Nevena Šegota: 9.57 by Riječke knjige

9.57

Nevena Ĺ egota

9.57

Urednik: Dejan Durić

Objavljivanje ove knjige pomogli su: Primorsko-goranska županija Upravni odjel za školstvo i društvene djelatnosti Grad Kastav Grad Opatija Burza Ljekarna Mirna Stjepčević

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA RIJEKA UDK 821.163.42-31 ŠEGOTA, Nevena 9.57 / Nevena Šegota. - Rijeka : “Adamić”, 2006. ISBN 953-219-295-6 110718074

Nevena Ĺ egota

9.57

adamiÄ&#x2021; Matica hrvatska Kastav Rijeka, 2006.

Mome sinu Igoru

... stane jaukati i ove progovori krilate riječi: Tko si, odakle si? Gdje ti je grad? Gdje otac i majka? (Homer, Odiseja, 4.)

Preludio iskladu za Odiseja, lažljivca

Jasno je da će morati nekog reda uvesti u život pred sobom, oko sebe, iza i svagdje gdje mu je sumnjivo mjesto, a kuda se, uporno, provlači. Ima gadne slutnje s time u vezi, ali sjeda u stari auto ili kreće pješice, lutati, tražiti u redu priče stvari koje prolaze pored i kroz prozore automobila. Ili pak, stoje u vrtovima, tuđim i jesenjim. Ljetnim, proljetnim, svejedno, nikada ne pripadaju nama. Od grada Kastva prema moru, do Opatije, Voloskog, preko Bregi ili Venecije, bilo kojim putem – Grad je našao najljepši da siđe do vode. Gore kod crkve Sv. Jelene Kri žarice, sa zida-grudobrana, pejsaž ubrizgava parkirališta, krovove hala, plohe asfalta uvredljive širine i dosljednosti. Hej, kuda će se kiša nebu vratiti? Svrsishodnost se na horizontu uspostavlja, na udaljenim predmetima ili pak hodom uz prolaze između kuća ko jih tu-i-tamo ima, uz staru učkarsku cestu dok mirno grize planinu otkako smo za nju dobrim, reklo bi se i zdravim dijelom, interes izgubili. Ima tuda i kûća bitno slavnih businessmana, kao ae rodrom osvijetljenih, iznutra nalik hotelima pa nesretnici kuće nemaju no sjajnu sumnju osobno ispunjene dometno sti. Senzorirana su svjetla općenito zagadila obronke, bit će pred svim kućama signaliziraju slučajne mačke, a kada kre 5

nu kiše, i ne gase se. Eto tako, položiti pogled da se oči odmore bez nametljivosti, više nije moguće. Onaj tko luta, ne mora nužno biti izgubljen – raspravlja sa sobom, vraća se “u zimsku noć, u dugu zimsku noć” jer, ulazi u kuće naprasno se osjajuju, ona se osjeća krivom. Smiješna svjetla poziva i osame, potrebe da netko dođe i nade da se odavde ode... U Opatiji bi hodala Novom cestom koja odavno nije nova, do Casa di tolleranza i njezinih tihih vrata. Sada je obična zgrada na rubu grada, ima svoje ljude, i nečiji je dom. Nije bila najzgodnija priča o toj kući, bluda, hajmo reći i nije, hajmo reći, općepoznata, iako se ulice, šetali šta, parkovi ovog ovdje grada turističkog zovu imenima nekih tuđih prinčeva, princeza, krunjenih poluidiota i njihovih metresa koji su na ovom mjestu i u onoj villi gledali Mjesec mameći sifilitičnu sreću ma kako je zamišljali. Tako muškarci, tako žene, zbunjivali su se i s vlastitim spolom, onako okrunjeni, Opatijo, salve, i to je dio tvoje povijesti tek, treba mu naći dimenziju. Lav se trza na groktanje svinje? Je li pretjerano oprezan, blesav, ili ima pravo? Što se nje tiče, puno je pila, previše jela, vodila s ne kim-tamo-ljudima površne monologe, definicija smušeno sti, istine je dakle naslućivala, živjela onako kako nije bilo moguće, između noći i leda, Bog je nije htio držeći da je antikrist, služila se dualom ali, u ogledalu si, još uvijek, nije obraćala s vi. Završila je dvije pučke, dvije hajdučke i tri plesna tečaja, govorio bi njezin starčić, otac, onaj koji je pričao priče o Campiki kroz crno-bijelo ratno djetinjstvo. Ipak, pročitala je gomilu papiruštine, aleksandrijsku bi blioteku, nesređeno. I stoji dakle ona, taj pretežno ženski stvor, gleda tajno svjetlo Lune, šnjofa mirise partera i grad skih drvarnica, konoba ali, trepti nad bdjenjem i snovima Vječitog Žida i nesanicama ostalih pjesnika. Među redovima, zdravo seljački pomor komike, uvijek na zemljopisnoj širini broja da se nekog ne uvrijedi. Primorski tipično. 6

Šaptala je: Dolazimo kasno, prijatelji, riječi u suncu iako sjene nose, u paklu, iako suprotnost kriju, zemlju svete noći i zeleno pada po vašem perivoju između zidova apsolutne glazbene dinamike. Pred vama prolaze slike vaše i nisu nimalo manje mrač ne od ambisa duše što funkcionira energetskim shemama. Nema forme, postoje sheme, forme su odličja. Pa, gospodo, fettes vous joux, rien ne va plus! More vodom puni oči sa svih strana, uši modrom grmljavinom, dlanove željama sviju bića. Nama koji ništa ne činimo bez razloga na nišanu kaskade svoje prolaznosti, bogatstvo kraja oceana i vlasništvo našeg mora. Laboratorij suprotnosti s ledenim algama tekućim uzbrdo, obalom rijeke prema izvorenju koje će ogromni, gipki skokovi slane vode konačno umrtviti. Nisu to bili neki rusvaji, mali znaci tek da počinju sezone ljubavi. Barem, život da dodirne nebo koje ne drže nikakvi krajevi. Sada rijeke teku u nama koji ih isklesasmo pa ogrnusmo sirovom snagom samilosti još od noći antičke scenografije, thalasa! thalasa!, iz deset tisuća grla sugestivna gromada što svima daje na korištenje amfiteatar bogova, iako nam duh nikada neće dosegnuti značenje vječnosti. *** Jesen je dobro zagrabila, a selice nisu otišle, zaustavljanje je uvijek kraj, nepomičan, eklektičan, egoističan. S uma smetnuta fascinacija stare zemlje i da ona, kao sve što imamo, ne pripada nama. U Kastvu, tekla je godina kraju. Grad sâm, kao da je planuo iz šume Lužine, nasložili ga, dovršili klesanjem, čini li ali, takav je oduvijek stanovao u pejsažu i bio tu, prije prvoga od nas. Opasan zidom i zbijen, blistao je bez promjena, preko vrata Crekvine cesta je stala i Grad je prestao da počnu vjetrine i ptice, gradski mački, svačiji psi i druge životinje. Krug i vječnost. Da nestanu stabla, životinje, zvijeri... ostali bismo sami a tu, više ničega ljudskog ne bi bilo. 7

Ušla je kroz vrata svog svakodnevnog kafića: – Dobar dan! – Mmmm... dan! – odgovor onima koji malo troše, štoviše, posuđuju, najmanje vraćaju. Tako odgovaraju trgovci, tako birtaši, posebno prijatelji. Kao po dogovoru. Unutra svađa. – Kurvino kopile! – otresao je jedan zamišljenu prašinu dižući se teško s poda. – Svi smo mi kopilad u kurve sudbine – docirao je dru gi s visoke barske stolice, pijan k’o čep, bez ikakve dijametralne veze s tučnjavom, onako, filozofski je opservirao. Kako li se našla u svemu ovome, mislila je tromo i bez namjere u vezi s nekim odgovorom. – Mala loza! – naručila je, popila, uhvatila vrata, izišla, preko ramena baciv sol i gadljivo “doviđenja”. Vani je istok i zakucan Mjesec, blistavo zderan u modrom duboke noći, tanki secesijski potez biča u skraćenoj liniji krhkosti. Loman je, Mjesec, prva će ga zla misao skršiti! Hodala je rekonvalescentski hod po mukama, u oblacima i zrcalnim izlozima bez izloženog valjalo bi da je poštenje sve, ali uvijek se nađe netko tko ne pristaje, red što rađa nove tiranije i djetinjstva bez privilegija, krv za legitimizaciju kruži proročanstvom, truje bit mizerijom moći, silom – žlice u noževe oštri. Zaobiđimo škrape i špilje, u njima uvijek ima nekoga! Kradljivac vremena i nevjerni sluga, periferija etike i politike, nju je spašavao odvlačeći joj pažnju, nekim skoro pa političkim događanjima. Mogla je kombinirati kako je literarni arhetip istoga sav u pričama naroda, u sjećanju naših nonića, slonovska groblja, slonovsko pamćenje, odnose se naravno na čovjeka. Ali krenimo, pašnjaci su potrošeni, nebo je rastrgnuto i tužno nad Gradom, pritisnuti leđima uza zid starimo, a ništa nije gotovo, starcima koje i ne provjeravaju, ne daju nam vremena. I zar smo još živi, pitaju. Danteovska scena uz loš crtež, sva su vremena iskrižane 8

paralele. “Na tom svijetu stalna, samo mijena jest.” Pa sve ostaje isto! Pesimizam brišem vlažnom krpom, lice u prolazu sva kog časa drugo je tvoje lice, obično, ljudsko i ružno, jedino koje plače na ovom planetu, metaforično mjesto u prohujalim pasažima, mislila je. Mijenjat ćemo lik kroz radnju, brisati stvarnost da se nova stvori. I za njega koji je toliko volio ove vàle da ih nikada nije napustio. Ostavio je nju, koga da pita zašto. Čini joj se, propila se. I misli mîsli pijane: Smrt je voljenog i rat, kraj nečega što je počelo davno, na nekom tajnom mjestu. Poslije njih, drugo je sve potkopalo temelje jedne daleko čvršće stvarnosti. Pijana? Pa što?

Srdžbu mi boginjo pjevaj Ahileja, Peleju sina... (Homer, Ilijada 1)

Rondo alla Croata

U svojoj je državi, dobro joj je i pravo joj budi, nako striješene dlake, strancu u zemlji i velikoj egzaltaciji u bitno sti događaja. I velikih svinjarija jednako, u posljednjoj epi ci vremena krajnji izazov. Ona je međutim svjesna da mo že samo promatrati unutrašnjost gdje puca drvo šuma le dom okovanih, muklo odzvanja Balkanom kao nacionalni sport ili surova ljepota mladosti rođenih prvom polovicom prošloga vijeka. Koliko smo se odmakli od čudovišne zemlje, zemlje bez povratka?! Za to se vrijeme gleda po filmovima kako u Americi sve dobro završi. Što smo dakle čineći mi, s prostaklukom i cinizmom rata isprepletenih crnih linija za kasnije, užasavajućih arena bez zaklona i spasa? Polagano se vukla prema kući, na proširenju prasta re, popločane ulice Grada, mala kujica s još manjim šte netom, igra se, mazi, odjednom gricne ga, kažnjava, nije jasno zašto, opet se igra, uči ga. Svemu što je potrebno da se bude pas. Jesu li nas naučili, jesmo li mi to učinili? – Radit ćete vi meni i za samo topli obrok! – dreči s radija ili s ekrana, to nije mogla vidjeti s ceste, dreči tvrdi glas, osjeća se, bogat, jak i odnedavno siguran. – Nećemoooo! – urlao je netko otraga. Nije mucao. Napoleon je lijepo pljunuo u oko revoluciji i, okrenuo se. Je li nešto drugo uopće moguće? Prije stotinu godina, ti11

suću, prije pet, umirali smo za bolja vremena. Jupitera mi, i ovo je nečija blistava budućnost! Ne znamo onu, svoje unučadi, zahvalimo providnosti: iz oblika koji se lome iz nutra, proždiru sebe, rastu bez izravnih motivacija no va politička uvjerenja, ali su i ta izvan realnosti dok gra be vizualni jezik zaboravljajući prava imena stvari. Sve do konačnih emocionalnih relacija na prošireni prostor i uvijek nečiji gubitak. Nije se činilo da je stvari povezala, nešto je izmicalo, osim njezinih misli. Kontrola! Sigurno i udobno. S njezina gledišta o slobodi, u ovom času barem, suluda predanost bijegu dok iz osi pršte lubanje. I boja, izvan kontrole ornamentalne plohe. Uništenje, tlàka, bijeda, bunt, ostaju jedini stvarno ispunjeni i stvar su stava vremena. Ili ukočeni očaj, ukoliko na put stane razum. Nebo je počelo prokišnjavati. To kao da osveta klizi: jednom bi mogla napisati knjigu u kojoj nema ljubavi. Šale kao pelin, rubne i neuređene, enigme njezine patologije stizale su k njoj, uglavnom ublažavajućeg učinka. Patologija u nama, način je kako se bogovi javljaju – smijuljila se. Ne izračunavamo, ali, potopit će nas. Bijes ili ljubav, Ares, moć, hic et nunc, novac, izgubljeni smo! “Unutrašnjost oduvijek trune, raskliman je svijet.” Evo ga da j’ se isto! I pride blagu, juden i koze. I evo da je pijana, kriterij analize glupana, neka. Kad ideja stoji! Popucani oblaci kroz koje propada sunce, pa kroz kapi kiše. To ju je dovelo natrag, Sunce, Mjesec, sa teliti, zvijezde i sva gužva na svodu. Bi joj odjednom jasno da je jutro i da Mjeseca nije, a iz tog razloga. Ili se zbilja raspao... Brige i sprdačina, a činilo se da ni osjećaji nisu linearni (neki to mamurlukom zovu), brutalnost i agresija u proporcijama suprotnosti naravi joj, činilo se da se toga sjeća još iz djetinjstva samo je to, tada, dobro podnosila. Sada joj grebe osjetila, ambivalencija i nerazumijevanje podvojenosti, dovodi je u ova stanja. 12

Kasnije može jednom prilikom priznati da je alko holičar – ubiti, ubiti sebe, prezir ubiti, do đavola, onaj je Platon pravo imao, svi smo jednom sve znali pa smo, poslije, zaboravili! Srondala se u fotelju; malo će se odmoriti. Hej, ne budite me, pustite da spavam prinčevski u ritmu tonova nesreće koja se neće dogoditi. Neću prići čaroliji dana, znat ću nadograditi hitro sjeme i poći u lov uvjeta jednostavnosti prvobitnih znakova. Čistoća je idiotizam jeftinih seksualnih monokromija, akcija driblinga općepoznatih sudara magme i razloga, sugestivnost usporednica s početka igre i vraćanje počecima. Tražiti, lutati amfibijskim svijetom nakon povlačenja vode poticaj je na stalno kretanje da se s uma smetne užas. Ako li ne, bar tren odmora, pietà za pet ran Božjeh! Poštenje i ostale monade, i sloboda... pa i oči moga psa su dalje, Gospe moja! Do suhozida i sure gromàče, misli su joj kroz fotelju propadale pod punim režimom, u raj grešnika.

Jer Brut je, znajte, častan, pošten čovjek i svi su oni časni i pošteni – (Shakespeare, Julije Cezar III/2)

Allegro, fugato

Poslije svakog se pijanstva otrijeznila, čime je isto gubilo na značaju, ali Grad nije bio zanemariv, Kastav, zvala ga Grad s velikim slovom, voljela je Grad, a i htjela je svoj grad, eventualno, bez nekog inzistiranja. Nju Grad nije trebao, trebaju li gradovi nekog kad su na brdu i sami, šumni u vremenu. Ipak, ostavljala je prozor malo otvoren zbog micanja i šušketanja Grada i da odijeli samoću. Pa je opet mislila kako je glupo na svaki šum skakati kao krivac. A bili smo dobro opremljeni za život, mi iz generacije. Uopće ne loše opremljeni! Borba za plivanje na površini postala je jadna u međuvremenu, izgubila herojski ton one sekunde kad smo razumjeli da, suprotno fizici, govna neće otplivati, nego valja nama veliko spremanje u glavama činiti. Pa smo se zaprepastili, a u kojem stanju još stojimo. Uvjeriše nas također da je bijeda – naš evolucijski izbor! Kasnije rekoše opet, da valja na izbore. E, ne valja, ali to je puklo naknadno. Novine nije dobila, na telefonu nigdje nikoga, u šetnja ma je onemogućena, da je samo to, kamenjarom bura dere meso s kostiju, čupa nisku ravnodušnu šumu. S Grada se dobro vidi, valovi su krijeste digli, iz sna probuđeni. Ljutito vrijeme i hladno zebe u njoj. Jučer se rekosmo, napila, da15

nas ionako ne bi novaca imala, gladna je, bit će baš zato, u zadnje je vrijeme sve boljeg apetita, zato, što nema novaca. A bilo bi dobro smisliti plaćanje tapetaru za popravak šugave fotelje. U dogledno vrijeme, stvari mogu postati samo gore. Otišla je na predavanje nekog engleskog novinara, to se ne plaća, a ona je jutros poprilično bistra. Gospodin je engleski novinar sav u boji čovječje ribice, ali voli govoriti, uživa skoro do kraja, kad nekom zajebantu iz publike pade na pamet da ga upita, govori li on to o hrvatskim političarima. Zbunio se, sirotinja iz Engleske, stao muljati, izvlačiti se doslovno neslavno. Što li ti ljudi iz velog svita o nama, onako iskreno misle, kad se boje da ćemo sad nà s grana početi padati, češući se lijevom iza desnog uha uz zvučnu kulisu kanibalskog škrguta očnjacima. Eh, kad bi glupost boljela, koliki bi se zajedno valjali! Od tuge? Od smijeha? Pa drskost, netolerancija, ćoravost i glupost, ako ćemo pravo, zajednički su nazivnik i profesionalna izvitoperenost, neizbježna i ireverzibilna, sviju političara ovoga svijeta. Zbog čega to ne reći, zašto s ekrana ne skinuti sliku aplauza i vječnog, ljepljivog slaganja s institucijama?! Isprepadaše dakle ubogog Engleza, a njoj se učini da ga može okriviti i za svoje misli o etici, novinarstvu, politici, pijetetu i tako-to: stadoše pred nju dani kad je ono umro prvi predsjednik njezine novorođene zemlje. A novorođena zemlja je ozbiljna stvar. Provaliti eto do tajne bolničkog kreveta, snimiti lice umirućeg, moguće predsjednika, moguće pod aparatima, pravo na javnost i kome to trebaju morbidne slike o kakovu se god pravu radilo. Kada je umro Tito? Nekako tako bi lo je i u Rusiji. Prestankom Churchillove funkcije, sve se znalo, posebno o lokìlu, sve ćakule, tužne, dosadne i vrlo muške po nivou. Muške i muški uvjerene da je bit promi jenjena. Reći? Ne reći? ... Nailazila su izvješća kako je “danas predsjedniku bo lje”, odmah druga, kako je “umro još u četvrtak”. Sve je to ionako ništa i ništa je sve, sve do izgubljenih poglavlja. Vele i da ga neće razvlastiti, ne da stranka! 16

Opet joj ga nije žao: postavši javna, osoba gubi pravo na privatnost i kada se radi o krevetu ili respiratoru. Nego, misli si ona, Hrvatsku dakle vodi konzilij liječ nika, pa gdje to ima?! A ako se dotični time zaista ne bave, tko onda?! I kakav je psihološki profil “opće osobe”, zanimalo je nju, na taj život pravo stječu svi! Cijena za šta i što te ljude tjera da je plaćaju? Druge pak, da se uhvate i sve provaljuju. Po dužnosti, mučno, razumljivo, strano; svom težinom sarkazma bespotrebno ocvale tajne. Na pamet pada Napoleon i stotinu dana (svake) nove vlasti: nakon bijega, sve su francuske novine objavile – Monstrum je pobjegao! Kako je prilazio prijestolnici, vijesti su bile – Bivši se general vraća! I sve tako, dalje, do – Imperator pred Parizom! U novinama masna slova o promjeni imena “Croatia”, ponovno, u “Dinamo”. Slova velika, crna, značajem puna. Danas, odgovorni ministar indignirano tvrdi kako Pred sjednik o tome zna. Štoviše, ideja je njegova! Koga li on to uvjerava, ma koliko bilo svejedno kad je ime nekog nogometnog kluba u pitanju, a s politikom u nas, nikakve veze ne može imati. I ne bi li njega, taj isti Predsjednik koji je Croatiju toliko želio, zbog iste, moguće naglavačke izbacio? Nije li dotični, ipak, sve skupa prije dobro provjerio? Kao i danas, u ono se vrijeme zaokupljala onim, što se činilo manjim zlom: na TV-u 14 min i 53 sek za jače, one na vlasti. Za oporbu 5 min i 55 sek, a neke su minute, osim svega, toliko profesionalno uređene da je teško tvrditi da su promidžba. Sigurno je ipak da padaju jačima. Ili moguće u svemu ovome griješi? Mučila se ona i s izbornim zakonom, da ga shvati, no zakoni mogu, ali i ne moraju funkcionirati, tješila je sebe u napadu sumnje u zdrav razum. Englezi, poučilo je nju, nikada nisu mijenjali način relativne većine koji reducira broj stranaka, osim teritorijalno koncentriranih. Razmjerni, tumače joj dalje, način je koji slijedi većina postkomunističkih zemalja, način koji redukciju svodi na minimum, osim ako ima prohibitivnu klauzulu. Mogu to dakle biti nestabilne vlade, ali politika može biti stabilna. 17

Hrvatski je slučaj mješovit, forma proporcionalna, ali ovisi o veličini izbornog okruga. Ovdje su izborne forme, naslućuje se, političko, nikako stručno pitanje s obzirom da nisu niti po administrativnim, a niti po povijesnim granicama određivane. Nije ništa razumjela, nisu ni drugi, ali za nešto vremena, kazat će im se samo? Interesi, manipulacije, pa one liste za dijasporu što je ipak neka vrsta getoizacije, postaju bit priče, dijaspora, sasvim u susjedstvu, po nekima i onako rješava sve izbore. Jasno je da tko je blesav, jasno mu nije. Ali intrigira i živčano veseli. Zovu to mladom demokracijom pa bi, smišljala je, lijek bila ona kontrola. Misli dalje: Zabavno je i dodavanje listića za svoju stranku i tako ti na izbore izađe po 114% birača. Možeš nadalje, pokvariti protivni čke listiće, zaključak, dotični su birači idioti! Rusi su zamjenjivali cijele kutije, prisjećala se. Čuje se da i softveri jednako tako, sjajno blefiraju stvar. Zaista preostaje jedino kontrola na svim razinama, bez vremenskog prekida. Sve su to sitnolupeški fazoni, a tamo, zaključiti je kako bi parlament i vladu, ipak trebala odrediti volja birača. Za ključiti je i kako je sve ostalo, magarčenje demokracije, čini se njoj i u krajnjoj liniji, muči je. Eto kako se politika poza bavi malim životom, kad se već isti nije želio baviti njome – zaključila si je referat, frazom. Kako spada! I onda, sva ova dreka stranaka u kohabitaciji. Može li sustanarstvo na vlasti značiti stabilitet? Gomila stranaka, nije li to i množina ekstremnih pozicija u obrnutom razmjeru s mogućnošću tolerancije? I još bi rado znala, mo že li huka s odrpane i gladne ulice oboriti vladu. Mislila je, zamor materijala vrijedi i za čovječju materiju, nakon krvavih dana matematičkim će ritmom događanja slijediti mir, ni u kakvoj vezi s jadom i bijedom, kojom bespogovorno rat mora uroditi na dulje vrijeme, a uz pomoć kreatura koje su se u danom periodu izrodile. Konačno, bilo bi ljudski ostaviti u miru šefa države, koji je, ljudski, na odlasku. Ali! Ono je Belinguer umro u vrijeme kampanje, nisu li onda, i samo tada, odnijeli onakvu pobjedu na izbo18

rima. Ljudi su sentimentalni, koliko i neosjetljivi. I ona je, pa neće na izbore! Jedino ako do tada ne shvati, zašto su šanse općenito minimalne ili manje od toga. Čita kako u Seattleu traje sastanak i pobuna otkače ne revolucije, neuspjeh dogovaranja, predsjedavajući se zbunio, globalno smo se ukrizili. Poremećaji, a i treba tako, bili su pitanje dana prije više od stotinu godina, prije pedeset, štrajk je rođen u starom Egiptu uostalom. U sva ta neka doba, mogao si radnika i sivog činovnika smatrati blesavim. Budala ne nedostaje ni danas, ali ima i novina, knjiga, medija svakovrsnoga, ljudi govore, a oni pametni i slušaju dok je inprinting i genetski omogućio preskakanje mnogih tumačenja. Fakat prerovavanja smeća za hranom i otpacima one druge a prvake, ispunjava pogrešnim uvjerenjem da prvi ima smolu u životu, i gotovo. Nešto će ga morati podsjetiti što je to mutan talog, i različit, ali istoga predznaka i mukle opasnosti. Relativizirano nosi ista zahuktavanja, a to što se više nema što izgubiti, zakočeno je samo umorom, trenom predaha od jednog pakla do drugoga. Bila je uvjerenja kako bi netko pametan, mogao izračunati točan datum kada će opet krenuti neki “-izmi” – reče Hesse kako je svaki fanatizam kopile bijesa i gluposti – kad se dakle vrijeme ispuni bijesom, bit će sasvim prekasno voditi revolucije koliko i dogovore za zelenim stolovima gdje god oni bili, i koja god zelena trava i nova magarad naišla. Doslovno najodvratnija, druga je strana slike: bogati sve bogatiji, gladnima sve čvršće želudac za kičmu zalijepljen. Srećom, ovdje ništa nije inteligencijom uvjetovano, nadala se svom snagom pakosti, i u to ime nastavila si predavanje: Piramida s pravilima osipanja svodit će sve veću gomilu gladne brojnosti u širinu baze, a progresiju bogaćenja u pravcu zašiljenog vrha. Dok i moć, i novac, jednog dana ne završe u rukama mračne jedinke. Ili grupe, svejedno. Pa će svijetom upravljati entitet u fluktuaciji i bez ikakve veze s osnovicom. Zakone će činiti sam, moć imati neizmjernu. 19

Koliko dugo bogatstvo sulude sile i razularena snaga može razumom ili autoritetom stajati izvan ludila?! ONO, nema kontrole, nema regula, ući će u misli drugog, bojati se, kažnjavati... Samo, nesretno, abnormalno, nesavladivo... Na koji način svejedno ali, bio bi to čovjekov kraj. Certificat pauperitatis već je izmišljen, divljala je na či njenicu da je hoće staru, badava autobusom voziti. Koja zahvalnost, bilo je to ogorčenje najbliže mržnji, odbijala je potvrde o bijedi i nemoći, barem ukoliko sama za to ni je kriva. Htjela je da novaca ima dovoljno da plati kartu! Smatrala je to svojim pravom kojim je eto, netko otro stražnjicu i još se ruga. Priča o humanoj dimenziji kapitala samo je novo poniženje i mjesta mu nema niti u najnaivnijim kombinacijama. A ona je, očito, zašijala lijevo. Toliko o borbama, izborima i o tome kako je iz zasjede i naglo, eto postala – komunjara! Onda, ranije, primilo je nju u Partiju, prije sedamnaeste, bila je dobar đak rekoše. Nije prošao koji mjesec, reče im ona da eto, ona to ne bi, ima nekog drugog posla, a i nije joj jasno. Vratila je ona i ono malo partijskog libra, doma su je zablenuto gledali, mislila je kako je sad nafrkala. Ništa se nije dogodilo, nije nikome bila zanimljiva. Nisu ni oni njoj, ali to već spada u drugu temu. Nego, sada kad promisli, majka, vječiti oportunist, napravila je tom prilikom manji cirkusić, nedovoljnih razmjera, pa je izgubio snagu za kroniku. Sedam istarskih zastava, i sjećala se, bilo je tada komunista k’o blata. Nema ih više. Bilo je i časnih ljudi, mora da su i sad negdje tuda, ali promjena okolnosti, u mudrih mijenja uvjerenja. Inače ne bi bili mudri? Misli prave, egzistencijalne mučnine, bile su patološki i završno, uvijek usmjerene na figuru roditeljice, uzrok i posljedicu sviju odabira materijaliziranih prema toplini ko ju će zdravi-u-glavu zaboraviti. Pomanjkanje istoga, ona nije mogla zaboraviti. 20

Da, o majci je često razmišljala, sada već podnošljivo razumski. Nekada je logike bilo značajno premalo, zatoni nejasne patnje preslikavali su za nju iste one ruke i ko žu, koju je na kraju – osjećala s gađenjem. Da majku ne bi mrzila! Mimo mozga, modeli ruku, majčine ruke i pesi mizam, bizarnost uvjerenja što tako dobro oprema za život. Ujednačavanje lebdeće naravi, plavetnilo s komadićima stvarnosti, krenulih unazad prema ciljevima nemogućeg. Reakcija jednobojnosti lica i krikova, nesnosnog iskaza duha i cvjetanja vlastitih promjena. Bremeniti aspekti tradicije i pandan u objektivnosti točke oko koje organizira prošlost još jednoga dana, a postavljena su pitanja, sama sebi odgovor: Sablasti i aluzije, pa ugodna vam večer! *** Za ognjišta i oltare jednom ćemo dobiti novi proglas, za demarš ili za oružje, za življenje bez sile ili za hladnoću. Valjda je zato, već susretala na cesti mrtvace, s ekrana svagdašnjega, pa one iz filmova bez sadržaja, političare je sretala što je najgore... U snu bi stajala u tišini, u stepi, tko da zna zašto. Grad je zidove imao obučene strukturom i preplavljene pro šlošću, nepokretna točka oko koje se kreće sve što se miče, gdje ljeto nikad nije daleko i Mjesečev srp, dobro naoštren, u sat kada nitko ne želi izostati. Tamo ići, znači putovati pa ćemo pričekati, srebrni su trbuščići lista masline okrenuti nebu: kiša će! Govorila je – čekat će, more, ono je zadnja iluzija ne prolaznoga, simbol je života kao smrt vječan. Sjećanje go vori o živim obrisima: dio su nam patnji one Jobove, od gubitka, moguće je učiniti slučaj i bol se može pogledati! Razumjeti, nikada! Nema objašnjenja korijena zla, može mo jedino bilježiti i, nadati se. Misliti smrt da razumijem život, govorila je, pa sve je puno bogova i na kraju žališ sebe. Govorila je dijalog s iz gubljenim, o prihvaćanju je govorila i da ono što se odluči izgubiti, nailazi plastičnom dinamikom, odsutnost nastaje 21

intima, smrt razlikuje vrijednost sjene i njihovu zakrivlje nost, a ono što je bilo, ponovno počinje... Ne dirajte ništa, ne brinite ništa, i pet puta razmislite prije no što išta učinite! (To je doduše rekao ruski oficir svojim podmorničari ma.) Tako je i danas stigla do Voloskog, malena je kujica marširala uz nju. Raširila je stari palto i terijerka je istog časa na njemu našla svoje mjesto. Pa su gledale more. Odjednom, malo je pseto skočilo kao da je netko šilom badnuo. Strelovitom je brzinom zabila njuškicu pod guzu, u istom trenu kad je svojski prdnula. Brzo je ustala, tražila energično i nervozno po ogrtaču i ispod njega, mora da joj se učinilo kako joj se nešto oko guze radi a bez njezinog pristanka, ozbiljno je režala, tiho i čim opasnije, legla nakon dužeg uzrujavanja, otpuhnula, bila je istinska nervna ruina! U tom je smislu odmah zaspala. Smješkala se maloj životinji, gledala niz rivu, zvec kale su jedrilice zvončićima na jarbolu, vidjela ona crne karpentijere, drvene dijelove barki, vidjela je miris katrana, čula povike barkajola kojih više nema, barkefaren, ionako ih nije razumjela niti onda, u djetinjstvu, ali, prala je grožđe u moru, jela ga s mirisom izabele i južine, slatko, nezaboravljeno, u moru soli oprano. Iz škartoca je izvadila grozd. Pogledala ga. Odakle si pak ti kad ti doba nije? – pita grožđe. Krene da ga u moru opere, gleda more, ne vjeruje mu, sve je sumnjivo, nigdje mirisa katrana. Vele da je zagađenje daleko iznad dopuštenog. Moguće i nije, i nije stvar u zagađenju. Stvar je u gađenju. Voljena obala, strma za djetinjstvo pa se more sanjalo. I osvajanja. Ali, gdje je završio neprijatelj, sada kad smo postali ratnici? Ma i umorni, i demoralizirani, ismijani... Jedno je tumačenje svijeta smrvljeno, generacijo, in dividualnost sastavnih dijelova dokida se stvaranjem vi ših cjelina s posebnim zakonima i drugim svojstvima: 22

neiscrpnost rađanja novih oblika, tko tebe jebe, moja zablenuta gomilo?! Ali to tako jest! A činilo se kako smo za život dobro opremljeni, onda, za vlasti žarkih boja u brokvama suprotnih, kružnih oblika izvornog smisla, žuto i zeleno, crveno uz nesklad polazišta promatrača i spirale kao načina smjera oblika u brzini. I još, smrt sunca ili električne žarulje primijenjena na izgubljenim osnovama lika, izgubljena, još pod plinskom svjetiljkom uličnog prostora koji lome pravci cesta na izlasku iz grada. Riječi, vjerovala je, neće formirati slike, samo obznane sklada bez zbijenosti začaravanja protivnih, olakih kombinacija trovanjem magle i daha između njegova lika i zaborava glasa. Pjesma za cijelu partituru u zanosu davnih terci. Kostimi prošlih naslova, koji su nas pregazili. Bez mnogo uvjerenja! Razočaranju treba prethoditi čaranje, očaranje, oča ravanje, nesreća je zaraza, postaje se divlji zabavljač, anđeo s licem najbližim Bogu bez lica, onom koji sprečava padove, arcano potere izgubljene ljubavi i zavisti. Dakle, bila je od tuge umorna, ali uvijek zavidna! Tipični bastard na hrvatskoj osnovici. Na podu je sjedila, telefon je bio uvijek pun prašine, mjesto mu je bilo na podu, pepeljari, knjizi, nisko i ponizno, ugašeno stvorenje. Mučno se suzdržavala da ne ravna ogledala i slike po tuđim stanovima, po lokalima. Pravila je red kad je već život, pa to što jest, ako se dobro osjećala, oblačila se prema položaju koji je željela zauzeti, ne onom koji je zauzimala. Srećom, te je ludosti spasila činjenica da su dani borbenosti i optimizma, uglavnom prošlost, a osama je jedina osmoza među slojevima. Još je sve slušala. Čula bi i događaje iznutra otkuda su nastajala čudna stanja sjećanja na danas, neprirodni ritmovi zbijene snage i apstraktnih moći privida. Napetosti bez poučnih pravilnosti težišta izlokanog oka iz koga izlazi sve i kamo se, sve, mora vratiti, tvrdokorno i nepopustljivo. Novi dan, a ona će, opet kroz prastari Grad. Ottocento joj se mota i patnja, koju je za ljubav zalijepio uz osvetu pra vednika. Kuda onda sa završnim snom engleskog akvarela 23

koji su još nonoti hvalili. Hoda Gradom tako malenim, toliko potpunim. Intenzitet vlage, miris, kontekst koji će umanjiti donekle razbacanu opasnost prividnog nereda građevina tisućušestotih. Ide danas i Grad kroz maglu što je oblak za vas, kreće u preljeve željeznosmeđeg, bolesnog njezinim strahom u ovoj mekoći, u rastapanju i kipućem klokotanju mrzle vlage. Trgla se na Študentov glas: – Boga biš othitil, zgubil ljudsku meru, pričal biš šo kantne priče o Crvenkapici, mešal crnu magiju i kvadrat prirode po osnovi savršenstva... Tek je osam ujutro, a ovaj je već pijan. Ili je sinoćnji, druga gradska luda ako je ona prva, a jest. Študent su ga zvali, studije nije završio. Ljudi su se žurili, malo usput za njim okretali, štogod dobacili na brzinu da ga naješkaju, na brzinu... Bilo joj odjednom žao, okrenula se zidinama Grada, amfiteatru visokom ponad Kvarnera, kapricu forme teške da se zaboravi još teže, da se odgonetne. Htjela je misliti o događajima, o nečemu akutnom. Ali događaja jednostavno nije bilo. Zapalila je: nono je švercao cigarete, nona kavu, baš su i bili neka fameja. Cigarete, bionde ih je zvao, zvali su ih i španjuleti. Gleda u zrak pred svojim nosom kolute dima i tumora, i sve je to, dakako, ravnodušno. Na Učku se ohrabrio snijeg, more joj pod nogama sivo, nešto sprema, mirno, za sada u laganom hipnotičkom kretanju. Iznenada dahnu laki prolaz nježnosti, ranije ili udaljeno, sa zidinama što se ruše prema bezdanu, vidi: iznenadno plavetnilo svoda i vode kroz sivo, sve iznenadno, u pamćenje utisnutom okruženo morem, i vidi: sve je uvijek bilo tu, iza magli, iza života, tuga i smrt, poziv zebnjom drugo ne podnosi, i vidi: i sinja voda tako se može dovesti pod noge starih zidina – Gradu na prostraciju. Raj je na predalekom Zapadu ili pak u konačištu sjevernog vjetra, tajnom području kuda idu ptice, poneke i na kraju ljeta, prema Istoku dakle, makar prema Jugu i beskrvnoj želji što oduzima sunce, propuštena lakomost u prostor godina od riječkog “Kontinentala” do betula povrh 24

Opatije, Kastva, alma mater vesele naobrazbe sušačke gimnazije i visokog zida pokraj crkve i gradskih zvona, očajnih na tlu iza crkve kastavske. No, tješilo je, tu se dalo govoriti sa sobom idući do kule Žudike gdje je opet valjalo iskazati presudu. Tako je u Gradu od davnina, a mi smo samo dopisivali svoje stranice, nismo završili i nećemo to moći, niti se osloboditi strašnih tajni kojima oprost ili kazna znači manje od prozirnosti maestrala. Pa se, ustvari bez veze, sjeti Kennedyja, velikog predsjednika nešto veće Amerike i malog bijednika koji je kolač rijetko bogate si večere, ostavio “za poslije izvršenja” Kaz ne! Na električnoj stolici. Nije bilo pomilovanja, smaknu li su kretena kako valja u komediji svih priča što u svom čemeru nisu nimalo različite od slučajeva koji im nalikuju. Uvijek se traži podložnost, a svaki se prokleti atom u tebi bezobrazno buni – pa samo je Isus oprostio adulterij, ostale su Magdalene raščupali ili su upravo pri poslu. Razum i emocija, teško da će popraviti stanje, popovala je ona. Osim ako dopru do muškarca i do neznanja. Konačno, prema posljednjim se podacima čini, da će ista ta emancipacija upravo muškarcu zatrebati. Hodala je. Kao da bi kretanje, misli moglo srediti. Sve ovo zadnje doba, vrijeme i pažnja stvaraju oprez. Taj pak nikom ne pomaže, tek sveobuhvatnoj jalovosti ma glovite perspektive kraja, likovima, grimasama posljednjih ljudi i metafizici šoka stoljeća u kome je ona, definitivno zaostala. Može to biti prirodni prilaz koncu, završetku prolaska jedne generacije koja se činila dobro opremljenom. Tom beneficijom, završenošću, mogli bismo se posvetiti zapaljenoj stihiji oblaka ponad Učke, mogli bismo si dozvoliti i bezrazložne, barem naoko, ispade bijesa, sve antropomorfne, u zaostatku, u pijesku, nakon bolnog smirivanja groznice, nerealno trepetanje cvijeća jednako kao i kaljuže. Krenut će sada, pješice do svoje grote negdje ni u Voloskom niti u Opatiji: treba samo čekati! More će jednoga dana donijeti leš tvojeg neprijatelja, obećali su njoj. – Ej, pas, hajmo! 25

Mala kuja nije imala ime. Samo njezinu ljubav. Koliko se moglo. *** Navečer, gore, s Kastvà, s ruševine gradske kule, prema sjeverozapadu u krševitoj i pošumljenoj zaravni gustog sakupljanja večernjeg svjetla, nalaze se pećine, Šparožna i Crljenčina pećina, u šumi Lužini. Talijani su tuda put izgradili, prije rata, automobilski, od Brajana do Breze gdje se spaja s cestom za Klanu. Talijani su se sakrili krajem rata, u pećinu, duboko, očajnički. U jednoj su dvorani napisali: W Mussolini e W D’Annunzio. Pa su D’Annunzija još i podcrtali. Nekom mladiću ništa mudrije na pamet nije padalo! Mislila je o njegovoj sudbini, je li živ iz hrvatske divlje zemlje kući stigao dobričina koji je vođama dug život želio umjesto da se o svom brine. Ili nije ništa bilo moguće učiniti. Idućeg je jutra išla pješice prema moru, sasvim solidan broj sati. Gore će je voziti. Badava! Smrdljivi lupeži! Nizbrdo, prema moru, lupala je štanjgom po ogradi. Tako se to radi. Ograde međutim više nije, odavno ona vuče komad željeza po tupim zvukovima vlastitog žilov lja. Davno i zvonko bubnjanje preko tetiva, sindrom Me tuzalema, opsesija usporedbama. Moguće smo tada ipak bili banalniji?! Govorila je: I vi, i dalje, oblačite tužnu djecu koja pje vaju oružje. Ne prihvaćate šutnju, a sve se to fiksira i tjera na ponavljanje. Mi smo imali ljude kojima se žalismo, rekla je, imali smo i one koji se nama žališe, govorila je. Vjerujte, govorila je nekom da pomogne, nekom, kad svoga nije imala, vjerujte, praznina je odmor nesreće, lucidnost ledi in teligenciju stiješnjenu pomanjkanjem emocionalnog dokaza. Pa je pitala: Neće li dakle ubojstvo postati aktom ljubavi, zlo i dobro jednako su u težištu bića. Ubiti da se za počne vlastiti kraj, dalje će se brinuti netko drugi? Ratovi služe za ubijanje. Ubojstvo majke, oca, brata... starije je od svakog pamćenja, otrgotina strave, i nije izmišljeno ako 26

vjeruješ. To je sve ono što je tu, i sve čega nema. U djecu sumnjamo, opravdano. Bez emotivne rezonance – udariti, popiti kavu, sve je jedno, ubiti, lošije je jer se pamti, etička valorizacija rubna kod krajnjeg napora, no... Hoće li te, konačno, kazniti to društvo koje deklarira najbolje želje i zločincu? Razriješiti? Može tebe ono i preodgojiti!, i nakon najaberantnijeg zločina smisliti depresivni delirij za uništenje, interioriziranu agresivnost, kada se gubi stid i ubija izvitoperenost nasrćući na objekt – kao jedinu i konačnu uslugu svima. Sve se to njoj mota po glavi još od onog dana kad je Paul ubio i bio ubijen, i sve je to bilo u nekom luđačkom redu. Ali, među nama, čemu preodgoj kad je zločin zasigurno molba za spokojem ništavila?! Nebuloze naravno, nikakve ozbiljnosti nije bilo u zak ljučcima, a niti u kukavnoj duši ružnog stvora. Smušeno načitana, glavom si je razbacivala smušene misli a da do vlastitih činjenica ne stigne. Zatim stotinu deset kila na metar pedeset visine, ljubičasta i plavoružičasta zbrčkana masna koža, noge kao hramski stupovi i tako redom do slabe i rijetke, ali zato masne kose, loših zubi koje je češljala na razdjeljak, jajaste glave i to po širini, s ušima na gadljivu i besprizornom odstojanju od iste. Voljela je ona čistiti, kuhati, prati, voljela je šivati, voljela je biti vjerna. Nije bilo kome! Sasvim glupa nije bila, ali to ni u čijem životu nema, baš nikakva značaja. Imala je i nepreglednu količinu zavisti još i zato, jer njoj nitko zavidio nije. I zato, što je iskreno mrzila svaku mršavu ženu. Kao uredno menomirani krelac imala je jednu značajno pozitivnu stranu, poštenje. Naravno, i ljubav za – književnost! Svi su na rosne guzice od čuda padali – kako si, onako nesklapnoj, dozvoljava posebne osjećaje?! Nisu propuštali da to iskažu, uvrijeđeni kao ruski baćuška kad se pored njega, u kukuruz, stropoštao astronaut. U društvenom smislu, mladost joj je bila anemična, ali tada se mislilo kako se mora imati političke stavove e da bi se bi lo za život opremljeno. Uvijek na neki način, budale i poli27

tičari nepomične su strukture dana, uz lupeže još, “ubojice i faschspilere”, okamine neke hrvatske kobi. U komunizam i u štrajk nije vjerovala, to gradivo ne treba utvrđivati. Stupaste, teške noge pokretala je bez gra cije, kako je na koncu konca, i razmišljala, sporo, nepokret no, bez nade: Pa što, to je moj način i moj pokret! Ovako se nitko ne kreće! Ovo je geganje moje i posebno, moj karakter, moja sudbina. I moja propast... ali, moja narav! Šala s pripadajućom porugom, zatim se zabavila kombinatorikom: Što li će se dogoditi tamo, u nekoj Makedoniji recimo, kada u zemlji bude više stanovništva nemakedonskog podrijetla? Barem dok se toliko bijesa polaže na nacionalno pitanje i bez obzira, može li čistoća uopće egzistirati. Čemu ista zapravo služi? (To je potpitanje.) Etnička čistoća, rasna, obiteljska, pa Europa je imala dovoljno kraljevskih i inih idiota i kretenoida iz istog razloga. Problemi i neki novi zidovi, s time neće imati veze, siromaštvo će biti dovoljna razlika i kontradikcija! Nesposobni komunizam kao avangarda jednog europskog ili šireg još idealizma, nije pokazao savršeno ništa do beskraja bijede alternative klasnih konflikata. Bez generoznosti, bez ambicija, bez ičega plemenitog, bio je prevara. Generacija je tada bila žustra, s dozom povjerenja primjerenom broju godina, zdravlje za sve, znanje, odgoj, iznad svega dostojanstvo rada. Fraze otrcane, utopija koju je komunizam konačno utopio pa generacija ne razumije gdje je san milijuna što san je ostao, tek, gorak san... Što to vrijeme mijenja? Na amsterdamskom tornju ne čitaš sate, vjetar očitavaš, smjer, pa što je dakle vrijeme koje ništa ne nosi, vjetrovi dana, govorila je, pločnici bez cilja, u blizini, rekla je, oštre pete, ludi đonovi, pritiskuju snagom individualnosti orlova, vrana zlogukih, ptičji profili, svjetlo bez zakona o konstrukciji tame. Osjeća, luda su uzbuđenja prizora puke dekompozi cije unutrašnjosti krznenih kaputa sa zelenim licima, upri zorenim, nasađenim, nepomičnim. Nemoć da se ureže mo u nemir arhitekture aglomeracije, na kreativan način, 28

onaj na koji smo potaknuti bivšim prijateljstvima, mučnim kronikama i tužnim bistama koje smo poznavali, pothvatima kojih se sjećamo, a ništa ne modeliraju u mizanscenu života sa staračkom foteljom uz televizor. Kratki, sitni pokreti, splošteno tonuće u bol žutila sta rosti kada o sebi započinjemo govor, a znamo još jedino dozivanje nadolazećih katastrofa, bolest, površnost i krv s karnevala, podbuhlost riječke kurve kojoj srce nestaje, stalno i svakoga časa. Smilujmo se slikaru bez koncepcije slike, s jedinom čvrstom točkom u smislu traženja, da ju je izgubio. Govoriti o promašaju, nalikuje policijskom ispitivanju silovanih žena i svaka je obrana ponovljena optužba. Tko večer ne nabavi, i jutro je izgubio, rekla je. *** Bez daha je gledala zastavu na ekranu i kako se rađa njezina zemlja. Ranih devedesetih. Danas je to profit i poruga, kome što upadne, da je mlađa... Eh, sereš izvan bukalina, govorila si je, nisi ti ni za što, to samo bjesni odživljenost, prije nisi govorila o prošlosti, govorila si o onome što ćeš učiniti. Kakvog li proroštva! Ali za život, mi, izumitelji proljeća i Proljeća, bili smo dobro opremljeni. Pa se topogledno, mačjom spretnošću dovijamo novim rasapima te ona lukavo ode u samoposlugu, zamoli ostatke ispod rezalice, za onu mačku, spretnu! S krumpirom, paštom, s malo kruha, to je vrlo ukusno. I oprema za život, ako ništa, kalorijski. Imala je majušnu kuću, ali kuću. Da je proda, da se najede, da odahne? Ali ta bi kuća bila pomoć u školovanju unuka, barem prvi vritnjak momčiću kad krene, jednom život započne. Ništa nije bila u stanju domisliti. Stala je pred crkvicom, pred prostorom gdje su neko vrijeme držali ili magare vezali. Crkvice je voljela, male kao kaktuse. Voljela je ona najmanje. Crkvice i kaktuse. Satovi malenih crkava i starih gradova, satovi bez toka, bijele plohe kamene, bijelo jedinstvo sviju boja, brilijant pripada bijelom, i Grad je 29

takav, danas bijel, ravnodušan, nerealnim satima u sate ukopan, na suncu, Hrvatska to nije. Ovo je izbjeglištvo, uvijek namještamo igre kojih se bojimo, kao Piazzola analiziramo osjećaje u pet tanga, od straha do očaja. Ako je to zlosretna istina o nama, bojala se i pomisliti što bi bila laž. Baš i nije da smeta nečije bogatstvo, nismo od njih, ali smo ravnodušni. Poruga i moguće vlastiti jad, ogorčenje slika ljudsko ponašanje, kao sunčani sat slijedi prazan hod kroz godišnja doba, a ti učiš sam, dok ne priznaš kako ništa ne znaš, niti ono što je u mračnim oknima povijesti, budućnosti ili srca čovjekova, silinom zvuka orkana do opipljivosti: samoubojici najprije ne vjeruju, kasnije ga ne žale. Schifezze na novinskom papiru, popisaše naime lupeže (dvjesto obite lji u Hrvatskoj), ogledalo države u dubinu, apsurd, mutno kršteno sve što treba, i sve što je višak. Uokolo zaprepa štene generacije strmoglavljuju se preduboke promjene zna čaja križa, pa eto ne znamo jesmo li živi ili smo pojavno sti koje određuju u centrima, jesmo li tužni ili je to mora iz koje se netko budi uvjeren da je malo tražio, na cesti još uvijek prepotentan, siguran, jadan i komičan. Lôpine za to vrijeme – adaktiraju. Srećom, Hrvatska je još tu (samo love nema). U Gradu, staroj harmoniji, ceste nebu vode, forme ru ševine oživljuju, volte izazivaju vrijeme. Gledano odavde izgleda daleko, svi su donijeli po kamen na gomilu, živi su svoj, kući ponijeli, mrtvi su tako spomenik podigli. Exegi monumentum, Bast, divotna mačko i dušo Izidina, arhetipovi su slike tvoje i nas samih. Kod mora opet kartografija svijeta, koreografija svjetla i karbonata kalcija, grote, djelo kvaternara, čega li, među šumnim disanjem ponovljenih kapi i pored crkve Sancti Jacobi ad Palo, Jakov, opet tuđin Španjolac koji čuva Opatiju, dobar drveni kip iz bit će 16 stoljeća, kipić sudbinski povezan, sjeća nju nečega što je zauvijek zaboravila. Pamćenje bi moralo biti konstrukcija budućnosti. Njoj ne uspijeva, pravo na sutrašnji dan izgubila je, jutro više nije prelijep i nestabilan svijet bezvremenih nada. 30

