisati. Nemoguće, pa što?! Nema tu nikakve agresivne oštrine saznanja i kao noćobdija, ove noći kazati će koji je kasni sat, dodajući milozvučno „i sve je u redu!” Za ostalo... nije bilo no poslušati, pa ćemo saznati na što će se dati kada pijetao jaje snese, žaba odsjedi, izrodi okrunjen porod a on će kao svaka nesreća, pogledom ubijati... Ali ako namjeri, čuvat će ovaj grad. Bazilisk što ne cijeni, samo procjenjuje – poštovatelje zabluda.

„Labudovi to su s drugog svijeta...” Jedan od njih – bit će da je pjesnik bio – reče. (Bit će da je pjesnik bio, Li‑Oej) ❋❋❋

Ionako, Angel joj jednostavno koliko rezignirano objasni skraćeno „ono što joj dadoh nije bilo ništa što je željela”. Mogao si tražiti u bolesti, lutanju, u karnevalu, u gorenju i vatri efemernog mesa ljudskog, na koži u slušanju pulsa, kuckanju vremenski kratkotrajna protoka krvi, u pijanu i nesrazmjernu naprezanju, u nakaradnom Bazilisku kog žaba doji, ili među maskama, makar sišli u mrak ludnice koji sve jednako grozničavo vrti... tako je ona njega savjetovala ali sad se više nije sjećala... da li mu je ovo i rekla... Nakon svega, Angel je nestao iza vrata kaznionice a lijepo đubre Talijan, nastavio se motati gradom nego ona, nije htjela znati ništa o njemu, nesposobna udijeliti oprost od krivice – koju nije nosio. E, takvo što ona, iz principa nikad neće učiniti (nije!, čak ni kad je dosegla svu nebuloznost stava koji zastupa!). Preostaje nam još jedino pitanje da li je homoseksualizam bio uzrokom sveopćoj zbrci kroz jedan život psa, u jednom rodnom gradu. Nikako, konfuziju je mogao složiti samo konformizam i glupost nje i okoline, a to je lijepo moglo stajati identičnog naboja i bez ovakvih ili onakvih seksualnih sklonosti, pa još ne nje, već nekog tko ipak, nije bio ona. Da li je nju to ikako promijenilo? Nije nikako! Promijeniše je ljudi i njena narav, ako su je uopće od zadanoga pomaknuli. Konačni njen stav i opet, taj nikako nije morao biti uopćeno prihvaćen, a pobogu niti jedini... sve drugo, bilo bi teško i neizmjenjivo?

DRVENI CVJETOVI (2. dio)

Lako je prizvati duhove, ali ih je teško vratiti u njihovo ništavilo; oni nas tada gledaju tako preklinjućim pogledom, naše vlastito srce se za njih toliko zauzima... Nisam se više mogao oteti, i tako se zaljubih u malu Veri pošto je već sedam godina bila mrtva... (Firentinske noći, Heine) ❋❋❋

Bila je rođena u Sušaku, negdje dvadesetih dvadesetog vijeka... na Sušaku, ako je to pravilnije ali sve isto jest. A sigurno je opet, da to nikako nije na Rijeci, a pobogu, niti u Rijeci nije, nimfa bi bila a to, ni u kojoj kombinaciji ne bi išlo... Nije bilo od presudne važnosti to o Sušaku jer se o metrima radilo, i jer riječani također nisu u ta dobra vremena nimalo manje frktali u obrnutom smjeru, prema jugozapadu i prema Slavima (čit. Zlavi) s Preka, što se odnosilo na sve što je preko, s onu stranu Rečine... Sušak prvenstveno. Davno je to bilo, vrlo temperirano tada, a odonda su ionako toliko stranog svijeta i običaja vrijeme i ratovi nanijeli meandrima male ali ponekad divlje rijeke koja je u stvarnom svijetu jedina dijelila dva grada što su jedan bili, onda i danas. Kraj! Schluss! Finito! Fin! Vege!... et cetera... O tempora, o mores! Onda, (Horvat nem ember, Hrvat nije čovjek!!!, ma može li se takva budalaština razumjeti?), a i danas, voda je ostajala ravnodušna na idiotske detalje kojih primjećivala nije... voda rijeke što glazbi nalikuje mrmorom, a dugi nebeskoj i Ugovoru s Njime u prazničnim bojama... voda, nikad ničija, i vječita, i sveprisutna, povlačeći se svakim uglom i svakim životom, ne ostavljajući nigdje trunka mirna materijalnog traga. Indeficienter kroz nas, same na granici... Nije mlada Agneza davala važnosti dosadnom natpisu i nije ni pomislila da je neće napustiti do sama kraja, a da njen kraj, općenito uzeto, ostaje znamen. Bilo kakvim bijesom, ukoliko se ludilo može rastumačiti. Indeficijenter? Da vodi nema završetka? Onih vremena svatko bi se pametan, siguran okladio. Krivo uostalom, i Leopold, makar kralj pa nije trebao, na debelo je u krivu bio s patetičnim naslovom, s vrčem iz kog ne prestaje izvirati neizdrživo plava voda u koju su se eto kleli, pa su čak i orlove postavili da pojavu nadgledaju, okrenute nekud prema Beču, kamo li, dakle također nepažljivo, pa je moguće taj detalj bio i osnovni propust i nečije prokletstvo? – tako je mudrovala. Bila je mlada zato zgodna, pravilna, ali nikad zadovoljna lica, vitka struka i jakih grudiju Junone slavenske orijentacije, noge savršeno formirani bataci Miloske Venere, srednje visine i svega osrednjeg ali značajno različitih aspiracija veličini, gospodstvu, imanju i otmjenosti... ... ne upitavši se nikad što bi život za to, u zamjenu tražio. Nije se stoga razabiralo kud je svoje srce stavila, što je za nju tajna svega prošloga ili obećanje za jutro... Neće joj, sva je zgoda, biti posuđene niti vizure ekstatički uzvišene ljubavne čistoće. No da joj je tkogod i objasnio anonimnu 89

destinaciju, e, pa ona bi crkavala od smijeha radi arkadijskih prostora sviju dana života onih drugih, od nje drugačijih žena, a na čijem kraju svejedno – nema oslobođenja... tek pusta sabrana iskustva. Imala bi dakle pravo. Svi razgrćemo smeće u traženju svoje legende, zar ne, ali okrenutost od sutra, već je zastajala na njenoj blijedoj, čistoj, ali oznojenoj koži... Uza sve neobične stavove, uslijedile su pojave otkrivanja i nastavit će se kroz život te žene. Ali žena jest ubojica, žrtva i – jedina pomoć! A sve što njenom dušom prolazi ne tumači ničiji govor, ne spada ni u čiji svijet... Nego, valja napomenuti, svijet tog, Agnezinog doba mišljeno općenito, također je bio različit od svega što danas možete zamisliti. Na primjer, danas je šetnica Korzo i žila kucavica, i mjesto sastanaka, pa i onih promašenih, postalo je ono ideja i institucija. Šetnicom pokušavamo ustanoviti i stari, famozni Molo longo. Saznat će se rezultati... Onda, dok je Agneza mlada bila, šetalo se Kejom, pločnikom uz vodu, uz rijeku i podrazumijeva se sa Sušačke strane gledalo se prema moru. I prema kopnu, i to je istina, ali mladost sitno zanemaruje, pa tako nestabilnu ploču mora fiksira površno koliko brda s kojih smo došli... ali stalno, neprekinuto, i kao prisilnom radnjom... sluti... da je samo ono, more, ovdje svačija sudbina! Naslućuje što će naučiti – da o moru smisao dana ovisi, kazne, proročanstva i ispunjenja... sve, u divljem bijesu nevremena, ili u tišini i lentissimo, sve mu ovdje postaje robljem!... U vremenu u kom živi, tako je pak mladost uvjerena, postala je isključivim, legitimnim vlasnikom, istog tog trajanja... Vjeruje mladost kako na vrhovima svega stoji, i to čvrsto i za vječnost, u samom središtu, s monasima na gori Atosu... istineće naići u različitom osvjetljenju... Zapravo, kao kaznene ekspedicije. Ime Agnezino znači čistoću (grč.hagnos, hagne – čista, sveta, nedužna, kreposna). Imena su titule, ona su sudbine. Ali svega osim opisanih sentimenta u te se mlade žene moglo naći. Naravno, mislimo tek na činjenicu da proračuna tost većinu gornjih pridjeva, jednostavno isključuje. Kasnije, stvari su se malo izmijenile, uvijek se one mijenjaju da bi jednom i definitivno, ostale iste, ali samo ako su gore. To životom zovemo, nije li tako? Iz njenog imena, ima derivacija na Janja (agnus – janje lat.), Jaga, Ines... što s lijepom Agnezom opet, opisno nije moglo proći, nikako baš. Inače, s filozofijom Kanta, Spensera, Comte‑a, prolazila je bolje no sa Svetim naukom majke Crkve. Prosto naprosto zato jer je bilo jako moderno i vrlo šik, biti antiprotivan svejedno čemu, a ona je konačno i zaista povjerovala da ne postoji ništa što čovjek nije ili ne može spoznati, treba samo i jedino, znanjem i tehnikom, dosegnuti raskoš razumijevanja... što na svojemu historijskom stupnju razvoja još nije uspio. Nema dakle ničega što ne možemo biti! Blistava i blesava nada uostalom, kojoj su povjerovali toliki drugi, od Agneze mnogo pametniji! Ostajala je ipak jasna sumnja, da je u nje već tada naprijed kazano, stalo tek pozom, načinom svojevrsnosti grabežljivaca uz mozgovnu superiornost ženke! Konjske teze, šalio se kasnije Angel... ali, može li joj se zamjeriti, mladost njenih dana željela je sjajan svijet, a ona je željela s njima biti dio toga svijeta i ništa 90

više. Refleksije koje će njen način i usput njena prosječna ali solidna umnost odraziti na život obitelji i sviju koji su je voljeli, iskristalizirat će se kao uvijek, prekasno i nepravedno. No i to, kako za koga... Na silno čudo bilo je međutim drugo nešto – Agnezu su voljeli i u nju zaljubljeni bili mnogi. Optički i matematički prikaz forme fakata da na sistem malo djeluje osobitost, no mnogo više šuplji, neprohodni, ali neophodni – gen sreće. A može i ovako: – gadove se voli!? Sad bi bilo uputno postaviti pitanje – što je i tko, gad? Agneza je posjedovala snove... kako su zasanjana sva ljudska bića... Živeći u kraju uz more i kome srce poslovično otkucava u bljesku vlastitih legendi pod zidinama prastarih naselja, s materinim je mlijekom uz kolostrum povukla osjetljivost na davne tragove pa je poput vrsna lovnog psa koji ne zna zašto, ali zna dobro da lovinu valja zgrabiti, bez filozofiranja, pameti i naročito bez pijeteta, dakle, i Agneza je tako isto bez svjesna razloga sakupljala sve staro i nalik zaostalom iz što davnijeg vremena... a dobro je znano na kakve su sve nepodopštine spremni sakupljači... čega god bilo... Simpatično i vrlo odbojno, vi izaberite... Različitostima i fiksiranim pojedinostima detalja bila je gotovo opsjednuta, sve kroz nevidljive i kao misao prozračne niti finih, ali bitnih nijansi u etničkom porijeklu i umjetničkim dosezima zanemarivo sitnih predmeta oko sebe, sve do građevina u Gomili kojoj je pripadao i stan u kom će živjeti s mužem i djetetom. Kroz patinu i skramu u svemu u staroj aglomeraciji osjećala je živote onih prije sebe, moguće bolje i potpunije no što bi uspijevala kroz svemoguće naučne i povijesne discipline. Ništa od svega ovog nije, međutim, uključivalo išta nalik empatiji. Za nju, svrha je pokretala sve što se kreće, stvara, osjeća i umire. Samo stoga, osjećaj kao takav postaje zanemariv, nema istinski racionalno opravdanu svrhu. Mogućnost donošenja meritornih zaključaka, kopkala je Agnezu pa će nakon vlastita Starog Grada (Citta Vecchia, hrv. Ćitaveća) i povremenih posjeta Istri, antičkim nekropolama Colonia Iulia, rimskom municipiu Nesactiuma, rimskim speculae i gospodarskim vilama, u nje krenuti nešto što se moglo zvati zanesenošću. Neka je komponenta nedostajala, ali Agneza nije mjerila dalje od radoznalosti... i ponekad, neobična, mistična uzbuđenja. No, upravo ona svjetove stvaraju i ona jedina, mogla bi ih i razrušiti!

Priča je istinita, jer more je – duša moja. (Sjeverno more, Heine) ❋❋❋

Strahovi su u Istri izleženi. U nekom malom burgu gdje caruje matrijarhat, pogotovo ako to ne zna šjor paron, muž i gospodin. U crkvama su također strahove rađali cijelom Istrom, za ostale sami znate (reda mora biti, zar ne?), signirano i freskama onog nijemac Alberta iz Konstanca, u sobama s paučinom u zgradama kamenih podova s fasadama također od kamena... Zaista, mnogo je toga kamenog u Istri... stari kašteli i zazidana vrata, ne pristupačni prostori, podrumi i vlažna pitanja u zemlji većim dijelom, sve uglavnom isto kao u doba kad su kuće građene, najčešće oko renesanse iz 15. stoljeća... Otad se gradovi na suncu suše, opet u strahovima napuštaju da opet jednom živnu, a staro srce, to novi i ne znaju, staro srce kuca stalno, samo je razmak među otkucajima vremenski nedokučiv u dobu protona što jure u energiju, u mehanizme sudara. Mi opet to ne razumijemo potonuli u privatni elektromagnetski spektar i moć apstraktnog mišljenja dok je i dalje... kamen siv, lišajevi žuti i umiru na suncu život ne prekidajući. Tuđi, ali ni vlastiti. U Istri gradovi neće zarasti u zelenilo kako bi bio red stvari. Neće! Ovdje caruje siv kamen, a taj se – samo mrvi...! I eto su ovdje opet, neki sasvim različiti odnosi, drugačiji otkucaji kako rekosmo, različite daljine i brojevi različitih vrijednosti. A oči u nas, u Istri, jedine nas dijele od sve ostale prirode. Radoznalost, pak, veže nas uz svijet oko nas. U Istri. A usporedba i čuđenje, pripadaju poeziji. U Istri. Tanašno i vječno, ako takvo značenje postoji u životu čovjeka, čak i u Istri... Rekosmo, zvala se Agneza. Pa je smislila da svoje ime piše Agnese. No, malo prenemaganja nije naodmet, ima u tome i nešto ljupkosti. Njena je mati bila imenom Ana. Kasnije je Agneza naučila da je Ana bila majka Marijina o kojoj ima prilično malo riječi u starim spisima kao i o mužu joj Joakimu. U Starom Zavjetu majka je Samuelova i znana po krasnim hvalospjevima Jahvi. Naišla je naša Agneza ili Ines kako se u to vrijeme voljela predstavljati, naišla na ime svoje majke pisano tako impozantno s ona dva „n” i na česte, poznate kompozicije Ane Samotreće, zapravo Ane, Marije i Isusa Djeteta. Znala je i za Anu, udovicu iz plemena Ašera koja je prva u Hramu, Dijete Isusa prepoznala mesijom. Ona pozornosti nije pridavala legendama i pojavama oko sebe općenito. I ne sluteći tada da ime određuje sudbinu kako kažu, moguće ne događanjima, samo unutarnjim smislom i obuhvaćanjem rješenja, na ime svoje majke bila je zavidna a svoga imena nije voljela. Sa sobom samom ona nije izlazila na čisto pa dakle niti s imenom, ali ni sa bilo kojim drugim ne bi. Samo što to nije znala. Osnovna zamisao stava jest dosljednost, a upravo je ona najteži uvjet jer realno, nema krivih odabira, sve se ravna po onom koji je osnovom da radost ne leži u činjenici da smo stigli, već u dosljednosti da uvijek, i uvijek... krećemo iznova... veza se s imenima ovdje gubi, ali nam Agnezina 92

divlja priroda ostaje osnovnim dijelom priče upravo pomanjkanjem stava između svega ostalog. Eh, ali moć neopisive upornosti, Agneza je ipak posjedovala. Rođenjem! Uz potpunu odsutnost obzira. Do tuda, sve se održavalo u nagonskim prednostima između svjesnoga i želja. Kad je trebalo Angela razumjeti, nije mogla, pomiriti se sa stanjem, nije mogla. Istina je međutim bila, Agneza svom svojom mržnjom i osvetom, nije htjela! Gospodična Agneza uspješno je završila gimnaziju u žutoj zgradi velebne Gimnazije sušačke, pa je krenula za Zagreb. No, da je samo i zamisliti da obitelj sitnog ali prilično uspješnog obrtnika, nije na to odmah i zdušno pristala! Svuda bi ih bilo! A i stari, raspali se od ponosa što imaju tako lijepu, tako pametnu kćer, još samo da je uspiju udati za kakvu titulu, san bi bio realnost. Dobar đak ali samo ambiciozan student, bila je do zla boga marljiva ali i znatno blaže inteligentna od mnogih. Ništa zato! To se ionako ne vidi. Pamet i intelektualni kvocijenti nikako, nikakve veze sa studijama ili znanjem nemaju. Samo sulud slučaj spoja mozga, čvrste guzice i željezne volje proizvodi genije! Ostalima, diplome su dekoracije radi kojih – fasuju drugi. Da, ženski soj ima još i neke dodatne privilegije – da se plasira dobro, uspješno i udobno uda. To se i očekuje. Muž mora moći privređivati ili mora već dovoljno naslijediti, a milostiva fakultetski obrazovana signora, predvodit će gomilu slugu ili sluškinja, ostalo će se vrijeme dosađivati ločući alkohol, povremeno srknuvši i koji veronal, te dobrotvorno ponižavati one druge žene s mnogo manje sreće, a tako često superiornije inteligencije. I sviju ostalih kvaliteta, konačno. Rođena je bila kako rekosmo u jednom sićušnom kutiću svijeta, zaista uglavljenom među kulturama koje nisu bile uvijek sasvim kompatibilne, čijom je ilustracijom bio i izraz Fiuman de Fiume, svijet izrazito ponosan i koji je radoznalo promatrao, primao, imitirao, popravljao i uklapao, ne odričući se sebe, ne uništavajući tuđe već učeći od sviju, i nikom zamjerao nije zbog onoga, što mu se ne bi svidjelo. To bi bacao kao razmaženo derište kakvu igračku, bez ljutnje ili namjernosti. Ta je lakoća određivala mentalnu strukturu, svijet je bio obrazovan, od četiriju jezika koji su u gradu korišteni, svatko je govorio barem tri. Bili su poduzetni, vječno nemirni i zauzeti stvaranjem, makar vrijednim policijske pažnje. U vremenu koje je prohujalo s užasima dvaju, (i više) ratova ponad marljiva grada, eventualno zagriženi se patriotizam temperirao da bi utihnuo sasvim i uvijek iznova, umro s najstarijima koji su ratove preživjeli. Taj mir i određeni distacco kako su znali reći, ostao je značajkom naravi ovog svijeta pitoma kraja primorskoga – odsustvo tupavosti opaka bijesa opredjeljivanja. Na svu sreću i dalje se ništa po tom pitanju ne mijenja... teško da će i u buduće... Štogod da ste očekivali, tko je s kime i kada spavao, to u ovoj priči nećete saznati. Zato je sasvim dovoljno da pročitate koju bilo knjigu ovoga svijeta, osim ako postoji Matematička enciklopedija, u to međutim ne može se biti siguran, pogledajte dakle u Opću, Pomorsku, Muzičku, (u Wikipediju ako ne umijete drugačije), nema toga nigdje ali, ne vjerujte im potpuno. O ljubavi, a to ovo ovdje nije, ili nije u potpunosti, u toj shemi kao u svakoj pjesmi, govorili su veliki. Po93

slije Cesarića, Tagore, Andrića (tvrdim da Andrić nije prozni pisac već pjesnik), poslije Shakespearea, Rumija, Jesenjina, Đubrana... i tolikih, dakle o toj temi ne usuđujem se riječ izreći. Uostalom, Agnezu nije takvo što izjedalo, svemu je ona tražila praktične i razumne razloge. I pravo je imala, ali nije bilo lijepo, ni njoj ni ikome, a moglo je... ili nije?...eventualno...! Udala se kad je zaključila da je tomu vrijeme stiglo, rodila kćer kad je smatrala prikladnim, sve kako valja, bez uzbuđenja ali – i bez strasti! Tek je nekim čudom upamtila riječi svoje majke o tom da je ljubav prevelika stvar da je vješaš po svim čavlima na ulici... vrlo neobično mišljenje zasjelo u njeno pamćenje, bit će najprije zato jer nikada nije našla svrhu kojoj bi služilo, niti je pronašla ono, što bi negdje začavlala... Kako se ne bismo gubili u pustim pričama, valja doba Agnezine prve mladosti zaokružiti i objasniti koliko je to moguće jer, govoriti u nečiji život, mučno je i neistinito. Valja stoga ostati na pojedinim reperima vremena i podacima o golim činjenicama. Tako se možemo nadati da ćemo izbjeći greške, barem one najgrublje. Stigavši dakle u Zagreb na studije, dohvati se ona arheologije. Da, ali tamo nije bilo pravih momaka. Na drugim su studijskim pravcima bili za razmatranje, još i iz boljih kuća, a njihovi su joj pogledi obećavali uspjeh. Odseli se ona stoga na arhitekturu, poslije koje se uvali na pravo. Tu je međutim spopade onaj Senekin otium „što je smrt i pogreb živom čovjeku”. Razlog njene dosade nikako nije bilo pomanjkanje knjiga kao u sirota filozofa, bili su to ljudi iz klase, pa je tako prvi puta osjetila tvrdu netoleranciju prema okolini i koja će postati njenom stigmom. Ali ni u kom slučaju upozorenje blesavim momcima koje prže hormoni. Danas bi se kazalo, bila je glavna..., ostatak upišite sami. Čitav zagrebački curiculum lijepe Agneze nije u detalje bio znan. A i tko bi se usudio pitati. Moguće stari, otac, napereni Austrijanac koji je bio do bljuvanja ponosan a da nije znao razloga. A i dotičnoga također, sitnice nimalo nisu zanimale jer, kćer se uskoro udala. U zagrebačkim putešestvijama a na tek apsolviranom, sam đavo zna kojem fakultetu, upoznala je konačno pravu, genijalnu, echte seljačinu. Završio taj studije, nalikovao nekakvom Gregory Packu što se u grupi veoma cijenilo, sasvim glup ipak nije bio... Bio je samo budala, ordinarna, patentirana budala! Teklo je dakle sve po ključu. Jedino su u najdubljim zakutcima svijesti ili nečeg što je najjednostavnije, za ovu priliku nazvati dušom, jedino se onuda gubili i tekli, rijetki sati postojali, topli, zaboravljeni i zapravo nikada iščitani bljeskovi drugačijih tonova... ali svijet bi Agnezi tada izgledao – kao da se gubi u crnim ogledalima...! Pa bi se krišom rasplakala nad kakvim Tristanom ili kakvom „Casablancom”, istog momenta potpuno svjesna glupave deplasiranosti i krajnje nepraktičnosti velikih osjećaja kojima bi se odmah, ogorčeno rugala. I samo je taj bijes i ogorčenje odavalo ono što se duboko gubilo. To je bila Agnezina kob. Eh, upravo to, ta zadrta bezdušnost kojoj je bila sklona, upravo je ona odavala krajnju dvostrukost proživljavanja svega oko sebe u te mlade i za nesreću predodređene žene. Sebi nije umjela sebe priznati. Pa kad se u superiornost koju je očajnički trebala dovoljno uvjerila, nikad više nije prestala daviti oko sebe, sve 94

redom. Znala je sve, razumjela sve. Bilo koji uopćen razgovor, o čemu bilo, pozorno je slušala, objašnjavala svakom tehničke detalje, povijesne godine, stilove namještaja, slaganje boja, zadnje ćakule o aktualnim ministrima, a posebno je uživala objašnjavati ljudima što osjećaju i što znadu – oni, sami! A ako bi imalo zapela otresala bi se: rastumači, nemam dovoljno podataka! Nikad se prisjetila nije da je nitko – ništa nije pitao! Najmanje poduku tražio. Sačuvaj nas Ti, netko veliki, sakloni od kuge, gladi, rata, smrti, i ubistvenih ljudi koji sve znaju! Ali bila je Agneza lijepa! Vrlo, vrlo lijepa A to je nesrećom bilo najviše za nju, ostale, koliko pomete, što i opet ovisi o njihovoj odluci (koji te đavo tjera da juriš za onim tko te neće?). U zla vremena trulog komunizma živjela je punim plućima, i prepuna sebe. Zaljubljeni joj muž govorio da u ogledalu, ponekad barem, pogleda kako oko nje prolaze i drugi ljudi, i sav svijet tada vidiš, alef vidiš, i ljude sviju jezika, i iz svih sela... Prolaze, govorio joj nježnim smiješkom, pa ih lako uključujemo, goste i aktere, a svi težimo ostvarenim principima stranaca i braće, i trenutaka življenja, otkad se rodismo sisavci. Ostadoše samo mnoge noći da se traži oprost. Veličanstvena moć skromnosti, ali koju Agneza nije dobila u nesretnoj naravi... dok su ljeta dalje nastavljala, topla kao ljubavi koje smo izgubili... Ima još jedan detalj kojeg vi, pokušajte barem, razumjeti! Agneza je plakala! Nekih čudnih dana je plakala, kao kiša primorska je plakala... Kad je obavila, ispuhala je nos, umila se i našminkala nakon što je duboko udahnula kao da će zaroniti... pa samo je htjela načas skrenuti pogled prema vječnosti, odgonetnuti osnove bilo kakva objašnjenja... odgovori su međutim ostajali negdje tamo, gotovo sustignuti... Kao stara tetovaža, ostajali su tamo negdje i... ne primjećuju se više... Pobijedio je njen svijet (neshvatljiva je snaga ravnodušnosti) ali bila je ona lucidno svjesna da se onaj njezinog životnog druga, započeo dijeliti na vijesti i novosti... nemani i sablasti započeše kuljati kroz oluke pa na grguje, rigalice, i van u svijet sa suludom seksualnošću žene, bljuvale su plodnost uzaludnu mitskim čuvarima starih kuća u Gomili, grifonima pola lava a po pola orla. Svuda nakaze i vile, Orko magareći, i strašću, i vatrom zablaćen... tako se Agnezi pričinjalo pa uz demonska bića i more što je dave, ona potvrđuje užitak jer mačke su njoj sestre, a u ključanicu je već ionako pripremila po dva čavla, grive je neviđenih konja saplitala također uživajući, i imala je noge kao srna, tanke, dlakave i kvrgavih koljena, ali pripadala je zajednici! Sve se odvojilo od Angela, njega jednostavno, više nije bilo... I kad se od opčinjenosti umori, drugom će nekom šapnuti: Reci, savjetuj me, u noći dok spavam... da ne znam, a da... znam! Kunem se, šutjet ću! U isto vrijeme nikada nije ljubav vodila s dvojicom muškaraca, bio je to red sebi nametnut koji je imao neke nejasne veze s poštenjem. Kako bilo, njoj je uglancao savjest. Osim toga, njen su svijet i dalje nastavali likovi i sjene Ani95

na svijeta što su tamo, tako sjajno govorili o prošlosti i lutanjima. Aveti, krsnik, štrigunov brat, vampiri, dvojna priroda iz srca Istre i mali bazilisk, skamenjen dan i ogledalo pod jastukom, bestiarij i psihoanaliza povijesnih percepcija, klasifikacije pojavnog svijeta detaljno, a realnost i dalje fantastiku proizvodi, tvrdokorno, i nikada neće stati... Kako to nije nikako sprječavala, Agnezi su nosili i strah i nemir, ispražnjeno vrijeme, naslage tanke i lagane koje je ipak slomiše, pa gdje je nekad bila potraga za slobodom, jutrom se traži mir da se pokuša misliti... Sablasti još danas prohode kalama pored stare kuće, uglačanim pločama kamena kroz također kamene prolaze gradske aglomeracije, uske da se jedva bočno provlačiš, ognjištima od dima crnim a bez stanovnika, uz starca s udicom na mulu čekaju da umru po ruševinama... zidovi u obojanim sobama što zjape prazne i oprane, pa u čudu stare farbe s dodatkom jaja da ostanu žive zauvijek, zadovoljne jer misao boje ne blijedi, izvijaju se među grifonima, ogledalima, karijatidama i ogradama, prozorima, u šterni zapinju i među lukovima iznad vrata... vjerujte, svuda onuda gdje ne stižu automobili i oružje... A prikazuju se samo onima koji znadu da postoje!...

Gospo, imate li uopće ideju o – ideji? Što je ideja? (Ideja, Heine) ❋❋❋

Došlo vrijeme i, prosto naprosto, nije podnosila Angelovu tjelesnu bliskost. On nije nastojao. Zbog dobra odgoja, ispočetka barem, a kako je vrijeme prolazilo, kao da više ni on nije stanovao ovdje. Ni Agneze također više tamo nije bilo. Ono dijete, djevojčica, bilo je i dalje ovdje, sve dok ga oboje roditelja ne izgubiše iz vida, a da se nikom od njih troje, ništa nije dogodilo. Tako se pričinjalo. Sve se međutim stalo rašivati po svim spojevima. Pripisao bi to čovjek nečem nalik na seizmičke događaje kojima ljudsko biće najvjerojatnije nikada neće ući u sve sisteme. Samo, tamo je to bivalo strašno i veličanstveno, ovdje banalno i jadno, da se bez razloga rasplačeš koliko bi tamo urlao kao zvijer pred najužasnijom moći uništavanja... zato šutiš!... Ništa Agneza nije znala o homoseksualnosti svog muža, moguće i njemu samome situacija nije bila sasvim jasna. Onda, u početku, bila bi ga takva spoznaja sasvim porazila. Kasnije, stvari su polako zauzimale svoje mjesto. Kod Angela. Ali Agneza je suviše utonula u svoj način poštene nevjere da bi se i obazrela na čovjeka pored sebe. Smatrajući da ima pravo dati izraza svojoj ženstvenosti i seksualnost i, bila je apsolutno – u pravu. Samo, ista prava nije pružala ostatku svijeta, a to nije uvijek u redu, što je opet njoj izgledalo – savršeno svejedno! Razumjet ćete, ovo se događalo u doba najstrastvenijeg građenja novog i sretnijeg svijeta koji je na krilima povjerenja i gluposti, letio pravo u društvo bez klasa. Što bi se u savršenom svijetu bez klasa dogodilo s ljudima različite seksualne klase, za sada se čini da nećemo tako skoro saznati i rekao bi čovjek, tako je najbolje. Ergo, živjela je obitelj do zla boga skladno i iz tog stana, galama se nije čula nikada. Najprije jer nikad nikog od odraslih nije u kući bilo, zatim kad su i bili, govorenje se zaustavljalo na politici ili umjetnosti, gdje je ipak Agneza uvijek, ali doslovno uvijek bila u pravu! Razlog za deračinu dakle, nije postojao. Često bi im svraćali prijatelji, čak i kad bi poljubili vrata, dolazili bi opet. Jer su ih voljeli ili su to oni bili značajno pametni? Ne, stanovali su u centru grada, od Korza udaljeni svega pedesetak metara, a Agneza je bila dobra domaćica strancima, nudila kavu i piće, koji keks i kad bi večeru svoje kćeri zaboravila. Dolazili bi neki slikar i još neki novinar, zatim neka koristica iz kazališta, neki kolege njezini, jedan Talijan koji je radio s Angelom u istoj ustanovi... dolazili bi jedni pa bi prestali, krenuli zatim dolaziti drugi dok se i ti ne bi izgubili, ali bilo ih je, INDEFICIENTER, moglo bi se narugati. Neki su joj bili draži od drugih, ali kad je bila bijesna na Angela ili samo na kratko nasađena pa bi svog životnog druga pogledom ošinula bilo iz kog razloga što se dešavalo gotovo redovito, tada bi Agneza pošla u akciju zavođenja, a tu je bila suptilan izvođač. Ideje, često suprotstavljene, pasija, čamila je pod tim krovom i činila je go rućim sve moguće i na hladnom kamenu, strast koja nije potpuno ispunjena nikad, pa će Agneza poput nimfomanke, srljati izgubljena i u vječitoj nadi da će idući puta biti drugačije... a vjerovala je da za sebe ne traži ništa, poput Gari 97

baldia, da teži stići kući ma gdje to bilo, sobom ponijeti vreću brašna i još jednu manju, sa sjemenjem za vrt... Ali razlike među supružnicima bile su u naravima, lex lata od sama početka a sve drugo, donio je umor. Kod većine je ljudi tako, ne vole se više, ako su se ikada i voljeli! Ali ne prestaju se diviti (s mržnjom) onom drugom, istom strašću kako su ga voljeli. I ne odustaju, ne odlaze, ostaju, jer tako moraju. Ako ispadne drugačije, događaju se one iznimne veze ljubavi i tople podrške što traju – kao jedini dio nas, u vječnosti. Da li što takvo u zbilji zaista postoji nije dokazano. Neopozivom sigurnošću, nije sigurno. Ali kad bi bilo moguće, zar ne, bilo bi iznimno. Ali sve ovo zlo o kojemu vam pričamo, zar i to nije ljubav... ... Ljubav, nemoguća i vječna... Njih dvoje, Agneza i Angel, nisu nikako pripadali dnu društva, ali gadosti su izvodili čini se, obrnuto proporcionalne položaju i statusu u vlastitu okruženju. Agneza je vjerovala u ono čime se opravdavala, ta je žena, moćna i lijepa, silovita Junona, morala imati stalnog, ne i uvijek istog prijatelja. To su joj zamjerale druge žene jer, bit će zbog nje, nisu na red pristizale. E, žena ženi tako često, ništa ne oprašta. Ništa od onog što je dobro, svejedno prema čijim mjerilima. Agneza toga nije primjećivala, zadovoljna sobom i time uvjerena kako ima pravo biti nezadovoljna onim svojim „šonjom” (htjela je psihotično da je ošamari, da je obljubi, kazni, njen muškarac!), sa svojim se željama i nagonima ionako nikada nije umjela nositi, niti je takvo što smatrala potrebitim. Ljepota je tu ženu ovlastila da želi i ne popušta. Pobjeda, jaka i istinita! Ali ista ta ljepota naplatit će joj sve, s kamatama i tako nastaviti bez milosti do sama kraja. Ona će malen dio mutno naslutiti jer umrijet će relativno mlada i izbjeći gorak obračun s prolaznošću! Uteći će melankoliji mozga koju godine većini, do najzalupanijih budala, s veseljem prirede. Svi kako je poznato, kad‑tad shvate i utvrde što starost jest. Agneza je smrću izbjegla za nju najgore. Nije stigla vidjeti kako vene. Da, mudrom je to doboga glupo, ali proći takvim paklom, nije „poljem prijeći” (Borges). Ma, i bolje vam je da ne znate! Agneza nije imala ženskih prijatelja. Da li je mrzila žene, ne, nikako, pa niti svoje suparnice... njih je satirala! Nonšalancijom dodira lepeze (d’Appolinaire) i bez jasnog sentimenta. Bila je svjesna da ne postoji zla žena, da zlo ne postoji ali se formira u vremenu dok antipatična, maskilistička kultura otpuhuje... predugo na izdisaju. Nordijska se atmosfera odvojeno i neprimjetno rađala neizdiferencirana, dugo još... tragedije i slutnje... premonicije koje ostaju znamenje, mijenjaju granice prelazeći u stvarnost... a promjene, ispisuju nove zakone... samo, to dugo traje i duže još boli.

Budite šutljivi! (Boris Godunov, rus.film) ❋❋❋

Njihova kuća na kraju grada vezala ih sve a da nitko nije uspio staro zdanje zavoljeti. Stepenicama se penjalo šareno društvo žena i muškaraca. Agneza je dovodila gomilu prijatelja sadašnjega časa. Vukli su se onim škalama klesanim od kamena s debljim rubovima uzduž svake stube što cijelo stubište učini bogatim, gotovo pompoznim, i cerili se, jer je opet i uvijek netko bio dvorska luda, po zaduženju ako ne po vokaciji. Ograda stubišta bila je od ravnih šipki kako je radio sirotinjski neki međubarok. Rukohvat u lošem stanju, drven ali već mijenjan tko zna koji puta, i opet od jeftine bukovine pa je iznova dobrim dijelom istrgan. Nastupna površina stepenica, hodnika i podesta, bila je ono zanimljivo, glatko uglancana poput ploča na starim trgovima, starih gradova, gdje se stare pravice dijelilo, naravno, dok ih je još bilo. Da je odnekud, odjednom, nastala apsolutna tišina, sigurno je da si mogao čuti odjek bata davnih koraka kamenim podom zeleno siva sjaja vremena. Eh, antropološki smo se promijenili, definitivno i realno, ali promjene su zapravo nemoguće, pa dovoljno je spomenuti mržnju, temeljitu, dragu i strastvenu... Ni svoje gradove, stare gradove, nismo zavoljeli pa postadoše moderni i novi... nego, tko je o tome mislio? Ali starim gradovima, njima automobili ne idu, pa smo porušili koliko smo samo mogli da barem parkirališta osiguramo usred davne, zasanjane mirnoće, mi, sluge profita. Akumulacija promjena znači starenje za organizam. Takva akumulacija u okolini isto tako postaje naš otkriveni meki trbuh, rečeno vojnom terminologijom. Ipak, bile su ono godine privrednog buma, barem se s čežnjom kasnije sjećala dana kad je za svaku budalaštinu trčala u Trst, a nedjeljom jer je Trst nalikovao, tako jako, onom Zagrebu iz studentskih dana. Rekosmo, subotom i nedjeljom jer drugih su dana jugoslavenski kontinentalci prevlačili praškove za pranje veša i pupe u odjeći tangerosa ili pak muške pupe‑torere, ma, kakve bilo lutke, ali s mnogo volana, boja, svilene čipke i suludih frizura i u do zla boga širokim haljinama koje su zatim, pupe, ponosito sjedile po krevetima u spavaćim sobama što su sve rjeđe i samo ponekad još mirisale na dunje. To je žalostilo, ali na kratak čas u novom i blistavom ozračju konzumerističke moći – da možeš sve što ostale budale mogu! Teatrin se bez odmora okretao, čitava je Juga, što će reći cijela Federativna Narodna Republika Jugoslavija, čitava je švercala kavu, ondašnji su šaneri vukli traperice i raznoliku kradenu robu sve kao osobnu garderobu, tolike traperice, da ih za pet života, traperice, poderali ne bi... osim Dalmacije i zaleđa. Jer isti su vozali aute krcate ne trapericama već onim rebatinkama (koje su također traperice ali ne recite da smo tajnu odali), također u rečenim, industrijskim količinama. Ah ludog doba djetinjstva naroda, dok pameti ne stigosmo, što smo i dokazali... ! 99

Život je izgledao veselo, bili su mladi, bili su zdravi, i nikako drugačije nije ni moglo biti, na takvo su stanje sveto pravo imali. Bili su dakle zadovoljni, bez briga i penjali se eto, Agnezinoj i Angelovoj kući: „Pitali mog nećaka u zadnjem osmogodišnje, na satu biologije valjda, prirode i društva ili čega već, pitali njega komplicirano pitanje, što je to – mjesečnica? Što si je mulac mislio ne znam, ali kao iz topa je ispalio – mjesečna doktorova plaća!” – „Genije!, mangup!, sjajan je!” – čulo se sa svih strana i svi su bili oduševljeni rođenjem novog vica kao da je njihovo, vlastito čedo. Angel je bio kod kuće pa kad rulja nahrupi zbunio se na tren mada je za dolazak znao... gledao je u njih zgromljen: zbunili su oni njemu želju za bilježenjem, a ista ga primila, ima već jedno izvjesno vrijeme i dohvatila ga, žestoko baš prije njihove najezde... kronika, skromno, biti samo zapisničar svojih dana! Pisanje je na nesreću intimno povjeravanje najboljem prijatelju, ali što je značenje pojma ako to pisanje, bilježenje makar, postaje uredno zla kob, ovisnost bez izlaza i čisti je hazard?! Ima spretnih bilježitelja (od glagola bilježiti) koji znadu rabotu, ali govorimo ovog časa o poštovanja vrijednom, najuzaludnijem vidu čovjekova djelanja, o pisanju... kad se svjetovi rađaju iz pera bijednika i konačno, eventualne istine koje je moguće ispisati... ionako, svi sve, odavno znaju... piscu po tome, ostaje jedinim poslom da riječi – što „krasnije” posloži. I ništa drugo! Beznadno tupo, nije li? Angel nikog nije o tome pitao, Angelu nitko nije objasnio, a i da jest, što bi s tako blesavom informacijom? Agneza u istom trenutku, kao da je ulazila u nešto što se zbog toga, počelo događati. Osjećaj je trajao tren, ali vraćat će se... S osmijehom je pogledala muža no pogled joj se istim smiješkom smjesta prenese novom gostu, Talijanu, kog je Angel pozvao prvi put. Tek ga sada konačno bolje pogleda. Nalazila je da je zanimljiv, a mislima joj proleti usporedba s rasnim konjem male glave i sitnih ušiju (šiljatih i opreznih na vrhu fine lubanje i što bez prekida, drhtavo love neke, samo njemu poznate signale), lomnih zglobova, duga vrata i krotkosti u pogledu ali – koja nije obećavala ništa dobra! Otkuda mi ovako zločesta misao, otkud osjećaj koji me ledi, čemu strah kad sam od svih jača, veća, moćnija? – tako je Agneza sebi govorila, šalila se, ali srce joj se steglo... Jer, nitko se od nas u svom srcu – ne može vratiti...! Ma to vam je, svi se mi vladamo kao vrači i čudotvorci, i ne pomišljajući da gluposti, lijeka nema... Posjedaše tko kuda. Agneza se smijala. Razdragana i histerična. Kreveljenje je nekako zabrinulo svih jer su znali da nije pila, dakle, nešto nije teklo normalno: „... ja se mogu smjestiti u orahovu ljusku i smatrati se vladarom beskrajnih prostora!” – trabunjala je mučeći ionako nesretna Hamleta. Graziella, koristica krasne kose plave i neukrotive, trže se jer se sjetila, i obrati domaćinima: – Donijela sam karte za Glembajeve. I Krleža je tu. Debeo je, ljutit, ali i dalje Krleža! Vjerujem da u podrumu na Gvozdu skriven od sviju, sjaji bistri Aleph! Kako inače objasniti Krležu, nitko me u drugo što neće uvjeriti. – No, takvo što nitko neće ni pokušati. – Fuzija želje i truda važnija je čovjeku i od pravde, rekoše u Heladi. Nesretan je onaj bez prijatelja, ali i – onaj bez knjige... Talijan je govorio Angelu, tople srneće oči tražile su bez prekida nju, lijepe oči i pitome koje su njoj izricale verdikt. Ona ne uspijeva uteći fascinaciji, oko 100

nje kao da se vrti bečki karneval, ona čuva ono što nije imala i što nikada s poda podigla ne bi...! Odbojnost je kipjela, bila sve jače fiksirana u nekakvu svom krešendu, poput stjenovitih planina koje njoj, ipak nikad nisu činile strah kroz dane... Sada se izvijao fizički pritisak... da se usudila i izgubila...! U odrazu na staklu balkonskih vrata, kiša krenu pažljivo padati kroz vjetar, Agneza je čitala što kapi puzeći staklom ispisuju:...u svakoj se ljubavi, ponešto nauči! U ljubavi, što je nemoguća i – vječna...! Talijan je šutio, ona je na izmaku snaga, tvoj zagrljaj i moj poljubac, Talijan je zatim nejasan obris, zato nimalo manje stvaran i nije gubio moć... Agneza jedino nije više razabirala, koji je od muškaraca otet... Vani, iako u visini balkona, konji su njišteći repove neveri postavljali i grive... rasute kao u ljubavi... Kad se u magli sve potopilo, slušala je i dalje valove što udaranju o mutne obale... kako bogovi osluškuju i kad su najpijaniji... ona je na isti način znala gdje su grebeni i goli otoci... a srce joj pamtilo – što je ljubav... što mržnja... nemoguća i vječna! Morala se spasiti pa je kao nordijska boginja krenula na čelu ogromne povorke, s germanskim šljemom na plavokosoj grivi i kopljem u čeličnoj ruci, sve od prirode do sama vlastitog srca, muzika je započela natapati svijet, pa je rastao zvuk i tjerao je iz nje same, i bubnjevi, i porušena duša, brzi ritam tamo nekih gudala, prekratka ekstaza pa definitivni pad i nikad ona nije postojala... da li je takva novela tjelesnog odnosa s muškarcem u svome vrhu, da li na ovo nalikuje smrt?! Opet je jecala i opet, nitko je nije mogao utješiti. Malo su blenuli, ali kao da to grupi ljudi i nije bilo na neko čudo, nisu marili, površni; mali ispad, sitna dnevna egzaltacija, uobičajena histerija...? Anestezija i želja vode koja polijeva, ali ne moči... Danas pojam nije prelazio zidove od kamena oko njene duše i Talijana nije smještala nikuda među zidove.

101

...kritički se usprotiviti narativu bezgrešne legitimnosti projekta nezavisne hrvatske države uzrokuje napadaje javne moralne panike... (Slučaj Jugoslavije, Oklopčić) ❋❋❋

A onda je, kiksnuo komunizam. Učini im se tada općenito da se svijet i trajanje mu, mora dovesti u red volens‑nolens. Otjelovljivao se pojam... njoj u tepihu koji je voljela!... u nepravilnom naim‑u, divnom radu tko da zna kojih lutalica... smisao koliko cilj, za nju jednako tepih ili osam visina glave za stas čovjeka, harmonijska kružnica i zlatni rez, struktura u mikro mjerilu, sve je tako Agneza smislila zaključujući... da joj misli zaostadoše u lutaju onamo, čudnom onom Talijanu. I shvati ona a da kriva nije bila, dokuči staru istinu da se znanje može – samo skladom izmjeriti! A oko nove, svoje države, eto, sretna je bila kao sretna Nova godina. A Talijan, što je on zapravo želio nametnuvši im se oboma za intimusa, eh, to nikom nije bilo znano. Gubilo je međutim na važnosti ovo tako rubno pitanje jer, nesretnim ovim Balkanom zađe iznova stara ludnica a oni su, svi redom bjesnjeli od uzbuđenja i svi su bijesom željeli ali malo tko je tada, točno znao što. Pa tako i Talijan sav lud, krenu taj u boj za svoju izbornu domovinu: „...per l’aure dolci del suolo natal del Giordano le rive saluta, di Sione le torri atterate, o mia Patria si bella e perduta...” – plakao Talijan, pozdravio Alef nade Sion zastrašujući, nježne obale Jordana jednako tako, pa otišao za Liku... a oni se smijuljili... ...Nitko od njih svoje nije znao voljeti, koliko je ovaj klaun volio... tuđi dom! Izgubi se on zatim njima iz vida. I ne znajući, zaradiše sve troje, nešto vremena za život, moglo bi se kazati za postojanje u kakvo su bili duboko uvjereni. Agnezi ostade sastavnim dijelom misli pa se zatim preseli u donekle realnu svijest, da bi konačno stajao kao dio nje i načina joj, ostavši upravo načinom, vezan uz izvjesne pojmove slobode. Talijan srnećih očiju dakle ničim nije bio kriv osim moguće činjenicom da je bio beskrajno neodgovoran. A konačno, zašto bi itko ikome za što bilo na svijetu, odgovoran bio? Da, šarm donosi stav mira u ravnodušnosti i takav, konačno postaje kondicija sistema. U njihovom slučaju ipak opasno i mnogo više još! Frenetičnu komediju, led i vulkane. Ma kakve leptiriće u trbuhu, to je basna, ovo troje ljudi postadoše zaista „mračni predmeti želja”, barem dvoje supružnika ako Talijanu priznamo olakšavajuće okolnosti. Bogovi, svejedno kako izgledalo, bogovi nisu odustajali da se upliću u njihov život. – Posebno Teutates, s tri odvratne keltske glave, božanstvo utjelovljeno u svinji! prokomentira Agneza iritirano jednu Angelovu opasku. – Ili pij, ili idi! – kazaše Heleni sjedajući za stol – odgovori joj Angel iz čiste zlobe. 102

Njih su dvoje živjeli jedno pored drugoga, svaki alert, a bilo ih je, Agneza je previđala. Iz bijesa ili neraspoloženja. Izlazila je u kino ili kazalište, prijateljici i tko će znati kuda i s kime, faze opasnosti nije uočavala ili pak nije htjela, smirujući se u izazivanjima i u bijesu, mrskom i njoj samoj. Ali zar većina zajednica u konačnici nije prispodobiva napoju za svinje, da Teutates oprosti! Rekao bi čovjek da mu one silne glave služe da nekako diše u blizini prehrane svojih podanika. Svi nastojimo pokazati lice za koje mislimo da bi ga protivnička strana mogla voljeti. Konačno uvjerimo jedino sebe, a protivnika – izvaramo. Jedno izvjesno vrijeme, razumije se. Pa se umorimo, prikažemo koji jesmo i od sada pa nadalje svatko svakog mrzi strasno. Ali – ne napušta! Jer sutra, tko zna... moguće sutrašnji dan pred noge nam baci konačni obračun i, iznad svega, krvavu osvetu. A zagrljaj za kraj, iznova... strašan je običaj! Bilo je i pomirljivijih dana. Jednom su i duže trajali ali su i opet, prebrzo nestali. Otišli su u Torino njih dvoje, rođacima, na razgovor, pa i da brišu iz ljubljene domovine ako krene zaozbiljno gusto. Talijan se ionako već koji mjesec nije pokazao s ratišta i Agneza je vjerovala kako je njen interes za njega, splasnuo. U nje, to je bio normalan tijek odnosa. U Torinu su je ugurali u posjet Platnu. Učini joj se istog trena da se kratko nečeg važnog sjetila.... tisuće godina brisanja tragova nešto važno preseliše pradavnim zajedničkim sjećanjima i ne razabire ona jasno jer je uistinu sve, tad još s uma smetnula... dok pokušava dokučiti, sjetiti se. Iznova izgraditi, obnoviti... gleda čelo, lične kosti, bradu... platno od 4 m i 43 cm, fascinacija enigmom, a „nije pripremila srce” kaže Princ, kaže Lisica, svejedno, ona šuti... nije se spremila da pogleda u lice svoga Boga... Oko nje su dotad oštrili olovke, čistili naočale, šuškali umjetnim zubima... ali odnekud svi zaneseni pred Sindonom staju, gledaju u sagomu rana Njegovih koji kraljuje s Gospodinom u vijeke vjekova i eto započinju... i mole... nad misterijom njegove smrti... Izmijeniše ti časovi nešto u Agneze. Ali ne zauvijek, niti zadugo ne, ništa se tu ne može... nitko se u svom srcu ne vraća... povratak postaje mutno sjećanje. Pa to je sve... i praznina najviše, nedostatak zapravo... ali čega!? Agnezina je ravnodušnost često bila zamijenjena uvjerenjem kako je ona staložena i pametna, kako duboko i šutke sve oko sebe objašnjava, pa dok se zdušno politiziranjem bavila jednosložnim riječima, ili zabrinuto kimala ili zaprepašteno nijekala, sve bez riječi, teško da bi netko i pomislio kako ova, samo svoju guzicu pazi. Jednom prilikom, gledali su snimke Ruskinje, majke kojoj njemački vojnik želi uzeti dijete. Ona ne da, vojnik je grabi i odvlači, dijete koje je odbacio dalje, juri majci, vojnik je nervozan, vadi pištolj i puca mališanu u glavu, tjelešce se trza, kao konjić propinje, maleni tada pada nauznak, nepokretan... Gledala je Agneza snimke prvih dana ulaska saveznika u logore, gledala je žene u službi Reicha (zapravo stara germanska riječ za moć), stravične kapo‑e, gledala kako sjede da se odmore dok čekaju... sjede na golim leševima... u uniformama sjede na golim tijelima, čekaju, na bijelim stravičnim tjelesima... Žene! Mirno je Agneza promatrala snimke Mengelea...” Wunderbahr, prvi puta 103

vidim živi ljudski želudac kako funkcionira!” oduševljavao se zastrašujući liječnik pišući svome profesoru u Berlin. Kasnije, govorili su podaci, pobjegao je „putem štakora” za Ameriku, a uspjeh je mogao zahvaliti samo činjenici da, među rijetkima, nije imao tetovažu SS‑a... Agneza je kimala ili negirala zabrinuto, sve kako valja, slušala, strah je čovjeka pomisliti... uživala u detaljima...? a moguće je bila tek, malo neobično radoznala...? – Da, netko je imao kolekciju kirurški skinutih tetovaža i širmove od ljudske kože. – Upravitelj logora u Bergen Belsenu, preživio je dva vješanja zbog nespretnosti krvnika, nisu ipak odustali, objesiše ga pri trećem pokušaju. Konačno i vrlo uspješno. (Isti je to nacista koji će biti predložak za krvnika iz „Schindlersliste”, onog koji se zabavljao gađajući puškom logoraše pod prozorom). – Goring je bio totalni ovisnik opijata, ali su ga stavili na odvikavanje u samicu, pa kad je bila izrečena pa izvršena presuda, nadajmo se, bio je svjestan svega. – Hitler je bio kriv jer je svoju moć nad masama koristio čudovišno. A teorija antisemitizma i misao o konačnom rješenju, zapravo su vlasništvo Rosenberga. Hitler je imao s time i bez toga neobične porive i misli mrzeći žene na primjer, a sve o svome ocu, pijancu i židovu, pažljivo je pomeo po svim institucijama, dao zamesti sve tragove ali hoćeš ti, govno je lepršavije od čije bilo istine, lagašno je, obično ispliva kad ga najmanje trebaš. – Rosenberg svoju teoriju dovodi zapravo do vrhunskog delirija! Churchill ih je na koncu želio sve pobiti. Proces nacistima predložio je Roosevelt, srećom za historiju. Sami će SS‑ovci graditi aulu suda. Dokaza i svjedoka u Nurenbergu, bilo je više nego dovoljno, a danas nas nekako hoće poljuljati, poljepšati tokove krvave rijeke Europe od Hitlerova uspona pa do kraja Drugog svjetskog rata, sugerirati nam kako sve o konc‑lagerima i ostalom suludom zlu, nije bila jezovita stvarnost i strašna istina...apsurdno do gluposti! – Wiesenthal je pričao kako je jedan Nijemac, čuvar, pitao židova, logoraša: – Židu, ako preživiš, ako jednom stigneš, recimo tamo do New Yorka, što ćeš im reći? – Sve ću im reći! Nijemac se nasmijao nesretnom čovjeku: – Nitko ti neće vjerovati! Samo ova posljednja priča bila je Agnezina, negdje pročitana, učinila joj se duhovitom. Gott mit uns! sve u svemu, nije izmislila epoha, ali klala je s tim riječima na usnama, sve kako Svevišnji drugačije „ misli... Neću vam narediti da ubijate za vjeru... jer biste se plašili! (Kur’an)!” Razgovor se vodio davno, negdje šezdesetih ili malo više a Agneza nikad nije saznala da je prorekla sve budućnosti izgovorivši najstrašniji rezultat europske klaonice – tragičnu njenu uzaludnost! Ostaje pitanje, bi li se to Agneze kosnulo, ali ona je otišla kamo ćemo pomalo svi. Pošla, za razliku od nas, pošla na vrijeme. Mnogih istina, bila je dakle pošteđena. Prođoše eto te godine i razgovori, sve se zaboravi, dođe kako rekosmo i sljedeće ratovanje, dođe doduše nama, očito da smo gluplji od ostalih. 104

Također se priznati mora da smo sretnu misao imali svi, svi smo se svojoj državi radovali, ali čovjek mora paziti što želi i – kako, i kojom prilikom to čini. Pa ostadosmo u sjeni rata kako bismo ideje verbalizirali, zatim sanjali... Est deus in nobis, ali i kad je teško bilo! – vjerovali smo!, možda malo predugo?... A neki govore kako i pas pred vratima – laje iz protesta. Može li se koristiti kao isprika? To će međutim prije biti objašnjenje kasnijih tokova... onda smo zaudarali na ponos, u zraku nije nestajao kao nauzeantni smrdež, a što je na divno čudo bilo. Rođena je bila moć, moć da za sebe i za druge maštamo novi život, bilo je to novo putovanje, novi san čovjekov, bilo je to sjajno kretanje kada smo mi, za svjedoka pozivali čitav ljudski rod! Kad joj Angel naiđe uz sličnu patetičnu tiradu, Agneza mu odrapi: – Liberalizacija kojoj ipak, ma kako stidljivo, prilazimo, to ti je ideološki način oslobađanja, ali i esencija ropstva s istih, drastičnih razloga. Kako to mislim, koji su tome razlozi? Agneza se rugala, pa već permanentno u stanju revolta ali opet temperirano, namjerno Angelu minirala raspoloženje, nastavljala: – Sljeparija, opsjena, drskost i čisto eskamoterstvo, trošimo što nemamo, a jedino zato imamo jer smo nekome geostrateški tampon i to je spreman platiti. Ekonomija, bilo kojeg sistema ekonomija, traži rad kao prvi razlog investiranju. Ostalo, stvara dug ovisnosti i lišava slobode. Mi čovječe, krademo, kako ćeš nazvati drugačije radnju uzimanja, kada unaprijed znaš da, svejedno iz kog razloga, nikada vratiti nećeš! Eh, to ja tebe pitam, zar iole pametan može računati da čas obračuna, samo njega zaobilazi, po kojem to đavoljem pismu, kaži! A slušaj, i rad bi trebao prestati biti traka Charly Chapplinova, trebao bi već jednom postati intervencija, za što je uvjet znanje kao osnova. Kako isto i dosadno, fujasto! Isto pa isto i stalno će ostati isto... – Ropstvo! Manje naporno ali tek fizički... ipak ropstvo. Otrovnije no ikad. – tiho je dodavao Angel. – Nada počinje kada se stvori slobodno vrijeme... a zarada postane profit za sve, doslovno za sve... – sad je i Agneza prešla na pianissimo, manje sigurna. – Dakle, školski primjer besklasnog društva, utopije ako ti je to probavljivije, ali sve je jedno, sa svom drskošću ideje. Bit je stalno u naobrazbi! Jer ako politika kondicionira privredu, proizvodnju, pravdu i sam ustroj države, pobrkali smo službe, sisteme, kompetencije, pobrkali smo, savršeno sve. – Eh, vrijeme vremenu, prije ili kasnije ionako nitko neće vjerovati da smo postojali! Nisu tada naslućivali širinu tragedije koja ih čeka niti su vidjeli opseg kromatske silovitosti magle sumraka kuda se uputiše poslom pripravnika za ča robnjake a Bog poslije sviju invokacija ostat će sam u vjetru. Ona se dala u razmišljanje pa zaključuje da... stotinu mu đavola, i rat nekog smisla ima! Znači izvjesnu korist samo nije uvijek sigurno da ista vrijedi cijenu. Barem dosadašnje kavge sasvim lartpourlartističke, hoće se kazati sebi svrhom i dokazom snage i muškosti. Nego, kad bi tkogod pokušao pojasniti koje to veze ima muškost sa smrću drugog čovjeka!? No, možemo biti mirni i mirno klati 105

dalje jer kasnije se i to promijenilo. Stalnom je svrhom ostala naravno pljačka, moć, sadizam i, misao se žilavo održava! Onda davno, živi svijet islamske kulture osvojio je veći dio tadašnjega svijeta, bagdadski su prevodioci imali silna posla i konačno, oni su a ne Heleni prenijeli Zapadu spoznaju kulture stare Grčke, vlastite mu, dakle zapadne početke i temelje. Naučili su nas matematici, geometriji, zvjezdoznanstvu, prenijeli tolike spoznaje, poklonili nam upravo pojam nule s dalekog Istoka, s čime je računanje dobilo snagu i smisao da uobliči svijet. Arapi nas naučiše što je „filosofia naturale”... znanost! Islam i Križari prenosili su i nehotično dosegnute spoznaje, a bilo je i onih koji su na daleka putovanja polazili – u avanturu ili jednostavno po ideju! Znači li to da misao o korisnosti rata, ovdje mijenja predznak? Smješkala se razmišljajući o razlozima izvrsnosti Arapskih mudraca, znanja o recimo vremenu, pa o geografiji... oni mole pet puta na dan u točno vrijeme, znači, morali su dosegnuti vrijeme i njegov tok. Mole osim toga okrenuti Meki. Drugim riječima uvijek su trebali znati gdje se nalaze u svom velikom carstvu, znati odrediti smjer Kabe. Često se divno poklope činjenice i dobra stremljenja. Ali, čovjek bi pomislio da se takvo što tek omakne pakosnoj historiji?

106

U novom svijetu... Bog će izliti mnoge blagoslove na ljude... (Psalam 37‑29) ❋❋❋

Godine su prolazile i mijenjale svijet. Razgovori se nisu mijenjali, i Bogu su i ljudima njih troje već dozlogrdjeli jer se tema razlikovala samo oko dnevnih banalnosti i novinskih članaka. Agneza, Angel i Talijan, ostadoše svejedno društvance u samoj srži pojma, slobodni, radosni, bili su bez kompasa. Dezorijentirani, i nisu to znali! A pogledi uokolo, često su govorili i nagađali gdje je ljubav u ovo troje, jer negdje jest! Ljubav, ona... nemoguća i vječna! Isprva se očekivalo kako će tikva puknuti i jednog će lijepog dana pasti solidna tučnjava, razriješiti pripada li Agneza svome suprugu ili svojem ljubavniku. Kako se ništa događalo nije, uz malo razočaranja, interes je splasnuo. Sasvim je utrnuo kad se Talijan vratio iz hrvatskoga rata, Agneza i Angel iz posjeta familiji u Italiji, kada opet posjedaše oko svog starog stola u kafiću. Talijan sada okićen i odličjima i priznanjima, a kad bi štogod trebalo, nonšalantno bi nazivao broj, dobivao generala Šušića, a svi su se uokolo divili. Uostalom, svakom bi drugom bilo sasvim nemoguće stići telefonom do ministra Unutarnjih poslova, zar ne? Možete li vi? Ergo, Talijan je podcrtavao poene, bio malo bezobrazniji no prije ako je to bilo uopće moguće, malo sobom samim prekrcan, a zločesta ga Agneza cimala, još uvijek ne znajući točno u čemu je njegov seks‑apel i još, zanima li on nju još uvijek... umišljenost uglavnom škodi više od propuha. Smješkala se Agneza, misli joj hrlile i kao vrlo često u nje, krenule vlastitim kolosijekom. Napamet joj pade Papandopulo, davni susjed i njegove priče o hrvatskom melosu i ritmu i o zahvalnosti da je ona, potpuni laik, u njegovoj muzici otkrila sve faze straha, saznala prve žalosti, veselosti znakove i razlog razumjela, otkrila praznine bola i ravnodušnosti, nervozu i zaprepaštenje pred istinom. Znao bi citirati: „Eneja sine, zemlja pred tobom uzmiče i bježi. Nikada je nećeš stići!”... pa bi dodavao tko da zna kojoj misli nastavak: „Razmisli o opraštanju i bit ćeš Didona, ni u Hadu nećeš trebati zaboraviti... a u svjetlosti smrti znat ćeš ionako što obzori skrivaju...” – I u glazbi je osvjetljenje! – uskliknu Agneza iznebuha, oba je muškarca na čas iznenađeno pogledaše jer su upravo razgovarali kako je ovogodišnja dodjela nagrade za životno djelo samo – živahna budalaština. Otkuda su mogli i zamisliti da se ona bavi starim kompozitorom? Snašli su se odmah i pristojno zainteresirali. Agneza stoga nastavi malo nervozno: – Ma gospodo i drugovi moji nemate vi pojma! Papandopulo je tražio da ga kod vlastita mu ukopa, poštede govorancija, rulje, službenih osoba, vlasti, koliko i popova i – muzike! Samo bez ideologija, dobri stari barba Boris!... Kad umrem, ja bih kao on, ja bih željela TIŠINU... INDEFICIENTER... 107

Muškarci, također su sjedili šuteći, Agneza je posljednje riječi izgovorila tako tiho da nisu sigurni bili da ih ne vara sluh... Znali su obojica za njezine paralelne svjetove i da je njeno mjerenje vremena upravo osebujno. Nisu ipak znali da znade događaje jer kao svi adepti misterija, od završetka kreće ali – ne razumije. I ne mari. Nerazgovjetni se dijalozi unatoč svemu, nisu prekidali, da je htjela, nije imala snage niti kompetencije u izmjenama i – nije podnosila gubljenje vrjemena na pomfritskim pogodbama u vremenu kada Eros i Tanatos, u metalu i dubinskoj mu jeki očekuju kretanje... ...i kada će svijet zablistati (po svoj prilici), zatim će biti zvijezda i – više se neće gasiti... Doprijeti duboko uvijek je značilo produbiti krizu... to ona nije htjela, penjati se po stupovima i deklamirati sokratovske govorancije ličilo joj nezgrapnosti u shvaćanju totalne magije. Objava korpusa nerazjašnjivog u naučno‑kognitivne odrednice, još i kroz nekakvo matematičko izricanje, bilo joj sasvim smiješno, više još, nešto bezizlazno i moralno neprihvatljivo, ukratko – krađa zbog koje si tužan! Hoće li to mudrost promijeniti tinjalo je negdje pitanje, zašto bi bilo isključeno da jednog dana postanem mudra?... smješkala se tajanstveno, obojica njenih ljudi kao da su je žalili kada ona teatralno ispali: – ... osim svega, za mene vrijeme ne postoji, staje zato što ostaje... začarano u trenutku početka... Kad su krenuli sa zafrkancijom, bila je malo ljutita, ali je znala i da će ih vrlo lako smotati i potući. Kroz sve to vrijeme, mislila je na onu djetinju dušu, na starog Papandopula, na muziku apriori, pa je i to bio razlog da je nisu mogli izbaciti iz koncepta. Zato im se tim podlije osvećivala i uživala: – Znate što, vas dvojica? Teret mi je kazati, teret će vama biti čuti, ali fatto sta, era homo‑sapiensa je kao kupus iščupana, iskorijenjena proizvodom vaših majki i otaca vaših...! Smijeh, čak poruga nije nju iskopčavala iz misli o davnoj glazbi jer njoj je bila kao lingua volgare velikog Petrarke, no... za drugo i nije znala. Tada je uz Papandopula razumjela da rijetki čuju muziku samo tako, Bogom dano. Morala se s nečim misterioznim miriti, natjerati sebe da misli, učila je slušati, ulagala fizički napor, i samo kao nagrada izgledalo joj da je tek s ozbiljnom muzikom pronašla azbuku tona... kada od nas ništa ne ostaje što u našoj srži nije! Križanje ruku, korištenje svih registara, vrckavo raspoloženje tako često kod maestra, do pučkog pjevanja Muke našega Gospodina ili fenomena Istre koji je sama u srcu negdje pospremila prije prvog sjećanja, u dnu intuicije. Uz čudo Primorja ali toliko konkretno, da prostor cvate pred njom punjen liturgijama, ispunjen moćnim glasovima ljudi, najljepšim zvučanjem pod našim nebom. Glazba je borba, tako je iznova rezimirala po stoti puta, ali i jedina sigurna moć koja reagira smjesta, bez ostataka, a nju učini animalno sretnom u vehementnom trenutku i djetetom ostavi za čitavu vječnost. A opet, u te je žene i dalje, u razini ljudskog roda, osnovicom ostajao red i korisnost, pa je neobično bilo promatrati simbiozu sna i diplomatske spretnosti da govori puno i ne kaže savršeno ništa. Rezerva je bila ona izvrsnost kojoj se utjecala. I to vrlo uspješno. Po ono nešto birtija i kafića kuda su zalazili, bila je po108

znata njena okretnost u baratanju argumentima, daleko bolja od one kuhačom. Gotovo bi čovjek razumio i najgore protivnike njenih toliko nemogućih monologa ili pak osviještenog muka. Omiljena joj tema, bila je obaveza detekcije svih mogućih faza posljednje emanacije osobnih pogleda a koje apsolutno valja naširoko širiti, dakle najnovije Agnezino uvjerenje i novonametnuta postavka kako sve valja poduzimati da, recimo homoseksualnost jer je bolest i nastranost, obavezno valja zatirati. To je fuj i bljak! A odmah zatim dolazila je na red činjenica kako je samac, van svake rasprave, samo neupotrebljiva mrtva priroda. Dopuštala je ipak, u krajnjoj liniji, da ovaj drugi neoprostiv porok ima neke logične, sitne prednosti... izbjegneš toliko bračne prljavštine. Hoće se kazati, ne sudaraš se s planinama prljavog suđa! Meta joj je bio Talijan, kao u šali, htjela ga je nekoj priženiti. Ponekad su neki ljudi čudno pogledavali, Agneza, u površnosti svoje naravi, nije toga primjećivala. Nije marila čak niti kad joj rekoše da je vrlo antipatičan svatko koji o istoj stvari uvijek iznova priča. Ne mijenja temu, ali niti mišljenje! Čak je pomislila, o kome li trabunjaju, žar izlaganja međutim, nije joj dopuštao zadubljivanje u ionako nekorisne detalje i mišljenja do kojih slabo drži. Nije Agneza pojma imala da uvijek stigne dan kada smo o svemu, rekli sve što je bilo moguće kazati. Tada tek, postaje razumljivo kako vrijeme zova duše prostire istinu i da je nedopustivo zakasniti; valjalo bi iskoristiti zadanih pet stvari, mladost prije starosti, slobodno vrijeme prije zauzetosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, i – život, prije smrti... Ali, ta je žena bila više nego česta jezična pornografija vlastitih misaonih bravura, no sa svim nedostacima, ostajala je čvrst reper, a stoga, i kuća, i dom... Stara sam kao svi ratovi! tako je govorila pokojna Agnezina mati Ana. Lakše shvatljivi bit će stratusi neobične Agnezine prirode ako prihvatimo da se nekih dana Anina tiha duša nadvila s osmjehom nad svojom kćeri. To ranih godina... zatim sve rjeđe, da se konačno ugasi... Prognoza infausta ali saopćavanje stanja ne smije uključivati brojne postotke u nejasne datume... ...poklonimo im zaborav, reče Zeus. ...dajmo zaborav ratu, reče Atena.

109

Uvijek će biti patnje Ona kroz život teče poput vode... (Lipova sjenica, Cave) ❋❋❋

Trajalo je sve ovako, i sve tako, kao da će za vječnost. (Riječ ovu nikada ne bismo smjeli upotrebljavati, konačno kao i toliko drugih, kojima nam izmiče značenje.) Htjedoh vam drugo pričati, stiže tada dan kad je Agneza iz razgovora dvojice prijatelja, konačno razumjela da su ljubavnici. Da se zgražala ne bi se moglo kazati, pa zagazili smo već sasvim solidno u blistavo stoljeće novih nada i široke pameti. Da je podivljala nakon prve zabune – podivljala kao bijesna zvijer – bilo bi oportuno opisati? Ali nije. Podivljala je kao – prevarena žena! Od takva bijesa i nebesa se tresu, rekoše u Heladi... u Japanu, na indonezijskim otocima, na polu, birajte sami kojem, u pred‑historiji, u budućnosti, sve do kraja svemira i do kraja vremena – ne dao vam Bog da takvo što doživite! Dovde je priča razumljiva, nije li? Kvaka je bila različit fenomen i čudan razvoj u dušama supružnika, aktera. Agneza, naime, davno već nije uopće sumnjala da Angela više ne voli. A Angela je privlačilo drugo nešto i otkrića kojima nije bilo kraja i gdje Agneza nije više ništa značila. Sve vrlo jednostavno, razlaz i gotovo, kulturno ako je ikako moguće. Nije bilo moguće! Jer za to dvoje pomalo neobičnih egzemplara, moral i ljudski zakoni koji bi trebali biti štit, postadoše eto ubojit mač. Još je luđe da su se oboje, na neki bolestan način stali zabavljali, konačno iznova počeli zanimati jedno drugo. Da, kad bi čovjek znao gdje će poginuti, nikad tamo ne bi išao. Talijan je ostao uzročnikom kao mrtva muha, eklektik u radosti slaganja nespojivog i gioccoliere bez ičeg blistavog, ipak izvan svega što će se dogoditi. Ono dvoje nesretnika, odjednom je bilo potpuno upućeno jedno na drugo, svim osjećajima, gorućim i punim strasti kakvoj nisu u ljubavi nikada znali prinijeti žrtvu. Emocionalni nered i vrijeme koje uznicima nikako ne prolazi, blijedi mir pakla... (idem kući kada nemam kamo!) Agneza se iz gore navedenih razloga uporno stala naoružavati argumentima kojima bi popljuvala pojavu istospolnih veza i to će joj biti centrom interesa, uz prekide i mutne budne snove o nečem sasvim oprečnom. Kao što je oprezna i hladna osjećala nekada sav ritam snova i mita, negdje je i nekako razumjela da se tuđe živote ne dira... Sada pak bijes, furioso con fuoco, taj se nije znao nigdje i nikakvom silom primiriti, znano uostalom, njegov je konac jedino – uništenje...

110

...Beatrice fissa Con gli occhi stava... (Božanska komedija, Dante) ❋❋❋

Belveder je na Rijeci dio grada, smješten prilično visoko a opet, prilično blizu mora. Agneza je s Belvedera gledala prema luci i djelu gdje je brodogradilište u sunčanom danu punog bljeska geometrijskih iskri svjetlosti na nebu. Nego, učini joj se protiv pameti da se mrači, a bubnjanje iz blizine mora kao da je preseljeno mnogo bliže i mnogo opasnije, prolom zvuka iz samog srca planete... pa se osmjehnula, rađala se scena rekonstrukcije katarze iz amfiteatra starog kazališta s kamenim, polukružnim smještajem poštovanog jarčeva gledateljstva (tragos, grč. jarac)... to je sjeti, skriveno od pogleda, scenski je radnik u teatru pl. Zajca mlatio po velikom limu, i bilo je to šaljivo, glomazno i grozomorno, grmljavina i nevrijeme, ali gledalište se tada još razumjelo u poslove podzemlja gdje bozi vladaju, i naboj, i razrješenja... rasplet, koji ni onda nikog ne bi zanimao da ovamo nije bila krv, ubojstvo, patetika, rodoskvrnuće, prijevara, krađa... Alarmantno nalik našim nesmislenim životima, istima, ali u nas s toliko manje strasti, suspansa i inteligencije. Drugim izrazom, mučeništvo je najvrednija žrtva prinijeta umjetnosti, slike su to koje traju i nose nam srca iz sjene realnosti, maestralno samo ako lupeži imaju duha. Agneza se odjednom prisjećala koliko je opčinjavao Angelov tenorski ton glasa, baršunaste, baritonske boje, mislila je na čvrstu i vitku figuru svoga muža... ma što, tko je tu kome muž, tko žena...?! Nakon otkrivanja istospolne veze Talijana s njenim mužem tresla se Agnezina mala brada, nije plakala, svjesna surealnosti kombinacija koje neće moći izdržati, jer istina je o zemlju pričvršćena vlastitim obećanjima. Podsmjeh joj postade prljav kao sve pod nebom i nije smiješno, niti je intelektualno... sintagma je tek opake suosjećajnosti! Niti poučno nije jer tko je umiranje vidio, bolje znade što je poruga sazdana od vremena trajanja do sedmog pečata, kategorije preklapanja dobra i zla i poneke Zdravo‑Marijo... Kada?... Kako da znam kad ne znam je li istina?! ... Traju smušene slike iz iskustva drugih ljudi, a lica s fotografija, od sada je gledaju iz budućnosti... opet nečeg drugog... i zloupotrebe sjećanja... nježnost je odsada samo manipuliranje, njeno i svih ljudi jer smo u stvarnoj aritmetici surovi bez ostatka. Oni drugi, svoji ljudi, nestadoše... i njihova dosljednost, tek onda značenje, užitak niti tada. Tad ostaje pustoš, prokleta koliko nadanje. Praznine punimo univerzalnim dodacima, mali kamikaze, nastavljamo igre s mišlju da tamo negdje, iza sviju stvari čeka netko, tko će nam aplaudirati. Istina je da mržnja, bolest, nemoć, glad, rat, kataklizme, bol, prevara... vežu istom snagom kojom ljubav, nemoguća i vječna... Svemu u inat, mi tako malo ličimo na kamikaze, božanski vjetar ili slabost ispunjenu eksplozivom, banalni starci zaosta111

li u adolescenciji, bez mozga i – nesvjesno odustajemo od suicida ali ostajemo – gutači smrti... Preslagivala je misli kao cjepanice, smrt je pratila uporna, njoj je bilo svejedno, samo se bojala. Ni sama ne znajući čega. Stigla je i danas na mjesto dogovora s prijateljicama. Još ih nije bilo pa krene u analizu veličanstvena pojma, sprdajući se, razumljivo. A oko prijateljstva kao oko ljubavi potrošeno je mnogo tinte i minuše mnoge noći. Pametniji ne po stadosmo, sav napor zaludan je. Ali moguće bi se dalo kako pojavu ruglu izvrgnuti? Nije stigla, stigle su prijateljice. Marija je jaka i dobro formirana visoka žena, Stela mala, gracilna i doboga glupava. Zadnjih su se ljeta na lijepom licu pojavljivali prvi znakovi skučenog rada moždanih ćelija, a pred takvom silom, nema ljepote koja neće ustuknuti. Ostajao je samo proziran i nježan osmjeh djeteta, naivnost dok je ograničenost ne salomi. Dakle Stela je bila niže građe a mlada, ostavljala je bez daha ukupnim skladom. Agnezu je podsjećala na portret koji posjeduje, iz tridesetih, autoru ne umije pročitati ime ali se i ne trudi, dovoljno joj da izgleda kako na neki način slijedi kasnogotičku krilatu nježnost djece, prozračni inkarnat i tople boje, minucioznost kao kod Bukovca, bijelo, ružičasto, nježno kao glazba, portret jest muzika, onaj kod kuće, njoj je simfonija i sve što je ljepota (dobrotu ne treba ovamo miješati, pa njoj je nužna pamet!). Giottova su padovanska raspela i sveci za nju bili, kako ono reče kustos, di un’ imponenzza maestrale, naučiše je tamo i da su slava talijanskog rada bili murali, ali one oči sa zidova i fiksiran pogled permanentno su objavljivali posljednji plov i prvu slutnju strave od bezimene i neizbježne opasnosti, pogledi su oni bezdušni i uvijek upereni kraju... dok živimo, nećemo dokučiti kojem. Kada su gospoje sjele priče otpočeše. Agneza poče voziti smiješno, po dva kolosijeka. Slušala je a unutrašnjošću sebe mogla je biti bilo gdje. Općenito, bila je od žena koje su djelovale sabrano i uvijek je izgledalo da probleme riješe smjesta, u začetku, uspješno i radikalno. Što je najnevjerojatnije, čine to bez napora. Takvim se osobama druge povjeravaju osuđujući njih na šutnju i slušanje a da pri tom, one same nikada ne nađu dušu što će na njih pogledati. Promjena, bit evolucije, čak i prijateljstva, ovdje nije bila moguća jer je nitko i nije želio, razvoja dakle nije moglo biti. Niti ona nije pokušala išta izmijeniti zato jer je bila tašta. Lider među prijateljicama, vrhovni sudac, što više, arbitar elegantiorum i kad za to nije bilo podloge.... Kako god sumorna jutra bila, kod drugog nekog, uvijek može biti mračnije, tako je mislila... pakao, džehennem, had, duboko kraljevstvo tmine i crnog gorenja dvoja vrata ima, oba, samo su ulazna! Jedna su od rogovlja planinskih jelena i relativna su pravda jer vrijeme tvog života tebi ne pripada, pođi dakle s onima koji tebe žele slijediti... Druga su vrata alabasterna. Zato jer vode slutnji zlatne istine i proročanstva... zato jer žena je jedino obećanje života i – mogućnost naroda! Ali, niti oko Merkurovo u tmastoj, gustoj tami, razliku među prolazima ne bi zamijetilo, niti mi u čistoj apostazi, niti kad se konačno smrtno zaprepašteni upitamo zašto smo ono ili ovo učinili?! Izbjeglice, robovi, pobijeđeni, na smrt zgroženi i iznemogli, toliki u svijetu tražimo polje gdje bismo pokopali 112

posljednje Trojance, tako je mislila. Nema takva polja! tako je mislila... Samo je morska ploča beskonačna... ...i ljubav, nemoguća i vječna!... Galama prijateljica dovede Agnezu sasvim natrag za stol kafića. Ali ona je i njihovu priču čula između svojih umornih misli tek nikako nije bila u nju sigurna... nego, reći će im danas, morat će se požaliti, reći o suludoj kombinaciji u svom braku i da čovjek o kom im je smijući se pričala kako je zanimljiv za posao ljubavnika, zaista postao ljubavnikom. Njenom mužu! Opet krivo, situacija će biti nadasve tema za mnogo dana samo Agneza, njima će ostati i dalje mrski dio ili odvojen od skandala kome će se one nadati, nego... imale su novu, ovog trena urgentnu situaciju, zrelu za detaljnu raspravu. Pukla tih dana urbi et orbi nova priča, odložila Agnezu, pa hajde da je i mi ispričamo: Svima je u gradu bio znan uvod a priča se samo nastavljala, pa je eto nama jedinima nemoguće ulaziti u točne detalje doživljaja pojedinih protagonista. Nego, nije neka velika šteta. Dakle, jedan je momak od šezdesetak ljeta imao dragu, istu i upornu petnaest epskih godina. Ode draga jedne večeri, ode i ne može se pretpostaviti kako od dobra itko bježi. Jedino da je dragoj, nešto baš solidno dogulilo. Ode ona, no požali. Ali to kasnije. On, dragi, panično nesretan jer onako ubog, zdrav i od preko sto kilograma žive vage bez sala, kako će on sam?! Takvo što je neopisivo strašno i On, nikako to nije u moći podnijeti. Pogubljen u najdubljoj tuzi, započe stoga pomno promatrati dame u svom vidokrugu eda bi ih kako smjestio u svoj djelokrug. Očajan, gubio se okom za svakom, nego učini se da one više od njega i čvrste građe, imaju bolju prođu. Stari reponje iz društva iz kafića gdje se na Rijeci život odvija, silno su hvalili nastojanja a kad on konačno dohvati jednu gospoju pa još prilično mlađu, ovacije nisu prestajale. Nije siromah On, nije ni blizu dokučio da ga bezdušno zezaju, vidio je samo kako su zavidni. Vidio je on ustvari točno, jeli su nokte od zdravog hrvatskog jala, ali su bili potpuno uvjereni kako se na njegov račun samo sjajno zabavljaju. Eh, jesmo svi u permanentnom sukobu s vlastitim interesima, čak i kad se uspjeh smiješi. Friški i novi par zaplovi zatim punim jedrima u sreću. I to vrlo odmah dijeleći postelju, ključeve stana i što već k tomu. Osim troškova jer Ona nije bila zaposlena. On pak, nije imao supstancioznu penziju a nova Ona nije pogibala od volje za kakvom radnom akcijom. Trajali su problemi, nova Ona se konačno na svu muku zaposlila (ili joj se priradilo ili se ženska prepade zbog stana s obzirom da drugi nije imala). Radni je elan, međutim, tužno uskoro napusti. Stari On je konačno preko svega ogorčeno glisirao jer – tješila ga bivša Ona! Ali i nova Ona je također imala prijatelja. Svi mi prijatelje imamo, osim kad nam trebaju pa se i ovdje ispostavilo da ih ima previše. Stari On je na koncu bivšoj Ona iznebuha i iz nepoznatih razloga saopćio neopozivu svoju odluku da ostaje s novom Ona, što je staru Ona u razumljiv pakleni bijes zatjeralo, te odluči kako će obustaviti prijateljsku pripomoć do daljnjega. Naravno, pomagala je njemu, sitnom penziću, ali s njime eto ustanovi humanitarna Ona, s njime se hrani i nova Ona 113

(neće moći!). Do daljnjega kako rekosmo, a to bi po njoj bilo zauvijek. Zauvijek je, međutim, jedan od gadno rastezljivih pojmova, no objasni ti to ljudima (i zaljubljenima kao zasebnoj vrsti, već kad ih baš i nije među normalne brojiti)... Nova je draga kroz svo vrijeme često nestajala, nakon okršaja po svoj prilici, vraćala se tek drugi ili koji od drugih dana. On je tražio i zvao, ona se javljala ako čim pametnijim nije bila spriječena. Sve je ustaljenim redom teklo, a On je – vjerovao da ljubi! Prva draga pronašla je sebi slijedećeg dragog ali interes nije splasnuo ni na ovu stranu. Šaljivčine! Publika prijatelja je tek iza takve pozicije na terenu počela istinski uživati jer, prva je sve uvjerila kako njena nasljednica također ima najnovijeg novog dragog, a koji nije stari, njezin dragi. Nije ovo lako razumjeti, ovdje drma tko koga stigne i nekako ispade logično da raspletu i sigurnosti kod starog dragog i nove drage, nedostaje još jedan, ženski – alibi! Da umiri gospodina On, jer će dotični podivljati ako utvrdi da njegova nova Ona ima još novijega On, a kako svi pomalo i gucnu, ne znaš kad bi sprdačina na ozbiljno okrenula, pa se zasada barem nove podatke prešućivalo. S te strane akcija nove drage bila je razumski opravdana, pa da bi kao mačka kaku zakopala svoj drek (oprostite, ali izmet životinja niti je toliko odvratan niti toliko smrdi kao ono što učini čovjek. Da, i to o čemu vi sada mislite, i to je točno.). Dakle da naj‑novog On zamete, nova draga u društvu pronađe još jednu damu a koju je namjerila upoznati sa svojim misterioznim novim partnerom, a u funkciji njegove drage. Smišljeno, učinjeno, ali sada se iznova u scenu uključuje prva draga i provaljuje namisao druge drage. Jest da su naletjeli na tvrdu kost jer nova figura nije bila ni glupa ni bezazlena a ideja da nekom blato kiti cvijećem, dopade joj se jako malo. Reakcije nisu još obznanjene, potez je na izazivaču... Eh, to vam je uglavnom sve. Rasplet čekamo jednoga dana a lako je moguće da od svega ionako ništa nije istina i da je priča, samo zabava pakosnog i lošeg autora! Sve u svemu, sjele tri gracije, Agneza i dvije drage jer to su one bile, pa uz vinjačiće i kave, stale istraživati što je istina i što im je činiti: prva draga, pretpostavljena namještena žrtva druge drage i Agneza... sjedile su eto Ljutnja, Zabuna (i opasno nakupljanje bijesa) i treća, neudobna treća, Agneza koja je valjda trebala mudrim zaključivanjima arbitrirati. Misli su pak Agnezine bile rasute, bila je nesabrana i kako je vrijeme odmicalo, gubila je volju za pričom. Ionako, u Boga uvijek im više dana nego kobasica, pričat će im svoju muku o Angelu i njegovom – ljubavniku... morat će! Samo ne danas. Dvije su joj prijateljice navalile na svakakve, najviše nemoguće kombinacije oko izloženoga, ranijeg predmeta. Kao uvijek, nisu se nalazile u mišljenju a u prijedlozima akcije, još i manje. Agneza je neprekidno gubila ionako teško uspostavljenu nit, čak se malo ljutila pa konačno, da ih kazni po svoj prilici, tresnu svoju istinu na stol. Kako bi učinila sa zaklanom kokoši: – Talijan je Angelov ljubavnik. Naravno da su bile uz prijateljicu, koliko su prijateljice bile. Iza friške svinjarije i trača ovog časa na repertoaru, i ne htijući zanijemile su. O vehementnom se načinu radilo, Agneza ih je zatekla, uspjela sasvim malo iznenaditi, ali 114

zaprepastiti... to sigurno! Jer ovako ili drugačije, ali svi su naslućivali neobičan obrat, nešto se na koncu konca o Angelu i šuškalo po gradu. Ma šta, sve se znalo ali i iz kurtoazije šutjelo... te gospe pristojno zinuše, konsternacija je bila uspješno prispodobljena a određenim dijelom i istinita. Pitale su najprije što je to Agneza rekla, zatim su tražile da iznova ponovi. Ona nije htjela, prestala je mariti za njih zagledana prema konturama grada, bliskim i neposredno prisutnima... ondje se ogledala bogata mijena i to najluđom žurbom, nekakvim novim ritualima i nepoznatom joj arhitekturom... ili to Agneza više uopće ne umije pronaći sebe. Zbivanja se zaista odvijaju u naletima svima pripadajući, samo grad se, kao megalitički grobovi, naslanjao tih na umrlu ploču mora... moguće njoj neprijateljsku u ovim satima sileći je da prizna... da se nikad, promijenila nije. Svaka je žena, tako je mislila Agneza, rođena s istom snagom i vjerom, s istom ljubavlju i strpljenjem i svaka je sposobna da bude heroj. Zato, jer žena sve čini pasionirano. I neznanjem makar, tada je samo malo teže... (ako je to što je jednostavno toliko komplicirano, što onda s odgovorima na pitanja koja srce razdiru a toliko su maglovita?)... razlika, tako je mislila, razlika nije među ženama već – samo i jedino u sudbini pojedinih. Neobično je ali nužno utvrditi također, da je Agneza pripadnice vlastita spola uz trenutačno mlake simpatije, beskrajno prezirala i nikako nije propuštala priliku da to pokaže. U vrijeme kad je prilazila vlastitoj tragediji i kraju, sigurno je da ni sebe nije isključivala.... reakcija bića koje ne poznaje radost! Okolina nas, takve, nikada ne žali, ili nas mrzi ili se boji, Agnezu su i mrzili, i bojali se... slutnja prigušene palete ljudske intime koju će prekriti krik i tmina? Do tada, svime što je preostalo a zbog misterije u načinu, zauvijek je ostala dio cilja svim muškim osvajačima. A moguće se sve svodilo na banalnost istine da je bila iznimno – ženka. Svakim pokretom, svakom manifestacijom i kada nije nastojala, jednostavno, bila je Agneza čuvarica kreiranog i kakvoj je povjereno nastavljanje... Ostavila je svoje druge potpuno zbunjene, kod kuće je pokupila psića, otišla do mora da sluša njegove priče. Da, priče od mora i psićeve priče... Agneza je dakle bila u rodnom gradu, do ove je točke moglo biti istina... unatoč svemu, ni znala nije da pas u rodnom gradu... to ona, nikada ne može biti. Ni goli pas, ni mrtvi pas... ništa... u rodnom gradu! A svoje se kćeri niti sjetila nije! Kao Grci nakon Siracuse što se u roblju spašavahu govoreći Euripidove stihove ili oni drugi što lutajući šumama i danima, hranu pribavljahu i opet istim versima... opisivala je bljesak kao u sljepilu, i ljude kao zaustavljene sjene, s leđa... uvijek i samo s leđa... kćer je njena na svu žalost isto tako bila jedna od njih... Ploviti eto znači ne znati... što se iza horizonta sakriva... U lepršavim vezama bez povezanosti, tako je Agneza započinjala osobnu rekapitulaciju, dozvoljavala si je komoditet da bude osvajana, ostavljana, dalje idući, opet bez cilja i bez nastojanja. Sklonost dakle odmaku, ukidanju granica ako se postave kao umjetnički ekvivalent, znala se rugati. Radilo se zapravo o otvorenom problemu njene nezadovoljene prirode toliko nalik nezasitnosti... 115

bez nade u seksualnu realizaciju ili psihičko smirivanje koje će donijeti intimni odnos oslobođen moralnog blaćenja bilo koje vrste... Ovako, Fatum ostavlja našoj monološkoj kulturi da riješi nešto, najviše nalik pohotnoj nezasitnosti tužne patnje i nalik eventualno nimfomaniji ili barem kakvoj bilo maniji, a što niti pijan, nitko živ ne pristaje priznati. Konačno, nije ni moguće, problem nikada ne dokučimo. To, da smo od kopulativnih animala stigli do onih konzumentskih, tu, među ruševinama moderne opijenosti koju je sanjao dvadeseti vijek, to ne slutimo od pusta straha. Oko nas moda političkog angažiranja, zamrznutih konflikata u sebi i oko nas, smrznute hrane također, duhova promrzlih i mozgova, ali to je manje bitno, ničem ne služe, konflikata zastrašujućih obrisa, toliko da fašistoidno mrzimo nekog jer ima maramu na kosi i muslimanka je... Mi mrzimo, bijesno se palimo do infarkta, a ako nas ne tresne što bi bogovima bolje odgovaralo, smjesta zatim, mi ćemo zaklati... Eto, zaklati, ništa drugo! Ma dobro, makar i zaplakati, tako je mislila Agneza, nije govor baš o klanju nego je ona loše raspoložena... ali, đavo će ga znati... kad loše misli, uvijek je u pravu...! Definicija patnje i gubitka, sva je u rekvijemu ratu: „...u smrti u rovu, ničeg dobrog nema...” a iz stanja novog mira odzvanja isti slog, nego čovjek se ne mijenja. Jer bi tada oprostio! Agneza nije bila sposobna oprostiti niti samo dvojici muškaraca. Nije, jer nije razumjela! A oni, ništa nisu poduzimali da stanje poprave, učine podnošljivim. Nisu, jer nisu mogli! Tako se eto Agneza ne zna odreći čovjeka koga davno, davno više ne voli, ne mari za njega, niti vidjeti ga ne želi! I – dobro pazi gdje je, s kime i što radi, vreba ga, svađa se... otrov, jedini pravedno dijeleći među njima. Očito se radilo o pitanju vlasništva, što, pa vi za boraviste onaj stari ormar, odmah iza vrata spavaće sobe? Ali da netko naiđe, ukrca staro rasklimano čudo u kamion, upali motor, hoće da s ormarom krene, eh, što biste učinili? Ali niti živjeti s Angelom, niti to Agneza nije više mogla, čak ni u obostrano dogovorenom odsustvovanju iz života jedno drugoga, mada se upravo ovo zadnje činilo najmanje dostojnim načinom za kulturnu gospodu kakvima su sebe, oboje, uvjereni držali. Sumanuto, neopisivo stanje u nutrinu, u mozak i osjećaj mora eskalirati ili izgubiti cilj. Osim toga, eto mora da i ljudska međunožja, odnekud odlučuju o stvarima srca, što velite, ha? Krevet odavno nisu dijelili, prolazili su dani, godine, sistemi, život će proći, ništa se naizgled nije mijenjalo, osim nagore. A i to nevoljko i bez prave dinamike... dok vizure ne dostigoše izvjesne promjene. Latentno, zbog trajno bezvoljnih svađa bez odmora... a važne su postale samo posljedice. Njih – prokleto nije bilo moguće predvidjeti. Pa je samoća bila opasno mjesto kamo su stigli, oboje. Oboje sami... Angel je Agnezi konačno postao sasvim nepoznat, sasvim dalek... tamo iza novina ili iza očiju koje ljutito, nestrpljivo i odmah, traže ključeve stana, traže izlaz, iz kuće i tko da zna čega još. Sama pomisao pak na njegov odlazak, na jedno popodne, jednu večer, da nestane iz njena života, bila je nepodnošljiva... 116