Tu se sada pišu i zapisuju sve imbecilne akrobacije za dan, tokovi se vrtoglavo ubrzavaju. Negdje u daljini i prošlosti istim trenom, aurora borealis hvata iskre prešućene, začarane i samo jedan zarez u tekstu postojanja, toliko većeg od naše bolne malenkosti, otapa ritam kakav čovječanstvo vidjelo nije. Blizina ludila i opraštanja, zbog toga je uvijek iznova silazila obali, u spor proces procjene i vrednovanja, vrijednosti življenja, novo svitanje onoliko površinsko koliko zlo. I u pokretljivost mašte i odmor na trenutak, u svijetle noći, sigurne za zanat pričanja. Kada je završi, zaboravit će ovu priču u novoj melodiji na vršcima prstiju, onako, kako večer svira Kleidermanna. On je volio Kleidermanna. Gospode, otkloni ovaj kalež od mene! Samo za malo! Za jedan dah! – moli ona. Svejedno, ono što se jednom dogodi, zauvijek ostaje. U kontemplaciji vremena prije nas, drakonski fatum i davnina ravnodušnosti. Otežalost mora, trećega elementa, kao ona, Aresom se kune. Onda, bio je on njezina zakletva. Grgljanje... naboj moćnog bataljona mokrine soli i kaosa u apneji. Signalizirano je kako među mislima sve manje uspostavlja nit, helas, dok god misliš da si lud, nećeš se izmaknuti. Izgubljeni ostajemo bez kontrole, čak i za svrhu žrtve, dramatiku neizbježnog čina, za suprotstavljenost paradigme u misteriju kojim bi mogla svladati ulice, zamrznute neonom. Ovako se sakriva pod krošnje, gdje su jedine na svijetu svod crkve. Misli: Budale zaista vjeruju kako je žena mahnitost ljudskog roda. Kastàvca međutim ni u to nije moguće uvjeriti; voljela je Kastàvce. Kastàvci pak, nisu voljeli nju. I, tako su se ujednačili u skladu, ravnu beskraju providnosti. Zajedno su znali koliko su Semiramidini vrtovi morali biti lijepi dolazećima iz pustinje. Popodnevnih ura Gradom je vladala misao: 31

Na svu buku, lekcije šutnje, znanje tišine, superiorno uništavanje ljubavnika i vitezova iz ministarskih fotelja, poznat ćemo ako vremena bude, i struje saznanja i ono, što nikada vidjeli nismo... Mekane bijele izvore iz dječjih snova – meki zeko govorio je dragi prijatelj. Imala je ona samo jednu bol. A takav je čovjek zapravo, dobro opremljen za život.

Bismilahir – rahmanir – rahim... Pozivam za svjedoka sudnji dan i dušu što sama sebe kori; Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku. (Kuran)

Adagio, largo

Opet je jutros pronašla svoje ime u novinama: ova gadost predugo već traje, u suludoj priči sudjelovala je bez krivice i bilo kakve volje. Inercijom, kakvom se bez značaja životi, ponekad nađu na nerazumljivim vjetrometinama namijenjenim drugima. Za svoju ljubav nije više trebala ni ono malo mjesta, arkanum i tajne razloge, tihi užas čežnje. Ona je bila kukavica i živa rana, eto, život otima, to mu je posao! Drugih je dana na bol bijesno skakala. Jutrom čim se budila, morala je ustati, nije polusnima davala da srljaju, goloruki, traže užarene poglede monstruma. I tako, bez kraja i konca, pomislilo bi se, jad će joj i mrtvoj nedostajati. Jutarnje novine čitala je uz kavu u uobičajenoj birtijizvanoj-kafić. Ministar financija naredio biranje: ujutro, ili kava – ili novine! Jedno i drugo, e, pa to ne može! Birtija-zvana-kafić imala je svoj primjerak lokalnih novina, od glagola lokati, ali, ona je zajebala ministra financija i mirovinsku politiku, sveukupno. – Informiramo se teta ha, informiramo? 33

– Klipan bez kose (šta li će mu glava?), dobacio je njoj a na veselje ostalih mangupa koji su već prilegli na šank. I nastavio: – ... da bi na kraju, blesavi umrli. Živjeli! I diže čašu za mudrost uz opći smijeh. Ona je čitala tuđe novine uz svoju kavu, a mulci su joj bili simpatični i zapravo, rijetko su je zafrkavali. Jer ona nije reagirala, izvalivši tupe i vodenaste, izgubljene oči. Ona nikada nije reagirala. Nikad u životu. Kako, kad se misli gube uzaludnim tokovima i logikom koja nije njezina, sjene tijela osvajaju vrijeme, prostor dana. I slobode, zgnječene i zastrašujuće za svakog kome je oteta, a nije vraćena. Ili jednostavno, idi kući i umri! Pa joj je preostala pažljiva tišina, ljudi se ne čuju, oni se ne razumiju, upravo zato, vrlo smo spremni da sudimo. Naravno da nije bila različita, tek plašila se nesnošljivosti za koju nema mjere i nema popravljanja. Bogami, niti okrutnog vjerskog uvjerenja o blaženstvu, moći savjesti i mukama svijesti. Misli su same u kovitlac kretale. Ubojstvo, korist, impuls, ugovor! Žena, u kojoj je instinkt rađanja i dugotrajnost odluke, zatim racionalnost motiva – te muškarac, bez odluke i na mah, zločin kada osjećaji postanu nemogući, zločin koji se ne razumije, katarza... Plašila se. Nije izgledao kao ubojica – Gospode, može li se pomisliti išta gluplje?! – kako to ubojice izgledaju? I, kada bi bilo moguće odgovoriti, na što bi pak ovaj svijet sličio! Premda ni ovako ne djeluje bogzna kako. A tek – kada bismo na primjer znali broj svojih, ograničenih dana? Zakazani odlasci, prijatelj nas mora napustiti, što zapravo osjećamo osim prezira, zaintrigiranosti, završene simpatije, zavisti i mrskog predbacivanja. I... tek nešto tuge zato što se više nećemo vidjeti. Posljednjih je godina nadirala starost, izgubljenošću, ratovima u snu, tjesnacima najužeg prolaza tjeskobe, svaki put, odlazili smo i sami, rekla je. Zlo smo se promijenili... Buljila je u svoje ime u novinama, naplavinu sa smet lišta. Samo je njezino ime ovdje, sva ostala pokriva tajan34

stvena tama moći i drugih nekih neodređenih zadaha. A ona je, kao takva, prizemna perspektiva nevezanog aktera i, općenito, prezira vrijedna čistog idiota. Navođena je dakle, kao bijedna garancija tvrdnjama koje ne dopiru niti do poluistina. Pročitavši članak, otišla je na Rijeku gospodinu notaru. Tumačio njoj gospodin notar, trudio se, a glasom nekako povišenim i jasnog izgovora (a skliskog pogleda), jer on, eto, mudar pa zna. Negdje prisluškuju, pa kad je njezinom glavom prošla bizarna misao o nečemu tako bespredmetnom, refleksno se malo okrenula. I nije bila sigurna, da li zato da prikrije podmukli napad smijeha ili pak da ustanovi ne snima li, ipak, netko ili sluša ovaj tako “važan” razgovor. Tumačio dakle, gospodin notar, njoj, kako on nije solemnizirao isprave niti ih načinio. Tumačio on to njoj još od samog početka. I sada on to opet naglašava. Teče dalje besmisleni razgovor. Ona: – Ni vi me niste poštedjeli! – Ali ne, ovo je upravo dokaz da ste vi čisti. – Tako vam Boga, kome je to, što, i zbog čega moram dokazivati?!! – Ali gledajte, za mene ste vi stranka. Papir kao predmet donijela je bivša žena kupca vaše kuće, meni međutim, ona nije nitko. “Ono čega nema na papiru, toga nema ni u prirodi” – mislila je zgrožena i razoružana. – Ali, tom mi je prilikom isplatila dio manjeg duga – još je ona pokušavala. – Ja to zapravo i ne znam. – Ovjerili ste! – Bilo bi u spisu. A nije, i to nikakva značaja nema nego da je nju Sotona ješkao da išta o biti istine sazna. A po navedenom se pitanju, nema što reći. Bilježnik je dobrohotan prema njoj, tješi je lisičjom me koćom, zgodan je i blag čovjek, dobar otac, muž i prijatelj. 35

Sada je ipak bilježnik, pažljivi bilježnik, i sve je to besmisleno, nego, zašto se ona toliko ždere? Preostaje ljubazno se oprostiti, poći izlazu gdje do sa mih vrata čeka gusta memla i mutni likovi onih koji su mrtvi. Srećom, ona ima samo jednu bol za kojom hoda, slijedi je u preljevima mentalne odsutnosti, prijateljskih pasaža i kazne koju je poznavala. Sve je počelo jer je za nju bilo završeno, davno reklo bi se, nešto više od godine dana nakon njezine tragedije. Mo rala je prodati kuću u kojoj je do tada živjela. Otići će u noninu na Kastav. Agent za nekretnine doveo je mladu že nu kupca za njezinu kuću. Kuća je odgovarala, za koji dan, ugovor o kupnji bio je načinjen. Stigao je suprug, de facto kupac, stranac i časnik Hrvatske vojske. Časnik! Kako su usta bila puna riječi kad si riječ izgovorio. Časnik, čast, veličina, značaj, on se borio za njezinu zemlju, dvadeset osam godina, lijep kao mladi bog. Časnik, riječ je dolazila od vremena kad je imala snagu stvaranja, kao “pa”, “ta”, “ma”, vjerojatno prve čovječje riječi toliko nalik i u jezicima koji nisu mogli biti ma kako povezani. Riječ iz vremena, kada je Stvoritelj izgovorio zemlja i bila je zemlja, izgovorio čast, i bio je časnik, i tako-to, a onda je započelo isplaćivanje. Preko svih rokova i svi su imali iskidane nerve. Ona je sjedila na svojim paketima, prala se u sudoperu, dvije je godine sve izgledalo udriveno. S obzirom na ono u sebi, ovo oko sebe djelomično je markirala. Ipak joj se činilo kako je monegaškom suverenu bilo lakše tugovati na putu po svijetu negoli njoj, prljavoj na prljavim sanducima. Ali, mislila je, da ima mogućnosti, isplatio bi. Konačno, ona je svojom bolnom odsutnošću njemu smetala sigurno više no on njoj koja ga je tek povremeno vidjela, s perona psećeg života, s čime pak on, veze nije imao. Konačno, isplaćeno je sve osim koje tisuće maraka. Onako, vremena su da se posudi onoliko koliko se može zaboraviti, pa je otišla iz kuće, dobila onu koju tisuću ili ne, zaboraviti je može, ma koliko nema za to nekog razloga. 36

Nego za ove zajedničke dvije godine, krajem oka i nehajno, vidjela je čudne promjene na mladim ljudima. Njega je sretala rijetko, govorio je da radi u Africi, a zbog prirode posla ne može reći što. Nju je baš i bilo jako briga! Ali, kada opet ne bi došao na dogovorenu isplatu, telefonirala je po raznim kontinentima, nalazila ga doduše uvijek u Europi, Londonu, Bruxellesu, molila, kumila svoj novac i oslobođenje. Bilo joj je muka, bilo joj je žao, i njega. Za to je vrijeme mlada žena bila sve nervoznija, očiju sve šire otvorenih, sve više anoreksična, dolazila je, nekud odlazila... Zatim je ona odselila i na njih vrlo brzo potpuno zaboravila. I tako nekoliko godina do jedne večeri kad je na vijestima CCN-a vidjela izvješće o ubojstvu i ubojstvu ubojice, rekoše, stranca s hrvatskom putovnicom. – Ćeš ti videt da j’ to on! – čula je, sebe, na glas. Predosjećaji? Ne, postoje samo zaboravljeni zaključci i iskustva koja ne zapamtimo! Pitala se kasnije, što je to o njemu znala kad o njemu nije mislila?! Na koliko nivoa radi ijedan priprosti duh? Uspostavio je on jedan novi pojam među njezinim ganglijama. Premda je značaj usvojila, kratka mu je bila slika: lokva krvi na asfaltu! Vidjela je na podu tijelo, i lokvu, na asfaltu, na ekranu, Paulovu glavu, mrtvu stvar, neobično lijepo formiranu lubanju, gustu kosu, Gospode, što je skrivao taj mozak od onoga što bi njezina jednostavnost mogla dokučiti, elaborirati, opravdati? Nema opravdanja, orilo se iz najstarijeg dijela mozga! I opomena. Nema ga ni za nju ni onaj pokret prema vratu njezine majke. Istina da nije zgrabila vrat svoje roditeljice, no kolika je razlika odatle do potegnutog okidača? Smiješno, izgledalo joj da je u onom trenu bila jedna od rijetkih u zemlji koji su znali ime čovjeka koji u krvi leži posred trga neprilagođena imena. Toga dana. Sutra već... Sutra će se već neke stvari prilagoditi, a njezin je mozak nastavio drobiti: Činjenično pribrojen vječiti vrisak nesreće i izdržljivost pojmova, pozitivno se smiruje u kolektivnom pamćenju... 37

Toga se dana opet solidno napila pa je, protivno planu, opet razmišljala o nesretniku koji je kupio kuću na Učki. Govorio joj da želi na Učki, tu iznad Opatije započeti drugačiji život. Nije objasnio, od čega drugačiji. Ona je gledala u njega, čekala, on je bio zamišljen i šutio. Prijavio je za porez točan iznos kupoprodajne cijene. Kao pravom Hrvatu njoj je bilo nužno znati, zašto. Govorio je o izbornom zavičaju, o ljubavi, o poštovanju (drugih, a za njega). Govorio je rado i o svom činu u vojsci i idealima koji su ga u njezinu zemlju doveli. Ona mu je vjerovala jer je bilo lijepo slušati i zapravo irelevantno. Zašto se onda nije čudila lijepoj glavi na pločniku, njegovoj smrti, smrti koju je donio drugom? Čitalo se tih dana svašta, njoj je u pameti ostala tamna kosa mladića, kosa živa na pločniku, kosa živi protusvjetlom smrti, kosa ne umire, a priče o naručenom ubojstvu njoj su bile tuđe, njih će dosegnuti kasnije, unekoliko barem. Po njoj, s Paulom je u sintoniji bio dalekozor koji je odmah donio, okretao spravu prema moru i daljini. U Europama, tamo u samom centru nekog glavnog grada, imao je on veliki stan koji nikako da proda. Željela je da joj kaže što ga tjera da se toliko muči i isplati malu kuću na brdu kraj mora, skoro na Balkanu. – Pa tu pošten čovjek ne bi svog psa s uzice ispustio! – cimala ga ona, on se smijao. Pa se uozbiljio: – Znate, ja bih odavde more gledao, ovdje... more... do smrti... Kamo puste sreće čovjekove da zna stati. I ostati. Mislila je, kao prisilom: Fatum, zločinački osjećaj moći, obećanja gorih i lukavijih, Kainov pečat ubojstva ljudskoga brata, pohlepa, pomanjkanje realnog odnosa u procjenama? Ubojstvo nikada, i niti jedno, nema opravdanja. Nehat je jednako glupa isprika. Nema opravdanja. I nikada ga ne smije biti! Kako je vrijeme prolazilo, ono prvo i udarno, žuto je grotlo problematičnog tiska kipjelo stalno intenzivnijom radoznalošću, dohvatilo senzaciju, a kada je na red stigla imovina mrtvog ubojice, zahvatilo je i nju. Mučno, jer ona 38

ionako nije imala moći svoj prostor održati na okupu, za raznom navikom sve ratne pogani a sukladno geografskoj širini, intervalno je vjerovala u konstrukciju prema vlastitim zamislima, linearnim i još izuzetnim i izvan cirkularnog i spiralnog kretanja svega svetog hoda, ma dosezao predstanja očaja i nužne melankolije kao jedinog izlaza, zbroja mogućnosti... Bila je prečesto pijana onih dana... Kada je kupoprodaja započela, a kako s njezinim moz gom nije bilo sve u redu, ograničila se da svu pažnju za koju je bila sposobna, usmjeri kontroli i zaštiti svojih inte resa, iliti, da je mlad, simpatičan i prodoran svijet ne nasa di. Dokumente je sačinila posrednička agencija, slijedom obaveze iz ugovora i pod račun postotka. Definitivni je pak ugovor pisao sam kupac, na za to određenom formularu i – neoprezno, jer nije bio stručan. Pokušala ga je na to upozoriti, on joj je poklonio mali dar kao pažnju i zamolio da se ne miješa. Potpisom toga ugovora, kako tamo stoji, stječe on pravo uknjižbe. Sve su to obavili. Sve ovjereno, ukraše no pečatima, datumima, potpisima raznim, pa trakama ko je su voskom začvakane i sve-tako i tome-slično. Otada pa do njegove smrti prošlo je i više od tri godine te joj nikako nije bilo jasno zašto se taj čovjek nije knjižio, no to i nisu bile njezine brige. Ona je dug zanemarila, potpisala još-svenekakve-papire i sve u pravcu dozvole knjiženja te kako je isplaćena u cijelosti. – Paul, što ćemo s onim malim dugom? – Nemam novaca. – Paul, vi znate da ste potpisali i ovjerili potpis o tom dugu. – Znam, ali ne dam. – To sam očekivala, samo provjeravam. Cerekala se; parirala je, nije ju zeznuo. Odselila je dak le, bez zamjeranja, zaboravila. A nakon tri godine, koliko li, ubojstva i uskoro mlada supruga zlosretnika ponovno na njezinim vratima s molbom da joj ona, još jednom potpiše tabularnu ispravu, a mlada će žena zato, likvidirati preosta li dug. Sve je dogovoreno, ona se nikada nije, ni iz kog raz39

loga, upinjala da istinu zaobiđe. Ne zbog moralnog profi la već zato, što je to smatrala neizvodivim. Dogovorile su dakle sve, ali... đavlu nikada dosta petljavine kad mu zabava na um padne: čini se da je jedino ona bila neupućena kako u ugovoru o definitivnoj isplati koji je kupac načinio sam, zemljišna čestica nije opisana točnim brojem. Ona dodu še nije nikada bila vlasnik čestice te, druge nomenklature, greška je bila logički evidentna. I, predložiše njoj, da potpiše aneks ugovoru kojim bi se ta greška ispravila. Istine valja potpisivati, mudrovala je ograničeno, potpisivala je sve što su joj uvaljivali, ali... Zbog broja čestice – uzalud! A nove isprave, bilo koje vrste, s imenom supruge, ona nije mogla potpisati, zdrav joj je razum tako nalagao. Ujutro u gradu, otišla je toga dana u Rijeku, kao da je na Korzu našla sve preživjele od onih koje je ikad poznavala. – Glavna si zvijezda! – Što je sada opet? – Kupi Glasilo! Nije držala do Glasila, a već je pročitala one zagrebač ke novine. A tamo je lijepo pisala cifra za koju je kuća prodana. Nije bilo druge, pogledala je Glasilo, sumnje su se obistinile: cvijeće novinarstva našega lijepo je ugovor uslikalo i aneks njezina potpisa, sve desno, pa na desnoj stranici, malo gore, ekskluzivno i da ti pogled odmah padne kamo valja. Uz to, dobro je vidljiv i čitak tiskani niz slova njezina imena s JMBG-om, ako kome treba i da se ne muči, njezina puna adresa sadašnja, naravno i kupoprodajna cijena. Kratkovidna, gotovo ćorava kakva je bila, izbacila je vodenaste oči, treptala, nije vjerovala, nije se jednostavno moglo! Čemu ovo?! – pitala se zgranuto i bilo joj dozlaboga komično: tekst, hajmo reći članak, docirao je, tumačio i brao na red jadnoga notara riječkoga, stentorski gromovito, jer je isti, nesretni notar, rekoše, ovjerio potpis mrtve osobe, kupca njezine kuće, a što je rabota sumnjiva 40

i senzacionalna u doba cvata prava, i kako to nije dozvoljeno. Nije nego?! A još su neke novine, nije se ni sjećala koje, prijavile da se objesila Paulova supruga, čime se ispostavilo da to nije ona koju je ona znala, nego neka druga koju ona znala nije. Opet, tamo negdje u Europama. Objesila se nesretnica, od tuge vele, no predugo dana nakon njegove smrti. Ili se to njoj tako čini. Ubila se, nekako iz zasjede. Sve je to danima trajalo, vuklo se po vijestima, novinama, besmisleno kao sve kloake uzaluđa oko nas, što se nje tiče i čudnih tipova koji su oko kuće hodali, dolazili na vrata sa svakojakim pitanjima, pozivali telefonom i cijele noći, dok telefon nije iz zida iščupala, da ga ne bi kroz prozor zašijala. Negdje drugi, peti, deseti dan, nazvala je Glasilo. Po bunila se: – Lijepo molim pravnu službu. – Ja sam tajnik – ugodan će mladi glas, bit će negdje iz Dalmacije. Pokušala je kratko rastumačiti što joj treba, ugodan glas iz Dalmacije prekine je: – Dat ću vam našeg novinara pa vi sve to njemu naši roko kažite. Mudrac s Istoka. Udičario je. – Eh, ja sam vam stara koka. I odavno sam šef u svome kokošinjcu. No passaran. Nego, slažete li se vi da je vaš novinar, u žaru stvaralaštva zaboravio etiku i svaku pažnju bi lo koje uljudbene vrste. Očito je da sam ne zna gdje mu je kraj! – A da vi sve to nama onako, napišete, sve kako vi mi slite, a mi ćemo to objaviti, bez intervencije u tekst, obeća jemo – nije se dao smesti Dalmatinac, simpatičan i mlad, sad je već u to bila sasvim uvjerena. – Kad bih znala pisati, sama bih birala kuću za koju ću to činiti, a vi to, sigurno, ne biste bili. Šalim se, ali neka marka baš i niste. Nego, molila bih da mi se moguće javi vaš pravnik kako bismo se pokušali dogovoriti. Sada, kad ste već objavili sve moje podatke, a poslove u ciframa 41

objesili čitavoj zemlji na nos, prijavite nekako svima zainteresiranima da sam novac uložila u krov nad glavom te otada sretno živim od sitne penzije. Moguće ću opet imati malo mira koji ste mi oteli, a da vam i nije trebao! Naravno, nitko nije nazvao. Njoj je para pištala iz uši ju, kopitima je zemlju iskrila, glupa pred poretkom novih vremena: modernizacija znači harmoniju s modernim isto onoliko koliko impotencija označava sklad s nevinošću. Sve se mijenja, gdje li je izbivala da joj to promakne. Nije htjela ići iz Jugoslavije, bilo bi šteta ne vidjeti joj kraj, ali paraziti imaju sposobnost da uvijek pronađu novog do maćina. Zaprepašteni, tu smo zaustavljeni, generacijo, rekla je, između jalovih i starih sjećanja, onog nerazumljivog što će, jednom i konačno, sve završiti, u vjetar uklesano. Pa je govorila, ako veprinu na Učki napucaš, moraš imati stablo u blizini. I mislila je, valja ovdje malo pripazi ti. Vraćala se na prodaju kuće. Kud’ baš tom zlosretniku? Moguće je, zlosretnik, ipak dao kuću na knjiženje, moguće tek vremena treba. Razumjela je, ovako novi problemi nastaju. Postojeći definitivni ugovor, netočan je. Te se stvari rješavaju aneksima, no jedne ugovorne strane više nema, dakle, nemoguće je dogovorno ispraviti netočnost, krivi opis čestice. E, sada, vele koji znadu, mora se ići na formal nu tužbu protiv nje. Ali, tko će tužbom ustati? Paul je imao razvedenu ženu, aktualnu suprugu koje također više nema, čini se da je i djece imao, imao je roditelje, braću, tko je tu nasljednik, ona to nije znala, a povrh svega, rekoše joj da je obitelj onoga koga je Paul ubio, također postavila odštetni zahtjev, a koji je naplativ samo iz ostavinske mase u zemlji. Pravno, za to sigurno postoji rješenje. Ona ga ne zna, a i što će joj, ali vlasnikom je te uklete kuće i dalje, i protiv svoje volje. Jednom će netko to srediti. Nju su, ne bez prijetnje lagane kao dašak, upozorili da to učini ona. Advokati tvrde da je to neizvedivo. Kuću je prodala Paulu, nemoguće je prodati je još jednom, pa kad je prva 42

supruga tražila tabularnu ispravu na svoje ime, ona je nije mogla potpisati i sve je stalo. Ili nije, ali ona o tome ništa ne zna, a nasmijava je kad se samo sjeti likova koji su se motali oko sadašnje kuće i telefona. Sva je zgoda da su sami razumjeli kako sa starom debelom penzionerkom i 1100 kn penzije, samo vrijeme gube. Nema ih više, zanemariše je, kao svojevremeno komunisti kad ih je otpilila, zanemariše je uz totalni zaslon prezira, a nije o njoj drugačije mislila ni njezina kraljica majka; patchwork slike za nju, trideset Judinih dinara i dječje srce puno obožavanja, četiri je strane svijeta probadaju u jedan mah, smije se ona. Izgarajmo svejedno, rekla je. Voleći, jer nitko ne ostaje na svijetu tako dugo da račune izravna, rekla je, i što li je samo Krist ovdje radio kad se nije baš ništa promijenilo?! Gleda, kuća na brdu i stepenice kojima on silazi, stalno i iznova, silazi, gleda u nju, gubi se u mokrini suza, opet na vrhu započinje silazak do razlivenog dijela, natrag gore, suze teku za sebe, ona gleda sinovljeve ruke... Tu je kuću prodala da bježi. Idući dan je stiglo novo rješenje o penziji, a nakon prijetnji o povećanju, povratu duga i raznim nekim tome nalik frotulama. Zapravo, išlo je to ovako, barem u njezinom slučaju: dobila je povišenje od 50 kn te je time probila famozni limit za stotinu kuna famozne socijalne pomoći što je njoj paru na uši istjerivala. Izgubiv narečenih stotinu kuna socijale, mjesečni je iznos de facto, kod nje iznosio sada 50 kn manje no ranije: pedeset je dobila, stotinu izgubila ali, statistički više ne spada u sirotinju, etički je katapultirana iz ponižavajućeg položaja što opet samo potvrđuje, još jednom, solidnu opremljenost za život... I onda platiš struju, vodu, komunalije i tako-to... udreš malo matematiku i vidiš da si na 15,6 kn dnevno s time da cipele ne dereš i ne pereš zube, i s time da je zadnje šest beskonačno i moguće bi se taj beskraj nekako upotrijebiti mogao. Kapuciner je u međuvremenu 6-7 kn i tako-to, ali jebeš penziće, valja ih – “konačno riješiti”. U krajnjoj liniji opravdano, treba o mladima misliti koji mogu populaciju 43

popraviti ako ništa, količinski. A nezaposleni kakvi jesu, mladi, mogli bi se barem toga posla uhvatiti. Opet se napila. Ne previše, samo da užìca milosti za svoje grijehe, trenutačni osjećaj da postoji (da li časak bez straha?) i zbog čega je, eto, hrabra: Generacijo moja, eh, seronje! Moguće nam krene bolje s idućom revolucijom, za sada, svi smo izdani! Kapitulirala je u ovoj operi buffi, već za uvertire, dje lo nije nužno. Gira, gira, ammazza se gira! Kad prosanja, učinit će to za dane sunca i sitosti, proljeće i čekanje zapre pašćujuće moći biljaka da rastu. Izgubili smo sliku polja u očima nonota, a misterij prirode, ostalo nam je nepoznat, sva nagađanja agonizirajuća. U Opatiju danas ide autom. Ukoliko se odnosna kanta može autom nazvati. Mora najprije napravu šekat k’o bar ku, noćas je kiša padala. Na nekoj od nazovimo je tako, cestica prema moru a od Grada, među naseljima, starim i novim što se aglomeriziraju bez reda i logike, na jednom križanju, stari Renaultov auto nalik šparhetu-kozici, zapriječi joj se gdje nije imao prednost. Stala je, pošla natraške i mirno pričekala očito nabrušenog barbu šofera, malog i bijesnog, sijedog, ali se vidjelo da je rošast po naravi: – Kamo van se sili, tr vidite da ja imam prednost! – reži Rošo. – Ali šinjòr moj, tr van na ceste ispred auta lepo piše STOP. Po ken pismè vi pak, tu imate prvenstvo? – Ma, ča, ča! Tr nàs je va aute više! – Ciao! Zatvorila je kvačicom vrata i digla staklo, brzo krenula da se može smijati. U Màtuljima je malo stala. U kavani. Matulji su križanje, međaš i prolazak. U kavani mala loza, i misli... Mjesta uokolo još su sakrila pokoju istinsku staru jez gru, a od opasnog uređivanja, kako se dogodilo recimo u Italiji. Ispada, sve je sigurno samo dok nema love. Pitoma mjesta, najljepši među njima, Grad: neprekinuti tok ka44

menih prolaza starog srca, tisućljeća, prozori, u kamenu, simboli razasutih želja da s ostalom zvjeradi i životinjama na pojilo kreneš, onamo gdje širina dalekom mjesto prepušta. Da zaključiš konačno kako ima određenih stvari koje nije dozvoljeno ponoviti: utvare kao dokaz ozakonjene moći i ambicije, šuma Lužina kreće i već je blizu zidinama, kruži proročanstvom... Apoteoza ničemu ne koristi otrovana bitnošću frustracije i mizerijom življenja na koje nismo pristali. Drugim ri ječima, trebalo bi manje piti. Sve polako, svaki je dan kamen postavljala na svoju gomilu. Nije ga vraćala za onoliko koliko je bila manje živa uvečer, ali živa, pa je gradila žilavošću, neodložno fa bulirajući i spomenik i gorko nestrpljenje, u moždanima sekvence kratera bombi i prometnih nesreća. Kratera uredno povezanih na škuru buru i kamenjar oderan do kosti. Daleka, atavična mržnja, a moru se ide niz put na kome je momak s Kastva šutnuo vampirsku mješinu punu krvi, da bude, ujutro, mrtav starac za Građane (stari su načelno takvi). Sjela je u kantu, startala, valjda je neće policija, nije toliko toga alkohola u krvi, a ona sasvim dobro može voziti, svi su refleksi pod kontrolom, sjela je i krenula prema Opatiji. Što Opatija, Volosko, sve to ništa nije! Ide ona do drugog starca. S trozubom, velikog Boga, od koga je samo more veće... Kanta pomalo drnda, prema moru, drek se nizbrdo sam kotrlja, mora pomàlo, pomàlo je – popila. Ništa nam ne pripada, rekla je, tražite mrvu mjesta da kleknete, Atena je to zadnja mogla izbjeći koja nije rođena, i nema majke, i majka nije, parthenos, i nije ljubavnica, pa lada, Nike je, boginja pobjedničkog rata! I rekla je još, Me duza više nema uz sve kozje kože koje nije lako pronaći! Kao da je to važno, Atena nije grčko ime, mučilo je nju. Odakle dolazi, iz koje li tame predvremena Eurinomina ostavljenih pitanja ne-svijesti za stare naravi, stare oduvi45

jek, mi smo stari, takvi smo rođeni, stari za utjehu budućnosti koja nije naša. Iza onog rata, odjednom joj pade na pamet, gledala je nonota kako pažljivo kida novinski papir za brisanje guzice, a na ulicama Sušaka, bilo je more ljudi, bilo je divno, rat završio, ratovi pulsiraju u životno golemim vremenskim razmacima, slijedi dakle vrijeme sigurnosti za čovjeka koji degenerično, jedva stiže razumjeti današnji dan. Jest da se novine ne kupuju svaki dan, ali opet kidamo, svakojake papire, odmjereno, na umjetnički malene komade e da si prste ne poseremo, taremo i dalje stražnjice, neumitno kao udes. Nema se što prigovoriti, higijena je tu, usvojena je, pa i ako krene kako je pošlo, bila to pera od grmići i kamiki (još je bila na temi brisanja sranja), usvojenu ćemo higijenu drugi put sigurno lakše naći.

Idem, ali srce moje ostaje (meksička narodna)

Bagatela – marcato continuo

Već je nekoliko dana ne vuku kroz novine. Zato se javio advokat bivše snahe da razbije monotoniju: njegova stranka pristala je da isplatom 3.000 DEM odustane od daljnjih zahtjeva. I tužbi. Dakle, završeno je! Koji li joj je đavao bio kad je navaljivala da sinu potpiše obećanje? Osvajala je pozicije kod njega, u nezdravoj obitelji. Konačno, onaj tko te nema namjeru prevariti, sam traži potpis vlastita obećanja. Pogrešno! A i nije se mogla sjetiti slučaja da je neki ljudski izmet potpisao vlastitu kapitulaciju. Bol ispod prsne kosti. Histerija ili se poprečno prugasti mišić buni? Tešku je tjelesinu valjala po sobi. Smiješno! Uspijevalo joj biti spora i nervozna. Svinjac i komedija loše trame i još usranijih glumaca. Nigdje nikoga da pitaš valja li se mijenjati, “Otok Citera”, mizerija i “čovjek koji je u tebi sklopio oči”. Kao sveti zakon, nije razumjela šutnju, znanje, neznanje, slaganje i protivljenje, odlaganje, odustajanje, napad, istinu, laž... Sve je to odsutnost riječi, može značiti sve i biti svatko za sebe, i mnogo više od toga, mučninu, patetiku. Riječi kvare odnose neobičnom idejom da slikari primorja ne razumiju boju, čisti kolorizam ne postoji u pokretu mora, a mijenja nematerijalne istine. Pravdu, da drugi više nije prvi od 47

posljednjih! Da nam oni više ne budu limit u ovisnosti kad vjerujemo parabolama, makar prorocima... Da više nitko, mrtav, ne ustane! U tišini se najviše može čuti. Kad si trijezan. Ono drugo, drugo je! Ipak je trebala govor i da netko reagira. Svejedno kako, ali ne biti sam s razmakom vremena, sadašnjeg i drugog, s lica vijeka bez slučajnosti: niti samoponižavanje više ne prolazi kao uvjet svetosti. Kavana je jedina komunikacija i tajna u paradoksu citiranja jednog ovako običnog ži vota. Ne kulture, pretenzije je nisu izazivale. Bila je jedino sigurna da životu mora prethoditi priča, trajanju misao, magija umjetnosti, odbijanje uništenju... Iznenađujuće, odjednom je najvažnija bila sjena. Nje zina i telurična, mračnog značaja koji je morala vezati sobom. Bez sjene sanjat će, a neće biti čitava, i anđeo i demon, nepodnošljivo. Realno, sjena joj je golema. Upitaše onog Engleza koliko stoji engleski travnjak. Sto godina! – reče on. E pa, ovuda više nema tradicije, smiješno, dani su iz među sjećanja i nezavisnih misli, na šest škala cara Sala mona. Pitanja nećemo moći postaviti mirno, oslušnuti tok i propadanje do početnog elementa. Što dakle može biti od nas? – smiješi se, pijana. Uključila je televiziju, čim je ušla u kuću, na ekranu vo diteljica ogromnih stopala: – ... pomaže mi da među svojim ministrima, moji su, je li, to, tako, pa poslala sam ih tamo a ne tamo, no... pomaže mi tek da među njima odredim tko je lud, a tko pijan, a tko opet, želi pionirsku kapu... Zablenuta, gleda ona osvijetljeni kvadrat duhovitosti točke razvoja od početka do, čega to? Oduzela joj riječ, voditeljici ogromnih stopala. Uglavljena u fotelji, misli... Advokat se debelo iznenadio kad je donijela novac za bivšu snahu. “I meni je dosta” – činilo joj se da ga čuje. La ko da mu je zaista dosta, puno posla, telefonda, sastajanja, govora. Ili mu je muka? Teško, ali... 48

Moguće joj sada daju mira i zaborave je. I njezin će je unuk zaboraviti, nikad joj i nisu dali blizu. Do njega, no ako ćemo pravo, ona se davno potrošila. Računala je s tugom i nasiljem preciznosti, neurotično se i odvratno tresla. Ponižavajuće. Kao svih deset Sibila. Mokra i tajna čežnja, miris u budućnosti, volja, mòra novog dana koga nema na mjestu kamo smo dosuđeni. Tako je jedini trag vječnosti šuplji dlan u transu vlastitosti (kroz njega pijesak klizi). Mi neki, nismo iz Grada. Dolazimo iz rupa u praznoj planini iza Grada, u Lužini. Tko na izlaz zakasni, ostaje do vječnog suda. Morala je priznati, ničemu ne služi paranoični projekt u ovo kratko vrijeme pa neka prava, njezina, s čime je, zapravo i samoj sebi dojadila. Udahnuti, jedina je potvrda da živiš, i Primorje. Unuku je samo htjela ispričati kako pomračuje Sunce. Kune se, nije bilo druge krivice. Ružno lice! Imala je ružno lice, plavičastobijelo sa sum pornim podsjećanjem. Krpasta haljina, linija vijetnamske narodne nošnje, jedino u što je mogla ući. Nedostajale su pjesme ruskih ratnika tunguških stepa i turban, preživjeli idiotizmi filozofiranja i fizičke isključivosti, kiklop bez nužde, izbačen nužno. Ružnoća bi, govorila je, bila manje nepravedna kad bi slavlje kaosa moglo biti karnevalom ciničnih egzekutora. Ovako, mišlju je sebe razarala, iako nije bila u opasnosti da sliku razumije doslovno. Čak i kad je ono što je jednom sličilo na ljubav žene i muškarca bilo završeno u ponekoj umornoj gesti prošlih milovanja i u praznini, s nešto ponižavajuće dobrote. U solarnom pleksusu, to je prisustvovalo mnogo ranije od istinskih riječi od kojih se živi, mnogo ranije od velikih, zbog kojih se svisne. Prošlo je to sve, podnošljivo i veoma općenito. Užasi stanja iz središta Valpurgine noći nanosi su bili drugih tokova, adepta iz ugostiteljskih objekata, što vide lagane, brze grabljivice u preludiju sjena s početkom gdje nebesa nastaju. Nije joj tada trebalo biti na rubu vjetra u zoru na plaži plavoj od tramontane, i sunca, što će doći da podnese stope u undergroundu kad puca dan, sablasno po49

stavljen iznad njezinog doba rasta i simbola. Da nikad ne bude sama... Gore od pakla, nasljedna prilika, dalje od mogućeg, u prezir smrti i života! Za svaki slučaj, djeca ubijaju roditelje. To je ono, i više od toga niti religija ne savladava probleme. Sabranosti nema. Močvare i ritovi, običaji naroda uz njezinu obalu mora prolaz su, prema onoj strani, prema glazbi, prema ribama, k nama... Obećani nas dio, rekla je, gađa u srce, zovući mitove, sol da je ponudimo duhovima. Do soli, težak je posao, i gole ruke, gorućih dlanova! Može još po jedna loza!? Zaključno.