A opet, njih oboje ionako nisu više ovdje stanovali, samo su bili tu... I ni za živu glavu, oboje, nisu se htjeli razumski pokrenuti. Nije njih ovdje bilo upravo – jer su spadali ovom, novom vremenu... Ogledalo prijevara, loše žongliranje i svjetlo, goleme količine svjetla koje bole jer rađaju obvezujuće nijanse, pejzaž emigrira aktom iste one konsternacije, moguće... ali koliko sutra... ... O, tebe će pratiti užareni pogledi predbacivanja i gađenja kao Isusa Krista, stranca Božjega što će kao rob umrijeti, ili Uliksa koji još uvijek traži kameniti otok i dom, Nike dakle uopće nije Pobjeda već prevara i oplakivanje Abelova ubojstva! A sjene koje su prolazile cijelim njenim životom, tako je mislila Agneza, zaključiše one, mutni likovi, o svijesti vlastite njene lomnosti: ... poslije smrti... od osjećaja i od uzbuđenja, što ostaje?... što od ideja ili ljubavi? To Bogovi sebe kroz nas vole, mi im prethodimo i... ona jedina nezagađena riječ sa svim bićima u sebi, svima koji su voljeli... uostalom, samo smo po tome malo bozima nalik... Materijalno, konkretno, ničeg u nas nema jer san uvijek prsne, raspadne se i raspe... (... jadno – čak nikoga pri tom ne ubijajući!) Napredovali smo, mislila je ona, trčali u juriš, osvajali, dobro, ponekad po vlačenjem... hranili svoju imaginaciju... a razumjesmo i da je bježanje, i pamet, i hrabrost ona... koja samo u mladosti čuva! Pa... dalje smo trajali živeći od masti zemlje i vode s čela, INDEFICIENTER za nju ispisaše... No, to gledamo blijedi i prozirni, već odavno bivši, tako je mislila Agneza, depresivno uostalom. Stari opet natpis na traci, nije bio dovoljno star i nije nosio onu romantiku koja je Agnezu mogla dotaknuti... čudan svat jer što je imala, dok je imala – nije joj trebalo. Pa ni Pomona, Phanas. Tarsatica, Flunen, Vitopolis, Gradski toranj, ostaci termi, katedrala sv. Vida, samostan franjevaca... ma što je briga za to, moglo bi se reći, svakog dana. Ili gotovo svakoga. Što se Talijana tiče, pa... mislila je da se njoj udvara i ta zabuna bila je njegova grdna greška. Ali zbog Angela, mrzila ga je višeralno i od srca istinito. Ili je to žena i ženka bila do Boga uvrijeđena? Mrzila je u svakom slučaju aktivno, želeći osjećaju dati realnu dimenziju... tra dire e fare, c’e il monte e il mare, tako je govorila stara Ana, a kad je u pitanju razlog zašto ona Talijana nije zgrabila za pjevalicu i zadavila, ostaje nam birati između urođena morala, straha ili suluda smisla za humor. A moguće i da je sve ovo i tko zna što još, bilo neadekvatno i blesavo izmiješano, udrobljeno, rekao bi Cigo iz vica. A Agneza se moguće, u svoj muci konačno dosjetila majčine primjedbe koliko istine, da se za intenzivan osjećaj isplati roditi, onima od nas, koji su ga doživjeli... ionako, na kraju ih sve rastepemo. Pogubno je dakle, oslanjati se na strane vladare i osobne osjećaje. Prvi su izdajnici, drugi, neprovjerene gadosti. 117

Krenu tako transverzalno proučavati svoju situaciju, i pritom Agneza osjeti da njome sjene neke vladaju a realnost je, kao žitko blato i banalna misao... ma ne, nego kao detalj sretne misli, kako je željela...? Koji će biti tvoj mir, sine Eneju? sjeti se Jupiterovoh riječi i istog trena saznade da za nju mira više biti neće. Strepnja vara a mi iz vida gubimo cilj. Stoga, uzaludan strah postaje kraljevstvo smrti. – Hitler je bio manijakalno depresivan... opet su sjedile tri prijateljice za stolom u njihovu kafiću. One druge dvije su sućutno šutjele čineći se duboko dirnutima i zabrinutima radi Agnezina, naizgled barem, nezainteresirana stava oko veze one dvojice „odvratnih pedera” Nisu je uspijevale dobiti na razgovor kako bi se iz prve ruke dokopale najnovijeg nastavka skandalozne priče. – Hmmm...koja doza litija..., nastavljala je Agneza namjerno ih ljuteći, – dakle tek koja doza, mogla je promijeniti povijest Europe i svijeta. Glupe sitnice mijenjaju široke tokove, dijagnoza dakle, postavljanje dijagnoze kao uvijek najvažnije je u pomoći drugim ljudima. Znati o čemu se radi, znati dakle! Znanje, uvijek znanje! Lijekovi su uvijek u nekim popisima i moguće ih je sam pronaći, danas pogotovo. Znanje! Znanje je sloboda! Onog trena kada budemo znali, bogovi nam više neće biti potrebni. Mi ćemo biti bogovi! – Znaš što ti je, ti si zaista depresivna. Ne vidiš na kom je stupnju realnost niti angažiranost, ti ne znaš o sebi, a niti što je živo a što nije ti ne razlikuješ... – A, to ne, ne gubim ja razlike, znam što je muškarac a što žena... – Što je muškarac znamo da znaš!... o ženi baš i ne znaš previše... – ... ne prekidaj me, pravi se da si dobro odgojena osoba. Dakle, i živo i neživo gubi razliku, to ti je ona prava istina, zašto ne bi muško i žensko? Eto, gledate me kao dvije koloraturne glupače... ali ja ozbiljno mislim, eto vam puž! On ima kućicu od svoje sline i ona pobogu živa nije, dakle je s toga puž, sveukupno – i živ i neživ! Ma pustimo muškarce ovoga časa. Homoseksualcima među njima, silom prilika morat ćemo se pozabaviti, tko iz potrebe, tko iz uživancije... Ali ja želim vama kazati da treba uhvatiti Kairosa, onog klipana s krilima na petama, da nam kratak trenutak ne utekne. Nama, ženama! Zar ne, još pred kratko vrijeme nas su gledali kao objekte, sada, primjećujem kako nas počeše promatrati sa strahom. Uhvatimo taj tren i uzde koje izgubismo još krajem matrijarhata, vratimo se, pa oni se boje! A mi smo svo vrijeme, ionako, u tišini učile ratovati. Ono, dok su nas trenirali za služavke, uistinu dojilje, majke koliko to iznosi misao i forma hranilice, dok su mali potpuno, kad ostare, iznova. Zašto da salutiramo hanibalovoj strategiji, atomskim eksperimentima ili onima u medicini kad i mi sve možemo... i ubiti, i roditi, i smisliti torture i poetizirati ubojstvo i hrabrost. Oni, malo od toga mogu, a što mogu to opet, nekvalitetno čine... Ovako su otprilike tekli razgovori idućih dana i Agneza stekne pravo da samo ona govori o poroku sklonosti istom spolu. Dok ona ne bi počela, šutjelo se, tko da zna zašto. Sve uočavajući oko sebe sumoran ples tamnih obrisa sjećanja prije događaja, Agneza je ustvari na svoju kćer konačno pomislila i da je to nevoljeno biće zapravo istinit oblik njene neshvatljive naravi i sviju promašaja, sumirano. 118

Nije si bila u stanju pomoći, jednostavno jer to dijete, nije voljela. Naravno da činjenica nikako nije uključivala izostanak civilizirane brige, tim težeg iz vršavanja i tim nekorisnije. Kako je gledala pred sobom vlastito tijelo gdje propada, konstantno, pred vlastitim očima i ostajala nezainteresiran iako pažljiv promatrač, na isti je način pratila što je s njenim djetetom povezano... bez moći sudjelovanja. Da joj kći i ovoga trena umre, bio bi to određeni gubitak. Ali to biće, recimo mrtvo, nikakve veze nije uspostavljalo s njenim, Agnezinim postojanjem, najmanje fizičkim, tijelom ili zdravljem i trajanjem. Ništa zlo i opako ovdje nije bilo mišljeno, bili su životinjski instinkti, da ne zamjere ona bića koja nisu ljudi i o kojima ipak ništa ne znamo. Da, mi kažemo, mislila je Agneza, kažemo da su to zdravi nagoni. Pa neka i bude! Dakle osjećaj da se nje, usud njena djeteta ne tiče, da, takvo što, nje se zaista nije doticalo i mora da je prirodi to bilo sasvim prihvatljivo. U normalnim okolnostima, svagdje gdje se život događa, jedinke se vlastito potomstvo prestaje ticati... ostalo, ili je egzaltacija ili sublimirano, rafinirano laganje. Svoj je život Agneza prema logici prirode, smjela i vidjela dragocjenošću. Moguće samo njoj, i to je u redu, a po svojoj naravi zaključivala je, kako ni to ne mora biti mišljenje nekog drugog i – bilo joj iznova svejedno.

119

Stog ostavi svijeće neka sjaju Da put joj bude svijetao i čist (U zagrljaj moj, Cave) ❋❋❋

Na neka se putovanja ionako kreće mnogo prije polaska. U životu, jesmo li više sretni ili tužni... što ostavljamo crvima kad naša tijela nisu slavljena? Groblja su sva, samo ratna groblja a ono do njih, životopis je smrti jer heroja nema, pa čemu žalost, pogotovo kad izostane?! Promatranje nas vodi biti svijeta, sjećanja tajne tkaju...i smušene konture... Stavovi i činjenice ostaju negdje tamo, ovise jedino o željama da postanu iznova punina veselja, riječ opet da slave, zajedno s govorom života, prodru u sve objekte kakvi jesu, a pjesme opet da steknu snagu molitve... U tom krenu ozbiljan razgovor i razmatranje nepobitnih činjenica, moguće upravo jer su prijateljice notirale mir u Agnezinom načinu. No, nije da su bile ljute, savjest nije dozvolila, ali zlo neko nije odoljelo i krenu govorenje kao proglašena krivica i verdikt bez opoziva... i melankolični tripudij, slavlje i klicanje bez volje Agnezi što je žena, a on, Angel, ništa nije. U nečijoj tuđoj zemlji traži radost bolesti, put u vječnost u trzajima, nakaradni pojam o esencijalnoj realizaciji u različitom odabiru seksualnog partnera. Temeljni pojam o slobodi? Drobile su kao papar u zrnu tu razornu misao, ali za koju uz svu muku, njihovo bogobojazno srce nikako ne može poskočiti... Zato je bolest, bila opis nekakvog postignuća užitka, tuđa bolest, raspadanje i blato homoseksualnosti recimo, bolest kao odsustvo zdravog i normalnog. O, ne govore one iz strasti, nikako! Savjest izgraditi moguće je samo na temelju uvjerenosti i sigurnosti. Sumnje? To je za zločince bez Boga, i niži je zakon, ergo nikada neće moći derogirati viši! Predmet nije za diskusiju! Ona reče tiho i nerazgovjetno: – Poslije Krista, nije smjelo biti pogrešaka... i što sada? !...Nego... kad je situacija onakva kakvom se čini... budi oprezan! To ti je tako i s nižim pravnim propisima... biti oprezan... – Što, pa Angel se ponaša kao govno, i mi ga tako tretiramo! – Moj je identitet moj jezik, moja nona istrijanska i mala brda, kraljevska Učka, toranj sa satom i pernatom dvoglavom spodobom što ni koliko kokoš letjeti ne umije, muzički instrumenti i blijede, visoke, daleke gore prema sjeveru koje vole planinari i budale... Vi brbljate o bračnom skladu... nekako nezgrapan i stidan izraz i još gora misao, hajmo dakle kazati da je samo mir odnos dvaju spolova? Negdje sam pročitala da se pojava naziva jednostavno, srećom? Eh, nju ćete naći kad i Sveti Gral, moje drage dame. „Sreća je lijepa samo dok se čeka...” i tako dalje, ali vidite, naše Sunce nuklearna je pećnica neusporedivo slabija od većine drugih zvijezda a događaje na njegovoj površini možemo ipak promotriti – samo za potpune pomrčine. – La bonta e l’ insidia, prljavi mamac! – To je rekla i moja stara Ana... ma gdje bila, ovih joj se dana štuca... 120

Davno je umrla Ana, neobična Agnezina mati, prijateljice su iznenađenim pogledom mogle samo nesigurno ustanoviti sitan bljesak nalik suzi u uglu jednog Agnezina oka. Samo jednoga. Agnezi to omogući da nastavi neometan razgovor sa sobom: – Sva su mora središta zemlje i naklonost bogova iz čitavog Testamenta pa odsada pripadaju meni otkada sjećanja postadoše uspomene. Što? Mislite da sam s uma sišla? Ma nisam, bilo bi to ugodno i komotno kao svako poniženje bijega, ali zar vi ne vidite istu takvu nemoć u cinizmu vašeg konzervativizma. – Opravdavaš Angela i Talijana! Ne mogu vjerovati! – Zubima bih preklala obojicu, ali samo kad sam previše umorna. – Ne razumijem te pa mi smo na tvojoj strani. Uostalom na strani civilizacije en generalle. – Pusti, nešto me nervira u ovom besmislu, jer ja kao da zaista branim Angela protiv svojih uvjerenja, podsjetilo me nešto u tome, na drugu jednu suludu priču... Imala je dar pričanja, rijedak uostalom pa se njime koristila udovoljavajući samo vlastitoj volji. Njen peradarnik umuknu i ona istrese vreću a da se nije pitala koliko je u noveleti istine. Jer gdje je istina?... kazala je da ionako nije nikoga srela tko bi joj na pitanje suvislo odgovorio. Što je pak do logike (a još one vojne), to je toliko beznadan teritorij da se gube granice prelaska u bljutavu komediju, čovjek se tek pita što tu, i zašto pomalo sjeća našeg nerazumijevanja logike roda muškoga, ako se o logici uopće radi...: Peti dan nakon završena Drugog svjetskog rata...Dva momka, u priči bili su Austrijanci. Skinuše zlosretnici pred samu kapitulaciju svoje, njemačke vojne odore i pronašavši u nekih dobrodušnih seljaka štogod nalik odjeći presvukoše se. Dvadeset godina stari (u vojsku ih pobralo nekakvim befelom pred sam kraj rata), djeca, dobra i pitoma, krenuli oni nakon preodijevanja nekud i nekamo, kuda su mislili da ih put kući vodi. Stigli tako do jednog konc‑lagera u koji su Kanađani natrpali zarobljene Nijemce nakon što su logoraše otpremili u bolnice, kućama ili kuda su isti željeli. Praktični su rekoh Kanađani zatim logorske ugodne prostore iskoristili, nafilali tamo Friceve, bez milosti i humano. Kako vojna regula nalaže, momci se iz priče javili u komandu logora, predali dokumente i valjda oružje ako su ga imali. Nekako se s činjenicom upoznaše i gospoda oficiri Njemačkoga Reicha koji su i u logoru, razumije se, ostalim zarobljenim Nijemcima bili pretpostavljeni. Održavali oni red i moral među vojskom, održali oni švapskom pedanterijom i sastanak stožera ili čega već, te zaključiše da dvojici dezertera iz njemačke Armije treba suditi. Postavljen je zahtjev o tome kanadskoj komandi logora koja je prema kodeksu morala odgovoriti potvrdno i dopustiti da se suđenje održi. Održano je i – izrečena je presuda, pravorijek, sud, mišljenje, odluka, verdikt (s latinskog protumačeno kao vere dictum, istinito rečeno, pa si ti misli)! Dakle, gore imenovana pojava koju posložiše Fricevi a kanadska velika saveznička, moćna Armija osloboditelja potvrdi i – omogući izvršenje (!)... ergo, ta je odluka bila – smrt! Strijeljanjem. Jasno vam je koke moje, da Švabe dopale zarobljeništva nisu imale čime izvršiti donesenu presudu. Morali su osloboditelji još jednom, vratiti poraženoj 121

njemačkoj sili naoružanje kako bi ista, mogla ubiti još – dvojicu dječaka, dana sedmoga od potpisana ugovora o miru...! Priča se, da je priču ispričala mati jednog od dječaka koja – nikad više, ni o čemu drugom nije pričala. Mati drugog dječaka nije pričala uopće, umrla je istih dana kad joj netko – o sinu priču ispriča...

122

Kroz zrak lepršaju listovi žuti, kao da se grle... Lotosovo cvijeće vene, a ruže se kreću bez mirisa, na vjetru, a mene spomen muči... (Car Vu‑Ti, Jesen) ❋❋❋

Tog je dana htjela izbjeći neke nedotupavne govorancije u svoju korist a sa stanovišta do koga nije držala pa je pričala, istinu ili izmišljotine, za našu priču potpuno svejedno i uzalud, postigla je suprotno, uz mali predah za priličnu konsternaciju nakon kazivanog ratnog inserta. Tišina je nastala za kratko, umirući zatim utrnula, pa se ubrzo dočepaše one a i ona s njima, već raščerupavane teme i homoseksualaca. Ali bile su daleko, vrlo daleko da razumiju gdje stoji život u duši i gdje, izvan nje... − Ako dobiju pravo na brak, tražiti će smjesta i ono, na posvojenje djeteta! − Imam jednu poznanicu, – ona će tobože nezainteresirano jer nije mogla odustati, svidjela joj se nova rola, bila je činilo joj se, sjajan avvocato del’ diavolo – dakle, ona moja znanica, imala je majku koja je bila priča za sebe, ima takvih majki mnogo, roditi, mislimo da je majčinstvo, neki međutim tvrde da to uopće nije tako. Nego ja nisam dovoljno dobra mati da o tome raspravljam, nije me ni briga za to, ali ta je žena s naopakom majkom, tvrdila da bi bila sretna posvojena i da duboko vjeruje da se kao posvojče ne bi nažderala batina i nagutala onoliko uvreda koliko joj je priuštila njena, od nekud roditeljica. Konvencionalna do histerije, sjećam se još, ima od toga godina, kao krajnju usporednicu uzimala je uvjerenje kako bi dvojica pedera ili dvije lezbijke uz uvjet ljubavi, od nje sigurno učinile normalnu osobu. „Ovako, sve sam, samo zdrava, potpuna i sretna nikada, ne vjerujem nikad i ne poštujem nikog – jer ne mogu!” – Nešto mi govori da je žena bila u pravu, iako osobnih iskustava u tom smjeru nemam. A o sebi i istom spolu? O, ne ljutite se, moje dame, ali što bih s vama!? Recimo u krevetu. No, moglo bi biti u redu, ali pod uvjetom da ona druga zna dobre viceve... − OK, sve u životu moguće je okrenuti na sprdačinu. Ali problem nije tako jednostavno rješiv. − Nije, a hajd’mo reći, što ako je majka Natura ili Stvoritelj, kako vam bolje paše, što ako je onaj, vrhovni entitet mudro zaključio kako je eksperiment čovjek promašaj? Što ako smo se nakotili kao bakuli pa nas je viška po nekoj tamo matematici, višoj naravno, koju vi i ja, svojim kokošjim mozgovima nikad nećemo stići, pa onda, ono nešto nalazi eto načina da nas u toj raboti, govorimo o učinkovitom parenju, prosto naprosto, priječi, onemogućuje budale da dalje štetu rade. A ostavlja im tek da se zabavljaju... kako umiju, ako umiju a ne umiju... pa se muče, glože, izmišljaju i zdušno se bave seksom što je u tom slučaju sa stanovišta vječnosti, bezopasan? − Baš si ograničena i s tobom se ne može razgovarati. A još misliš i kako si duhovita. Uh! Hmmm...nije ovo ipak potpuno zanemarivo... − Tko kaže da jest? 123

− Ma, nosi se! − Bit ću dobra, evo, situacija nekom logikom priziva razgovor o pojmu oca i majke, dokidajući ih istom tom logikom. Ali, dozvolite mi digresiju, opet na onu moju poznanicu. Koliko je njoj kao nesretnom djetetu plavom od udaraca što ih nekrivo (djeca nikad, ali nikada nisu kriva!) zaradi od istog bića koje joj – život pokloni?! Krasna rečenica, ali ono čudo što se porodilo, nikom nije sposobno išta pokloniti, život najmanje. Kad je samo praznina, što dakle da poklanja? Dijete takvoj roditeljici život, vlastiti, svoj, maleni život – otima! Možete li tezu rušiti?! Što se rađa u duši takva djeteta kojem batinom usađuju povjerenje u bombastične riječi „otac i majka” a pobogu i u ostatak roda, kojem je na prijevaru, u svijet izmigoljilo? Hoću kazati da je za pretpostaviti da to dijete ili nisu željeli pa time ni voljeli, omaklo se dakle, ili su ti roditelji osjećajni invalidi. Strah me da sam od istih, nesposobnih da vole, pa ako ništa, malo se osjećam krivom, kćer sam dakle davno prestala šamarima podučavati. Istina je i da je podučavala nisam zaista nikako, nisam je voljela. Jesam li monstrum ne znam, ali nisam je više tukla, ni za to očito, nisam dovoljno jaka. Zar su krivi koji nisu sposobni da vole... nisam eto niti ja? Eh, nas tri nismo rođene za pisanje poezije, nismo dakle dostojne titule poetesa ali ni oni pobogu, imena i titule oca i majke, koje držimo tako uzvišeno i beskrajno važnima. Jasna svijest o situaciji meni ne pomaže jer – svejedno mi je. A pojmovni rat, sva je zgoda, mogu voditi samo oni koji pojam kao takav – ne zaslužuju jer ga otimaju, ma i misleći da ga stekoše velikim uspjehom nevjerojatna truda koji moram nazvati kopulacijom... mogu ja i drugačije, mogu, mogu, ali vi kažete onda da prostačim... Ma dobro, neka, loša sam ja mati ali nisam opaka i znam, kriva sam... − U redu, skromnost ti je vrlina. Problematična, ali neka ti je. Znaš, raz mišljam o fenomenu istospolne privlačnosti... u Francuskoj se to već dogodilo... − I u Španjolskoj, pod socijalistima, izbjegnut je referendum... − Da, i mogućnost braka homoseksualaca tako je formalno nametnuta. Agneza je bila civiliziran stvor ali intenzitet njenog angažiranja kad je bio osjećaj u pitanju, ostavljao je očekivanja neispunjenima. Pa je tako i svoj kokošinjac vrlo voljela, koliko i kako je to ona mogla. Gleda ih sada ovako, pored svega zdušne da mrze Angela i Talijana da je bilo smiješno, a njena se ukleta narav nije mogla oteti porivu da im gušta ne da. Uostalom, svi sebe same plaćamo, svoje srce i njegovu sazdanost, Agneza neće biti iznimka. Gleda dakle ona svoje kokice pa joj smiješno, smiješno doboga! Ma vidi ti njih, obje njenih godina, mladost davno zaboraviše sve tri Gracije jer za djecu mediterana, žena sunčana neba poslije četrdesete jeseni žute jasnoće, mora znati svoje mjesto, stvarnost, viziju i prošlost. A vidi njih! Ove su kao papige šarene, jedna u nekoj plavoj vesti i suknji iste, električne boje, bljeskave i tko da zna zašto, kao da joj odsjaj, svaku boru na licima svih u blizini pojačava. Obje su imale crvene torbe ali teško podnošljive, drečave i kao vreće velike, naborane, trbušaste i debele, torbe su imale formu kojoj bolje ne tražiti usporedbe. Teška šminka a jutro se nježno plavi pa rezigniraš. Poštene, sijede vlasi pokrivene bojom u domaćoj radinosti, ma moguće i kod frizera, ali tamnije od boja koje je na njihovim glavama pamtila pa je relativno dobro držećim gospojama dodavalo samo notu gru124

bosti. Snažne noge, previsoke pete korak čine nespretnim, pokret nezgrapnim. Ali one obukoše sve što je u trendu pa je prema tome greška isključena, njima nije lako ali su sobom zadovoljne, razriješene dakle, mogu se, hijene, baciti na koga bilo iz okoline. O, pametne ste vi cure... samo vam se to ne vidi... mrmljala je Agneza, sobom identično nezadovoljna koliko njima... Sluša... vuci zavijajući slave pobjedu...! Sjedile su uvijek na takvom mjestu da vide čim više, da vide grad, ljude da gledaju. Agneza je uživala u predmetima kojima joj srce tuče (svjesna kako je svaki povratak, ma i samo u mislima, gaženje po sjećanju), stari toranj i sat otkucava prolaženje, mehaničke sate ili električne, kakve li, nad njim, nad vremenom orlovi, uokolo kuće se prazne, galebovi su došli s mora na smeće, da vladaju... Gomila, staro srce grada osipa se pa se građevinari i novac skupe ponegdje ili u dijelovima da je unakaze stručno, konačno i detaljno. Ali povremeno, u prašini koja su zidovi Gomile bili, zelenilo probije i bršljan sve zakrili, za djecu svijet fantazije i fantastični svjetovi jer grad je, Gomila, uokolo... otišao davno za zemljama, državama i malim sudbinama podjednako... Gomila je nekad sjala... ili je to bilo djetinjstvo, mladost (kakav li čudan, pobjednički pohod!...) ali nešto je bilo uistinu vrlo lijepo... na pojedinim dijelovima nikoše otada čuda neka od čelika, stakla, betona i nerazumijevanja... ovaj, novi grad, smišlja ona, vjerojatno neće znati umrijeti veličanstveno kao onaj, u prošlosti koja ne prolazi...! tako Agneza... I, ne tiče je se... Ali oko nje, ne miče se grad koji je to bio, kamenje ostaje boje iste kao život, sumorne, sve nijanse i kemija raspadanja, sve što je bilo davno sa sivilom ovog dana jer je oblak nekud sunce smotao pa je postalo hladno, sve to i sve boje – lagano se pretvaraju u atmosferu stare naseobine. Mir, smijeh i kad na dobro ne izađe jer – materijal koji veže stare veze kamene, gromače što su bile grad, srca što su ljubav bila i za one koji za to nisu sposobni... kao Agneza... ali naslute jednom... materijal koji veže staro i ljudske veze... Da utihnu, kao da ih nikad nije bilo... elementi i strukture, nježni smiraji sve manje raspoznatljivi... sve to nama pripada da mir pronađemo. Makar sjećanjem, pa ona razumije, mora... i misli dalje o djeci koja su bili, o mačkama kojih davno više nema ali čiji se potomci još bjesomučno i veselo deru svake noći slaveći postojanje... Još žive, iako rijetko, svjetovi u dvorištima koji su bili njima svakodnevnica. Njoj je bilo zabranjeno da ide u Gomilu i naravno, upravo je tamo najradije odlazila, ona je iz vrlo dalekih predjela sušačkih, moguće pomalo gospodskih ali zato of limits sigurno, od none Ane, gotovo točno je ona dolazila u dio grada gdje će s Angelom živjeti. Dolazila je da se kao dijete igra, s dečkima jer su njihove zabave bile mnogo dinamičnije, makar kojeg dana kući stigla i u masnicama. Taj svijet dvorišta, svijet malih muškaraca, bila je velika scena postojanja – u malom. Još kad se od nekud pojavila i kakva lopta, situacija je bila u beskrajnom redu, napetost i očekivanje, tišina otjerana i sve je bilo da bolje biti ne može. Vodili su se i ratovi, dugotrajni i teško rješivi jer je mornarica nedostajala permanentno, avijacija nije ni bila konsolidirana, pješaštvo bez mehanizacije, 125

artiljerija neopremljena, ali principi su bili čvrsti, primirja iznimno rijetka, a u svakom su mirovnom dogovoru odlučeni razlozi sljedećeg ratovanja! Kad to ne bismo i odrasli pokušali, gdje bi nam bio kraj!... Svaki je portun u kuću bio tada jedno carstvo a u svakom po jedna curica kraljica. U jednom je uglu imala trgovinu pupama, lišćem i kutijicama, ludična improvizacija djeteta zbog pobijanja ispod polovice realne vrijednosti... smijala se Agneza i sjećala se, postajući neutješna... ako su bile dvije curice, već je bio frizeraj, donijele bi vode, lončiće, ukrale koji sapunčić, nisu slutile da vani ratovi... staju i nastaju, pa traju i prestaju, gradske znamenitosti umiru ili se ruše, svečano kao hrastovi jer kad dođe kraj... priroda se osvećuje... ... ne znaš, ali bio je i ono... ulaz u nečiji dom...

126

Jedanput čovjek živi, – i nikad, nikad više, k’o lahor što se gubi, sav je njegov život, a smisao čitava bitka razrušen humak, na kom korov niče. (Khong‑Fu‑ce /Konfucius/, Čovjekova sudba) ❋❋❋

Trgnula se Agneza, priključila razgovorom svojim starim curama. Činilo se da mnogo nije izgubila, još nisu sišle s teme. − Svugdje gdje je prošao, brak istospolnih nametnut je. Pa socijalisti se rukovode Engelsovom mišlju da obitelj valja isključiti, pojmovno izbrisati. Time misle da je izrabljivanje i ponižen položaj žene riješen. Zaista naivno. − Institut prihvaćenog braka istospolnim ljubavnicima slijedom logike prava i istog tog zakona, donosi na izbor i mogućnost posvajanja djeteta. OK! Usvajanjem djeteta složit ćete se, nekako valja naći i ime za te usvojitelje. A oni su istog spola! Što sada? Pa biti će oni Roditelj jedan i Roditelj dva. Govor o nemaj kama i lošim očevima ovamo, u ovoj fazi, jednostavno ne spada. Kombinacija kao da sada postaje šaljiva i prisiljava barem na smiješak. Dovodi nas do vica o ona dva pedera u prodavaonici dječjih kolica, uostalom, nada zaista umire posljednja, i sve se eto može svesti na sprdačinu, nije li tako? Naličje vickaste priče sumorno je pak i – izaziva jezu, govorim o već postojećim farmama za proizvodnju djece navodno u Ukrajini i Indiji, iznajmljeni uterusi i slične kombinacije, to kosu diže na glavi. − Pričajte vi i sav svijet što vas je volja, oni će svoja prava dobiti, svejedno kada, važan je konačni uspjeh, prilika svima, ma kako njihovi odabiri izgledali. Pobijedit će, dobiti pravo na brak a jednom i na djecu, to je jedini ispravan ishod. Vrijeme ovdje nije najbitnije, ako je uopće od nekog značaja. Dobit će svoja prava, pa vi svi pukli od jada, to se zove napredak, kokoške jedne! – pomalo je komično zaintačila na kraju Agneza, upravo ona, koja je za takav rezime imala najmanje razloga. Razgovor je nastajao nekim svojim mutnim unutarnjim pravilima kao sve suvišne stvari, ona je postajala površni slušatelj i jedino čuđenje, bila je neka vrsta uzetosti, unutra negdje, nemogućnost kretanja i efektivnog činjenja, a misao se kočila... Agneza se šuteći rugala... otprilike petnaestak zadnjih godina bili su, ona i njen suprug, jedno drugom stranci. Živjeli su kao braća – govorili su, već gotovo bez gorčine. U velikoj je većini brakova situacija identična tek, osobe nisu sklone niti raščišćavanju a niti društvenim skandalima. Pomisao na dodir Angelove ruke smrzavala je Agnezi pojmove o užitku. Kojim li je dakle jednako sleđenim zatonom on, po svemu zaključujući ipak, ispunjavao njenu svakodnevnicu? (Sasvim irelevantne pojave!) Zašto dakle da ne ode, zašto da njega ne zamoli da joj iz vidokruga nestane, zašto? I zašto, kad bi premorena odlučila, zašto pred njim nikada nije uspjela izgovoriti riječi koje bi definitivno najavile rastanak? 127

Da li ga je još voljela? Nije ga više voljela! Prokletstvo zadržava ljude kojima je presuda davno, još na nekom zaboravljenom početku, izrečena bez opoziva! Pa se sjeti pozdrava za Jom Kipur, „dobar upis i dobar pečat!”, da se sve oprosti!, ali nikako se nije mogla sjetiti tko kome da prašta a niti grijeh joj ne pada napamet... Njezin se umjereni svijet o njoj neovisno započe pretvarati u ekstrem na kog sa zebnjom misli i ne traži razloga mu – jer zna da je konačan! Stav je rastao u principima, u gomilu nedozvoljenog, pa ona poželje da krene kući ili bilo kamo gdje će biti sama... jer dolazi već noć... a u noći, vrijeme drugačije protječe... kroz ovu, još će neobičnije proći... Za divno čudo, osjećala se dobro i – bila je dobra! Tko da zna čemu blesave konstatacije kad je sve uokolo prestajalo sa šalom. Ali misao ne ostaje majkom zlodjela kada strijele Heraklove šibnu gustim zrakom. Reče Filoktet da valja naučiti kako nas ni nevolje ne smiju učiniti bahatima. Bit će da sve ostalo Zeus, ionako uzgrednim smatra! Večer su majmunski sati nakon doba dana koje zecu pripada. Tek je zora tig rov čas pa Agneza tada konačno sluša, i odmara se... Po svem pada srebro vremena i prašina po krošnjama koje su još Keltima značile izobilje, a vitezovi su svi šumari samo ni to nitko ne zna jer još uvijek i još dalje, bdiju oni nad snom svojih vladarica... od zaborava i moći napetosti, od Amonovih svećenika izopačenosti do nezamislivo malih stvari, kao vrabac u kraljičinoj kruni, Agnezi nema odgovora o onom što toliko ne podnosi jer je ljubav nešto drugo od nje, od Agneze... ... Ali, nastavlja ona, ljubav... začinje putovanje drhteći, i dalje – nemoguća i vječna! Mačke, do njenih su skuta sjedile, Agneza je mirna, mačke se ne miču – integrirajući mistiku... a sve su priče konačno, univerzalno vlasništvo. Kada zapišeš, imaš dozvolu da zaboraviš...! Sebi je govorila i onda se činilo da je dobro... činilo se konstantom u dubokoj stvarnosti isprikama dozvoliti da se provjerava svaki stranac i sve sumnje jer – sutra već, nestat će odavde... Angel je jednako nestao... čudno ipak... i još nesigurno? Mijenjam vjeru, već imam sve stavke za to potrebne, vjeru u ljubav. Ne slu šam lupanje na vratima i preklinjanje. Već smo preklinjanjem spriječili bitku u plićaku s nemirnim sunčanim sjenama. Sablasno blijedo kamenje s dna po stade zato arsenal oružja i – planovi u srcu, sječiva u rukama, a sunce curi i liže kožom kao otopljeni vosak, u meni strah – tako se sjećala Agneza ukočena istim, prastarim osjećajem. I, nije niti pokušala otvoriti vrata...: Izgorjet ću na uzavrelom nebu! Oplakujemo savjest i sjećanja. I kraj moga postojanja, završetak koji ni u tvojim snovima ne laže, znaš to Angele. Kao što si trebao znati i kakvo je tvoje postojanje. Ali ti si birao sam. I moj svijet ti si odabrao, koji je – tebi odgovarao! Zavist nas može samo karbonizirati i ništa drugo. I ljubomora! Nego, gdje smo to, moj mužu? Ma, meni je svejedno... ipak kaži, ima li to kakva značaja? Naša 128

kći? Ah, koga jarca cmizdri ono majmunsko dijete... tresu joj se ramena... tresu joj se ramena čak i kad se smije... ali što je njoj danas... kada mene već nema?! ...što joj je – da to mene... nikada ne zanima što je...?! Angele, mužu moj, svako je obećanje dug... A kamate će – đavo sam obračunati!

129

... a kad je, mnogo godina poslije, jedne snježne noći, drugo neko dijete iz našega svijeta stiglo u Narniju, našlo je svjetiljku kako još uvijek gori. (Lewis, Kronike iz Narnije) ❋❋❋

Nakon razlaza s prijateljicama otišla Agneza na tržnicu, po ribu na peškariju. Ona koja je mrzila crkle ribe i onu vodenastu krv, vonj raspadanja morem raz mekšan, oči riba je mrzila jer neopravdano dugo gledaju, ah sve to nikako ne valja i odvratno je, i vlažno, i ledeno i... ... Bilo je uglavnom posljednje što je učinila... „...ho, ho cavallo, ho, ho!...” Na onoj tržnici bagdadski je sluga svoju Smrt vidio, priča Moore otprilike tako, i izmoli rob u gazde konja najboljega, kralja dostojnoga... da bježi. U Samarkand! Na krilima vjetra, u Samarkand! Gazda ode na trg, nađe Smrt i strogo pita, – što mi roba plašiš!? – Eh, moj gazdo, ne plašim ja roba tvojega tek čudim se, što li radi na tržnici Bagdadskoj, kad s njime u čas – imam sastanak. U Samarkandu! Na tržnici... Ode tako Agneza s tržnice, ode žurno kući, žurno pade noć... gasi se grad, Gomila, odmorit će se... (za ljudsko biće, odmor gdje je, za pažljivo biće koje more promatra?) Ubojstvo je bilo upitno, smrt sigurna... traženje zaustavljeno ma koliko pasionirano, te noći mjesec nije izašao, zaboravio slušajući razloge samog kucanja vlastita srca... ljudi su čuli kako gori žuta sjena jedne žene... na mom će grobu proklinjući me kao Danaja plakati samo crne, zabrađene udovice, briganti i strvinari u području tame... ... za noći bez mjeseca... ... pa kaže sjena... ne znam da brod kreće a već je jasno da cilja nema... potonuo časa kad se pomakao! Shakespeare je također ujutro prozore otvorio pa ugledao nave dubrovačke... Ja svejedno ne pristajem, kaže sablast premorena, zbog tuge i nemara ne pristajem i ne podnosim množenje ničega ni sa čime izgubljenim, također ne priznajem nikog tko neće otvoriti ona vrata tiho, sa svom nekadašnjom ljubavi... koja je bila... u ruci mi crkla riba i hladna, dakle ne valja voljeti kada nisi spreman to i napustiti... Čuje li se to... Angelov glas? Ili je već ubio pa ona samo sanja i smije se...: Bila si lijepa i više se nećeš probuditi! Uz Rečinu, Agneza, cvasti će cvijeće koje voliš, uz mol bit će riba, školjaka, puževa, mrkača, štakora i mačaka... zaboravit ćeš cvijeće i mol, Agneza, to je jed‑ nostavno tako... po redu i ništa više... ništa manje...