I neka dâ ženi da se napije gorke vode proklete dâ uđe u nju voda prokleta i bude gorka. (4. Mojsijeva, 5:24)

Sostenuto

I sama ogorčena, svjesno je nastavljala rovarenje, s osjećajem krivice što nije mogla spriječiti raptuse bijesa svoje majke. Gluposti. Normalno da je to nemoguće kad si malen. Ali propadalo je, tuga i ponos, zavijucima nasilja koji ne vraćaju nikuda. Ta joj je žena potopila mogućnosti. Ne zato što nikada nije znala zašto je dušmanski lema, uzroci su došli kasnije kada je razumjela kako je trebalo imati stav. Tako je stavove izgubila zauvijek. Pobijedila su čudovišta, intelektualci salivenog profila, a u obiteljima intelektualaca, gadna je sudbina djetinjstva. – Došla sam da se dogovorimo kako ću platiti garažu – rekla je nakon ulizičkog pozdrava. – Ja sam se predomislila – bez vibracija i lakonski iz govorila je njezina mati. Istog se trena uobličio osjećaj loše slutnje. Kao svaka pristojna zvijer, imala je predosjećaje, špuriuse, ispravila bi majka. Ali ona im nije vjerovala tjerajući ih tako da ponov no progovore. Pogledala je oca, pogled mu nije mogla uhvatiti. Natezanje, moljenje (u kom je vremenu dokučila svoju grešku). U bolesnoj euforiji dokazivanja pred stvorenjem koje ju je rodilo, rekla je sve o poslu koji bi počela u prostoru te garaže. Nešto je spašavala, ulagivala se i preklinjala, 51

jadna i smiješna. Samo je starčiću izgleda bilo žao i on je jedini razumio sve poniženje i komediju kojoj, znao je i to, nije bilo poprečnog kraja. Vidio je on kako je nojevski zabila glavu u pijesak, a majčica je gađa u debelu guzicu što strši zamašno. Sa zluradim veseljem i grozomornim humorom. Sve se to moralo odviti, sve samo od sebe, jer gdje to piše da ta lijepa žena mora voljeti bezobličnog stvora i bez boje, a koji nikada niti jedno očekivanje roditelja, kome po prirodi roditeljstva spada ponos, nije dakle, niti jedno jedino očekivanje ispunilo, usporeno, bezoblično čudo! Uopće, ti odnosi koje rodbinske veze stvaraju, bljuvotina su. Pogriješiš li u izboru prijatelja, pazienza, sebi smo blagi suci, ali familija, e pa ta ti je, kazna Božja! – Ali mama, ja sam kredit uzela, ja se četiri godine mučim oko papira, objekt sam ti, kao vlasniku uknjižila, uredila prostor svojim novcem... – Nitko te nije molio. Mene to ne zanima. Bile su obje na nogama, otac je ustao. Gledala je u majčino lice. U sivilu smiraja oblačnog dana to je lice bilo mutno od njezine mržnje, oči izgubljene, nepostojeće. Mrtva, neće manje imati očiju, njezina majka! Točno opisuju trenutak kako pada mrak na oči: vidno se polje sužava, tamni zajedno s razumom. Vidjela se u lice. Sve manje je prostora nezahvaćena sljepilom osvjetljenja osjetila izbačenih iz faze. Negdje je bila kosa njezine majke i sasvim dolje ušančene u beskonačnim uglovima, svoje-ru ke-izvan-svoje-volje, obuzete nabreklim žilama, crne i dižu se, gore, pa gore, prema vratu žene pred njom. Nesmisleno dugo. Ili to ona kraja ne vidi. Čula je namjerno piskutavo svoje cerekanje (stigla je imati namjere), kreštanje, “loše impostirano” rekla bi majka uopće ne kontrolirajući nervozu i antipatiju. Majka nikad nije sebe trebala kontrolirati, stajala je negdje mnogo više. – Kripl! – kreštala je u lice ženi i salvi oslobođenja, bit će zato jer je nju mati tako nazivala zaključujući osim toga, iskreno tužno, kako bi nju, na lomači spalili samo da je 52

onda rođena. Ozbiljno bi i zabrinuto kimala glavom i promatrala ogromne, iskrivljene cipele svoje kćeri-jedinice. Bit će patila fijumanska signora, ali sentenci se nije mogla odreći, kao svaki pravi Hrvat. Ono “kripl” bivalo je obračun: s majkom, ženom svoga sina kasnije, s ljubavlju uz pogrešnu procjenu, obračun sa sobom-djetetom-ženom-staricom, i s moći reprodukcije ako hoćete, utvrđivalo je i iznenađenje što ju je opet, činilo sposobnom da sudjeluje i pogađa tuđe želje. Fascinacija i šarm, ovdje su samo dio predviđenoga genetskim kodom, tomu je ona evidentna potvrda, ni ukoliko dakle podrazu mijevajući. Pa kada nema poklonjenog rođenjem, ostaje više da se nauči, zaslugu ima jedino konstanta univerzalno bitna kao brzina svjetlosti uz maksimum hladne učinkovitosti: razaznati Stvoritelja od onoga što je stvorio! Nego, ako jest na priliku svoju, mora da je svojski an tipatičan! Novost mogu biti jedino osjećaji koje ne poznajemo, kuća na periferiji s maglom među stablima i događajima, žena, obitelj... Bez obitelji, i grčka bi tragedija slabo imala smisla. Zatim, sva pitanja uostalom, s odgovorima o nama iako su pogrešni. Vidjela je one večeri kako se svjetlo svije ta gasi u crnim šakama koje su kretale da zabodu nokte u grkljan vlastite majke. Grč su grabile sa svim očajem pro kletoga čeda. E sad, zašto su stale kad su išle svojom voljom, zašto nisu dohvatile za čim su krenule, ubile, ona nije imala ništa protiv?! Što se nje tiče, rigala je pogrde sve redom, sve koje joj je mati pljuvala u lice. Pa se ulovila pitanja: zašto ona to meni radi? Kad je nabrala tu, eventualno suvislu rečenicu, ponavljala je, ponavljala... Tonom nekoga tko zna odgovor i mrzi ga. Onda su je, naravno, izbacili iz stana, došla je do sebe tri kata niže, odsutno zavučena u kut shvaćanja, sklupčana 53

u fetus, sve je snage uložila da postigne apsolutnu nepokretnost. – Mene nitko ne voli – petljala je poluglasnu rečenicu s granice uma, toliko običan kamen-temeljac psihičkih ud rivenosti, pa se držala za zid, lagano prihvaćajući grad ote tih svjetala, izbušenog i gorućeg nečeg i što curi na sve strane, trikove potreba koje je nemoguće dešifrirati. Dizao se jugozapadni vjetar ludila... Bila je to rana faza, govorila je, pritisnuta odasvuda ja jarima i uobičajeno zgromljena, razumjela je odnekud ko košarenje u svojem krajoliku sjećanja iz knjige snova. “Sa njo mojih snovova!” – netko joj se naruga, davno, i ode. Ru ganje i devastirajući zvuk što se ponavlja u melankoličnim kadencama. Psihička je nestabilnost ipak urođena, ostalo je ubrzanje. Bolest, neki unutarnji nerv, nastavljao je razgovore protiv sebe, u tuđem području... ... zemlji nesigurna identiteta i racionalnosti ubojstva, reče ona. I, govorila je, puste, pustinja nas rađa, takve ostavlja ako prazno ne ispuni ljubav majke. Za lju bavi koje će doći, rekla je jer, nagon će hraniti bijes ko jim to podrazumijevamo, do uništenja i fizičke likvidacije. Pustinje su rodile vjere svjetla i filozofiju, još poeziju i mit, govorila je i, sve što voće zna o voću, biljčica o sekvoji! Čovjek o čovjeku – ništa! Prisilite sve majke da vole! – rekla je s kandžama vječito do grla roditeljskoga. Nije se moglo bolje pa što, činilo se gore, ugasilo emotivnost bez vremena oporavka, osveta fiziološkoj otopini prekrivenoj živim stranicama. Zajednička su iskustva uzaludan završetak, pa i crkva ne bi bila vječna kada čovjek ne bi bio vječiti očajnik: uzdah Kanaana, tisuće ljeta gestualnosti, neponovljivost ponovljenog na crnilu pustinjskog obzora i rascjepa sjaja da propadne i mir i luda vrtnja. Gleda smjer kvazifilozofije, konfuzije poezije, apsurda netočnih tvrdnji, istine, prikaza, objave i proglasa, ali i misteriozne tehnike prirodnih svjedoka krušne korice. Morat će se krenuti iznova: Hic sunt Leones! 54

Budali nije moguće rastumačiti ali, možeš je nagovoriti. Pretrgla se napetost u vijugama kako se nastaje manje svadljiv, a preostaju i putovi bura gdje caruje prošlo... A i bili smo bure! Znam, sad su tu samo udari protiv stijena, mrmor za večernji sastanak. Bili smo i stijene, tko će znati koliki su još tu? Na kraju svega, koliko nevremena! Mi smo stajali kratko, govorila je, zbunjeni nebom usred ubojstva. Delirij moći za nas; nema, rekla je, nikoga da udijeli smrt pa igramo na sreću, ravnodušni, zahtijevamo vidjeti sudbinu. U gospodskom odijelu buržuja na način jeansa, u odori vojnika, očajno protiv klanja... I žena je tu postojala, rekla je ona, šutnja i košmar, greške sviju stilova na koje se nismo obazirali. U samoobrani misao prelazi u tekuće stanje, na nož položena, nož pod grkljan, poklon upozorenja, uspjeh, uvreda hranjenja, li nija udara i Mjesec, metal i sjaj, zgusnuta poetika nježnih bedara Primorja, kapilarni strah, iskidan san... U slučaju da ne uspije retrodiferencijacija ćelija i do vođenje u prethodno stanje, podlo propadanje šulja se na laktovima a mudrost, nikako nije osigurana. Cifre su, ozbiljno, ovdje hladne i opisuju tragediju, ali sve hipoteze ostaju na nogama. Mi smo pokušali, sada je molila, zato smo uz rijeku krenuli, Rečìnom, moru leđa okretali, tajnim mrežama za mahivali, ribe smo vodom slijedili kad su nas trgale, kad smo ribe postali, jeli okove zahrđalih brodova (poslije su ih na površinu izvukli i dalje hrđave), s kamena bez zabo rava u vječnom sadašnjem. Moguće smo to kasnije stigli na zad u grad. S robljem, da sablasno sjednemo za tuđi stol. Savladasmo strah od smrti, nikada tjeskobe dana. Pre ostao je udarac o pod kao muškost i izazov kiši ako si žena, šaptala je, tren napetosti i vlastita načina ravnoteže. Pneuma, soma, plač za izgubljenim; Bog, sudbina, sumnje kao posuđe. I proces, i tužba i obrana, i nijekanje za svega trajanja, tužila se. Rekla je: Gdje je, što, ispunjenje? Samilost, lik i lice, iracionalnost mržnje u krug kad drugačije nije moguće. Mjera umjetnosti – ponovno posta 55

ti dijete, a bez nje, ništa nije stvarno do kamenog neba i davnih, eventualnih predjela Kirove zemlje, svjetlost voda i plod masline koja je već bila ovdje. Ostatak njezine krvi i sveopćeg, preplavljivao je nje gov svijetao pogled rastvoriv plave doline, zeleno svemu iscrta ime, jedno mjesto bez konflikta, tišina na raskrižju vjetrova, sine moj, sve moje!

Jer ja se već izlijevam kao žrtva ljevanica, i blizu je vrijeme za moje oslobođenje. (Timotej 4-6)

Pesante, lento

Gore prema pošti i malom restoranu lijevo od mola bez broda, s druge strane prema kući, osjećala se krtom u kemizmu i ništa više. Pa je krenula s prvim svjetlima večeri u veljaču. Voli se grad gdje smo bili mladi, obećali sastanak kuda duga padne, iza druge strane broja, vilice dijapazona, oprost za podbačene slike duha koji ne mari za stvarnost osim vlastite. Sada je to sjeta spužvi s dna škoja. Odgovor po Beetho venovoj snazi, pasiji Čajkovskog, veselosti Gerschwinovoj: ako nema nagrade ni kazne, sve je slijepi slučaj i bezakonje! Rekla je, to su dakle preosjetljivosti nesigurnih vjerovanja i formi uz more treperavosti, oltar – oltre il bicchiere. Možemo odoljeti zvonjavi telefona jednako i svemu dãnom kao Božja zapovijed. Objekt kulta, rekoše razočaravajućom logikom djece, besmrtnim zaključcima ako vam ispadne da ostanete naivni. Kasnije ćete urlati, i zvati ali, tišina bit će beskonačna. Do obzora pa u ambise vode, do tajnih društa va ili vulkana, duša otišlih i obala gdje se događa što smo željeli. Ali nekom drugom. Rekla je, ja nudim grančicu u znak zamora materija la. U znak ograničenja balvan, ne ulazeći u vaša područja. 57

Sinkopa je zaključak glazbene fraze, još je rekla, Gral, je dini odavde, što pripada tamo. Kompozicija i tematska pozadina zimnih vidika sa zidina Grada i bijeli turban Morota. Pjeneće konture Jahvina šatora boravka imena, podivljale šljive u vrtu. Zebnja bez početka i rani početak filma za patentirane budale. Neke se ljude napušta – razmišljala je, oni to znadu, oni stare, ali sami projiciraju stanje kao činjenično i neodgodivo. Pa su je, po obje osnove, svi napustili. A njih je ona, otpustila, što otpuštamo, govorila je, vraća se, što grabimo, gasi magiju, otima se progonjeno, užareno, ne zna za kasnije, kao ljubav poznaje samo ovaj tren. Da, htjelo bi se, a ona je i histerični križar, huligan viteškog dana, bogomdan oprečnim ispadima, morem uvjerenja i utočištima sukladnim postojanju. Da, htjelo bi se, dok je trajalo, imalo je uporabno objašnjenje. U toj su fazi, najvjerojatnije, Lorenzu Mediciju dali debelu seljanku za ženu, da popravi krv, zaključila je gledajući vrapca invalida kako skače, kasnojesenji, već zimski i debeo, i veseo, jedna nogica visi, drugom skače, nagonski, i po njezinim mislima bez svrhe i reda. *** Rijeka je bila dakle jedna točka obilaska, a u Rijeci to ranj, ispod tornja pravi prolaz, a negdje opet ispod nove i ogromne zgrade, bio je davno maleni Stup srama. Kakvo li bi mjesto našao u našim danima? Potreba kao zamisao o izvršenju osude na sramotištu izlikom terora u relativno vječnom postojanju. Što bismo dakle s njim? Pa, nešto bi se već našlo! Na trgu nakon “ispod ure” – mjesta dogovora, strelice zadnjih zraka Sunca, zid dana probijen posljednjim gubicima na čije će mjesto doći novi, nalazeći moguće načina da nam govore. U pleksusu joj stalo nešto blizu zebnje i bezgranično sažaljenje stoga ne znači ništa, razdvaja tek vrijeme što zvoni, kuca na uri, sate rastače, micanje iz privida, poplavljuje Herkulove stupove koliko riječki toranj s urom. Mlin bogova zaglušne tišine, arhaični ritualni korijeni u prostoru prirode i nekadašnjeg grada od 58

kamena anonimnog prema Carrari, Rijeka, paradiso ed inferno, mrska i obožavana, preklinjana i prokleta ezulska, kao dah je htjesmo zaustaviti, ali tone ona kuda i sadašnjost, etički, donekle estetizirana jer tehnološki, premalo je humano! U Rijeci nije moguće parkirati, stvarno je to neki drugi grad. Predbacivala si je zatravljenost pogleda ovamo, sa starog Kastvà, kakva osjetljivost i koje živčane monade. K tome još nespojivo s tijelom koje nosi, nezgrapno do sramote. Evo, debele bi na stup srama! – veselila se zluradoj svrsi koju je pronašla stupu, šteta što su ga srušili. Mogao je uvijek ružnoći svrhu izvršiti, tijelo kad-tad postane odurna ljuska u moru praznine, definitivni relikt bez moći, zapremina, različitost od zdravlja do bolesti. To nju u biti ucjenjuje, kupuje jeftino, kupuje je i Grad, i ljepota. Intelekt osobno obvezuje iz dimenzije nekog izbora. Voljela je ono, što je pjesma. I gdje je sada ista pred frenezijom? I što je ona uopće u općem stampedu od šupljina u kamenom masivu gdje su oni prvi još pročitali misli, gdje su bogove mogli zaštititi i sjećanja na neke, još od prije ovih. Rubovi kronika, stajališta jednog razdoblja i njegov način, rubni pogled na polja iskrivljenosti priča iz pećina i mraka. Mislila je, šesnaest izlaza i toliko zalaza Sunca u jednome svemirskom danu, to nikada neće vidjeti. Antifone nije razumjela niti je vjerovala u dokidanje bola. Otužna, na hrvatskoj osnovici plazme što se kretala od Azije, svidjela joj se iranska teorija poradi kralja osnivača velikog carstva koji bezimenog putnika moli da mu ne zavidi. Njoj je to značilo branje šparoga kad je bila slijepa. Tuberkuloza očiju, dijagnosticirana, ali bila je mlada, ozdraviti nije bilo upitno, samo, branje šparoga. Jer, uspijevalo je. Kako? Pa, na koži dlanova, mlada je šparoga bila topla. Kao svatko, željela je putovati. Do Azovskog mora, Kandahara, Sankt Petersburga. Iz neke ondašnje koncepci je trebala su ta putovanja biti moguća, nije mogla znati što će se uskoro dogoditi, da će želje postati skriven zločin, 59

dio u sebi, dio sklon naizmjeničnoj anegdotičnosti i preživ ljavanju. Ponižavajuće smo vezani za život! Spremala je lica, strana, u prolazu bilo kojim ulicama i danima, da ih oživi, neka potraju do pakla kad vremena više ne bude. Ozgora, iz sobe nad morem, u noći, svjetlosti išibane mukama melodrama iz vremena jedrenjaka, kristali o tome od mora lome se, vise ukočeno u teškom zraku. Udaljuju nacrt pismenog sastavka iz srednje škole u gimnaziji na Sušaku, ljeta sebi sličnih, a u sastavku je zapisala: Na Delti ima mnogo drva (i točka). Pripadala su ta vremena svakome kao Antarktik i nikome kao ona, smiješni pingvin, eto što je, neprilagođen. Ali čula je već jasno glasove koji će biti, osjećala ih u moći ogromne grote na Voloskom i još, obložena zakucana vrata. Mislila je – nekad je i brava bila dovoljna, uostalom, nismo se zaključavali. Sada, nemoguće je izvršiti zapamćeno. Colpo di grazia – to je muk prijatelja – iznimno, udarac neprijatelja. Nije razumjela nešto drugo. Otkud u ponovno jutro svijeta, ponovni i nerazumljivi napad radosti (nikada više), sumnja, nejasna, kako se u naborima sunčanog hoda fakti mogu opet poklopiti. U tu uru svoje podanike Grad budi nježnom prevarom. Bilo koliko da su matirani u partiji s odredištima puta. One, mučnine, ionako se ne pričaju, one se troše, što ostane – muči, ili obrnuto, ostaje što muči, oblaci, palo nebo anđeosko, čežnja za dodirom ljubljenog lica. Pogreška, ne dira se nebo! Kad se vratila kući, skuhala je kavu, krenula prema terasi, kad, projuri poštar, frkne pismo pod pepeljaru i strelovito nestane. Jurnula je van bijesna. Neće se ona više pisati s novinama niti notarima i tako-to-redom, dosta joj je virkanja kroz kuhinjski prozor u prizemlju, idiotskih pitanja huliganskih. One se kuće izgleda neće riješiti. Jer, ma koliko to bilo ekstremno ili pak nezanimljivo, društvo uvijek traje u sumnji ili u onom, što protumači jači. Istina, ona velika, bila bi mudrost! Mudrost je škodljiva. U svome slu čaju, ništa nije mogla poduzeti, najmanje nešto što bi imalo 60

osnovu u novinarskom kodeksu. A čak je i ona o njemu čula, o profesionalno-etičkim standardima plemenita po sla, o tome kako novinar mora štititi intimu čovjeka a od nepravednog i senzacionalističkog otkivanja u javnosti, za tim o posebnoj pozornosti i odgovornosti koju zahtijeva izvještavanje o nesrećama, obiteljskim tragedijama, bolestima, djeci... o posebnim odredbama koje govore u o sankcijama za novinare koji nisu članovi Novinarskog društva, a odnose se na autore, urednike etc. Sve je to ona propitala, sve to pročitala. Nije ni sama znala objasniti, ali bilo je jeftino, odbojno i zaprepašćujuće naći svoje podatke razvaljene preko još jeftinijih novinskih stranica. Komplicirano bljeskanje nečije svijesti na jednostavno i logično, pa napori nekih koji objašnjavaju vlast i mijenjaju se kad su oni ti koji je podnose. Ovakvi, oni su dejà-vu u groteski i plaća našoj miopiji, činjenici da smo sveukupno, sretni majmuni. Oko 60 cm kraljevskog lakta od Egipta naovamo. Svijest o pravu i općem dobru, može jako sitno ujesti kapitalizam, novu mu i divlju varijantu još i manje. Svaki sustav uostalom, to nesvjesno i posljednje utočište bijede! I, pravo ispravka: uz podlu kontrolu o kojoj nećemo znati, splačine sklopljene nad glavom, certifikati o bijedi, uvreda novca i prezir bez opravdanja. I nemoć. Naša, podrazu mijeva se, i nasilje glomaznog spektakla prevelikog za oči smrtnika... Sve joj smiješno, i što joj učiniše i što će još biti, baklje padaju s gorućeg neba, u prividu gdje se podlost uzi ma u račun, a strah sprečava da se prebaci u procjenu o se bi. Pomoć bi bila još – samo jedan šamar, ukoliko je tek nužno osloboditi se ponižavajućeg položaja. Brda smeća i novinskog papira zadržavaju nas u vlas ništvu, a obzoru smo mogli pripadati! Pijana je, ali zna, dokrajčiti valja sve što volimo, summa vitae, riječi poslati kuda i sve kretenarije, sve prema voznom redu za ludnicu s ploče autobusnog rasporeda i kazališnog abonamenta, a što se putovanja tiče, poezija se preselila. Na smetlišta oglodanih spavaonica (to su novogradnje), u red svjedoka gladi s ogriskom jabuke u 61

praznoj šaci ispred šaltera o nekim socijalnim pravima (to smo mi). Glad! Interiorizirati je, uz ostale neke gubitke i fekalije, reć’ bi govna, tu uz more, na licu drhtaj paučine, a bila se već napatila s pakleno dinamičnom adresom. Unutra gnjecava toplina dok smo, od samog početka – aveti! *** Ono što je poštar frknuo pod pepeljaru, veze nije imalo s Paulom, bilo je gore, javlja se bivša snaha. Nije ju posebno naljutilo. Ahasfer luta i nije našao brata zadovoljna svojom sudbinom. Poziv bez odjeka obale bez prilaza, noći bez vremena a prije svega, čovjeku slična slika, definicija ljepote iza vidokruga... Bjesnimo, srećom, samo nekoliko sati. Tada valja opet nahraniti pse, pa se napila. Pripovjedači su, govorila je, trag svega što se jednom zbivalo. Jedini, gospodareći zemljom, ne izmijeniše je. Način koji se teško prihvaća: pripadali su joj, a zemlja, ona je bila njihova do zakazanog vraćanja vodama u luku legendi o sebi samima. Točan razlomak smanjenja viška, do umišljenosti i odvajanja od ostalog, vrijeme pada koje jednostavni žive bez potrebe da stignu u povijest, u sustavne krize i po krize sustava. Emocionalna uzetost nije samo povremena fus-nota. Nerv procjene limesa između ne i da, s kantom na glavi hodamo kao Charley i, ne padamo, rekla je, da crkneš od smijeha, prendi tutto, molla la padella! Kasnije, istoga dana, tiho je šaputala: U meni ništa nije prihvaćeno, Luna jabuka kratko će ugasiti Sunce, mirisi dragi Afroditi bit će san. I moj, sitniji od vrapca, molila je. Zvao si me i došao. Zar danas ne možeš, jedini moj? Sat u ogledalu. Kazaljke kao u duši, pravilno nazad, godine blještava leda u beskraj, oblačnim, maglovitim nebom bez horizonta. Prošlost je buduća, čudo riječi nije pomoć, nije to ni preklinjanje, moguće samo glazba kad bismo je čuli pred sjenama bez glasa. Sjenama nije moguće govoriti, osloboditi se sudbine, a pjesmu vidiš kratko, iz predsoblja kroz ulaz, svjetlo ispod tuđih vrata, izmučeno, 62

oprezno, naročito po kraju ponora i svega, što nitko nikada ne bi trebao saznati. Na otvorenjima izložbi loše risarije, ali široka duha i apolitične orijentacije. Ili potpisa, možeš si misliti, a ti si prisutan u uvjerljivoj komunikaciji. Poluumjetnost za pri mitivizam u umjetnosti i život časa koji, srećom, ide... Vrijednosti bez mistike, plohe, i šute u dnevnom svjetlu ili noći sivih zidova, nereda i traženja koliko se stigne pročitati, vrijeme jednog znaka semafora. Instance slobode i inferiornost riječi, nesigurni nastavak dogmi kršćanstva nakon toliko kratkog vremena i jeftina izvlačenja. Sat u ogledalu. Najvjerojatnije, sati odlaze naprijed, zaključiti je po suncu što sigurno ostaje, kao na Sibirskoj željeznici, svako jutro popravljaš vrijeme kad se već pejsaži mijenjaju samo na poziv. Najprije, žena nije imala dušu, sada već ima kreativnu autonomiju. Tragedije su dakle danas banalne, moj Sofoklo, jedino su gradovi bez mora i dalje sakati. Koji zvuk za more? Bar za rijeku, biti rob rijeke, znati sve o rijeci! U točki završetka logike počinje umjetnost, energija stvaranja uz uvjet promjene. Na ostalo se nema pravo. Kaos je san svakog stvaratelja, dijelimo se dakle na putnike bez metode i na one, koji vire iz jazbina. Gospe moja, jesam pijana! Kad nekog volimo, on za to očito nije kriv. I svejedno je, stoji li potreba činjenja ljubavi ili je dovoljna utjeha u mraku. Kad bismo znali naslikati pravu stvar, rekla je ona, i filozofija bi bila različita.

Ancora ’sti quatro giorni Poi semo de partenza Materada resta senza Senza sa gioventu. (F. Tomizza)

Staccato amabile

U Kastvù ponad mora, poslije stàra djetinjstva, krenula je kalama s teretom događaja i fragilnim Edenom krošanja, krikom prema precima i ovčji se zvonci njihovih stada još čuju, ostavljenih da pomru u nepoznatoj, savršenoj pusti nji, od delirija bogata bojama starih svitaka i bojama no vih sezona, svakoga ljeta Gospodnjeg po četiri, prostori, ve ličanstveni i dirljivi, a sustižu se kao ciganska kola i mogu će, kazaljke sata iz ogledala, stigme na ulazu u Grad. Za nju, sumoran i paraliziran bijeg bio je preostali način izvr šenja. Mislila je, ako je istina da svatko ima granu o koju će ga objesiti, s magijom bilja stoji harmonija, snažnija od neuhvatljive prisutnosti koju vrijeme i događaji nisu uspjeli zamagliti. Ozdravljenje, primorska maslina pod burom gr či visinu i partner je težaka i sirotinje, otaca, Primorje je ovdje, i stanovnici snova i odjeci predodređenog. A opet, rekla je, ako je sjećanje iznad ljudskog i pripada prirodi, moćno i naglašeno istovjetnošću maslinova stabla prozirne sjene, pamćenje vrste isprekidano nagonima negdje staje, i gdje je malo toga mirno, netaknuto korozijom onog što je lakše, bliže... Ljudi ovuda, na Kvarneru lica odrazuju maslini, žutom drvu šara negativa tamnih, skupocjenih pruga 65

stare intarzije. Kao večeri u Gradu, jakih, svijetlotamnih silaznih terca ili parafrazi georgijanskog sklopa, poništavaju boju za one sretne uz dekorativni tretman utješne kantilene neobičnih kadenci, šapatu totalno bespredmetnog povjerenja u trajnost. Forma glazbenih rezonanci u toku predvečerja po sebi približava svjedočanstvo, ankoru čista postojanja još u ovim danima i, definitivno, vertikali starih metafora i tišini kraja. Još u Gradu iako se, odjednom, može razbiti svaka sigurnost! Ona, koja nije, ti želiš jedno, malkice zasanjati, pospavati, molitvu za tren strpljenja mahnitih tokova, tek koliko traje sabranost pred jaukom ili pred bitnošću stabla i kozmogonije, drvo-simbol, drvo kao planina, visoko i bez imena, svakom ono koje mu pripada. Netko je drag rekao: U bijeloj sjeni masline, lako je biti mrtav. Peštala je do ulja smušenost u sivoj kori, nije više bilo moguće opisati zbrka ni slijed, hodala je Kastvòm od Fortìce više, pijana, druge su grane staru maslinu pokrile. Ona se penjala, stubama kao busenje lagano za korak, dok je Grad dolazio pod pazuh a sve visok. Tamo naprijed maslina kojoj put uvijek vodi, kao hramu. Na kuli zida koji je opasivao Grad, nikada nije bilo masline ali, misli su postajale čistije. Moderne, ako se hoće. Otmjeni ekscentar psihičkih zamućenosti. A znala je ona i bilo joj smiješno, znala je da tu masline nije, a što se pojavljivala, solidan je napredak i dobra opremljenost za život: ono čega nemaš, ne vidiš, kako ničeg nije, i ne vidiš ništa, drugim riječima, ovako si na dobitku. Umjerenost pre življavanja, umjetnost! Dakle, umjetnost. Što su umjetnici do kasna duhovna aura i ishodište, naivni foliranti u stvar nosti. U stvarnosti vrata, prozora osvijetljenih u noći, tuđi, niski prozori uz pločnike, disanje i rad srca, za pretpostaviti, sve nečujno, usko, gusto, ugašeno – pulsira... Naporno i prihvatljivije od zaprepaštenja pred poznatim činjenicama neprepoznatljivih splasnutih integriteta generacije četrdese tih, sudbinski potrošenih istim zakonom nestajanja toaletpapira. Zaprepaštena i zaprepašćujuće ograničena generacija. Iznutra, crteži nade, odustajanje i, moguće dobra 66

probava. Pogoršani smo od onog kakve nas je stvorilo, gospodine Cervantes! Na brzinu morskih struja, nemoguće je utjecati. Konstatacija što bi svakog istrijeznila; ne nju! A ona, ona više nije imala sina! Gubica u ogledalu nije nužno imala vezu s njom, a opet, spominjala ju je studentskih dana i priča o unutarnjoj moći srebrne modrine, sekularizaciji vjere – nije bilo dozvoljeno, a vapilo je pogreškama rituala bez mira, utjehama, a koje su sada, pročišćeno nepovjerenje... Trgnu je zvonjava telefona, zašto su njezini telefoni imali uvijek tako oduran način javljanja? – Govorim ti ovo iako nisam autorizirana – teta po majci. Pazi sada, opet nekog boga izvodi! Preko telefonske slušalice, prozora i obale koju vidi s Grada, ispod stabala Fortìce, otvoriše se sjajno Vela vrata, uz obalu, boginja je hodìla, u zrcalu more i plave crte bez pogovora. Kakav forum rimski, u Gradu je ombelicum, omen, pretkazanje središta ljepote. Neudobno je jedino biti rodoljub praznog trbuha. No kako vijesti govore, još jedino u Irskoj i Rusiji živi poezija po starim cijenama. More i zemlja zajednički odgađaju nove proizvode, trijumf nedaća i ostalu kopilad svoda i bezdanih dubina i ono embriona kompetentnih za razvoj od partenogeneze gdje život započinje. Ali, čovjek nije individuum humane vrste! Protestiramo fondovima koji to neće platiti, hoće privatnici i vlasnici naučnika koji se već probudiše kloni. Nama se i dalje, pod kopitima ratova i u jari mira utvrđuje svako uvjerenje, do drame s početka dvonožaca grabežljive sorte i smjela duha. Eto, sjetila se, u mongolskom, ista je riječ za konja i za dušu, braća smo vizija, ali majke bez strpljenja, more ljubljeno i neuhvatljivo, pokreće život, srećom o nama neovisno, prastaro do vječitog i okrutno bez razumljivog. Do kada, i što bismo onda mi htjeli? Koliko li je misli bez smisla mogla ugurati između jednog priopćenja i novog naređenja, a sve telefonskih. To je iz razloga što se opet ovako zvjerski naroljala. Misli, bili su to fragmentalni otpaci, moguće iza, iza, malena, sićušna 67

ideja. Okrenuta obali, ostala na obali, odsutna s obale, cije đena iz maslinske mlinice pred telefonskim aparatom i svojim svijetom što se udaljava i dijeli. Bez traga solidarnosti i sluzav kao polip, pa se sjeti poliptiha i namnoži slike što se dalje rasklapaju veličinom o kojoj ovisi krivulja parabole nemogućih uspoređivanja. Još je znala da je to tek za nju uzorak, njoj moguć primjer i obrazac, dijagnoze su joj bi le ravnodušne koliko i vlastite smušene misli, put za slije pe po gradovima, po Gradu i potpornjima na kućama, na brajdama, vinova loza... S osjećajem jedino, da smo do šli prerano, zaključila je. Gledala je, pod samim prozorom, zgrbljene, loze miruju, davno, po njima su Kastàvci s neba sišli, moru, i svaki je ovdje šum prava riječ, osjetljivost tople grubosti, iskonsko razumijevanje fatalnosti zajedni ce: izvori uvijek isti, rođenje, berba i smrt, ispunjenje vremena. Bit će to kasnije točka susreta svijesti i nesvjesnoga, šizija ja, sebe i podsvijesti, shizoidni i sumnjivi odmor, psihički sadržaj s vječitom iskrom, a trune u neredu strave unutarnjeg Babilona i fantastične antiteze tragu božanskog početka kad je bila riječ i bio je Bog. No, tada je već loše krenulo, a ovo posljednje oblik je sadašnje budućnosti što je međutim zanemarivo jer ne poznajemo slike što tjeraju u urlike, u misterijama o tome ni riječi nema. Vidici dakle, novije su prošireni. Do pucanja. U ludnici je natpis s vanjske strane i nije to bez vraga. Ovdje, noću mostovi i luke spavaju ili govore primorsku anatemu, ljubavi od jedrenjaka i neobične stvari. Obala je zato misao o beskraju, mostovi dioskuri, bola inficirani prijapizmom i reumom, sinovi groma, znači da nostalgija ostaje da je doživimo. Upravo je ona zaštitnička i uništavajuća kantilena, generacija se zato rasula cestama svijeta, čežnji, u zamorne igre konceptualne proteze instinkta i zovimo to znanstvenim monstruoznostima biogenetičkih hrabrosti ili zlodjelom, čak do meteorologije ako se sviđa. Agapa s paklenikom! Pogled joj se zaustavi na crnom zvučniku telefonske slušalice i vidje ona, puze leptiri a pribodeni, pa narodni poslanici i ostali, opet smo tihi promatrači vlastita usuda – 68

uspravila se pobuna u njoj, ali na tren. Rekla je: Nepovezani smo s moralom ispravnosti, isplaćeni u ratama svedosežnih licemjerja, laži i općih mjesta rezerviranih za generaciju: budale zasjele upornim traženjem netočnosti, čupamo si srca, i onda, ne znamo što s njima. Sirotinja, a drugi nisu bogati, patetika i Orfovi fratri, bogalji i drugi viškovi ratovanja, pa onda iskrenost, iskrenost oslobađajućeg umišljaja i delirantne imaginacije. Što se nje pak tiče, vjerovala je, kad bi smislila spravu za guljenje krumpira, svijetla bi joj budućnost bila osigurana. Tu je već trijezna, čini joj se. Energija je zagrmjela iz slušalice i probila njezine fle ševe: – Tvojoj je mami loše i treba joj liječnik. Daj mi broj svog muža i svoje snahe! Nema “dobar dan” i pomoz’ Bog, nema ciao, come stai?, nema “molim”. Ni zabunom. Ona će u odgovor: – Ajmo redom, ovo nije služba informacija. Zatim, razvedena sam trideset pet godina. O kakvim brojevima pričaš... broj telefona moga sina... taj... taj sam broj zaboravila... Slušala je svoj glas inače piskutav, sada još i gore ukoliko je to moguće. Vrištala je zapravo, na rubu histerije kod zadnjih riječi. Ali tiho, bila je to mučna histerija. – Impostacija, impostacija – kao da je vidjela majčicu kako koketira – nemaš impostaciju! Padoše joj na pamet, tko će znati zašto, majčine priče o D’ Annunziju, zbilja mimo mozga koliko i sam Signor Ca pitano s epizodom izrugivanja Bakra, europske klaonice i rovova za patetične šokove i aristokratski iskidane nerve, profinjenost osjetila i ostala rugla, idiotske telegrame alea jacta est, perverzan način svega do egzaltirane asistencije princeze Marije Gravina-Cruyllas, alias Eleonore Duze i ne sretne Francesce da Rimini, sasvim jednako. Bombastična baljezganja o Fiume, citta olocausta, o svetom Njegovom ulasku. Još i to!!! Ali uz sve cvijeće i euforične ovacije, čini 69

se da je nasađeni Zanella dobro razumio priče o riječkom pothvatu kao početku šireg nacionalnog pokreta, svrgava nju Emanuela III, i tvrdoj diktaturi. Proglasiv 8. rujna ’20. Riječku državu, dobio je D’Annunzio kao svaki pravi lupež na vremenu, te uz dio Istre, corpus separatum u granicama grada i kotara Fijume, zapadnom granicom sve što je do linije od Matulja k moru i Preluku. A kako su Matulji zaostali na talijanskom teritoriju, nona je tada imala kuću u Državi riječkoj, a kondot, waterclosed, šekret iliti zahod, ostao joj je u susjednoj i prijateljskoj državi Italiji. Zauvijek –zakle se Il Capitano, na sreću noninu, pogrešno. Njezinu je antipatiju prema degeneričnom Talijanu profinjenih aspiracija, sva je zgoda, pothranjivalo majčino oduševljenje lijepim cavaliereom, lijepim i crvenim Fiatom – cinqucentouno, 501 Sportivo. Pa oduševljena sjeta kojom se majka prisjećala “iskrcavanja” ispred Guvernerove palače kada su nosili “nebrojen broj” njegovih odijela, ogromnu količinu. A nakon pogođenog Bijelog salona u palači, i službeno istrošene “riječke ljubavi” Condotierove, zaključene paktom u Opatiji 28. prosinca istoga ljeta Gospodnjega, ali i nakon što je Rijeku gurnuo u sukobe bez smisla izgubljene davno unaprijed, nestao je glancasti Capitano talijanski, s malo djetinje ljubavi njezine majke, dok je pak talijanska vlada priznala “punu i cjelokupnu vlast nad lukom Baross i nad Deltom Kraljevini SHS, Kraljevina SHS priznala je punu suverenost Italije nad gradom i lukom Fijume kao i nad teritorijem koji je dodijeljen linijom... i tako dalje... Ako čovjek zanemari ljubav njezine majke i poetsku sentencu o gradu istrošene ljubavi, osim te gomile ljubavi, majčine i D’ Annunzijeve, cijela je epizoda čista povijesna besmislica, idiotizam i definitivni promašaj. Naivno i bljutavo, svi gradovi postanu, kad-tad istrošene ljubavi, morala je to priznati, ali ovdje je u pitanju bila pakost njezina, a ne mladost i ljubav naša potrošna. Neki se smušenjak s Krka ubio jer je ljubav potrošio; baš na njezinu majku. Neobično! Pa očeva, uporna i bez rezona, a konačno i ljubav njezine majke, djeteta, žene, njezina ljubav... 70

ako se o ljubavi radilo, pa i ako nije, sve se to negdje i nekako moralo potrošiti. Na koncu sviju rečenih istrošenosti majka je oca smatrala istrošenom komunjarom, i kako sve, općenito, ničemu poslužilo nije. A sa toga, općega gledišta, starčić je de facto bio komunist, koliko i Pajo Patak! Za to vrijeme teta, vrlo mnogo toga objašnjavala je u slušalicu, a što su njezini obrambeni, ma koliko mamurni mehanizmi, uredno anulirali. Onda je odjednom osjetila da ovo postaje nabijeno, napeto u prenapregnutoj kapsuli... Ogorčeno spušta slušali cu, promašuje vilicu, vezu ne može prekinuti, riječi se neiz držljivo valjaju... odbacuje slušalicu kao da je goruća, grabi kaput, lupa izlaznim vratima. *** Ujutro je niz padine i kroz šumu iza Grada sišlo prije zime proljeće, a ptice u bor pred kućom. U njihovom ćipćip-ćip lice radosti priziva napade elana koji postiđuju. Ujutro nema smrti, mislila je površinski. Opet je zakreštala prokleta sprava. Nije joj ni prišla. Treba krenuti majci svojoj rođenoj. Istresla je 0,5 rakiju, napori će biti manji, situacija jasnija, ako misli gađaju u centar. Nikada neće znati tko je zvao, tajna koja čini veselje. U autobusu za Rijeku se zamisli, zašto svakog puta kada Elijahu zezne njezin telefon, ona trči i kupuje drugi, koji joj i opet ne treba, odurna smicalica. Onaj koji voli Jahvu, moj bog je Jahve, baš se i ne bi trebao toliko okomiti na njezinu elektroniku. On, koga su Apolonovi gavrani hranili, on koji prođe iz Gilgala preko Jerihona i dalje, preko Jordana gdje vatrena kola s vatrenim konjima odvojiše nje ga od Elizeja koji poviče: “Oče moj, kola Izraelova i konja nici njegovi! Ode Ilija – gromovnik i ostavi nas! U šatore, Izraele!” Samo, bez naprava sumnjiva podrijetla! Bila je pripita, napeta, kretala se inercijom usporena izgleda, izlivena mutna rijeka, misli bez pažnje jer je sve 71

odavno već utvrđeno, mozak razdvojen promašajima, sa žaljenjem uvreda ako nedostaje interpunkcija bola zbog rastanka. Među nervima je našla nešto jasne tuge, prelila je preko kože kao znak ogorčenja... Majka je ležala odnekud prevelike glave. Tijelo je ustva ri nestalo u ravno napetom pokrivaču. I ovakva, bila je njež na i lijepa starica. Za jedan put ona nije bila ljubomorna! Pružila je, tugo, ruku, pogladila majku, čudnu i nevidljivo neravnu kožu s nečim ribljim i nevidljivo plavim. Kao vla stita prevučena tvar po tijelu. Izazvalo je to u njoj ono ga đenje kao intimnu opservaciju i misao na kaznu: odbačen osjećaj u stanju je generirati ljubav kroz patnju i posao je za psihijatre. Sveukupno, postoji samo bratska mržnja, vječna kompetencija roditelja i djece, zajedno, moguće je samo da pošutimo jedno vrijeme. Tabane je odavno probijalo trnje – golim je rukama ponijela ugarke nasilja i batina, poneki loše odmjeren zagrljaj za javnost. Obje su one antimajke, razlika je rezala jedino shvaćanje od posvemašnjeg nerazumijevanja, razlika kratka, bolna, bezoblična. Ali razlika u čemu? Oprala je staricu, nahranila, odvela do zahoda. Mozgu u blizini, mirisne su ćelije bilježile – miris starosti. Opći miris starosti. Pod je u kuhinji bio ljepljiv, starica je sitno stenjala. Htjela je ona oprati taj pod i znala je da će na tome ostati. Morala ga oprati i znala, da to nikada neće učiniti. Starica je ustala iz kreveta, teško je vukla noge. Negdje oko sedam i pol preko čitave nesuvislosti krenula je večer, neodlučno, usmrćeno, zaustavljeno. Čeznula je za trgovima šarenim što ostadoše među ulicama, za okladu jedan preko puta drugome. Ovdje puca suton i sumpor discipline oštrim nožem njezina straha, u kome se žena pred njom pomaknu la, vlastitim nogama, bez pomoći, krenula odjednom u drugu sobu, žustrom nepovjerljivošću ničije djece. Ona se odricala, i mira, i promjena za nuždu što odbija sate; gluhe i kamene, poslušne. Krenuše obje, hladno, po razapetim urama u staračkom stanu, smiraju dana, nepovratno. Ranije još, suton je odmjestio zidove te, druge sobe. 72

– Sada ćemo gledati televiziju – odredila je starica – vi jesti! Nikad nije znala da njezina mati ima tako male ruke, vrtjela je u njima pilota, preslagivala ga. Fizički je slutita, ona, kako se razum starice lagano razdvajao, ispunjavao nailaskom mraka dolaska koji gasi svijet i nosi sobu u propast. Kroz sve što nikakvih boja ne posjeduje. Pa ostavlja lice pred njom i malene ruke, ona je hrabro prišla bliže, blizu, sablažnjavajuće, ona se nagnula nad gro-plan preostalog od svoje roditeljice, drugo nije postojalo. Slegla je ramenima: I ja sam čovjek, od krvi i mesa. I zločestoće! Sunčana ura iz Varesea Ligure, ovdje posla ne bi imala, pisalo je na njoj: Bilježim samo mirne sate... – Kako se vi zovète? – trže je glas i pitanje. – Mama, ja sam to, tvoja kći! – Mmm... a kade vi delate? – Ne poznaš me, mama... – Zgvrm... mm... a, pa... sutnov... nema toga, glm... mm. Smije se okrutno staro dijete... – Moja hćer kurva. Iman ja hćer, pokvarena je zgrmrma... Sve je sinu ukràla, a ja san delala. Nisan ja... krvm... brinula san se nisan ja znate... Znate, to ni drugo. To j’ tako. Stara je ustala, brzo se krećući motala bez cilja, opet sjela. Na pilota, primijetila je ona vrlo zadovoljna. – Ona je kurva. Smeta svithtono... Ma ne, nije to, mo gu se sjetiti, da... Hodili su sati noći sve rasuti, raspadnutih pojmova u nijansama kobnih zabuna, u očima stravične starice-djeteta, postajale su bijele, oči, bijele, a sve starije u putovanju što će otkloniti zablude o svijetu. O majci i kćeri, niti tada! Zastrašujuća je činjenica da ishode nikada ne shvatimo. – Gren ja sada, majko – rekla je ona, govorila je dugo, nikako stići kraju rečenice, bez kraja dugo... – Možete šta, smaš, nikako... – mljackala je stara. Od jednom: 73

– Sekularna maskerata! Koji li je nju histerični smijeh lovio na primjedbu, ovako iznenadnu i istinitu! Stara je u međuvremenu nastavljala: – Ča biš i kamo van se sîli? Pa je odjednom i začas bila u predsoblju, forzimmeru kako je nekad govorilo ovo što je ostalo od onoga, pade njoj na pamet, osvetnički. Smjesta je zatim bila u svom schlafzimmeru, ležala potrbuške, dijagonalno preko kreve ta. Tad se okrenula prema njoj, okrenula oči, neljudske, izvan orbita, oči veće od svih stvari, s očima je okrenula urlik jer se jedva čuo s usana: – Će me ubìt! Kričanje, bjeloočnice u orgiji prastraha, dijalekt iz djetinjstva, govor ava i egzistencijalni strah šake jada i esencije muke. Svoje i tuđe. Ona je stajala izgubljena među figurama koje je gubila, i prostor, gubila mogućnosti – ništa nije zauvijek, u putu nisu stale, sada su došle najdalje da bi razumjela kako je ovamo, stigla sama! Odjednom mir, koji je ipak bio sve drugo; izvan nje i preko prozora, orilo se jugo na kraju izdržljivosti, negdje su pucale planine britkim rubovima nejasnih stihova iz mlado sti. Grabilo je srce, crijeva, hipofizu i nokte zarivene pod dlanove, ono jedno – nikada više! Stara je polako otvarala oči, već je sjedila na krevetu, rastvarala čeljusti u smijeh litica opasnih i ubilačkih, lice s jednim obješenim okom, otvori, neke nepripadajuće i razbacane usne, poduka. Negdje je morala stajati ljepota, ili pak njezina opsesivna ljubomora, tražila je ona na tom licu, vrtjela se kao da je đavo u nju ušao, svagdje lice, na brzinu je utiskivala osmjeh dobrote kamo ga je gurala preko pola stoljeća, valovi tuge i užasa, ruganje: nikada neće znati što stara zna! Spirala ničim ne završava, nema definicija, a tra je, nastavlja se nama ili nekim drugima. Trud je bio smi ješan, identitet blijed, goropadnost prirodne nepogode pro šlost, ne izaziva divljanje ili suprotstavljanje, one su bile iste 74

– stara je nestajala, a u njoj je pomanjkao unutarnji pokret, bio je to razlaz, razrjeđivanje... Izašla je nakratko, stara se smirila, drijemala je. Ona je promatrala svoje stupaste, mičuće iz kukova, razbacano i dozlaboga odurno smiješno drvene, ogromne noge. Šetala je: noga kao zamah, pa pokret najprije cijelim lijevim dijelom tijela, naprijed, prelijevanje mesa kao u morža, onda desna strana sveukupno, naprijed, bačena, opet valovi kroz količinu sala i nešto mesnatog sastava. Povrh svega, i njezine jeze pred debelim, neprestano jedna crna točka. Uvijek u centru pogleda, lijevog ili desnog oka? Slijepa točka, dno oka, dno dna. Mislila je staccato: Bože, kako kiši! Osmjehnite se i u ovu mokru večer, cvijet poklonite u zimu, proljeće i svaki dan. Kako to – ne?! Kroz prste pa zglobovima prošao je štropot. Konačno će valjda stati, bit će muk i kraj i fajrunt, melde gehorsamst! Iduće jutro, stara je bez problema skliznula u normalu, niti traga urušenoj ličnosti, prije doručka još, dohvatila se telefona. Za manje od deset minuta stigla je policija. Ona je još stajala na mjestu, kretenski se borila s problemom – kuda s rukama? Izbaciše je van, kako je to obiteljska tradicija predviđala. Na cesti, još ju je mladi policajac poučio: – Ne dirajte tu staricu, s nama ćete posla imati! Vama ne treba njezin stan, vi imate svoj. Javljali se niste sedam godina niti za majku pitali. Eh... Gledala je policajca (pazi hrabrosti u budale!), i osjećala kako hrupi smijeh. To što on govori, bilo je zaista istina! Otkako je prije sedam godina majka naveliko objašnjavala kako je upravo ona kriva za nesreću i smrt svoga sina, rasprave su postale bespredmetne, ona staru zaista nije vidjela sedam godina. I, evo joj je natrčala, starom duhovitom čudovištu! Bila je ponosna na staru i, ako se stane smijati, više uopće neće stati. Groteska je bila kraj i razrješenje, o tuzi, imat će vremena porazmisliti. 75

Otišla je sektorskoj liječnici kojoj je majka pripadala. – Ali, vi ste dužni brinuti se o svojoj majci! – To je nemoguće. – Za sinovsku nebrigu, predviđena je kazna do godine dana zatvora. – Odlično! Nego, gospođo doktor, idem ja kući. Po svoje stvari, a imam i gomilu knjiga koje nisam stigla pročitati. Pobrat ću ja sve i, evo mene u zatvoru. Hajmo to obaviti, druge nema, a drugačije i neću. Nekako je tako sprdačina stigla kraju. Logika gorke tuge ocrtat će osmjeh koji nije moguće opisati, a značajka je tolikima od nas, ukočena građa sudbine uz onu nezainte resiranu agresiju, a koja će završiti u drugoj nekoj bajci, bajka je patnja, intriga, rat i politika, smijala se od tuge, priče su ionako najstariji način pobune i uzaludna protesta. Kapitulirala je, bez krivice. Tko je bez krivice?! Do novih ispljuvaka i zabuna koje ravnopravno napučuju svijet, a valjalo bi ih gaziti, petom okrenuti, zdrobiti kao bakule, oni su bolest.