130

BRODOVI I BRODOLOMI (3. dio)

Pobjednik ja sam, pobjednik s krunom u kosi. Da samo teška rana na prsima ne peče! (Thu‑Fu, Crna zastava) ❋❋❋

Momak je sjedio na laganoj uzvisini, rekli bi u tom kraju na brdašcu, da brda oproste! Zadovoljan, gledao je u prazno, kuckajući drškom noža po kori osrednjeg komada šibe kom’ je pala presuda da postane glazbalom. Imali su devet krava što su pasle uokolo njega, ravnodušne koliko momčić i koliko bi sam Usud bio nezainteresiran, da je probleme sam prizvao. Sve je momče smišljalo filozofirajući uz pomoć triju knjiga nekog Tina, čuda pjesništva... uzdahnu dakle momak kako je red nalagao te zaključi teško saznanje, tuđe, razumije se; fatum hiroviti da je jedina briga... jer nama, ona samo kajle smješta bez reda i opravdanja. Takva su to ljeta bila u životima davnih generacija, namještena za patnje legende grada na Baltiku, pozlaćenu pa potonulu Vinetu, za Jesenjina kraj onih vratnica, za Tagoru, cvjetove i crvene tabane, Heinea i konjanike u noći i za Weltschmerz, sveukupnu kugu zemaljsku... ratovi će svima prikazati druge razloge muci ali tada još, patiti je umilno, moderno i obligatorno. Kazat ćemo mnogo kasnije veoma „in”, pa što god to kome značilo... Kuckao je, pa zatim svratio punu pažnju na dio kore koji je zarezao, stao ga vrtjeti, lagano, drvo je cviljelo, kora plakala, pa on nakon nježnog zločina, zguli koru u obliku cijevi, odloži je, prihvati se izrade unutarnjeg dijela frulice, sada pažljiv, ali oka gotovo da više nije skidao s krava i vijugave makadamske cestice koja je presretna i vesela do ludila, vijoglavo lutala podno njegova brda. Da li je očekivao nekog nije se moglo razabrati, ali uskoro se u daljini pojavi lik njegova strica. I lovačke puške. Koso prema zemlji, cijev nije istraživala ništa, bila je samo mrtva stvar. Ali, imala je ipak, u samom smislu i svoju svrhu.... Sasvim otraga, petljao je mali hiperaktivni terrier, neko sitno, klempavo švapsko čudovište koje između silne zabave i jednako oduševljena klanja, nikakve razlike pravio nije, uvijek se posvećujući poslu – svim svojim malim srcem i ogromnim, neizmjernim žarom... A repatom zlotvoru jazavčarskom, živa zvjerka pobjegla nije. Za repicu su ga iz jame izvlačili ali bez plijena, van ga nisu dobili. Ušesa mu bila poderana, nos razguljen, jedan kapak malo sumnjive funkcije pa je izgledao na podrugljivo miganje... taj smotani psić ipak nije bio ni mudrac ni cinik, bio je eto, veseo, pa veseo, samo zato jer je živ. I razumije se, slijedom situacije osobnog, vječito borbena raspoloženja, permanentno spreman na kakvo novo, uglavnom zločinačko ordiniranje. Mnogo je godina otada prohujalo i jednog dana primijeti dotično momče što je frulu djelalo, opazi da mu je šezdeset, da je život na izmaku i od svega, najviše se čudio činjenici da sveukupno djetinjstvo, mladost i sav usrani kovitlac koji je čak i on sam, idiotski, nazivao životom, sve se to svodi na nešto vrlo uzaludno i definitivno nerazumno, odluke su također bile loše, ali pita se, da li su drugačije i postojale, sve to u njegovoj nutrini teče zapravo u dosadnim, slabo povezanim slikama i isječcima koji su samo tako... trajali, smetali, nikom na ko133

rist, pa ni njemu samome. A onda opet, kao da se vraćao otkuda god da je uzalud bježao... živio iznova kvintesenciju najromantičnije ljubavi i ovog puta iznova, opet, uporno, iskrenu strepnju i bol gubitaka... Ni u kakvoj vezi s pozom iz literarnih vidika, njega je upravo ljubav glave dolazila jer volio je beskrajno i nemoćno, varao, bio krvnik koji je zato nesretan, kockar koji nema nade, pjesnik bez dara izričaja. Nazvali bismo to, sam je tvrdio, književnom jeftinom pastoralom, ali javni je ukus bio srozan, isto međutim koliko i javni interes za iznimke. No, hajdemo s pričom dalje... Kolektivna je histerija od onih dana također kolosalnim intenzitetom aktivirana, sjajno čuđenje kao takvo propalo, ostajao je samo medijski speen kolektivno aktiviran bez jasne suodgovornosti... No, problem je bio negdje u njemu, rodio se s nekom moralnom uspravnošću koja nije bila za upotrebu. A pobogu, nije bila niti razumna. I na kraju, bio je zaista zatreskan, in kontinuo zabenavljen u jednu žensku, nesnosno to ponavljao, službeno i svojski zapatio uredno i iznova svakoga ljeta Gospodinova, kao Pompeo, mačak, ono oko 15 veljače, ali za razliku od filozofije felina, u Angela je u pitanju bila stalno – ista ženka... (dok je bila...!) Da je znao, Pompeo bi se tome jako čudio! Kroz život se mnogo selio. (Angel, ne Pompeo. Pompeo je svako suvišno micanje jednostavno prezirao.) Sisak, Kostajnica, Pešta, Zagreb, Split, Padova, Beograd, Rijeka... Bila su to imena gradova, a bilo ih je još. Imena sva jednaka i sva ničija ma koliko ona sudbinama vladala. Ali, tu, u ovom zadnjem bila je rijeka, mala a bitna, tok da ga miri, planine, o njima da misli, one pobunjeničke koje uspiju u normalu vratiti ako si im poklonik. I, bilo je more! Jedino i najveće otkriće u životu... život sam i... beskraj ništavila tame... u sjećanjima na subatomskoj razini ili zaostalim iz budućnosti kamo sav Univerzum srlja, u tminu, u ništa bez pamćenja, i konačno, nadamo se i – bez ljubavi! Tu ga stiže horizont događaja, sadržajnost koliko praznina i konačno saznanje da – reprize nema a povratak ne postoji! Intervalni prekidi u mislima, spada li su Morfeju što uspava Eneina kormilara po volji Posejdona a kao polog za – spas... Nego, prijetnja... o kakvoj li je opasnosti riječ kad se u njoj, tek nakupljala erozija za neki od budućih dana...? Neka mi se dogodi najgore što kome‑bilo želim! – stalno se ispričavao... dok mu snom gaze vile, (i to ima!), a sad su ribe, (i to ima!)... u more bačene jer svojim pjevom nisu znale namamiti, (i to ima!), unatoč fascinantnoj ljepoti žene... misteriji takve obaveze!... zaostajući svejedno u grudima Nature... (i to ima!)... žena‑želja... Ili želje nema... i to ima...! Žene! Eh, i kad su davno prošle... ako su i bile... Filamenti su se kidali... i iznova, zamarajuće uspostavljali... stalno nešto vrebajući, čega se on najviše plašio. Vi me ne trebate naći, u snu im govori, ženama!... vi niti sebe ne tražite na pravom mjestu! Pasija, ljubav, ono je što se želi, a ona kao Odisejeva, smrtnijega od bogova... san je...! On, Angel, još ne nauči sanjati...! 134

San je uostalom knjiga, govor i priča, a život je... vječito nastajanje... Sudili smo kao djeca i kada su zrcala mutna, Pax te cum, san i stanje ni rata ni mira kao u Jeruzalemu, non luogo a proccedere? Jer, Zora ovdje puca velika i narančasta, ali uvijek kontrolirana, to mačak Pompeo, teškim udarcem za jednog felina, pogađa tipku „enter”, nastavlja nečujno micanje posrćući kroz jastuke s kreveta u djetinjstvu, kao crna rupa djetinjstvo, odvojeno u trajanju... Pompeo je poslije, kroz zube, nastavio mrmljati nešto, na čudnom nekom jeziku... Čuvari gradova su muzičke forme, mrtvi poete i – stari mački...

135

A zastavu crnu moja desnica nosi. A pas moj me prati kroz bojišta tamno veče. (Thu‑Fu, Crna zastava) ❋❋❋

I u sanjanju, bio je od onih neprilagođenih i krivih, ipak miran, svoj, i opet od onih, koji ne odustaju, tvrdoglavo dakle nije sanjao površno. Činjenica nije ni u jednom trenu međutim, garantirala najsitniji otklon od budalaština. Da je bio malo manje kartezijanac, bilo bi lakše razumno svladavati stvarnost, unatoč konfliktu u srži pojma... i sam je to tvrdio. Studije u Zagrebu bile su zanos, glupost i borba za „našu stvar”. Još samo da je bio netko da rastumači štogod o toj stvari. Otuda je došlo i vrijeme radovanju... pravu i pravici, Ribelija koja nikada i nijednoj generaciji nije propustila definitivno upropastiti život! Pa je on koji je želio slušati mlat valova ili mačju dreku s proljeća, toga (trenutak prije rata) proljeća, postao suludim slučajem ništa manje no, organizator Prve partijske ćelije komunista na Sušaku. Kroz sumanuti prijeratni period, rebus six stantibus, ljubavi se kao takve, našle na sporednom kolosijeku i pomrčio bi tkogod koju curu no to je spadalo u prizemne stvari, reć’ bi vulgarnosti primordijalnih nagona... naša to stvar nikad bila nije, to, nagon, zar ne?... Ljubav dakle, ta je tih kratkih godina bila – svetogrđe. Ženu ili muža također niste nikako smjeli izvarati, Partija je imala i seksualno čiste ruke, a veza u drugačijim resursima, ta je bila van pameti, te je Malleus maleficrum iz 1487. ljeta Gospodnjeg, bio dječja slikovnica a ne odmazda, prema onom što bi čisti moral socijaliste zapriječio takvom jednom odnosu. Ostajala je muzika. Starija i od pjesme, stiha, prošaptana držeći se dogovora... dok se sve opet jednom, ne vrati u normalu ili ne surva s kote čista razuma. Ono zagrebačko vrijeme sa svim svinjarijama rata, stvaranja Novog vremena, pa problematične prakse i još gorih zanosa o radu i učenju, prođe sve ipak brzo i neosjetno, nađe se Angel na Rijeci, u Fijumi, kraj svoje mile i drage odabranice, uvjeren da je i on odabran, opće poznato kretensko mjesto iz biografija sveopćih brakova. No, bilo je i nekih drugih utisaka, onih, koji formiraju događaje i naravi... pjev iz noći vremena a koji uči da je moguće živjeti u miru sa svime oko sebe... Naravno da je neodobravanje teze bilo jednoglasno, misao međutim ostaje, tek neki oko tebe nisu našli strpljenja apsolvirati je... A tko je odabran a tko to nije, moguće je saznati tek – kada to, više nikoga ne zanima. Do tada, obraćamo se maglama nad morem i dubokoj vjeri... Ave, Ave! – tako je mislio Angel i šutio nad prošlošću koja je kipjela ljepotama kroz pjesmu naučenu od otaca i iz vlastita srca. Tako je prepoznao i glazbu novog kraja koja nije bila iz njegova djetinjstva, količinu radosti i emocija, sve do bolnih stanja, i samo se činilo da je primorsku pjesmu i istarski kanat, nejasno zašto, onako... samo malkice – pozaboravljao. A u miru među zvukovima i između valova, kucalo mu srce jedinom srećom koju je upoznao. Ostalo, sve je bio košmar... no to će sa sigurnošću znati puno kasnije. Da je znao, bi li pobjegao? Odgovor ga uistinu, ni u starosti nije intrigirao. C’est la vie! Dopada nas što zaslužismo, to je očito. 136

Kad je ono iz prijestolnice sviju Hrvata krenuo za svojom sitno‑građanskom, blesavom ljubavlju prema jugu i sreći, voz je išao brzo, nizbrdo, moru, mada bi se o brzini dalo raspravljati, onda, danas, a moći će se i ubuduće. Brzo dakle ili ne, njemu kao da je milio i sve se polakše gibao... kad mu zape za oko, još negdje od brda nakon Plasa, i upade u sferu interesa gromada nečega, koja kao da je u moru noge prala... to je oblak nad Učku naišao, vrludao u ozbiljnu kolebanju, stao se frkati, namatati, zatim njuškati, uvijati izvodeći ludorije, skupio se odjednom u Angelovu gomilu nečega, pa se raspao, opet sakupio kupom sad još crnje magle, kao mračni nalet brutalnosti jasnoće i njena odraza. Moglo se ovo pročitati i kao premoniciju... Tad iznenada, sav presretan, moglo se gotovo osjetiti, istrese oblak potoke kiše... Sjeti se Angel stare teorije o planini, oblaku, psu i stablu. Istina je dakle, oblak se s Učkom ponašao kao pas sa stablom – jer, kad pas na stablo naiđe, popiša se uredno... no, to i sami znate. Stiže dakle Angel sasvim veselo do Fijume gdje tek naiđe na školski primjer nepatvorena potopa. Uputi se kroz potoke nebeske tekućine prema Sušaku, sve pocupkujući, nestrpljiv i sretan k’o budala – kada medo puno meda nađe i guzicu maže...! Kad je stigao do skorašnje punice, valjalo ga ožeti... Odabranica mu, odsutna mislima, kao da je drugih briga imala. Nije ga žmi kala i nije ga, gotovo uopće primijetila. Čudna neka narav, proleti Angelovim mislima ali nije ih želio znati. Mladi su općenito nagluhi, nije li tako? Angel za početak, zaradi solidnu upalu pluća. Umro međutim nije, što?, pa propala bi priča ionako davno prije završena. Dakle, ustao on još kadaveričniji, mršav i usukan, kašljucajući diskretno, ali mladosti se teško umire, tako je zaista uskoro, krenuo u duge i besmislene šetnje i još duža, vrlo smislena upoznavanja s gradom. Među prvim stvarima koje zadrhtaše njegovim bićem, bio je grob‑stijena, kasnije je utvrdio uvijek okićen nepoznatim rukama, grob pjesnika Gomile (sjeverozapadne strane Cittavecchie, Staroga grada Rijeke), umrlog 1890, u dvade setiosmoj godini: „...kome spontano saučešće građana htjede postaviti ovaj kamen sjećanja.” – kako je na grobu pisalo. Mario Schittar, Zuane kako su ga zvali, bio je pripadnikom stare obitelji fijumanske ali koja je zaboravljena vremena, ovamo stigla od Albanije bježeći, sam đavo znade od kakvih sve bolesti i nedaća – Skipetar, Shquipetaro, Schipetaro, dakle S’citar – Schittar (Šćitar). Cantore i pittore Gomile, došavši s Akademije, pun se volje motao s bradicom alla spagnuola, plišanim kaputom i šeširom široka oboda kako se smatralo da umjetnik i slikar mora izgledati, motao se scorchiatoiama staroga grada i čekao Fortunu koja će naići. Bila mu đavolja boginja drsko nesklona, ali on, bezobrazlukom mladosti nije kista ispuštao, sramežljivo se okušavajući i u poeziji po lokalnim glasilima. Saznao je Angel o gostionama, „De la Pescadora”, osteria dell „Arlecin” in arcoroman, kuda se moglo naći još umjetnika koji obećavaju, Francesco Colombo, mrtav s tek dvadesetičetiri, ili Albert Angelinovich, umro u dvadesetšestoj, ostavivši pokoje djelo dobre fakture, dok od nesretnog Zuane ostala nije ni malena skica, ništa, jer kad se sudbina ostrvi, ona posao obavlja temeljito... Angel dakle traga nije nalazio nesretnom pjesniku kista i riječi ali opet, našavši ponešto 137

od stihova u sveučilišnoj biblioteci, razumio nije, iznova – savršeno ništa... osim ritma i glazbe slogova, harmonije njihovih kadenci... riječi nisu bile niti talijanske, nego starog nekog dijalekta još od prije Zuanetova rođenja, zaostala na uličicama, po bordelima, u blatu i kloakama Cittavechie... O, i s njima je Angel pokušavao, no ništa one nisu njemu govorile pa je upravo tom prilikom razumio da muzičnost stiha, može učiniti beznačajnim značenje fonema....Miei versi spirano in ogni linea l’amore per la mia bella Fiume... Izgledalo je Angelu kako se to neka davna mladost smije bez briga a nebo blista duhovitostima vječne ludosti adolescenata i prvog momaštva... Da, za one koji odu mladi i ludi... Kao Zuane... (... poeta, vivi e spera!...) S brda na Kozali i od pjesnikova groba, iz Cittavechie, vraćao bi se kući, na Sušak. Punica je bila zgodna i paprena domaća ženska koju je smjesta zavolio. Njegova je odabranica bila – pa... nešto sasvim drugo! S punicom bi se dobro nasmijao, kao onda kad mu ispriča običaj da muž i otac nakon rođenja djeteta – zalegne u krevet, odmara se i prima čestitke. A žena, ona da je od poroda umorna a i devet je mjeseci plod nosila, treba se skloniti, pa zato sada, poslužuje muža i gospodara. Baš se dobro nasmijao, sve dok se njegova draga nije na vratima prikazala. Imala je ona naime neobičan dar da ljude ledi, odrveni... Vuota a perdere, vuota a rendere... mrmljala je stara ali je umuknula i na sam pogled lijepe kćeri. Učini se tada Angelu kako je mati kćer obožavala upravo radi uzvišenog i carskog držanja i iznimne gracilnosti i ljepote. I ma koliko je tu lijepu ženu volio, sune mu mozgom ideja da će upravo divljenje drugih biti razlogom da ona sve oko sebe skrši, i svoje najbliže, a na kraju, sagori i sebe samu. No još se ni oženio nisam!, predbacivao si Angel, zar već ovako?! Kamo sreće za sve da je podrobnije ideju razmotrio! – ali ta mu misao naiđe jasna tek za desetak godina ili više... On bi iza ručka odlazio u ponovne šetnje, draga je imala pripreme za vjenčanje koje su njemu ostale strane, nejasne i pretrpane... suvišne, odbojne, ako ćemo pravo. Već se razaznavao njihov budući odnos ali on je vjerovao da zna razloge njene rasijanosti i nervoze, vjerovao, jer je tako htio. Odlazio bi do mora ili radije još do Rečine jer moru se u Rijeci već tada, nije bilo lako približiti. Kao u svakom lučkom gradu uostalom. Dakle, kroz to i tadanje familiocentrično društvo u punoj slozi i miru, prolazila je rijeka, lagana i prazna hoda, plazeći šutljiva po vrućini ili furiozna za kiša, sabrana u poslu tekući pod mostovima, hazardirajući da zaboravi ime... svoje ime, augmentativ imena grada, rečina, rječina, kroz grad što teče jer je Rijeka, i Fiume može, smisao je isti i ponekad se mračan kreće ispod svega, duboko i potonulo... ili je moguće tek nepresušan – INDEFICIENTER... i ništa više s obzirom da ni to nije sasvim istinito... Protjecanje vode uglavnom nije moguće čuti, samo rijetko i u krajnjem bijesu sudaranja s elementima drugog daha a tada, pakleni tok tekućine, bogami, ledi krv u žilama ma koliko njena kantilena sjedinjuje u nama nešto od davna postojanja, makar stravom ali ječi i zaboravljenim mirom, dominira buku, kratko, da predahnemo... sjedinjuje zidove, zvuk i čovjeka, kao sliku u kamenu i isti taj arhaični pjev u ojkanju koje nikad do sada, nitko čuo nije... a dio je onog dijela 138

bića koji je usput, izostavio... arhaični pjev, sve je to sviju nas, sjećali se mi ili ne prastarih običaja, svetih vatara... I sakrit će sve što vrijedi skrivati, dimom... a preostalo, molitva je i opet dim, što će udaljiti Zao duh Mjesta... ma bilo sve zajedno, nalik sumanutim postupcima ludog izumitelja... Tako do večeri... Stiže tada ona, iz zasjede i brza... Večer...! Gore, i Luna provaljuje gospodarica, u Rečini se umiti, tko da zna odakle li stiže... pred mrak eto stiže... njenim se hirovima u vodi zavitlanim druga lica ugibaju... u vodi... legenda maior, sva čuda u njoj, u vodi... i ona sama... Luna usred rijeke...: Eh,... ljudi nisu sigurni u tvojim prijelazima Luno! A i morala bi biti mrtva da te se ne boje! Uz Rečinu Angel je tražio i otkrivao mostove da ga utješe. Angel, čovjek kopna i kao da se morske ploče straši ali i prisjeća... uz obalu je od obale vrludao, uvjeren u fascinaciju ne u predigru ovoj čudnoj ljubavi... bez boje, bez forme i bez imena, jer svatko voli kako može ne znajući o tom beskraju ništa. More, pasija, što je od toga tajna a što – vječnost? Što ljubav, nemoguća i iznova, zauvijek i vječna? Išao bi zatim gradom, najprije Sušakom, pa na riječku stranu, među zaostale mirise još od vremena moderne, i polumrtve, divne boeme iz koje nema buđenja... pa sve se kasnije svodi tek na umijeće dana i promašaje! Na Sušačko‑riječkom mostu je u tom zastala regimenta mladića, pala je komanda o raz‑stroju, odnosno krenuše slobodnim korakom preko vitke građevine radi opasnosti od vibracija... Angel ih je promotrio pažljivo i krenuo, hrabro, i on na drugu stranu i, jednako pažljivo, prema drugoj morskoj obali, sve usput misleći kako mu se, pored svih vibracija i trešnje, budućnost dopada...samo da je malo više sadašnja...! Totalno neznanje i naivnost mladosti. Ako ćemo pravo, nije Angel griješio, ne postoje pogreška ni krivo vjerovanje. Postoji samo nagon da se živi svakog dana i uvjerenje da je naše – vjera!... a sve drugo – nikako da nije... a njega je eto, zanimalo – sve drugo! Da će im se nebo srušiti na glavu dok će lutati u sjeni smrti i kolektivna ludila, to mladost četrdesetih dvadesetog stoljeća, nije uzimala u obzir, nije niti mogla, bilo je gore od ičega što se zamisliti dalo. Za to su vrijeme strmine golih brda ostajale ponad svega. I ponad magli i misli njihovih, gore su bili vrhovi, ali tako nerazumno blizu mora i oblaka, i tornjevi, kule i zidovi starog grada... Trsat koji pak nije izgledao nimalo stvaran roneći među namrštenim nebeskim utvarama od para... Izmišljao je Angel – da bi tamo negdje mogao pronaći drevne bogove što povezuju do tada duboko zakopane nagone, makar i vlastitom spolu, vlastite želje dakle i – koban izbor, gomilaju mrtvace...

139

O ciganska prijestolnice! Tko te vidje, taj se sjeća! Nek te traže na mom čelu Igra mjeseca i pijeska. (Lorca, Romansa španjolske žandarmerije) ❋❋❋

Išao je Kejom, sa Sušačke strane dakle, pored rijeke a mrak se šuljao, ma ne, ne nikome od ljudi, rijeci je dolazio da nad britkim bljeskom Luninim, prijeti i zlostavlja... U čas kad noći nije no ni dana više nema, iz mrklih ulica iza Angelovih leđa, zaori vesela pjesma koja ga silno obraduje: Vuk magare... Na plot nagonio... oooj! Ne bil’ mago... Nogu salomio... oooj! Al’ je mago mudar bio... Kako su se njemu momci dopali, kako su veseli bili! Pa on bogovima zahvali što je radost zarazna i krenu kući svoje jedine. Pogled mu, međutim, snagom prisilne radnje iznova i usput privuče more, postavljajući i dalje nemušto pitanje: Pitaš o kopnu i ljudima?! To se može razumjeti samo – s mora gledajući. Umjesto odgovora, začu govor, stade: „Ako je ono tvoja dragana... sinoć – tvoja nije bila...” Niti obazreo se nije... zvuk ostade gola noć i muk... Je li uopće bio istina? Te je noći pala neka objava rata, oko Angela se uzvitlala stravična zabava do uništenja, divlji ljudski likovi, hrana sustavu zala, on krenu idućeg dana drven kao svetac, krenu Majci Božjoj Trsatskoj, krenu i – oženi se!

140

A čekići opjevahu s mjesečarskih nakovanja nesanicu konjanika, tešku nesanicu hata. (Lorca, Romansa osuđenoga) ❋❋❋

U ta vremena, još se sjećao, čitao je Mavlanu Rumia, čitao je Mesneviju na engleskom, ali već prevedene govorom njegove krvi... same nekako dođoše prastrofe: To je ljubomora Allahova i nema vještine protiv Allaha: Gdje je srce koje ljubav Allahova nije rastrgala u sto komada? „Amin, o Gospodaru svega stvorenoga!” Tako je Angel Rumijevim govorom govorio svoje srce, vjerovao kako je „...i ovo dova koja neće biti odbijena” (prateći tugaljive zvuke s naja dok govore Allahovo ime Hu...) „Ako dani naši odu, pusti ih! – nisu bitni. Ti ostani, jer nitko nije svet kao što si Ti!”... Pa pročita Angel nadalje negdje neznano u sjećanju: „Čovjek neki imao magarca, ali ne i samar: čim je dobio samar, vuk pojede magarca.”... smijao se Angel, odsutan, ali od traženja ljubavi, odustati nije mogao... Nad glavom ponovna demografska eksplozija galebova, i nema zabune, mladi se rađaju crni i bez perja, livreju će dobiti tek nakon četiri ljeta. Rođenje je, univerzalno uzeto, rizično ispunjavanje nečije zamisli, jedina popudbina mističnim novim čudesima koliko onim starima, ta smislenost sveopćega porijekla iz vode je, i tu je, u vodi, uz ono što čuva – tajanstvo istine, s očito nepredvidivim posljedicama... Nastavi Angel, sve tako preslagavati otrcane istine a da ni pravog reda riječi nije nasložio. Smislio je kako će sada, kad se dakle oženio, nešto biti izmijenjeno. Ništa se nije dogodilo osim što je iduće dane jeo ostatke torte, dok mu se konačno nije smučilo. Pritisnu on Agnezu svoju, pritisnu argumentima, i nikako to nisu bili seksistički pristupi, učini on sve ne bi li ona, kakogod pronašla put do kužine. Na tom bojištu izgubi on prvu bitku. O, i ratove je on smjesta izgubio, sve stalne kavge koliko i ozbiljne lomove u tom je času predao, ali daj ti to objasni mladom, zaljubljenom pijevcu! Nego, toga prvog dana kraja, krenu on u kuhinju, dohvati kuhaču i zapečati vlastitu sudbinu. Tako se mladi bračni par smjesti početkom rata u Fijumi, navrh Cittavechie, Gomile, kako vam drago, ali u blizini javne kuće, kažina i zida, s kog je kraljevao mačak zvan Pompeo. Pompeo kao priča iz vječnosti grada, i ako ništa, dodavao je samo još jedan muški, šovinistički, ušančen i ukopan mačistički pojam o egu i, recimo usporedbe radi, plavoj Heleni, moćnoj Troji i stotinama brodova, desetinama godina i ostalim naivnostima! Priče iz prošlosti i basne od jučer, o Pompeu, sve da pokušamo razaznati vlastitu prošlost, sročiti kakvugod budućnost. Nego, evo kako je bilo; na zidu na kom je stolovao macan Pompeo, spavao bi ugursuz na ukrštenim prednjim debelim capama, i samo bi jednim okom žmirkao 141

na ostale glavate mačorčine što se ispod zida mlate za ljubav male, bijele, prefrigane mačkice. Mlatili se macani kao mački u februaru a bio je tek početak januara, te Angel odluči da će im pribiti kalendar na vidno mjesto, eda bi se oslobodio koncertiranja svake noći po ponoći. Za koju barem tihu noć, nadao se. Pa bi ustao, promatrao ratnike, izgubio volju da se miješa, a mačci za njega ionako baš ni malo marili nisu. Otprilike kao Pompeo za njih. I bilo bi tako, dok bi bilo... A onda bi se Pompeo kao strijela bez aviza ili bilo kakvih pravila ratovanja, srušio bi se dakle taj farabut sa zida na leđa male mačje Helene, obavio Helenu i, nonšalancijom objašnjive nepobjedivosti inteligencije, skoknuo nazad na svoj tron da u filozofskoj koncentriranosti, nastavi posao spavanja. Ostatak mačje čurme izaslao bi još koju međusobnu šamarčinu ili ugriz i greb, povukao brodovlje, posadu i zastave, nestao u mrak, dok se kakva nova, plauzibilna razloga za mlatažu ne dosjeti. Macanima se hoće ratovati! Za usmrđenu ribu ili Helenu... macanima doboga sve svejedno! pa opet, svejedno!... nego, to tako neodoljivo sjeća drugog nečega, moguće se vi uspijete dosjetiti – čega... Angel se s punicom slagao savršeno i vrlo je volio pa su se mirne duše mogli solidno svađati i natezati oko najbanalnijih situacija oko sebe a koje i nisu bile bezazlene ako si dobro promislio jer oko njih je suludom žestinom divljao raskalašeni demon Europe četrdesetih: – Tu che sei un Slavo e mangi ’l pane all tradimento, gledaj malo u Krista, porco ladro... on Božju kaznu pati, ali furia Njegova traje čas, dobrota Njegova zavavik je! Miruj zato, caro mio, sve će ovo proći... – Kakvo prolaženje, ova klaonica traje i traje i... – Zločin i dobrota, jednako su volja Božja! – Ako mu je ovo volja, zreo je za psihijatra! Na dvoru ima psihijatre, je li, ima ih? Mora imati, u štabu svetaca, neki je valjda profesionalac! – Monade izvodiš, ti me gha capi’? Europa nije završena, ni mi ovdje nismo završeni, Balkan nije i dugo će još sve ovo biti kup nezavršenih država i ljudi, stvari... namisli loših, glupih, sve nezavršenih... – Sudište i stratište naroda! Ma čuj, Ane, kad se zaželim prodike, poći ću u crkvu kao svi, pusti me na miru! – Ma ki tebe tiče, sam se jedeš, mali moj... ma, svi se mi grizemo, zato priznaj, sebi barem, ti put je lagje... – Zaviđam ti na tvojoj sigurnosti i hrabrosti! Zapravo, jer se usuđuješ vjerovati. Sutra navečer idemo, to znaš, gore za Kupjak, borit ću se, da, ali toliko se bojim da ovo moje kržljavo dijete, ni u kom slučaju, budućnosti nema... Znaš nona,... – on je grlio staru Anu, opraštao se i znao, da je više neće vidjeti...– znaš, ne znam da li ti stalno uspijevaš pratiti moj način govora, ali ja tebe volim!...– brisao je starici skrite suze... i ona je znala, svoju... ali i njegovu sudbu...! Nastavio je zatim... sebi, njoj, nikome...: – Pasija je ono što želimo, ono čemu se nadamo... Pasija je ono, što nas na kraju ubije... capito, rekla bi mi ti? – Da, ali samo u slučaju da život – tako nije htio...! 142

Naborima staričina lica spuštala se nova kap, pa druga, zastala... kao da će joj na svakoj bori nježno spustiti poljubac na smežurani obraz, starica se smiješila i plakala, a on je samo mislio da je te kapi davno već vidio... bisernu rosu po grančicama tamarisa pored crkvice... u svome dalekom rodnom gradu...

143

Oči holbeinske, inteligentne, svijetle, negdje duboko u jednoj transcedentalnoj nijansi sa jedva primjetljivim fosfornim svjetlom erotike... (Krleža, Gospoda Glembajevi) ❋❋❋

Sve su te priče tonule u nesigurnostima prisjećanja na ona crno‑bijela vremena, doba kad su boje svejedno bile određene i znao si tko je suborac a koga treba likvidirati. Sumnje su stigle kasnije i svakome na privatnu adresu. Pod sjajem vjere i istine, bili su oni izvan zakona jer su bili Zakon sam! Pa zaboraviše da bijeg od Pravde, nimalo ne garantira da ćeš uteći i Kazni... Stigoše dakle dani delirantnih apsurda i sulude groteske... „Arriva ’i druzi’!” sprdala se stara Ana, naziv nije bio iz političke nomenklature Azije, „druzi” je naprosto zvala svakog tko se novome priklonio. Drugovi, htjelo se kazati... ... eh, pod sivim svjetlom zore, naša su lica uvijek – istina! Kako je u doba nakon rata morao izgrađivati Jugoslaviju, a isto je morala i Agneza, vremena je bilo malo pa iako je svađa bilo puno, isto to pomanjkanje vremena spriječilo je ozbiljan krah šaljive zajednice. Na sve je legla šutnja, sumnja, umor, tupost, čitanje novina i slušanje radija. Druženja s drugim svijetom na svu sreću, bilo je mnogo, više no što će to umjeti činiti slijedeće generacije. Angel je držao govorancije za prepunim stolom u Gomili. Dijete, kćer, i dalje kržljavu i nervirajuću curicu, šoferi su vozili u školu, neke su je žene pratile oko zadaća, otac je negdje direktorovao, majka opet negdje šefovala i svi su bili veseli, osim kad bi bili zajedno. Korupcija, krađa, masovna ubojstva, reperi su oko kojih se rađa novo društvo? Svako! A dok takvo traje, pripada prethistoriji svega ljudskoga. Vjera da se kasnije nešto mijenja, labava je, radi se o osnovnim zasadama, a one u korijenu stoje nepromijenjene, uvijek spremne da se legitimiraju. Priroda režima grabeži ne mijenja se, ne može, jer to su ljudi i ideje koje i jesu društvo upravili takvom načinu. A geografska širina ima također bitna utjecaja na kronicitet i svaku definitivnost takvih iznakaženosti. Kad je završio rat, naravno, onaj, Drugi svjetski, Angel je bio uvjeren da Bog treba glupanima. Dalo bi se raspravljati... lako i da nije točno, jer sva je zgoda da njima, glupanima, ni Bog‑otac ne pomaže, ali to je iz druge neke omelie. A vjera Angelova bila je vrlo racionalna. Pa oni su bili pobjednici! A da je ljubav Bog, i Bog da je ljubav, toga se (vlastita) uvjerenja, više – niti sjećao nije! Nije nitko jer je općenito, bilo ludo i nezaboravno veselo. Nego, snovi su ostajali!... Snovi što su želje, eh, te je međutim, rijetko susretao, ali noći su nekim tajnim zakonom svoj posao nastavljale kraju tjerati, pa je stajao kao Papa među kardinalima elektorima, istim snovima oslobođen, sa svim vrijednostima duha uz, kladio bi se, partecipazione corale... Još jednom oslonjen na mač, opet, vjerovao je da je pobjednik! Nije razumio čemu mu je potrebno poziranje kad ga prezire, ali tada je opet postajao lagan kao voda, kao 144

kad je na polju frulice pravio, nije zemlju tlačio, poput daha je prolazio idući za vječnim plesom sazviježđa na svodu... Nije ispitivao gdje je, ali u tom je snu bio dom... u snu je i ostao... More koje je volio, u njemu se talasalo zlatno, i odjednom se, žito rodnog kraja vjetrom gibalo dok ga trnci zanosa i strasti po sredini dijele i raznose... Linije, zapusima vjetra postojanje dijele ali... i opet sjedinjuju! U svijetlo i simbol semantike elementarnog, sažetog u čovjeku, u polju žita, u moru... u dijalogu bez početka i bez nesmotrene zaključne riječi... Slike se uporno nastavljaju, nižu se i, ne pitaju... Angel odgovore sanja:...negdje Danteovo vrijeme čini se po nošnjama nijemih sjena, bizantinsko venecijanski način slikanja, atmosferska razjedinjenost oblika galantnih scena, sve kao da je bilo dio jučerašnjeg dana, lavirana smeđa, brzi linijski opisi i nervozne kretnje ruku Majstora, mrlje su atmosfera svjetlosti, one su bića, ljudi su, i vibracija života koji se vidi s riječkog Molo longa. Pojavljuje se zatim siva seppia, veduta Arco Romana iz Gomile, likovi su i dalje mrlje ali sad se pojavljuje muzika. U snu muzika! Slijedi je čujna supstanca pauze – pauza, tišina, ona glazbi daje najvišu formu harmonije...U Angelovu središnjem sastavu u taj tren, izranja sreća... Sreći je najbolji opis sklad, harmonija. Ergo, harmonija jest – sreća sama... Angelovim mirenjem odjednom zatreperi nemir... odjednom, nedostajaše mu analogija u obrisima brodova (to trajno prokletstvo u čovjeku što ne staje, ni u snu, niti kada na promjene ima tako malo utjecaja), nedostajaše mu dakle – rušenje u čistoj vertikali, pad, i istovremeni, kapriciozni nastavak u smušenim konceptima o, na primjer... tisućutristotima... Nedostatak zapravo toliko tipičan i sigurno navođen samo, i jedino, slikom u kojoj je laž – nemoguća! Horibile visu, horibile auditu, horibile dictu – zaključuje Angel, trese glavom i odlučuje da odsada više – neće sanjati. Ali... prazno je i beznadno kada sanje odu jer nikad ne znaš – kamo...

145

Tajne pravječnosti ne poznaješ ni ti, ni ja; Tu zagonetku riješiti ne umiješ ni ti, ni ja; Naš razgovor, u biti, iza zavjese teče, Kad zastori padnu, nitko ne ostaje: ni ti, ni ja. (Kad zastori padnu, Omar Hajam) ❋❋❋

Sve preostalo oko njega nastavilo se onih godina poslije Drugog svjetskog rata, nastavilo se u prostačkim političkim borbama za pozicije. Kao uvijek u zadatoj situaciji, a one su permanentno zadane, nije li tako, što je aksiomatična spoznaja, ma Božja istinitost kojoj stalno tražimo potvrde i izvor je sviju zala. Činjenica, naime, da mi ništa nismo u stanju naučiti... Eh, govorila je pokojna dobra Ana... oni blagi, pametni i pravedni, uvijek su mrtvi... a ti uzmi koliko ti treba! Ionako, sve zbog čega si bjesnio na mene, kad me ne bude nestat će... nestati kao ja! – još mu šapuće mrtva Ana... Moguće da je i to razlogom da je više nema, misli Angel, smješka se a sitna, vlažna stvar niz obraz nije s njime imala veze. Možda neku malu, fizičku, sitnu vezicu... Što se pak doticalo njegove ogromne ljubavi prema rođenoj ženi koja je ostajala trajno bez prava opravdanja i logično, bilo kakvih stimulansa, pa time zaradila neke nezdrave obrise te neki zanosi, politički na primjer, u pepeo i prah sveukupno popadaše, neke tvrdnje postadoše krajnje deplasirane pa i osjećaji sami, vid kao da mu se popravio, pa poče Angel iz čista mira, lagano zamjećivati nepravilnosti linija lica svoje Agneze, njeno držanje također, čemerno i skošeno što joj hod učini teškim, pa preduge noge i u nekoj vezi s tim činjenicama opazi ogroman broj žena u svojoj blizini. Žene, eh! Žene, i to samo mlade, lijepe, neopterećene nazadnjačkim odgojem jer samo takve sposobne su da napreduju (pro aspera ad astra, rekli bismo sažeto i ne bismo pogriješili). Što se drugačijih tiče, nisu nužne. Čitava stvar opet, s Partijske strane nije bila detaljizirana, na koga se kakav stav odnosio određivalo se s vremenom pomalo već od slučaja do slučaja, pa se jedino valjalo malo pripaziti kakve starije jezičave drugarice ili zavidna kolege. Jednom riječju mlade i zgodne, razne sekretarice i tajnice jezdile su hodnicima Angelove Ustanove, a posao, eh to je obavljao sam će Bog znati tko, kako i kada. Svima je bilo vrlo lijepo, barem posvećenom dijelu. Oni kojima nije, mora da su oni bili – ona misterija mizerije, radi koje sistem nije odmah urušio ono, što nikad i nije zaista sadržavao. Ali priču znate i priznajte, dosadna je kao proljev! Nego, sklona je, trajno, recidivu, makar različitih nijansi ali identična učinka, ne znam da li i to znate... U to vrijeme Angela se raspad u društvu poslije rata ali i kasnijih godina kad je postao kristalno jasnim, njega se rekosmo ni najmanje nije ticao. Kao da je slutio da bilo kakve opće i društvene promjene s njime više neće biti povezane. Kod kuće bolje nije bilo: – Morat ćeš me ponovno osvojiti... – Kad si ti to meni pripadao? – Pusti, o sebi ti govorim... A i ti ostaješ ovdje tek kao maska površnosti. 146

– Pogrebna maska, htio si kazati...Nestalne su nam ideje, paternaliziraš i dosađuješ mi... Nego, pastoralne scene su općenito prošlost, zar to nisi opazio? Eto – povratno prdiš u kantu...?! – Moguće mi ti, draga, umiješ objasniti otkuda mi tvoj govor budi asocijaciju trovanja i zelenog praha... i želje da mi netko prava vrati...? I sjetim se, neznano zašto gay‑prosvjeda... i, prosvjednici su goli, i ništa nemam protiv homoseksualnosti, a otvorene geste mi također ne smetaju, samo imam izvjesnu nauseu ili takvo nešto. Od nametljivosti i prostakluka izražaja otvorenim kretnjama... Uživaju li oni jedno u drugome? Radi li se samo o sebičnosti? – Što mi hoćeš reći? – Ništa ti neću reći, tebi nema potrebe da išta kažem. – Žena sam ti... – Uglavnom. Ali ne, nemaš prava i bilo bi uzalud. Ti ne razumiješ, draga moja! Ne radi intelektualnih dosega, radi tvoje bezočne koncentriranosti jedino na sebe samu. – Ma ti i ja više ne govorimo isti jezik. – Moguće. I meni je činjenica ravnodušna. Htjedoh ti prispodobiti samo da mi se otvorenost u seksu ne sviđa, pa to treba biti nešto intimno, a ako se dobro sjećam i lijepo, moje, čuvam to, ne dam, najmanje ulici. Ali niti ljudskom biću ako me ne shvaća... – Vremena sobom nose svoje običaje, imaju svoje mogućnosti pa i svoj ukus i pravila. Za rata a i prije, događalo se da picamorti nedjeljom jedu meso. Sjećam se Berta Patine i gospođe mu Marije Špigete, oni bi imali dobar gulaš za objed nakon Svete mise. Sjećaš se? Gore su stanovali, mislim u samom groblju, ali znam točno, toga doba mnoge su se parone riječke žalile da im mačke nestaju... A tebi su zapele za oko Gay‑parade, pa to se u kapitalizmu događa, kod nas je isključeno. I dobro je, hajmo tako zaključiti. Davno je tekao razgovor o čudnim demonstracijama i Agneza je bila u pravu. U jednom odsječku vremena, kao uvijek... Angel je krenuo da oponira pa je, po običaju, odustao. Vrijeme bi i onako uglavnom potvrđivalo njegove riječi. A on je, eto, mislio da mu sve to vrijeme osobno pripada. Nije Agnezi predbacio saznanje da ga dobri ljudi obavijestiše o njenim flertovima, sam će đavo znati s kime i gdje. Nikad joj uostalom nije niti rekao da o tome zna. Uglavnom, tako je počelo, sitno kaluđerski i gadljivo u mukloj šutljivosti, toliko čvrstom, sastavnom dijelu urbanog tkanja čovjekovih odnosa. Postojale su i druge neke nijanse! Barem ih je on tako nazivao. Moguće jer još nije znao ili zato jer tada nisu imale jasne granice, izraze i najmanje – jasan lik i kakvo bilo jasno ispunjenje. Bile su tek uznemirujući, mračni obrisi nečega... u njegovu svijetu, isključivo, dakle zabrinjavajuće. Ma da, kročilo je njih oboje ponosito svojim životima, s rogovima kao u rikača kapitalaca, ali veselost je bila općenita pojava ili, ako je jasnije, posljednje su drame zaključene katarzama potpisivanja ugovora o – kraju rata (oduvijek nekog rata...). I predajama bez uvjeta (oduvijek se pojavljuju budale koja će proigrati mogućnost postavljanja uvjeta...). Nakon toga je sve u redu. U redu do časa kada konflikti, bijeda, moralna pa materijalna uz sve ostale mračne dijelove na147

ših sudbina, do časa dakle kada suprotnosti porastu do općenito nepodnošljivih ponora bola i mi iznova ne naoštrimo noževe... Opravdano ili ne, ali klaonica će tada krenuti... iznova... a što naše duše i naš duh koliko dio oko posla crijeva, slavno ispunja herojskim, veličajnim, serotoninskim moćnim spazmima. Tako se rode ekstremni ambijenti, a koji niti su novi, niti različiti od dosadašnjih gadosti kroz našu povijest, isti, isti, i isti... ma što tko o tome mislio! Naša priča ipak mora podnijeti i jednu ispravku. Angel se mnogo motao oko raznih žena, mnoge se dame (drugarice hoće se kazati) motale oko Angela. Ali on je u svojoj nutrini, u inat samom đavlu i čestim varanjima supruge, nosio je on i sebi samom čudnovate nijanse... ali one, što neuobičajenošću razaraju! Volio je muziku žarom neznalice istinski profinjenih osjećaja, bila mu glazba onaj neponovljivi i nevidljivi dio tanašnih niti i filamenata koji konačno vežu sva pitanja i sve moguće odgovore. I kada izgube svaku važnost, potrebu, i u svome zbiru svaki smisao. Stjecajem okolnosti, upade on i u politiku, da tako nazovemo angažiranost mlaku i neodređenu, drugi su vjerovali opreznu i mudru, jer osim crte tvrda mentaliteta i eventualno vjere ali nejasnih segmenata i pozicije malo se tu moglo izdiferencirati. Bio je dakle, renesansni čovjek u krivo doba, svileni buntovnik koji svakoga dana započinje život, ali nedoličan i njemu samom. Društveno je ipak ostajao prosjek, mediokritet, valja priznati ma koliko bilo uvredljivo, jer društvo samo takve treba i samo takvima dozvoljava da žive. To je dakle bila jedna strana priče. Druga, mnogo manje jasna, Angelu je ranjavala sam smisao postojanja jer se nikako nije uspijevao osjećati krivim zbog privlačnosti nekih muškaraca u svojoj blizini. Bio je zbunjen i ogorčen nepravdom, jer je odnos prema takvim ljudima u ono vrijeme, bio kakav‑je‑bio, a on ga osjećao kao osobnu objedu za zlodjelo koje nije počinio niti mu je ikad razumio uvjete; kao utjerivanje u krivicu koju nije mogao prihvatiti. Osjećaj koji je preostajao, bila je eto, subdolna, prljava uvreda. I tiha, strastvena i neizlječiva mržnja kao odjek povratnog sentimenta Angelova... ali koga je kao zmija noge, tužan ili bijesan uporno skrivao. Takva stanja samo rastu, bujaju, jača, gora, bješnja... nitko, nikad nije u moći predvidjeti smjernice ako se premetnu bolesnim pojavama, moglo ih se u ona vremena i tako klasificirati ako ne zbog opisnih činjenica, onda radi mučnog raspleta. A u Angela i obitelji mu, bio je najgori moguć, ili negdje vrlo blizu konstataciji.... Trajalo je nevidljivo ali u tom braku, jasno stanje pat pozicije sve dok nije i njemu stigla prva, prava, presuđena realna ljubav i tu se više ništa nije moglo učiniti, bio je spržen kao zvijezda u vlastitom bljesku... Što se s Agnezom događalo i koliko je ona znala o njegovim sklonostima istom spolu, njega se to, tada, više nije doticalo, ne ljutnjom na Agnezu ili vlastiti neobičan izbor, ne na svoje sklonosti, ne na njene... Angel je jednostavno bio – nesretan! S Agnezom to i nije imalo prave veze ali s njom je dostiglo vrh jada. Kad je postalo jasno da ona sumnja a zatim i da zna a on joj konačno i potvrdio, divljali su oboje: – Bio si za mene početak i cilj, a ti si samo sentimentalni peder! Nemoguće je riječima opisati olovo prezira tih riječi povrijeđene žene, a dok ih je izgovarala, pljuvačne su žlijezde lučile pretjerano i ona je zapljuvala vlastitu 148

bradu, zapetljavala se i mucala, ostajala na rubu daha, upljuvana i izbečenih očnih jabučica, ličila na masku kakvu u snu ne biste rado sastali.... A opet, da je imalo mozak uključila znala bi, izbor je stajao u silovitosti gena i među namjerama i htijenjima, traga mu nije bilo, još je manje veze s time imala njena neka ženstvenost, seksualnost, čar, neodoljivost (s kojom sve mi, manje ili više, ipak računamo, na čas, ako ne za stalno). I konačno, sentiment je općenito prijezira vrijedna pojava pa sentenca i s te strane, gubi svaki smisao. – Da sam imao ženu, ne bih tražio prijatelje. Ti nisi žena! – vjerovao je Angel onome što govori... Jedno drugom oni nisu mogli pripadati i to je bilo sve...! Trkači koje je prestigla vlastita snaga preplavilo postignuto vrijeme... Jer bez krivice, ni Angel nije ostao, njegov strah od ulice, društva i njihove Partije u konačnici, njegov narcizam prema čijim je pravilima krivac uvijek Ona, sve je to Angela činilo opasnim neprijateljem. Agneza je pak postala permanentna ugroza njemu iako, i onda i danas, poštovano općinstvo iliti plebs, čvrsto vjeruje da je žena u svakom slučaju, što bilo sagriješila! I da, žena, uvijek i u svakom slučaju, dobije što je tražila!!! Pa bi, da je i u početku provalila Angelovu tajnu, općeniti efekt bio veoma dubiozan, a Agnezinoj osveti od male koristi...”Eh, šutjet ću, kao šljiva u guzici”, bjesnila je vjerujući u bogove poštenog vraćanja, ono, znate, i vjere su toga pune i uvjerenja, ono, zub za zub, ma crkla moja krava, samo da tvoja krepa etctr. Bilo je jad, bol! I beskonačna glupost, nagnojena kroz godine kojekakvim, uvijek lošim osjećajima, s mržnjom kao osnovnom osi osiguranja stabiliteta i trajnosti. Od slasti da mrzi, uskoro niti jedno nije moglo odustati i niti jedno više, bez goruće mržnje neće moći živjeti. Često se događa da strasni odium na okupu drži zbivanja ili ljude, baš suludom koliko neraskidivom vezom i daleko jačom snagom nego li to ljubav čini... moguće i moćnijom? Nije to ogledalo dana, još manje vremena... ali njih su dvoje svom dušom i svom strasti žderali sebe i u slast proždirali ono drugo, prepuštali se mržnji i u istom ciklusu – rezignirali... U govnima povaljane prođoše tako njihove godine. Nisu se razišli, pa što bi ljudi na to kazali?! Isprva se živjelo nekakvim „svatko svojim životom” i oni su vjerovali da su smrdljive gadosti mržnje dobro posakrivali. Ostatak svijeta je vjerovao, svatko za se, da je jedini u posjedu tajne, tajna je međutim bila odavno javna a kad njima konačno sinu da je tako, već su i opće okolnosti bile izmijenjene pa je bilo dana kad su, svatko u svom kutu, zadovoljni ili barem smireni bili, gotovo prijatelji. Životne troškove, brigu o kržljavoj kćeri, javna pojavljivanja, kroz sve su vrijeme dijelili kad‑kako. Nastavljajući farsičnu sprdnju i živo ruglo nikom nužno... drugačije, međutim, nesretnici zaista nisu umjeli... Moć je žene zalegla u muškarčevoj strasti da bi na kraju – uništila vlastito polazište... ali ovdje je bilo i – gore! Uništenje je u ovoj priči bilo rizičnije. Bilo je Angelov mrak!... I sirenski poj, i zov iz podzemlja kada njegov vlastiti neki dio... započe tonuti kroz krik stvaranja, tonuti u početke, u krvav bol rastvaranja mlohave ženske utrobe svodeći 149

njega na izmišljeno, idiotsko ograničenje uz označenu zgađenost strahovitim ženstvom... cijenom života kog je dobio bez vlastita sudjelovanja u odabiru. Čega bilo pa i seksualnih sklonosti. Da je bilo kako nije bilo, koliko bi lakše bilo! Ovako je dane obrađivao kako je umio... fizičnom odbojnošću uz ostalo, do bezglava užasa i bijega... od žene! Tako je barem mislio... Onda se kćer našla na studijama, pa je odjednom već i diplomirala, sve od nekud prebrzo i na svo Angelovo zaprepaštenje. Kad je upisala studij i sve češće izbivajući signalizirala da joj život drugdje negdje teče i traje, Angel se izgubio. Premda je i sam bio mišljenja kako je otužan otac i da tu svoju kćer niti voli niti zna, nedostajala mu je odjednom nepodnošljivo... Zapravo, u zastrašujućem ekvilibriju zajednice s Agnezom, on nikako nije podnosio promjene, potpuno su ga izbacivale iz centra. Ravnovjesje, ponovimo opet, toliko rizično i toliko nestabilno da je i dašak izmjena godišnjih doba, dana i noći, sunca i kiše, sve je to označavalo potrese u temeljima i postavljalo rub očekivane kataklizme. U tim se životima ništa nije smjelo dirati, ma koliko žalosno i trulo bilo... ❋❋❋

Nego, pričat ću vam o Angelovoj istinskoj ljubavi a ta, nije bila Agneza... Zasada, ostario, umoren mislima i uništen snovima, Angel je lutao po vlastitim ostacima kao kroz mrtvi mir nepoznate gradine, prekapao po strahu od noći jer je sam... nakon što ga i iz zatvora izbaciše (radi dobra vladanja, opravdavali su se), zapravo jer je i tamo bio višak i makar propust u postupanju... Kćer je davno otišla svojim putem, mnogo prije kraja njihova puta... nije se javljala, nije je tražio, samo je bio sretan što ne mora pogledati u njene oči... a što je ostajalo kao posljednja očevidna spoznaja u praznom klackanju sata... dana, godina... davnog doma... Malo je toga valjalo pamtiti... pa i zagrljaj za kraj, bio je strašan običaj...! ...ali ne, na robiji je svladao rad s kompjuterom a to tjera u kontakte, nije dakle ovo govor o samoći, bilo je od nje hladnije, značajno tužnije, ledenije od svega što mu uspijeva i zamisliti, bila je to – umrežena osama! Obilazio je stoga gradom, obilazio ovaj tren mjesta kojih se nije htio prisjeća ti, nekom nezdravom inercijom promatrao čudovišna zbivanja u koja eto, upade i on, naprezao je vijuge ne bi li štogod o stanju i, da oprostite, politici razumio. Jedan mu trinks‑kolega popovao kako je on osobno u zatvor završio radi vica. Dok ga nije naljutio tvrdeći: –... onda, u doba titoizma i odvratne, neljudske diktature, despotizma i glomaznog terora... – Nisi kume, nisi! Morao si kume imati mnogo toga na rovašu ili si se smrtno zamjerio gdje nisi trebao! Vidiš, životinja ne sere gdje spava, ne pljuje u ono iz čeg’ jede, to samo mi činimo... i slušam tebe i druge, i pitam se – gdje li sam to bio da sve što govorite nisam vidio... a živio sam gdje i vi, pričao viceve, muljao na sitno i kao vi, kritizirao neargumentirano, odlazio u crkve i usput griješio... Kao svi sistemi do sada i kako će i nadalje nastaviti jer poput ljudske jedinke, 150

svako se novo društvo u krvi rađa a u grijehu jača sve dok sabere snage da postane humanije (?!), ali ovo, upravo tekuće, dugo još, to si neće moći dozvoliti... ako ikad...! INDEFICIENTER je natpis na nečem što bi moglo biti i našim simbolom a vidiš, i to je u osnovi, čista zabluda i pusta želja a moguće je i da nas naprosto upozorava kako nepresušno – ništa nije... Nego, mi ne marimo, ne čujemo, mi znamo bolje, memento mori, za nas, samo je gola sprdnja. Možeš reći romantika, dođe ti na isto. Kad je dalje krenuo, bio je moglo bi se reći ljut. Razljućen, jer stanje ljutnje ipak pretpostavlja osjećaj koji, neodređeno koliko ali, traje... Kod njega, sve se svodilo na trenutačne impresije koje odlaze ne ostavljajući traga niti pouke. Osnova značenja njegova neprisustvovanja ni u kakvim zbivanjima. To međutim niti prisustvo drugdje negdje nije bilo, nije bilo postojanje, nije mogao smisliti što sa sobom započeti. Da ode?, da umre?, to je bio trud a za trud, on volje nije nalazio. Dok smisli štogod suvislo, nastavljao je šetnje gradom... Takvog jednog dana srete Angel svoju ljubav. Ma ne Agnezu, pa razumjeli ste već, Agnezu je ubio. Čovječe, ubio! Ubio do smrti! Veli nije htio, barem nije namjeravao, koliko se njemu činilo. Taj detalj međutim, slabo je kome bio prihvatljiv. Čak i u noći, niti tada stvari nisu tekle kako su se dogodile... Niti snovi Angelovi nisu znači milosti poznavali...! Srete dakle Angel svoju jedinu ljubav od svega jada na svijetu raniju, ali činjenica mu je izgledala divno ravnodušna. Mozgovno ga tek ponešto uposlila pa donekle skrušeno priznade istinu. Da, ljubav! Ona prava i jedina. I da može tako strašne gluposti počiniti! (tajne ceste da se domogne mozgova i duša znala je ona, a argumentom je, kao mačem harala. Samom je đavlu takvo što moglo služiti! Ma možeš misliti, ljubav, pa još jednina! Tako je i sam stanje razumio.). Ali zaljubljenima brda su pod nogama! Svrha pojavi nije poznata, ali buda li pričinja veselje. Zaozbiljno, opstajala su samo dva pitanja: Je li to istina?... i drugo Je li to važno? Neobično zajedništvo za ona vremena skriveno ali svima poznato i gdje je intimno kodiranje, ustvari nekritično djelovanje ideala. Mračni portret mraka... tamnijeg od mraka u kamenu. Melankolija nesuvislog i – ponekad, i smrt bi bolja bila...! Angela i inače nisu nikad zanimali ulazi za koje je znao kamo vode, a kako je ovo bila slučajna putanja ljubavi, zatvorena vremenska petlja i slamanje vjere, svijetlost i bez mase zakrivljen prostor... empirija bez emocionalne određenosti, unatoč vlastitu mozgu jasno je bilo, ostaju relacije krvave sigurnosti do svake odredivosti jer eto, čim bi jedno ma i približno uspio odrediti, sve je ostalo istog momenta počinjalo manijakalno varirati... Tako su stvari stajale, nego kasnije, mnogo kasnije zapravo izmislio je čvrsta ograničenja i odvajao se svakom svojom relacijom... ako, jer... Angel je onih dana uigravao faktore, zašto dakle proučavati teorije, uvijek iznova do njihovih krajnosti? Sad Angel promatra biće koje mu je značilo više nego sve. I danas visoko štuje i pred ljubavlju u prostraciji leži... ali dobro gleda u te oči... oči ljubavi? 151

Zar je lijepima zaista sve oprošteno? Gleda Angel pa misli: Koliko, i koliko kvalitetno ostaje moguće ući u percepciju događaja samo kroz aktere? Naravno da nije mislio o ekonomsko‑socijalnoj prečki ljestvice na kojoj je našao staru ljubav. Pogrešno, jer samo takvo nešto zarezuje snažno kroz stvora nekad ponosita ali neizlječivo bez i najmanjeg viška sentimenata. Talijan je unatoč ratnim priznanjima uspio nekako pogriješiti, krivim potezima u mirovinu otići mlad, ali ostati time na dnu inače bijednih dohodaka umirovljenih radnika i boraca i što je tko zadanih okolnosti bio ili priznao da je bio. Isto je to kad si blesav i ne umiješ što se znati mora, u svakome dobu istomu primjereno. Pa, Angelov je Latinac dakle, na debelo nalikovao Angelovoj supruzi, da se čovjek zadavi smijući se! Misli sada Angel: Onog davnog dana kad se upoznaše, našao je svoju ljubav u Opatiji, na tenis‑platzu. Igrao je s Pepijem, Angelovim starim trenerom što ga je od početka vodio, učio, najviše odgajao ne bi li izgradio karakter agonističnog sportaša jer upravo je takvim držao mladog čovjeka. Tog je trena Pepi, eto, imao novog pulena: – Otvori taj forhand, izravnaj leđa! – Tira, mola, vira, maina...!, nosi se stari stupido...! Pepi je zaobilazio mrežu, idući prema njima skupljao lopte i na kraju, reket kog je naduveni ljepotan – bacio na sred svoje strane terena. Krenu lijepi zatim pored zida za trening, po maloj aleji i nestade u kafeu. Angel je hodao za njim... čovjek ne bi vjerovao ali u tog je božanski lijepog neandertalca gledao sa suludim divljenjem i ljubavlju od prvog časa kad ga ugleda... zatravljen, izgubljen i zapravo ništa ne misleći, blesav i bez razuma... (sve su ljubavi identične, nisu li, a nakon dugih godina kad je o svemu mislio, fizički je osjetio srozanost i na koncu konca, raspamećenost slike, bijedne, smiješne, da se rasplačeš i... sve bi dao da mu se sve vrati!... sa svom glupošću i poniženjem zajedno!). Dugo su sjedili, on je citirao pjesnike, govorio o kazalištu, žalio se na moderan repertoar, sve vrijeme sjećajući se Pepija što lopte skuplja i ni tren da pogleda u svog pulena... pričao je zatim o slikarima koje voli, gledao svaki pokret, hvatao svaki mig na prokleto lijepom licu sugovornika. U neodređenom nekom času dopre mu do izgubljena načina prazno znanje da će jednog dana neminovno pogriješiti... Jer ljubav je ovo... ...ljubav, što je nemoguća i – vječna...!

152

Najistinitije je to, da je tvoje milosrđe valjda još gore od moje ljubavi. (Idiot, Dostojevski) ❋❋❋

Zanimljivo, nikada više Angel nije bio zaljubljen, ispunio je kvotu i kraj, ono kasnije, nešto je drugo bilo. Jasno, kad bi razvijao teorije ili naprosto govorio o odnosima ljudi koje uostalom ionako nitko objasnio nije, svjestan kako misao nije plauzibilna i da mu ne vjeruju, često se žestio: – Ah, vi kako vam drago – govorio bi unaprijed – kako vam drago ali... dobro, postojala je tu određena seksualnost, bez obzira kako je tko zamišlja... i, to je govorenju, smijehu, svađama, davalo čar... Realizacija s time nije imala veze, čak više od toga, sasvim suprotno, postajala je latentna opasnost... dodavao bi, advocatus diaboli... Nije se mogao sjetiti godine kad je sreo svoju kob. Zar ne, moglo bi se to i tako reći, no njegovu je ukusu pretjerivanje vrlo smetalo. I nije imao volje misliti ali jednako tako, nije imao snage prestati žvakati uzaludnu prošlost. Moguće tako tražimo odrješenje i molimo, u patnji osamljeni i nesavjesni, da doživimo dan bez kajanja? Tek se sjećao da je Talijan iz Istre nalikovao zamisli Benedetta Celinia, ličio jednako i Neptunu, i Cereri... zlatne kože i trbuha, beskonačnih izvijenih udova ni muškarca, ni žene ni djeteta no zla i grijeha samog, sol i papar, bezvremena ljepota prokletstva, koja ni bogovima ne može biti snažnije svojstvena. Moguće Erebu i crnoj Noći u blještavilu zlata i straha... ili pognutoj Demetri što se mužu s jeseni vraća, ah, rekosmo već, sve je to bio mrak kao svaka baš ljubav, Angelov mrak, mračniji od mraka u kamenu kako rekosmo... i kakve su zapravo sve čovjekove tmine bez iznimke, u ovoj ermitaži i dosadi gdje hopsaju pobješnjele Eumenide... Njihova je ljubav započela beskonačnim razgovorima. Tako sve one započinju i svi su počeci jednako blesavi i originalni. Pa zar nismo svi bili toga mišljenja, kad se o posebnosti govori? Jer naš je zanos savršeno jedinstven, puno drugačiji i moćan, neusporedivo slavan...! Sudarili se na pločniku, zamislite, molim ja vas!, ili je dragi, draga, pred njim po ledu skliznula, trticu nabila. A postoji mogućnost i da je on, viteški, priskočio nadasve hrabro kad se njoj, njemu, raspala kesa s krumpirima pa još na nizbrdici. Originalno?, dobro jest ali sveukupno nedostatno. Iza originalnosti slijedi uobičajeno kakvo god razgovaranje, ni tu se ništa ne može. Ali ako i tuda naiđe štogod, makar malčice blizu vrsnom, eh, tad ste zbilja nadrapali! Ili se vama makar učinilo, ali nadrljali ste u oba slučaja. Trebalo bi da se držite na glasu svetosti! popovao je Angel i činio sve ljudske pogreške od kojih je zanos ona najletalnija. Imao je znanicu koja je pisala, pa je Angel jednom zgodom upita o toj pretjeranoj količini ljubavi. Ona je objašnjavala da ponekad piše o mužu, drugog puta opet o ljubavniku, onda o prijateljici, svome djetetu, majci... Sve je to svejedno, izostavite imena, misao je uvijek samo jedno – ljubav! ... (što je nemoguća i – vječna...!) 153

– Kako je to jednostavno – radovao se Angel. – Možeš to sarkastično uobličiti još jednostavnije, ljubavi kažeš da je juridi čko‑administrativno‑psihijatrijski arhaizam i, nisi daleko od istine. Sjedeći pored njih, njegov je Talijan prevrtao oči u glumatanju očaja, namjerio plakati kako se činilo, te konačno saže zgrožen: – Objavljujem: si salvi chi puo! – kada ga pogledaše s predbacivanjem, samo je još dodao uz strihninski osmijeh: – Oh, la kućica de nostro prasac, capisco! Ima bolje: Ulisse disse e scrisse che sulle grece grotte, val’ piu un culo vergine che mille mone rotte... Puknu tako njihova prva ozbiljnija svađa nakon koje je Angel nestao na nekoliko dana ali... patnja je bila preozbiljna, nepodnošljiva promjena svjesnosti otkri mu učas psihotičnu stranu te da lud od tuge sve reducira na sebe sama, a smisao ostavlja onima kojima nedostaje. Košmar, slike koje neće zadržati njega kako nije nas ostale, od traženja trpeze rabijatnih besmrtnika da boga djetinjstva sjećanja pronađu i svoju agonizirajuću domovinu...

154

Veliku stekosmo slavu kad ubismo Hektora divnog Kog slavljahu Trojanci po gradu kakono boga; Reče, te graditi stane od Hektora sramotna djela... (Homer, Ilijada) ❋❋❋

Na Mololongu sada prati kako dugi molo iz torbe posljednje kreacije izvlači magle i komade leda dok gradnja dvora napreduje značajno, da se ne ponovi, da ga dalje izmišljaju... da tamo nikad nikog ne bude... moguće macan Pompeo koji je i sam bio kao dim i kao magla... kao mi, imao je toliko toga da kaže, nego nije mu se dalo!... prije ili kasnije vjetar ionako sve vraća... Paradiso... riječ koja se u Bibliji rijetko nalazi, stara enigma persiana, par – des, vrt, mir, dobro, Angel se našao na rubu sloma, gol, bos, stranac... sjeti se, činilo se Luke (23),...voce inconccepibile raj mu obeća i ništa drugo ne reče... (a što nas drugo dijeli...?) Stiže u to do kraja mola i do fara gdje već dugo stoji fotelja. U daljini, počeo je primjećivati jedno prozirno svjetlo kao u manirizmu ili totalnoj zbrci, a dvostruk mentalni kolosijek vodi ga neminovno šizofreniji... sina giljotine, svinju s ljudskim pogledom... Ali prozračno osvjetljenje jedino je, kada realnost postaje erotika ili – zlo koje ljudi čine (Shakespeare, Cezar)... Sve što sam tražio našlo me kad sam prestao tražiti! Velik si Gospode, dovoljno da oprostiš meni malenu. Krenu onda, po danima, krenu tražiti svoju ljubav... bez sreće, bez budućnosti, bez poštovanja... ljubav što je, kao svaka, nemoguća i – vječna! Da li je to bilo onda ili je to sada? Na kraju pod farom dostigne zagledati, govorom simbola sličnost spajati, da ponovi crte lica plitko pod vodom kao da će kistom vući linije Agnezina smješka, sve dok ne osjeti pod vratom miris vlasti ta parfema, starog ’Russich leder’... Mrzimo kako volimo, razlika je u predznaku, intenzitet se ne mijenja. Agnezi je uspjelo preći preko sviju stvari na onu stranu, pa se Angelu čini kako to, drugo, i nije tako daleko i nepoznato kako mi mislimo, a moguće je – da smo i mi, sve već prošli... Ali zašto je lice u vodi, uvijek njezino lice? Jer mrzim kako volim? – tako je mislio ali blago pogubljen, niti u taj tren – nije... nije osjećao niti tračka kajanja...! U praznom srcu, ostaje samo strah... Hortus urbis, prastaro sjeme, optimizam i prošlost u radu... a greške u vrtlarenju... nisu važne! Nekako je valjao kotač vlastita vremena, samo je sve češće brkao javu i san dok ne bi zbilja povjerovao u drugačiju istinu, slike žute od vremena hvatale bi ružičasti ton mlade puti kao desni u mladića, sunce je sjalo nerealnim bljeskom... ali tada zazvoni telefon. Angel se javi nesiguran u kom je odsječku života, u nadi da se ubojstvo nije dogodilo i da nekog silno voli... Nije bilo odgovora iz malenog aparata. Odloži spravu. Nakon samo sekunde, telefon nastavi galamiti. Javi se on iznova, pa glasnije, razdere se zatim svoj ski. Grobni muk ali je osjećao, svaki puta, da je veza uspostavljena. Telefon je zatim opet svijetlio, zvonio... Bijesno, Angel potpuno isključi mobitel, sasvim 155

ga pogasi sve po propisima i uputama. Tek što ga odloži, zazvoni zlo pakleno i, kao da je zvuk inatljiv, glasniji. Buljio čovjek u vražju mašineriju nešto trenutaka, pa se javi... kao da je sprava uključena. S druge strane muk i – uspostavljena veza! Tek što sleđen odloži telefon, ovaj stade bjesomučno zvoniti, i dalje ugašen. I skakati zatim jer je vibracija čini se bila, nekako, bez njegova znanja, uključena. Opet Angel dreknu u telefon ono – molim!? uzalud. Zavitla mobitel pod fotelju pored fara, udalji se hitro... slušao je do polovine mola kako stvar galami, urliče... na početak mola, dva kilometra natrag, stigao je mokar od znoja u srcu zime. „Samo se brda ne sastaju nikada, ljudi se nikada – rastati ne mogu!” – davno ga je proklela Agneza... Krenu zato Angel prema Palazzo Adria, kako li mu je ime sada, njegovoj je ulici promijenjeno toliko puta da nikako ne zna gdje stanuje i ljudi ga blijedo gledaju kad zastaje dajući adresu:...ode stari u ocat, svi su oni crveni, senilne su to komunjare i kada ne znaju, neka im, pa za Bogom, kamenje su bacali... No svejedno njemu, kad uspije izdiktirati adresu, baš mu je na debelo svejedno što tko misli. Uspije on ispremještati i figure na tabli... Hoda uz rub rive, na jedan pa na drugi gat... izbor boje i način nanošenja po nebu konstantno idealiziraju Naturu. A pejzaž uz more duboki je reljef, na ranu nalik, ima svoj bol i svoju slutnju kraja. Bez crteža reljef, ali sa svim svjetlosnim stanjima i tada, ali ne uvijek, urbana se vertikalnost ruši, ostavlja tek spontanost u horizontalnoj mekoći u vlasti i po odredbi prisustva vode... INDEFITIENTER, nepresušnost prozračne polikromatske impresije vode, tonske harmonije beskrajne površine koliko je golem sav svijet i još malo više, što nam naša mašta poklanja... Pita se svejedno zbog čega li su uvijek u pozadini sati ostajale neke crne arije u oprečnosti s ravnotežom zdrava rasuđivanja. Jer tada, prije ubojstva, on nije mogao znati, pa... ono što nije znao... Ili to mi zebemo od avetinjskih nastojanja fatuma da nas obavijesti, želi moguće da avizira u dobroj namjeri, ali budalu krstiš a on, pa prdi, eto to smo i tako nam je (bez oproštenja!). A moguće je sve rezultat laičkog odgoja s kojim smo sami, neminovno suglasni. I kažemo mi kako konceptualno suprotstavljeni ljudskoj tuposti, eksplicite svijet razumijemo i sve isto interpretiramo osobnim, provjerenim, sigurnim pripovijestima. Zapravo, educirani vjerama i uvjerenjima što je također sve isto, ili od goreg gore, sami marginalni, ostavljamo napuštene, apsurdne predmete nakon osobne kataklizme, na ruševinama našeg nastaje novo, bez obzira na inerciju ili entropiju, onaj dio snage koji neće biti učinak osim, moguće... gubilište...! da, tamo je trebalo da završi da je pravde... u nekoj je suri Kur’ana našao riječi „zub za zub”, Stari a i Novi zavjet prepun je krvi i osvete, vapaja i patnje ali vele, obraćao se čobanima a mi, mi eto nismo čobani, zar ne? Odrapio je kaznu za ubojstvo. Odradio ali otplatio nije. Pa kad je pročitao u novinama o jednom suđenju – ubojica je priznao i zatim... još je dodao: „Ovo sam sanjao i želio od mladosti!” imao se i on, Angel, pravo slediti, nije li tako?! Pade tek tada nesretnom čovjeku napamet da ubojice, nisu svi isti... sve kako smo svi ubojice! 156

Od njega desno, uz njega more njegovim koracima laki hod hodi... more boje kristala otoke ostavilo bez vode, daleko... ondje horizont zapada iza nevidljivoga... a za plime, utopit će se! I oni, svakog puta nanovo... nanovo voda odsjajuje svjetlost sunca i sprema je po zakucima dana... Da toga nema, ostali bismo u latentnom stanju sutona a ovako se opraštamo, da, neizostavno, ali ovako živi poetika... moguće i poezija, ne usuđujem se prejudicirati... sigurno je samo da smo uvučeni u individualizaciju smrti čak i kad smo krivci... do sviju đavola, uz meteorološke pasaže... rugao se Angel jer je bio iscrpljen, što... pa rugao se i Mozart svojom Alla Turca... arogancija, bijes, tuga i suludo veselje, hladni je rat završen, kazne odrađene. Pa zašto budućnost svejednako ostaje nesigurna... što smo dakle...? Vidi on nadalje Canallettove mutne vedute, zapravo kičaste... Gomila je siže za Bogove...: i Agneza sanja, ali nikada... nikada više, neće moći proći kroz magle, misli on... jer proći, stići znači!... a to više nije moguće. Preostajale su dakle relacije nedovršenosti, dilatacije vremena, uspavano ostajanje u sustavu koji se dijeli ali ne odvaja od prijeteće mase toliko daleke od njegova smišljanja o umjerenom svijetu. Podsjeti ga tako na monotoni citat istog tona u zoru, na prostor koji se neće završiti, ni mlad mjesec, jednobojan i od srebra, zanesen Zaljevom iako boje nisu čiste, kao niti pun mjesec, naše sjene također, mi, zločinom potreseni... Čudesna vjera bez obreda ušljivih osnivača i svetih knjiga, paleolitik i religiozna svijest, minimum definicije religije, mir dakle i smirenje... ovime su mu želje završavale. Ali svijet je i volja sudbine nešto sasvim drugo! Pođe zato nakon grada i svoje Gomile koja je mnogo više no grad, pođe Angel uz Rečinu laganim korakom tražiti onu od Rajninih kćeri, koja blago čuva kose pletuć do mora dugačke... Što danas čuva u mršavoj vodi? Bit’ će biser? Tako, moj Angele, jedan biser... dobrih naravi primorskih! Pa mu naum pade njegov Talijan, taj pak gadne naravi i – razlog velike patnje njegove. Gluposti! Bio jest opak njegov Talijan, no sva je zgoda, i osjećajni naboj gorak okus aktualnosti poprima, ma koliko i drugu stranu ima u opraštanju i prisjećanju. Ali, koliko nam samo snage valja pronaći – da se sjećamo! Obavljena neka vremena i prošle zatravljenosti da popamtimo, pa odbacimo, kako oni učiniše ili su barem (krivo) vjerovali da su napravili. Jer, ljubav nije moguće zaboraviti, sublimirana zaostaje u micanju plavičaste planete... od ljubavi je... njena vječnost učinjena... od ljubavi, što je nemoguća i vječna.

157

To je nalično bilo veoma kao da s vrha Cio Ilijski grad brežuljasti gori u ognju. (Homer, Ilijada) . ❋❋❋

Sjeli bi ponekad uz kavu. Angel i njegov prijatelj, u vrijeme kad je život već mimo prošao: – Ništa mi jedan drugom nismo, ako smo i bili. No bili jesmo... čudovišta, ako smo i to bili! O promjenama smo poučeni, u dvije stotine ljeta ovog grada izmijeni se ionako, procentualno, petnaestak utjecaja, vlada, vlasnika. Zašto dakle ne bi i homoseksualnost kao misao i način razumijevanja bila jedna mijena, zar ne? Meni je eto svejedno što je homoseksualna orijentacija zauzela određena bitna prava. A žao mi je, da u Parku više nema medvjeda, vukova, srna, supova i žalim za Lorettom, papigom što se stalno derala kotrljajući svoje rrrrr... i žao mi je starog closchemerlea, šekreta od kovanog željeza koje čini mi se, Austrija pokloni gradu na Rečini. Kako ne bi srao van odredaba, što je opravdano smatrano vjerojatnim razlogom općeg rasula. Ali bolje nikad bilo nije baš kao i onima seljanima Chevalierovima što preko brda pisoar htjedoše premjestiti. Eto pade mi napamet pjesmuljak iz osamstotih ali i činjenica da su riječke sloboštine dobivene već 153o. (Statuto Ferdinandeo) i diplomom Teresianom 1779. (Urbs haec commercialis Fluminensis Sancti Viti cum districtu suo...) Pisoar, pjesma i sloboda! Čemu bi molim lijepo, koristilo... bilo što, od tog više? – Znam na što misliš: Semo un nio de pescadori, semo zente che no val: i l’ha dito in Parlamento, i l’ha scrito in giornal... Na Angelove se riječi nasmijao njegov Talijan, nasmijao se, sa sitnim gađenjem odgovorio Kirkinim slovom, gorkim u neizrečenu predbacivanju jer ga nazivahu Talijanom, njega, koji je toliko volio Fijumu, svaki atom toga grada i srcem izabrane domovine... konfuzne njegove arabeske, tragove posla velikih svoga vremena koji su sitna sranja radili, i morskih zvijezda tragove na rimskoj kojoj amfori, izgubljenoj na dnu Zaljeva, mekušce i školjke šutljive i skrite bez prava razloga, ono prastaro, pa i ono novo... sve čudovišno što je moguće još uvijek pronaći samo – na kolicima izbjeglica iz domovine, iz vremena, iz vlastita srca... Pa reče Talijan tužan i bez povjerenja, uz prokleti soriso befardo koji Angel toliko mrzi, uvjeren svaki puta da svoju ljubav gubi, uvijek, zauvijek i stalno... iznova...: – Se per vivere non piu, per morire io torno... ... Ne m’impediranno il passo i mostri marini, Il gigante dell’occhio solo, ne le ombre del Ade... Tako su razgovarali dvojica starih ljubavnika koji su voljeli... Tajna južina crnih rubova u intimizmu bruji poslije teških dana. Duge šetnje i prve magle tih davnih zima jednako se danas svode na društvo preostalih, ostalo ili je grijeh ili sreća, zadovoljenje uvijek iste sumnjive vrijednosti izgubljene u snu, znoju i zaboravu... veza s užitkom, ljepotom i svime završenim, povra158

tak nemoguć ali eksperiment uporno dokazivan u izgradnji emocionalnog stava do izazova i zbunjenosti. Govorili su, makar mrmljali ali čuli su jedan drugoga, nije li i to makar mutan, ali jedan od znakova ljubavi?... govorili o pogledima samo na dobre dijelove ljudske prirode, ipak većinu dana uvjereni da se tamo – nema što naći. Ničeg dobrog dakle u što bi se moglo vjerovati, nada je daleka koliko istina koju zapravo ne raspoznajemo pa tražimo eto, novu zemlju gdje se bogovi neće stidjeti: – Izazov procesualnosti uz vremensku impresiju da shvaćanje tek o njemu, o vremenu ovisi. Odanost, koncept autonomije, uglađenost i doza eventualne perverzije ne može zaokružiti priču. Jer, ljubavi su sve iste i ne trpe uvjete, nikada bezuvjetne! Odraz se naš mijenja bez stanke i izostaju statične situacije koje ionako, uvijek anticipiraju stvarnost i bol kao konstruktivni dio. Jedinstvo predmeta za obranu, način hranjenja i rasploda to dokazuje. Analogni motivi ostaju kao koncept i refleksivnost naših osjećaja, intimni kontrapunkt i pomirenje unutar sebe... Tako su govorili, jedan, za njim drugi... Nisu ipak više šetali. Angel je danas šetao sam jer je morao, morao se naći sa sobom, ali ima dana kada sav prostor zauzme bol a ono što preostane, boli. Činilo se da je za mirnih noći lakše i da se monstrumi za jedan odsječak vremena neće vraćati. Ali sav prostor noći, velike, beskrajne noći od istog prostora ostaje učinjen pa Angel, izranjavan, nastavlja čekati jutro puno cvjetova i još samo želi da ostatak svijeta, nikada više ne susretne. A uvijek je mislio da se utakmica dobiva kada sudac odsvira kraj. Eto, niti tome nije tako... Produžuje drugih dana Angel šetnju do Ulice Garibaldi, bar je mislio da se tako naziva, kao i ono kino gdje gotovo da je dane proveo kad se ono davno doselio tragom svoje dragane njuškajući poput mlade životinje. Da i kino je nosilo ime starog talijanskog revolucionara što bi inače u Angela povuklo monolog o buntovništvu podjarivan osobnim iskustvima i osobnim pogreškama o toj temi. Uostalom, reče netko da onaj tko s dvadeset nije revolucionar, nema muda (da oprosti fino čitateljstvo), nadalje pak onaj koji sa sedamdeset jest revolucionar, taj nema mozga (da oprosti preostalo, pametno čitateljstvo). Naiđe tog dana na ljude koji govore talijanski, pa na grupicu Hašida, na fotoreportere i njihove bliceve što sijevaju, uvijek na smetnju. Polâgan je, naime, u ulici Stolperstein za židovsku obitelj nestalu u Holokaustu, a koja je u toj kući stanovala, većim dijelom sva sterminirana, istrijebljena poput insekata, zgažena, samo je manji dio, gestom neobična i kontradiktorna velikana Palatuccia, nekako izbjegao strašnoj sudbini, kasnije se naselio u Italiji a sada, unuci stigli da brojevima iz logora spomen posvete. Male su kocke s metalnom gornjom plohom ugrađene u nogostup pri ulazu u ono što je jednom bilo dom, da novo vrijeme ne uspije zaobići spomen!...pa se tako i Angel sagnu, sagnu glavu pred mrtvima i savi tijelo u naklon – da pročita, iznova vraćena imena nevinih. (neki su hrabrosti imali da kažu da šest milijuna smrti nije istina!) Sagnu se eto s tolikima još i nakloni žrtvama ludila. Prokletih nakaza sebi toliko nalik... Bio je spreman pretjerivati u pogledu na vlastiti zločin, svjestan ujedno da ono i ovo opet nije isto, potencirajući ipak vrlo vješto, i vlastitu krivicu, i sumnjivo kajanje. Od kajanja se, naime, onog istinskog kajanja, umorio davno, davno... nije se izgleda 159

umorio od varanja sebe sama, blesavog sugovornika kog je najlakše uvjeriti, ili je to tek – za jedno kratko vrijeme? Činjenica da je ubio, činila mu uslugu i pakost jer, znao je, uvijek je tu. Kao vrčina pod krevetom! Stalno nastojeći da Sizifa vidi sretnim pa bi uporno, trećerazrednim duhovnim vježbama izvodio suvišan napor da iskamči simpatije, da po mogućnosti odnekud sam žrtvom postane... On je sve kasnije relacije, Talijana djelomično uključujući, kao da su umjetnost, upitno doživljavao i u panoramskom načinu. Nekih je dana čak vjerovao u divlji vjetar slobode da bi odmah zatim ponavljao kako se kletve vječito napola dijele... opipavao bi opsesivno puls njihovim srcima, dok na kraju sam, ne bi uspijevao prosuditi pa bi proklinjao... Nastavljao je lutanja gradom i kroz prošlost. Tražio mjesta sjećanjima i svodio razloge riječima, jer one, riječi, uvijek imaju svoja lica. Nešto u njegovu mozgu stade nervozno ispuštati alarmirajuće znakove, kao kamion u rikvercu, ali, i to je najavljivalo vraćanje u dane iza Drugog rata uz staru sentencu kako život nije opereta ali vjernost iskustvu još je i rjeđe. Da je bio svjestan svoje seksualne orijentacije i svog pravog identiteta, bi li grešaka bilo manje? Mi vjerujemo odgovoru kako bi, sigurno, bilo manje onih sudbinskih. Jer zašto zamjeramo, prosuđujemo, određujemo, zašto smo sigurni!... kada misao... i govor u tuđi život, ionako nisu mogući?! A bio je tu i pragmatični lijevi san. Njima, tada mladima odnosio je mnogo vremena, misli i osjećaje zlatnom prašinom posipao samo zato, da bi vidjeti mogli i usporediti... Svime pak kao da je nesmiljen entitet slučajnosti gospodario, glup strahovito i doboga pogan, sprdnji sklon, onoj duhovitosti koja uvijek nekog boli. Što je bilo posebno i opet – ničemu nalik... Sva neoprezna naša nadanja i odluke koliko naslijeđene sklonosti, postadoše životom realističnim, velikim, sirovim i krajnje nepodnošljivim... Zabranjenim!

160

Teuta: Za nikakvo ne znam obećanje! (Teuta, Demeter) ❋❋❋

Nije mogao, od bijede je vlastita karaktera, pa je dopustio slučaju da riješi što mu kukavičluk nije dozvoljavao. Vremenski beskrajno daleko, ali sjećanje se vraćalo... Bili su sami on i prijatelj mu Talijan, Agneza je otišla nekim poslom. Talijan je bezobziran i dobro udomaćen digao slušalicu telefona kad je zazvonio. Nije se javio onom na drugoj strani telefonske veze nego je glasno završavao frazu, pa je onaj na drugom kraju, sasvim lijepo čuo: – ...možemo se mi voljeti a da to nitko ne sazna, anche bon! Budeš li mene slušao, bit će tebi lijepo sa mnom... da, molim, chi parla? Nakon čega su krenuli pakleni odnosi na svim relacijama, jer ono je na telefonu bila Agneza. Pa su svi svima otada bili kurve i perverznjaci, luđaci i nakaze. Ljubavi koje su tuda jučer prohodile na bijelu konju s mačem zaštite o boku, s egidom vječnosti u šakama, sa sviju strana rastvoriše se toga časa u gnjilom mulju, kloaka nepodnošljivosti i zapravo nerazumljive potrebe uništavanja. „Cago e pago, e puzzo di galantuomo...”, režao je Talijan i ništa drugo nije imao da kaže u svoju obranu, fućkalo mu se što će s ostatkom svijeta biti. Svejedno što ni jučer, situacija na tabli nije bila nimalo različita. Drugo što nikom ni naum padalo nije, najmanje recimo, jedan civiliziran rastanak. Pođoše dakle svatko naizgled svojim putem ali zuba i dalje zarivenih u živo meso jučerašnjem razlogu za život, dakle ni zajedno niti odvojeni. Ali plijena nitko od njih troje nije namjeravao ispustiti, niti na tren... Da... u svom srcu, nitko se ne vraća... Otići, činilo se dakle svima jednako neizvodivo. Weltanschaung vremena, uvijek je to tako... u svojim nedaćama dakle, sami snosimo krivicu. Pa kako partneri nisu više bili, planu u Agnezinoj inače smirenoj i reklo bi se proračunatoj duši (može li se što takvo o našem najintimnijem koje ni sami nikad ne upoznamo, može li se tako o ’suštini’ reći?), nevjerojatna mržnja, ali i sumanuta panika kad je Angel učas namjerio ići, a ona ga više, ionako, nije željela u blizini. Licem joj lizale uznemirujuće sjene i mrki bljeskovi, oči lude i krvave, u času su vraćale najstrašnijim zlom te odraze panike. Angelu u srce:...nisam znao, nisam mogao znati...! Autistični postupci nesretnika u egzistencijalnom procjepu jer ni jedno nije našlo izlaza do onog zločinom ili žrtvom trasiranog... Angelov Talijan, mediteranskim moćima slutnje i proricanja, osjetio je taj da je partija završena, uostalom ne postoji u šahu mogućnost u kojoj je greška potpuno isključena, ali on, Talijan, kao bullterrier nije popuštao jer nije bio u stanju izvući zube iz lovine... on, jedini, to jest bio u mogućnosti, barem u teoriji... znao jest da mora, ali eto... ni on nije mogao! – Odustati, ne biti vinovnikom zapletu, pa katarzi, smirenju straha u ubojstvu ili samilosti a on osobno, u kataleptičnom stanju ukočena prisustva, svima će naplatiti – vlastitim naknadnim užitkom...! 161

To, takvo, trajalo je dugo, mada je pojam strahovito relativan. Ali naboj se skupljao, jačao opakim intenzitetom, mračno i neumitno srljao svome kraju... Otada, veza s Talijanom bila je đavolski jačega maha, Angel se zaluđen nije dosjetio da je to impuls očaja pa je vjerovao u ljubav. A ta za budalu uvijek dobiva sjaj misterije i ne pita o istini... Ili je, i to je moguće, veza postala samo izopačen dug krivici (bijesom izopačen, makar i još čime, razmislite)... Sve se svodi na isto, replike smušenih uspomena... sjećanje na očaj od najcrnja dna mora dublji s obzirom da jednom... glavu ipak ponizno spuštamo... Zemlji!... ne bi li nam ona svjedokom bila na Danu Suđenja... – Nisam više ona koja je ostala... nisam više ona koja je otišla... Tađ‑Mahal, vele da sufizam nekako tako zamišlja raj... mir, harmonija, savršenstvo reda, stoji on na uzvisini a do nogu mu teku rijeke... Aspiracija vječnosti... Naš pak život, sve on nama umorno ponavlja, ništa ne prolazi, poglavito ako nije radost. Sjeti se Angel negdje ovdje i svoje curice i sasvim mu bi nejasno kud se djenu djevojčica da je neprestano ispadala iz sjećanja? Bilo mu žao djeteta, djevojke, ali nimalo više no što bi žalio životinjicu bez sreće. Opet mlaki osjećaj krivice, više kao smetnja nego li korisna refleksija. U tom stiže do Keja na Sušaku i zagleda se pomno u vodu kao da nešto izvanredno mora naići. Vidio je svoju ljubav, Talijana na klupi uz vodu ali činjenica mu do svijesti nije doprla uz svu naklonjenost čistoj slavensko‑primorskoj karakternoj crti težnje idiotizmu osobnog martirija. A voda, ta nije nosila ništa! Moguće je upravo u tom ležala njena snaga i pun naziv pustinji ništavila... INDEFITIENTER, nije se dakle moglo odnositi na tok vode, nepresušna je po svoj prilici mogla biti jedino naša nemoć. Zato jer se sve iznad nebesa određivalo... – Ameri su govorili za Jugu kako je konzerva crva i the end. Hrvatska je također takva konzerva i uskoro će biti the end. Izgraditi nešto, to okolina nigdje, nikada i nikome ne dozvoljava. Društvo je u raspadu, obitelji, odnosi općenito, a mladi i ne traže posao... znajući da ga neće naći... – Neznanje vodi skepticizmu a taj strahu... – Zar nisi čuo da je Berlinski zid pao? Kloni se dakle debilnih fraza i bijede patetike. Novosti su svuda oko nas. Kasnije se nije mogao sjetiti da li je to zaista razgovarao s Talijanom na klupi ili mu je odgovore, neumjesne koliko i teze, jednostavno slala njegova nutrina.