...podno četrdeset tisuća konjskih nogu zaspalo je deset tisuća konjanika. Iz Tracije, iz Macedonije, najnemilosrdnijih. (Nedjeljko Fabrio, Triemeron)

Tempo incontinuo

– Molim? – odgovorila je na pekinezersko, živčano kre čanje telefona. Bila je zabuna. Krivi broj. Vraća joj se sada onaj drugi, davni razgovor bez vidljiva razloga, no s njoj znanim smislom. I kako glas pokušava vratiti na nešto mo dulirano, i kako plima vraća sadržaje prema ustima, žuhko, i kako nema zraka da udahne... Njezina bivša snaha! – Da ne bi slučajno htjela dokumente da si sinu obećala 15.000 maraka za kamion? A što ogovaraš mene i moje dijete! Rekli su meni ljudi. Zaboga, toliko dugo o snahi ništa ne zna, svoje unuče nije vidjela. Dijete ogovarati? Vrlo neobično! Šutjela je. – Da se nikad više nisi pojavila na mojim vratima! Što da ona na tim vratima traži? Željela je doduše unuku ispričati kako je avijatičar našao Malog princa. No, ni to se ne može s vrata... Trglo nju tek tvrdo škljocanje u slušalici što se tresla u njezinim rukama i, blesavo, opet, nije mogla naći vilicu aparata da je odloži, potpuno u panici da ista opet ne za počne ispuštati rječetine. Namjernost i slučajnost, akord završnog računa gdje je bilancu nemoguće popraviti, opasno smo premješteni na 77

točke kakva je “presuda u ime naroda” recimo u razvodu braka, oduzimanje građanskog prava razlijevanja prema ustrojstvu i pola litre rakije dnevno. Sada nije bilo više nikoga da kaže molitvu na njezinom grobu, rekla je i onda se napila. Danas pak, telefon je krečao zabunom. *** Godinama već, nalazi olakšanje u sumanutom toku misli. Još je to u funkciji, ali lucidni su intervali sve češći, logika i smisao opet potrebni, naroljati se nije baš uspješan bijeg, pa sada i ne zna je li to, neko vraćanje uobičajenom, zlo ili dobro? Rado bi tamo, gdje gosta tri dana i tri noći ništa ne pitaju, u Ispahan na polovici svijeta, toplu zemlju zavođenja kao sjećanja tijela, klona ondje nema, tko će uostalom napraviti isto što sam ja? Kako smo već razumjeli, vjernici ne mogu niti zamisliti ono što Bog znači nevjernicima, rekla si je, ritam napora ponovljenog u idealizmu, sastav zrelosti nasuprot apokalipsi modernoj i uništavajućoj, nasilju dostojnom bogova i heroja, pokušaj recepcije bez strasti i odluka u prostoru vlastitosti. Vjera je spas ili sveukupna prevara pa čitamo Zavjete po drugi put. Čemu inače nada? Otada će sa svojom bivšom snahom komunicirati sa mo putem njezinog advokata, a koga, sva je zgoda, plaća njezin bivši muž. Nije mu lako kod tolike mržnje. Irelevantno! Čvrsto se osulo, a ona, rasuta od fizičkih amputacija, jeca bezglasno, čovjek, još i od gubitaka! Da, mislila je, do gađaji, postavljeni čekaju nas u budućnosti, tehnička pravila temporalnih banaka, ništa mi tu ne možemo, bogovi su etička koncepcija socijalnih i bioloških granica nas i zasad, tajna nemoć osjetljivih zbivanja. Mi međutim, ne pravimo ponovno iste greške. Pravimo nove, rekoše stari u Gradu. Trijeznila se sve neudobnije, među socpolitičkim mudrostima: generacija ćudoredne sirotinje koja bleji u 78

televiziju! Ali, đavoli nisu sasvim blesavi dok god ih hoće – bolje zablesaviti, i nije s njima lako, gadna, donekle obrazovana gomila. Makar na razini dnevnog tiska. Ima nas, ubogarije sve više i kako već rekosmo, zgoda je da će se redovi zbiti, fazno, do operativnog vremena jačeg, bržeg, višeg, sport frontalnog napada na kante za smeće, ali ima zla koje su strane u parlamentarnom sukobu – previdjele, a i po ostalim katedrama. Rulju, ali što, novi će favoriti izbaciti nove predodređene, ja, sebe, meni i 30. Endemski ratovi, degeneracija reproduktivnog aparata polarnog medvjeda, pitanje oko budućnosti zoona politicona i ireverzibilna alteracija muškog roda te dijela ženskog, hormoni gospodara leda i gospodara rata, pizzicato u sol-magiore, sebe je očito izdresirala da se bavi najbudalastijim temama koje uopće ne razumije: ne misliti na svoju bol ma koliko je ona u svemu nastavljala postojati! Bojala se da se i to sada mrvi! Svjetlo na ulici osvjetljava što može, prsten vatre i trajanje preobrazbe. Hodala je, uvijek je hodala, da mislima napravi propuha, ionako drugog osjećaja bez patetike, nije mogla dosegnuti. Mislila je, ispadosmo narod bez heroja, lupež do lupeža, glečer i planina isto uzaludno prodiru u more nevremena, golo, polovično i svjetlo blizu Crekvine. Obišla je ruševine, krenula južnoj strani Grada, ispod Gra da obale odvojenosti, sami smo, govorila je, ispod led i va treni tokovi u mirnom krugu traženja, ali gdje se gube udo vi i glave, nasrću ušpičene bodlje s grãje, šmrkave alge, Blei burzi i Galicije, razne seksualne spasiteljice Karoline, riječ ke i još druge, akutnost komunizma i ugrađenost demokracije, planirano. Ali, zna njezina generacija da će doći subota! Sve isto i uobičajeno do uragana, spektakla vode i crnog koralja kao skupe forme straha, a bokovi su Učke granice prema odbacivanju predrasuda. Podaci su posljednje vrijeme sve nesigurniji, dokidanjem eksploatacije pojma sve postaje roba, komunizam udaljena kolonija neintegracije nas, pogodna za naraciju i kao put promocije i razvrstavanja ad hoc, ali i po sebi. 79

Ustani i bori se, do smrti, generacijo, naslijedismo sre đivanje opasnosti do istrebljenja. Tisućama godina od onda kada su svi bili kraljevi. Poslije su svi – bili protiv! Preživjeti zoru, točka je na samoj granici mrzline atoma i plotuna, težište početka sebe i kraja mogućnosti. Sje ćala se, govorila, magle su brže od događaja, a tada, među rogovima nosim distancu veću od metra, rekla je, i gustinu toplih zraka, nosim spretnost i pažnju, rekla je još, to iz Is tre, još otprije prolaza zatravljenim rijekama podrijetla, već udaljenim uz minimalne promjene, jedući leševe i jabuke, rekla je, i brašno u vremenima izobilja. Što u danu prolazi oko nje, narasta matematičkom progresijom zloćudnih stanica, navalio se, a malo se pojavljuje moćni pokret razlika, konfrontiran i gladan, zubi rastu koliko osvoje i uspiju zahvatiti, dakle zone prošloga masivne, u sve dužim terminima, zaboravljene. Demokracija, svekoliki “-izmi”, sanje, zašto čovjek ne živi na svome komadiću, koliko može narisati i gdje će držati zalaske Sunca koliko mu je suđeno? U glavi zbrka, ali mekana. Neće to biti od rakije. Me kano, i činilo se da ide početku, simbolu svake udaljenosti. Između nula i jedan, mislila je, razmak je veći no između bi lo koja druga dva susjedna broja. Prvi put! Prvi put od Me ke ili Zida plača i zaustavljanja, od boje zemlje i putova. Nedostižne legende, prozirne latice, pejsaži, istraživači kroz vrata od pijeska na putu u pravcu Kandahara, a tek mnogo kasnije zatrpaše ih pucnjima. Srebro mijenja ono što teče tiho i ravnomjerno kao pranje djeteta i kuhanje maneštre uz svu pažnju Stvoritelja, u biblioteku, u središte gdje su mrtvi kodeksi u minijaturi, listovi krhki kao razum i prošlost, i imaginacija, nezagađeni ocvalim proljećem krpa i cipela, ljudi puta, Abrahamovi, lutalice Izakove i Jakovljeve. Kiši, bogato i mokro kao nekad. Pa siromašno, kao uvijek, drugo je opasna pustinja, skladišta, instinkti, povijesni korijeni. Što li će mi, rekla je, a i ne valja gubiti vrijeme na ljubav, tamo nitko ne odgovara. Komedija je to iznad teksta označena vlasništva dvo80

rišta s kozama. U posljednje gnjilo doba zatopljenja etički koncept nadrealne tajne socioloških datosti. U naše doba generacijsko, značilo je epitaf za furije, a kako više nisu dobar posao, zarađuje se tek na kilometrima, prividu zlatne prašine i parenja pretrpanog ništarijama. Davež dakle i ogoljeli koeficijenti. Mislimo da smo neovisni, kadno, polovica mora izabrati. Znači, druga će uvijek nedostajati. (Moguće je pokušati bacati kamenje u prošlost i preko ramena, kao Deukalion i Pira?) Katatonički stupor mogu i sama dijagnosticirati, smješkala se, živim stoga u tom glasu. I živim dobro, rekla je. Dolazi ovamo Ur-el-Salem, hic Rodos, malteški vitezovi, poneki maltezer, s vremena na vrijeme usporavaju u hodu, daju život prvim pojačanjima zime, zastave su krpe, vjetar boluje, ekstatički nepomičan. Rekla je: Silen je pak tvrdio kako se borio protiv Ti tana, njakao dah divljeg magarca, tifon gadnih snova raz gorenih sklonošću požudi, široko s juga. Ali, Euripid će: “Silen je obično pijan! I ne razlikuje istinu od laži!” Sigurno je tek za sjeverac što obavi božanske udove boginjine, rodi iz sveopćeg jajeta sveopće stvari, a Boreju još i danas kobile okreću zadnjicu, ždrijebe se vjetru, bez pastuha. Sigurno je za Boreja, usamljena igra sjevera, Jahu veliki lutalica, bo ginja vidljiva mjeseca, uvažena golubica. Na sjever odlaze mrtvi i vraćaju se, jedino, s vjetrom plodnosti, vraćaju njoj mutne neurone očekivanja. Svejedno... Krenuti treba, ali ne činiti kretnje izvan pokornosti, tu žila se, odbijena, očiju na dlanovima, gledala je oba puta, markirala različito, ugledala tresetište i dementno lice iz kupaonskog bojlera kako, kao pristojan intelektualac pati od migrene koja opet, ovisi o probavi i hormonima, tek nešto manje intelektualno. Staro neraspoloženje kad bi stigla kući i neka ljutnja. Samo da se sjeti razloga! Ne postoji tek jedna logična nužnost, ali niti tek jedna logična nemogućnost. Tražila je stare posjetnice, imena više nisu važila, njima, posjetnicama, kupila je muhe crkle od insekticida i mrvice, garantirano bez pesticida. 81

Bit će da je opet pijana: Maslina, smokva, slana riba, med i murva, žukva i vonj freškina usuprot stupova dima i dûge što stalno mije nja strane, moj Jahve, bože ljubomorni! Pa kad noćni sati zađu kućom i zemlja je dotučena i pospana, ti, moj, liječiš sustave s početaka umornih svađa, skrivaš boje pred burom, boje svega u sitnicama neodlučnosti površine pred provalijom dvaju svjetova. Rika i teutonske sile zatvorene Kvarnerom, bolne kiše, ni zbog čega očaj ne može imati vi še smisla, dubina svetosti u slovima njihovih imena bez samoglasnika i bez mržnje, koja je dokaz bezumlja više volje i zlonamjernosti, dokaz o dijelu krivnje. Njegove! Ima li dakle, bolje opremljenosti za život, jesmo-li-ilinismo-li? Ravnopravnost i u ljubavi stvara mediokritet, a mi smo iznimni. Generacijo, pa još Hrvati, neka Bog blagoslovi hrvatski san! Infantilni, sjećamo se mi osmjeha bogova, i u ratu se živi, kažemo. Nego, buku izazivamo, dobro ne izaziva buku, buka nije dobra! Gleda ona u strop ispod krova, Gospode, koliko to dugo kiši, hoće li krov propustiti? – misli usputno, zatim – kuća koju mu je prodala, bila je zadnja legionarova šansa! Staro, senilno biće (majka joj njezina) više nije sposobno za predumišljaj! Geostacionarna je udaljenost kao rika jelena ili prepjev reklama, dobra strana čekića šumara iz Italije. Uznemirujući odredi i biblijski smisao nije uspio stvoriti pa radigme za njezinu generaciju, tek osposobio ih je da svakoga dana izvrše smrtni grijeh, i povijest samelju u prašinu, da mrze roditelje, zamole Boga za milost “na kraju balade” i zatim - to precrtaju. Nismo mi znali što je promašaj, ali, prepoznali smo se. Pastorala – odgovara si – ali i inače, lop ta je sudbinski predodređena za vritnjakanje. Rođeni u eg zistencijalizmu popravljenom socijalnom pravdom i Kier kegaardom do pedesetih, pa dobačeni komunizmu blijeda intenziteta u razvodu kada sve treba početi iznova pod mnogo gorim uvjetima. Otuda nebo praznine nad nama i 82

stalno isto udaljeno. Od nas, od pustinje slobode. Zapravo ružne zvijezde, ali sretni od nas kad umru, izgledat će svi isti i otići će u srca svojih majki! Pa je bolje da one ne budu žive. More prokuneš i psuješ mu, more se smiruje, ali ne predaje. U daljini, neodlučno i samo – sve kao u budnom snu. Negdje otkucava sat, glasno, moćno kao seljak, izbija kroz pijesak u rukama smrti, u čekiću od zelene patine, omekšalom u monstrumima elektronike a iste namjene, moć neprimjetnih minuta – qui, passavano in molti, oggi, nessuno! Svaki roditelj zahtijeva svoga intelektualca, ni lud ne razumjevši krivicu što je čini, i sebi i djetetu. Ona nije bila intelektualac, pa to ti je. Dolje, more nastaje u magli, kako se dakle kladiti na bilo kakovu svoju sposobnost. Svijet postaje autentičan kad spirala fakata utisne sunce za sutra, če tverodimenzionalne slike mješine s TV slikama kako drobe do tri ujutro. Jedino kretanje brka se s prostorom i demo kracijom, opet idealističke orijentacije. Ona, čitavu je noć gurala vjetar, konačno je ustao! Osamljena karikatura bez nastavka ljepote, tvrde, neopo zive, okrutne, pa misli – zašto je Bog stvorio svijet? I – koja li mu je sljedeća namjera?! Ne pripadaš ovom svijetu ako sada odeš, mislila je opet na svoju majku, neće ti smrt pomoći da se izvučeš, prijetila joj. U jutarnjem vjetru sa Snežnika netko je jecao, puzi zraka Sunca u zbunjenoj zabavi i kao zvijer, uvijek prsima na vjetar. Na obzorju se iskrivila svjetlost ispod prisjećanja: Kao kiša, pada veo preko stvarnosti O, madre mia! Ti me slušaš i ne razumiješ, O, madre mia! Odlazimo, a kako je bio neznatan ljudski odnos, O, madre mia! Ljubav u jutarnjem vjetru, kakav nesmisao! Lupanje lanaca monotono u prohodu, smijeh sviju i podlosti zapadnog vjetra konusa prepriječena miru. Čiji li su oni stihovi, 83

jer svi su oni burno i tragično otimanje bogova. Koliko smo ih, bogova, od matrijarhata porušili, oštricama u sebi, burama rata reklo bi se, pa slavom, koji te dobri vjetar nosi, vjetar s pučine i milost daha života, živi mir u život, vjetri, veličanstveni druzi tugama, voljela je vjetar. O jugu će još misliti, veliko je jugo. Bolje ne govoriti o njemu, jer je kao da hoćeš rižot na zid zabiti. I rižot je voljela, s radìćem, onaj od škampi, može i falši s puno česnà. Pa se sjeti, euro, Euros – široko. Neće valjda ime odrediti sudbinu europske valute. I što pak to, s njome ima? I ni u kakvoj vezi: nije uopće isključeno da vrlo usko ro, netko nekome, ravnodušno, onako s katedre, ne pojasni kako je ovdje, nekada, i ne toliko davno, živjelo jedno ple me zvano Hrvati. Vrlo tako jer kada sve prodam, značit će mi i svi euri manje od trideset Judinih škuda. I što pak to s njom ima!? Nije točna slika drugih o nama, sve je mislila, oni ne prate naša traženja unutar unutarnjeg oslobođenja, tko da zna od čega, fatalni očaj kao alternativu neprekinutog frenetičnog micanja. Ježila se. Pa izmišljanja, emancipacije, teatralnost, Mjesec prikucan na istok, a još je mlad. Rekla je: Želim što drugi nemaju kad već nemam što većina ima. Svakom od nas, rekla je, tri vremena, četiri, tisuću, onoli ko koliko je mogućnosti, svakom po univerzum. Prolazi bez šansi, rekla je, nemaju sigurnih pravila. Pravila, rekla je, valjaju samo ako ostave mogućnost da ih se mijenja. Da, da, priznavala je, apatrid! Bila je bjegunac bez doma i imena i sama u definiciji bijega; iz stanja stida i krivice danas, kad je odanost završena. Ne osuda - groznica, više od fizičkog aspekta, nagnuće stvarnom, prevagnut će prema vraćenom, običnom prostoru! Govorila je: Kibernetski blijedi kad se oslobodimo težine i dana bez tople kiše, i konačno, odnosa s mjerom novca kao jeftine isprike. Uzbuđenje beskraja, demonizacija praznine i Boga, ljubavi, isto koliko i izdaje, sve je noćna predstava, ako razumijete, presuda bez opoziva, principi koje sami biramo. 84

Osmjeh na slijepu okrutnost bogova? Zidine gradova sve mogu prihvatiti, u čovjekovu dimenziju poravnati zemlju sjena bez prošlosti, bez razumnog očekivanja, ma koliko radost od Boga dolazila. Sloboda nam je riječ puna straha, što učiniti s odgovornošću, puna je sudova, što s dimom, što učiniti s imenima umjetnika? U isto vrijeme, reče ona, bar njoj, prošlost je i sklad, prolog i otužna iznimnost, Učka u zimi dok padinama rane večeri sumnja kaplje razlozima koje zdrav mozak predlaže za kraj, mjesto gdje opet sve počinje, sloboda čak, tiha, od trenutka na tren... Makar i uz novu glazbu električne pile. S nepoznatim, na kraju je uvijek neizbježan obračun, u fantastičnom bestijariju zadnji, svečani spektakl. Rekla je, zaspimo s vjetrom, još jedanput, nemirni, svaki na svom planetu. Slučaj je posljednji i koji sve odlu čuje pa ispraznimo stoga svijet i novčanik kad za to vrijeme dođe. Bog ne pita čovjeka o njegovim namjerama, pa niti o onom što se zalomilo. Deus ex machina samo para mi nute. Ova pristojna zajednica na bazi kanibalizma tjera novorođene da stišću ručice u grč. U jadu bez konca i kraja. Plaču oni kako samo djeca plaču. Otkud znaju da nikada neće znati – ostaviti oružje?! Govorila je: Mir bez pravde, idiotizam je iz koristoljublja. Pomr čina je davno već, čvrsto raspelo pripravila. Gaženo, pod pijeskom kuda smo prolazili, u prašini, ili iza pedesete kada je svaki dan poklonjen. A ti bi da ga vratiš onome tko ti uvali ono što ga nisi molio? Zanimljivo je ipak, mislim, kako se mirimo sa stvarima koje su – tako uređene. Smješka se: stara žena nije više žena, ona je samo stara. Tko to reče, nije znao kako isprobavamo, uvijek ispočetka, određivati trajanje zbog fascinacije kratkom pričom, bez opravdanja, naravno.

Jer ja, Jahve, ne mijenjam se; zato vi, sinovi Jakovljevi, ne izgiboste. (Malahija 3-16)

Marcato continuo

Ono pismo ispod pepeljare, pa, kazivalo je kako se brzo postaje prošlost. Njezina bivša snaha ima razloge da vjeruje. Ona ima lijepu glavu Korine, pjesnikinje, Solinjanke, prelijepe žene careve, stas Junonin i kosu boje kušova meda iz Dalmacije. Ima razloga da vjeruje pa je mudro, njoj, staroj, za tri tisuće maraka prodala nasljedstvo svoga djeteta, a starina unuka. Njoj, staroj, koja nije željela kupiti. Netko će to morati dečku i objasniti, ona se od srca nadala kako to neće pasti u dio njoj, ajme svijeta i sprdačine mu! Sve tužno i smiješno je, a to je smiješno i tužno! Misli skaču kao jarad, jedna je kap klizila staklom ispred bjesomučnih putovanja. Nastavljali smo kretanje, govorila je, veliki grad relativno, Rijeka, luka i crijevna povezanost sa svijetom, sve veselo, kao godine koliko smo bili mladi. To je bilo ono kad se vrata kuće nisu zaključavala, simboli su bili potvrđeni, a pažnja nije zastajala na upozorenjima o kraju ideologija. Tamo u neko doba, otac je sve manje raspravljao, sada zna kog je časa priznao poraz s rukama nad mrakom glavobolje u točnoj lokaciji mjesta pada. (Ne znamo kuda ideš, kako da znamo put!) Migrene su kod muškaraca rijetke. Došle su mu bore, oči prema zemlji, rijeke više ne pjevaju tek su mutež kroz 87

vodu... bluz za starog rokera i komunjaru tužne sorte. Na osti, lovio je on ribe za udicu! Dužnosti, prolazi usporedni, a horizont plitak i nepomičan. Govorila je, za mene tajne konstrukcije i na jezicima sviju obala mora. Uz neke tamo rijeke i na zidu njezine sobe kad je igralo more, stajala je silueta čovjeka koji je kasnio sa sumnjama. Ali, govori ti u tuđi život, nemoguće je. Nejasne tjeskobe, njoj se čine idilični krajobraz, samo su bile nijanse vremena posivjele mrzovolje, a još je bilo gore što se otac ispričavao i kad je mukom ponikao, do straha otkrivao vjeru, do fundamentalizma ovog prostora i sveopće zločinačke gluposti. Gušila je tuga i uzalud sedamnaest termina što oblake opisuju, oko nje je svijet mjesta promijenio u forsiranim etapama, irealno. Čineći dobro, zlo se za nama vuklo. Trebamo sada zakon o sebi, trebamo sv. Pavla, Junga; od Kaina kako učiniti svijet gram boljim no što ga nađosmo? Da muški glas misao žene govori i da ova, zaista sliči izgovorenom – čule su se u njoj nečije riječi. Zapalila je svjetlo, uvijek joj se čini da je od svjetla top lije. Prekidač je tražila strpljenjem vrtlara, inače otupjela, u glasu na granici sluha. Ništa nego majmuniranje i bijeda pod svodom osobnosti, tajna gadljivost čudnih predmeta i lijekova u noćnom ormariću. Pa, njihov je sav sadržaj uvijek odvratan. Tako završavaju svi koji se odaju politici, smješka se ona, i oni koji se ožene: vjeruju u instituciju pa su vječno spremni da grešku i ponove, smješka se očevim ri ječima. Nastavila je misliti o ocu, o bezdušnom razgovoru koji je još i u snu nastavila: – Sâm sam izabrao tvoju majku, nitko me i ne bi mogao natjerati. A drugo, vjerujem da je svako ljudsko mladunče rođeno s istim pravima i zaslužuje jednake mogućnosti, komunizam, to je bilo to! Čini se međutim da smo dizali barikade u posljednju vertikalu. I, varaš se, nikada nije bilo pitanja postoji li Bog! Kant je to dokazao, jednako kao i da ne postoji. Pitanje je bilo, kako živjeti bez njega! I pogriješili smo kad srušismo stare, a da novih nismo imali u ponudi. 88

Sanjala je lice bez crta, starčića, bio je njezin. Obijesno kao dijete koje su mogli voljeti, grubo je pitala: – Tata, kad tebe ne bude, što ću ja s njom? Znali su tko je to “ona”. Ujutro, probudila se čudno očajna, nazvala, starčić je noćas umro... U snu je još rekao: – Moguće neće biti tako strašno? Sporošću neuvjerljivih činjenica njegova odgovora plač za postojanjem i korijenima, gubljenje vremena bilježi se tek udarima zvona s tornjeva svijeta i u gradu Kastvu. Smrt je znana opačina i pupoljak ruže u prosincu, bestijalno bludničenje očaja koji je osjetila. Srećom, dok jesmo, nema smrti, kada bude smrt, nas više nema. Ostalo su tuđe smr ti, iznimno dakle slamaju nàdvoje, nàtroje, u prah mrve. Pa smo nekad mrtve u samoj crkvi ukapali, a onda smo ih izbacili iz grada, istjerali izvan svojega zapišanog prostora, u strahu, prema horizontu i balansu smo ih otjerali, za plaćanje duga i za smrt, uvijek ima vremena rekosmo, a njezin starčić bogzna je li dugove platio, ali umro jest. U to se vrijeme ona selila, s nešto stvari i još nove rezignacije. Prvog već dana u Kastvù, oko večernje, toranj jeknu kružnim zvukovima svud po stijenama, i najveća, u bezdan propade: išla je gledati, sa zida blizu crkve, ambis i nebo raspuknuto asfaltom, predano novostima i padanju, svako je osvajanje destrukcija po ovoj simetriji zaključivanja, Grad se dakle ne da, čeka, smrt se ne dira i ne miče iz budućnosti, rekla je ona, svoja smrt i svemir, šireći se unedogled bivat će sve mračniji, pogubiti zvijezde, želje, zviježđa, ostat će nam galaksija, ova, ili putovanja do ruba zadnjeg i konačnog razumijevanja. Ljepota će se tada svima dogoditi, smrt nikome. Vjere neće biti, ta bit ćemo bogovi! U ovim je godinama stvarnost uputno do dna živjeti, jer i bol drugih smije biti uvreda. Jedan osjećaj koliko boja može imati? Dok Borej huji, iz praznine u prazninu, oko nas, tražeći Aljasku ili Sjeverozapadni prolaz, sve je kretalo u Europu starom grozom, na pektoralima zmije, simboli Velike Majke, na kapama iščupani jučerašnji znakovi. Mi 89

ne pužemo, ma kako se činilo da smo na podu, vršnjaci moji stari, pred nama nema onakve smrti, sve je na molekularnoj ravnini. Eto, mi ćemo tada već slijediti pučinu i sanjati ispod glasa. O škojima, neprekidno daljim... Vratila se kući. Natrag, da domisli o onom pismu što ga je poštar opet ostavio ispod pepeljare: advokat javlja i befel šalje kako je gospođa njezina bivša snaha 3.000 DEM primila i kako ona, bivša njezina snaha kao zastupnik svoga mlt sina itd., itd., a prema ovom Sporazumu, odriče se potraživanja iz Ugovora o poklonu koji je ona, stara, potpisala svome sinu te ni sa kakvog pravnog naslova oni nemaju potraživanja, njezina snaha i njezin mlt unuk, ali se ona, njezina bivša snaha i majka maloljetnika, ovime ne odriče nasljednih prava dotičnoga mlt-a na ostalu imovinu koja bude predstavljala ostavinsku masu (možeš si misliti što bi to bila masa!) i tako sve dalje redom, sve dok ona, stara, ne rikne. To bi bilo to, strankama je Sporazum itd., itd., u na zočnosti odvjetnika, te ga one vlastoručno itd., itd. Kakvim li se samo uzročno-posljedičnim i čudovišnim reperima utvrđuju pa pomiču stvari po našim životima i kada te, vlastitom inercijom, bol učini nepokretnom pod cijenu odustajanja i sramote. Koji li je pakleni stvor nagazio gas ove komedije? Zbog postupaka svoga oca njezin je sin bio nezadovoljan, a ti su postupci uredno bili mimo mozga. Nekako da ga utješi, prepisala je sinu svoju kuću, što i nije imalo nekog značaja jer je on bio jedinac. Ispostavilo se međutim da bi sinu bilo mnogo lakše da se poslovno osamostali, ona mu je predložila prodaju kuće, kupnju manje, i kamiona. On je bio presretan. Posao oko prodaje, zamolio je da obavi ona, a da se sve pojednostavi, kuću su vratili na njezino ime. Da ga i ne znajući ne povrijedi, i jer je osjećala kao da je djetetu oduzela poklon, tražila je da se dogovor o kupnji kamiona upi še i potpiše, kako je on rekao, na 15.000 DEM. – Sine, to će biti malo! 90

– Pusti mama, to je ionako formalnost. Mislim da će biti dovoljno, a uostalom, lako ćeš mi dodati. Nedugo zatim jednom prilikom dala mu je 5.000 DEM, za neke njegove potrebe. Ovog je puta on tražio da se taj poklon zapiše, a od svoje je supruge zahtijevao da i ona to potpiše. – Dosta mi je i vas i vaših potpisivanja! – planula je mlada ljepotica, stara je u groznoj zabuni gledala sina, on se naljutio, mlada je žena potpisala, stara je otišla, u nekom čudu i tuzi gledajući papir u rukama. Iznenađenje i zabuna, ili je to bila suluda slutnja? Počelo je smiješnim natjecanjem u korektnosti, stvar nje i sina, ali, izrodilo je čudom. A ona je ionako imala samo njega, a pod ledinu se kuće ne nose, niti one najmanje. Nakon tragedije, luda, stala se ona grabiti za mladu ženu. Koja ideja! Stalno je htjela nešto joj pokloniti. Dala joj je novac kojim je nju društvo obeštetilo za gubitak i koji, gubitak, je društvo procijenilo na 5.000 DEM. Pa, uzela je ona njima tih 5.000 DEM, za snahu i unuka, a pobogu i za inat! Oko svega je poslovao advokat, ona nije bila u stanju dotaknuti taj novac. Snaha je stigla obradovano i vrlo naglo, ali advokat k’o advokat, ne da pa re bez potpisa. Potpisala je bivša snaha i bez ustezanja ili primjedaba, a ona se tako našla sa 10.000 DEM, potpisanih i predanih, nakon potpisanog obećanja danog – svome sinu. Davši joj sada još 3.000 DEM, izvukla je bivša snaha lovicu, ali i ona je izvukla slobodu da s ono malo što ima, učini što bude htjela ili morala, ali po vlastitom nahođenju i procjeni. Postoji doduše i neka mogućnost da je dogleda unuk ili, ne daj Bože bivša snaha. Postoji, ali vrlo teoretska. Ona je svake moralne obaveze oslobođena, a ma koliko plaćena, sloboda je uvijek dobivena jeftino. Mislila je eto, na plavu ženu svoga sina, divno savijena nosa, male brade, idealnog luka obrva na čistom čelu. Usta djetinja kao u Solinjanke... I oči! Strašne, prazne duplje očiju Solinjanke... cete rum, censeo Cartaginem delendam ese... 91

Evo, prijašnje dođe, i ja javljam novo prije nego nastane kazujem vam. (Izaija 42:9)

Gavota

Ptice, uspavanke, čudo riječi, njezin je sin volio Hei neova Strijelca vilenjaka, ne služe priče za uspavljivanje malih fakina, šapat su one za buđenje čovjeka koji ovih godina ustaje... Ona je imala divnog sina... Da prevari čežnju i izmisli vrijeme, hodala je kud je homo erektus područja lovio, dimenziju i odnose proma trao, mjeru lova, tamo u polju podno Grada. Tamo u po lju i brežuljcima okolo, tamo su bogovi i – razumiju. Za hvaljivala se čvrstom pravu zaštite Atenine egide, pa bila je žena, ili početku melodije o anđelima dok ne osvanu vode, Mjesec, privilegije zakutaka. Po gradovima, sve se teže razgovara o anđelima. Gore u crkvi, Krist precizne fakture i aure nepogode. Zore su oduvijek vrijeme kad se kreće, pa jesu li to njezi ne smežurane noći ili znanje opće i jednostavno, ali bilo je i nešto drugo, istine temeljene iskustvima kojih se ne spominjemo; dosadno suzvučuje u načinu zaključivanja, trebalo bi ih čuti i kad nisu u pravu, tužne, tek kasnije istinite, sjedinjuju točke početka sa svime kamo ćemo ikada stići. Od njezine nesreće, aveti su pomirljive, konjunkcijom krivulja izdubenih nevoljkim preživljavanjem koje nakon svega, nije lakše nego strašno prihvaćanje fakta da je još živa. Vrlo uskoro žalilo se onog tko je skrivio nesreću, nje zin je sin ionako bio mrtav i nespretan slučaj, suvišan, i ona 93

je smetala, bila nešto stidno, na ulici, u trgovini, imenom, njezina tuga poza, netrpeljivost, njihov nagon da napadnu, njezina otrcana krivica – druge je opravdavala. Njoj, do tumačenja nije bilo stalo. Neumjesna retorika s putovanja, među susjedima, ge neracijama, među riječima, laganim i odlazećim. Među prijateljima da ih ima. Nosimo ognjišta kao gorčine u koleblji ve povratke među probrane ruže, jureće vlakove, hrabrost vidika s Grada, dragocjenu mogućnost bez mjere i pretjeranu. Daleka ritualnost što još dalje nosi, megalitska arhitektura preostalog za žive. Ne određujući ništa na skali zona i vremena, u venecijansko je ogledalo hotela za rekonstrukciju, u Opatiji, stao monstrum, na najdublje mjesto, smiješan i jeziv kao ona njezina luka bez broda. *** Poslije ovog više ničeg nema, rekla je. Sa strane, u centru katedrale sporost, sporo i svečano zelenilo, apsidalno svođen perihel i afel, Crekvina je usporena passacaglia ostinantne melodije ostataka temelja Passargada, nagnute i sve mirnije neoprezne junake, ordinarius uvjereno zbraja, rekla je ona, i sve naše grijehe, svijeće i djecu, kazala je. I djece djecu kao diskreciju osjetljive duše koja želi, ipak, biti dio svijeta. Rekla je zatim, u špiljski čar čarobnih starih gradova, gromada Grada, otoka, zidova koji postaju kuće u zelenom moru starih krošanja pred očima gospodara umirućeg umijeća građenja... A mi, rekla je, zaboravljamo cijele dane u noćima, ne svjesni kao biljke, ali bez mirisa. Sve u svemu, reče još, nikada više neće ni biti nužno izgraditi Grad, niti iransku teoriju poetičnosti. Niti nužno, a niti moguće. Govori ona, različitost je bila jedina mogućnost inteligencije. Razlučivanje, reče, baklja na zemlji zapaljena i koja na nebu plamen pali. Do tada ostajemo živjeti u strahu prastarome i gdje su rješenja, zato, gora od problema. I rekla je, ista snaga služi nam da proniknemo u svjetlo koliko za potrebu da opstane misterija. Na svakom izlazu natpis – nisi došao na vrijeme! 94

Smijem te dakle, reče, zvati imenom svojih móra: sjećanje su neuroni, spaljivala sam dijelove mozga, ali... Sjećanje na vlasništvo sjećanja, ostalo je! Osma metamorfoza oktopoda, mračni epigoni i prezir odbačen sve do onih koji su dolazili dugo nakon naših ratova, nama izjedali zatišja nepriznavanjem događaja, tijela mazali bojom i drogiranom bolesti, tetovažama... Put nam je dug prostor – duže vrijeme, rekla je. Smrt odnosi komad tajne otišloga, ostaju nam nagađanja, nerazdvojni dijelovi slagalice smisla da očajnički popravljamo nesređena djetinjstva i maske, koje se ne skidaju ležernim po k u š ajem približavanja fasetama dragulja, jednako, odvratnom oku kukca, isto, samo se razumije u različito vrijeme, rekla je. Mračna istina o muzama i genijalnost svega što je živjelo u nama kad je tama skrivala vrijeme i titrave zvuke pređe dematerijalizirajućeg difuznog svjetla jutra na Gradu, reče ona. I još reče kako su oni zvuci izvor sviju pravaca koji bi za nas, moguće, još bili mogući. Svejedno kako, no, krvavi upadosmo među morske pse, žena još s tajnom prokreacije iz kosti proizišla, pa ni on to nije uspio vjerovati, on, iz zamke blata a s trideset gra ma mozga viška, što je racionalno, problem jedino za klao nicu! Dokaz je snage snažna potvrda lomnosti, o samoću će se razbiti svaka sigurnost pa će primordijalni instinkti na turniru i u posljednjoj analizi virulencije – ubiti sebi slič ne. Govorila je, patologija prenapučenosti; umiranje kao biološka dimenzija nedovoljno, rat kao patološko rješenje uništenjem opravdano!? Rekla je, mislim o svijetu, izgleda mi, jednakim časom o sebi, susjedu... Nema pomoći i sve je predviđeno, tek se strane i imena mijenjaju, Bog kome se obraćamo u molbama, mijenja se samo nešto rjeđe, etika oslobađanja od krivice radikalnom nužnosti prostora, gdje pragmatična realnost apsolutnoga zla čini nemogućom svaku nadu da nešto promijenimo: sve je već bilo pretkazano, sve je bilo gotovo, završeno. 95

Jecala je, ništa nije bilo moguće učiniti, nakon trideset dvije godine, poklon koji je isprosila, morala je vratiti! Zadržala je međutim, svu snagu mržnje, uputila je, sre ćom, sebi. Zašto? – mislila je... Zaboraviše je pa je pravo go vora mogla imati glazba, vjera je bila predznanost, no akti su njihovi vječni i vječna opasnost nanesene smrti najdublji prezir i dekret za propast. Žalosno je samo – zaključivala je – što knjige nemaju glazbenu pratnju. Zbog istine, trebalo bi biti od svega obrnuto. Na podu terase je primijetila novi sloj lišća žutog i zlog, onaj prethodni nije pokupila, i crvenog od brutalnosti šugave poezije i hipertrofije intelektualnosti, mora stoga značiti strah i odmjeravanje virtuoznosti zadnjeg vrha dometa u oktavama njihova ugleda. Zlatni odjeci, misli, nepovratni nered, naznake nestabilnosti, no sve se kreće. Prema ništavilu, rekla je! Za to se vrijeme, zna se, o neradnicima brine Bog, i o huljama, i to se znade. I to, vrlo dobro, značajno bolje no što su svi ostali u stanju učiniti za sebe. Negdje iz dna usta, od čeljusnih zglobova, gorčina zbog bijede starosti, po sebi bijedne te mizerije pripadajuće si generacije. Ili se to samo tako čini, konačno svejedno, bila je penzićka, nije bila korektna. Nimalo nalik našim herojima, blago narodu koji ih ne treba! Smušenost joj sklapa oči i smiruje dah, ustanovljava zid mora pred prozorom savladava sjećanje, prošlost i navale bura, preranog cvata bolesnoružičaste mendule, mirisima na stare, dostignute svece. Vidi oblike lica i ljupkost svečanog baroka kamenih dragulja s udaljenim glasovima, bradama za autoritet i ljetnim doručkom kada puše široko s afričkom prašinom, dani i noći bez neke razlike, dno i plavo nebo pripravljeno za odbačenog Hefesta... U kući, samo jedna slika. Osvijetljena, uokvirena i gad ljiva, ekran s proizvodima uglavnom iz udarnog termina Dnevnika: fenomen upozorava na – filije i – fobije, na nihil što ga ostavila znanost o erozivnim znakovima zemlje. Mi – priroda je sve vrijeme bila ovdje mnogo više od veze – 96

popravljali smo i osjećaj i moral, no ponovno formiranje deformiralo je i boju, i podrijetlo, i veliko sanjanje za buduću, kompliciranu egzistenciju. Tako nešto rekoše, ili slično. Ona se sa sigurnošću sjećala da spomenuše “liječnika u politici” i da onaj drugi reče, sebi pa tihano: – Samo da mu šaka ne dopadnem. Ni ambulantno! Mislila je, čega li se sjećam najranije? Pijesak, svoja debela stopala, velike noge, velika voda, pljuska, završava dozivanje, iskidano, bez radosti. Traži, no nastaje uvijek – još ranije. Uobličuje mentalni lik nekog tko je drži na rukama, visoko, nešto se govori, neudobno je i prijeteće, uo kolo lica Janusova, okreće glavu, otad će je uvijek okretati. Opet otac, i vrt. I biljčice širokih mirisnih listića od siva baršuna, Isusove plahtice. Briga djeteta: On mora biti jako malen, manji od Campike, sitan da se svojim plahticama pokrije. Bio je to njezin najbliži odnos s božanskim, briga, jednom, beskrajno iskrena. Gledala je tatu i nije pitala. Dje ca poštuju tabu-teme, odakle ih raspoznaju, to nitko nikada neće saznati. Odlazili su, ona i otac, do obale šupljikavog kamenja, rupice koje ježe unutrašnjost prema koži, tjeraju te da prste gurneš u skloništa malih račića, da se razvale u nešto manje nalik satima hoda i šuškanja o brodovima, trgovima, stvarima izbačenim jugom. Nalazili su, ona i tata, strahovito uzbudljive i značajne predmete, tajne daske i zmijsku užad, školjke bez dna mora, očaj poleglih algi, freškin i morsku smrt gdje se manje umire, pa rijetke komade stakla, iznimne i izvaljane oblo i mutno, kristal i dragulj vlažnog bogatstva za čuvanje sunčanog treptaja i mjesečeve šale. Otac je govorio s puno poštovanja, njemački, s nekim odrpanim čovjekom u bivšoj uniformi. Objasnio je: – On je gradio mostove, kuće, crkve... On je zarobljenik... Otac je imao epolete, rat je tek završio. Odlazili bi do koje crkve, otac je šutio, nije se križao, govorio je zatim, o epohama i arhitekturi, o slikama sveta ca i tehnici slikanja taj čedni komunist, nježnim je pokre97

tom milovao kameni list akantusa i slobodu koja se odne kud dizala u njoj, smiješio se, ona ga je obožavala, tu u crk vi, iza rata. Poslijepodne je sabrano izrađivao klompe, gre bao nožem, brusio. Klompe, samo za nju! Ona je gledala, čekala, grijala se časovima za cijeli život, djeca sve znadu, i kad je nešto zauvijek i kad je jedino i kada je poslije, neu taživo, posljednje. Odmah poslije klompi krenula je u školu, majka je bila u kući, otac sve manje, ona je na licu počela osjećati raptus kretenskog smijeha koga se više neće riješiti. Pa ga je po krivala. Šakama stisnutim u pesnicu, trljala usnice do krvi, a glupo je smijuljenje samo čekalo tren izvan kontrole, brzo se usjecalo nepravilnom brazdom sve do između obrva, antipatično, raspuklo, dok bi dugo nakon sviju čekala majku iza škole i objeda u menzi. Pašta i fažol i crvi što su plivali po površini, skakali kad bi kogo zašìjal palčićen, isto kao brodica kad digne jugo na putu od Rijeke kući, svakog dana, i gdje je mrzila kako izgovaraju njezino ime. Bilo je poraće, mi smo na geografskoj odrednici gdje je uvijek neko poraće, još otprije sutona industrije i osamljenosti informatike, sumnjivo i nelogično kao svaki iznimni položaj, iznimnost koja će se svoditi sistematizacijom iskustva do patološkog sadizma nepravedno gurnutih u stranu. Odbijat ćemo zamašnjak što se kovitla dalje, ali ne bez gubitaka u ljudstvu i oružju. Lunjala je lutanjima, izašla iz još jednog sljedećeg lokala. Zaboravila je kupiti kruh. Ali, brzo će zaspati pa je svejedno. Za sada je baždirana na tri kvarti rakije dnevno i nema nakanu da stane. Je li se to propila? Pijanci su kukavice i ne ubijaju se na mah, saučešće, kolona izvan običaja, nove snage više ne ophode granice. Rekla je, ima nas ovdje više preskočenih generacija! Vjetar je fućkao, fućkalo se i njoj. Fischia il vento... bila je to pjesma talijanskih partizana a ne ruskih – ljutila se opušteno. Ako je pijana, brzo će zaspati, pa što! Pred vratima lokala u fokus uhvati malog iz susjedstva, Bianco su ga 98

zvali, a i bio je gotovo albin, neodoljiva fakinska njuškica crvenokoso-plavo-bijelog mangupa, odnedavno punolje tan građanin sa svim pravima koja iz činjenice proizlaze. I dužnostima, podrazumijevajuće i naplativo. Tako su ga odmah za prvi punoljetni Božić zatvorili s nekoliko sličnogo dišnjih pajdaša: uvukoše se u frižider na tržnici, maknuše nešto zaklanih kokoški i, da se ne komplicira, jedan od njih ostavi šal na mjestu zločina. Istog su jutra bili u gajbi, istu večer vani uz topogledno ubilježenu kaznu. Bianco nije imao majke, oca, kad bi se isti dobre volje istrijeznio, a bivalo je sve rjeđe. – Kog ste đavola išli krasti? Pa još da je šta, a vi, avijaciju! Neka neznana bol; ruke preduge, noge preduge, mom čić je rekao: – Otèli smo da i nan bude Božìć. Gleda u pod, na njoj nova zarezotina. Valja otići kući, ovo postaje neugodno. Koncept vremena odavno je pokrio bijes. Dok se češljala, svakog je jutra bila dalja u zrcalu – od starog podbuhlog oblika masne rijetke kose, od sata na toj ruci s otkucajima obrnuta vremena: ona druga će prema danima koje je ona, glupo rasula. Mrzila je staricu koja utvrđuje nepostojanost i povratak neprihvatljivog proboja tuđih mogućnosti, ma koliko ogledalo izlijevalo međupro dukte raspadanja i bljeskove surealnog kao ostatka, da se odlože minute i tamo da se trzaju suprotstavljene sivobije lo-ružičastom večernjem zraku na nebu između CrikveniceRijeke-Opatije, među knjigama iz djetinjstva, zeleni zrak, polazila je natrag, priznajući, ali bez logične potpore – ipak, izabrala je da nastavi! Ako i jest udrena, to je najviše za vrijeme da zagladi ma snu kosu iza uha odakle će je naočale smjesta izvući. Kosu, kao jako začinjena pašta. Ali to s ovim, više nikakve veze nije imalo, počela je stoga misliti i analizirati svoju grešku u funkciji osjećaja orijentacije. Uvijek se morala okretati u smjeru odakle je došla da bi našla put kojim se može na99

trag. Natrag? Nema natrag! Stanje se još i pogoršalo otkako koncizna bezimenost nastanjuje mrak, rekla je, i more, i nebo, i kamen, pomiješani intimno sinonimiziraju protok u razlivenu pozadinu. Prije nego stane dah, prije statua i ču desa, kazala je. Prije suprotnosti i zamršenog slavlja guste formacije mase nanosa nekih neznanih, rekla je, i konkretnih pamćenja golemih razmjera, određenih i nepromjenjivih kao krajolik duhovnosti i uzburkanosti osjećaja mora i dubine bezdana pod Gradom. Zauzima to geologiju oblika područja izbrazdanih sivom tvari iz mitova na paleti sanja i bojazni, rekla je, modrih i crnih koje su bezosjećajno urezivale bujice sviju koje smo zaboravili. Erozija, koliko kompaktnost sviju poželjnih letova, jaka široka, juga pustolovna i ubojita. Rekla je, kad bih barem mogla to izreći, nekome, kao jauk, kao pijanstvo, rekla je. Ali ne može se to opisati niti kad vjeruješ da si samo promatrač. Nema se osjećaj micanja niti da se oduzima vlastito iz dijela povijesti nekakvih sloboda. I nema tu običnih putnika, nema pošteđenih, nema onih koji gledaju, ima jedino uzbuđenih! Oštrom panoramom zajedničkog predznanja, među borovima, jelama, hrastovima, a nema ih ni blizu Grada, tu se nudi kamen, voli se kamen, sićušnim sveobuhvatnim česticama Istra kroz dušu i ponos, ma odakle da smo stigli. Kamen, mislila je, kamen je stigma i vječnost, animi stičko mjesto otkrivanja bogova, geste najprimitivnijeg dijela sebe što zna Njega i kako gledati obzor, govoriti nebu, prebivati sa zvijezdama od kojih će, Sunce, izgorjeti oči, rekla je, ili učiniti da sol kožu ispuca. Na nebu, rekla je, jedino sudbina ostaje, bogovi koje izmišljam, one koji me ponižavaju, pa ipak... Pejsaže oni klešu s Buranom i figurativni prikaz ide već prema nestvarnom. Izgubit će vezu s početnom emocijom, mislila je, a tada prestaju pojedinačne priče, ustaju proklete duše onih koje su izdali i sjeverac, strah kojim počinju dječje brojalice, život zajednice, tvoj, znači u kamenu Grada, neobičnom, i nije sigurno je li djelo prirode ili čovjeka. Jer, živi od onog čime se makija obnavlja, s pravom koje mu seže do onuda dokle 100

mu dopire snaga. Intervalni ritam spada u izgubljene obrise Učke zimi, za nevere inače, sotonskog sjemena adrenalina krive slike eona, usporavane i izmučene detaljima, jednom će, gradove u more pobacati! Fatta la regola, trovato l žinganno – cerekala se. Borba, u blatu noge, ruke... a ona je išla s vjetrom progutana putovanjima za koja nije bila kriva. Da se negdje sjeti, u odrazu kolora i strukture, da se vidi dobro, sići treba do dna i kroz hladno staklo, inkarnat, više još, meso voljenog, činjenično, ili pak protivničkom taboru u odrazu, kako vam drago. Ša hovske figure pomaknute onda kad dâsmo drugo ime dije lovima koji ostaju na dnu duga reda nadajući se mirisu kle kovine, božanski gorkom okusu rùte... Ostatak je uvijek ugrožen, zatvaranje partije, i sastoji se od lutanja. Odakle nam ime? Brzinom i srećom časa u miru, tako rijetkom i tako prokletom. Dogodilo se na današnji dan... a ona se sjeća... Otočac... čuje spikera... danas u dva sata i petnaest minuta bombardiran... … a Ličani – brinu da pronađu ogrjev! Divan svijet! I gdje li su završila prelijepa barokna vrata od kovanog željeza na ulazu u Otočac, lijevo, desetak metara od ceste. Pa ličke kuće do kojih likote nisu nastojale izdvojiti put od općenitog blata nakon kiša, ljudi iza ograda od pruća, gustih i gusto smeđih, pa njihove cipele, visoke i teške od nahvatanog, prije spomenuta blata, a neopisive forme jer ih nije nosio samo jedan. Ali pogledi! Sjali su od radoznalosti, one ženske i pametne, i muške, zdrave i bez tračka uvrede. Tu je jasno da nigdje drugdje zime nisu nalik zavijanju vukova i da sve, uvijek prolazi, ponovno, mora proći, ostaviti čudesnu zemlju i ljude odvojene preko Vratnika, praščiće u Brlogu, kuglanu, jedinu u hotelu u Gospiću, a zbog koje se isti trese do petog kata. Ili su bila četiri? Kugle, mećave i zasluženo nebo kad se sve završi, ličko nebo, kao plava egipatska fajansa kuda zvijezde vedrih noći propadnu, sasvim blizu, vele da je tako u pustinji. Sjeća se ona... Otočca, ali i babe Anke Bubalo, eno i ona po Opatiji 101

baza i što će ona po Opatiji, no da sjeća, da se sjeća... non vendit pro toto aura, da sjeća na praško židovsko groblje, Kohenije i ruke sklopljene u molitvi, kamenčiće želja, a baba Anka ima samo jednu. Egzodusi, strašni u svemu što je pred nama: ljepoti svijeta razlogom bi trebala biti Natura, optimizam zečjeg skoka, ili je to samo naša mogućnost jer smo ljudi, znademo riječi o nabujalosti dobrih čuda što ih naša ruka učini. Da, samo ruka majmuna, ali s upisanom velikom sudbinom na dlanu, znakom gudala, tragom krampa, hladnim ožiljcima pritiska oružja... Strašno je živjeti kad ne smiješ u jedan dio sebe, rekla je. Imala je vlažne i mlohave ruke. Zašto li su izmislili rukovanja? – mislila je. I mislila je na široke i tople, najljepše ruke svoje ljubavi... Misli valja zaposliti konkretno, mudrovala je ozbilj nim autoritetom skršenom dijelu unutrašnjosti: dakle, ruka. Ustvari palac, fizičko-tehničko savršenstvo s objašnjenjem u mozgu i mogućnostima u silnicama, kombinaciji uporišta, težišta, prijenosa, rezultanata, neponovljiva na bilo koji drugačiji način, osmišljena budućnost vrste, interakcija mozga, veliki conditio si ne qua non, linija između pećina i zvijezda i, blagodarna mogućnost samouništenja. Rekla je... u mojim rukama ničega nema, moji ljudi imaju ruke u mome mozgu. U razumu i u očima, a ne vjerujem im, rukama, rekla je, pamtim, klasificiram, a nema nade da ne postanem opsjednuta, pa bijesna, a što me muči kao zaljubljenost, rekla je. Ruke su i gotske katedrale i čipkasta mržnja kad su riječi zaustavljene, mržnja ostaje – u rukama. Rekla je, zaboravljanje će uredno složiti prnje preko okolnosti pada, sjećat ćemo se, malo, a to malo, kako će boljeti! Kad ti izvuku dasku djetinjstva ispod nogu, rekla je. Ništa dakle ne zaustavljaš i misliš, ne treba ti život beziz laznog sraza vrijednosti hegelovske tragike antičke drame, međutim ništa se ne dogodi. Imalo se dogoditi trideset godina kasnije. Sranje kao zbir – s oproštenjem govoreći – toliko o rukama. 102

Zbog tebe bih ljubljena, ostavio i oca i majku Ali neću! (Ciganska pjesma)

Allegro

Uhvatilo Slobu, “balkanskog kasapina”, mučki naoko a na opće veselje, rekao bi prethodnik, došli ga glave man gupi u vlastitim redovima. Oni koji su antiprotivni, nezna njem makar u što nitko nikoga ne uspijeva uvjeriti, ali Fe deracija je sve u svemu i po svemu, stala neupućena i po štena, Republika poštena i konzekventna, zadnje klečanje uspješno, sve muški i ekspeditivno, sudbenost je tamo po što ne može ovamo. Gey su loše izabrali (Beograd), iako je policija pomagala da onog jednog ne ubiju sasvim, ubiše ga tek od batina, kako kći ljubimica haškoga uznika reče: “Srbijom vladaju Jevreji, Cigani i Turci!” Gospodin je Slo bo dobio puni pansion, a svi se nadaju dok živi. Pa košarku i rukomet. Zanimljivo, naš je gospodin Tuta umirući krenuo za Haag, eno ga prvaka u odbojkaškom timu ili rukometnom, glavni je on u Scheveningenu, nije dakle sigurno da i drugi neće biti, koji su tamo i koji će još biti. A tu je poanta, sve si ona premišlja, Aresov trijes gaća po široko uzduž linije Triglav- -Vardar. Zamahuje i šire, neki izvanjski panoi, prostakluk, cerekanje... Iza znakovlja suprotstavljanja moguć je smisao zamora nepromjenjivosti tlake kojoj se početka ne zna. Miloševića eto, narečenog Slobu, čuvaju a vista, misle da bi po obiteljskom običaju mogao, na svoju si personu nasrnuti, svijetu predstavu pouke uskratiti. Nije da 103

nekima i te kako drago ne bi bilo, posvuda, nije da mnoge tamo u Srbiji – mnogo briga, ali već sljedećeg je dana Srbiji pošteno plaćeno, koliko li milijardi dolara, što je dobro koliko cinično, a kako god stvar promislili, balkanski je koljač tamo gdje treba biti, prišilo mu čvaku broj 39, sebe smatra političkim i, nije važno, jer on suda u Haagu ne priznaje koliko god da sud u Haagu njega u obzir uzima. Očekuje se protugambit... – Innutile fare la gatta morta, jebeš državu u kojoj ne mo’š ubit’ predsjednika. Ili bar, dobro ga prodati! Bio je to kavanski biser dana. Sebe je ona zabavljala dobro, uvijek po skali skrivenih značenja. Drugo može samo glazba, stvoritelj, rušitelj i ša ljivčina. Izmišlja ljepotu i prepušta je nama, opoziv dinami ke – treptaj nekog nedjeljnog popodneva. Kočenje je to analize akcije izvan formula o slobodi i sposobnosti uma u impulsima dana. Bića smo slobode i suvremenosti, ali prepoznatljivost se nalazi u uporištima povijesti, za nas, nesposobne da učimo pa je konačno, sve u odlukama pravnika, u jazbinama olakotnih i otegotnih okolnosti. Nama koje zovu rubnim ljudima predgrađa žderali su ovi lica i sklad, tako oteli svaku moć kritike, dio najbliži ponosu. ... ali, imamo mi... imamo sigurno... bogohulnu intimnost šume i svijeta niz obronke Učke, po tlu lom konfuzne arabeske pisma svakidašnjice. Upite, dnevno ostavljamo pod jednim krovom i ispod nogu veličanstvene figure kamenoga Boga. A On, u sjenama i polusvjetlu, na trenutak kao da je živ, potvrđuje svoju besmrtnost. Izljev filozofije za bljuvanje, ali činjenica jest profit očekivanja. Sudbine rata i mrtve vojske, voljenima, odlazak iz života bez života. Strana svijeta kao padavica u grandu, nesvjest jastva ne obuhvativši nikada ništa: amori neri, i koljači, i lovci s kojima dijele svijet, nadajmo se dakle da ovaj život nije istina! Nego, ne donosimo odluke za šama de, znak trublje, macchina oscura sve izbaci, sve ovisi sa mo o raspoloženju, sve je sastavljeno od tmine, osvojeni sjenama i otkrićem genoma ostajemo s glavoboljama dok je 104

malo nedostajalo da budemo abecedom veličanstva. Stvar nom ostaje egzekucija, dugo doba triju minuta do gubljenja svijesti, krug nasilja, odmazde i, gledateljstvo! Popovi, no vinari, čuvari, a dozvoljeno je i plakati. Višnji to glas Bra ta obznanjuje, ali ne tumači nalaz epicentra arhetipa se be i sjedišta bogova osiromašenih za moć. Tko reče ka ko rođenje, radost, uspjeh, imaju stotine očeva, nesreća je vječito kopile? Cirkus na Cvjetnom trgu izazvao je više raz goropađenih mišljenja no privođenje šefa balkanske klao nice pravcem za Haag. A tamo će biti prozvan ionako samo po osobnoj krivici, nimalo po monstruoznosti politike kojoj je bio direktan vinovnik uz dužnu pomoć sebi sličnih, može li se reći ljudi? Rulja je apsurdna i drži štangu oportunizmu. Touche, moja gospodo, to je naš maksimum enfant terriblea, salve! Nazdravljala je sebi i svemu što je gurnu pod starost u pojmove o politici bez imalo nade da ih razumije. Jed nostavno, nema dosta podataka, a nema, mora se priznati, ni takve pameti. Rekoše dakle, desni radikalizam! Što bi podrazumijevalo ustaštvo do najdesnije smještenog centra. Nisu nimalo oduševljeni, tamo preko srpskih granica kuda haraju razni Vidovdani od onog Lazarovog, pa Ferdinandovog tamo četrnaeste, pa Aleksandrovog ukidanja mlakih građanskih sloboda dvadeset prve, sve do Miloševića kome pade na pamet da, opet Vidovdana, ljeta Gospodnjega 1989. na Gazimestanu održi govor, onaj i onakav koji je odzvonio Jugoslavijom. I Jugoslaviji! Započeo je on kraj nečemu što se ionako moralo srušiti, no gotovo je izazvalo sukob svjetskih razmjera. I to u više navrata agonije terminalnog pacijenta, a u suludu korist i ideju luđaka i pomaknutih troglodita, za jedno vrijeme jednakih. Dakle, veli ona sebi, desni je taj radikalizam ovamo, i onkraj “grane” ušuškao događaje, sve ih smlačio, učinio čudno perifernima. Više još na ovu stranu, ili je ona sasvim pijana. Nešto toliko strašno što je poharalo njezinu zemlju, upravo je to, zemlju, ostavilo neopisivo ravnodušnom. Sve osude svijeta ovo ne bi mogle poravnati ako hoćemo, ali mi 105

nećemo i nas, eto ništa briga nije. Pa da čovjek ne popije! Da bi išta skužio. Salve! Još jednu, hvala! Došao je i Vidovdan svođenja računa, pa ga za grijehe skupiše, na Vidovdan. A njoj smiješno, zbog Vidovdana. Je li mu se to njegova sorta narugala? Svejedno. Vidjeti, vedeti, kako je ono zvučala riječ znanje na sanskrtu? Netko se znanja nabavio, moguće narugati znao. Svaka nekom čast, na Vidovdan! Nego, ima nešto vrlo važno; što s mrtvima i sakatima, što sa sirotama, samima, što s majkama. No, u moderna vremena obuzetost nekim osobnim stanjem, psihotično je stanje. A Grci su povrh svega još tvrdili da onaj kome je dobro samom, nije zdrav-u-glavu. E, pa sad! Ima toga još, ali neka je za drugi dan. Između kafića i autobusne stanice, park. Nije danas autom došla, u Rijeku je nemoguće ići autom zbog parkiranja, a nije jako moguće ni popiti ako imaš sa sobom auto. Ovako, bezbrižna ide parkom prema autobusu. Bura hoće da joj zguli kaput. Hladno je, na tablama u parku stoji: Za branjeno kidati cvijeće! Bura ne zna čitati, brutalnost ne znanja! Htjela je misliti o konkretnosti slika oko sebe, činilo se međutim, da je prava uvijek – iza leđa. I smirenje na platnu, uz sve teškoće bojišta i štafelaja, linije stvaralačke igre djeteta, veze vječnog sa svijetom sna i djevojaštvom u razarajućem izgledu svakodnevice i razočaranja novostima. Kad su stigli u Grad, bila je ljuta zbog nezanimljive metafore zida, mora, mreža i koje nije, namjerno, danas htjela tražiti: kloni će biti i opet neki drugi, nema pomoći, neće vratiti ništa, osobnost nije stvar gena. Skupilo se nebo u crnu oblačinu nad Grad. Da barem može plakati, ona je bila najbjednija kad grmi i kad je srce, sramotno plaho drhturilo očajnički, nerazumno. Da, i društvo i narav, jaki su sa svojim slabima. Moguće će grm jeti tek sutra, pored sveg straha nastavljala je uporno: Kad je tako, čemu onda pitanja kriminala uopće dovlačiti ćo ravoj Pravdi? U najdubljem zasjenjenju, u ne-gradu i ne106

svijesti, zatrpani ostajemo urbanim smećem i arogancijom, slušamo Prometeja glas gdje ori, oduvijek, i Gospod zna, velikog darovatelja: Dadoh im vatru, slijepim učinih budaletine! Govore ribari, dolje po Voloskom da srdela nestaje: čas koji nema budućnosti, ne traži dobro niti ga daje, porazno more – ribu nema! Gdje sada sjene imaju dno, a dnu, njemu ribe gdje su? – pitala je. Odvojeni od mora njime pjevamo, što je od njega u nama ostalo, rekla je. Gnjev je pokrio većinu živaca generacije, koja solidarnost! I bogovi su u izbjeglištvu, to kažemo da bi uvečer ostali kući i sami. S klimom ratova, rekla je, što su to kilometri, i prometom, morem ili rijekama kao molitvama, onima s ribama u tekstu, rekla je, jer čiste su još i forme grota blizu Voloskog i oblutaka do Drage, ali, ne bismo podnijeli usporedbu s njima! Večeras je opet Luna u vodi, taknem li vodu, rekla je, slika i pogana Luna, ostaju svoje. *** Prebacila je časkom plahte preko ograde terase. U jutro i vlagu – dolje ponor – da se zrače – bezdan pod plahtama, pa vuče, potegnut će krevet, ormar, pa stolice. Stol se upro, prostački kao usred zla da potvrdi – ona je taj blijedi lik loše komedije! Nekad joj, da čuje glazbu, nisu trebale trublje, labirint izabrane smušenosti, niti smisao za posljednju logiku zaostalu u pasažu brojeva. Ali, vele Primorci, da je voda vino, nitko mosta napravio ne bi. Bio bi lud! A ona, da je imala dobre noge i značajan mozak u vrijeme ilegalnih legendi, uostalom romantičnom i netočnom... ovako... bila je neprisutna! I konobarima nevidljiva, što je nadasve neudobno: doplutaju zabunom pa se čude! Kad razmisli, granice je trebalo postavljati sam, zakone. A nužne su, granice, ma od čega učinjene – ima li moral priliku gdje osjećaja nema i nije li meritum stvari mimo pravca? Von Karajan misli da je Ferrarijev motor celestijalni zvuk par excellence, dade se u račun uzeti, ali kuda s natpisom: Srbima, ženama 107

i psima, ulaz zabranjen! Ježila se, zato jer popis nije nimalo završen! Realizacija otvara prazninu u masi i onda kada je pro zračna i statična, bijeg napušta smjer i oprez. Statika! Uvi jek u prodoru zatvorenih krugova, u sredozemnoj ariji, egzotičnom lamentu sopila i iskustva tragedije. Cirkusi mitleuropejski, kristalni i hladni, zastide se uzduž bokova batana kad već za vječno krenu i dignu sjene zamahom apsida, pozorne podanice ljubavi s perspektivom da otvore vizije i ispune simbole onda, kad Boga nema i zavijamo kao vuci. Tu je bila trijezna! Razvedrilo se i u plavu misao golo snježnog: obale su svagda dalje negoli se čini. Nigdje tebe, a samo ti možeš biti jer si jedini razumio – molila je. Pomanjkanje opravdanja i razrezivanje mozga, niti su prekinute, ona više nema sina. Nakon tebe, tišinom hodi tvoja glazba i jeka izgnanih riječi, bol se premješta trenutačnim pontifikatom ostvarenih blagosti i rasterećenja bez kontradikcija... Uvijek se stidjela kad se netko ispričava. Sve je to bilo još prije plakanja, dosade, gađenja, bilo je termin uspore đivanja nastavka truda. Do samouništenja, u nadi da će završetak imati nove pojave. Ljutila se. Na televiziji Ostankino. Toranj iz njezinih ruskih putovanja, s njega male građevine preko zida visoke ograde, male gradnje raštrkane po neskladu s kolosom još one Mo skve s podzemljem metropolitane gdje su sve stanice bile lijepo različite i već zaustavljene okultnim snagama mene fregizma i negacija a priori, u bliskom danu ukočene su rovošću svakodnevice, surovošću tajne jedne jedine stope u netaknutom snijegu ruske mašte. Tad je, i tamo, prvi put to naslutila, razumjela nije ni grama. Žene u Moskvi, bile su bijedno obučene, žene su u Moskvi na glavama, sve ima le šešir, ženama u Moskvi... Ženama je svagdje precizan zadatak čekati vojnika. Dokle god se to zahtijeva. Žene 108

su konačno samo sjene ali, i ta perspektiva ostaje zauvijek enigmatična... Komunizam je imao jednu prekrasnu osobinu, bili smo svi mladi! A ona, žena, zbog navedenog i još nekih zapravo zanemarivih detalja oko ljubavi, u nebo će se ona vinuti, plavom Gospodinu, na krilima. Moći će dakle, žena, konačno prhati, guska nijedna! Što da se radi, u raju može biti, realno uzevši, dosadno. A svijet je nastao, u trenutku nepažnje! Još treznija...

109

Jer ja se već izlijevam kao žrtva ljevanica, i blizu je vrijeme za moje oslobođenje. (Timotej 4:6)

Furioso con odio

Kako s idejom Boga složiti povratak maskiranog, prohujalog, nepoželjnog? Kolaps stoga i postaje mit, a mit stvarnost, postaje opsesija, postaje smrt! Elementarna jednostavnost grozi se najdubljim morama, ikonama moći, morem nečijih tragičnih sudbina, a nekad i pitomošću žlice palente i slane ribe, krugova iznad nas, Mater dolorosa pred Kurskom, u Bosni, Nagasakiju, na dnu s Komsomolcem, u njezinoj kobnoj minuti 9.57, udarac vlaka u automobil, zavojit put post mortem, čas obračuna sa svojom ljubavi tenebroznih iluzija i moći koje nije moguće prihvatiti. S ruba svijeta vrebaju je otad sleđeni cigani, mučna kob u vatri, puca voda i rađa novi svijet: bez nas i bez izlaza, metež u kavezu, među zupčanicima i u čitavu sutonu. Uvi jek iznova, jednako silom i krajnostima procesa, to je onda kad pišemo mrtvima, u rukama držimo poziv na spaljivanje knjiga, a krajevi ne postoje osim fizičkog. I kraja veličine! Kroz zvona, lom ili plotune, antisemitizam i nadahnuće umiranja njezine naravi! Za nju kao jedinku slike sjećanja, engram postoji, ali se ne reproducira i sad joj nasred puta, puten Mjesec od gluhoće tekstova Svetonija Trankvila i dvanaest uzaludnih careva. Pa što ako je i ona udrivena?! Čovjek ne umije bez smisla i nema ideologije koja je nemoguća, bio govor o obeshrabrujućem idealizmu nakon 111

nepodnošljiva jâda ili pak o riječi znanosti u pripremama za potonuće vjere, a koje neće utjecati na apsurdne smr ti na zadnjem sjedištu automobila. Pa se opet pitaš o bez osjećajnosti Boga ili je On, tek nesvijest božanske ravno dušnosti, beskonačno i proždrljivo lice mora. Limit u boli prema zlu, koliko i prema drugoj strani. Bog, neizmjerni prolaz poetike i razloga etablismana zla, razmjer jedan na jedan i razlog osnovice bitka, izazov ništavila, uzrok egzistencijalnog straha koji je dugo nakon nesreće bez traga nestao, na koncu konca, u kratkotrajnom, spajanju novoga saznanja. U to je vrijeme razumjela kako je nedjelja vrijeme kad se trebaju ubijati beskućnici i osamljeni u široj društvenoj ljestvici. Sedam će i ostatak godina tonuti, priča nezanimljiva, znakovlje se ne prihvaća, samo dijagnoze, utopljeno postojanje, glava umotana pa strši bespredmetno, trza sobom, nogama kao crvi, čeka dno koje ne nailazi u sivilu pod sobom sivom, obamrlost, na pamet joj ne pada da pogleda prema dnu i nadi kraja. Trajno je stajala usred bola i ludog užasa zadnjih ča sova svoga djeteta, tek toliko razumna da o tome nikom ne govori: ovo, nitko ne može prihvatiti! Nije smjela pogledati gore, prema čelu i sam će đavo znati čijem nebu. Tamo su pulsirala u suludom tempu svjetla u bojama, crveno, žuto, zeleno, plavo, kocke svjetla i frenetični bljeskovi prolazili su žilovljem i njezinim mišićima, izbacivali sadržaj ispod kože, ljigavu utrobu, živci su ispadali u spiralnim pipcima, bijeloružičasti mekani crvi, ona iz sebe, spriječena i luda. Sivo. Proganja je ta boja dok sjedi u žutoj kavani, gleda preko puta sebe oca svoga sina i misli kako smisla i te kako ima, da ne postoji sivo cvijeće. Veliko gledanje puno remisije, u bilju sporost mudrosti, miris trave, mrtve, ni u kakvoj vezi s alkoholom. I od kuda to da alkohol može negdje biti olakšavajuća okolnost: pijanog bi suditi za učinjeno, a jer je bio pijan, toliko oštrije. I posebnom parnicom infernalne stege. Njezin je pradavni životni drug govorio s visoka, do cirao slabo povezano, no nekoliko je puta uspio vratiti njezinu pažnju, ravnodušno začuđenu riječima “naš sin”. 112

On je, naš sin, njemu ukrao, a on, naš otac bit će, ne može u konobu po svoje stvari, a kuća našeg sina je kuća našeg oca, pa ta gomila i banda (snaha i unuk, pretpostav ka) koju sada mora, a iza našeg sina, on, naš otac, hraniti... Još je puno nabrajao grijehe našeg sina i naš je sin, našem ocu samo svinjarije radio... Imao je njezin bivši suprug drugog sina, sjajnog mom čića. Kako mu je samo, tužna, zavidjela! Pijano baljezganje čovjeka pred sobom nije više od toliko niti razumjela, no vodio je njezine misli na volšeban način. Nesretna je mati pred očima imala ruke svoga djeteta u tvrdim žuljevima. Nije mu umjela pomoći k’o ni sebi sada. Preko ramena svog sugovornika promatrala je onaj stari barokni pijanino, vidjela ruke svog jedinca, lijepe ruke koje su bile glazba, imale dobar hvat, glazba, zvukovi koji će biti kakofonija u godinama i čežnji za sinom. Digao je ruke s klavira, kramp uzeo za oca si svojega i njegovu obitelj... Sin je krampao, prokleto joj sve na svijetu! Gdje je ona bila!? Glazba je stala. Čovjek pred njom sivo je zijevao šupljinom ribljih če ljusti, unosio joj sivo lice i smijeh koji nije pamtila ni u si vom. Govorio je bez stanke, ni vidio je nije: on će svima sje bati iluzije, obećavao je, i još puno toga. Pa odštetni zahtjev za smrt našeg sina, u korist unuka našeg oca, pa i njegovog sina, polubrata obzirom da našeg sina više ionako nema. Onog čovjeka koji je pijan ubio, njega ne treba dirati, od jedne nesreće činiti dvije, a s našim ocem njegov je otac prijatelj. Taj je, otac pijanog vozača, spreman platiti, a njemu treba, našem ocu, on sada mora (opet o tome), raditi za bagažu (snaha i unuk, prethodna pretpostavka). Padoše našem ocu naglo i Srbi na pamet jer oni, Srbi, za njega rade ali, boss je on, naš otac. Jedino se jako boji žene, naš otac, i nadrapao je ako ga ovdje s njom sada netko vidi. – Tko te đavo zvao?! Rekla je ona, uludo, naravno. Po običaju, tupo je buljila u pojavu pred sobom, nije mogla dokučiti što da 113

radi s kućom koju ovaj spominje, odštetnim zahtjevom, snahom našeg oca, suprugom našeg oca, svojim jadom i sinovljevom glazbom. U odvratnom lokalu s bojama koje smrde, uz treštanje s radija i novog pijanca koji je sjeo za stol, ona je bila temeljito iskidana na vrlo neuredne komadiće. Nešto se grčilo, nije ovo htjela dopustiti: – Koliko je to novaca? Koliko je to novaca, jedina ljubav! Potom, i na to je za boravila. Rupetina, pa žuta, šank, ovaj čovjek pred njom, novi pijanac, zidovi... Počelo je još jedno rasplinjavanje. A on, naš otac, ima najboljeg advokata u Jugoslaviji i morat će joj sjebati znanje (opet), i jako mu je žao. Nije mogla a da mu ne dade za pravo osim što se političke geografije tiče. Zidovi su kretali, Slatina je s mrakom ulazila u kavanu, ona je skupljala strpljenje da dočeka kraj i silinu samoće svog mrtvog jedinca. Kakva li je oca sinu izabrala! – misli su kretale sporo – kakva mu je mati bila, glupa i neumjesna! Drečanje s kazete više se nije ticalo nje, more je potpuno prišlo. Pa je mislila, konačno i izrijekom, usporedba s pijanom stokom idiotska je, stoka jednostavno nije nikada toliko bez mjere da se dovede do poniženja kako to čovjek čini. Zaključak može zadovoljiti: u svinjcu je zapalila svjetlost! Ali nije izbjegla nove idiotske usporedbe. Već na ulici, srela je misao: veselilo bi me da se mogu nasmijati pitanju – što je ovaj čovjek htio od mene? Uspjela se osmjehnuti, moguće jednom lagano krene ozdravljenju? *** Kad bi gosti došli, i nju bi majka zvala svojom dušom. Figurativni su razlozi oduvijek izazivali u nje bijes pa je rano morala naučiti dominirati osjećajima što će je psihički pomaknuti. Strah! Naravno, sa strahom se živi sklupčano u čvor. Nisu to bili urođeni osjećaji ma koliko su i strah i bijeg opremali za život, sjećala se i trenutaka slobode. A strahovi 114

su dolazili u valovima, kasnije će naučiti da se jednako vlada bol, zatim bi popustili, jedva prepoznatljivi, zbrajali se prije noći u intenzitet mòre, smještali u predio ošita, gradili život i potku sna. Skupljalo se to iz kostiju do nivoa atoma i štektalo. Palila bi svjetlo, čitala, kao dupin okretala se na desni bok. Trebalo je zatajiti sebe, majku prisiliti na zagrljaj, vjerojatno je i opet bila kriva. Ona se uvijek opravdavala, otkako je pamtila i, zanimljivo, majku je ta činjenica posebno tjerala u bijes: “Što se vječno opravdavaš!”, grčila je majka lice u grimasu antipatije, odbojnosti i bijesa, gađenje ima točno određen oblik. I njezino! Govorila je, hodam obalama u ritmu svojih bubnjeva, ovdje, ma koliko se čudno činilo, uvijek se može računati na izmjene, tajnim životom intuicije, govorila je, velikom luči lutanja. U naplavinama dnevnih specifičnosti težnji, tražiti akorde na rubu neke ceste realno je, među sitnim ka menjem i krupnim pijeskom, vraćati se preko volje, ruku praznih, rekla je, osim stakalca i ispunjen u sebi. Ostati utvara u tim dugim, dragim dimenzijama. Sve se izgubi, po lako, rekla je, osim tvoga lika. Povjerenje u oble skulpture s rupama veličine lubanje sretnih mrtvaca, izazov veselog bijesa, ući noktima ili dvogubom sjekirom u mrak, velike sate muške snage, rekla je, ni oni ne uspijevaju, kamen je tvrd bez mržnje, obao je on bez zamki, predan isključivo i zauvijek, bez napora. Gledam kamenove mirna, rekla je, pod tom rimom sve se događa kao ljubav, događa se kao dijete obali. Tamo je sve teklo kako valja, rekla je. Kod kuće je, iste noći vrištala bez snova što je zaklju čivala po kreštanju koje je budi. Jasno je da je sanjala, ali zdravo-primitivna je psiha selektirala i stravu vrijedno po krivala. Ustvari, radilo se o sljedećem, tuđu vrisku ne čuje nitko, razlog je to da se knjige pišu. Tako te, nikako baš, ne mogu spriječiti da se dereš.

115

Slika jutarnjeg sunca u kaplji rose nije manja od sunca, odraz života u našoj duši nije manji od života samog (Halil Džubran – Prorokov vrt VIII)

Scherzo continuo

Kao dijete, vriskala je i hodala noću. Majka je zaključila o potrebi posjeta psihijatru: – Qui ocore un schizzacervelli! – važnom je zabrinuto šću kimala glavom, odvela je nekom šinteru s izbuljenim naočalama, očiju se ona nije sjećala, tek da se u nju zapiljio stakleno izbliza. Nije se branila, djeca se ne brane, djecu treba braniti, nakon čega je uslijedilo liječenje. – To što radiš po noći, kripla je dostojno, prije nego zaspiš, moraš si govoriti: Ne smiješ vikati!, ne smiješ vikati!, ne smiješ! ... ne smiješ! ... ne smiješ! ... Hoće li stati? – pitala se ona u krajnjem zaprepaštenju i sumnji na štogod vrlo gadno. Što li ju je sad nà snašlo?! – izbečila je oči. – To ti se zove sugestija, zlato, moraš sebe uvjeriti, znaš zlato, ti po noći jako vičeš – otac je dodavao, ponižavajuće petljao. Kao da nije bila ranije obavještavana! Ukoliko im je bilo za vjerovati, prošlo je u blizini misli ružnog, smušenog djeteta od oko sedam godina, još, van svjesnoga: da nije bi la kripl, lumen je mogla osvanuti. U međuvremenu, to se i tata unosio u lice, osmjehivao, žmirkao na majku, sličio 117

odnekud na psihijatrijskog šintera i poznato zagrebačko ime. A ono po noći ona nije znala ispričati, nisu je ni pitali, ali i to je kičmom kožu ježilo, strah, velika rupa od bombe i crna od vode, veliki valjci i lomljava nepoznatom ulicom sna ušančenog djeteta. Što sa sugestijom pa valjcima i zmajevima krljušnih repova ispod nonina šivaćeg stroja? Ograničila se stoga na molbu ujutro: Bože, daj da nisam vikala, daj, daj Bože! Rodila se religiozna, ali to joj nije pomoglo, nikada nije znala je li vikala upravo proteklu noć. U san je tonula, teško i gusto, zamagljeno područje izvan svijesti i sjećanja, tako je moralo biti da se pripremi za dane i godine kad će je ta činjenica vjerojatno spasiti od potpuna pomračenja. Nakon smrti sina, sedam godina nije sanjala! A kao dijete, jednako tako ne pamteći noć, izranjala je odsutna i stjecajem okolnosti, čekala presudu. Jer, ako je vikala, roditeljka bi je prebila tatinim remenom s metalnom kopčom na kraju. Patentirani idiot! Nikada ni po čemu nije znala za ključiti je li vikala i nikada nije jasno pomislila da bi strašni sudac mogao blefirati igru. Tog je jutra opet gledala bijela vrata u bijeloj sobi sterilnog djetinjstva, odraz bjeline lana i platneni obzor iz sage o jednom majčinstvu, o obitelji, jastrebovi, tvorovi i lisci, pa je stiskala mali jastuk na grudi, on je bio blagost, bio je dobrota ako hoćete, i refren “Bože, ne daj da sam vikala” jedne male tuge što će izrasti u veću i nevidljivu tragediju. Ulazi roditeljka, ruke drži na leđima, prilazi postelji. Ona na majčinu licu traži odgovor, ograničeno derište koje pravi neprilike. Kraljica majka dakle prilazi krevetu u bijeloj sobi, u mulju, glini i talogu koji će osigurati genealoško na stavljanje ako li već uzdizanje neće moći. Ona, već tada bezoblična masa nakazno debelog djeteta, ona ništa nije uspijevala razumjeti, na majčinu licu nije bilo informacije. Na to je mati rekla: – Majčicu ti tvoju! U trenucima rijetke i napete šale te su riječi bile znak za milost. Pa koliko traje. Kao onda kad je puklo histerijom u 118

divljačkom smijanju koje ona nije mogla zaustaviti, užas je rastao i ona je, bez predaha i upozorenja pala u strahovit, iskidan, nenormalan plač. – Kripl je opet otkazao! – utvrdila bi lijepa mama. A taj dan, očito je krivo kaptirala signal “majčicu ti tvoju”, ubogo tepanje je bilo samo ubogo, ona se međutim sretna nasmijala, mati je izvukla remen iza leđa, prebila je... Sklapaju li antiroditelji ikad ruke u molbi za onaj kruh iz najljepše molitve svijeta? Za to vrijeme prava je bijeda u nje bila istina da je voljela svoju mamu, a ta je skromnost i vrlina, mogla priskrbiti jedino fobije i konflikte, depresije i tako-to. Sve, i dalje, i danas, ovom nalikuje. Do obličja Grada sastavljena od zidova i tornjeva u tišini, jedine konstante da ono nisu ljudi i žene nego samo tako izgledaju dok tumače postanak kamenitih dvorana i djece koja u bi jeloj sobi neće pospremiti igračke, jer čekaju... Izoštrena je instinkta, kasnije, trenirala zaboravljanje uz batine i strah, samo smijeh one prevare nije nikad uspjela oprostiti. Dubok trag odgoja, morituri te salutant, dosjetljivošću jarca, gotovo mu je izbjegla, ali past će oborine, isprati kristale i kiselost, odlomiti velike stijene zaborava, usmjeriti bujice. Djeca i stabla žele poštivati uvijek iste zakone. A opet, i čimpanza bi naučila, govorila je ona u tihom plaču, većinu pojmova loveći u titrajima. Najčešće, i to je bilo i te kako previše. Zaboraviti, sjetiti se, sve nas to gradi i nema ovdje nikakve razlike.

119

Svoje ću pjesme izvesti na mekanoj svili iako mi duša trpi zbog tebe... (Iako sam žalosna, Sapfo)

Nocturno

Paul je imao godine njezinog sina i ona je bila, pomalo, lovina, onako, teoretski. Pa se dakle spominjala da ljudi koji trguju nisu zato prijatelji te valja posao korektno završiti i bez pogrešaka. Nije vidjela kako i gdje bi mogla imati neprilika, ali njegovu je šarmu apsolutno u potpunosti nasje dala. Da sve skupa nije bilo opterećeno njezinom tragedijom, bilo bi simpatično. Često joj je na um padao, njegovo lijepo, pravilno lice, poljubac u obraz koji nije odbijala ma koliko mu se uvijek čudila. I trzala bi glavom kao prebit pas koji nije u stanju iz držati, tjerala je misli, sjećala se, odlagala i preživljavala tako još uru, dan, i dalje redom... Zatim se koncentrirala na Paula. Nekad bi opazila, kad nije znao da ga gleda, promjenu na tom licu, koncentraciju koja hladi, demarkacijsku liniju, nemoderiranu, u hipu. Pa ona noć kad je zamolio stolice, dolaze mu prijatelji na večeru i da vide njegovu kuću. Ostat će budni nešto dulje, obavijestio je formulirajući to u molbu, s maksimumom šarma. Malo fešte i galame mladića, ne može joj smetati, odnijela je neke kekse i litru istrijanskog. Stigoše kasnije auti, crni s crnim i neprozirnim staklima, noć je po čitavoj dužini ostala crna, tiha, sablasna, bezglasna... Ni šušnja do ujutro kad je primijetila tihe ljude obrijanih glava, gledaju 121

kroz durbin prema moru, njezino “dobar dan” gluho, bez odgovora, prazan i bačen pogled, u vrt, prema njoj. Muk. Ovdje ćemo ostaviti svijet mi, stari, i to tek tako, čud nim svatima bez obijesti i veselja, govorila je ona. I kažite, što će biti poslije i priznat ćemo da ste bogovi; ili učinite što dobro ili zlo, i divit ćemo se i gledati svi. Gle, vi niste ništa, i djelo vaše nije ništa; koji vas izbira, gad je (23, 24, Izaija). Ipak, uvijek recimo dobre riječi, tren zatim bit će zauvijek kasno. Prije zadnjeg pozdrava još je sinu rekla: “Kako si mi lijep danas!” Nasmijao se nespretnosti majčinoj. Misli je odmah slala dalje jer, zemljom su tada već kre nule ekspedicije ranih glumaca glavnog amfiteatra današ njih odličnih mjesta za gubitak oblika iz javnosti i stanja na bankovnim računima. Promijenjena su međutim i sta jališta, naopako ako vaša nisu, tu ionako počinje rasti po pularnost i vrijednost otkupnina života još u privatnom vlasništvu. Ostali, budale, istražuju i dalje galerije vlasti tog i vrlo su važni. Čak i protok ruku pruženih u sunce, umjetnici reklo bi se, a Thorov čekić stražari krhku želju da se preživi u hladnoći područja među lišćem srebrna nakita iz Zadra, srebrom kore ispod vjetra što se vuče, i neba, Suncem, posrebrenim s obje strane. U samoći ako preži viš, star si, ako preživiš tolike tisuće godina koliko ih krv lju pamtiš, limfom, ljepotom, znojem, zbrojenom dubinom kao u snijegu Grieg, Holdberg, ponavljanje oblika donosi ideju o rubu koji smo u konačnici označili, mi! Koji ćemo jednom zaslužiti: poštovanje, obećanu zemlju i stravu. A nije s ovog života jedinstveno bogatstvo koje nam nije trebalo. Put nije bez iznenađenja, imat ćemo središnju, glavnu ulogu. U samo godinu, odnijet će milijune odahnulih, rjeđe dio gajeva posvećenih bogovima, duhove kasnog proljeća i lipu. Lipa navlači gromove, serum istine i otrovno znanje čuvano eliminacijom ženskog i ostalih principa i ženskog slobodnog i čudesnog, pobožnog kreketanja na kamenu. Umjesto zaključka, molila je, kad pođete, ugasite glatke i mokre oblosti, izvore što pršte životom, udaljene među sobno, iste, uvijek prosječne. Bit će nam to mjesto iz kog 122

treba natrag krenuti i imati samo svoj način, obilje, obre de za pomoć, pjesme i orgulje za orlušine i mrmor pučine. Djedovi su moguće mogli biti velike ptice, mi smo zabora vili, zaprepaštena generacijo, zaboravili trideset devet gene racija, hramove i prijelome, čak je i dosjetljivost postala sprdačina. Moguće je da smo čisti rođeni, generacijo, ali nikako nije sigurno. Tek stotinjak metara ili kilometar od ovog mjesta i ove dreke... One prave smo malo poznavali, rekla je, ali upropastili su zemlju srpom, pa čekićem polja usjeva, i nemaju više kozu, rekla je, na lahkom špagu mojga nonota z Istre. Imao je on, nono z Istre, i kratak život, pola biblijskih tek stoti nu godina, stari, gladni patrijarh, uvijek metar iznad dna prema smijehu mu, smješten čvrsto i panoramski. Molitve mu nitko nije čuo! Rekla je, one stoje iza prozora u pro storu lanjskog okvira, mrtvog nalazišta mrtvih listova, rekla je. To je Istra, beskonačna, seljenjem sama ostala ako se ne vratite! Ispisuje posljednju poruku: Čuvajte se vječnosti! Smiješna iskrivljenost funkcije neznanja srednje naobrazbe uz neskladni dodatak gomile pročitanog teksta, problematičnog novinarskog razmišljanja te novinskih uputa glede aktualnih događaja kako valja kazati, niti najmanje je to nije ometalo. Pročitala, zaboravila, legitimno je biti ovca s premisom kratka pamćenja ako je kultura ono što ostaje kad se sve zaboravi, eto tako, ortaštvo laži, slojevitosti, iliti ravnoteža. Mučne kao ribe na tezgi, razvaline žaljenja, popravci potrebni koliko i zimskom moru, a čemu proklinjati noć, pripravismo mnogo svjetla i autodafea, toliko ponavljane u gradovima bez zalaska Sunca. Zbog čega uopće razumjeti uvjerenja, to je nju zanimalo, kad je nemoguće ostaviti ih na ulici kao sumnje. Naravno da je to bila osobna mitologija besmisla koje njoj paše i gdje drugi nisu pozvani, a stvarnost, ta ostaje ono što jest, uznemiravanje. Vjeruje ona da je diranje realnoga čista propaganda i tek se nešto razlikuje od utjecaja na dio osjetljivosti nekoga koga volimo. Čovjek je ono što se ostaje i kad se plaćaju ra čuni. Za struju, telefon, prisila časa i napast. Komu su, mo123

lim vas, koristili planeti Malog princa? Pa, jedino piscu jer tajne ostaju čovjekove mogućnosti na crti lijepoga i vječnih, dobrih pobuda. Ostaje da se razumije bijes na političare, mi nistre moguće, recimo kulture. Poradi ocrtavanja koja redovito ne dijele od iskorištavanja. I domoljublja, zašto da ne? Slojevitost Klimtova Poljupca, a ovamo, zablesavljenost čitave jedne generacije. Onomad se Utnapištim jedini spasio. Prirodno, s obitelji si svojom, i svim beštijama. Ovog je to puta lova i beštije u makinama, zamršen slučaj i promjenjiv, lica nepokretna, prostor oživio. Stvar je, prirodno, drugi put provalio opet jedan s Pantheona, Ea se zvaše, a nakon izdaje. Narod se dakle potopio, kako narodu i valja, a njemu Enlil poklanja još besmrtnost za žuntu kako i spada. Pa je sada dalje još od mjesta koje Eufrat s Tigrisom spaja, za životom, dalje još, i preko mora smrti... Gleda ona u istu priču svoje generacije pa su eto, stari pjevači priča, sve već kazali jer Ein će kasniji kolega Noa kao valjan vođa naroda, napraviti identičnu svinjariju i koja se nastavlja do danas. Tupa smo dakle generacija razvidno je, kad se toliko zaprepašćujemo: Jahve tako potopi svijet, a poradi opačine. Noa, bit će bio bolji, Noa, deseti patrijarh, svi su oni uvijek bolji i kad se nasade na Nisir, Ararat, postanu nekako očevi novoga roda ljudskoga, pa to ti je! Mi smo pak kažnjavani, u krivnju uvaljivani, magarčeni. Ma koliko nikad nije jasno o kojim se opačinama radi kad nas to bozi tope, dave, guše kao pasji višak, pa to ti je! Odjednom, sjeti se; bila je oduševljena! Postoji zapis, sve o našem zlodjelu, na jedanaestoj pločici, lijepo, schietto e netto, razumjet će se grijeh, podnijet će se kazna: piše tako na jedanaestoj pločici da je zločin u postupku pretjerano množenje i k tome, stvaranje galame! Da je objašnjenje, objašnjenje je! Pa sad ona čeka da vidi, ali pođe stvar genetici, pravit ćemo sebe vrlo uredno i po redu, oružje, oruđe i mozgove što će Bogovi i Očevi svrsishodno dogovoriti. Propade seks kao takav; onakav, samo antikrist znade čiji će užitak predstavljati, a ode do đavola i paklena derača, prepuštamo 124

se smušenoj gomili svega u sebi, jedini živi stvorovi što od buke nisu bježali u panici. Nego, zabavljala je ona sebe, ne bi li tu neki lagani potop dobro došao? E da bi stvari, lagano, u red doveo. Sumerska, akadska, babilonska tradicija, Medačkog džepa bljeskovi oluja u povijesti do Oluje, Nürnberg u Haagu, prodaja državne zaštite i konferiranje s neprijateljem preostaloga svoga plebsa, more zlonamjernih ploha, more drhtaja, mare d’ amianto, amicissime! – nametalo se njoj, pripitoj... *** Morem, Kvarnerom, vladaju sezone. Mi s teritorijem nismo u stanju naučiti živjeti, to je tuge vrijedno jer otimamo, a zemlja, uzme natrag. Nama, zarobljenicima voda, ekstra vagancije, izbjeglištva – u vlastitu kob! Intenzitetom srca i požude trenutačne prilike, istrebljenjima po konačnom rje šenju pitanja, križarenjem. Za to nas vrijeme nišane elemen tima nužde, devijacijama na dnu posebnosti, konvulzijama i bijedom. Steći ćemo dakle pravo da ponovno izbijemo iz majčine utrobe, vrsta sugestivna i osamljena! Ostale smo ži votinje pojeli, njima se okitili, sportski ubili na zid pribije ne, mržnja, leptiri i onaj tko ih je pribadačama srazio na dno ljudskosti. Ostale smo životinje i u rupe okružili, u ka veze, krošnje, nemaju kuda s osam i pola stabla, ukočene oči noću gledaju, odlažu susret – s nama. Sve to vrijeme volim svoga terijera i vežem ga lancem. I život i ljubav, nedosljedne su pojave. Koliko se samo borimo u ludištu, ali blato vraća tijela i datume, sate i halucinantni put kroz drame. Drame rata, rituala sile i prljavštine sramotnih misli. Ugovor bi vrijedio koliko čovjek s kojim ga potpisasmo. Ali, ostajemo nemoćni, kako buditi onog tko je sretan kad mu možemo učiniti ono čega se plašimo. Sjećanje nadgrađujemo amnezijom, barem se trudimo. Ona nije kao Asklepije, dva puta preživjela svoju sudbinu, ova druga nije bila ona prva, nikada više sebi nalik, 125

nepodnošljiva je to padina ako nemaš krila. Mislila je mjesto bez oblaka na horizontu i strašnog pokolja tuna u kamenom zatonu, vrijeme prije dana za ribolov kad se niti što izmišlja niti što gubi. Tek je more poštivala, geste mu stare što sjećaju na drugačiji svijet i sudbinu Grada u svom tempu nedostižnu, ma što mi učinili. Lijeni proces fuzije izvan naših osjetila nas dalje ostavlja u sumnji, fantaziji, kontemplaciji, slobodi i tisuću još mogućnosti modernim dobom izgubljenih. Plač joj slan i težak. Kao onda, pod starom jabukom latice, rekoše, ružoprste zore. Nastavljala je skupljati hladne predmete, satove što kazuju samo blijeda vremena k tome smrdljiva daha i jezika do gležnja. Razumijevanje? Glupost koliko i mornarsko obećanje. Opet, ako stane bježati, više neće stati! A noć nitko ne može spriječiti da se uvuče odlučne namjere jedrima, na mandraću, more potrošiti, u luci, i nebo, sazvati gromovlje, otkriti prošlost, individualizirati bu dućnost. Općenito impresivna tehnika svega pretjeranog. Mislila je i hodala, hodala i mislila, bio je hod, nisu bile baš misli. Pa bi smisao, ako ga ima, značio da je među vlastitim osjećajima nemoguće čitati, što dakle učiniti s onima oko sebe? Neprimjereno smo ostali iz prošloga toka i kvalifikative divljaštva. Mi, ovdje u depiliranoj demokraciji, za nova socpolitička vrednovanja i novi prostakluk. Empatija se javila kao integracija emocija i duša sviju stvari, zato nam je uzmanjkala, i za Boga ima nade, moguće ne mora biti beskonačan. Spuštala je glavu pod most svojih ruku: u novu se kuću ne ulazi ako je prije nisi sanjao! Nasuprot suludim razvalinama iznutra, nije se mogla odreći cjepidlačenja o svojoj radoznalosti, te da je i ruganje privlači: dakle, koja vjera, kršćanstvo, judaizam, islam, mnogoboštvo i božanska gomila! Zajednički je naziv nik panika, ne strah, prvi osjećaj iz najstarijeg dijela sebe. Ovo je lošije i na najvišoj potenciji, užas koji mora plašiti, panika in continuo, groza, etika, estetika, eros, 126

dio i fragmenti svijeta i sebe ili pak Staljin, Hitler, pomor smisaonog kao svaki “-izam”. Zatim strukturalno opravdanje i obzirnost stava prema dnevnom ili prema kraju robovanja, novoklasična slika zamisli pompoznog groblja koje ionako treba – preorati! Kad već krvlju branimo stavove koje negiramo! Napuštamo srodnost borbe za pravdu, iskustvo i za sićenje, pa... izričitog ponovnog sukoba, neće uskoro biti. Cvijeće je delikvencije pod direktnom sustavnom zaštitom, (cogito ergo sum, viktorijanski limit, trampim za dubito – ergo sum, eventualno, kao posljednju mogućnost susreta, voilà!). Pomirljivo je zaključivala kao u danima kad je mogla zaspati: Moralne su katarze rasprodane, ni najpijanija ne bih izvalila kako je ljubav jedini način da se upozna svijet! Iako, nismo mi uvijek drugačije mislili, uvijek smo, jedino moguće i urođeno, jednostavnošću napuštali zmijsku kožu, kontrolirali šminku prije egzekucije. U odrazu sablje koja će dati znak za plotun. U trajno suludom razgovoru sa sobom izgovarala je Očenaš, zaboravljen od none do dana nesreće. Vremena su dopuštena, mogla je mirno polemizirati s Bogom i bez ludila koje je u najtežem pomagalo. Jer eto, molitva nije išla lako, napor da se sjeti riječi, nježnih i nevažnih kao nada i djetinjstvo. Spašavao je nju napor sivih crva u moždanima. I lutala je putovima moru pod Učku u magli, pijesak problijedio od pakosti šuška lokalni binom noći i udobnih ludosti, bez galame jer se ulice prazne, lokali prekrcavaju do zore razbuđenog dana na kredit, snijeg okopnio na padinama oko Grada i po Učki, zemlja otkrivenih rana. Odlaženje, posljednja apokalipsa i alfabet života. Ostajem s tobom jedini... danas, ja govorim tiho... zima, tvoj rođendan...