162

Nakon smrti sveg što biva, samo vjetar ostaje, Nakon smrti onog čega nema – ni smrt ne preostaje. (Postojanje, Mahsati Gendževi) ❋❋❋

Popodne u magli i malo traženja izgubljenog vremena po tihim dvorištima i ulicama, zagubljenim u plavosivim nježnim uspomenama. Stigoše do obližnje birtije Angel i njegova ljubav koji je pred koje ljeto ošepavio jer mu je zamijenjen kuk, ne idealno... ali taj nije mnogo mario ili nije priznavao. U tim godinama svi na debelo lažu, i svi to znadu, i svi se – prave nevješti. Ali, na taj način sebi sličnima tjeraju bijesne pare na uši. Što je često mršava, ali jedina satisfakcija već zaboravljenih zaostalih obračuna. – Gle, stiže proljetni duo! – klipani za trećim stolom silovali su duhovitost. Ostalo sve bilo je prazno, nikog drugog nema osim gazde a njega, poslovično, kao da nema! Zastali su, Angel i Talijan, ne mareći za poantu duhovitosti mladih. – Nekoga tražite? – mrzovoljno će gazda. – Ne... Angel krenu dva koraka, stade, okrenu se, iza njega nikog nije bilo... Talijana ponajmanje! Samo primijeti da je ona vrata za vrt dohvatio bršljan. Ondje su sjedi‑ li, iza onog izlaza koji danas ne vodi nikuda, tamo su sjedili on i ljubav mu jedina, koliko otada prođe ljeta...? Gdje je Talijan, misli Angel... kud li je nestao? Danas, sada, godinama... gdje je, gdje je bio? S kime?! Svjestan da ga i dalje kolje ljubomora, ojađeno zanemari misao, pogleda za treći stol. Tamo nije bilo također nikoga... Dobro je, sve to odgovara. Još samo da provjeri neke odgovore ukoliko bude uspio sastaviti pitanja: – Postoji li vrijeme? Ili je konačno završio kurbin pir? – pitao je i strogo gled‑ ao krčmara u oči. – Niste uvjereni... ali ja sam sigurno ovdje. Birtaš ga smirivao no kao da je i njega samog grabila nervoza. – Mrzim nervčike. I trešnje mrzim, ali ih ne mogu prestati jesti. A one prve, živčane agresivce, e pa još ne znam što ću s njima... – Prijetnja? – Obećanje! – Do tada... mora da to znate, kažite... postoje li poljupci... koji ne mirišu na ilovaču? – Hmmm... alijeni nisu teološki prihvatljivi – krenu gazda mudrovati – nisu... a tu ga ima nešto i s istočnim grijehom – gazda se mudro češao po glavi, a prhut veselo letjela oko nosa mu, što je situaciju s tekstom odgovora značajno smirenijom činilo, pa konačno bez nervoze i sabrano nastavi ravnajući pregaču – ali David na jednom mjestu govori o „...svem živom na zemlji” i odmah, dalje „...i izvan nje”...? – U seksu, što je najvažnije? – Mozak. – Žene? – Žene, one ne uništavaju, one grade, čuvaju, spremaju... Ali, pretjeruju! 163

– Muškarci? – Trofejni jeleni, kapitalci. – Ja? – Odvojenost vam nije dopustila da se i časa afirmirate. Okrenu se Angel mrmljajući si u bradu: – Ovaj je stvarno budala...! Bolje pogleda, bio je već vani, van lokala, rukom je držao kvaku zatvarajući vrata, vidio im stoga mrku drvenu plohu, gazdu više nikada. Posumnja dakle da je i bio... ali nije smatrao potrebitim pažljivije istraživanje... Jedino malo čvršće doh‑ vati vrata, protrese kvaku, ne otvaraju se, prodrma ih jače, vrata su zaključana. Pa to su gluposti! – prođe ga ideja ali nije ga zaintrigirala. Promisli malo pažljivije, na ovom je mjestu sa starom Anom, Agnezinom majkom, ribe kupovao. S Agnezom nije nikada ribe kupovao, Agnezi je peškarija smrdjela. Iz koje li je guzice ova ispala? – pitao se i šutio. Kasnije je njegova i Anina peškarija nestala i na njenom je mjestu osvanulo ugostiteljstvo, pa je prvo propalo, došlo drugo ugostiteljstvo, propalo i to, pa rat i odmah novo, privatno ugostiteljstvo. No, no,... birtija za birtijom i bilo je ugodno, rekli bismo mi hrvatski „gemitlih”. Nitko nije ništa protiv oštarija imao. Ni antiprotivno birtiji a niti načinu objašnjenja osobnih pref‑ erenci. Što, pa birtije su uvijek dobrodošle. Nego, ova je i otišla! – čudio se Angel no‑ sa pritisnuta na prljavo stakleno okance na vratima, gledao unutrašnjost, u praznu prazninu bez spomena kakvoj ljubavi. Buljio je u prašinu, jer vjera u nju, u ljubav, zapravo umišljenost Angelova, i od sjećanja eto, prašinu učini. Popadala prašina po prljavu podu, po Gaggia‑i, mašini za kavu, po stolcima s nogama u zraku kao na predaju, čak je i po paučini prašina popadala, paukovi su također odustali i nigdje ih vidjeti nisi mogao... gleda Angel i sve mu smrdi na trulež a stoji vani, na zraku... dušom mu dakle zaudara, on se prisjeća da je ovaj dio, stara sušačka tržnica, dugo već predviđen za rušenje. Nastavlja, sad već manijakalno fiksirati predmet pažnje, ne mareći nimalo za ispad iz vremenskog toka, gleda zatravljeno kao da će sad‑na, netko sve raznijeti, odnijeti, izbrisati, a on eto, svakako mora ustanoviti još neke sitnice... Tamo prema Učki Sunce zalazi daleko a kao da je ovdje, šapće mu da sebe pogleda!... kada ono ode...: ...Birtije se, dragi moj, mnoge moraju proći i mnoga im vrata valja zatvoriti prije no što se čovjek uspije kući vratiti. Pomno slušaj, Angele, stotinu stanja ima ovaj posuđeni stav prema svemu što si učinio... A kad ti je život bio kao sunčanim zrakama obasjan, nemoj misliti da je, osim Sunca, išta svijetlilo... I znaš..., – govori mu Sunce zadnjom zrakom... tek kada ja zađem, u tmini će ti postati očita istina...! Pa čim svjetlosti nestade Angela ubi strašna zima. Ugleda nož i sječivo, crno kao samo ishodište ove noći, gleda ruku... svoju, ona munjevito polazi... prema Agnezi, pogađa odozgo prema dolje... ali on nije upotrijebio nikakvu energiju, snagu je oštrice nosilo nešto drugo, neznani vektor... O, znao je sa sigurnošću da ni najsitnijeg pokreta učinio nije. To je oštrica šiljak poslala svome cilju a on, Angel, odsada će samo – čekati...

164

A Zeus Olimpljanin udjeljuje ljudima sreću Dobrim i opakim, sam po svojoj svakom volji. (Homer, Odiseja) ❋❋❋

Kasnije, tamo su spominjali činjenice. A te, njemu nije bilo jasno, koga jarca mu koriste kad je točno znao svaki detalj i svaki tren i mutno svjetlo i istinu u njemu – da je volio!... Ali, kazaše oni u sivom i s naočalama na debelim glavama...volio si onaj dio Agneze u kom je bio odražen tvoj vlastiti lik!... Zbunjujuće i odvratno jer su nastale posljedice ali on s time nije imao nikakva posla, supruga mu bila najznačajnija osoba u životu, kleo se u sve što mu je sveto i – nije lagao! Također neobično, ispostavilo se odsustvo svakog zvuka koje je nakon tih razgovora nastajalo u auli suda! Pa je utom gledao Agnezino tijelo koje pada, oči i razjapljena usta, ali zvuk je, svaki, neprekidno i potpuno, i sada izostajao... Lijepo je on, sjeća se, nakon pranja noža i odjeće te kad je sve uredno složio, nož spremio u torbu, lijepo je krenuo s torbom i nožem u Policiju. Nakon što im je objasnio da je ubio, nisu mu isprva vjerovali. Na kratko. Kad im objasni kako je ovo nož i da ga mora predati jer... Otpoče postupak ispitivanja. – Donio sam nož vama jer sam se plašio da ćete misliti kako bih mogao nekoga ubiti. – Čekajte, polako, sve po redu. – Dobro, nikuda ja ne idem, nikuda ne žurim... zapravo, vidite, „polagano” je riječ koja s ovim nije u svezi... – Ključevi! – naredi jedan policajac koji je izgledao glavni. Vas dvojica! Pokazao je na dvojicu momaka, – Obaviti! – Govorite, gospodine! – obrati se glavni opet Angelu. – Morao sam ubiti. Konačno, to sam zbilja morao... Htio sam, ubio sam, ali ja nisam ubojica... ja nemam motiv! Nelogična misao u jednoj apsurdnoj situaciji... on, postajao je sve tiši i sve bljeđi, ukočen i neprisutan: Kada moj prolazak postane nesiguran, čuvajmo se! Tišina u tromom kretanju osmišljava moje, ali i vaše misli u tami. Bez principa i bez zvukova. Bez slika, za svakog drugoga. Stvarnost je otrcana i neprekinuta euforija... nije moja depresija ovih dana. Ne radi se o bipolarnosti, o zvukovima koji sijeku, nije stvarnost bolest nego sam to ja. Kad o sebi mislim loše, mijenjam se. Izgled mi se mijenja u mračan strah... lutku bez lica što će odsada. rekao sam vam, samo – čekati... Općenito, svejedno nema razloga brinuti se, metak koji će vas ubiti ionako nikada nećete čuti... razmišlja opet u starim frazama ali nije siguran je li to izgovorio, ili nije... samo mislio, ili nije... Odavno je znao kako ga strašne himere, Gorgone sa zmijama slika oko glave, neće napustiti dok živi (konačno, bezuvjetna vjernost!), a iskreno nedostajale bi mu. Ako misli... kroz Njih je to činio, ako se sjeća, Njih je valjalo zaboraviti. Neophodne su bile kao kucaji srca ili Agnezine zrake iz očiju, neprobojne i koje će se splesti njemu oko vrata. Bili su oni jedno, on i slike ubojstva... (naravno, 165

mrzeći se kao svatko u sretnoj vezi.) Pa je kćeri rekao da pravo ima predbacujući mu. Ovako je kazao: ... i bila si mi više nego ona!... ali... dijete moje... nju sam ubio!

166

Čovjek je došao taj u bogoliki feački narod. On se je meni pričinjavo upravo ružan. A sad je bozima sličan, vladarima širokog neba. (Homer, Odiseja) ❋❋❋

Što se Talijana tiče, njihovo često, kasnije zajedničko ispijanje kave nije smirivalo Angela, ovaj čovjek za stolom pored njega, drugi je neki bio a ipak, koliko je on beskrajno volio svog Talijana... Bolom osjećaja koji nije imao dozvolu za život. Da, čak niti vremenski, jer otpremilo Angela nakon presude u zatvor, Talijan je ostao, Talijan je na suđenju bio nesiguran svjedok, o čemu je točno bila riječ Angel nije saznao, u sudnici nije čuo a nitko nikada poslije riječi o tome kazao mu nije, Angel nije pitao, i dalje ne zna... kao u auli, tone on u sceni smrti i ne dolazi u stvarnost... tamo, neki su o njemu govorili, branili, plačno molili, pa pljuvali, grozili se i zgražali... Angel je konsternirano buljio u Agnezinu smrskanu lubanju s neobičnim nekakvim suvišnim komadima koje i sada gleda, i poderotinama, raspuklinama u nespojivom položaju glave... Nepomično je nastavljao gledati sirovu boju s tamno crvenim tragovima nečeg kobnog... i nepristojnim odbijanjem svake reakcije na njegove krikove... krikovi su u ove dane nečujni i nijemi, ostalo se ništa ne mijenja... Angel čeka...

167

Al sad ded zapjevajmo peeon, ahejski momci! (Homer, Ilijada) ❋❋❋

Lebić od brda dovlači novi kontingent oblačina, Angel ostaje bez daha a to dere pluća – kako bi mu iščupalo srce...: – Divlji će kapitalizam smanjiti fiskalna davanja. Ali, državi i bogatima. Nastala je rupa u proračunu a država love treba kao nijedna do sada. Dakle, šapu u džep sirotinje. – Uh kako je to monotono, kad će netko nešto novo reći? – Morat ćemo jedno veče sve izgovoriti. – Dobro, stoji da su ono bila druga i drugačija vremena, ali ima tu još nekih sitnica koje ne drže vodu. Stati uza svoje! Pa narav nadalje, razradimo je, pa voljeti ubijati!, postavimo to samo kao tezu, biti prema sebi otvoren... kockanje!, biti netko tko nije ziheraš? Nisi me priznao, napadaš me? Onda kad su pitali o prirodi naše veze. Ne, ti si mene tada izdao! – Noir u misli, noir na nebu, noir na Slavi Tvojoj, narod smo literata samo što smo na smrt lijeni. A koji bi i bilježili... što kad nitko neće čitati. A vjeruj, sižea ne manjka, samo jednog si dana ipak, nažalost prisiljen da se upitaš, hoće li ovo itko, ikada poželjeti saznati, čuti, iščitati u slikama makar... Zamisli to, knjižara iz kioska, kužiš, ne kobasice već knjige! – Heppyend objektivno ne postoji... bježiš od razgovora... – Devijantan si. Prokletstvo! Tebi i Agnezi govorio sam iste riječi ljubavi, shvati, tako ti Boga, shvati jednom, ISTE RIJEČI LJUBAVI ČOVJEČE, DRUGIH SE NISAM MOGAO SJETITI!, – Angel se gotovo zagrcnuo, krvavih očiju... – To te uostalom činilo nesretnim. – Da, dok nisam razumio da je ljubav i kad je različitog smjera, uvijek samo jedna. Nakon toga nastao je noir, crni mir. – Mora da sam baš puno zla načinio! Prije svog rođenja, a i nakon toga svojski sam se trudio... pa ću nakon smrti izuzetno dobro poživjeti... – Talijan se smijao, ali bio je ozbiljan. – Anche bon! – dodao je još, sad već rezignirano. Tako je Angel opet sjedao pored svog Talijana. Vodili bi imbecilne razgovore pa bi odlazili. Nekada kući jednog od njih, a nekad bi otišao Angel sam... svojim priviđenjima. Isprva su ona razarala, kasnije su bila dobrodošla, tko će znati zapravo zbog čega. Zlo, poput dobra, umije sebe učiniti neophodnim. Mrmljao bi starom drugu i ljubavi svojoj: – Ubit ću ja i tebe, polako, da te ne boli... Nerviraš me jer si svaki dan toliko lokalno pametan. Tu mu se dešavala izvanvremenska stvarnost, ali Angelu se i to svidjelo radi njena skrivena smisla. Pa i da ugleda stoglavu neman jer – sjena je na svjetlu pozadine svjetlost ostvarenog! Odnos koji se van tragedije izbjegava, učinak Janusov s dva lica ili stotinu bičeva također. 168

Svjetlo pada, lik Angelov nestaje, on moguće dalje govori... i Talijan šapće jedva čujno... kako sasvim ne razumije... dodaje zatim nježnim glasom, potvrđuje kako značenje riječi ne zna... ali kaže – da je dirnut! Poći će oni jednom prema visinama zatvorenih očiju, sve kao da se zvijezde susreću sa suncem... Ići će jednom kroz crnu noć bez straha... a oluja se sprema...! I pitat će Angela jednom, tako je mislio Talijan a da nije riječ izustio, pitat će ga gdje je ostalo ono gnijezdo mačića kad ga skupilo u zatvor, pitati... zar je samo tako ostavio kompletnu Pompeovu proizvodnju godine! Učini se dakle, Talijanu, da je sve isto... samo... nekog nema... ili pak... ima opet previše...! Među njima nepomična – stajala je Agneza! Da to nije bilo tako... eh, tko zna... ... može li ljubav dvojice muškaraca imati podnošljiv tok i kraj?... Ili je i ova ljubav kao svaka, nemoguća i – vječna?

169

Ta ništa nije tajno što se neće očitovati: ništa skriveno što se neće saznati i na vidjeo doći... (Luka, 8,16) ❋❋❋

Sve se ono odvijalo u neka druga vremena. Danas, međutim, to je zanimalo Angela, što bi se danas dogodilo? I apstrahirajući bedaste ispade neukusa koje nam znade priuštiti pokoji učesnik gay‑pridea, a kakve bi čovjeku ad litteram obrnule želudac bez obzira na orijentaciju, bila seksualna, politička, pedagoška ili koja god druga jer su sve iste, danas, pitao se Angel, bi li njegova razapetost bila identična? Dvojica muškaraca ipak su ostajala zajedno. Usprkos neargumentiranom osjećaju o nekoj Talijanovoj krivnji. U Angelovoj koncepciji ali i kod nesretna stvora koji, sigurno je utvrđeno, nikakve konkretne veze s ubojstvom nije imao. U krajnjoj konzekvenci ono se dvoje supružnika već davno prestalo svađati zbog trećega. Ako je odnos u zajednici dvaju bića zdrav kao jabuka, treći ne postoji. Priča o trećem, čista je isprika, i prvom i drugom, trećem makar, koliko svima ostalima, do Eshila ili smrduljavih sapunica. Ali sve bi drame olako propale, od antike naovamo (osim kakva jeftina političkog ubojstva u zapetljanim trilerima bez smisla). Ništa novo ne izmislismo zadnjih pet do deset tisuća ljeta... pak čovjek iznebuha opazi ovamo kako je sam – politička životinja? (mora da politička drama nije imala nekog debelog razloga da opstane ako joj najveći dramatičari Helade gotovo uopće, vrijeme ne posvetiše?). Okvirno, tako su zaključila dvojica muškaraca koji su i dalje život dijelili. Talijan je svaki slobodan trenutak trčao u „penitenziario” kako je zvao Angelovu gajbu iliti zatvor, veza postade nježno prijateljstvo puno razumijevanja, zašta su doduše godine i muke bile neophodne. Uz povremene Angelove ispade ljubomore, bespredmetne uostalom (bila je to rezultanta stare i poznate, koliko bolne istine homoseksualnih veza o čestom, gotovo neizbježnom faktu promiskuiteta). Talijan je vraćao istom mjerom. Pa Angel je bio među samim muškarcima a priče o zatvorima u kojima ti najprije zube razbiju, prednje, da kome spolovilo ne gricneš, smatrane su istinitim. Pa bi se gadno dohvatili, dvojica što su se voljeli. Patili su također obojica, bili nesretni do bola. Po svoj prilici upravo taj intenzitet učini da je veza trajala čvrsta i sve snažnija. Ljubav dakle, moguće ipak nije nemoguća, o vječnosti se još valja dogovoriti... nije li ta, kakve odlučujuće podatke pronevjerila ? Osim karcinoma, vele da je ljubav, najpodmukliji ubojica čovjekovih životnih parametara. Društveno‑socijalna pozicija jedinke tone sa socijalnim aspektom. Više još s moralnim, ne ulazeći ovog trena u analizu što to moral jest i koliko vrijede norme, hajmo reći društva koje je sveukupno, šašavih pravila i dubiozna morala. Ako govorimo o skupu dogovorenih pravila koje donosi većina, tim više postaje jasno kako ni moral pojedinca nikako nije moguće i nigdje zacementirati. Zdrav, on se mora dorađivati, prekrajati, poboljšavati prilagodbom i popravljati. Kao da su zajedno rješenje dosegli pa jedno vrijeme nestadoše za njih razlike između živih i mrtvih, mir oni nastaniše... 170

Moj Merline, mislila su obojica jedan o drugom, moj čarobnjače i moja savje sti, metodologija istrage stvarnosti seksizma i patrijarhalnog društva, bila to krivotvorina priče ili samo lijepa tema o ljudskim pravima, čini eto da nas matica obojicu istim kretanjem nosi i još, ljudska, gotovo religiozna potreba za razgovorom... nas čini jednim – i jednim s čitavim čovječanstvom. Cives romanum sum! Ili bi se to moglo, za jedno vrijeme bar, nazvati jednostavno – pripadanje? Jer sve što uđe u čovjekov vidokrug, u misao, među riječi i u njegovu koncentraciju, to sve može nastati opsesija i strast... može postati ljubav! Pa se čini da smo bili sve ono što danas negiramo... nego niti novo nismo uspjeli postati pa ono ranije, nije utjeha već prevara. Otkinuti a nevoljni i neprihvaćeni, nepripadajući i zato nepomični. Svemu usprkos proganjani stidom zbog svoje naravi i krivicom zbog otpadništva, natrag ne smijemo pogledati, naprijed je sve neopisivo surovo... pa zaustavljamo trenutak i u istom nekretanju blokiramo vrijeme... jer sve drugo, može postavljati rebuse samo zato, da bi nas ismijalo. Daj mi da ti vjerujem dok još vjera postoji, ne daj da mi prošlost postane način bijega! I ovo je ljubav, i nemoguća, i vječna! Pa ako svatko od nas to izgovori mnogo puta, i stalno, i opet... mogućnost postoji da se nešto od svega obistini! – nekako su tako njih dvojica bogove molila još od početka, i prijetili im nekih dana, duše lutajuće. U mislima im se more ljeskalo i kad se mrači, a svijet bi nestajao do izlaza sunca.. Ljudi su govorili pored njih glasno i bez samilosti: – Oni su komunisti... pa, spavaju zajedno! Njihov je odnos tada već bio pun brige i blage, uzajamne pažnje. Godine u tom prođoše kako se dade zaključiti po zaključivanju seksualno‑političkih znalaca. I u identičnim, uvijek pežorativnim pojmovima o grijehu, političkom i onom vječnom, seksualnom. S obzirom da je Angel vjerovao kako ga u te grijehe samo crkva gura, vrlo malo vjera, diplomatske je odnose s istom institucijom prekinuo. Dvojicu pederasta (osoba čije ponašanje odstupa od podnošljivog, zlostavljač djeteta!!!) svijet je ipak, najvećim dijelom, zaboravio. Više nisu izazivali čuđenje jer svatko je deklarirao uznapredovalo razumijevanje, toleranciju i transparentnost (u odnosu na pedere, na račune u bankama, ni u ludilu!) Bilo je dakle zaludu. I zločin, i sva bol koja se ne može dokučiti – ako nije tvoja! Svog bi Talijana rijetko dobivao na diskusiju a da ovaj ne plane. On sam nije bio bolji. Ali, političko‑seksualno ozračje promijenilo se definitivno. Dovde se složiše. – Atena nam smuti srca pa kaže tremende parole divine, ombre padaju na naše čelo a ne znamo da je nebo tek začarani luk. Vjeruj, u deblu masline bih isklesao log i oko njega, za tebe, gradio bih dom. Ali, geloso sono, gore od njih, anche tremendamente gore, više nego Olimpo intero! Ah, uz tebe drugih ima, barem koliko Penelopinih pretendenata... – Gospode, zar nećeš stati! Kao derviš, ništa nisi u stanju objasniti a na sve znaš odgovor! I meni rekoše mnogo toga, dugo me nije bilo zbog Agnezine smrti i znam, usprkos razuma ili zdravih očiju... tvoja će ljubav dati odgovor. Vjerujem... da nam sudbinu bogovi kroje... nespretno uostalom. I određuju, opako. Ostaje nama da promatramo i – šutimo. Quod dixi, dixi! 171

– Quid nunc? Quod licet Jovi, non licet bovi. Per Dio, zar sada ti nećeš stati? Ljutnuo se Angel na ove riječi, jer se Talijan sprdao. Ali kad pogleda u prijatelja, nasmijaše se obojica. Da, njih su se dvojica smijala istim stvarima, Agneza je danas daleko ali... Agneza se nije smijala uopće... ...davno i daleko je Agneza, vjerna i ne napušta ga, gleda sliku i drveni sanduk na lafetu jer ga na ukop nisu pustili, polaže ružu do nogu lešine, dugo polaže, i davno, i to će ponavljati u vječnost, uz punokrvnost hrvatske riječi i luđačkih slika mrtva tijela što čami u jami bez razloga i bez roka. A on, Angel, poslije je nikada više nije vidio, Agnezu, koja je postala prozirna tama i svjetlost...! Pa on prebrojava drvene cvjetove za Agnezu, na sanduku od drva, girlande drvenih cvjetova preko lica žene s poklonom života... a nadu jedinu zaboraviše. Plaši se jer ne zna kuda bi ga misao mogla odvesti... a ta je zemlja veća od svijeta. Osim toga, prozirno nije i nevidljivo, ta prozračnim se meduzama hrane njihovi neprijatelji, prijatelji ih proždiru ljubazno, zar ne... Nema pakla u dobrog Boga!, riječi su nekog drugog ubojice... U svom srcu nitko se ne može vratiti... djetinjstvo sjećanja, ono u povojima i u još ranijim prostorima, tamo sjećanja minu postajući konačnom istinom mitske zemlje mora i smirenja... ... a kad je dotakneš, pod prstima se mrvi kao da je nikad nije bilo... Teško se čupa iz teških misli, gleda prijatelja s bojazni da je izgubio mnogo od njegove tirade. Nije mu izbjeglo ništa jer čuo je kraj tekuće rečenice. Koliko li to misao do ludila sumanuto juri sinapsama umorna mozga? Nebo postaje odjednom teže od horizonta i tone u trenutak, to bljedilo sjevernog neba slike smiruje svijetlim glasovima dječaka ili vraćanjem tišini, dijeleći vode Zaljeva i kad je vjetar nesiguran i izražen veselošću, stari far pali prve minute sumraka, sjeverac kondenzira misao, južni vjetar izgara i zadihano sužava nebesa sama i zemlju, izbrazdanu vodama... Progovori zatim nepovezano iako se o nanosekundama radilo, reče prijatelju kako izgleda da je vjetar sasvim šašav, puše eto niotkuda i odasvud... – Norveška, nastavi odsutan, tamo i nema cesta, samo voda, fjordovi, jeftino za održavanje... voda kao konačni, istinski protagonist! Valjda je to ono što sam uvijek tražio...? – Imaginacija je važnija od saznanja, to je rekao Einstein, – reče Talijan gle dajući malo sumnjivo u Angela. Ali bio je već navikao i jedino važnim smatrao je da se Angel pravilno uključi za nastavak razgovora. Jednom će to biti, strepio je, kanđijanje mrtva konja, ali Talijan o tome neće sada misliti. Barem još ne... – Kad si na obali, ne diraj šišmiše. Svaki narod ima svoje šišmiše. Ja se plašim šišmiša. Do užasa! Pa zato crtam šišmiše. Pišem šišmiše. Kojih se bojim. I čuvam ih. Jer Rijeka je mjesto, gdje teško mogu naći svoje drugo ja, konja... psa... mačka... galeba... Ja – šišmiš! Angelov je govor izgledao nestvarno samo zato jer mu ne pripadamo, jer mi nismo izdržali invaziju. Na mulu rakete pripremaju za današnju noć i strku, os172

vjetljavanje nebesa pa kao da će propast il’ nevera... ili neka svečanost, jedno i drugo fatalno ako vjetri postanu zlonamjerni. Muškarci onda proklinju, žene se spremaju za parenje a odbijanje nije praktična opcija. Ostale kombinacije ne dolaze u obzir radi parazitiziranih pokreta. Moguće se živi dovoljno zamjeriše bogovima pa je ovako pametnije, no... za svaki slučaj... homoseksualnost lako može biti kraj neuspjela eksperimenta s najinteligentnijim humanoidima. Ma možeš si misliti! Inteligencija! Talijan se smješkao, puštao Angela da priča, tražio poetiku u ludostima jer svaka ludost ima svoju pjesmu. Angel nije spominjao Agnezu, čini se da na nju i nije mislio. Talijan je bio zadovoljan i miran. Seksualne ga se orijentacije davno nisu osobito doticale. Apsolvirano! Po Mololongu, njihovom govorenju, po bovama i po brodovima, čak po onom što ima velike dvije crne zastave, po ramenima dvojice ljubavnika i šutljivu negodovanju slučajnih šetača, po ovom čitavom dijelu kugle s gorućim centrom, eto, konačno mirno pada zlatno večer ljeskajući se u plamenu mora i iskrenju čitave vječite staze Sunca koje tone u nemir noći... i u oči koje zauvijek pažljivo motre. Oči onih, koji se neće vratiti... Angel nastavlja govor, Talijan zna što će on reći: – Duše noću putuju pustinjama i nad morem, nad gradovima grobova, od Jordana i srca Biblije, i Aarona, brata patrijarhova, nad Petru k Nabatejcima putuju, u Kumran da na svitke legnu, nad more i Kvarner gdje galeb zrakom iznad fara, duh vjetra križa bez milosti, diže ga nestrpljiva i ratoborna... Kako si ono govorio... vjetra koji vrijeme pronosi i čini ga da prolazi... – Mislim da ti ovdje nedostaje Isusov ljudski kraj, pa i On je duša... ako je, najbliži je! – Talijan se zatim nježno osmjehnu govoreći Angelu, očima ga u oči hvatajući – i mali ti kapuljci nedostaju, mali, mali i magični, s dugačkim kapama kao čarape i velikim stopalima okrenutim unazad! Tako oni govore, besmislenost je sve umirila a da ništa nije prebrisala. Eh, ali oni jesu postali ružni i umorni (starost je ružna i umorna), zato mirni (starost nije mirna), ništa tu ne pomaže, ionako djecu praviti više ne mogu, a za osobne seksualne užitke, priroda nema nikakva interesa, čak i okolina mnogo manje. Pa je kosa rjeđa, put bljeđa a pamet kraća, i eto, konačno nastaje red. Nekih se trenutaka dogodi zrcalno obratan odnos uzvitlan načinom boja i tipologija sa zen‑elementima toliko da se razumije kako smo još spremni na dijalog. Ali, nisu oni više bili sposobni razviti osvijetljen znamen po kom bi se jasno raspoznao kaotični plan sila koje im živote zdrobiše. Ima li moguće smisla postaviti rebus na zastrašujući način, tvrditi da – ako se želi uništiti vrsta, valja početi s različitima?! U to vrijeme na nekom kongresu psihijatara u Opatiji zaključno zaključiše da homoseksualnost nije problem po sebi već se on rađa kad je takvih više i zaključeno je... da tada postaju nepodnošljivi! Nakazno sjećanje zakona rulje, čopora gdje svatko postaje zvijer samo ako vjeruje u podršku okoline. Nego, moguće ima i drugačijih? Mmmm da, da... jedino... gdje li se pobogu skrivaju? Moda političkog angažmana davno zaostade među ruševinama modernog... čega već... Samo nekih dana, Angel bi opet postajao onaj čovjek iznad crte i vječno pretjeran, pa bi uokolo sebe stvarao zrak težak kao poslije nesreće... ro173

di ga, izgledalo je, toga časa divlja mećava i sjeverna pustara, zaboravljao bi iznova teško stečena znanja o skromnosti i kako moraš krenuti, od svega na drugu stranu – naći koga valja tražiti...!

174

Azrail se lecnu: kad sam ga to ljutito pogledao? Samo sam se začudio kud je onud prolazio. Jer mi je od Boga, istog dana, zapovijed stigla, U Indiji da ugrabim dušu tog smrtnika. (Čovjek koji je htio umaći smrti, Mevlana Rumi) ❋❋❋

Kćer je odnekud došla, vratila se da ostane, svratila usput?... on to nije znao. Danas mu još uvijek u prolazu tkogod dobaci onu vječnu – pederčino! Ili je to bilo tiše ili je on slabije čuo, ili pak nije mario pa ga u posljednje vrijeme više brine i smeta što dodaju...stara itd. Da, starost je pojava koja opravdano zabrinjava, homoseksualnost pak stanje ničim izmjenjivo barem ukoliko se njega tiče. Faza biseksualnosti bilo bi ili čista laž ili pak previranje kako se u politici takva stanja nazivaju a prav je i istinit opis takvim situacijama narod dao kazavši jednostavno, ni v rit, ni mimo! Starost je istinski jedina opravdano zastrašujuća realnost samo dugo latentna, sve dok ne metastazira strah; što činiti ako si sam, nemoćan, bolestan i k tomu još – živ! Neudobno! Samoću je davno osvijestio, kćeri se bojao, ne vjerujući da mu je ikad uspjela oprostiti pa je jedina nada ostajao Talijan, još uvijek ovdje ali taj kao da nikad i nije bio sasvim tu. Ljubav eto, sobom nosi vječni strah, njime uslugu naplaćuje. To veze razara i to isto, nove veze stvara i mi se množimo kako bismo se dijelili i sami od užasa umirali. Sami, rekosmo. Da straha nije, moguće je da bismo zaista živjeli one biblijske godine svetaca, čobana, proroka i patrijarha...? Svoga ljubavnika i dalje nije štedio žestokih ispada ljubomore, nije bio u stanju, sve promjene na svijetu ovise o točki s koje gledamo, pa tako svatko od nas prosuđuje samo iz vlastita kruga postojanja. Tko je govorio o mistici kroz matematička pitanja, apejron i pejron, neograničeno ograničeni... nije se to više uzimalo u obzir jer i sav maskulizam ne kasni da pođe propadati, nije mu ni najmanje stalo da nekakvim znanjem i izlijevanjem erudicije prestigne sliku o sebičnosti, ostalo je ionako završilo u vjetar. U njemu se, Angelu, koliko i oko njega, sve umorilo, prebivala je ovdje još samo glad, ne više, uobičajeno ovom vremenu, ne glad kao fizički oblik bioloških rezultata ekonomskih problema. To se ostavljalo plebsu a što je on, Angel, skupljao sitniš od penzije pri kraju mjeseca, toliko da dostane za kavicu, eh, to se ne računa jer je – bez računa! Pa bi mu ministar financija Hrvatske, malo mogao i sitno čestitati... On, Angel, on, koji je rođen s pozdravom da bude sretan kao August i dobar ne manje od Trajana, on je zadržao svoju platformu. Bez fundamenata i dozlaboga problematičnu, ali... valjda će još malo izdržati, ovu koju minutu što mu preostaje... ceri se Angel i nonšalancijom slona ljubi ulja i autentičnost sjena i života na razapetom platnu, sebe poučava koncentrirano: historicizam obara secesija, suzdržana minimalizmom oblika vlastita vremena, urbanog stila i nenametljiva uresa, (Meštrović, Tiffany, Galet, majstori tiha uranjanja lagano površne ljepote koja se nastavlja u danima, satima, očima koje gledaju...), suzdržanost dakle, akademizam će biti sasvim napušten... što, to je Angel gledao nastajanje totalne umjetnosti! Napuštanjem poze, a drugo 175

mu nije bilo ni da za šešir zatakne... hihotao Angel svjestan da je ovamo svašta izmiješao samo je zaboravio Ateninu sovu, kasniji geometrizam i osjećaj mira i građanske sigurnosti. Eh, davno je to voda odnijela!... Zaostadoše još i simboli sumornog preslagivanja duša pa bi se moglo zaključiti da je to, moderna umjetnost, predaja sui generis. Govorimo dakle kako zađosmo u doba kada i ženski korzet ode da se, srećom našom, ne vrati. A umjetnost, autonomna?, moguće. Totalna? nadamo se da dotle neće stići nikada, bilo bi to zaustavljanje, zaustavljanje je kohezijski fond mogućeg napuštanjem adrese nadanja. Tvrdnja da su zaključci definitivni pretvara nas u fataliste, samo istraživanje, vječno traženje, obrana je od okoštavanja i razočaranja... jer, ono je jedino definitivno! I nov način utjecaja starih opasnosti. Kao rezultat – ostavlja istu ovu melankoliju. Istraga mora ostati vječni credo, ostalo, smrt je! Angel nije takve ideje odbacivao. Iako nije svaki dan. Talijan je bio jednako tvrdoglav i bespoštedno ga uvjeravao i mučio tvrdnjama kao ove, što smo vam ih uzaludno pokušali objasniti, a ni samima nam nisu jasne, pa to mu je. Međutim, bio je Angel tu u pravu, da se složio, tema bi time bila likvidirana, umorena, ubita. Pa su dvojica starih ljubavnika i prijatelja, birala drugu opciju, nekih dana čak i izmjenjujući se u obrani teze, odnosno antiteze. Bilo je još tako spornih tema i oni su pomno pazili da ne stignu nikada do konačnog zaključka sumnjajući da taj negdje, ne dao Bog, eventualno i postoji. Ostajahu zadovoljni, radujući se satima koje su zajedno provodili, čemu gubiti riječi, bila su to dva čovjeka koji se vole! – Jesmo li se odvikli od paternaliziranja? – Možda... Znaš, razmišljam, ne postoje rješenja jer je problem odsutan, nema cilja jer ne želimo stići, hod je važan i mi... da izdržimo, budućnost je šutnja, kao blage misli ostale iz neke gorke šale i posvećene ovoj zlatnoj večeri. Bio je Angel miran i govoreći statističkim rječnikom, moglo bi se kazati prosječno čak i zadovoljan. Osim svega, znao je on vrlo dobro da je razlog svem zlu bio Talijan... i razlog svem miru, ostao je Talijan! Zašto određeni ljudi (situacije ili supstance) u nama proizvedu senzacije seksualnog uzbuđenja jednako kao i odbojnosti, čini se kako je van domašaja shvaćanja ali i utjecaja. A društvo, bezglava Himera bez prava značenja, izabere sebi primjeren red, pa bez razmišljanja sječe glave, pribija na križ, kolcem probada i sudi ono što je drugačije. Za različitu ideju također, ma koliko je nemoguće znati u tuđu misao, tim više što i vlastite, rijetko razumijemo. Ni Agneza niti Angel sa strašnog vrtuljka nisu znali sići. Kad bi vrtnja imalo zastala, oni su se za prečke očajni grabili... kad se ponovno zaletjela raznoseći ih centrifugalnim moćima sumanuta kretanja, njih se dvoje, i opet, i jednakim očajem za što bilo hvatalo... Sudbina nije zadugo zastajala... no kad je jednom opet stala, sve je razloge odvratno ispremiješala... ... istina nije uvijek lijepa a umrijeti nije nimalo lako...

176

Tugujem zbog tebe! Reče: Tuzi toj kraj će doć! Moj mjesec budi! Reče: Htjedoh li uopće doć... (Tuzi kraj će doć, Hafiz, Širazi) ❋❋❋

Njemu samu nije bilo jasan razlog s kog je one luđačke noći Agnezinu dugu suknju kao prezirom odbacio prema gore pokrivši joj njome lice... Žari ga likvidno težište razloga u ogledalima i sječe oštrica... prezir... jer putenom nije našao odgovora kod te žene, kriveći je dakle za pakao i osobni izbor, svjestan da je posrijedi tek njegova priroda, čak ne volja. Život nastavlja, s crvenim nosom nastavlja žongliranje tekućim putem u grand finale, uz salve gromoglasna smijeha – skače u prazninu... Nisam nikako siguran, misli Angel, nikako siguran da ubojice postoje... jednako koliko ne znam da netko – nije ubojica! Moguće je samo manjak u karakternoj slici? Iza provokacija dolazila bi molba, za njom poziv utjesi, ali ja nju, utjehu, apsolutno isključujem prihvaćajući da je problem samo moj. Agneza je bila rođena da dominira a nikog nije bilo da je ikad vodi, preostaje samo da u vrijeme prenosimo smisao prošlosti – meni, da gledam kako Agneza umire... Ne sanjaj više Agneza – jer ti si san! Umivaš se, a lik ti je u toj vodi. Ne umivaj se više Agneza – jer ti si na dnu! U čaši vode gledaš lice koje ti se smješka. Ne pij Agneza – to su tvoje oči u vodi! U ogledalu se gledaš i češljaš dugu kosu. Ne dotjeruj se Agneza zavirujući u zr‑ calo – jer ti si samo odraz! Ne slušaj više Agneza – jer to nije pjesma, to ti kći plače poražena srca! Ne sanjaj više Agneza, jer i moj si sve dalji san...

177

Nemojte mu prelomiti kosti! (Biblija, II Mojs.12, 46) ❋❋❋

Bilo bi neobično da je bilo drugačije, Agneza i ubojstvo ostaju nekorisne životne činjenice mada i kad su najstrašnije vrijeme će ih otupiti... (Nikad nije slobodno plašiti se... nikad, obrana tako postaje kao jemenski nož!) Prolazimo vlastitim životom, za nama ostaje mrak nejasnoća i pustoš u većini kombinacija a sve oko nas čeka jutro. Jednoga dana stanemo i mi u red, čekamo... vidjeti rasut pepeo u znak smrti, žalosti, ili konsternacije... Ti to možeš, govorio bi Agnezi s kojom odonda konačno, nije prekidao dijalog. Kad čovjek prođe, što bude, ti koja kroz vjetar možeš čuti svaki glas, što bude, kaži!? Da li vjetar i dalje rasipa riječi i nezdravu želju za ubijanjem kad već konačno znamo da tamo, tako malo znači bilo kakva orijentacija... bar da znam, kaži, zar uzaludan strah nije kraljevina smrti? Jesi li se plašila Agneza? Jesi li uopće vjerovala ili sam te samo ražalostio? – Dijete one ljubavi koja sjedinjuje, tamo ćeš naći mene... koja sam samo dualnost svih pojava, oružje Trojanaca. – Misliš da je umrijeti zaista nesreća?! Eventualno... prije no stvorimo mno žinu i dademo gomilu krivih savjeta... i Troja je mrtva, pusti je da nestane... da se pogubi u noći Hada... jer sramota je trčati na gubilište i ostajati zato bez daha. Pitat će te Jupiter – koji je tvoj mir, sine? – Znaš Angele, nepoznat je Enejin kraj... ili je otac Imperijalne loze rimske a moguće je... i da je pošao orati more... sam... Ne, Angele, smrt nije nesreća!

178

Gdje su lica iza tih maski? Kamo se sve to rasplinulo? (Vražji otok, Krleža) ❋❋❋

Vraćao se Angel, srcem, sve češće u kraj odakle je dolazio... tko više i pamti kada je dolazio no, čudio se nekim zaostacima nalik pjesmi što sada drhture čežnjom kada mnogo dana prođe da ne zazvoni telefon, kći se ne pojavi, Talijan odluta pa stigne objašnjenje svekolikog odsustva... kao vaga i ogledalo, i kada... kao da više nikada, nitko neće doći! Pa misli Angel i tješi se, riječi se svoje kćeri sjeća: „Eh, Angele moj, tata, kad ti je već toliko do titule stalo, ne dotiče ti se mene tvoja homoseksualnost niti koliko kiša kamena, ne dotiče uopće već dugo sasušena... pa ne mora... ništa proći. Znaš moj Angele, ja ti toliko imam potrebe za muškim rodom ako je to nježnost, da je oko mene bio isključivo lezbijski ili svijet pedera, sve bi ti to na isto izašlo. Rađamo se i ostajemo ono što jesmo, ...zato miruj ti, koji si pobjegao od žene, kćeri, ovog svijeta puste ništavnosti! Ali... kurvanjski si pobjegao, pa to ti je!” Mučio se Angel ne razumijevajući o čemu mu kći priča, govori li o nasladi, niskim porivima užitka u ljubavi s čime spol ima najmanje veze (... to je kao da se Sunce smrači a ljudi u zdjele udaraju!), ili o ljubavi... što je i opet – nemoguća i vječna? Pa bi se sjećao zaboravljenih stihova o zaljubljenima, odonda kada kao da još nije bio živ: „... Ona je zraka Allahova, ona nije ona zemaljska voljena; ona je stvaralačka, moglo bi se reći da nije stvorena.”. Postavljaš, mislio je Angel o sebi, postavljaš pitanja o tajni koju više i ne znaš čemu tražiti, i ne znaš što bi s njome, i ne znaš da je rugobna ova tvoja zbunjenost. Utvara nade ostaje i dalje ovdje, sa stropa te cilja kao stjenica sitna i dosadna, sad na će, na tebe pasti... Kći je razumjela Angelovu prirodu, hoće li se pomiriti s ubojstvom majke, to se raznih dana različitim činilo. Sve u svemu, kći je dobrim dijelom razumjela, on kćer nije razumio uopće, ni onoliko, malo, ljudski i promjenjivo... Jer bojazan je lav, srca su prašume, a život traženje nevidljivog...