127

Kad netko doživljava neposredno svoje svjesno stanje, onda tu još nema ni subjekta ni objekta, a znanje i njegov predmet, potpuno su ujedinjeni. (K. Nishida)

Adagio con passione

Ratovi su zločin, nesreće idiotizmi, jedno od drugog nije gore. Žderala je nokte do korijena, oslonac za razvra ćanje već izvrnuta bijesa, paralelno s čime religioznost širi kultne radnje, a sve sveto pripada ionako davno prošlim vremenima. Ostaje žderati nokte i razvlašćivati prastara božanstva! Još odonda nakon nesreće bilo je njoj jasno, samo njezine, osobne tragedije. Tada još, izmisliše joj radnu terapiju, bilježenje, ljeta Gospodnjeg i-tako-to, kao onomad ljetopisci... moleći pomoć u Gospodina, ona, s više straha i mnogo više razloga nego oni. Bilo je loše i blesavo, ali uvjerena je bila, vrijeme valja pisati, na oku držati baš kao voljeno i kad ga mrvimo stisnutih šaka i nestala srca. Nije bila ako ćemo pravo, ni o tome riječ, ona se osjećala slabo i glupo, odvod i kanalizacija svega što se kroz nju valjalo. Glazba bi mogla govoriti, za glazbu je bila gluha. Kažnjena! I, nije ga formulirala, niti u mislima, no pitanje je stajalo tu – zašto? – a odgovor koji joj ne stiže, bio je dokaz nečijeg sadizma. Kao jarac, sjećanje je podskočilo onom ju tru kad je rođena njezina država. Sjeća se ona, zatvorenih 129

prošijana, priča s druge strane i pitanja – što se dogodilo sa svijetom? Ima li ona zaista svoju državu!? U predsoblju, opet je gledala antipatično lice iza opne svega savršeno paralelnog u ogledalu, pravaca koji se ni u kojoj beskonačnosti neće sastati i gdje sve stoji u logičnom određenju, osim istoga tog lika. Počešljala se, navukla je postoli s trakama kakve se oduvijek na Mediteranu nose, štakorski, provirila je preko vrata: jedno takvo jutro bilo je i ono Košuta Lajoša 1848. i kad je uprskao jednu revoluciju, jutro isto jutru na Eufratu i obalama kud su plakati stigli oni iz Judeje, Izraela, otkud sve, kakva je ovdje bila razlika, ona će sebi, nakon desetak i više godina. Kakva je bila razlika, ako nije za jednu ogromnu šansu?! Vani, po rubovima učkarske šume šoje su bile nevjerojatno debele, pod njima su grane lagano klonule, onako velikima u letu, nije im se moglo boje posložiti. Simbolom nade i nastav ljanja, u neodredivoj je daljini sjao sunčani krug nasred Kvarnerskog zaljeva. Tamo je sve bilo kako treba, ovdje ništa nije završeno. Koliko su roblja doveli do gorkih voda babilonskih? Samo iz Iloka moralo je otići dvanaest tisuća duša. Nakon tri tisuće ljeta nismo ništa više znali do vrela ulja, praćki, legije stranaca, napalma, katapulta, virusa, mačeva, mitraljeza, potpisa poruge, rugla da je netko lud dok ne dokaže suprotno, milijuni lutaju područjima progona i tisućama godina tame, nezainteresiranosti upravo onih, koji su na potezu... Sve je tako smišljala svoje razgovore od nekih drugih jutara, znajući da će i onom svoje kobi morati prići. Pogle dati monstrumu u oči, udarac automobila u rikverc, u jure ći vlak. Sine, je li boljelo!? *** Na gornjem katu kuće u kojoj je rođena, živjela je no na, do nje se išlo kako je za pretpostaviti, kamenim stepenicama nad voltom. Tu je ona izvršila svoj prvi zločin. Mačka je odozgora bacila no, bio je to u krajnjoj konzekvenci, polet znanstvene radoznalosti i eksperiment. Ali, mačak se 130

prebolno savio, pa ponovno, tren stao pa odjurio k’o šajèta. Grč živog stvora nastavio je boljeti potisnuvši neosmišljenu radoznalost znanstvenog zamaha. Koji li je bio pravi poriv mučiteljskog nagona, ona nije znala pa je već tada, vično ljudski, našla opravdanje da je samo htjela “vidjeti”. Ali, objasni ti to mačku! Iza tog je slučaja ostao un certo che... s čime počinje većina prljavih egzistencija... Na gornjem katu, kod none, sat je kucao glasnom do sadom, pomirenošću i rezignacijom, za svaku minutu me lankoličan i ogorčen starošću. Tu je stala mudrost jedno stavnosti koju postiže duša djeteta ili poklanja patnja. Na kon nesreće, za nju su svi satovi ponavljali misao nonine vekerice, neko lukavstvo stvoreno mozgovnom strukturom, iscizelirano napuštenim genetskim kodom da uspravi kičmu i inteligenciju, uzalud. Ako poludiš, mnogo je komotnije. Nesretno ljudsko dijete, uboga čovjekova mati! Tih je dana primijetila kako suze više nisu slane, s čime je to bilo u vezi, ah, vrlo važno! Konstitucija se komadala, zdrav je nagon kùpio rastavljenu od sebe, lavovskim naporima, bacao je natrag u ralje bola za trganje. Eli, Eli, lama azavtani! – stenjanje između prefriganih danteovskih klopki i rugla jada. Noćima i danima treštala je televizija, radio, i njezino zvjersko zavijanje, luđački je skakala na svakoga tko bi pokušao stišati ludnicu. Akvizicija bolesne ravnoteže nepravilnostima zvučnih neusklađenosti oko nas i dani na entu potenciju. Mrzila je, ukratko, zagušljive dane načetog mozga i gluhoću tišine, svačiju radost. Sinu je željela da bu de jak i slobodan, bio je samo slobodan. No, koliko, pitala se. Ozbiljno dijete čiji je dah mirisao na jabuke, tamna ga koža činila toliko različitim od nje. Sunčano žuta beba u njezinom zagrljaju, i vjerovala je da ima pravo na to. Imao je tihe osjećaje i glasan smijeh prolazeći zatvoren, kao da je znao... Noću je ustajala u potrazi za umorom bez slika. Potom grižnja savjesti ako bi zadrijemala. Slike nisu stale, ma ka 131

ko bio proziran san, zato je svakog buđenja saznavala ponovno: nema više sina! Pulsiraju slike, slike, slike i glasovi, škripa metala, lom, udarac, slike nesreće koje će jednog dana morati pogledati do kraja. Mislila je smrt, vagala je bol, ne bojimo se mi smrti, umiranja se bojimo. Pitala je li ječnike, u njih utjehu tražila: pred samu smrt ljudi još govore, u šoku još razgovaraju. Bola, kažu, nema! Ponekad je vjerovala, češće nije...

132

Hvalite Jahvu jer je dobar, jer je dovijeka milost njegova. (Psalmi 107)

Grave, lento

Ono je bila jesenja noć, sve su noći njedra smrti, Fiatov automobil, uzak put i prašan, savijen, željeznički prijelaz bez signalizacije, prolaz, čini se, nije dozvoljen. Noći je to svejedno... Sluđena esencija instinkta, bijesom je i mržnjom tražila slike, bježala, vraćala se vlaku u pokretu, sinu na zadnjem sjedištu automobila. Nemoćan! Vozač daje gas, suvozačev glas “proći ćeš“. Vozač koči, strah, smušenost? Svejedno. Ubacuje u rückwertz, njezin sin u užasu, hvata vrata, ruke ispružene, glavom se naginje van, zatim ramena, automobil ga odbacuje na tračnice. Zna ona da mora do kraja. Jednom će morati do kraja, da se više ne mora vraćati, pitati sudbinu je li bila milostiva da je glavom udario, onesvijestio se. Koliko je užas trajao? Lokomotiva teži pedeset tona, je li vidio, razumio, dugo sekundi gledao u vlak. Je li se bojao? Jednom će morati pogledati tijelo slomljeno kao od krpe, smrvljeno, razneseno... Je li bio u nesvijesti – Bože, daj da bude tako! – što bi dala da je metkom u zatiljak mogla raznijeti ljubljenu glavu! Bože, daj da nije patio! “U smrti se sniva”, ali kako stići do sna? Mislila je dugo, neke misli dugotrajne, lijes je bio uzak i dug. Kako 133

je visok moj sin, bila je ponosna, ali hoće li moje dijete imati dosta mjesta, kiše danima padaju, bit će mu mokro. Nekako da to popravi... Svojih krhotina nije moguće skupiti, a i što bismo s nji ma. Mislimo riječima ili nečim sličnim, divnim nekim ču dom koje sve pokvari. Da su bile note, sve su mogle izreći do suza, kiša i ugljenaste magle. Snjegovi naišli prepoznatljivo, bijela bljedoća na njega je sjećala. Tražila je ljude, pa od njih glavu okretala postiđena nesrećom. Gulila je s lica idiotski osmjeh, čeljusti na mjesto vraćala, budalaštinama zabavljala mrtvila protok, godina li? Dok se vrati ispunjenje vertikale kao uvjet, ali teških ruku i olova u svakoj vlasi, samo nemogući moždani neu pućeno pulsiraju, u pleksusu zgrčen veliki crv. Dobro, ubiti crva! Ali zašto pleksus solaris i kakve su to solarne veze kad nije znala ni da taj, pleksus, postoji sve do ovog ludila. Bila je sigurna da opsjednuti mozak nije moguće dotući, bio je neovisan, nezaustavljiv, samoživući do kraja patnje, boje su izmjenjivale jedna drugu svojim nekim zakonima, po rubovima spirale frenezija pokreta i zvjersko, opasno glasanje po najtamnijim zakucima univerzuma. Senzorima nagonskog podrijetla tražila je da sazna, da stigne brze likove, upravo stoga slike su ubrzavale, signalizirale nova razaranja u divljim predjelima mozga, išle su u širinu i sa svake točke u još nove svemire, bez plauzibilnih razloga, nad njom, srušenom u malom krevetu. Tek bi ponekad naišla na lica, ostatak je bila sama, otvarala skrivajuć’ se oči da vidi, vidi li sjene u tuđim dušama ostavljene, u boli glavu sagibala. Bog je zaspao. Neke je dane izlazila na ulicu, vraćala se kući, mjesto je nije držalo upozorenom jezovitim svjetlosnim manipulacijama. Svakoga je pitala o današnjem datumu, da shvati, izmicao je dugo dana jer se nije moglo zbrajati izvan očiju i glave, kreštala je zvučna sprava, zvuk je izranjavio, pa više njih, mržnja je mutila bijes bez kontrole da ne zaspi, da ne klone. A ne smije se ni probuditi da je glas one žene 134

koja zove, neobično, srebrno, preko zaključanih vrata, usred lica ne odalami: Sin vam je poginuo! Jednom će morati prići i vratima, i riječima i voljenom glasu: Majko, majko, vidi, molim te! Našla se pred crkvom Sv. Jelene, Grad je ostao u zakucima sjena i njezinih snoviđenja i ne dira je. Hvala Gradu. Stabla izrezana da su glave zaplele lišće u vjetar odbačeno, iščupan dio ispunjen nečim drugim. Majko, majko, vidi... Šaptala je molitvu... Ali, neću se imati kamo vratiti kući, i još neke druge kao žena s lončićem mlekà koja se zaputila, teklo je vrijeme genezom dinamike pretpostavki oko jednog repera, i kao urođenik, stavljala masku na zatiljak: zvijeri nikad ne napadaju u lice. Sada, ne zna gdje je lice! Ni mi ne znamo u suhoj suzi što ne ide s kraja oka, žâl starih napjeva vjetrom sakupljenih. Bora chiara, bora scura, tramontana nebo miri, nije imala sina, a on je određivao ono prije, ono poslije. Tako sada ništa nije određeno, ništa više njezino... Načina je međutim bilo, prisilnog, tupog i trivijalnog kao kurje oko. Bog je zaista mogao steći reputaciju, a vidi što je učinio! Nas je napravio, tako mu Boga, bit će trebao sugovornika, da dijeli bol (tko još radost dijeli?!), a mi smo nesposobni za analize, kamo onda, da išta razmjestimo. Samo je govor u nas, virtuozni splet indolencije, čistog instinkta, lijenosti, gluhoće i drugog što-šta-još, i eto je naše vrijeme dvadesetog vijeka, doba izazova, dugo stotinu godina... Uzalud! Sakrijmo dakle nakit i, napunimo puške! Pa se dočepala ratovanja, sve iznova.

135

Jahve, Bože duhovima i svakom tijelu, postavi čovjeka nad ovim zborom. (Mojsije 16)

Presto, marcato ma non tropo

Gospodo iz Amerike, stišajte svoj bijes uvrijeđene mo ći, to se ne sviđa. Strašni zakon nije više na vašem ekranu a na tuđem nebu. Terorizma, uostalom nije se moguće riješiti, on je u nama! – Ni ratovi više nisu kot ča su prej bilì – rekal je Bepo, već fanjski pijàn, čera, v oštarìje. Teorija mu se svela na to da pomoći nema i sve je u na šoj naravi, sve je došlo iza nas, iz nas i svijeta kog i ne pam timo. Po tome što je čula od Bepota, u stablima ostaju miš ljenja, ribe znadu uvjerenja, bršljan je pretkazanje, ljubav je, i škrti saveznik. Nego, ima li u Černobilu oraha, zanimalo je nju. Iz Černobila, ni orahe ne treba uzimati. Njezina je mučnina bila međutim voajerizam i suosje_ ćanje jednako. Svi mi, gospodo iz Amerike, ni trena nismo sudjelovali tamo negdje u Izraelu iza idiotske zelene linije, očajni, na sebe prikapčali palestinsku bombu, nismo bili u Afganistanu, u autobusu s izraelskom djecom dok lete u zrak, u Bosni, Černobilu, tamo gdje neki i ovog časa žive život koji im više ne pripada. Privilegija je danas u onih koji javljaju o nesreći, to je dobar položaj, povjerenici tragedija, tajnici fatalnosti i košmara. Tuđih! 137

Svi oni počinju u isto vrijeme, a bila je ista kao svi, uvjerena da zna kako živjeti. S pogledom sviju negdje je treperila polifonična u narativnom odnosu linije glasa žene kao posebnosti. Za ovo joj je trebalo vremena i hrabrosti: žena je savjest bogova, oni su je trebali kako bi razmišljali u suprotstavljenim terminima. O, nije o tome nikada progovorila! *** Sve ostvareno, uvijek je groteska. Kamikaze, teroristi, božanski vjetar, na sebe navucimo mnogo gaća, sranje na vidiku! Osim onog konačnog rješenja. Do njega, kružimo! Uznemirene sjene osuđenih, vraćamo se, sebe susrećemo u prošlosti, u zrcalima fatuma neizbježni, više ne dijelimo gradove s utvarama, ni njih nema u ove epohe. Stotinu isprika, jedna smrt. Bilo je i dobrih stvari, ljubav na primjer, i možeš joj davati stotinu imena kojima raspolažeš. I još ih možeš iz misliti. Rekla je: Mudra sam, odustat ću, znam tek da njezina odsutnost znači uništavanje! Nastavila je nizati, smirivalo je to, značilo nije ništa. Dakle, tko god dobio rat, to se još i ne zna, ali izgubit će ga sigurno onaj koji stane uz sirotinju. Bliski istok, Afganistan, Pakistan, iste su boje tjeskobe, u zatamnjenim očima gorko čuđenje. Otkud toliko prašine, ruševine su mračno pokrile preostala bića, planine na koljenima, žežu izrešetane noći, sve što se pomiče teško je u predvečerje, komad po komad mozaika raspadnutog sunca ujutro, gracilnost ruže, glas visokog tenora opsesivnog inzistiranja s tornjeva iz Tisuću i jedne noći, žene, začarana otmjenost u koju ne diramo, lica misteriozna i razlivena, od stola do stola, do okrugle piramide i fiducijara: kad se čovjek vine na arapskog konja – čovjek leti! Prostor raste kako sve postaje opće, nježnost je lomna, a miris biblioteka objavljuje zaborav. Zvučne poruke umirućih s mobitela iz Blizanaca, koliko je to, milijuni mrtvih, mi ne čujemo, mi očajno ništa ne čujemo! 138

*** U Kabulu nije uhvatilo novog i rijetkog kriminalca, umro moguće i od boleština. Ako ga nema, pa, jedan manje na brizi, ali misli si ona nešto, petstotinjak je zapisanih intervencija američkog Velikog Brata a samo u posljednjih četrdesetak godina, onda gdje je tu navedeni lupež svjetskog kalibra? Inače, Ameri su uvijek dovodili prave vlade i ispravne politike u zemlje u kojima nisu imali ama baš nikakvih prava. Nek’ mi netko samo spomene altruizam, demokraciju, slobodu, pravdu i tako-to, režala je zadovoljno jer nije mislila na vlastite jade. Mudrovala je dalje po svjetskoj politici: Da komunizma nije bilo, izmisliti bi ga morali kako bi ga istrijebili – rekla je. Sve to jest bizantinska bagatela, ali kako ne kriviti geografski smještaj zemlje barem za dio nedaća narečene gomile iliti pučanstva. Osnovno je, općenito, naučiti ratovati! Ne ovako ili onako. Treba naučiti ratovati – u tuđoj zemlji! Na tuđem nebu! Ako ti i roknu po dva tornja, imat ćeš moć, osvetiti se... Blizanci su dakle, slijedom njezinog potpirivačkog i svadljivo negativnog razmišljanja, ukleti jedino po privatnoj liniji nesretnih žrtava i nitko, izgleda, nije vraćen dobrotom, uzdasima, govorima sa sigurnog mjesta. Stope su čovjekove u punom krugu i spirali pijeska gdje su vjere moguće, dignitet i krivolov, integritet kraja iz mučena ljudskog stvora, sigurno mjesto gdje je barem jednom pobijedila priroda, a onda je netko rekao nemoguću stvar i zaratilo se! Stari primorski gradovi blaguju pod svoj račun, na akadskom, s Himnom radosti, nije ni Grad različit, pa ako Kastavac jednom stigne u raj, činit će mu se to sasvim običan dan. Grad i ona u pospanom uglu Kvarnera, svećenici sna koji dolaze iz daljina, sve ovo osim neba, nama pripada s radosti mistične sintagme vrtoglavice rođenja, doziva i preklinje: parakalon! parakalon! Uspravljena telurična božanstva obarala su ovuda proplanke i zaklone, 139

jednako prema moru, obarala izvitoperenošću prastrahova, mekano, uvjeravala u točnost prisilnih radnji... Sve je, dakle, bilo kako valja, u potpunosti, s druge strane bila joj je važna preostala moć osjetila, pasija, matematika u nastajanju i padu dinamike boja i brojeva, podcrtavanje jednoličnog i – javljao se lik i ritam kome nije odolijevala. Zbog jednostavnosti utjecaja preko problema osobnog bola i, stotine podjela u sveobuhvatnim odjecima igre bez otkrića, idiotski zabavni bubnjevi sa stratišta pa urlici, zaborav i prekid vraćanja u materiju, stablo, mitove u sili vjerskih uvjerenja, tekstove koji su je pradavno okruživali. Čistoćom religijskih pojava. Krajolik koji damarima osjećamo (po Andriću) i koji su pokrili jači, prokleti, posvećeni kalendarom odlazaka i prometom gušćim od onog, interkontinentalnog aerodroma. Izgledalo je, ako ništa, ovako je iščupana iz ralja natjecanja u moljakanju. Za nesnošljivost, koristiti miris maslinova ulja, rekla je, za tjeskobu srebro s ružmarina i zlatni zalaz Sunca u vremenima koja nad vodama kopne, kaplju, a Mjesec, on ionako stalno pada i dokazano, uopće neće pasti. Efekti očito ne pripadaju svijetu čovjekovu niti iznimno, niti isključivo. I njezine su oči dijelile tamu od svjetla, kasnije, mnogo, mnogo kasnije, prepoznala je obrise. I crno-bijele godine bez Božića, poklona, a nije bilo ni šašavih želja na nekoj slici iz četrdesetih. Život joj je četrdesetih trajao mali jednoznamenkasti broj i čarape što vise na nečem, nalik čemu to, pa zarozane, pa kruh i mast kad je bila nedjelja i vrijeme iza nonine mise, godine te osmisliše pjesme i ono, čime će proći kroz šumu znakovlja među krotiteljima, sa sjemenkama po džepovima (u kinu je bilo zabranjeno jesti sjemenke). Sve otada pjesme nisu muškarci i nisu žene koje to ni su. Riječi pak ne kazuju o majci koja je sina izgubila. Nema naziva za nju, nema naziva za takvu majku ni na jednom jeziku svijeta, nema hrabrosti... Nakon svega i sebi tuđa hodala je uokolo, vapila radoznalost u sebi, svaku joj iskricu čuvala ma koliko uza140

ludan izgledao trud da se vrati dosadašnjosti. Radoznalost, znak da je život snaga. Stalno je ponavljala, gubila interes, vraćala se tražiti je, radoznalost... Valja dakle upisati prema kategorijama! A najbliže smo objašnjenju zaprepaštenja ako su izgubljeni bili oni, koji su se sada toliko dobro ugnijezdili (po Cesarcu, u Hr vatskoj ništa ne propada zbog politike. Osim Hrvatske.). Privilegije, imuniteti, indulgencije, makar i ne imale s time direktne veze, ne ostavljaju nas ravnodušnima, a čovjeku mnogo je pametnije da se ne miješa kud je i bez toga nika kav. Smije on, samo malo viriti, diskretno, pristojno, bez pretjerana voajerizma kad mu je već toliko u prirodi da tra ži neke pravice. Onako kako diše, onako kako kuca svojim uzbuđenim srcem, uzgred, i protiv svoje volje! I mora šu tjeti dok se rade teme i varijacije o ratu, a one se opet, žrt vuju gospodarima istih. Tko bi rekao kako je teško šutjeti! Konačno, u ratu se živi, ali i u miru ratuje rekosmo, ali kao da smo znali prije rođenja, nesavršenstvo počinje jedin kom i krugovima cirkularnog uspona k padu, rub je njegov u čipki strašne Arakne, sudbine, pletilje, a da se potka ne ospe. Ništa zaključiti ne umije i nije uopće svjesna ljuti li se ili samo izvlači: Sklerotizirali smo pogled na rijeku, obalu, šumu, život, do vraćanja tekućih granica, i zemlje felinijevski raskošne, i želje starih da im sprovod krene uz obalu. Vječnost hvata vrijeme i krhkost življenja, a čovjek nikad ne mrzi čovjeka onoliko, koliko mati koja izgubi dijete, mrzi sebe... ... dok se ne smiluje tišina šume iza Grada koju se jedino vjetar usudi zavibrirati. Grad je tada, rekla je, eho rubova preko ničega jer zima zna svoju kob mojega veselja, nedopustiva, i za koje će mi se osvetiti! Kamenim svijetom kome nije ravna Ozirisova zmija, goli ljudi i umirući na freskoslikama na nebu zemljanih boja u skladu svojih osobina, ruku krvavih od trnja beznadno nedokučivih razloga nagona za radom i pobožnom ljubavi za Njega. To je još kazala. 141

Od Grada dolje, u zaljevu, usred Kvarnera, dolje se kupa Zimska Luna, dolje u zaljevu, ravnodušna i bestidna. *** I, rekla je, bezbožac sam koji svakog dana ponovno postaje vjernikom, hodočasnik dakle adaptabilnom božan stvu. Vjerski stupor, mistika, misterij je neizreciv, razlog nepodnošljiv. Je li rezon komunikabilan? Pa je još kazala, Bog je beskrajno moćan ili beskrajno dobar. Oboje je ne moguće! S nevinima, On mora umrijeti, to je jedina nada, možemo li mu inače oprostiti konclogore, ne procesuirati ga i za Blizance iako je zlo proizašlo iz neke slobodne vo lje? Ali čije? Zar zaista nije imao bolje ideje, rekla je, a Grad je odjednom stao specimen, mjesto koga nema i čija sadašnjost izaziva nostalgiju: u neka je doba objektivnost bila široka, gotovo božanska misao, rekla je, i jedinki je izgledala moguća. Igra se igrala u prostoru nas samih, umiralo se i kad se činilo da je to netko drugi. Smisao, dobro i zlo, odgovor nost je bila naša. Mi, osmjehivala se, i gdje je i Bog bio u našoj vlasti! Titanska avantura trajanja bez pretenzija i kazna zbog male želje za znanjem, kazna beznađem uvijek u budućnosti komunizma, demokracije, Dostojevskoga – s obzirom da nakon njega generacija o sebi nema što reći. Lungomare od Voloskog prema Opatiji, onuda još nema novih i snažnih, šeta ona nogu po nogu, uz nju prola ze relativne mrlje likova kakav je i sama, zima, i kako se to rijetko dogodi, ribe svako toliko zasvijetle trbusima. Ro đene prije ljudi one ne mogu pokorno saviti glave, ribe! S čovjekom i riba se izleže, blizanac u morima, ali čovjek je morao postati kao On, incestuozno je ljubio zemlju majku i sada, čeka svoju sudbinu. Jer, noć pripada ribama, a dan, moći ćemo ga podijeliti s njima, ali uz diskreciju. Samo poželite, mamman! S njezinim bi zlom stara bila vrlo zadovoljna, sada to demencija sprečava, pa zašto je u nje onda srce puno tuge i nesnosno, kao kolodvor poslije zadnjega vlaka? 142

Samo poželite, mamman! – rekla je. Činiti zlo ili ga podnositi. Ili oboje! Pa je završila o majci i o ribama. Malo riječi, malenih značenja, govoriti lagano, kako dolikuje, kao sunce, što sjenom sili na blage misli, kad bi barem to mogla! Ali odsutni nisu nikada u pravu, gradovi se za nju pune ljudima koje je voljela, napit će se: A nous! Ušla je u glavni kafić, u prosjeku i jedini, bilo joj zima za ruke, njoj je uvijek zima, i ljeti su joj ruke tvrde od hladnoće. Naručila je lozu, teško da bi svijet mogao biti nestvarniji: do nje je stao Ive, još jedno osakaćeno biće, traži vrijednost koju treba i kojoj se divi, čovjeka i njegovo govorenje. Ili šutnju, svejedno, sve je to istovremena raskoš i propast, gorući smisao ljudskih odnosa. Raskoš jer je prolazno, govorio joj on još davno, propast, jer duša ovako najjasnije osjeća svoju nemoć, svoje granice i jer će sve uminuti smrću jadnog tjelesnog sastava iz područja kemije. Potrebito je znanje, dodavala je ona tada kad su ono mudrovali, znanje bi bilo jedina zaista moguća sloboda! Ive je ne prepoznaje. Tko je uopće prepoznaje, a za ži votnu opremljenost bitno je biti neprepoznatljiv. Zar se u tom smislu ne trudimo iz petnih žila? Gledala je u Iveta oko trideset stupnjeva lijevo preko ramena. Ive je gleda oštro u oči barmenu, riješen da ga uvjeri: – ’bala te općina Mali Lošinj! Nije bio zadovoljan, učinilo se malo: – I Viškovo – dodao je slavodobitno. – Žao je meni zbog promjena nakon izbora, povuklo je i moje radno mjesto i, pardončić, tvoju lovu. Hoću reći dug, ali i sâm sam izgubio lijepu paru. Nego, daj još na dug, imam dobre stvari u vidu. Ja sam branitelj, dragovoljac, sve ovo nije istina! Dokazat ću! Proganjaju nas! Ako meni ne vjeruješ, kome ćeš?! Moli Ive, kosa masna, lice unezvjereno. Moli Ive, ovisnik o alkoholu, metadonu, zanosu, ratu i Hrvatskoj. Vlasnik će lokala, staccato: – Ha. Ha. Ha. Ha. 143

Nije primijetila je li Ive dobio piće. Gubila je koncentraciju, kao svih dana brojila sate do 9.57, lomila je bol zbog sinove mladosti, bol joj vraćala istom mjerom. Najviše je boljela njegova bol, ponavljala si je kao utjehu riječi patologa: Sudeći po ozljedama, smrt je nastupila trenutačno. Sve se kidalo, otimalo bijesno. Otišla je s lozom do vrata, popila, povirila u novčanik. Ima tu još sedam kuna, može dakle još jedna, penzionerska. Zaspati! Ali kao da s vremenom treba sve više loza da se zaspi, suicidno, da ne boli. Ive se natezao s nekim mutnim tipom oko jednako mutnih tableta. – Teta, kad je malo love, s ovim se smjesta napiješ. I s ono malo love! Hoćete li i vi još jednu? Izašla je. Sjećanja na Iveta od prije rata... Uvijek bi postajalo veselo kad bi odnekud donio svojih metar devedeset crne ljepote i veselja, u visinu. Tek je završio srednju, krenuo nešto studirati u Rijeku, uz fakinarenje po Gradu i koju pivu previše. Mangupski ozbiljno pričao je o poslu što ga je uglavio u Rijeci, lučkom gradu i mjestu mogućnosti: – Dogovorih ja s gazdom jedne krmače od dvije stotine kila, da dotičnu odvedem od Kozàle do Drenove na parenje. Putovanje za lovu, cugu i zafrkanciju, dugo šest do osam kilometara. Biznis, velim vam! Ali, muka me spopala već na početku: dao on meni prasicu na špagi i ja krenuh uzbrdo. Krmača, malo hoće pa malo neće. Vučem ja zvijer i uvjeravam je na sve mile načine da se ovdje ne radi o žrtvi, nego o seksu. Ne dâ se krme krstiti, to svi znadu, samo ne ja, naivac. Na početku, još u gradu moglo se reći, zaobiđe nas autobus, sve uredno i sa žmigavcem. A i nije bio mnogo veći od moje suputnice prasice. Na zadnjoj platformi autobusa, smrznem se ja, netko maše. Ono, svinjski gazda ide nadzirati akciju. Lijepo, gospodski. A čovjek bi pomislio da i ne maše budali nego svojoj svinjetini. No, posao je posao, a dogovor je, zna se, dogovor, te ja tako napredujem svojim tegobnim putem, vučem krmaču, vuče krmača mene, usuglasiti se nikako. Nikada to sa svinjama i nije moguće! Ubrzo, izvalila se ona baš posred ceste, auti nas u luku 144

zaobilaze, ljudi se smiju, smiješno je i meni, sva je zgoda i njoj, te sretna, rokće. Pa se digla kad je htjela i, krenusmo mi dalje. Etapa, do Stipine gostionice, onog proširenja gdje su se okretali autobusi, i kuda sam za razliku od orne krmače, doplazio mrtav dehidriran. Valjalo je topogledno reagirati putem jedne hladne pivice u Stipe. Ali za Gospu, kako parkirati živinu? Kako je zakočiti da ne ode za svojim karakterom? Kako, kad je špaga tako kratka da je pot hvat, fizički, neizvodiv? Za pegulu i antiprotivno mojemu živčanome sustavu, stvori se tu i neka šinjorina s pudlicom, onom najmanjom. Beštije su se, jedna drugoj, samo čudile, nije tu bilo problema. Ali, pudlica, onako bezobrazno mala, imala je špagu, oprostite lajnu, barem četiri metra dugu. A ja, s onih dvije stotine kilograma žive vage, imao sam mo gućnost od svega osamdeset centimetara konopa svoga po slodavca. I tako, otada znam da je svijet nepravda i da se sve svodi na seks i svinje. Eh, opario sam ja blaženu kr maču, učinio je to ustvari onaj drenovski prasac, pozvao je mene svinjski gazda da budem kum prasićima, a jednog ću moći, veli, i prigristi. Nisam htio, a k tome imam i seksualnih problema. Kad najmanje treba, sjetim se pudlice i one krmače. A misli o krmači, počele su mi vrlo smetati unatoč apsolviranoj istini o seksu i svinjama. Prasac je i moj psihić, uopće me ne shvaća ozbiljno! Nakon rata, svijet i ljudi nisu isti oni od ranije, i što to život postaje kad se uživo urušavaju zidovi, okolina utrljana u mozak podrhtava crescendom prema suprotnosti. Pa je mislila dalje: Što suprotnosti! Globalizaciji, a to je terorizam! U biti ovisan strah, koji će poći brdima, po primorskim hrastovima i zavijucima moždane kore. U njezino doba, govorilo se mnogo, kao svake od davnih mladosti; obveza da se bude razočaran ili mijenja sve, hodalo se sjenovitim parkom, za vježbu stranom bez sunca, proročanski ali, bez poima nja bezizlaznosti i raspadanja. Govorilo se o Tini Modotti, Vidaliju, Nerudi, pčele, sjene, vatre, snijeg, tišine, pjena, li nije... Zavisti, dodalo bi se, nježne i čelične. Pa Vladimir 145

Udatny, teški potez, plavo, Tatjanino prelijepo lice. Udatny je pjevao Kristinku, jutro mokro na opranoj riječkoj ulici, stupanj opažanja lica i na naličju plastičnosti osjećaja, ži votopis prethodne patnje onog koji se neće razriješiti: pred crkvom nismo uspjeli ostaviti kletve, dúgom nismo ugovore pečatili. Kvadratičan pogled od zidova sterilnog života, oči, bijele s metalima panike. Starci presporo stare, tuđi su pogledi nesavjesni, zvona zvone hosana, nismo ogorčeni samo izgubljeni, moja generacijo! Tada nas skupiše u reforme, već to čine duži niz godi na, a one ionako donose jedino sigurnu mržnju onih koji su pogođeni, i mlaku, nesigurnu, nedostojnu hvalu drugih, koji istom reformom zaradiše (na čudo im i boje se...). Druge je i sebe uvjeravala kako joj još treba jedino mi ra. Istina je bila da je izgubila vezu sa svime što teče, ide i događa se. Vukla je ogromnu tjelesinu, neprimjerenu, raz glabala, prisjećala se kako se mutno i intenzivno bojala smrti, sve do dana kad se dogodila nesreća. Je li stala ko načno pred lice prolaznosti i smirila opravdani strah i taj nu koja nije posljedica racionalnih mitova, nego se može objasniti jedino određenim stanjima duha? Između sviju môra trajala je priča o roditeljstvu, za nju u oba smjera, najčvršće u činjenici da su roditelji mafijaši, od svojega života uvijek dio treba dati njima. Iz poštovanja? No, i to je način mišljenja, davati dio vlastita plijena. Ipak, zašto?! Posljednji put kad je bila kod kraljice majke, dovela je specijaliste, sektorskog liječnika. Zarajtala je cijelu penziju i sada se pita je li to zaista učinila zato da pomogne. Nakon svega otvaralo se pitanje o tome što ona istinski osjeća. Su stav se pretvarao u nepredviđeno. Po njoj, isplatilo se vidjeti kada će se raspasti. Ono, nije htjela iz Jugoslavije, zar da propusti posljednji čin nakon što je netko loše odglumio naš život?! No, uobičajeno uzaludne odluke, sve su ana lize unaprijed krivih parametara i pogrešne amplitude osjećaja nenormalnog, kolaps i pucanje u stvarno stanje njihaljke mržnje i straha. Ograničenje i kaos koji gibanjem, 146

mora probiti sve predviđene načine ponašanja, i ostajemo prestravljeni od onog što bismo sve mogli reći. Atrakcija lâži, intenziteta kakav niti jedan dobar osjećaj nikada ni je uspio uobličiti: ona je bila ta koja je radosno gazila, uni štavala, osjećala se na potezu, irelevantno na neke dijagno ze staričine demencije. Ludilo, staračko ili bilo koje dru go, istrasiralo je njezino trajanje i otrovalo gene u davno prošlom vremenu, ta bljutavost svakog osunčanog sata koji je mogao imati događaje. Ako je sada ustanovila krivca i ako je isti dovoljno nemoćan koliko je ona kukavni izrod, pa dobro, uništavat ćemo praznine u kontinuumu koje stvarnost i ne pokušava braniti. Uništiti, fizički! Jer, bilo je prekasno za govorenje, komu, i nije bilo nade, jedino što ona to nije htjela znati, starica je izmaknula raspadom svijesti kao obranom u novom režimu stanjene kore mozga ili što to već jest, stvorila je staro i jezivo biće i to je nju izbezumljivalo. Moralo je biti ono koje je rođeno s njezinim kodom, rođeno davno, u njoj prisutno, blijedo, dementno, infantilno, opako, i koje je hitno i nužno valjalo maknuti iz sveukupnosti. I da, duševne propasti, gole, katatonično, vlažno zaparene, iščupati, izvrnuti, istisnuti, izviti. Očaj i panika, ubojstvo u kaznionici, sve se gubi kao njezina majka, prema bijelim prazninama na koncu radoznalosti za likove iz odsutnosti i slike koje nitko drugi do starice, neće moći vidjeti. Pa da joj to oprosti, da oprosti idiotsku kulturu obaveze ljubavi djeteta majke! Nije bila uvjerena kako nas sve - rađaju žene! Moralo se priznati, imala je ona i sreće, u najljepšoj je zemlji živjela, u najljepšem gradu na svijetu. I, nesreću kobi izgubljenih bitaka besciljnog noćnog leptira u jezovi toj tmini ostataka i mutnih informacija, nekih bivših, manje proigranih – tvrdila je – i dobre oči malog terijera u ovome nokturnu, radi 36 pravednika u svakome zlu svijeta, a zbog kojih nas, On, eto nije satro. Od Maratona gdje još konji ržu u noći i još ječi oružje, od još ranije i zauvi jek, ali ako ništa, ona je pala pod prijateljskom vatrom u kriptičkom mimetizmu zadanom upravo njoj, mali povod 147

za kraj dana, čas koji začinje sljedeći, zapravo, opet neči ju budućnost. Beskonačnost panorame ruševina koje su identične u njezinoj zemlji, u Bosni, Kabulu i New Yorku, beznačajna smo epizoda i uvjerljivi paranoici s metafizikom kao podsvjesnom kategorijom. Teklo je to onim što je preostalo od sive tvari u njezinoj lubanji, zaokupljalo je tugom koja je bila ipak manja od njezinog bola jer, bila je strukturirana na odgodu, pa kad je već do struktura stigla, zaključila je da bi ono što nazivaju demokracijom teško moglo imati čvrstu strukturu, od Weimara naovamo, srušio je istu, bez muke, jedan Hitler, i to upravo uz pomoć njezinih vlastitih zakona. Ljubi bližnjega svoga, mudra je zapovijed, pa on te jedini i može terorizirati, a i istinska ti je opasnost. Ili biti sam, biti moćan, magija je to jedinstvenog fenomena Reicha, preko ljudskog i preko zemaljskog, führer obećava samoću – kao u nebeskom Jeruzalemu! Uz sve gadosti o nama, upravo će to obećanje izleći himeru – biti sam i – moći sve! Hoću reći, mislila je, prestara sam za demokraciju. Svoje smo revolucije usrali, generacijo, pa smo zagađe ni svjetlom i siromaštvom! Nametljivo, i svjetlo je osiroma šilo. Moguće ipak samo u odnosu s noći koju je pobrkalo s danom, ali njoj na očito izlazi, kako luminotehnika ima nešto protiv nje, mrzi upravo nju, od milijardi zvijezda, te je noći ponad Rijeke izbrojila na problematičnim nebesima voljenog grada, svega njih dvanaest komada. Fuj! Nakon čega je išla gradom, fućkala da provjeri legendu i neće li duše od tamo na fićuk krenuti ovamo, fućkala je preko rive i mrkog zaljeva, tamo je na dnu Kvarnera, sre dište nas, na pišmojima, još otkada su ljudi sve s bogovima dogovarali. Od tamo se ne vraća nitko, morat će se kre nuti tamo, ta kao izraziti generacijski prosjek, imala je ap solutno bolesnu vokaciju prema mučeništvu. A dobila je, naknadno, i dovoljno razloga. Nego, drugačije možda i nije moguće u najljepšoj zemlji koja ima dugu sjenu mafije svakovrsne i lopovluka ovostranih nebrojivih. Pa je rekla, 148

što ako sve to ni sa čime određenim nema neke definitivne veze? Antica passione mitica! Hodala je uobičajeno i nevažno kuda, da umor dođe i potjera je kući. Ni to međutim nije bilo sigurno, već u kre vetu, ustanovila bi da umora nema dosta. Pa bi popila, na točila si još malo, nastavljala u pratnji raspuštenih akorda nedefinirane valovitosti zvuka i brzih pasaža odlazećih u groznici, dok naiđu molovi uz basove iz mazurke, svijet podignut u desnoj ruci preko današnje Fijume, Mozart u pleksusu, preklinjanje Morgensterna, sudar zazidanih godina, unaprijed psihijatrija, nusproizvod saučešća. Dogodilo se to ovako: žlica joj izgleda kao gljiva, ali se suzdržava. Šeta, naprijed osam koraka, polako, zatim na traške, sad je već sasvim pijana, polako dakle, natrag, istim stopama, pažljivo, da se ne izvrne, gleda u sebe. Nakon ovakvih dogodovština ionako se nađe kući, ne želi znati kako, otkuda bi to bilo značajno? Značajna je činjenica da bi mogla slikati. Neprobavljiv je tek ostatak poštenja, sti di se! Umjetnost! Izazov sabranosti usredotočenih unutarnjih pojava uvjeta znanih osjetljivosti jučerašnjeg svijeta, vršnjaci moji, koliko vas još ima? I zašto bi apstrakcija bila prekid s određenošću? Naprotiv, temeljna je to os na način pojedinačnog. Nas su sve žrtvovali, pojedinačno, bila je uvjerena i pijana, dakle žrtvovali su nas i roditelji i djeca pa tko je tu lud, a tko umjetnik? Tko je onaj hoću reći, rekla je, tko svijest može podastrijeti vlastitoj savjesti?! *** Moguće jednom razmotri mogućnost, da se s time prestane. Pijača je ono samoubojstvo iz zasjede, a svi smo kukavni podrepaši, oportunisti s opravdanjem jer još tražimo po kvantima najdužeg puta do trena odlaska onih koje smo toliko voljeli. Rezultati ograničenosti, bijede, ako treba i pa nika pred nulom, zaokruženim godinama, znakovima i sim bolima, kome-kako, posebno tehnološkom autizmu dok gledamo dan iz otpada davno razgrađenog egzistencijalnom prazninom i lošim odgojem. Takvom smo bili podvrgnuti, 149

još smo gori prenijeli, nefunkcionirajući, to se nije moglo ne zabilježiti, pa dalje, da se skrati, do dosadne kulture smrada školskih klupa i nepodnošljivosti pedanterije, a po kojoj upućenosti boravimo ovdje i danas, literati ili financijski stručnjaci, čak penzići svih profila. Nadalje, bolje biti neće! Konačno, je li ikada, i bilo gdje, vokacija istinita? Sterilnost naše imaginacije deprimira, akcija nedostaje ili je pak negativna i ignorantska. Sve je dakle bitno nepromijenjeno, znanje je strah, neznanje tjeskoba, da sve đavo odnese, ukupno nemetodično! Pijano se i ozbiljno pitala: Koliko se uopće angažiramo? Država, klaonice, identitet, stručni timovi, udruge stradalnika raznih u toksikomanskoj i profitabilnoj kulturi smrti. Značenje je riječima hvatala tek na trenutak. Pa je pijano zaključila: Elektrošokovi su jednostavniji, djelotvorno nije ništa! Zaboravila je o čemu je ono mudrovala, ali se sjetila mastodonata, svuda, i sve učestalijih “svetih monstruma”, u izvješćima “akcidentno, imanentno, čast, dostojanstvo...” – uzalud je sakupljati adrese, rekla je, kroz zadano vrijeme bez obzira na sve i svemu usprkos, traje tek drama žrtve i krvnika. Tko je tko, znat će koji preostanu, a odlučiti jači. Za pretpostaviti je ganksteraj u ganglijama neprozirne tuposti, po idiotizmu, s desne strane sprema opasna djetinjstva, slijepa težišta, rekla je, Miserere! Bila je sigurna, za sve ono na što su je natjerali i što se, sa sigurnošću, više ne može znati. – Zbogom, kamerati, ovo postaje smiješno! – glasno je plela tvrdim jezikom. Netko je gura iz nekog lokala. – Ne razumijem teta, ali slažem se s vama! Prastara izmišljanja privatno-sudskog manira. Šutnja je uvijek mnogo odgovora, memento mori, naša aritmetika. Već prema kući, branila je dostojanstvo na sasvim praznoj cesti. A i nije imala želju da razmrsi misli. Kao u smrti gdje je mir suvišan, sloboda strašna koliko sveti tekstovi, tihi obronci svagdanji. Gade se, o Jahve, trgovine u molitvama i obećanjima! 150

Na kraju je gledala svoje misli kroz suze i bez prestan ka: Ako stignem, smisao je želja. Ako padnem, važnost je to puta. Molila je, plačući, svjesna da mudrost nema fokusa. Nesreća je povratak iz te slobode, četrnaesta smrt Bude, posljednji udarac pod zaštitom noći. Očito, istrijeznila se... Doma, znala je da neće biti lakše, vani je jutro, list jesenji i crven usred zime jer ovo je pitom kraj. Crven i strastven, kao mòra godina i u buduće, dok jednom sve ne tresne o Andromedu. Samo pričekajte!

151

Glasnik: na samrti za svoju krivila je smrt i za smrt onih drugih, tako dragih njoj. (Sofoklo: Antigona 1270 – 1275)

Pesante, non troppo

Kroz zadnja vrata Crekvine, ona crkva sa svodom od lišća, i gdje je kraj, Grad je legao po jugozapadnoj padini prema moru i zaljevu. Kroz ona vrata i kraj! Nespojivo i nezavršeno, put nastavlja odnekud naknadno i kao sam od sebe, odlazi Lužini. Izgleda njoj, netko je odustao ili ni je stigao, jer stara urbana jezgra Grada smanjena je na os novne pojmove nekadašnjeg načina još ukotvljenog u ne prepoznatljivo određenom prostoru jasnih slapova nekog starog mira. Jedini su otamo dopirali i kako je ona živjela Kastav. Voleći ga, zanemarivala je ona Gradu svašta, mno go toga, ali ne i trnje u krznu do mesa, brutalnu snagu i ubilačku, akrobacije gromova u želucu i krvotoku. Kad se veze pokidaju, ljudsko zvijere veže krâj i što je ispod neba, kastracija siromaštvom jutra i nježnost akvarela u daljini, govorenje o problemima jer svađaju se budale. Ili ti više nije do uvjeravanja, a Grad, ravnodušan, dozvoljava da ga vole. I njoj, dozvoljava i da prespava podne, zaparu šume nadomak ženskog elementa vlage i rađanja, sliku vjetrića pred zoru dok vježba solmizaciju. Svejedno je to Gradu, ali ne zato što je ona jučer opet bila pijana! Kastav nema ozbiljnih udaljenosti ako o Gradu govorimo. Pa je mislila još mamurna, hoćemo li razumjeti kako je sve drugo valjanje aglomeracija, danak od vremena gra153

ditelja što će tek uslijediti za obitavališta i nova staništa bez imena, u neodređenom preplavljivanju bez reda i organizacije. Zahuktalost, i ždere je hrđa, kisika nema ni za uzdah, svi umni, slažemo tu elipse filozofskih rečenica u mjerama melankolije alkemijskih preobrazbi. I zeleni smo, i umiremo. Arhetip povijesti mjere figura na zaslonu vodene ravnine, dolje, daleko, more... Zrcali samo Grad. Nekako je danas malaksala, mirna. Dijete ili vrač, mislila je, opsjednuti, hranimo se žderući nešto nalik umjetnosti, nepovratno, zatim neprovjerenim kreacijama, već u nama samima nemoćnih oblika. U nešto je međutim bila sigurna: akustika kamena i drveta, nije odzvanjanje betona. Rekla je, zato Grad ostaje sebi, barem ako se o glazbenim instrumentima razgovara. Ne obazirući se na nas, neće učiniti ono u što ne vjeruje, i ima svijest, on, Grad, da kaže kako ono što se ne vidi – nije! I, nije ono što se čini? Voljela je provjeravati Grad kao svoju sobu što i nije bi lo teško, kao krevet, dodirnuti zidine, izlaze, šternu gdje bi rado legla, sama, na podne ploče, religiozna ceremonija nekih vremena prije raskola dostojanstva krvave vrste. Kad bi mogla, takla bi i male, slijepe prozore na neobičnim visinama kroz kalete uz okove vrata, prozora, njezine! I rešetke na prozorima, boje zidova koje je vrijeme opisalo, pazila je ona, isto kao stolnjak na stolu, praznom, u svojoj kuhinjici gdje bi položila šalicu s kavom, bez tanjurića. Onda dalje, kamenove na fasadama za sušenje smokava čistila bi kao štednjak da si ispeče koju srdelu. Nije bitno bilo što je ona ovdje stranac, gradovi ionako izdrže samo prolaznike. Nakon svega, što sada, mislila je? Otići? Ali sloboda ni je fenomen, ideja je, nije stvar već neminovna potreba i sud bina. A onda, sloboda od čega? To da dogovorimo pošto nju posljednjih 50 godina uvijek netko, i uvijek uporno, oslobađa! Rekla je, za sve koje volim, ima li ih, bila bi pravi poklon. Sloboda, i da je se ne boje! Nama, vremena više nema, rekla je, ali trajanja – pre više! I do večeri crnih ploha prozorskih površina kuda lagano 154

zasjeda veljača i glas stariji od znanja, nazalan, senzualan. Glas žene u tamnom timbru, veljača je žena, rekla je, tekuće gibanje na prijelazu u besmisao, identitet oblika koji preostaju pleteru sjena mojih heklanih zavjesa, rekla je. Ali ne da budu pjesma – obeščašćenje, ili pak skandalozna umiješanost u nešto što smatraju mojim djetinjstvom, olovo zlaćanih nastambi na pepelu tamnica i prostota tedofora što pali prokleti oganj u vrijeme hladnog iluminizma. Takva su joj jutra i dani nakon pijanstva. Da izracionalizira i svoje hrvatsko poimanje demokracije ma koliko se protivila takovoj romantici. Ali upala je. I u smušene misli zaprepaštene generacije, upala u ratove i višak sustava koji nismo u stanju izdržati. I višak pijanaca, treba ipak priznati, pitanje ostaje – je li ovo govno ili se pas posrao? Inače, šljaka ona tu, nešto, na crno, uvredljiva penzija, napušta dakle sebe, da bilo kakvu okolinu podnese. Tanka crta preživljavanja, a opet je sve smiješno, corragio, generacijo, scappiamo! Hvata je poznati osjećaj žalosti uvijek sličan gladi, raz mekšat će je kao drek, kao uvijek, mamurnu posebno. *** Bijela Luno, preko naših koraka, sve putem razmiš ljaš... Skladom obznana svojih i blijeda od sažaljenja – sva ku smrt, našim životom valja platiti! Udrvljeni genius loci traži identifikaciju, od krika do lomače histerije slavenske ranjivosti, do jeseni i rasutih kiša intimizma, mutandis godina otkako je sve bilo položeno na iluziju karo-herca, govorila je. Kao cvijeće ukoliko još uspije razlikovati sezone, kao misli, veće od termina. Sve to moguće i uspije, moguće oni koje moramo izgubiti, prije još izgube nas kao svoj dio posla! Preostala bi tako sumnja kao mjera smirenja zajednička nam svima, rekla je, vjernicima, i onima što misle da ne vjeruju! Teške su joj postajale psihopatske oscilacije raspolo ženja, ali bilo je zabavno kad bi je napala šala. Ma koliko na šalu nije sličila, kvintesencija rasterećenja, zubala, sme 155

će, nafta! Tonemo, barba! U matematičkim nizovima i troš kovima proizvodnje, potrošnji kroz telefonske vodove, šut ljive ovih godina. Pravo je dakle vrijeme na tržištu mrakova, silueta, te svega što je između, umire se mlad i heroj ili pak starac i budala. Mladost ne sluša, ali samo zato što se stari ponavlja, a u intenzivnoj prošlosti, sutra ionako više ne postoji. Nešto se srušilo, palo, lupilo. Nije se dinjala da sazna, bit će vjetar škurama lupa. A ona je molila, oko Boga se trudila, za to je vrijeme svemir, naizgled ravan, sastavljao materiju, određivao put svjetlosti, iluziju daljina, vidljivih ciljeva... Afektivna sprdačina, realna sigurnost tragova i konačno modificiranih slika. Nadala se međutim, kako i razum slijedi neku gravitaciju, savija se u svjetlu misli, mučno fokalizirajući neumitnu ili trenutačnu istinu. Osjećalo se da bez poštivanja uvjeta nije bilo likovnih odredljivosti ako bi željela smisliti nešto i za sutra, i slike su, upravo one, mrvile sigurnost na samom kraju ploče trajanja. Očajnički se lovila za banalnosti određivanja ravnoteže u razumijevanju uzroka koji prate izgled i stanje, kao uvjerenje o prošlom i budućem: moći pogledati vlastitu tragediju principom udaljavanja! Ili biti lud, pa znati zagonetku koja se ne smije ispripovijedati. Smijuljila se gorko i sobom, odvratno neduhovito: Kao prošlost, bolji je, recimo, Rim, imperij djelomičnosti uz koji ništa nije moje! Niti teret tajnih formula njihova prolaska, niti sjaj masnih izvitoperenosti navale prema nebeskom oku, gusto izgaranje plinova, niti eksplozija za uvlačenje vremena i razbacivanje djece u dijelovima. Rekla je, na tom mjestu, ja imam apsurdnu proždrljivost i kritičnu udaljenost općenitog razumijevanja ravnoteže, maglu, gdje god je moguće odrediti sadržaj. *** Odvojene i male sredine naizgled su jednostavne, kas tavski mangupi prostodušni. Sjede po zidu Lože, stepenica ma, i na tlu, obasjani sjajem kamenog poda od stotinu 156

godina i tisuću koraka. Sjaj tôka na podu od kamena! – mislila je. Pitala je mangupe o ljubavi, uvjerena da joj neće odgovoriti. – Ljubàv ni sir. Ja više volin sir, volin samo sir. –? – Čin više ljubàvi spraviš, više imaš mesta za nju. Zato ljubàv ni sir. Djeca su ista kao nekad, samo pametnija. Mladi, oni su različiti, ne znaju s koliko su godina odrasli, to i nije nit ko nikad znao, ali ovi vjeruju da su za povjerenje dovoljno stari i, priče neće biti drugačije! Uostalom, zlo se koti u početku, pokazuje veoma naknadno, ali posada Lože nije ni ovamo ni onamo. Zabavljaju se, za sada. Krenula je nizbrdo, u Gradu ima samo nizbrdo ili uz brdo, kao u životu. Drugačije drugamo spada, a preko ob zora nikakvo pitanje nema smisla, to smo dogovorili. Ide ona i dalje nekim svojim zavijucima, ali bistrija je, prošlo je sedam godina od jutra kad je pošlo, slomljeno, ko ridorima nerazmrsivih slika tragedije slomilo i nepovratno zbrkalo misli u potrebi za barem dvije točke u mjestu, da razapneš molitveni šator, stigneš do hipoteze o umoru s teorijom o normali. Poslije toga, ionako više nikad nisi isti. Stigla je kući, sjela u šugavu zelenu fotelju, gleda van kroz dio vrata: galebovi dolaze prema Gradu, kiša će. Vitez se, narančine boje popeo, kao budala grli stup za struju: oportunizam penjačica, penjača i sjena što večerom krenu od zapada. Pored viteza, nov među sjenama, jorgovanov cvat, sabran i hibridan. Zadnji je Romanov uzgajao jorgovane: Car Nikolaj izdàl manifest – mrtvima život, a živima – rešt! Na radiju priča o liječenju nesanice. Jedan je najbolje, misli si ona, spavao za trajanja vijesti, neće se taj htjeti više probuditi, natjerali bi ga da ih ponovno sluša! Lupa škura, opet, noć dolazi zadihana, opet, doba sje ćanja i cvjetova i isključenih mogućnosti da se nešto želi, 157

logike da se planira. Vakuum je povlači na dno prošlog, sprečava idući dan, sat, osmjeh. Pa stoga eksperimentira izgled i uvid, nelogičnost pripremanja večere ili dara nekom za rođendan. Sve je slučaj! Lik koji smo vidjeli u voljenim očima, samo je slučajno bio naš. Ako se i to nije izvrnulo. Zbilja, zašto ona uvijek zaudara na izgoreno? I ona i cijela kuća! K vragu i Nina Ricci, na korak treba paziti, srediti sadržaje jutarnjeg “dobar dan”. Radi zore i svakog dijela sadašnjice što nam se dogodila i čije predviđanje zakašnjelo uključuje molitve. Već smo naučili kako zaokruženih sudbina nema i nije ih nikada bilo. Samo rubno nazubljene lažnim pohvalama, unaprijed predviđenim po ogorčenom zahvatu unutarnjeg monologa. Njezina je majka htjela da se ona upiše na kozmetolo giju, znanstveno je to i s ljepotom, tumačila je, i vrlo potreb no. Govorila je tako njezina lijepa mati. “I jest, ako drugo nije nužno, sviju mi bogova, to ja najbolje znam i najmanje trebam” – mislila je ona. Nije međutim rekla ni riječi. Kripl! – mirno bi, više za sebe, konstatirala majka. Gos pode, otkud sam ovakva – šutio je ubogi stvor, posramljen nepravdom rugobe koju čini ovoj lijepoj ženi. Preko svakog kraja i poslije svega, preko i nakon poslije, na kraju svega i za sve, i za krivnju koju nije razumje la, ali je znala da je nosi, po istini, u vlastitu progonstvu jezuitske ukočenosti kao posljedici zločina. Postajala je onakva kakvom nije trebala biti. Ukoliko je to uopće nekom nešto značilo, a znanje i tehnika ne pomažu, u njezinom slučaju nisu mogli modelirati četrdeset kilograma previše, ne modeliraju ni znakove plime, niti Mjesec kada pozeleni od malodušnosti. Teško je ona kroz to gazila, raspršivala se katalektički, okrnjena, doslovno je prestajala biti ma kako neznatnim entitetom. Tješila se: Iza nas, ostat će vrijeme bez promjena i neovisno o tupom razmještaju nekih misli ili mekoći puti koju neki drugi imaju. Kretala se, uporna, na elefantenbajnama kako bi majka nazivala debele i stupaste noge svojega čeda. Majka je imala tijelo Venere Miloske, a ona, masnu zelenkastu kožu s plavim prištićima i brkove 158

nad usnama. Poblajhane! Majka je naredila, tako je to i ostalo. Kosa boje pantigane i ne značajno gušća od dlake na repu odvratne životinje. Pantigane su međutim, inteligentne i izdržljive beštije. Na radiju opet štektanje i lokalni izbori. Sjela je u auto, krenula u Opatiju. Usput, sve oblijepljeno plakatima, geo grafski točna pozadina paradoksalnih himera novih civilizacija. Čudimo se svemu što je ova demokracija izrodila. Vele barem da to jest to. A mi, tužne oči upiremo u zemljopisno različite situacije, politički, riječju sinonime. – Nije ovo demokracija koju smo mi zamišljali, zar nimalo dobra u ovih ljudi nije? – tuži se jedan. – Govoriš o razvijenoj demokraciji i ljudima koji barem misle da su dovoljno bogati da si dozvole luksuz pijeteta, izvjesne humanosti. Ovi su pak gladni i bit će takvi dok žive, imovinsko stanje nevažno je. Tek za podosta generacija bit će egzaltirani do mjere da postanu i ekscentrični altruisti. U korijenu demokracije, i ove i svake druge, u svim mijenama društvene histerije i u prekomjernoj patnji, na dnu, jednako, stoji zločin, krv, krađa... Razgovor su vodili gospodini kojih se sjećala dok su bili drugovi, što i ne treba biti zgorega jer od istine nisu bili daleko, plašilo je nju. Govorahu oni mudro prije otvorenja jedne izložbe. Išla je na promocije i na sva otvorenja. Nije se plaćalo. Nametao joj se negdje pročitan izraz “kult oblih straž njica”. Kad smo već kod kulture, zar ne, imala je ona gu zicu kao siromah peć, pa ipak... Tu nešto nije štimalo. Ne snošljivost. Kroz široke prilaze nesnošljivost, maskirana u Židove, Cigane, komuniste, nazarene ili stranke, guzate žene, starost... isto je sve, bijes i lijevi profil mržnje, šumovi potrage za ostacima gena i da se pokrene masa, odavde ode zaboravljenim raspoloženjima i svojim trima sudbinama. Sr ce da ne staje pred nacijom, kožom, govorom, kilogramima i-tako-to... Nastavila je s predavanjem sebi samoj (to je silno za bavlja ako je ne naljuti), o svome stanju i ovisnosti i kako 159

liječiti valja uzroke, ne posljedice, o jednoj grani črnike, nje zinoj sjeni, pa o snishodljivosti oštro odvojenih nedoumica oko panike i okrepe, da ima ljigav karakter ili je pak izmučena pa često ponizna. Quo vadis Domine? Quo vadis, lijepo ti kažem, quo vadis kada nisi platio? *** Mrmljala je: Snaći se u prividu rahmanjinovske glazbe sentimenata! Ali ovdje poradi ljigavosti i prenapregnutoga osjećaja bontona, neznanja koje sputava, od srednjeg vijeka do nje, pravila su općenito slična. Dodane su greške, frojdovski lapsusi i čudne radnje. A još je onda lijepo dogovoreno kako je zabranjeno brisanje usta i nosa, haljom susjeda za stolom! Blago svetome Franji, on je znao s kime dijaloži! Njoj je mantija bila vezana u osam čvorova, noge debele i mlohave, ona čuje, šljapkaju... užas...i Bachovo klavičembalo kad se po Luki na putovanja ništa ne nosi... Sedam godina ne sanja. Ponizne slike beživotnosti na bacuje u danu, za noć, svagda kad prepirke završavaju. Mirna i pusta, čekala je u pustoj kući, noć pustu. Na vratima bezvoljni zvekir, neraspoložene karike na fasadama kud se konopi za buru provlače. No, drugi nas vjetrovi danas raznose, zadržati se, teško je. Izgubila je sina, odbacila sve, bila je uvrijeđena, a nije si davala za pravo. – Stara kaže da si ti kriva za smrt svoga sina! Tko će znati zbog čega je njezina bivša snaha nije po štedjela ovoga izvješća. Ali bilo je maleno prema strašnoj boli. Mimo mozga do te mjere da postade komično. Ona se međutim, u to doba nije smijala. – “Evo jada bez kraja, idemo mi sada” – idiotski su skandirali udarci pulsa u visini sljepoočica, nerealnost i pro stori kroz stalan mrak, idu, sami, u vektoru, ona je čekala da iskulja smrad i cijanovodični crvi, činjenice kojima nije bilo moguće odrediti stupanj pravičnosti a niti istine. Teo retski, bilo bi mnogo gore da se razgovor s majkom mogao nastaviti: riganje vatre s vrha stepenica, uvrede što pâle da 160

sunce izgore, konture lijepe žene a njezine majke, i po stepe nicama, ona, pere ih, i sić prljave vode dopunjava blatnim si suzama. Ali majka je – očito uz njezin pristanak – blju vala po želji, tako se to uvijek čini s govornica, koje smo im sami podigli. I koji se još vraćamo, ponizno ovisni o njihovim raspoloženjima. Preostala je ipak strepnja za staricu, za to, što je ostalo od Biča Božjega. I vlastita jedna nemoć u zabuni, rugobnoj na neki način. Bojala se da stara ne padne sa svog balkona, i nadala se da se radi o ljudskom osjećaju kakav je recimo dužnost. S druge strane činjenica da je sve bilo završeno kao toliko toga, nikada više dobro, dementni obris starice bez osobitosti potapao je svaku mogućnost da se kripl u njoj osovi, dijete bez kičme, usput ispušteno. A njoj smiješno, Gospode pomozi! To kripl oprašta i umire zbog ljubavi, dijete i na trgu robova sanja, majko moja! *** Šapat. Među lišćem huji vrijeme... Učka je bila tamna i topla kao jastuk. Učka u djetinjstvu kao jastuk iz djetinjstva, pa su je sada osvijetlili, Učku, sje ne po obroncima teške, nestalne, od poslije nesigurne, izgubile narav gdje se na horizontu more dizalo u nebo prkosa, a tu, mlačni pir nevoljkih promjena narančastog besprizornog zraka zagađenja i vode, pada u nedostatku rubova vidika, uništava moć alkemije, brižni šapat... zabrinuti... U blizini Grada još uvijek, šume se i polja izdaju za stare destilerije mirisa romantičnih retorti koje se puše, još uvijek. Još uvijek, oko njih brbljavi alkemičari, bumbari u rasutom svjetlu od strane Istre i budućeg ljeta. S juga iznad ponora pod zidinama, davno je živjela žena, nježna i dobra mati. Prebijao je nju muž i gospodin, treba ženske na red staviti, pa ju je jednom, lijepo, kroz prozor i preko zida bacio. U bezdan. Mrtva od straha još prije smrti, zavapila nesretnica prema nebesima. Dobar je Bog, pretvorio on nju u kamen prije još nego li je do zemlje stigla. Pa se čuje još i danas u jutarnje sate hladnih noći plač žene koja traži 161

sinovljevu kolijevku, da pokrije dijete. Tko dakle da u Boga sumnja, preostaje samo da se u dobrotu ne vjeruje. Što mi bi, misli ona, da su sablasni vagoni prljavih tereta i razgolićena glupost odavde protjerani. U kome to odnosu stoje takve pretpostavke, pa sve promjene na sceni udarnog Dnevnika koje ne možeš zanemariti, brabonjci krivo prilagođenih reakcija ili pak udarci ispod pojasa ma koliko da se može kupiti jedino kruha, i to zasada. Bit će bila bijesna jer je vrijeme gazi, ono to uostalom svakome čini, a vani, na čistom polju podno Grada, neumitno je umiješana, kao svatko, u svako zlo zore i redovit plan nametnute sa dašnjosti. Gdje to ima da ti ostave samo osjećaje, krivice?! Vidi ona Lunu, kao da opet gleda u naš zaljev. Ali sa mo rijetko, i tek neki, podignu lice prema njoj. Još zahtjevi ostaju kao nekad nada, zahtjevi o neopi sivim pothvatima, a popisati ih, eh, tu ne može pomoći ni sva tehnika sveukupnim žmirkanjem s ekrana. Njoj su do lazile bolesti, bile su one ustvari uvijek i bez prekida u tom ogromnom i drhturavom tijelu. Nije se to nje ticalo, ne dra matično, navikla se. U djetinjstvu... Ma koliko da je bila pretplaćena na galeriju i mjesto promatrača, ali onog od koga glumci ne strepe, što opet nije isključivalo strah, ne smislen, zvjerski lud. Od bola, sljepila, još intenzivnije na kaznosti. Jedino, događalo se, na nekom drugom mjestu od onog koje bi bilo primjereno. U ganglijama, na ušću želuca, u tetivama debelih nogu, užas nepostojan i anarhičan. Jutro kad nije vidjela, sasvim iznenada, tuberkuloza očiju, mjesecima je virkala ispod povoja, a mozak je ravnodušno obavještavao: sljepilo! stanje redovno! U bolnicama su dlanovi mokri, na stolu u sivobijelim prugama mramora stoji do tebe strah, semantem pojma ko ji niti zna niti joj treba. Neće ga, ali je u središtu bjeline i zvuka praznine narcisoidnog znamenja. Netko raspoređuje rezultante među tolikim razočaranjima i bjesovima - koje je zaboravio - ovdje dolje! I lunarni pejsaž bolesti za nevoljeno dijete. Ružno, snažno, izdržavalo je ono silom, rođenom bolešću samom. 162

– Pružite mi pomoć, priuštit ću vam da u meni uživate! Ma nije to bilo za ozbiljno, samo se junačila i bila puna romantične želje i jalovosti, dobro iskazane bijednim po kušajima da svakome na usluzi bude, nadala se – putem ko ji vodi jednakosti s njima. Ostalo je to u njoj ukotvljeno do današnjih, ulizičkih njezinih odnosa, ukotvljeno kao herpes koji je negdje naba vila, psorijaza, koju je baštinila, s obzirom da se činilo da bar tu, njezine zasluge zaista nema. Kao da nebo siječe dno po pravilima najžilavije nakaznosti sarkazma, orgazma zla i nesreće, još će ona novih boleština izroditi, čudovišta kasnijih i po rubovima naizgled banalnih zbivanja. Ali, ona nije u svojoj koži stajala vukući se po bolnicama u djetinjstvu, časak daleko da stane urlikati od ponižavajućeg svrbeža trule kože koja je pokriva i kloake svega, uostalom, što čovječjem razumu može pljunuti u lice. Pobuna, nepravda, jedna jedina riječ Ne! tresla je do kraja njezino vrijeme, ograničeno, za druge, ne bi bilo razumljivo. Kasnije će to biti gora i podrobnija misao, ali više neće biti upućena Gospodinu koji eto, nema vremena baviti se sitnicama. Neobično je bilo nešto drugo, čudo žilavosti prilagođeno njezinoj naravi općenito. Početak dana bio je uvijek veselje, odlazak nada. Sve do dana nesreće, toliko kasnije. Ovo su neopisivo nova vremena. Ona je pak znala da ovako, i dalje među simbolima kao produktom zajedničke spoznaje, svekolika masa ljudska, nikada nije zaključila pra vo, nervira pomanjkanjem diskrecije, skromnost da i ne spo minjemo, u isto vrijeme dok svatko od nas kao pojedinac i pravi paladin pravednih razloga, želi hrabro pružiti ruke istini... Bila je ustvari zadovoljna da je nju odgojila stara komunjara, razlikovala je smicalice i znala što su prljavštine. Zašto je ipak, kao ukleta, ostajala u komoditetu oportuniz ma? Blebećeš svagda kad uz kritiku ne daješ i rješenje, govorio je njezin stari komunist, niti znao nije da sve to blato, 163

s “-izmima” veze ima. A ona, ona nema rješenja, nikada ih nije imala. Napila se, istrijeznila, napila, iznova, ali nešto je usporila ritam obročnih promjena. Je li to dobro? Postajalo je bezbolnije doći k sebi radi pogodnosti časa čeličnog srca noći, drhtaja obale za obalom, čovječnosti kao postignuća neba. A kad smo kod detalja, pa, pljunula je ona na ideologije i fakte. Na starčića, nije nikada. Zašto li je onda toliko tužna? Nježna je i sjetna slutnja proljeća u primorskoj zimi, timijan i ružmarin protiv kašlja, uspješne priče i dekret rada u polju, lozinka korisnosti kuša, salvije ako hoćete jer je ima, netko razvezuje čini uz pjesmu, driješi uzlove ili samo slučajno, neuobičajen vez vibracija pužnice, neurona, sumnjiva sukladnost nesigurnih poklapanja: Nulla dies sine linia, a kako drugačije, barem crticu, listić lavande tankog mirisa, red pletiva. Da ne ideš onima koji su dobri ljudi, ba rem dok vreću soli s njima ne osušiš i oližeš. A zatim, još ih pažljivo na oku drži, svi smo kukavni podlaci kad te po glavi pukne. Nikog nije, kao niti noći ujutro dana kad se dogodi lo ono najgore. S lošima, načisto si kao sa sobom na pragu kolijevke i korita što vodu ruše i razaraju biologiju ro diteljstva koje se također ovdje zaustavlja. *** U vološćanskoj je luci srela dvojicu bivših kolega. Ni kada nije nitko nju pitao što misli, u raspravama je smetala kao neugodan svjedok, kad bi progovorila, glas bi izazvao tajac. Čekalo se da prođe. Ova su je dvojica najprije zbunjeno tješila pa počastila kavom. Sjedili su, rano je popodne, ona šuti pa je ulice do čekuju prazne. Nedaleko, neko obijesno stablo sakrilo dvoje u zagrljaju. Ona ih vidi, ljubavnike, obrise mutno pulsirajućeg zraka gdje vâlja odraze nad morski plavim asfaltom. Odvajaju se zatim od lelujavosti povraćene 164

vreline puti, stići će večer, oni kreću, potajni, skriveni, krivi. Bit će plameni prolaznici u svjetlu reklama, vidi ona njih, nisu više mladi, beznađe straha, telekomandirano u disaster movie. Naplaćeno i odbrojeno. Moguće ljubavnici zato – žive vječno! Ma kakvi bili, tko god bili... geometrijski identitet čov jeka, proizvodnja samo u dijelovima, već mrtvi kao sardine u konzervi, kao ruže o Božiću i cvjetovi mendule, otpiljene u cvatu... - Ne možemo doći k sebi pa mislimo samo na sebe – jedan će od njezinih znanaca, nastavlja neki prethodni go vor. – Spiritualnost novog doba, a odgovori se ionako nalaze u nama. – Dakle, pogrešni su. – Mi nismo komunisti. – Nismo! Niste, a možda biste to htjeli – nije to izgovorila. Ipak, imali su začuđujućeg strpljenja s njom, njih dvojica, ali ona nije htjela biti pravilo, na njezina vrata nitko ne kuca sedam godina, pa iako ne sanja, mogla bi biti spremna? U snu, bol koja se odbacuje, kap, po kap, po kap – po moždanima pada. Poželjela je objasniti im. I milost običnoga, biti tôk, kopač i lopta, sa sjekirom do nogu izabrati stablo, sjeći zdravom smirenošću nužde i svakodnevice. Postulator causa njoj je, međutim, zaspao, odustao, dosadilo mu, pa je šutjela. More se počelo mijenjati za noć, geografski zbroj svijeta i nas još otkad stigosmo iz tame. Koliko li ćemo još ispitivati obzorje da zamijetimo kako je Bog u nama – sada joj se, u Voloskom, tako činilo. I umrijeti, koliko još puta, da bismo razumjeli uzaludnost smrti i pogrešku rođenja! Koliko bliska starost je neophodna, da bismo povjerovali kako odgovore ima jedino maestral ponad pučine. Ni ona niti ova dvojica, nikad sebe naći neće, a ne mo žeš tako živjeti, pa još u nekom tuđem stoljeću. Slušala je njihov govor i nije razumjela. Uz lungomare pored malo 165

šljunka za valiće, našli su grotu, sjeli, pušili. Volosko, inače sebe marljivo betonira. Ona čuje govor sve dalje, more sve bliže. U sljepoočicama vrtoglavica smijeha rijeka kamo zvi jezde dolaze kad su žedne. Na pijesku do nogu, stope. Zai sta, njezine i Njegove. Vjerovala je Stopama u pijesku, i da je tanak i besmislen čvrsti konop nade o koji se vješamo. Govorio je njezin starčić kako su sitne stvari negacija banalnosti, tvrdio da ravnoteža straha funkcionira dok ne naiđe netko lud. Nego, luđaka u povijesti nikada nije manjkalo. Ne govoreći o religiji, ništa nije sveto i svatko svakoga optužuje pa se ništa i ne miče. Sve je to glupost. Prava je istina da starost nismo predvidjeli! Kao svim vremenima, i ovome će nedostajati vlastite generacije, mislila je, i bila je to više sumnja no konstatacija. Za nju sa sela, Rijeka je bila područje istraživanja i ostala, voljeni grad. Ipak, više ga nije poznavala, bolje, bitno pro mijenjen, i ona i grad, razišli su se onda kad za tim uopće nisu išli. Gradovi, ljudi, misli, sve je to prolazilo površinski, davno završeno. Usput, promatrala je mlade žene za susjednim stolom, zaokupljale su joj pažnju, ovog puta na svjesnoj razini, uspoređivala je svoje doba i ovo koje pripa da sam će Bog znati kome, bit će jasno sa zakašnjenjem kao i uvijek! No u njezino su vrijeme problematične dame izgledale odbojno, pomalo otrcano, uvijek različito. Ovdje u kavani sjede do nje druge žene istog kova, mlade i s jes nim izgledom svoga zvanja, ali dotjerane i uređene. Što to čini da ih se raspoznaje, zanimalo je nju. I, nije zaključila, ništa. Prve su dvije verzirane, a druge dvije, očito naučnice. U prvih dviju nečeg ubrzanog, pretjeranog i glasnog, u drugih još nespretnost, a sveukupno, groteska. Popravljale su kosu, premještale se i namještale, naslanjale se na naslon, duboko, odmah zatim laktove polagale na stol, gotovo legle preko stola, grubo gurale onu do sebe, pomicale pepeljaru, smijale se bez smijeha, ni časka mira, niti razložnosti! Onaj smijeh, onaj što je nju uvijek nervirao kad bi na filmu tumačio kako je žensko razuzdano. I bez toga smijanja, 166

vjerovala je, može se biti razuzdan, s tim smijehom, sada zna, može se biti žalostan, izgubljen i zbunjen. Lučki grad, i kurvanjska sjednica, kao da je vodio njoj odnekud očekivane razgovore: – Na onoga mi se... diže, ali dekintiran je. Potrefila je ženski spolni organ kojega je u posjedu, no konstatacija je bila mimo svakog poznavanja anatomije i funkcije ljudskog organizma, uz jednako tako, izrazito pomanjkanje u rječniku. Gazda lokala se pobrinuo da ima svakovrsnih novina. Uzela je Corriere, smiješno slučajno, članak je govorio o ponovnom uvođenju javnih kuća u Italiji s obzirom da se to činilo manjim zlom od svega što se događa na cestama talijanske periferije. Gradske i one moralne i nikom ni na pamet ne pada da poduzme nešto ozbiljno protiv svodnika ili, ne dao Bog, da kazni vrle korisnike kurvanjskih usluga. ... cinizam a priori okrenut protivno ženi do te mjere, da imenica postoji samo u ženskom rodu, premda ne is ključuje muški entitet, naravno i otrcani zaključak o najstarijem zanatu svijeta – prostituciji. Nije novost kako život nije opereta, no postoji očajno propadanje bez dostojanstva i nepovratno urušavanje dokle god proces traje. Računi su svedeni početnog, nepotrebnog dana i nemoguće je složiti se s terminom o urođenom nagnuću određenom načinu živ ljenja, ili vrlo rijetko. Ovdje bi se prije moglo raspravljati o proizvodu obiteljskih i društveno-socijalnih odnosa koliko god ne željeli etiketirati i uopćavati. Na takva je istraživanja potrošeno ionako, previše tinte, riječi su, ionako, jedino što nam pripada, barem na trenutak. A evo što bilježi povijest: Naziv dolazi od latinskog prostituere, javno izlagati. Najstariji podaci o postojanju javne kuće i odnosnog obrta, do nas dopiru iz V. st. prije Krista, grad je sumerski Ur. Na bukodonosorovo nam doba ostavlja pisane ugovore prema kojima su bogati Babilonci ubirali znatne prihode od prosti tucije svojih robinja. Po Herodotu, svaka se mezopotamska žena prije braka morala podati u hramu, nekom stranom 167

muškarcu. Priče o grčkim heterama i njihovim visokim in telektualnim sposobnostima, o školama, o mudrim raspra vama s viđenim ljudima, umjetnicima, filozofima, takovih priča ima, ali takovih slobodnih, samostalnih, pametnih i obrazovanih žena bilo je zanemarivo malo. Postoje real nija razmišljanja od školovanja prostitutki staroga doba. Kako se razabire iz Lukijanovih “Razgovora hetera”, bi le su one siromašne, žigosane, niska duhovnog dometa i nikakva znanja. To međutim, nije sprečavalo atensko dr žavno vijeće da ih redovito odrapi posebnim porezom za hetere. Nešto kasnije, isto će učiniti Rim, a Strabon tvrdi da je u doba cara Augusta u Afroditinu hramu bilo preko 10.000 hetera. Kroz čitavu povijest, uz najamničke vojske, postoje i logori prostitutki, dobro organizirani k tomu, s nadglednicima, upraviteljima, stražarima... Povijesni nas dokumenti obavještavaju da je za vrijeme trajanja kri žarskih ratova, u jednoj jedinoj godini, valjalo održavati 13.000 prostitutki. Srednji će ih vijek obilježiti moguće s još manje milosti, vezati na stupove srama, rezati im kosu, bičevati nesretna stvorenja. Najbjesnije će ih pljuvati upra vo žene, i sve to skupa nikoga neće spriječiti da u razne riznice pospremi i 20.000 dukata od poreza na kurtizane. U vrijeme Metternicha, u Beču koji broji manje od 400.000 stanovnika, bilo je više od 20.000 prostitutki i tim sli jedom, proporcionalno pauperizaciji duhovnoj i moralnoj, sve do recentnih događaja. Devetsto četvrte, potpisan je Međunarodni sporazum o zaštiti i trgovini bijelim rob ljem, poslije Drugog svjetskog rata, kuće tolerancije kako ih s nepodnošljivim cinizmom nazivamo, većina će europ skih zemalja zabraniti. Uzalud. Ilegalno, poluilegalno, dr sko otvoreno, na ovaj ili onaj način odbojna se rabota na stavlja uz goleme zarade mnogima. Prostitutkama, nika da! Lombrosovoj teoriji o rođenoj prostitutki nije davati mnogo prostora. Abnormalne fiziološke i duševne sklonosti dovoljno su rijetke za ovakav stav. Odgovore na ljudsku bijedu, morat ćemo potražiti drugdje negdje. Tu je nadalje mogućnost da se odluci o ovom zvanju, pristupa u uvjere168

nju o vremenskoj determiniranosti, neke vrste materijalnoj odskočnoj dasci za neko drugo, građansko zanimanje. Osim o općim, moralnim uvjerenjima, u ovom se slučaju podcrtava i banalno pitanje izdržljivosti želuca. Previše su sreta, i inače, može čovjeku ogaditi život, a da zlo bude potpuno, stigne i dan kada se čini manje strašno nastaviti negoli se vraćati. Apsurdna filozofija onog tko se umorio, razlozi su raznoliki, svi do jednog neopravdani. Dalje je novinar razglabao o novonastaloj situaciji od rušenja Berlinskog zida i rata na prostorima one Juge čiji le ševi još zaudaraju diljem Europe, o kurvama Hrvaticama, Poljakinjama, Bosankama, Albankama. Sklapala je novine, susjedni stol s drocama sad je bio prazan, a ona je mislila kako i nije viška nešto o kurvama naučiti, makar bile i hrvatske. O hrvatskim kurverajima nema nade da se išta razumije. Turobno znamenje novih vremena, dah dna kloake si rovog kapitalizma i zvjezdanih daljina o kojima je morao misliti Voltaire kad je tvrdio da je lakše životinji promijeniti vrstu negoli čovjeku kastu. Situacija je daleko gora!