179

...i skolit će ih baš ono,čemu su se izrugivali. (Kur’An, 1327) ❋❋❋

Ljudi ga se sjećali i zvali kad bi im bilo dosadno, to ga je počelo zločesto zabavljati pa je gledao i vrebao... malo pomalo i drugi se našli u identičnom položaju. Tek tada zamijetiše starčići da je dan lijep i sunce sja pa se nema smisla tužiti, uostalom, ne pomaže. Bolje telefon u ruke, nazvati kakvog sličnog prdonju kog se u tom sjetiš. Sastanci su bili dosadni, svađe česte a ako bi u mjesec dana čovjek skupio i najmanju iskricu pameti po svim govorancijama, rezultat se smatrao iznimnim kao turistička sezona u Hrvatskoj. No, no, korijenje mudrosti ne mora uvijek izroditi baobab. Majušna potočnica, vlat medvjeđeg luka, zašto ne bi bile dovoljne? − I kapitalizam dakle, može služiti kao lekcija, trudimo se tako razmišljati a nastojimo slično koristiti i prethodni sistem, ali ozbiljan rebus ostaje ono što kapitalizmu slijedi. Ma ne govorim o ovom oko nas, to ništa nije osim odsustva logike i morala. Pogledaj samo vjerske institucije koje bilo boje i orijentacije, sve se one tek brinu o svom financijskom boljitku, pogledaj udruge raznih proizvođača knjiga, muzike, šarenih slika ili šašavih kipova, kud se god poželiš ubaciti, sve može, samo je članarina toliko i toliko, a ostali troškovi onoliko... Isti ti su krivi za ovakvo stanje, samo uzmi katoličku crkvu, oni bi se o moralu i etici morali priupitati, o tome druge učiti. A vidi ti njih! Politika i grabež, ne haju oni za norme i zastarjele nazore, hoće im se puno novca i još više političkog utjecaja. Osobna je to procjena vlastite koristi i magarčenje svekolikih gomila budala koje ne umiju ili se boje krasti; sinekure i pozicije, lovu i nekretnine, diplome i dragulje, komunikacije i ceste, vode i šume, parkirališta i hotele, otoke i škoje, etctr. Kome treba, neka doda još... ima puno još... − U stranci kojoj spadam, već se godinama znalo o krađama i korupciji, o svezi sa svim lopovlucima koji sada u milijardama lipte iz smrada kloake sustava. Svi smo znali i sada? Što, pa valja spasiti to nešto mogućnosti koje lovu članovima nose, samo onim istaknutim, vrijednim i pametnim. Da, ostali šutimo i dalje pa ni za svu šporku šutnju nećemo odgovarati a – trebali bi! − Eh, divljaš i skačeš k’o indijanac oko vatre! Zato što si propustio zadnji polazak vlaka... lopova! − Eto, to je istinska istina, ali kog sam đavla toliko zgađen? Što pak ti!? Ti si se budalo i tukao za ovo. Ja i da jesam, što bih zapravo s tim? Dvije večere ne mogu pojesti, ni ovu jednu ne bih smio, znaš već, tlak... u dva kreveta ne mogu leći a ni u ovom jednom, vrlo često ne mogu zaspati, tražio sam partnera za ljubav, da danas eto ne znam što bih s njim... da nismo postali, ludom nekom srećom prijatelji... Srkali oni pomalo svoje kavice, smješkali se, jesu li zaista bespomoćno rezignirali? − Sve nešto mislim pa mi je nedolično: kad se muškarac dobro nakreše, nikad nisam vidio da skida hlače, a nakresana dama odmah suknju diže... stanite, nije 180

to šala, pitanje je najozbiljnije, nije li moguće razlog što muškarac uvijek sumnja hoće li i trijezan izvesti sve u seksu potrebito, kako valja i dostojno mužjaka, žena pak, i pijana može biti sigurna – uvijek se može na leđa baciti, zar ne? I s homoseksualnim je partnerima lakše, tamo uvijek – jedan može, a kada budu njih dvije, ha... mora se priznati, te mogu – obadvije. – Daj, molim te... priča ti nije duhovita... ali ima u njoj neke istine... − Pa sada, ja nisam za uopćavanje, plediram za „zakon krvi i tla”. − Kaži kako, kad si toliko pametan! − Lako. Presuda mora pripasti zemlji u kojoj je zločin počinjen! − Tvoja te različitost još uvijek u svim uglovima u presudu uključuje, uključuje kako znaš, i u odnosu otac – kći. Moguće je da će uskoro zaista biti drugačije, ne samo deklarativno nego istinski, do tada uzmi u razmatranje drugu istinu – fantazije služe za preživljavanje! Jer, mi boljitka nažalost nećemo doživjeti. Meni je svejedno, ali bio bih vrlo zadovoljan zbog tebe da sam u krivu jer tvoja je pozicija temeljito različita. Tri su stara ratna druga sjedila usred jeseni na Jadranu, Talijan je blago korio Angela, na spomen kćeri Angel ga je pogledao pa spustio glavu. Talijana je zaboljelo, treći prijatelj što se priključio, smiješkom je krpao rane dvojice ljubavnika. − Ti ćeš poruku znati čuti a moja je dužnost tek da ti nešto kažem. Jednom je prilikom tvoja kći meni rekla, doslovno: „ Eh, moj barba talijanski, mogla je mene odgajati horda istospolnih ljubavnika bilo kojeg roda. Meni se toliko sviđa muški, što bi se moglo kazati mačo‑spol a što je dubiozan epitet što si ga sami dadoše, dakle, toliko me privlače muškarci da tu činjenicu nitko promijeniti nije mogao. Postoji drugi jedan uvjet koji u mom slučaju nikako nije ispunjen, trebala sam ljubav da izgradim vjeru. Nije uspjelo, ne vjerujem, apriori, a zbog sumnje u vječnu i načelnu prijevaru, sama sam! Spolnost, seksualnost, brate moj talijanski, s time veze nema. Uz dva istospolna mirna bića i uz malo ljubavi, zar moj život djeteta ne bi bio miran. A one su dvije budale što me rodiše, te su budaletine bile toliko sobom zaokupljene pa debelo zaigrane da su mene svakog sata negdje zaboravljale, ako su me se uopće sjećale. Zato bih, reda mora biti, svako malo batina fasovala, tek toliko da se znade, da se roditelje imade!” Mislim Angele da i o tome valja razmisliti, i to je način gledanja... načas zaboraviti da su hajdučija i jataštvo jedine odrednice svega što te okružuje i da iz toga, nema van, le jeoux son faites! − Način gledanja, da... Mi ne volimo da nas vole, i ne volimo voljeti, skrivamo se iza fraze o opsesiji ljubavi... Netko spomenu Zakon krvi i tla, ovo je tlo drugo nešto od mojega, otuda moja tuga za onim krajem gdje sam krave čuvao, sve kako znam da ni tamo, daleko, kraj i krave, moja frula... ničega od toga tamo više nema...! Čuj, koliko jeseni stane u jedno ljudsko trajanje, koliko se puta može seliti a da se pritom ostane čitav? Seliti iz dana u dan? Znam, sve se mijenja. Ali ostajemo i dalje žrtve suludih parola i vlastite gluposti. Vidi na primjer dosadnu dogmu o nevinosti i meni nikad jasnu onu o bezgrešnom začeću? − Tlapnja o kasnijoj virgo veneranda... 181

− U buntovnoj sreći onih godina što nama pripadoše, eh, koga je bilo briga – iako smo mogli, samo da smo načas zastali, čuti tutanj sumnje – ma tko je mario i ako je vidio kako sa starcima postupaju pa „našeg dragog dotičnog” tamo za stoti ako doživi, opaze – jer se smrti divljački boje, pa ga posjete na dnu bunara zbog nečeg prozvanog domom za starije. Pitam se je li otuda izraz u naroda – tko u strahu umire, prdeći mu zvone! (... mislim da će većini od nas upravo tako zvoniti...) Talijani su valjda i veće rugalice kad staračke domove, ubožnice, ako više volite istinu, zovu kućom odmora. No, hajmo dalje, dokopaju se bližnji starca i uzmu ga cufati faktom da sjajno izgleda (ma možeš si misliti!), smješkaju se i smiju renomirani, tusti i starom se u uho deru (on je obično samo star i nije nužno gluh) deset puta isto ponavljaju (on je samo star i sigurno je od njih manje glup), zatim, govore usporeno i razdvajaju riječi, gotovo na slogove, bulje kretenski u starca od recimo osamdeset ljeta, bulje jer „naš je dragi dotični” idiot, ne razumije, ne čuje i ne vidi sve odurne torte koje su, najnižih cijena, iz obližnje butige od špeceraja dovukli („jite, jite, aš ćemo prascu hitit!”)... a star je čovjek već slab od muke koja ga spopada jer nije u stanju pobjeći (nema kuda!). Ako još ima peh da negdje u gradu posjeduje stan od pedeset kvadrata a koji ovima, rodu najbližemu, mirne snove oduzima! Srećom uskoro, zbrisat će rulja budala, a stari će se konačno dočepati svojih novina, knjige, televizije, imati mira... Svu dugu godinu dana. Ako se lešinarima želja kroz to vrijeme ipak ne ispuni... a tada, počinju prave sudske duhovne vježbe... i radost advokatska... Koja šteta što se stari neće imati prilike tomu smijati! ... ili možda ipak...

182

... medvjedina pijana držala u svojoj šapi i razbila, a zatim okrenula svijetu stražnjicu i zahrkala prostački pretpotopno, podrigujući se kao prase, pred koje je pala ruža. (Smrt bludnice Marije, Krleža) ❋❋❋

Tri se stara gospodina smješkala, rekao bi čovjek malkice blesasto. Ali, neke su istine „gospodini” zaista apsolvirali i nije bilo iskrena neraspoloženja. Danas su sjedili u jednom kafiću usred Gomile. Lijepo, luksuzno, uslužni konobari, moglo bi ovo biti mjesto izbora. Naime, oni su u potrazi za novim sastajalištem a ovo ovdje ima jednu jedinu ali zato ozbiljnu manu za svakog pristojnog primorca ili nekoga tko sebe takovim smatra: ne vidi se more! Ah, ona stara buža na obali, bio je baš u redu samo, konobari mladi pa prostaci, kao da sa starima, baš tako moraju. Starci skupiše igračke i krpice, krenuše Rijekom kao rijekom u potragu. Svidjela se njima potraga a svidjela se i nova, upravo otkrivena gradska aglomeracija koju, mora se priznati, nisu baš dobro, do sada bar, upoznali. Svidjelo se njima i lunjanje. Nabavili oni u to ime i one moderne telefone handy sorte, pa one „tablete”, i za divno čudo, snalazili se prilično dobro... jer, nisu se baš jako izgubili... Rekosmo, imali su i tablete.... tablet – to je mjesto iz Kule Babilonske, svakom je prostoru i duši prilagođen, svakoj glazbi i svakom dodiru... tablet sve ima, voštane tablice (to mu ga je isto, nije li?), dvijetisućeitoliko godina kasnije također. Ergo, table od voska ili kamena, ilovače ili od papirusa zatim papira, plastike i svakojakih provodnika, ništa se promijenilo nije... Danas s tabletom možeš u kazalište... ma bolje, u kino ideš, s tabletom, s njime mjesto u sali nalaziš, kupiš kokice tabletom, mali ili veliki paket kokica tabletom biraš, biraš prije svega i mjesto da se parkiraš, tabletom... sve pričaš svojoj ljubavi... s tableta, nisi je nikad vidio, čemu bi?... sve je tvoje tabletu prilagođeno, tabletu od kojeg dugo nećeš imati sređene snove, također nećeš imati halucinacije kao od šuškanja listova knjiga... zar se zaista ništa promijenilo nije, nikakav razlog za pažnju... Vježbanju pažnje samo more pomaže... i gledaju tri starija gospodina, gledaju jedan drugoga... jednom rukom tablet među prste stisnut, u drugoj telefončić na dodir... Nego izvalio se tu još koji problem kao da je pile pa pišti:... čime bi ga eto čovjek u osjetljivoj situaciji, osim nosom (ne budite prosti!) dodirivao? Kada dobro promotriš, uhom još slušati možeš a i očima bi se moglo koji mot za briškulu poslati, nogama se dade tappis‑roulland kotrljati... šteta eto što repa nemamo! (rogove posjeduju toliki, ali drugom poslu služe). Da, vježbanju pažnje samo more pomaže, moguće i izvjesni protagonizam?, izvan redova tok riječi, najezda, apnea, jezero s iluzijom da nisi za vijeke izgubljen, da nisi potonuo kao stari gradovi, u samoću... u tablet... ...poslije Krista, gubica kao guzica! (Fabrizzio de Andree) 183

Noću su i pjesme i riječi drugačije. Sve oko nas tada istinski počinje daleko na Istoku ali od toga nas dijeli filozofija Zapada, život, pa se kote nizovi propalih revolucija (...tu cerida presentia, commandante Che Guevara!...), do trenutačne seksualne revolucije! A rezultat? Ogromna unutarnja praznina u siromaštvu činjenica. Socijalno humanitarni i humani sklop odnosa i zemlja koja više ne daje dovoljno ili se pak dato nam, ne dijeli pravedno... i o toleranciji se misli, ali stoji druga zastrašujuća činjenica koja rezon u prašinu mrvi, četiristotinetisućamilijardi dolara koji se troše na naoružanje!... da, da nije tako donekle bi bijedi pomoglo! Ali što s priloženim, politikom i ekonomijom, suštinom? Cave canem! – La montagna incantata! – uzvikivao je Talijan ljutito, – postdemokracija je također unaprijed, definitivno blagopočivša defektna izmišljotina i nakaradni san stare drolje Europe a mi smo eto u popravnom domu, u odjelu za poludebilnu dječicu koja jedu zadnjim nogama, glasaju se neartikulirano, blaženi, sjede na šupljoj splavi... Što, pa ono što smo željeli istinski je neartikulirano, a oni koji su artikulirali polako se ubijaju (o suicidu govorim!). – Vidio sam jednog Carravaggia, reprodukciju kao reklamu!, što bih zabranio, ali htjedoh vam reći, vidio sam božanskog fotografa Carravaggia pa mi pade napamet kako je za mene prva jasna misao o umjetnosti bio Cvrčak i Mrav. Bilo je to onda kad sam bio na strani Cvrčka, ali i kad sam razumio da se umjetnost kažnjava... Ma, uvijek je ostao Cvrčak i, basta! − Umjetnici su brojke iz hekatombe, quovis modo. Sjedila vremešna gospoda i vodila nepovezanu, odmjerenu i opuštajuću, malo‑puno šuplju konverzaciju. Umorilo ih znanje, govorila je Angelova kći a on, Angel, bio je ponosan na njen bezobrazluk (kod nas se isti ionako tako često zamjenjuje sa superiornošću)..., kod kuće ona i otac nisu uspijevali stići ni do kakve intimnosti, šale ne daj Bože... a prijateljima je ona objašnjavala kako otac želi razgovarati o smrti njene majke ali ona, neće – jer bi mu tada sve rekla! Angel je, vjerojatno time, bio zapravo prisiljen da piše... Pa je pisao, tjerao radnu terapiju do krajnosti i kao većina nas Hrvata pisao nepovezane i nebulozne istine koje ionako nitko neće čitati pa štete neće biti. Hrvati, naime, svi bi pisali, ali kome? Da, bio je on lovac u plićaku, misli su na stablima ostajale, vino u čaši, već toploj od sunca, mirisi u snazi... pa ipak nije bilo puta Suncem obasjana, nije bilo Sunca uopće... Preostadoše slova od olova. Nije bilo ni jedne zvijezde na svodu izgubljene, nije bilo niti jednog prolaznika. Negdje je bilo more moglo se pretpostaviti, ali ni jedne barke nije bilo, brodovi im već ranije potopljeni, što brodovi, flota, veća od španjolske!... Ali, bile su mokre ulice i nas dvojica, misli Angel, ratnici od pet ujutro i... ratnici koji će pobijediti!... ako ostanu zajedno...! Pa je psa kupio. Nazvao ga Pompeo (jadan pas), ali Pompea nije zaboravio ni njegove mačje bitke, tražio ga i s prozora lude kuće zagledao, noću, neće li odnekud krenuti glavni glas u koru mačorčina. Uzalud, naravno! Jer, Pompeo je otišao za Abudabi... tamo idu svi medeni macani... da se više nikada ne vrate, pogotovo ako su neodoljivi kao Pompeo. 184

– I... zbogom Pompeo jer znam da se više ne možemo sresti! Pusti da te tražim po škripanju u noćnim urama. Nemoj mariti, pa to ja tražim koji kutak što prođe a ne želim banalne i ljepljive pripovijesti jer tišina je esencijalnost svega rečenoga. Ovako... izgovoreno, svedeš na neki oblik pa stvarnost više ne plaši ali ni najezda snova u premorenoj glavi... i, oprosti mi... žalost, jer si drugačiji od onih koje jednako voliš!... Eh, pa to i nije preveliko veselje jer djeluje kao purgativ svakodnevne sapunice na ekranu u podne. Što, sjećaš me na tri čaše čaja u Arapa od kojih je prva slatka kao ljubav, druga koliko je bio život prije toga a treća, kao život sam, uvijek i u svakom slučaju, nikada ni izbliza koliko bismo mi željeli! Ma pusti Pompeo, ne pitaj koliko ću šećera u čaj, pa posao je mudrih da obaraju teze. Ali, ako ne ponude alternativu, znaj, ti, zlo mačje, bolje je ostati u tišini! No, zbogom moj Pompeo, uvjeravam te, znam ja da se više ne možemo sresti...! Započe tako Angel nekakvo zapisivanje, a moguće i zato jer netko, nekada, reče da se mora zapisati a tek tada – smije se zaboraviti! Horizonti su međutim ostajali ukočeni dok se vijesti, bez prestanka mijenjahu. Eho starih uzroka, nije dakle nikada ugašen pa sve u čovjeku živi dalje, zapretano, u zemlji primorskoj i dušama, zatrpanim danima. Pokušaj katarze... Preostalo je svakom pronaći svoje mjesto. Da smo obrazovani i vrlo pametni, valjalo bi tada reći da se traži razrješenje, mi to baš nismo! Znači, izgledalo bi pretenciozno. Ako smo imalo uspjeli donijeti pred vas problem i priču o homoseksualcima, ako smo je približili vašem razumijevanju i, hajmo se nadati, vašem srcu, našli samo malo mjesta za njih – ali i za vas, vjerujte, i za sebe, sigurni smo, biti ćemo vaši dužnici. Konačno, samo pokoju iskrenu misao u vas prosimo, ništa više. Naravno da smo najdalje koliko je to izvodljivo od Pitagorejskog koncepta oslobođenja, tj. misli o misteriji smrti. Želja je ovo, jedino za životom! Još smo manji pri pomisli na Platona i Plotina, i kakvih bilo oslobađanja od tjelesnosti i strasti pa i katarzična zamjenjivanja istog nečim nejasno duhovnim. Ma čovjek je sam toliko ogroman prostor i područja su duše toliko beskrajna da sve u njih stane... i još više od toga... Jedino – zlo ne bi trebalo. Isključiti ga, i opet nije moguće. Epilog našeg dramoleta i čitav ovaj posao, prije bi spadao komediji rođenoj na Siciliji no Dionizijevu kultu i drami što je posao atenskih korijena. Ubojstvo se ovdje zadesilo, ustvari spetljano i slučajno, bilo je pitanje puklih živaca i sviju šavova egzistencija dvoje ljudi koji su ratovali među sobom, ali još mnogo krvoločnije, svatko od njih sa sobom samim. Odnos prema homoseksualcima vrijeme je mijenjalo, nije ljude. Sve se na općoj razini smirivalo ali dugo još neće u nama. Bez obzira na činjenicu da pojava datira otkako svijet izgleda ovakav kakvim ga vidimo. Loše uostalom. Protivimo se braku homoseksualaca iako njihov brak naše goropadne bračne zajednice ničim ne dodiruje. Oni će odmah tražiti da posvajaju djecu, kažemo 185

mi. A nije još uvijek jasno rađamo li se s homoseksualnom sklonošću ili se to razvija u vremenu odrastanja pa je svaki utjecaj isključen ako je kome toliko silno važan. Ako smo takvi rođeni, eto, nikakve utjecaje neće imati odgoj (genetika navodno nije dokazala razlika u kodu hereto i homoseksualne osobe). Uglavnom, ako se rađamo seksualno opredijeljeni, jedino za odgoj važno – ljubav je! Ako li se ne rađamo opredijeljeni, pa, ljubav dva ljudska bića kojima je dijete povjereno, sve će, ako je ljubav, jednostavno prevladati na najbolji mogući način za dijete. Tko će od dva stvora biti otac a tko majka, i to je irelevantno, kćer lude familije o kojoj smo vam pričali, malo bi za to marila. A veliko i patetično ime majke zaslužuje samo ona kamena, Meštrovićeva. Sve ostale, kakve bile, čak muške ili ženske, sve su one malo... pa ništa! Osim onih majki i očeva kojeg bilo spola, koji su imali znanja o beskompromisnoj predanosti. Valja pojasniti: za sebe ne očekivati ništa, jednoga dana biti sretan da izdaleka promatraš život koji je tebi najvažniji. Unaprijed sve nepodopštine oprostiti, a djetetu svome kad prestane biti dijete prepustiti da odluči o svojim postupcima. Pustiti ga, drugim riječima, da samostalan živi svoj život i – odrapi svoju sudbinu! Još jedna malena sitnica, moguće je ovo s roditeljstvom zaista – jedno, jedno i jedino mjesto u čovjekovu kurikulumu gdje spominjanje žrtve nije bljutava rabota!

186

Gdje god da pokucam, svud si vlasnik samo Ti Gdje god da se skrasim, svijetliš samo Ti (Samo ti, Šejh Bahai) ❋❋❋

Mnogo godina kasnije, pisac ovih redova bio je i opet samo stari skrib i ništa više, dakle, mnogo mu je ljeta kasnije ovo govorila u pero kći starog ubojice svoje žene i homoseksualno orijentirana bivšeg komunjarskog, rukovodećeg faktora... ... Govorila rekvijem za starog pedera!, glazbu i gorčinu kajanja, djelomično lišene utjecaja sugestivnosti primorja, a dobrim dijelom i bez traga sažaljenju. Ali među riječima ostajalo je mnogo više od toga... knjige i živote moguće je samo tako razumjeti. Tako da posljednje, tuga i zrno pameti, ostane onome tko ih znade pročitati. Angele..., molim te, odvedi me kući... samo još jedanput!... bilo je posljednje što je Agneza izgovorila na podu njihove spavaće sobe, naizgled već mrtva, ono što je Angelu ostalo fiksirano da ga muči jer se ostatak zagubio u blještećoj crnini krvi što se izlijeva. Zatim tišina. Sve staje... Ubojica moli oproštaj? Da bi se, opet, nešto nastavilo? Čovjek može živjeti svoj život, rođenje, smrt eventualno, vrsta se konačno može i mijenjati, govorio je Angel svoje misli smotane k’o sajla, i poboljšati se vrsta može, ljubazno bi dopuštao, ali dug život i nemoguća gomila nas, dokle će se to moći izdržati? Živa, horizontalna dimenzija nametljivaca! Govorio je Angel: Vrata vrta, vrata dženeta, otvaraju se ponedjeljkom i četvrtkom... da s braćom govorimo i opraštamo se jer će nam toliko oprostiti... U času grijeha, govorila mu stara mati, čovjek nije vjernik u tom času! Ima načina da se pomirimo, ali ubojstvo je akt nevjere, odgovaralo je nešto u Angelu, jer... tražeći u Boga oprost, sam ga ne dajem... tako je presuđivao. – Nije između vlasti, nauke, dominacije sigurnosti, nije tu kume znaka jednakosti! Tako je Talijan govorio za dugih sati sjedenja po kafićima, prije no što je umro. Trgnut iz misli Angel bi ga pogledao malo zbunjeno a ovaj bi sav sretan palio diskusiju. – Evo ti, Hirošima je dokazala da sigurnosti nema, govorim ti to dugo, i nema tu diskursa o nekim eventualnostima. Pa Japan je već bio na koljenima. Bomba je, svaka i uvijek, indiscriminatamente ubojita. – Eh, niti jedno oružje ne pravi razlika... ali oružje ne ubija, ubijamo mi! – Pusti sada... ti uvijek o istom. – Što o istom, što opet, pa ja o tome i ne prestajem govoriti! – Da, a zaboravio si divno znanje razgovora, znaš, to ti je ono, teza – antiteza. Ono, govori jedan, pa onda govori drugi a onaj prvi, zamisli, sluša! Sposobnost koju moguće zaista ima samo čovjek i, basta! Po svemu drugom gori smo od drugih živih stvorova. 187

− Da, ili si ti debelo neraspoložen. − Može i to! − Dakle, ako iskažeš rasap hladnog rata kao prisilu, našlo bi se mjesta lu dičkim satima bogova, hetero, transeksualnost, biseksualnost, homoseksualnost, pola od toga uopće nije istina, istina je ljubav, nemoguća i vječna, nikako groteskni lik moći vjere, politike... i ljubavi ako je o moći riječ! (doduše... onda o ljubavi nije...) Zamisli lik ljubavi, profila gdje se očekuje uspjeh... i obrnuto, teatro di fierra i ekvestralni dokaz vojnih vještina! – smijao se Angel ali svog Talijana nije nasmijao. Angelu se u glavi miješale glupe slike i još gluplje misli, odakle mu to? „Kićen kao lijepi Vasa, lijepi, izgubljeni, ludi Vasa”... Talijan će kao lijepi Vasa, kad‑tad, a lako i kad‑rad’, potonuti. Mora, radi reda i matematičkih kalkulacija zdrave pameti... Pa je stao žaliti! Talijana, svoju ljubav i svog prijatelja, žalio je i Agnezu, ali ovog časa za nju nije imao dovoljno vremena. Moguće je znao da se sveopći rastanak bliži, brži od svega bitnog, i jednako nepodnošljiv... gleda u Talijana i ne čuje ga... gleda mu još uvijek lijepe oči što su samo za ton ili dva izgubile boju ali nisu sjaj, pogotovo u žaru rasprave... oči, ovog časa kao teško, mrtvo, more... sa svim prijetnjama svijeta na svojem dnu... Bilježio je Angel, pisao tu nešto, crne riječi olovnih slova... razglavile se (Shakespeare), i moć, i glupost, i moj strah, napisao je, ali mene ne zanima ništa što budale znaju. Misao mi se i kćeri vraća, djeca su u ona doba, ionako bila nepredviđen fenomen i, ne jedini. Bogove valja popisati također... razmišlja Angel o svome stvaralaštvu, a to i nije lak posao jer ih se sjećamo u oblacima alkoholnih para, vlastitih, dok je u njih magla simbol krvi i sudbine...obožavane, pijane rulje...! Ali ti bogovi nestadoše pa naiđe drugi jedan... i njemu gubimo lik, razglavio ga (Shakespeare) celuloidni Djed Božičnjak, debeli trgovački putnik firme Cocacola i sve ne valja osim jednog – savršena pića! (Ambashiatore non porta pena!) Debeli Coca‑Bog svuda rasipa piće friških bogova i sigurnu ovisnost uz trošak. Suvremenost sve do američkih pionira, zajednički osjećaj strasti i trasgresije. Popiti to, drugo nešto znači, baciti sebe u eleuzine i sve ostale nejasne grijehe. Konačno, Cocacola financira sve strane na izborima jednako i kad mi bilo što u životu biramo, a zašto i ne bi...? Do priče pred san, vrlo hrvatske priče razumije se, zatim piće noći i etiologiju novog smisla, novih uzroka i razumskih povoda? Bit će prije sjena i nasljeđe savršeno svega što je čovjeku neprijateljsko!? Agneza nikada nije dolazila u san sama, na ulazu bi stajala, govorila nerazgovjetne foneme pa na kraju sama slova izgovarala bez smisla ili ga on nije nalazio, njemu se zaprepaštenje u dušniku lijepilo pa on ne diše... u vremenu apneje vidi jasno... Pompeo besmrtni stari psić, i mačji je Pompeo bio besmrtan (jer niti jedan od njih ne zna o smrti a ubija!... kada to tako treba biti...). Samo ja, ja dobro znam... ubojica sam dakle a između nas je – nepregledna razlika u – razlogu. Tih je dana uginuo Pompeo‑pas. 188

Crkao pas! Pa? – misli Angel... Koliko bi bilo sablažnjivo, nastavlja u mislima, da priznam kako sam za Pompeima (ma ne!, poradi dva dlakavca a ne zbog grada legendi)... žalostan sam eto, za njima više no za ljudima što me izdadoše, odoše kao da im se žurilo da tamo stignu prije mene...?! U gradu, dugo ga je na Agnezu podsjećalo gotovo sve. Pa se čudio ludom mehanizmu jer većina tih predmeta, ljudi, situacija, nikakve veze s Agnezom nisu imali... A kada se sve umirilo, u gradu je nešto nedostajalo. Ostajao je nepotpun a on je kao Uliks, nastavio tražiti dom iako nije znao kako izgleda, niti čemu će mu... Agneza je odmah bila najznačajniji stvor u životu. Želio je na svoj način biti joj drug, ali upravo njegova ovisnost o njenoj volji činila je nju, trajno neodlučnom. Pa on, uvijek iznova, analizira ono prvo jutro nakon ubojstva, dramatičnost ili melankoliju kiše, tragične obje, moguće i smiješna filozofija bolesti i metamorfoze svega do metafizičnog rođenja u leptiru u agoniji, frenetičnim spazmima simbola nalik na srce koje divlja... lupa... staje! Prazni imaginarij realnoga u monotoniji ponavljanja pokreta, Angel gleda u predmet koji je ubio (on, Angel, nije ubio!)... sječivo što ga je noćas dugo prao... i ponovno... prao, uporno... prisilom bez odmora, u ponavljanju ludila ponavljanja.. Otada uvijek vidi u svjetlu zore i provali novog dana, vidi – kako čelična oštrica sjaji čisto...na njoj, nikada nema ni traga krvi.

189

Vrijeme se izmijenilo, i ja skupa s njime, De mi štap donesi: stigo čas, putovat’ mi je.. (Zub, Rudaki) ❋❋❋

Nekakav rat protiv živaca a da se pritom živce ne izgubi... zaprepašćujuće, lude stvari tako često uspijevaju, pa je i Angel, općenito uzeto, bio izvanredno mirna osoba, jedino je trajala kronika dugih dana otprilike kao odziv mora na globalno podgrijavanje lopte na kojoj sjedimo. Svejedno, nastavit ćemo svoje micanje zato jer se natrag ne može, zatvori vrata brate, zatvori srce! kaže pjesma, proljeća se ne vraćaju, ono hrvatsko – nešto malo manje... Historija je posljednja mogućnost ostvarenja sna, ali zašto je drugačija čim se na čas okrenemo!? Angel je pričao svom ljubavniku sve nijanse kad bi došla večer i sivilo sutona: – Nikada nisam želio odrasti, nikada razumjeti, znao sam da dječake volim a curice su bile za igru i jurnjavu poljima. Uvečer ti pričam, da li zato što sam osamljen pa zaboravljam istinitost govora. Ti kažeš da si tu, ali ti nisi moja kći... ti si poslije... ništa nisi a ni Agneza nije moja bila. A ja sam druge trebao, druge da se u mene zaljube! Da pate! Da ljubav pate a ne muku bezizlaznosti... Onda, kod majke i kod moje kuće, našao sam jednu sliku Krista, mojeg brata, moj ponos... i ako ode, znao sam – odrasti ću! Pogledaj molim te, na svodu noći mir je... Neka, samo da više ne boli... htio bih, znaš, htio bih biti mrtav ili... plesati... – Prokletstvo! Nužnost priznajem, agonija je trijumf jer – zadnji časovi uvijek pripadaju žrtvi! – Pusti fratello, žalost je metafora svega što učinismo jedni drugima, svaki je osmjeh jedna prijevara, svakom lijeku jedan nož, revolver svakoj točki gdje nemamo pravo, jedini bi heroji bili djeca, ali samo dok ne saznaju kako – postati gomila mesa za sterminij. Ne tuguj brate i nemoj prestati govoriti mi! Ja te molim! – U umjetnosti, homoseksualci su toliko mnogo da li, zašto se o tome ne govori? Senzibilitet obaju spolova bogatstvo je i kao da se može od oba spola poklon, ponekad barem, apostrofirati upravo kod nas. I gledaj, na savjesti svijeta, uz pretpostavku da postoji jedna, tu brate moj leže teški grijesi. Hoću ti kazati da siromaštvo, primjera radi, također nije fatalnost. I ono je – krivica! − Čija, pobogu, još samo to reci? − Kada to saznamo, moći će i završiti! – Imaš pravo a ja blesavo klišeiziram. Siromaštvo je osim svega, prestalo biti geografski pojam, antagonizam sjevera i juga, nesreća kontinenta. A kruh je od noći vremena ostao jedina prva metafora svih razjašnjenja. Ostalo, sve je šupljina. Angel se blijedo smješkao, i dan je blijedio, zorno je Angel tražio sabranost kako bi ljubavniku ispričao što sam nije razumio: – Dok sam bio u zatvoru, znaš, tamo je s jednog prozora u hodniku bilo moguće gledati pravo u kuću nasuprot. Molim te, ne budi blesav i ljubomoran! Što 190

ti pričam nije senzualni san, a mislim čak i da mi je jasno da sam se još žustro borio s vjetrenjačama a jedino želio mir i običnost. Dakle, tamo preko se prozor otvarao tek oko jedanaest sati. Znao sam da tamo živi neka kurva, da se i tamo, život troši na neisplativ kredit. Prostitutka je dobila ime. Zvao sam je Marija. Popodne sam već živio tamo, Marija je na prstu imala moj vjenčani prsten... na licu je rufiana Marija imala rupice... i voljela se glasno smijati. Pokušao sam provjeriti ali ni danas ne znam je li žena s prozora imala na licu rupice kad se smije, niti sam joj smijeha čuo. S te je udaljenosti bilo nemoguće utvrditi pa sam se bavio mišlju da koga zamolim za dalekozor, srećom, na vrijeme sam odustao. Ali u zatvoru se i u noći čulo smijanje, Marijino, htio sam, (ostali zvuci uglavnom su paklu spada li) i dolazio sam kući poslije posla, i smijao se... smijao... ma, nisam ja Mariju želio, niti sam je u snu posjedovao u biblijskom smislu!... Reći ćeš znam, da su isti vrhovi na moru i u pijesku pustinje i – pravo ćeš imati ako drugi način ne postoji... Samo... valja krenuti, tako sam mislio, ići, i uvijek nanovo pokušavati... s Božjom pomoći makar... hmmmm, nikad se ne zna... – Izaći ćemo iz toga Angele, izaći zajedno! Sretan sam jer mi govoriš i jer je sve jasnije da litanije, psalmi i plač nad rakom smisla nemaju i uzaludni su. Sve drugo o smrti – neizvjesno je i iznenadno...!

191

Svi smo mi čikovi u mokraći.– rekao je sentimentalno i prosuo milhbrot, izvrnuvši podstavu svog lijevog džepa, očetkavši se sa četiri prsta lijeve ruke od cvrčkovih mrvica kao pas kad se grebe iza uha. (Cvrčak pod vodopadom, Krleža) ❋❋❋

Tu se dogodilo. Prvi je puta Angelu s boka smrt zasjela, smrt druga, prijatelja, ljubavnika... Smrt, prijateljica, majka, smrt sestra! I olakšanje. Kao da je u taj čas razumio kolikom će žalosti biti da prijatelja nema, i da se to mora dogoditi odmah, sada, uskoro makar... Ne ubojstvo već smrt. Kratko je trajalo i bilo je strašno... bili su to ukupni ostaci misteriozne harmonije za koju je još bio sposoban, ali učiniše da platonski zavibrira strahom za drugoga, da zadrhti ono, što je najbitnije u njemu. I bi Angelu učas logično da se sve, uskoro, mora ponoviti... ali obrambeni su mehanizmi proradili i on stade šale zbijati. Talijan se malo čudio. Angel osjeti da je glup, i da je misao glupa a k tomu opaka, i Talijan da je glup, a on je, svemu dodano, i izgubljen! Slučaj potom potvrdi da je bol srce vatre i esencija gorenja, predosjećajem zapaljena! Valja snazi pribaviti novu energiju da stignemo magičnu sintoniju odlazaka (cum reverentia, ako kako može)... prema limbu Sunca i Mjeseca... do bljutavih voda Letinih, biti vatra i volja, Hefest, Vulkan, jer se oblaci mrki prijeteći nad Haronovom grivom dižu i Stiks neće niti pokušati brisati krivicu, ubojstvo, kajanje... s obzirom da su Elizejska polja – dokazano čista izmišljotina! Ali ljubav zato – nije nikako. – Nama treba, brate moj da potrajemo strpljenjem pa da vidimo – kada boli najviše?! – Mandat za grešku?! Takvim je snovima Tezej lutao, Egejev sin i ubojica... Minotaur, bog i čovjek, zvijer koliko svaki od nas dvojice... Agnezi bi i u onom slučaju ostalo proklinjanje, napuštenoj na pustom otoku... za crnim jedrom što neprekidno, lagano, danas još, zauvijek... odlazi Atenskim obalama... (Jutros, toga pretexta, ujutro jutra idućega toga bianca, virilis, on, ima mozak ali ga ne koristi, umjesto njega mač mu, šaka, revolver, bomba, laž, otimanje, krivokletstvo... a život, negdje između – prođe, prođe!...) Čitao sam o rimskoj matroni Aebbutiji iz vremena Jupitera, Junone i Minerve, o sarkofagu s meduzinom glavom da štiti od duhova, osjećam miris sudarija natopljena calofonijom i mirrom, blista na divnoj crvenoj kosi perika od zlata tanjih niti no što kosa jest, nešto najljepše da Sunce lagano koplja nasloni... Ali čeljust!... zinula neobično a očne duplje prazne koliko se nisu rasule bez očiju a po njima nema ni sjena ni misli majke kojoj sina otrovaše arsenom u – osamnaest godina i tri mjeseca života... nikad nećemo znati zašto. Nego da zaključim misao, ako je željela vječni život, Aebbutia, pa eto je još ovdje... Starim je stanovnicima vječnoga grada to zaista uspijevalo! Nekima barem...(što je s Agnezom, to zaista ne znam). 192

− Eto, neki uvijek bolje prođu. Jedino nije sigurno koji su koji... − Sumnjiv si mi, nešto te poezija primila? – to je Angel pitao Talijana. – Potekao si iz takva kraja, bila bi ti dužnost (inače, znaj, tvoje mi filipike dosadile), pa... „...sjedi brate, da zajedno plačemo!”, rekao Arapin... a ono su labirinti identiteta i riječi, tentacija i sva (toliko identično hrvatska, ljudska ako ti je stalo) žica prema vječnoj nostalgiji nepotrebnog, jer se sve živo i novo rađa u etični propulsor žive kulture, makar kasnije otrovane – iznimka svake vrste ali stalne prolaznosti. Onda, komunizam je ionako kretao gubiti na ideologiji a sada, ovo novo, obećanje je kreacije. Slobodne kreacije! Evo pogledaj što ti je odabir i kreacija, pitali me koje voće volim najviše. A ja eto, u proljeće trešnje, poslije jabuka kruške i kako već redom dozrijevaju, ja ti stalno volim najviše sve što upravo stiže, općenito uzevši. I sada što ću, koji mi odgovor preostaje? Ha, kaži mi ti! – Sjedi sada, brate, da zajedno plačemo! Pričaj o prstenu svoje Aebbutie od imperatorskoga roda Flava iz plemena Sergia, sljedbenici velike strašne Izide, o zlatnom prstenu i poprsju debele, lijepe matrone, stotinu ljeta starije od dana Kristova rođenja, koje ionako povijesno nije sasvim točno određeno, da li je njeno? Kaži, je li dobila novčić među zube da plati pedaggio nesmiljenom prijevozniku Haronu? – Nisam siguran ali čini se da je zaista pripadala kultu Izidinu, uostalom, Rim je tada bio stjecište, i to relativno mirno koliko je mogao biti smiren već tada preko milijunski grad, ogroman grad, točka podjele ali i suživljenja dakle sviju vjera i sekti, Jupiterovoj, Judaizmu, Minervinoj, Izidinoj, kršćanskoj i nebrojenim drugima... a neraščlanjivost takva, prvobitnog, moglo bi se pokušati krivo kazati, nerazvijenog stanja, sinkretizam, koji će dugo i dugo ići najgorim mogućim putem. Za dalje... tko doživi, ima nade pa će i razumjeti. Da, prsten!, dama markirano naglašena nosa, golih ramena u pozi božanstva, lako da je Ve nera, rad je izvanredno minuciozan, sjeća ljepote etrurskih zlatnih remek‑djela. Nosila ga, gotovo sigurno rimska matrona par exellence Aebbutia Flava, sasvim mrtva... ali i živa, bilo je za pretpostaviti. – Samo se ti rugaj, ali... zvuci zvona, iz magle prošlost dozivaju. Govorio si da su grob Aebbutie, za ono doba neobično, okitili cvjetnim girlandama ruže, ljiljana i ljubica. I da su crkve a i groblja, tada bili utvrđeni kao gradovi. Čemu bi im danas služilo? Mi smo stoga groblja iz gradova izgurali pa valjda sebi u inat stalno tamo, kao majmuni, hopsamo razmahujemo nečim što zovemo tugom ili još bezobraznije pijetetom uz poštovanje, neznano čega, ako nije strah, jedini fiksirani fakat... cvilimo sve na friško kajući se, gnjavimo one dolje jer nismo učinili što smo danas uvjereni da je činiti moralno... Pa ako se prilika ponovi... Ma možeš si misliti, ma sve bi isto bilo! Od kuda, pitam ja tebe, od kuda dolazi taj nagon da po prošlosti kopamo gore nego carinik po mom kuferu?! Bit će šporka savjest, ha,... pa mi je drago jer... očito, nije bitno nekog ubiti da si savjest ublatiš za vijeke vjekova... (kaži: Amen!...) Što ti misliš, moja mudra ljubavi, moj brate i moj prijatelju? Ili me ne smatraš, niti najmanje!? − Školski primjer hipertrofije ega! Dani su prolazili pod zaštitom smješka i, smije li se to tako kazati – pod zaštitom ljubavi, nemoguće i – vječne!? Smije li se pobogu, i kad se radi o dvojici 193

homoseksualaca (!), smije li se to u nas, distingviranih otmjenih, pravih i iznad svega poštenih... ma koliko bismo svi, sve ovako izvanredni, svu šugavu distinkciju dali... samo da smo je našli... ljubav!? Nju, ljubav nemoguću i – vječnu? Što bi ovdje, kažite, što bi značio nekakav predznak?! Krvožedna smo rulja, tolike sisavce, gmazove u stanju smo za luksuz zarobiti, tolike letače, sinove slobode, samo ako ih se dočepamo. Sebi sličnom tako ćemo rado vratom zakrenuti!... nego, grozimo se mirisa parenja ako nije po protokolu i ako napenaljeni nismo mi, osobno, lično i porodično, i tome slično. Homoseksualac, to valja izgovarati s odvratnošću i basta! – tvrdio je Talijan nastavljajući: – Ja, politička boja, antifašist (svejedno tko pita i što sam o tome promišlja); filozofsko opredjeljenje, liberalno; vjera, altamente coglione catolico; posebni znaci, peder – res iudicata, izopćen! Sve je ostalo debela laž i, basta! Angel je za to vrijeme sa sobom dogovarao kako su njegove tjeskobe ordinarne himere, kako je Talijan živ i zdrav i kako je smrt zabluda! Strah, mučna slutnja i osjećaj gubitka, međutim, trajao je uporan, pa je Angel bajao o Talija novu odlasku... kamo, kuda, pošto zaboga!? – odgovarao bi samom sebi. Sada, kad smo osvojili autanje a uistinu imperij, i stvarno stanje prestaje biti uzaludan predmet... odavde smo poslali Kolumba da nađe našu Ameriku, voljeli smo svoju plavu djecu, crnu (o slobodi treba govoriti kao o budućnosti) pazili svejedno da se dobro ne vidi – kada se smiju! Vječiti, zaostali strah od ruganja? Nisu i dalje računali s našim poštenjem i... ...da smo osvajali smo noseći – dušu, dušu na ciljniku... iako bismo imali točne podatke...

194

I proći ću užasni klanac Između svijeta danas i svijeta sutra. (Trud, Šahrudi) ❋❋❋

Kada je Talijan nestao Angel je pretraživao po svoj dužini mola, tražio kaić iz prvih dana, gajetu, leut, latinsko jedro na horizontu, nailazio na oblike stratišta jer mrak je prijatelj značenja i detalja... geomorfološki oblici penjali se na limes obzora vlastite Imperije uz Kalipsinu Ogigiu gdje Levijatan, polegao uzduž, sablasan čuva svako razumijevanje... živahno u krug gavota nakon menueta južnih obala, Gesta Romanorum s toga razloga dopire do današnjeg dana... da se još pričeka sa završetkom, jer Talijan mora doći, od nekud iskrsnuti, ne nestaje čovjek samo tako, preko noći... ali, Talijana nije bilo. Kada ga ono ujutro nije uspio naći, drugo je jutro javio policiji. Ridi bajazzo! Sjećanje je i dalje nosilo druge i toplije tonove da mladost pogleda a drugo da zaboravi. Ne davne poete i vlastito srce... kano iznimne trgove... Kćer, Agnezu, svoga Talijana... što ostaviše dubok trag... Ponosom i hrabrošću da grize zemlju kao gladan vuk, da kao Beduin živi od jedne datulje, brat Arapin, okrutan u vjeri u Boga jednoga, sam uz ritam dina za strašna vjetra... U vječnost sudbina ovuda nosi posao uništenja, muziku i šuštanje zrnja pijeska, dokaz panteona Semitskog, a vele, i Meka je tako nastala, uokolo praznine i odvojenosti, forme koje vjetri grade... Arabia‑felix... između Crvenog mora i legendi. Konfuzna sjećanja kroz stare balade s Nila i misao na Ašepsut kad pita svijet... kako ste stigli Egipćani?... putovima Sunca? I mi živimo od daha koji nam daje... Pjevanje o nomadskom Sjeveru i sjedećem Jugu... Nego zemljom koja je danas Jemen, kaže legenda, gospodar može jahati trideset dana, u hladu neprestano, Arabia‑felix! Izgubljen san Zenovijin, centar prodaje najfinijih mirodija, najugodnijih horoskopa, pjesama najvećih poeta arapskog jezika... jer Allah, duh pustinje i pomoći, arapski jezik lijepim drži i čovjeku njime govori... duh je pustinje ali i solidarnost i – revolucija!... more riječi, starih, novih, čarobnih... čeka svoga proroka. I, mora biti pjesnik!... da svaki čovjek čuje i – da vjeruje! To je dopiralo i do kraja gdje je Angel bio rođen... pa je pitao, a pitao je i Talijan... Zar i mi nemamo pravo čekati isto, tako je govorio, pitao ga njegov Talijan, a sada ga nije bilo, danas kada on, Talijan, sigurno znade odgovor, misli tako Angel, sjeća se vlastita neopravdano zanesena odgovora pretrpana tuđim sanjama koje vam ispričasmo... – Što drugo ovdje činimo?! Istraživači!, tužno sebi pjeva Angel rugalicu, tužan jer Talijana nema, nikako ga nema. Pa Angel bijesan ne vjeruje, sve postaje neizdrživo, na horizontu iza crte mora oblaci započinju mračan dernek, bez mozga smrt rišu, zaborav je kazna... kad me pleme odbacilo samo me vrijeme otkriva... i prekriva pijeskom, glava tek ostaje da gleda bez očiju jer moj je Talijan također osamljenik, i 195

on je osuđen, šakal će za njega zavijati dušom Beduina u epičkoj konturi slike daleke, uvećane pjesmama i glađu za svime. Glađu, jedinom pratiteljicom kako se od davnina upisalo, ako zanemarimo osvetu! Narav je takova i ideali... iz borbe tradicije i ljubavi! U svijetu u kom se činilo da nema vremena za nas, duše smo bez vremena rekao si, ili sam to bio ja?... šahovska je tabla od pijeska ostala i dalje tamo, bijele figure od kamenčića su, crne od devina izmeta. Ali, kako se samo igralo! Kako (na kratko) zaboravismo – da jalova pustinja nikome ne oprašta! „Svijet je most, na njemu nemoj ništa graditi. Prijeđi ga... traje samo jedan tren!” tako car o ljubavi piše, onoj što je vječna i – (opet) nemoguća! Sljedećega bi dana Angel nastavio traženje jer Talijana svih dugih dana pa onda svih mjeseci nikako nije bilo. Zadnji su ga puta vidjeli jedne noći na Žabici. To vam je autobusna postaja i opskurna točka histerije lučkog grada koji kao rijeka teče indiferentan. INDEFITIENTER, riječ od kamena, usput površna kartografija vremena brzinom se gubi u prljavštini, postaje kakva se odlascima i paradoksom autentičnosti veže sa sjećanjem i željom za zaboravom, vele naime da i ako je car, putnik je siromah. Talijan nije bio putnik... samo je krenuo na put... je li to od početka uračunato?... – Barba, idite kući, zatvaramo! – tako da je rekla djevojka što poslužuje pijancu naslonjenu na svoje ruke ispružene daleko na stol, glave također na blatnom stolu u prolivenom pivu i razmočenim ćikovima i kažu, mora da je bio neka prljava, pijana propalica. U tom kvartu, nikom i ne pada na pamet da čovjek moguće nije pijan i da eventualno nije propalica, samo mu je malo slabo i... samo malo umire...! No, na koncu je policija, a prema indicijama i opisima, one noći temeljito pijanih gostiju, zaključila, eto vlast službena razvidjela, da se radilo bez svake sumnje o Angelovom Talijanu koji je među viđenijim fijumanima još jučer bio arbitar elegantiorum, baš kao da je bio Talijan... Ovaj će skršen stvor u lokalu na Žabici zatim ustati, teško, teturajući krenuti vratima, zgrabiti sa svom mukom dovratnik, kvaku, otvoriti, izaći, od‑teturati a da niti jedna ljudska ruka ne krenu da pomogne... Da, i otišao je, kažu, ... prema jugu...! Angel stoga krenu lutati Gomilom, starom aglomeracijom koja s južnom stranom svijeta ništa imala nije, nije niti s Talijanom, ali Angelu je sada s lju bavnikom kao veza, koristilo apsolutno sve. A Gomili, njoj prekida san sve isto ono što Angela zareže svakih nekoliko koraka. I staklene gromade metalnih konstrukcija i rane što nismo znali nego razvaliti ih, metalom okovati i utvrditi da su... što, pa... lijepe da su!? Istraživač je Angel. Svega nekoliko stotina, koje tisuće metara u kvadrat... tražeći i dalje, mirno utvrđuje da nema nikakve namjere išta naći. Opasnosti svake sorte oprezno valja eskivirati ali zato stalno kombinira i stalno misli... ako sada prema njemu pođe njegov stari peder, stari ljubavnik njegov, davna sva ljubav njegova (što je nemoguća i – vječna)... misli on što će mu reći, misli koliko će sretan biti, jer Talijan mora doći, ne može čovjek samo tako nestati, zar ne, 196

odgovorite! Što će mu kazati, tako misli Angel, stari sijedi peder koji i ne zna da mu obraz mlačnom tekućinom suza, rijetko i sporo vlaži... ono nešto što se nalazi i u sretnom srcu, ali uvijek predskazuje propast vlastita svijeta! Zaista, realnost nekad prethodi snima... duh pita i Angel u vitrajima stare crkvice nalazi odgovor, sasvim dovoljan, sasvim lud, hir prirode u magičnim formama ruševina, na podu školjka sv. Jakova zagrljena s pelegrinima, sugestivna priča kroz materijal, kroz kamen, ciglu, školjku i puževu kućicu u suhom mortu, mrtvi komad drveta što je živjelo a sada žive crvi, opet ružičasti, debeli, mekani, migoljavi, da, stvarnost može prethoditi snima ali moraju biti toliko različiti (kako mi ne bismo morali ovako zločinački brisati sve dobro koje nam je prethodilo). Različiti! Da, drugačiji, samo... želje, da želje, one su uvijek iste. Eto, jednostavni smo ljudi ali kompliciranih naravi. 2014. godina u modi je, vidi Angel kod Armanija, u modi je visoka i mršava silueta, tanka i duga da polomi izloge. Tako namješteno skupo siromaštvo minimalnog onih maksimalno bogatih, vide velike modne kuće kojih modele danas crtaju ipak neki drugi, (novi? različiti?)... vraća se Angel da prati, opet zbunjen, kako se vijesti dana svejedno mijenjaju, bez prestanka, nikad dakle nije bol ugašen a niti pitanja također, ostavlja samo sirovost vaših odbojnosti prema svemu različitom i nikada, nikada nećemo priznati da je to tek goli strah, gol i zapretan u gotovo svem što je živo, a dobri ljudi koji ne govore tvojim jezikom ne dijele tvoju vjeru i ne ljube kao ti, istog Boga ne štuju (koliko je bitno općenito nečemu se klanjati?!) oni šute kao tolike zajedničke rake i ostali uzaludni grobovi vječne obale ovog, plavog Zaljeva i kompleksna realnost vjere ma koliko se činilo da s ovim veze nemaju. Krv ledi ono što spremaju i kada to ne znaju. Nema potrebe sve svoditi na jednostavno, recimo afirmaciju islamskog pravila o braći, osobnosti svakog vjernika, ili... profit, Dio denaro, reče neobični, fenomenalni Papa Francesco... i još je kazao „Bože, daj nam rada!” I sva je zgoda, pogodio u centar problema! Da se pokuša zaboraviti mutni eho historije u krvavim maglama gdje je ostao i gdje mu je mjesto, da se pokuša iznova pisati povijest bistre glave i moderne interpretacije, makar i davne vjere i sumnjivih uvjerenja gdje nam ni jedno više nije dovoljno znano da cijenimo legendu kao poeziju, muziku, rafinirane profile, vrhove stabala ili ljudsko biće u kontorziji užitka...? Lunjao je Angel Gomilom, došao do one svoje zgrade nešto dalje od njegova doma i davnoga kažina (to znači javna kuća. Ili kupleraj, bordel, ako vam riječ poklanja više muzike, uostalom, niti jedna se nikako ne odnosi na homoseksual ce!), do zgrade pogođene bombom pred više od pola stoljeća, njene razvaljene utrobe i divnih stepenica u polukrug... ... noć je duga do jutra i deformira egzistenciju... pomozi mi, Sunce! Ide Angel, sve stavlja nogu pred nogu pa se sjeti da mu je kćer pričala da tako uče hodati manekene. „Hm... nije im lako, bit će zato stalno izgleda kako će se prevrnuti.” Grbe i rupe na tlu ometoše starca u pokušaju približavanja modnom pehlivanstvu (niti da je političko), a i dezolantni prizor grada, Gomile koju je iskreno volio, privlačio ga mnogo više, rastuživao, odzvanjajući svojim 197

rasulom onom, u Angelovu srcu. Nedostajali su mu Talijan i kćerka, Talijan se uporno nije pojavljivao, kći je odbijala svaki razgovor koji je on započinjao. Tek mu jednom reče „...ako budem govorila, sve ću ti reći!” Zvučalo je prijeteće, ali Angel je nastavio preklinjati – da mu sve kaže... Ona je šutke prošla pored njega, izašla... Nakon nešto dana konačno je i otišla. Još je uvijek pomalo bilježio, radna je terapija eto, bila izvjesna pomoć na likujući nekom stanju autohipnoze, slova su bila od olova iako ne iz one kutije slova što su svijet izbavila iz primitivnog... da se svojevoljno, strovali u gore. Angel je bio uporan jer drugog načina nije nalazio... ... ali prošlost zvati u svoju obranu, mač je s dvije oštrice... Nije bilo lako biti mlad i nije bilo lako, ostati živ... A jedne večeri na mulu neki stari frajer isti kao on, zbog nečega, a iz čista mira, navali pitati: − Bosanac?... netko reče da si bio u Domovinskom ratu...? − Da, i poginuo sam! Nije volio slučajna poznanstva. „Kad je već sve oko nas slijep slučaj i ja tu ništa ne mogu, eh, barem se slučajnih poznanstava mogu graciozno bezobrazno spasiti”, smješkao se Angel i veselio pri pomisli na izbečene oči staroga konji slava koji je očito namjerio saznati mnogo više od onog što ionako zna previše. Pa se Angel vrati sutradan u svoju Gomilu da čeka mrke dane zime pa da tek tada, opet mirno premjerava otprilike dva kilometra mula. Sve premještajući loše kombinacije, stiže on tako do svoje ruševine i u blizinu kuće, miran da budemo iskreni jer mu se sa sigurnošću učini da svaki osamljen dan, jedan je manje do trenutka kad će Talijan konačno doći. Život treba da je mir između suprotnosti i tu barem nema mjesta ičem različitom jer u tom je unutarnje značenje tajne, a svaka i najmanja sumnja, iznova zrači u nepostojanju formi... ukratko, ono što će biti naš čisti osjećaj i naš kraj, biti će naše ime u trajanju i u – zaboravu. Zaborav... rasterećenje je kao u smrti... da se sveg zaboravljena sjetim, Mjesec bi crn nastao a Sunce se pogasilo! Srećom, misli Angel, našem duhu nedostaje ta svjetlost pa si ne dozvoljavamo... Eh, i ja sam pjesnik, nije važno moje ime, znaš to, poeta!... Angel se šalama često iskupljivao u napadima sjete, tanak i nježan niz uvreda prozirnosti kada se sve oko njega svede na tmine dokazivanje onog što drugog boli i – na vulgarne svađe... Mišljenje ili pouka?... Tko je može dati!? Pa bi pred svojom ruševinom u Gomili stajao, čekao Talijana... Dani su neosjetno prolazili... ... Dozivali smo ono, što ljude čini ravnim bogovima... šaptao bi. Da se nije stidio zajecao bi... Ostaje moja budnost nad tvojim snom!... Angel je pomalo gubio nadu, ni sam svjestan činjenice. Hodanje po mulu i Gomili postade ritualom. Ili bi gledao kroz prozor s, izgledalo je, vrlo neobičnim zavjesama. Kad se zagleda bolje bila su pismena na prašini prozora koje se više ne pere jer kći je bez obećanja otišla... ... to sada voda kišnih kapi... to one upisuju neke tajne poruke... pokušajte ne oprati prozore, pokušajte zatim to pročitati nakon nekoliko godina, pokušajte! Naći ćete znajte, naći sigurno, odgovor raznim pitanjima, zašto je umro, zašto 198

otišao, što je zaboravio reći a što bi nam vratilo mir... ali tugu razgorjelo do razaranja jer, kaže Biblija „milosrđe zloga, zapravo je okrutnost!” Angel je slušao kuckanje kapi po prozorima, čitavu bi kompoziciju pratio pr stima lupkajući u taktu kiše, svaki je ton pozivao kaskade zvukova... na orguljama u njegovoj nutrini... dok se činilo da će mu glavu, muzika i ispunjenje koje samo među kajdama zastane, dakle i tu glavu, i njega čitava, lijepo, komotno i konačno, raznijeti. Kad bi kiša stala, vraćao se svojoj ruševini, gledao mističnu ljubičastu boju s akantusovim uzorkom na zidovima, na katu iznad bio je isti zid zeleno žut, kat previsoko da utvrdi formu uzorka pa bi posao ostavljao za drugi dan. Talijan je službeno proglašen mrtvim: ... čovjek u tom svijetu može eto – samo tako... nestati! Angel bi također želio nestati da vidi kuda se to tada ide. I, bi li tamo našao Talijana... „Ljubavniče, nema mraka dok pjesma postoji – i da si tamo ti! Blagost će završiti lov na kom se moguće, ublažimo i mi.” Angel je nastavljao svoje štetne introspekcije. Odustao je od svega samo od nečeg nalik čekanju, nije. Sve se svelo na činjenicu da se i dalje, nikako ne bi iznenadio da se Talijan ipak odnekud pojavi. To međutim ni sebi nije osvijestio nadajući se da je tako nekako uspio izbjeći slom od nepovratna gubitka. Rova rio je po sjećanjima sadistički, nikako ne pokušavajući učiniti reda, popraviti ih, duboko oplakivati. Nije pokušavao ništa. Ali, priznavao bi; Hej, pa bili su to naši sjajni dani, šteta što tada nitko od nas nije to primijetio! Valjalo je postići pažljivo srce koje razum neće pomutiti, tako je mislio ne prestajući nekud bježati, ali slobodan ovoga puta. Slobodan – bez pasije! Susjed iz kuće lijevo zaustavi ga dok je razgledao dio Gomile bliže kući i koji dio, gleda s prozora već pola stoljeća... tu u prizemlju, sjeća se, kad je stigao bila je javna kuća kako je već navedeno. Sad se Angel na muku sjeća onih stihova koje je prve bračne noći slušao iz kažina, pijane glasove žena i jedan solidan bas, sve pijano do besvijesti „...bevi, bevi, donna bella, bevi, bevi, a cagarella...” neobično, misli Angel, taj svijet Mediterana i lud i pijan i u ratu i u filozofiji, pjeva... I, niti jedne note krivo! Kakvo bogatstvo! Ali susjed je navalio pa hoće Angelu saopćiti svoje otkriće: – Jeste li znali, u vašoj su kući bili masoni! – kada primijeti da Angel ne zna što bi s obavještenjem, sasvim se uvrijedi, pa naljuti. Pored njih u blizini, Angel u tom spazi ružu penjačicu, živu neka dva metra, ostalo je umrlo kad nitko nije gledao. Dogodineće i ostatak biljke. Ali dio pri zemlji, imao je grane i grančice bujne i snažno zelene, odudarale su od ostatka biljke, od ruševina oko sebe od novih zgrada grubih i nemogućih, od Angela, susjeda, od svijeta. Angela svejedno uznemiri, ali drugo nešto. Ruža vrste „bidermajer” ili tako nekako, sitnih cvjetića u bukete skupljenih, prozračno žute boje, ruža je rodila samo jednu, jedinu ružicu! Sama, veća od normalnog, ona je čamila među tamnim lišćem kao poruka, ali nitko nije razumio, ni vidio nitko nije malenu, gigantsku Bidermayer ružicu: „Doktrina se mora razumom potvrditi, a zakoni moje majke koja je i tvoja uos199

talom, neoporecivi su. Boj se zato!”, govorila je Angelu ružica. „S tobom sam svim srcem, ali razumom to nije moguće.” Ružica se još jedino zainteresirala za rješenje jedne pretpostavke: „...Ali svijet, hoće li imati kraj?” pitala je. „Ah, imati će život, duži nego naš!” To je kazao Angel. Angel se naglo okrenu od ružice da tugu sakrije od malog nježnog stvora što je glavicu već spuštao prema zemlji ohlađenoj jer je mokra noć već krenula reda uvoditi, okrenu se Angel i krenu dalje – zaboravio je susjeda. Nikada više taj ga neće pozdraviti a ružicu susjed naravno nije ni vidio. Među Angelovim je mislima stanovala stalno i njegova kći, danas s ružicom zajedno uopćena kao svaki drugi pojam. Ali stalna. Napokon, sutradan i poslije već umrla cvijeta kao da sada može nastaviti o kćeri misliti, o tome kako on, Angel, završava svoj posao. ... mladi će odlučiti... jednom spremni da dokažu naše misli... a mi, mi ćemo razumjeti. Sam, svjestan da je emigrant, izbjeglica ma od čega bilo i konačno, to ga nije smetalo.... A istinski, nije ga dodirivalo, uopće. Koncept o čovjeku da ne bude grijeh već netko svemoguć. Bog kao ideja za sve! Za komuniste, ateiste, alpiniste, mazohiste, muslimane, pedere, zidare, perače prozora, kurve, političare, penziće i ostale kućne ljubimce, za sve, za Pompea i za sve mačkove, za pasjeg Pompea i sve gladne i šugave pse Gomile, za škarpine i hobotnice u peškariji, za kupus i blitvu na mrkatu... Angel se smješkao ali mislio je najozbiljnije. Povjeriti se razumu da otkrijemo istinu? Koja hrabrost, koja katedrala spoznaje! I čovjekova želja da na kraju bude bez prošlosti i – bez kredita. Pa se pita nije li nezahvalnost ona što dobro dobrim vratiti ne može, ona što ne može o ljubavi govoriti jer se stidi, jer je to banalnost i sramota je (uzet si kao paradigma, ljubavi moja!). Temperament, temperament koji ne popušta da postane anđeosko ono, što je pasionalno! – ponavlja si Angel. Silogizam do jednostavnosti, nužda razumu epohe. Koliko je ljubavi glupost odbacila! I politika odbacuje one koji je biraju, zato što ne biraju zauvijek! Mentalitet tih stratega koristi ispušta smrad i gadan enzim nezasitnosti pa dotični narcisoid koristi svakog i usput prema istom osjeća krajnju odbojnost. A grad, dok Angel luta, tih je i rušenje mu u mislima i hladnoća stranog bljeska metala, stakla, apsurdnih kocaka... šuti grad... kao da nešto sakriva, kao da nešto zna zabrinut... na ostacima zidova zaostala boja s dodatkom jaja kako se nekad premazivalo sobe, neobična plavo‑ljubičasta boja koja ostaje i gotovo je u svim prostorima što su bez prednjeg zida zinuli u prazninu i goli pogledu, pamte naš nemar, zaborav... Nas koji kuću srušismo za svog Drugog svjetskog rata (koji je bio pa... ono što je bio, jedino nikako prvi nije bio kao što posljednji, također, nikako ne može biti. Ergo, drugi ili svaki daljnji isto je moja gospodo, znate o čemu govorimo, to vam je priča o onom, vječnom drugom kod djevojke. Nego i što je do prvog, vjerujte, jednako je nekorisno samo to nitko neće priznati.). Na dlanu mi dan, smisao i mjera preobrazbe kao nužnost. Nema izbjegavanja, Angel opravdava nesreću, izbor je uvijek do Prirode, homoseksualnost nije iznimka. Legislativa, sila crkve i zakona, iscjeljivanje je mržnja vlastite vrste u 200

ovom času, poniženje i šapat straha drugih, mentalni rasloj... i sve što tomu dodate pliva oko nas sa svime što nam ona ista, Priroda, priušti. Ako ne može drugačije, udijelimo oprost, vrijeme će i nas poučiti! – misli starac. Prerogativ je grada da se neprekidno i nepovratno mijenja, Angel voli taj grad, dio grada Gomilu posebno jer nju nije moguće potpuno istražiti, uvijek ostane neki ugao zameten, pa neki zid kao ovaj s kaminom, crna rupa kao bol crna, nema poda, nema kamina, samo stražnji zid široka odvoda dima i crnilo dugih godina gorenja, življenja i smrti, ljubavi i promašaja... zatim režanje i teški zvuk u zraku, fićuk predmeta što će pasti, šištanje, prasak eksplozije, smrt... i crna leđa ognjišta, doma... vjekovne promjene i – nikom bitni trenuci... A Angelu napamet padaju davne radosti čekanja dobrih Novih ljeta, veselja intimnosti i visokonaponski napori skrivanja grešnih veza... i srama moglo bi se kazati, mislio je on na ekspresivnost svjetla svijeće i kretanje mu, snagu svjetla koje izaziva... takav je bio moj ljubljeni... i tvrđava je bio, ambijentalni faktor moglo bi se reći, odjednom je Angelu sve to daleko i smiješno, gotovo nepotrebno... Nestabilnost onog što si smatrao činjenicom!... Neki su stereotipi, negdje, moguća istina, Angelu, podaci su njemu govorili od toga različito, žestoko nepomirljivi. Dolazili mi ili odlazili, u duhu... nemoguće je ne ostati slobodan. Put je tek mistika, promatranje... ići... gledati... pa bi kao dijete glavu položio na stol, ispod stola kuckanjem prstiju tražio da napipa zvuk kloparanja vlaka... dum‑ta‑ta... dum‑ta‑ta... i, putovao bi! Ne postoji dakle drugo do zatočeništva volje i promjene zagonetaka unutar onog što ne razumijemo. Ozbiljnost stvarnosti ionako joj je integralni dio. Kroz to vrijeme nagoni vode svoje bitke i nikako ne znače mnogo. Neobičan nagon vidike može samo proširiti. Pod uvjetom da neobično naučimo cijeniti. Dan posustaje, večer će učiniti isto... kao što jesen dođe, kako starost stiže i – svi su poslovi obavljeni, nema više – to be, or not to be... to kao da se mjere točnije odmjeravaju. Thalatta, thalatta, tih je uzvik ako uopće preostane smionosti za spekulatora (upisa tako čudna specijalca na Minervinu hramu) ali tada sve ostaje čarobnom sjećanju, makar i u smrknutu ritmu derviševa pijana plesa ili Sulinih proskripcija nad pojavama koje produžuju čudesan fenomen trajanja, smisao vremena, fatalnu enigmu kada se svaki čovjek kao Uliks približava kraju traženja... a kraj ne postoji. Jer, tada smo već zaljubljeni u svoju smrt... Razumio je konačno, Talijana više nema, Univerzum ima nevjerojatni smisao za sprdačinu i ne pomaže povjerenje zatrpano pepelom svakodnevnice, niti znanje da je ipak i još uvijek tamo s drogiranim paucima, tepisima kupljenim lažnim srebrom i apsolutnom slobodom što je spremamo expositiom predstaviti Imperiji, elevatiom visoko dignuti, kao dijete nad glavom oca koji ga priznaje... Tako on, priznaje... Talijana više nema (a samo uz njega tišine nisu bile odsutnost)! On i opet, i u prkos svemu, nije priznavao ljubavnikovo suludo povjerenje u sudbinu potvrdom vremena i istinom da je ovako najbolje kad već sve sluti na krajnju nepodnošljivost... pogledati ga beskrvna i onako, zatvorenih očiju... Lik nomada, duša Ciganina, luđačko nadanje i vjera u predodređenje... Eto, go201

vorio si je Angel, strah nas učini vjernicima, a posvemašnja sloboda po Gideu i Weildu, upropastit će čovjeka i pojavu u samom smislu. Dakle, negativan odgovor najčešće uopće nije na zlo, pa on samo pokazuje nove putove... Angel se smirivao a i misli su mu bile sve šaljivije, tragedije sve udaljenije... Sviće i zvukovi postaju čujni... sve kavge jednom završavaju da novima mjesta naprave, birajmo dakle, svatko za sebe i šutimo: prolazimo... bez lica i bez historije... Salute, e figlii maschi! Pajo Patak – nije samo patka, Einstein nije samo egzibicionist, to nije Fermi... pa sve izgleda da ono on, Fermi, nije pobjegao u Ameriku (vrlo mudro uostalom!), zar tada Italija ne bi napravila atomsku bombu?... Kako bi tek takvim slijedom završio njemački san o dominaciji! Eh, to birajmo svatko sam za sebe i šutimo... drugim riječima... prođimo bez lica... i bez historije...

202

Tako mi vremena, doista je čovjek na gubitku... (103 El‑’Asr – Vrijeme, Kur’An) ❋❋❋

Ovo međutim nikako ne znači da su isključeni razgovori, čvrsta stvarnost koliko nagibi irealnog, bajka kao prag snova i scena sanjarenja. Kad sebe nađeš, život pođe zaglušenih izvora prema zapovijedi druge strane istine, rijeke svega čega nismo bili svjesni, fantastika osobne drame same prirode i čovjeka. Koliko ga je moguće opaziti, gdje opće prestaje i – zala nema (čemu li im služi mrziti razlike kad blistaju novim i nestvarnim!). Misli, i ujedno stiže svojoj ruševini, misli opet... stepenice su od kamena klesanca, na nekoj strani prema zapadu vidljive su kamene crte koje je neka manje davna budala zeleno ofarbala, boja zidova kako već rekosmo pomiješana s jajetom, živih je tonova svakoga dana pa ga ta činjenica uporno čudi, prednjeg zida više nema što podjaruje vulgarnost, ulaz bez dozvole kroz vrata koja se ne može otvoriti s pažnjom, kucati tiho i nježno, ne može jer ih nema, nema prednjeg podesta, divno savijene stube uvijaju se prema dolje i prema gore... zašto se njemu čine da gore streme i mole u posljednjem očaju prema sivom nebu koje uostalom, ni u kojoj situaciji, ne pokazuje neko zanimanje. To ga vrati osnovnom pitanju – labirint? A vi znate o kom labirintu vam govorim, labirint ima samo jednu jedinu, istinsku tajnu: ... i nisu to njegova bespuća, već pitanje zašto? Razlog – zašto je napravljen?! Ja, Minotaur, govori Angel, ja li labirint učinih? A poslije sam spavao i sanjao da sam Tezej, krenuo sam za posljednjom niti, pipajući, slijep od sna a glazba je bila neizdržljivo glasna, kroz sluh mi je prolazila kao strelice trojanske kroz mozak, a on je nakon svega bio krpa. Mozak – krpa! Pisak, grebanje, guljenje... kad pelegrini dođoše našli su me bez glave a nju su pronašli u odvratnom ogledalu kao vid smušene sjene... vlastitih mi snova... i odgovori su im bili jasni: noćne more iz djetinjstva i snovi o dječacima... želja za njima!... i za svim čega nije, za prazninom... želja za NIŠTA! Glavu su mi pronašli doduše dvijetisuće godina kasnije, gledala je prema gore i prema sumornu nebu iznad ruševine u Gomili koje je i opet bilo do bogova ravnodušno. Kao stepenice, gore je glavetina gledala samo ni sam nisam znao preklinje li ili pak proklinje... moguće se ceri, glava zabačene glave, luda od veselja – grubi idol da smiri srca budala i homoseksualaca! Dolje u prizemlju koje je stršilo antipatično prema centru zemljinu, Jevreji su zajedno s kršćanima kompromitirali osnovnu poruku, homoseksualci, biseksualci koji da ne postoje, heteroseksualci, aseksualci... to se legije malih bogova skupiše oko jednog vrhovnika, ali je i dalje bila prostracija pred vodom, proljećem, užitkom... Nerazumljivi odgovori vremena i općenitosti koje mi ipak oteše mogućnost da živim, tvrdio je Angel. Individualne potrage zaključujemo pod starost i pod kraj, dugo će to biti nužnost! 203

Zadnji smo pregovarači s bogovima, za sada! Bez vlasnika i bez gospodara prtina je slobodna. Što se zbilo, nije naš izbor! Ali ni ono što odabrasmo... nismo izabirali mi. Nepoznavajući istina Prirode, strah nas eto opet tjera na odbijanje. Pa se tolerancija otegla i nikom lako nije. Ja tražim tebe, ljubavi moja, i Duha Svetoga, i demokraciju, i mir... ali valja pripremiti se da je materija vječna pa zato, gledaj, ako nas zvijezde određuju, koja nam korist od slobodne volje, izbora dobra nad onim što ne valja (s tim se znanjem o razlikama rađamo?... da je do odgoja i maturacije, sam bi đavo znao kakvi bismo bili? Bolji?). U svijesti, dijelovi smo istog intelekta, koji je dakle pravi cilj saznavanju ako smo dio Kreatora svega, supstrat, osnovni sastojak, materija prima u supstancijalnoj formi, intelekt, ali vječan?! Po tome, isključena je individualna duša. I vječna je također isključena. A to čini gadnu razliku... Do seksualne!... (ako vas zaozbiljno misao neće naljutiti). Angel nije bio sasvim siguran sprda li se ili je lud, a moguće oboje... pa to njega više nema! tako je mislio. A sjećanje takvih gleda u iskrivljena ogledala događaja i istovremeno – griješi u zbrojevima života. Taqui! – A sad je ionako prekasno, zaključuje... Pa se malo razočaran smješka... Umoran, čovjek eto smirivao je kako se činilo... čak i prezir bačen prema jednom pederu. I taj, gubio je na intenzitetu. Činjenično, međutim, Angel je nestajao. Zrelost dana sjetna i bez buke, jauke davi, zagušit će ih uvijek samo ako neophodno treba da se zvuk od smisla odvoji samim nadahnućem... privjesak sreće oko vrata ostaje stupidan, priča svršetku mora a njega, kraja joj, nikada mi ne znamo. Pa se gasi kao razrušeno ognjište nakon bombe na Gomilu, kao rezignacija jednog starca, ubitačna dosada sveopća...

204

I lancima okovan, lav se opet lovom bavi, Svejedno častan je, lav u tamnici. (Znanje, Sistani) ❋❋❋

Starac je nastavio postojati no o tom nema smisla raspredati. Znate već, to je ona sijeda glava starog pedera (ali mi ništa protiv pedera nemamo, zar ne?!) glava u visokom prozoru u Gomili, ugaslih očiju što odsutno bulje u demarkacionu liniju demokracije iza prljavštine... prozora!, nego šta ste mislili!... a vi, pa ovo je dvadesetprvo stoljeće širine svakovrsne, vi pokušavate pogoditi kakav je neobičan uzorak na zavjesama... ...nema uzorka, to prašina i krivudanje kišnih kapi svoje bilješke o dvojici pedera tkaju!... srećom ne o vama, o nama ne! Na koncu konca, tko je pametan ikada odgonetavao makar smisao uzoraka što suze licem utiru!? Kada stigne vrijeme da kiša stane, suze prekinu svekolike teći i sve kada se smiri, pokušajte, potrudite se, čitajte... počnite od momčića što daleko negdje frulu djela i ne zna da je presuđen rođen; možete i od mlade ljepotice gdje svijet čeka do pred svoje noge, što da ne; ili započnite s djevojčicom i danima samoće i svakovrsne gladi, nikoga ne prezrite u svom srcu jer sve se vrti, sve se ponavlja, svi mi... i sve, ostaje zauvijek isto... ...i mi svi.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama, sasvim je slučajna.

KRAJ

Rijeka, oktobar 2013.

205

POGOVOR

BOG JE OD JUDI STORIL MOZAIK...

a jeno pasano vreme naslišala san autoricu ove knjigi kako mi poveda da piše novu knjigu i da će to bit štorija od dva pedera. Nisan verovala se dokle mi jedan dan ni dala punu boršu harti za pročitat. Ki mi je kriv ča nisan verovala? Sad san morala sest i čitat. A mislela san da me samo oteje nasmet. Zaš san tako mislela? Prvo zato aš Nevena Šegota je ženska od pera koj je ovo šesta knjiga i nikad ni niš napisala od pederi. To mi se va prvi mah činelo da bi mogla bit prava muška tema romana, a ne od moje drage prijatelice, ženskice ku biš kot Veneru mogal stavit va žep. Tolika je. Drugo, Nevena voli zagnjerat va pasano vreme svojega grada i zinest na sunce pozabjenu dotu kot ča j’ Malik na sunce zinašal zlato. Tako san potle knjig kratkeh štorij: Moda zauvijek i Ljudi, stvari, razgovori i 3 Marije, pa zreleh i po puno čen drugačijeh romani: 9,57; Žeđ i Forme zaustavljanja s nestrpjenjen čekala njiju šestu knjigu. Znači da san jeno čekala, a drugo dobila. Va ruki mi prišal rukopis prej leh ga pošnu krajat i raskrajat lektor, korektor, urednik i tehnički urednik pa san z gušton počela čitat. Od početka su mi se smiron pred očijami vrtele nekakove slikice od teh dveh pederi, najviše onakove kakove se vide va filmeh, a kad tamo teh i takoveh slikic va ovoj knjige ni. Pa kakovi su to pederi i njiha jubav? I pul njih je to vela jubav. Pa ki voli nek izvoli... Al, ako baš ćete, jas bin po moju žensku rekla: na svete je najviše sorat jubavi, od one materine, ženske, bratske, do jubavi za rožice i blago, rojeni dom i prvi susedi, a na kraje tega velega plečića od jubavi su još dve jubavi: ona va koj se voli bližnjenega pa magar to bila i pederska jubav i jubav spram samega sebe. Tako je i ova knjiga puna jubavi. Negdere one platonske, negdere one živjenske, sakidajne... Neki put je 206

sledić fali, a ki put se vrti i falšarija, ale skroz celu knjigu plete se ta jena vela štorija od jubavi, morda nekemu nesakidajne i čudne ka se od rojenja do smrti ni razvijala kako smo mi judi navajni, posebe kako bimo mi ženske otele, ale ona je tu, negdere zad uha... Četiri glavna lika drže i knjigu i čitatelja va napetoste. Sako malo neš popusti pa se javi neko novo lice, ko da bi neki sporedan lik va teatre s ken se otkriva kušćić pasanega vremena z dvajsetega veka i za čas se pospravjaju spomeni, lepi i grdi, veseli i žalostivi... Kako ki more, ume i zna. Angel i Agneza, božanski su zibrana imena, on Talijan a ona domaća Rečanka imaju samo jenu hćer od ke i pošne knjiga pa se skroz njiju štoriju otkriva sudbina i judi i grada, posebe onega dela Reki kega su svojni zvali Gomila i kega već retko ki pod ten imenon i spominje, a ostal je se do danas tako životan. Va knjigu su dobro stavni spomeni na mladost, na užanci i navadbi pasaneh vremen, na ono ča se dogajalo sakemu od njih va ten deliće grada pa se ono pederi doživjava kako neka igra z besedami. Nutreh je i mrvica te čudne jubavi i poznate nan jeložije, lepeh besed i grdega porivevanja, ma nutreh ni niš pederasto, ako su neki morda i na to pomisleli. Prvi del je posvećen uspomenan hćeri na odrastanje, na živjenje, na dobivanje i gubjenje vremena, na sreću, ufanje, žalenje i se tako malo pomalo njija nas štorija peja do nenadane smrti i ubistva, pa nan se roman na čas čini kako krimić, a ni... Živjenje je se ča nan je od Boga dano i va njin je se moguće, se je realno, se je psihološki dobro posloženo pa knjigu vredi pročitat. Va ovo divo vreme, kada se čuda tiska, neš vrednega i manje vrednega, a se je manje oneh ki čitaju, još manje oneh ki knjigi kupuju, pa treba imet kuraja i pisat, pisat i pisat i va to pisanje zarivat so svoje znanje i imanje i potrošit vreme ko nan je ostalo od ovega sveta. Nevena Šegota dela jušto to. Piše. Saki dan va kompjutore se najde po desetak novo napisaneh stranic neke buduće knjigi. Ono ča zaspraven čudi i na čen njoj se more samo čestitat je to da je s knjigi va knjigu se boja, da se ne ponavja, štorije su njoj puno drugačije i se boje posložene, ča onega ki čita muti za prit do kraja knjigi. Kade se odvrti onaj zadnji rodulić romana ki nan v usteh pusti slatkoća od čitanja čoveku je žal da ni napisano još par stranic. Knjiga je složena od tri dela: Pas u rodnom gradu, Drveni cvjetovi i Olovni put do jutra. Saki del otpira jena pametna izreka judi od struki, a potle saki del dele manji deli keh opet najavjuju filozofi, judi od pera, pjesniki... Od, rečimo, Tagore do Jesenjina al od Homera do Krleže, saki od njih sa Neveninun štorijun čini jedan pravi mozaik od živjenja. Tako se čoveku dokle čita pred očijami otpira ona stara, pametna i istinita misal, da j’ Bog od judi storil mozaik va ken je saki od nas jeno mićo staklićo. Aš, da smo si jenaki ne bi bilo mozaika! Tako je va knjige sega. Meša se tuga sporad othajanja i umiranja pa je suz do neba, onda se razbistre uspomeni i nadanja pa se pojavi vedrina i slikice ke pokažuju sadašnje živjenje spletene kako merlići od primorskeh kolori i sledić čakavštine, ka autoricu pomalo, lih tu i tamo, vrnja na zvir nonineh koraki va Šušnjevicu. A sako toliko nakaže se i ka smešica pa magar bila va jenoj rečenice kot ča j’ ova: Ubit ću ja i tebe, polako, da te ne boli. 207

Nevena Šegota je Rečanka, Opatijka, Kastavka, sagdere je bivala i sačigova j’ bila, ma ne more skrit svoji vlaški koreni keh je reditala po svojoj none Marije. Vidi se to po nekoj rečenice ka se onako sramežjivo zarine va misal nekega lika. Saki je sporedni lik na čas i glavni glumac va njijen teatre od pisanja, a onda gre štorija daje i ča je bilo, tega više ni. Nastavja se nova misal, ziplava ona prava, drugačija, rekli bi po moderno iskonska morda malo i vlaška jubav, ka se zmeša z moren, s kamikon i burun, z vali i brodi, z gradon i staremi kućami rečke Gomili pa onda glavni lik trpi i živeje daje sa svojun sudbinun ku ni morda zibral, ale je ona zibrala njega. Štorija je po sačeren nesakidajna, puna nestvarnega i životnega, istinita i maštovita, vredna truda da se tiska i pročita. A stil je moderan, štorija nesakidajna, povedanje se malo odmakne od glavnega lika pa mu se nenadano vrne, kako da stori mesta za neki drugi lik pa čitatelj treba imet i sled strpjenja za takov mod pisanja. Saki će nutreh nać neš ča mu se pijaža. Jedino oni ki misle da će va knjige od dveh pederi nać neš i od p(ornografije) dobit te šipak! Cvjetana Miletić

208

Puno je velikih tuđih misli u tekstu - na početku svakog poglavlja! - no puno je i njenih zanimljivih opažanja. I sve je to razbarušeno, bučno i neuredno, poput završnih trenutaka riječkog karnevala. Neka vrsta polu-organiziranog kaosa. „Kad se dosmucala u blizinu Keja, šetališta za koje su samo stari znali, sada puste ulice uz bezrazložnu i nepresušnu rijeku te stoga ni mrtvo šetalište nije nikom ništa predstavljalo, kad se dakle približila rijeci, Indeficienter joj osvanuo potpuno jasno samo kao pridjev nečem sumnjivom, a moguće je tek postajala neraspoložena. Kako i ne bi, život vlastite generacije izravan je rezultat stalnih propusta u postupku, nečije prijesno šegačenje, pa se sprdati krenuše i oni sami.” Često se hvata za meni jednu neugodnu riječ, a to je sprdnja. Smatra da je sve sprdnja i da se ljudi sprdaju jednu s drugima, a da se život sprda sa svima nama. Takav pristup dobar je za čavrljanje, no nije preporučljiv kod pisanja romana. Ona voli svoje junake, više-manje stvarne ljude, koje je malo promijenila u tekstu, tek toliko da se nitko ne naljuti, no ta ljubav nije slijepa. Ona vidi njihove mane i sprda se s njima, a onda ih opet zagrli i tješi. Vjerojatno je početak svega u slijedećoj rečenici, koja mi se čini bitnom za razumijevanje i Nevene Šegote i njenog zbunjujućeg književnog traga. Nevenu Šegotu znam nekoliko godina, no znam je u smislu da zapravo ne znam ništa o njoj, jer nismo ni generacija, ni prijatelji, već tek poznanici, koji dijele sličnu strast - a to je strast prema književnosti. Književnost nas povezuje, ali i udaljava, jer imamo posve različit pristup pisanju. Ona piše zavisno od raspoloženja i nadahnuća, a ja pišem zavisno od teme. Ili drugim riječima ona polazi od događaja, koje nastoji zabilježiti i shvatiti, a ja pišem eseje, koji su uvijek čvrsto utemeljeni u činjenicama, čak i kad čitateljima izgledaju kao čisto književni tekst. Ili malo drugačije: ona je autorica trenutka, današnjeg razgovora, književnica dosadne svakodnevice na razmeđi malih događaja i velikih tragedija, a ja sam čovjek posvećen umjetninama, epohama i stilovima i njihovom razumijevanju. Da ne bude zabune, ja Nevenu Šegotu volim - i kad se ne slažem s njom! Volim njen zarazni optimizam, zastrašujuću energiju i vjeru u sutrašnjicu - iako je riječ o autorici u vrlo ozbiljnim godinama! Ono što joj redovito zamjeram je da je odlična u fragmentima, no lošija u cjelini, jer je čudesno nedisciplinirana! Dakle: rado i često mijenja kut iz kojeg opisuje događaje, stil, leksiku, emocije i to na jedan način koji čitatelja može ostaviti prilično zbunjenog, jer mu nije jasno o čemu je zapravo roman?! Poslije nekog vremena shvatio sam da nema koristi od prevelikog kritiziranja njenog pristupa, već da joj treba dati podršku tamo gdje je najbolja: u zaraznoj strasti i u očaravajućim detaljima! Recimo, ovaj roman mi je uvijek donosila kao triptih: Pas u rodnom gradu, Drveni cvjetovi i Brodovi i brodolomi. Ne znam zašto sve nije stavila pod jedan naslov, jer je riječ o romanu koji na na jedan malo neuobičajen, krivudav i skokovit način ide k nekom raspletu, no problem je što često nije jasno što je zaplet!?

„U roditeljskoj kući, nitko njoj nije pričao priče, čitao, nitko uopće pjevao nije, alkohol ćemo isključiti, a ona, bila im je tek neprilika.” Naravno, posve je različito ako se odrasta u sredini u kojoj su književnost, kazalište, povijest i slikarstvo svakodnevica od prvog plača tek rođenog djeteta - što je bila moja privilegija. Nevena je svoj put u književnosti morala potražiti sama i krenula je, što je prilično neobično, preko kratkih zapisa o modi. Nakon što je napisala nekoliko knjiga vezanih uz taj izrazito prolazni fenomen, nastavila je, na sličan način, ispisivati čistu književnost. Ono gdje je njen tekst meni najzanimljiviji, njeni su pokušaji da uhvati bizaran duh grada Rijeke, jer smo u tim trenucima ona i ja najbliži kao pisci. Na žalost i prema povijesti ona zadržava jednu ležerno-zafrkantsku distancu - što ja smatram opasnim, jer može neupućene odvesti na posve krivi put. No, Riječaninom se ionako postaje tek posvećenim poznavanjem stvari koje su rijetkima poznate! Zašto objašnjavati neobjašnjivo?! Vjera se ne objašnjava - ili se vjeruje - ili ne! Njen roman, osim zanimljivih lokalno obojenih sličica, kojih je, zapravo, premalo, ulazi i na područje homoseksualnosti. Što reći na kraju - početka? Nevena Šegota je napisala neobičan roman, težak za čitanje zbog neuredne strukture, no pažljivom čitatelju izmamit će poneki osmjeh i podosta upitnika. No i cijeli život je upravo takav: izmami nam poneki osmjeh i podosta upitnika... Igor Žic

ISBN 978-953-8315-06-0

Cijena: 160,00 kuna