169

Oplakujem ih. Njima ovo Slovo: Budite spokojni očevi mojih očeva. Sunce i dalje rađa ono što ste ostavili... (Jevreji, Glišić)

Tempo moderato

Zakon je kapitala da se plodi, vlâda da padaju, sve smo mi to znali. Ali tu nije spadalo da njena vlada proda INA-u, HEP, Croatia osiguranje, sve najljepše što je turizam imao, prodala je medije i otoke, prodat će i neke vlade te sve što prethodnima preostane, oružane i sigurnosne sna ge svesti na minimum i ono, što je NATO-u u regiji potreb no. Dabogda nam ne trebalo više, a i bi li koristilo?! Bit će dakle prodana i guzica ukoliko se čvrsto ne bude držala, po licija će i ekološke službe, biti pri ruci moćnim vlasnicima dioničarskih paketa, mračnih i problematično nedodirljivih svih eminencija novih gospodara života. Ili, strateških partnera iz globalnog biznisa, ako vam je draže, kada ostaje mutno, što je globalizacija uopće, a jasno je jedino da su iste sile već na djelu, u bankarskom sustavu na primjer ove očerupane zemlje romantičkih budala. No, može li išta promijeniti kob? Pa i prostor je činjenja, za vladu, sumorno smanjen. No rekosmo, vlada je roba koja se troši i traje dakle, zna se koliko, vrijeme da se obogate naše, osobno hrvatske pametnice, a za njima, potop! Socijala je na izdisaju, novi se nameti rađaju, svakovrsni, zarađeno se prenosi na vlasnika kapitala, a što smo drugo mislili, onaj tko o radu ovisi, izvisi. 171

Bio je to takav dan, loš, ili, dan kada se sve vidi jasni je, dan bijesa i ogorčenja siromaštvom u koje njezina zem lja srlja. Ako sam telefoniju u zemlji prodala, pa kojoj to budali nije jasno da na istoj, od sada više ja, neću zara đivati! Nije si mogla priuštiti niti ono nekoliko razgovora u mjesecu, s ljudima koji su je još podnosili. To ju je di rektno pogađalo, divljala je jer je bilo nepravedno. Sen timentalni idiot. Ali i ono što se nije nje ticalo, tjeralo je opet, nepravdom u bijes. Hrvatski interesi i njihova zaštita negdje vani, pa financije što su u tom pravcu curile dok se zemlja gušila i rasprodavala samu sebe. Je li sve to bilo opravdano, a je li bilo moguće ne pomoći Hrvatima, recimo bilo gdje drugdje? No, o tome ćemo imati vremena misliti kada kao kolonija, briga više nećemo imati. Osim stečajeva, poskupljenja, kriza državnog proračuna, padova vlada, i, koga još briga, rasta nezaposlenosti, gorčine starih i očaja mladih. Mi ćemo onda imati vremena, a vlade na koncima koje vuku drugi, zanemarivat ćemo, umreženi u megasvjetski sustav, ovaj ili onaj. Imat ćemo, moguće, za osobno korištenje misli i kajanja, bar dok nas ne preodgoje u građane svijeta promatrane iz blizine. A heroji od zanata, mogu si već početi tražiti nove legije stranaca. U Hrvatskoj, za njih posla biti neće. Neće biti ni onakve, moje Hrvatske! Bit će, što nisu uspjeli učiniti komunisti i jednako omraženi desničari, lopovski i zapaljivi i gdje se bilo kakva ukradena roba nikada pa ni tada, Hrvatskoj vratiti neće. A to smo svi znali još onda, govna i oportunisti! Gospodski neki i intelektualni lavež, a sada netko reče da se nova vlada mora formirati. Izborima ili kockom. Kocka! To je ono pravo i primjereno, nema tu cile-mile, kužiš ti mene, ako ništa, bit će zabavnije i sigurno jeftinije, s obzirom da vlada kao skup ljudi, sve više ostavlja ravnodušnim. Zašto sam se onda, na nedavnu riječ – vladanje – u kontekstu neke rasprave oko hrvatske vlasti, zašto li sam se na tu riječ lecnula, stresla, uvrijedila, mislila je. Zato što nisam mislila da mi sudbinom osim Moiri, i neki strani lju di vladaju. A da im to pravo nisam dala. Ma, nisu to oni 172

niti tražili! Negdje sam, s kompaktnom većinom, to ipak učinila. Da bi me zanemarili, izručili, deložirali, ismijali, izgnali i tome slično, a po osnovama fašizma, kako se god on zvao, od granice na mostu na Rječini koji ništa nije vezao u vrijeme kad je nona sol švercala, ili je kobno povezivao, kao most na Uni u Kostajnici, kraju odakle je otac potjecao, tamo gdje su ovog rata tetki nogu slomili da umre u zbjegu od sepse, u jarku, u osamdeset devetoj godini, u Bosni, eh, moja Bosno ponosna! Drugoj je tetki para na uši krenula jer – ukop je morao biti skriven, u noći “da po dvorištu ne zapucaju, kao da nije kršteno čeljade!” Smrt, eto bila je u redu! Ubiti za domovinu! A tko nije u stanju? Što s njime? “Što se čeka, strijeljaj!” – tako je rečeno u Gospiću, zar ne? Tko ne može ubiti za domovinu, nema pravo na domovinu. A kako je priča završila? Normalno, na sudu; sasvim idiotski tuga je ostajala, kao da kraja nema, a niti početka... Dok je od Rijeke vozila prema Gradu, sedam je godina na mjesto suvozača sjedao njezin sin, sada ponekad uspije razmišljati, sama. Napredak! Dakle! Ustaški pokret – na trenutak se plaši da je nešto pobrkala jer, pobrkano je ovdje nešto, taj se pokret u tom ratu borio na strani simbola nacizma i fašizma, a za istrebljenje čitavih etničkih skupina i naravno, neistomišljenika, što se u zadanu logiku uklapalo. Nakon rata, uz ostale je zločinačke organizacije, isključen iz svake veze i lijevih i desnih, bez opoziva i realne mogućnosti novoga pisanja povijesti, a što je, eto, mišljenja su neki, godine 1989. potpuno ignorirano, redizajnirano i iznova napisano. Jedna kila brokula košta jednu dvadesetinu njezine penzije, a ona filozofira. Kako li samo Hrvat voli politiku! Pa je dalje mislila na strica a ne na brokulu. Onog strica koji je za drugog rata došao k njima, igrao se s njom, sjećala se kape sa slovom “U”, golobradog rumenog lica, zvao se Zvonko, rekli su da je idiotski poginuo na zadnji dan rata. Bio je domobran, imao je osamnaest godina. “U” je bilo za ustaša. Baka Agneza Šubić, rođena u Zrinju, iz Kostajnice, 173

plakala, pa kako joj malo dana za plač bilo, uskoro umrla. Za pretpostaviti je, da je “U” nije previše zanimalo. Ili je “U” stajalo za umrijeti i kraj! Glib, močvara, crne košulje, nož, demokracija, slobo da, građanska i racionalna, mutni pojmovi što su nam prodavali svi, lako nas uvjerili. Miserere nobis, uz stvaranje novog kapitala novo će društvo biti humano, socijalno, demos-krateinsko ako vam ne treba, pomagat će slabijem, osjetljivo do povraćanja. Pa da bi takovo moglo biti, u ovome je času zaokupljeno proizvodnjom bijede, e da bi moglo sebe humanizirati. Miserere nobis, Bog, posljednja ánkora bez straha da bi ljubav mogla završiti, hrabrost inačica nevjere, sve prekasno za rođene kada su znaci iščitani, instinkti i znanja o budućnosti, zidom ludnica osigurani. Da ne prodru u svijet. Tu palimo otpatke, šume gore 35 hektara u sekundi pretjeranog nivoa, onog tâta pod vje šalama, Njega, objesili su, s još druga dva lopova. Objesili jer su ih uhvatili. Tako nam i treba! Kao da je konj u sienskoj crkvi bolje prošao od mojega morganatskog braka s Hrvatskom. Gadna su stvar ispunjene želje: Vai, e torna vincitore! Vi, koji ćete ih nadomjestiti, već ste zamijenjeni. *** Opet je uživala u noćnoj vožnji. Kako se dugo to nije dogodilo! I, nije bila jako pijana. Mislim da je mom župni ku za mene ipak svejedno – smješkala se. Od komunista naovamo, kako su popići postali nestašni i zaposleni. Neka ih, nek’ je netko bar zadovoljan sobom. Odoše joj misli! Kud nego u politiku pa religiju, a sebi se zaklinje da neće. Nego, zabavno je. Pakosno se zabavlja u posljednje vrijeme: inteligentne svinje i ex nova konstrukcija identiteta. A svinje jesu inteligentne. Uglavnom ona je, osobno, čitavu administraciju prve vlade, jednostavno izgu bila, izgubila je i dobar dio šestorke, ili ih je bilo pet, a što se pak skrupula tiče, samo ju je, komunistička policija 174

nadmašila. Inteligentne svinje, rekosmo, ali s patetikom me diokriteta, voilà! Zabava je slutila na katatoničnu pokretljivost halucinantnih i mahnitih ideja, ali kad je o politici riječ, nikako nije značila da u većini slučajeva nema pravo. Ujutro se vratila u šumu Lužinu, uhvatila je kako grli Kastav. Inflagrantno! Kao ona sama, Lužina je živjela incestuozni osmjeh u jutra i slutnju proljeća kog još dugo neće biti. Znači međutim, doći će, a upravo to, do sada nikako nije bilo sigurno. Samo tu, kod Grada, ima još nešto serotonina, na asfaltu je stalan adrenalin i dreka, uništena glazba priznaje tek svoja, bezuvjetna pravila. Kao jezik koji je patentirao Geits. Staviti patent na jezik, matematiku! Život u financijama, misli su joj pravile (sebi) kombinacije neobavezne u slijedu. Financije, politika će se tu utopiti, završiti u interesima iste. Mi ćemo ostati interioritetom skloni tajnama o sebi i susretu s jugom, i svjetlom i ljepotom prirode, moći starih tradicija koje više neće imati moć. S vrha kastavske kule vidjela je neponovljiv prizor, bogatstvo kao popudbinu kad ju bude zatrebala. Dan je bio zgusnut, od magle gusto ružičast do tona ružnog cvijeta nevena prema Preluku, gustina se negdje razišla, gore je bilo nevidljivo Sunce, dolje u blizini obale odraz pao na obalu, sjaji kao da Sunce stoji na zemlji i zalazi ispod grada, sablasnom ljepotom obećanom izabranima. Ideje komunizma bile su veće od globalizacijskih, tako smo razumijevali misao. Postoje takve priče. Problem je u našoj naravi, ima tako više prostora što ništa od sebe ne da je, ležernosti kao prije velikih katastrofa i ne laže se, svi su nasmijani i ima tragičnih dozvola, pod uvjetom da nas se ne zaustavlja. Datumi dekliniraju, politika onoga vijeka – dugo će biti usporedba! Za nas, porcija sile i tragedije, formalizam prema virtuoznosti opisa, nerealnost rata o onom oko rata. Bijeda socijalna, seksualna mizerija, parfemi i glazba, lirizam divljaka, odnosi detaljnog pogleda, rafinman samilosti, komika okrutnosti, kreveljenje u tapeciranoj sobi, suprotnost svim likovima koji su nas fascinirali, demistifikacija našega dvojnika, pokajnički psalam. Tutti i salmi finiscono in 175

Gloria, tu se nema kuda. Miserere nobis! Onda stigne starost i nemaš više niti neprijatelje. Miserere! Stara glazba, sama likuje na zalazu utisnute nove civi lizacije, mi smo tužni, mi smo uplašeni, zube nemamo, kamoli otrov! Scenarij odvajanja svoje domovine, razlike između fantazije i događanja. S ponosom i gestom aristokra cije raspadanja, raspadnute egipatske sile iz deset zapovi jedi, iranski skupi začini, nepoznato voće, ruže od pijeska, politički iluzionisti i mjesta gdje smo bili djeca i narod, Hr vati, teatralni i hrabri, danas je to smiješno, strašću za tra dicijom, dušom i budalaštinama o sjeni prošlosti. Biti Sla veni, i Iranci, i što mu drago, zaključiti se može kako su na djelu učinci uradaka ars divinae što onomad odvoji čo vjekovu povijest, a istim argumentima što sada na ražanj zaprepaštenja nabijaju zemne ostatke blagopočivajućega gospodina Gutemberga. I dušu tamo gore, kao i generaciju zaboravljenih ovdje dolje. U moralnim terminima sigurno, a nešto malo zatim, i glađu, što svakako spada u prozu. Ne literarnu, sramota je to bijede i još veća, da pomoć primimo od lupeža! Još je prošlo nešto dana, jutros iza Učke, daleko, gr mi, ona broji od svjetla do zvuka, vele može se kilometre izračunati do udara. Grmi svojevoljno, podmuklo, zemlji da od zimske suše odahne, ali nije sigurno. Izašla je. Voli ona kad se u prirodi nešto događa. Netko, iznenađujuće, sluša Lisztovu transkripciju pete u C molu za klavir. Zapalila je cigaretu. Na kutiji piše o raku. Pošteno! Pokušava zamisliti slušača glazbe, sad je to II. partita u D-molu, Bach na gitari. Misli li taj o svojoj ljubavi, misli ona to o slušatelju. Ponovno grmljavina. Dolazi kao olakšanje, kao nešto što smo čekali i, završilo je dobro. Nije da bi zato zaboravila certifikat pauperitatis kao sliku stanja, pa Bogočovjeka Galilejca, Via Dolorosa, kad reče on u deveti sat: Eli, Eli, lama azavtani! Bio je čovjek, krhkost i – slom! A što se bo žanskog podrijetla tiče, unaprijediše ga u boga, jedni, dru gi ne, ali ratujemo i dalje i koljemo, otada istog Boga zazi vajući i Sina njegovog. Kraj matrijarhata, velikih boginja 176

majki s puno kraljeva koji se žene svećenicom da od nje dobiju svoje mjesečevo biće! Prema tome, kasnije nismo u stanju shvatiti svetost nevinosti, prokletstvo sumnjivog znanja zakona i potrebu bezgrešnog začeća, trojstva i iskup ljenja, a grijeh ustvari zaostaje kao pojedinačno kolektivi ziran. Ori grmljavina od Učke, klimaks u uvjerenju o pre dahu, sve je naime jednostavno i veliko i nepomirljivo i tako uvijek, iznova, u krug. Iskonske je krivnje, valjda jedi ne nisu opterećivale. Ne jednom je, svome Bogu, to jasno priopćila! Bila bi se i svađala, ali on se nije bunio. Čita: Hera je dvojici Argivljana poklonila najbolje što se smrtniku može namijeniti, nakon obreda Kleobis i Biton u hramu pozaspaše. I više se nisu probudili. Ponavljala je priče u starosti očajno iste. Za tu tužnu djecu i bića bez mladosti, stare duše, Muhamedova večer i sure, popodne žednog nevjernika, osim nedjela fatamorgana i tkanje opijenih, nekih različitih obzora osvjetljenja, diobe potoka od močvare bivše vode i čarobnih ogledala s konjem i jednim jahačem sa zelenih otočja zrcalnih slika, riječi tople ljubavi i tragova otimačine i ubojstava. Udarci o tlo i odrazi što se ne brišu! Banalna ispravnost simbolike hermetizma, patetična zabrana da diraš bilo što uspravno – duh svega toga diše i u tebi, izravnim značenjem. Uz obalu kod Opatije, gleda ona odovamo iz Grada gdje se vidi sve, mora se samo malo izvući van, nakriviti desno i još neke smicalice sa suncem i sjenom, pa noćne, oko ure zalaska Sunca, sve u svemu da ne padne kroz prozor na ginjujući se. A tamo pred Opatijom jedrilica kod Mula bit će, četiri jarbola. Ili je više, ogromna bijela privatna stvar, plovi lagano, to se kapitalizam prči i promatra nedirnuta područja blagostanja i drmnute urođenike. Neka, tako nam i treba. Nego, što smo? Što o sebi mislimo, ili što drugi mi sle? Istraživati bi valjalo i sve između, slobodni prostor, vri štine kuda se moramo čuvati ognja od ljudi i kamenja... Svaki proboden, zaklan, izgorio, prosviran, o ratu govori mo, svaki taj, odgađa tvoju vlastitu smrt. Carta Magna, po 177

novno je pronaći! Stalno se vraćala nedavnoj prošlosti svo je zemlje što nikako da prođe. Barem za njezinu genera ciju. Ona se moguće vraćala razglabanjima i kad bole, po tiskivanju, njezina je osobna sudbina bila od sveg nakaz nija, u prosjeku govoreno. Jutros je vidjela s onog prozora svojega, a u veli svit, gledala je ona jutros, kako brodovi na đavolski pogon deru površinu elementa celestijalne boje. Od ulaznih je vrata ciknulo, puklo zvono, kreštanjem koje joj je u zadnje vrijeme postajalo smiješno: vraćala se u sadašnjost, nikada više neće biti sve u redu, sav je jad sedam godina neizmijenjen, nego navikneš se na gada kad je već tu! Bio je poštar na vratima, ali ona je pomislila i poželjela jedinu prijateljicu, najdražu, crvenokosu, nemoguću. Bliski životni drug i pratnja kakav značaj sestra teško da bi imala. Čudni taj drug strašnih trenutaka uvrijeđeno bi, uredno nestajao čim bi u njezinom životu stalo imalo reda. Nije mogla podnijeti mir, a rado je plakala s njom, vrlo neobično, zar ne? Zadnji je put otišla, među slike kojih ona više nije bila vlasnik, preplavljene umjerenošću napuštene dimenzije. Njezina priča o prijateljstvu. Još jedna, bez žaljenja, jer sami, imamo dio za vječnost. Prepoznamo ga, ako imamo sreće! Tješila se kako je u jungovskoj osami i šapat, i nada, ukoliko i naslutimo sadržaj. - Blizak ili manje dalek, svijet je konačni svinjac! Kao da odgovara na njezine misli, izgovorio je uredan, stari čovjek u flanelskom odijelu, koji je, a da nije to niti primijetila, toga popodneva sjeo pored nje na klupu uz lungomare. – Penzioner? – odgovorila je pitanjem. – Višak, želite reći. U vremena poduzetnog čovjeka po lugladan, neaktivan, onemogućen. Ali imam slobodnog vre mena pa čekam Smrt. Treba izmisliti štrajk penzića, ususta viti mogućnosti prijetnje ostalima! Njegovo je ogorčenje bilo kićeno, podigao je polako, još u toku rečenice, s glave nešto između kape i šešira, dig nuo, to, čisto i uredno, stilski neutvrdiva pripadanja, naklo nio se, krenuo. Ni vidio je nije. 178

Lapidarnost izraza, bit ili karikatura, materijalizacija podsvijesti, jezero Oscara Wildea, sebe gledajući u očima Narcisa, utopilo se. Jezero! Svi smo na kraju izigrani, i nježni parfem gardenije fiksiran ambrom, pa djeca, uvijek su ljubav jedne polovice: legije, sve novi gubitnici, nadiru sa stotinu sedamdeset sedam zuba u ustima, svaki. Utopljeni kao mržnja i Bog u opraštanju ili nadređenosti, koncentracija istih dvaju strahova spletenih oko sreće. Ona pak, sreća, ona je u nama, ona je razlika i ono što nas veže, ona je život, a sigurno je – i smrt. U novije vrijeme, ona je i Hal, tvorevina koja donekle misli, napeto osjeća, osjeća strah. Od najprvijih, svi smo, ljudi, umiješani u nemir slika, maske, sijela, laboratorijski virus i teške fragmente čovjekova trajanja. U sve zločine. Isključi nemoguće, ono što ostane – mora da je istina! Ili delirij prethodnika, ljudoždera. Vjetar, okreće se s gnu šanjem, dira grote, bježi Velim vratima. Cesta, kao u čisti lištu, ušutjeli su bozi mora, makije i šuma, drugi je Svetitelj nad njima, ljudska kreatura s rukama na volanu, volant – leteći, impuls, nagon što tjera, nerv procjene ograničenosti, mea nulitas, bijeda, ali dokrajči što obožavaš. Prepoznaje se i svakog puta tuguje, a i obrnuto bi moglo biti istina do oblaka i niskog neba što nježnost mole. Opet krivo, ne dira se nebo, ono je već mrtvo.

179

I reče mu David: Otkuda ideš? A on mu reče: Iz tabora izraelskoga utekoh. (2. Samuelova, 3.)

Menuet

Sudjelovali smo u zločinu drugih a protiv sebe i znano nam ne manjka hrvatskog virtuoziteta solističke izvedbe i čemu birati nekog da tobom vlada. Razvrsta te i ispljune u lice jutru svijeta, a tebi se nabori sunčana svjetla lagano poklapaju sramotnim veseljem organizma. S kraja puš karnica proizlaze lagano polja izvještaja iz mraka, sve do božanskih maslinika. Komunistički lupeži još su među nama! Tko to sere izvan bukalina? Lopovluk ne treba pridjeve, i mi znamo da se svaka sljedeća grupa na vlasti, pobrine za dovoljno gadarija koje će idućima dolaziti kao isprike. Postoji dakle tajna sprega protiv mene, mudrovala je na granici smijeha. Pa, k’o da imamo plantaže feferona u guzici, koprcamo se pristojno i kreativno, razumijevajući se u događaje. Penzići, muko moja! Zadnje mučno klečanje jedne generacije predah je samo – dok novi sanjači pood rastu! Vae Victor! Neće oni da čuju prijetnju, ali moguće zaista nema izlaza?! Zamor materijala, gospodarske krize što pulsiraju avetinjskim spazmima pa kako je znano, i ovo će vrijeme odgajati u vlastitoj utrobi grešku koja će ga glave doći, odnosno, svemoćno znanje da su svi ostali budale. A ova, zablenuta generacija, i budalasta, još je gore prošla po ženskom pitanju. Sa svom otrcanosti, žene su sve 181

naslutile i to im je pomoglo da se još bolje zagube. Ovi mla đi naraštaji, dilemu će rješavati financijski, svjesni zablu de o nečijoj solidarnosti, i onda kad pretpostavku potkrep ljuju godine, djeca, zajednička borba i ostale gotove fraze podmuklo prikrivenog romantizma jednog sramotnog sna. Feminizam, njega će sretni sklopovi funkcioniranja pamće nja uskoro spremiti kuda i spada. A nama su dileme i bijeg jedini izlaz, gubitak jedini rezultat. Iz vlastita iskustva prošlo bi i: Gospodine i mužu moj, poslije svih odvratnih pomirenja – bez vas bi bilo – još i go re! Žena, karika koja nedostaje između životinje i čovjeka! Strašno. Srce puno veselosti u savezu s obećanjem sretanja, i sve da krene iznova. Moguće neka nova misao, dalje od poznatoga, započne nešto drugo, esencija u sretnim stvari ma, srebrno ujedinjenje misli i svijeta, u sutonu odgođene povijesti, fizike, da postane uvjerenje i stotine metara visok koraljni zid. Kopala je po torbi tražeći cigarete, misli su odlutale. Ali, dok cigarete nađe, opet će ih se sjetiti. Našla je međutim čudne stihove na papiru starog Geoprojekta iz Opatije, pojma nije imala odakle joj rukom ispisane riječi: Lei che prende, lei che dà, lei che sogna, lei che và. Lei che vivie, lei che c’e, tutte le volte che cercavi me. Zapalila je tu cigaretu. Žena ima brzinu više, svi to ve le, sumnjičavo je kimala glavom. Zna žena nešto drugo, za Mitrine špilje i da moli za nepobjedivo sunce. Povukla je dim: ona nije znala, pa se stresla. U naknadu za starost pušaka i zastava, nadala se liko vima sa žigom samouništenja posred rogovlja, na vjetru presudi, što je izgovara Svatkogod, a izvršava vlastiti narod, tužitelj, porota i krvnik svojim greškama koje plaća i odriče ih se. Uvjeren da se radi o sudbini i namjeri nekog tko je imao mutne razloge ili u ludilu netaknutu inteligenciju. Što je točno, ali samo s medicinskog gledišta. Krivica odlazi šire, tu se i zaboravlja. Objašnjenje histerične subordinacije čitavog jednog naroda, sasvim lijepo propadne u nevezani 182

dio njegove povijesti. Da tako nije, o kolektivnoj slici psihe takova naroda, zajedno s inteligencijom ili što to već jest, dalo bi se još razgovarati. Samo što se to odnosi na – baš sve narode! Bojala se. Hitlera su obožavali sve do katastrofe. Ali, postojao je! Znači, može se dogoditi opet. Uznemirena, uvijek se vraćala hodanju kroz Grad, još je ostao drugačiji od svega, na milje daleko, sve što se kameni ne daju izbrojiti. Tu je sasvim logično da je svaki rat terorizam i obrnuto, a kale stoje šutljive i misle. Gradu mozak nije reumatičan, u Gradu je lakše razumjeti ukoliko je to uopće zaključno. Optimizam koliko zao predosjećaj, željela je da ne bude živo iskustvo koje smo zaboravili. Opakost da ne bude najsnažnija, tajna jača od četiriju slova Božjeg imena, opatijskih lovora otrovnih, agava... Dvostruko srce laži. Velike prevare koje se sviđaju, umjetnost konačno smještena u prostor područja mora, ka mena i neba, osjećaj da praznina smireno vlada svima, pu stinja kontemplacije i dugog prijateljstva, ženskim modelom opstanka moguća je i ljubav i smišljenost strasti čežnje, utiskivane govorećim ritmom svjetlosti, saznanje da bi svako zlo drugdje bilo gore. Može li to primijeniti na dvije djevojčice koje joj se nisu nikad smijale? Niti joj rado prilazile doduše. S njima se nije moglo jesti kruh namazan maslinovim uljem i češnjakom, a niti zemljane kolače pečene na suncu, škrgutave pod zubima. Dvije djevojčice, otišle šesteropregom, s ocem, visokim vojnim funkcionarom, valjda njemačkog Reicha. Svi su svima govorili, ali šaptom, tko da shvati zašto, nešto o Bleiburgu, Austriji, nekim granicama, pogibiji djevojčica. Ona nije to povezala s ne-postojati-više, mislila je stoga na konje, bijele, koji su frktali kroz nos, bili veliki. Slutila je zbrku i nije nalazila mjesto za konje. Samo za divljenje, životno razrađivanje pojma... A bilo je to iza Drugog svjetskog rata, do dana današnjega. Nesavršenstvo naše naravi i svetaca u intimi dosadnih. Ona sama, bez ikakvih vlastitih nagnuća i moralom kao pe 183

riferijom opće površnosti, u biti nije dosezala bilo kakvu metodiku. Ali nije ni anticipirala kakvu mogućnost, samo ponekad zamornu zamršenost zaboravljenih građanskih rituala, za svih praznika. Kao komadić herojstva, ženi materinstvo pripada, bogomdano i, da se zamjeri bogovima! Eto, čak i dobri roditelji ne podnose strasti svoje djece, poslani po Bogu da ih slamaju. Platonske zanose posebno, a oni, u strahu sudara magnetskog štita poezije i svjetla procjepa krajnosti, stvaraju sklad značenja. Potrošena ideja kako od stabla možeš napraviti gredu, od grede, nikad više stablo. Lekcija o patosu prošlosti u sjećanju, i budućnosti u slobodnoj volji: povijest, mit, religija, svake vrste uvjerenja, suzdržanost i svekoliko ratovanje. Nepodnošljivo, bila je i roditelj i dijete! Gore situaci je nije se mogla sjetiti: Nisu nas naučili odbijanju uz objaš njenje. Hajmo reći odgojitelji, jer roditelji su nešto drugo! Bili smo nesigurni i spremni na izvršenje sljedećih nasilja, ugurani, zaustavljeni u napuštenom stanju narcisoidnosti. Još jedna izgubljena generacija, pobrkana kao eko-sustav. Morat ćemo, one koji su za to vrijeme učili u zelenom oko sebe, morat ćemo upitati njih što nam je činiti da buduć nost, ako je ima, pripadne njihovom načinu ili potvrdi Boga. Ili grozi kada je i taj zašutio. Jer logori zastrašujuće tišine notorna su reakcija provjere in vitro, Gral i Pentateuh drugo nisu mogli. A ipak, upravo je to pomaklo granice duha! Preko gradskih je zidina gleda more čela zabijenog u obalu. Ritmom uvijek različito, osluškuje rašomonijadu, sa tima, sekundama ili eonima. Dolasci i odlasci... Drugo je sve prašina i strpljenje. More mirno jer mu je sve ravno, nestala su i prenemaganja, traženja i molbe, pred tim licem oči nam padaju, do poda, milijarde naših čeljusti otromboljenih, a ništa nije kakvim se čini, projektirano da se raspadne, grandiozno da rađa, tajno, živo, neuhvatljivo, ljepljivo, smrtno. Do večeri more je sasvim promijenilo raspoloženje. – Valovi se dime prema meni – govorila je važno. Pa je dalje muku mučila paradoksom logike beskonačnog, dije184

lom jednakim sveukupnosti, to ju je zapošljavalo jer je živ jela dalje, a ništa nije bilo dobro, kako već rekosmo. Za neljudskih dana kad na sve moraš pristati, nekako imati i bačvu vina i pijanu ženu. Sama je odavno prozirna od čekanja, prozor je još uvijek obješen o jednu šarku na kući koja je imala svrhu, maglene poglede i plamen odbijenog bljeska zapada, sad se skuplja nevoljko u skrušenim komadićima ostatka stakla u kojima se ništa ne ogleda. Ili gore, sve se ogleda, u suludim mogućnostima! Luk od kamena nad vratima konobe koja sve čuva, pomiješano pokretima odsutnih ruku, mozgova zanesenih i običnih, izgorjelih, izgovara: Ogorčenje će jednom steći prava; ovdje mogu biti samo oni koji ne moraju uvijek biti u pravu. Prst uvis, prst u drugoga, šake na stolu, a ti se gubiš iza perspektive. Kamen će od sada ostati u zemlji ili će ga ona kiši pružiti! Cigle se više ne peku na suncu kako je Grad ispečen, između, s čudnim vezivom nečeg što je jedino zemlja i pouka. Nitko ništa ne čita, što dakle drži na okupu stare jezgre, gromade kula, Crekvine, meltu i komade drva, strukture, tajne vrtove nesigurno vezane obavezom i presudom po Statutu Grada. Moguće nastojanje mrtvih Hrvata koji su ljubili, Gospode pomiluj, kakav blesav glagol! Ovih je dana proljeće negdje na prilazima, osjeća se divljim mirisom, mislima o ljetu: bit će oko Grada lukijerne, krijesnice za žege prateći vokal tkanja dalekih konsonanci, čvorci, stvarnost noći diskrecionim će pravom mijenjati sve svoje vrijeme, i stvari i ljude. To se čeka! Templarski se habiti, još miču ratujući s prikazama na obzoru, proljeća, sankta sanktorum kulta siluete hrvatske sudbine nad najljepšim zaljevom svijeta. Izvan fizike i uglavljene u noćni indigo, drhću zvijezde i zavode ono, što je manje od dana, više od ništavila. Ništa nikome nije govorila. Ali pomisao da se neki psi hić dočepa ovih misli silno ju je zabavljala, jer rezultat bi sigurno uključivao tapeciranu gajbu. Nego moguće ima i nade da bi neki drugi, istu zamijenili onim institutom za razmišljanje, poradi antiprotivnih misli, koje je ona podcje 185

njivala, jednu po jednu u svoj zbirci, ali eto, one bi moguće mogle značiti njezinih, koliko ono, minuta slave? Zatvor, kako zanimljiva pojava za onog kome je vani prazno, i sve je šutnja nemoći osim kada je podložnost. Tuda hodi i njezina zemlja ritmom kontemplacije i tkanjem paučine ljuba vi, stara, u tom kretanju po nevremenu uz more, ispitujući zmije kruga vremena i propadanja uz nesigurnu svjetlost po klonulim prostorima crkve s krovom od krošanja. Kao žena, stari hram nikada neće znati dvije stvari: dan svoje propasti i sudbinu knjige koju je njome ispunio. U sjeni dana i tajni noći, pod granatim svodom kupole, jednom, moguće će netko imati samilosti da prebriše osjećaj uvrede, majko, tužno ime! Sve neka prastara sjećanja kojih nema, kulminirala su u danu kad je izgubila jedinog sina. Samljevena ne bi bila ovoliko nespremna da vrati neku sliku, gurala je dane sve po redu, a prošlost je postajala tek dio stvarnog, svega čega nema, jedreno platno na horizontu, čekanje, tvrdoća tvrd og lav osti i ničim opravdana nadanja. Esencijalna ograničenost, nesposobna da dohvati stvarnost, sklona dalekom u nekim akordima Paca de Lucie ili zbrkanih događaja iz mladosti, djetinjstva čak, rekvijem i molitva... Vraćala se stoga ipak nekako mirnija, pokušavala ustanoviti koja su sjećanja prava. Polako je precrtavala ljude, političke ideje i moralna uvjerenja, zanose sviju vrsta, precrtala je odavno sebe, ostalo je išlo lako. Ali ni tako se nije moglo. Maske ne skrivaju ljude s mora, ljudi s mora nose ma ske da postanu životinje, životinje postaju sve ono što će nas učiniti ljudima. Ona je pak bacila noninu mačku s prvog kata. Ekspe rimentalno. I zaboravila bi to da nije onog grča kad je životinja pala. Časak je zatim pobjegla, ali osmislila je patnju, mali dlakavi čuvar ledenjaka. Noni se moglo činiti sve pa je ona uvježbavala svakojake pakosti, iz sigurne udaljenosti plazila jezik, poderala vjenčani veo, rastavila zlatni satić, nonićev dar i veliko bogatstvo. Bila bi to zaboravila da nije 186

bilo predugog trenutka bez riječi, dok je nona gledala na svome dlanu djeliće male sprave. Onda je drugim glasom rekla: – Homo jist! Nasmijane sitne nonine oči nisu se smijale. Ona je već bila oporost, da se bude najsnažniji. Morala je uslijediti lekcija? *** Zbog čega li lupa glavu nemogućim istinama, drugi ma one to nisu, a imaju i pravo. Pravo, mišljeno u svim ka tegorijama. Ipak se tu radi o plinskim lampama što iz pro šlosti dopiru zagađujući istu dnevnu stvarnost, prepoznatu u muku tragova danas, kada se udaljuje od drugih dvostrukom udaljenošću od postojeće, čak i ako zanemari permanentnu neprilagođenost, poštivanje u novim znanjima, ali uz druge neke sposobnosti. Osim svega, većinu je lupeža znala, ove svoje, riječke i iz okolice. A ovamo, neke otpremnine, dokupi staža, pedeset pet godina i fus-in-guz, nula, nego, je li zavidna? I dalje, nula ne može biti ništa, nulto stanje! To je lažna praznina, ona mora biti ispunjena energijom njoj nepoznatom ali opasnom, metafizika zla koje se još ne nazire, moguće samo sluti pošto je koncept širenja – beskraj. I natrag, propadanje u novo iznalaženje smisla, u mòre ako treba, dalje ona ne vidi, njezin je horizont blagošću prigluposti ograničen. Ili iznenađenje, u vječnom širenju ovog puta vratolomija i interferenci ako se nađu tragovi ma i najprimarnije korektnosti, statističke okosnice humanog načina. Čak mitova davnih predaka, neizmjenjivih i još tajnih kao corona borealis. Bit je svemu sve češće ruganje, pa podešeno, ali i ortodoksija i tumačenje odsutnosti Boga, što ne uključuje Boga samog, manje još realne monstruoznosti kao kaznu. Nije više znala gdje joj to u mozgu završava zajebancija i počinje tuga. Pod naslovom Aktualnosti – Pjesni udvorne. Nessun’ porga speranza! Pa ostaju doktrine i okrutnost, bezbojni i ljepljivi. Zbunjuje nas i sakriva se a kao sve, ime Boga 187

priziva u izvor za zlodjela u doba mrtvog vremena na kraju nekih agrarnih epoha. Ipak, stari Grad što izgleda prezrivo šutljiv, na prezir ima pravo. Ali i on je – ljudi koji su ga živjeli, između pamćenja, planova i promašaja... Kada svaki poriv opravdanjima utihne, rekla je, nečija će pjesma zauzeti njegovo mjesto. Barokni klavir drvene mehanike, a moguće nitko nije svirao, već je vidjela drvo gdje drhti prihvaćenim vibracijama, a narav mu ista kao onoga tko svira. Rekla je: Kao uvijek, sve što valja ostaje u prostoru instrumenta. Određujući pojave, odjednom se osjetila bolje. Rekla je: Ogledalo dana – ti, u svom stisku ruke – ja, uglovi ulica izgubljeni u pogrešnim telefonskim pozivima, zvučimo sasvim, sasvim otrcano. Priznanje je bezglasan, kaotičan san i režim pregršt vje trova leta u pobjedu jednako vrijednu praznini, konji s po četka i početnog straha, tama i saga, rekla je. Ne može svjet lost nabosti niti šutnju, niti naše odgovore, čula je ona da će ostati vodene plohe zvijezdama da gledaju, čempresima i hrastu na horizontu pored masline, ostat će pisma i slike... Čula je ona i o čempresima, čempresi rastu samo krišom, samo za olujnih noći, miljokazi, brnistra i lavanda, iz zemlje istisnuti kupovi broskve, brašno i neki zaostali. Rekla je: Bit će da ludilo ruši, bit će i da razum gradi. Ali, gdje? Oni su joj govorili kako ništa sa sigurnošću nije mo guće potvrditi. Ona im je govorila, ma što isključiti, jed nako je nemoguće. Znala je, pa sve se ovo negdje već do godilo... Molila je šaptom: Blagoslovljena morska ravnino, ra zumijem te, priče, bataljuni njih, priče o tebi, ljubavi, tebi dajem ime, u isto te vrijeme crtam raspetoga, tako te pozna jem, a dokazi mi ne dozvoljavaju da zaspim. Za sve ostalo, kazala je, elipsa cvjetova i njima izab rane boje i ima jednom jednu vodu, i kiši zasigurno, Venera mora zahvaliti Saturnu za metal i Sunce koje će joj dati srce – samo ono jer ti naliči. Košmar je nastavak spavanja, za 188

drugih godina sanjanju drugi, san o plotunima, i nije njihov san, gledaju, poginut će! Ovo je Balkan ili vrlo blizu, ne sudite nam! Grana mendule i žalostan si, cedar srce, mirta oči, vrba grč. Dim iz krematorija kupola je zdanje klanja po nacionalnom ključu, sam si dio negacije ljudskog, u svakom strašnom času. Opraštajući se, samoubojica je napisao kako je smrt kraj koncerta. Pa, mora da se sviralo loše! A kad smrt izmisliše, bogovi za sebe život ostaviše, nema dakle nikoga tko nije kriv. U sablasnoj dvostrukosti sanjala je kako sanja. Jezovitu moć znakovlja i sivi kamen, okrugao, s obale, na dlan polo žen, lice vode ogledalo je očiju dok sanja bez imena, snove što nikom ne pripadaju, mrve silinom rapsodičnih valova, na izboranom čelu sila sna, skriveno prokletstvo zatvoreno svirepošću. Bilo je nužno probuditi se, kamenom s dlana grabež lešinara spriječiti, u proletu savijenih, uhode s psima, odreći se, bilo je moguće svejedno čega, rješenje međuigre sa m ouništenja, otrovne nade u dom kakav svakom nesretniku pripada kad je svima na putu. Kamenom ako se probudi, znala je, sve će se dokazati. Kamen na dlanu, tren i prenijet će ga na javu. Gospodi, odriši! – glagoljahu koreuti potresnom moći glasa u zajednici. U krugu su drhtali, bijeli i probodeni, oblutak na dlanu, žeže, ona ga odbacuje nekome, tko je u suhom vrtu stajao... Budi se. U civilizaciji podrugljivo ustvari, sve je izbuljeno. U kvadratu prozora isto lice mora zagledano u njezine zjenice, demonski instinkt što će do večeri podivljati, rosso di matina – la pioggia si avvicina, riva ona iglu prastarog gramofona, ali glazba ne staje. Ulaze neki kao u vrijeme lepeta ogavnih, prašnih leptira, tupe i nerazumne težine. Unutrašnjost nestaje dok se pripremaju na provjeravanja i nastavljaju nove neuspjehe, gadljivi i borbeni spomenici kriza i mudrosti u progonstvu svakoga ljubičasto bolesna sumraka javljaju o sukobima, užasnim greškama križnih putova, o raspolaganju sobom “Al arme!” 189

Probudi se, ovog puta zaista. Kao oduzeto državljan stvo, ovo grize klicu bića, truleži, otajstva, mjere, sve kroz smrt ide, rođenje je prošlost koliko rovovi, dok se rušiš, do pušteno je mlatarati rukama, slobodan si dakle. Navika je etapa ovisnosti pa ipak sumnja u crne obla čine nad Velim Vratima, hekatombe primorske sudbine. U posljednje vrijeme psuje također manje, ali pozicije su po goršano ženske, kastavske, primorske, sa Slatine gdje se ig rao picigin. Poslije su ga natjerali u krugovaliće ostarjelih nemira i stopa u danu prebrisanih, rat zemlje i vode, ljubav slika, priče i gusari. Mislila je, pejsaž se u naše sudbine i uvjerenja miješa, čini to više negoli je potrebno ili to njezina generacija romantično traži vječni dokaz kako je Kristova smrt istinski skandal, te su naše boli sasvim malene. Para klis zamukao, rekla je, prestali smo s mrtvima kornjače ukopavati, Grci nismo, imali smo jedrenjake i ribare, ni to nismo, hladnu buru da se o sebi staramo, zimi u stare knjige lovor stavljamo. Sada je legenda efemernost vitezova ceste, maksimalno Harley Davidson i šezdesete pa će jednom ovo biti planet znanstvenika, znanja oružja, grmljavine turizma, inteligencija i politika – čisti dignitet! Za sada, rekla je, ptice na horizontu kada odlaze, po tresaju dušu. Zbilja, prdi u kantu na požnjevenu prašinu, nego, spu stit će se do Voloskog. Tamo je parkirala na nizbrdici s no som uzbrdo (ako malo popije, tko će je izvući?). Oko one blesave rondele nemoguće je napraviti krug a da auto ne zguli, nije tu dovoljno biti trijezan, obavila je to dakle prethodno i topogledno uputno. Auto nije ogulila, pa da nema sreće! A moguće i ne popije, danima je već sasvim bez pića, nije loše iako je svejedno. Sjela je u mali kafè pod tendu, a koje su uvijek najprije bijele pa neodređeno šporke i konačno, brisano posrane po galebovom letu, i neodređene boje jer vele da na Zemlju dnevno pada tisuće tona svemirske prašine, vjerojatno većim dijelom koncentrirane na tende te fasade koliko stignu. Ali, u kafićima i pod 190

tendama, uglavnom se završava veza među ljudima. Pa je tako i za nju. – Treba rulju gnjaviti, ionako je potrebno da se pobu ne! Bio je to još jedan glas kome nikad nije lika dala. – Da je smrdljivi komunizam imao samo faktor vjere, još bi bio ovdje. Bogovi su nam nužni, srušiš li mi jednoga, vrati mi ih bar nekoliko! U nje je kroz krv, limfu, što li, tekao osobni govor: Kao rimski legionar vičem ime svoje ljubavi kao dokaz, da voda Lete nije milost meni dopuštena! Gostioničke su se mudrosti i dalje razvijale ma kako ih ona nije čula, razvijale uz njezinu patetiku, sve po svojim zakonima, smiješno, neobavezno, ograničeno i životno činjenično. *** Sugestija sličnosti i nametanje misli – sve isti princip. Crekvina pak, ona ostaje zauvijek, u svojoj samoći meditacija i harmonija, konstanta pogledu, voda i erozija u kame nu megalitu ove njezine zemlje. Ljepota i ponos začaranost su njezina, hrvatska, zaborav između svjetala i sjena, ništa posebno već prastaro i sviju nas. Na kipovima ovuda su ru ke seljakinja i držanje žena iz Primorja, u ljubaznosti one koja moli ne tražeći čak niti odgovora. Integracija izvan, ili baš stoga u formi, posljednja stranica puta gdje sneni i zagonetni likovi žena ne prolaze, ostaju u gradu gdje se sve njihovo, već dogodilo... Izborno pribježište, brdovit grad od kamena i besko načnih stuba tektonskih vertikala kao Grad, ili ribarsko mjesto usamljenog tkanja naravi kakve smo i same trebale biti, žene, cvjetovi, lomne biljke, zaštićene od intriga slobo de i zone sjena u sebi samima. Uplaćeni užas, ali sve manjih amplituda, mrmljala je sebi za sebe. I pratila kako joj se raspoloženje opet psiho tično pogoršava. No nije to bilo tonjenje koje ne završava, sve se raspadalo uredno, a nekim je zamahom tražila reper 191

i čekala na promjene sezona. Što, na kraju većini stigne ža lost i vene pune aluminija. Poseban se ne može biti, to za rukom polazi samo nametljivima, ostalima da nemaju priču za uspavljivanje, bez opoziva pljesak Othellu i urlanje galerije: Muori! Muori ancora! Muori ancora! Scena madre – ubiti solista krampom u leđa! Tako sje ćaju bogolikih lica Helena, pravilnost tragedije se ne precje njuje, lex je imperfecta, sankcije nikada nisu jasne. Vraćajući se kući s nekih mjesta i nekih cesta gledala je Grad, osjećala je veličinu i njegovu masu, gravitaciju, temeljno svojstvo mašte i načelo gradnje samog planeta. Bila je u istom času ponosna i svjesna koliko je glup i nelogičan takav odnos kad bi ga prenijela na život generalno, kao svaki pristojan pripadnik generacije, deklarirala je uvje renja kako ovdje i sada, život vrijedi angažmana ubojice i cijenu njegova metka. Problematična je to zabava i tan ka duhovitost, i u komunizmu bismo bili protivni vlastitim stavovima i vjerovali bismo, pa što bilo i kako je Haag proizvod savjesti onih koji nisu imali snage spriječiti – tko od njih ono reče – srednjovjekovne okrutnosti. Za sada, miseria stabile, budućnost je daleko i ostavljamo je Vašoj diskreciji, promessa vulgaris, Crna kraljice, juri, juri, Crna kraljice, da stigneš ovdje opstati! Stvarno smo dosegli osnovno, dana kada smo razumjeli kako imamo satove, vrijeme ima netko drugi i, ostarjeli! I tako nas estetika bez etike i slične didaskalije za koje davno ne marimo, plaši tek razumno, ali neuhvatljivo. Nakon svih abortiranih komunističkih godina trudimo se, pazi sad ovo, zaključiti kako embrion već sadržava sudbinu čovjeka, njoj pripada, prirodi i Bogu. Pogrešne li generacije! Ali osjećaji i misao do veličanstva Grada stizali su, radovali u aglomeraciji sadašnjeg bez određenih toponima i nemogućih opisa. Ravnodušnom, ništa mu nije moglo bi ti! A mi? Inteligencija moguće u konačnici određuje način mišljenja, straha od smrti, strah od straha, dobro, zlo, dok sve tehnički i bilo kako izvodljivo, postaje neizbježno. Genetika, Internet, pedofilija, klanje, kloniranje... i tako192

to. Koncepcija globalne kontrole osim što vrijeđa, vjerovala je, bila je apstrakcija pogubnija od samih mogućnosti. Sva naježena, bijesno je mislila: Život bih proživjela, ni na um mi ne bi pao rat! Je li ono Kant govorio o brisanju nacija da se izbjegne rat? Koliko i inače truda oko brisanja nečega s čime se nismo rodili! A opet, dijete pred ekranom, i tu se ne radi o naciji, samo i napušteno kao Crvenkapica u prašumi, sramni prizor poniženja, kako dakle pogledati u svijet kad se iza nas uvijek netko ruga?

193

Ne spominjite što je prije bilo I ne mislite o starim stvarima … još ću učiniti u pustinji put, rijeke u suhoj zemlji. (Izaija 43 – 18 – 19)

Andante lento con pace sperata

Odgovarala je kako je već – pomalo dobro. A nikad vi še neće biti sve u redu, sjedala je tako među svoje besmislene misli, prema njoj sin pa bi okrenula glavu, svijet pogledala. Samo zato da pogled vrati na njegovo lice! Ali, već je Uskrs prošao, ono nešto turista ide Gornjom cestom iz Opatije, kućama svojim, među automobilskim kotačima trče listovi u grupama, napokon, noćas je bilo nevremena, trče pa se podignu, malo, opet panično polete jata majušna, ustrašena. Nebo visi sivo ponad škure bure, sjetna tema na čembalu, sve postaje kao more, ono ostaje morsko, i naknada za stvarnost koja je mogla biti, ovako dvije strane postojanja, onirička zapletenost krivo spojenih asocijacija – u zrcalu vidi vlastiti profil i plošno smješteno oko egipatske freske, ljupkost bakula. Cronica felix kad generacija pada na leđa, zanemaruje besmrtnost i gradove, i rijeke dijeli, dio živih od dijelova mrtvih, sezone napreduju, i kameni zidovi, prsti u moru. Vraćaju nerv sumornih krajolika istih promjena šljunka malenog i pametnog kad uzdiše nad glupošću... ... u kopno ... u more ... uzdah ... šum ... izvedbene spo sobnosti unutrašnjeg tempa da spriječi perpetuum mobile, 195

kaotično uredan sustav s potpunom informacijom o sebi i smjeru u kome se događa... Kamen se klesao u stojećem stavu. Iz poštovanja. To je, koliko se Kastva tiče. Tek je tehnologija svela udaljenosti na svemir, plesača koji će umrijeti kada on to poželi. Nju, škrtu i opreznu, propisano kraju više neće dotaći ljubav, privilegije ili hrabrost, neće robovati, ali neće, neće nikada znati s nesrećom! Niti znati glazbu, Platonovu matematičku vježbu, tek da je črnika uz obalu kosa na vodu, ne stoga što se ništa ne može učiniti, bit će to prije od slušanja eona, od početka, od prvih kapi vode na vodi, razloga nesigurne sjene. Posjeti putem ne dolaze. Samo rijetko. Znade ona, vuku tad obrazine i sakriven pogled: – Ja te ne vidim, kako dakle da ti sretneš mene? Namjerno je puštala misli s lanaca, udaljavala zaključke u nešto bez vrijednosti i grešno, jer je upleten život od razlike u cijeni s Gospodinom bogom. Previdjet će tu patologiju, obećala je, prijeći na rast kristala u bestežinskom stanju, terru australis incognitu, južnu ravnotežu ove kugle i gdje su stvari u ravnoteži i jednako poredane mrko u nekoj blizini između očiju i suza. I za trajanja rata i kasnije, sjećala se vremena provede na u Beogradu, svjesna da pretjeruje, traži pravila ne pod noseći beskrajne boje nepoznatog. Umorne one večeri kad je autobusom iz Rijeke stigla pred glavni grad tadašnje si otadžbine, a drijemajući pomalo, gledala je kako neki ka mion kreće u pretjecanje autobusa, gesta eventualno hazar derska, no moguće se radilo samo o temperamentu. I primijetila je, sve tako razmišljajući lijeno, da se u kamionu vozi stoka. U klaonicu, na izlet vjerojatno nisu krenuli. Nju je tko će znati zašto, nervozno prekrio val nelagode naježivši joj kožu. Pa je cijeli detalj zaboravila. Za vrijeme balvana vraćalo se to ni sa čime poveza no osim s lošim živcima dok je hvatajući srpske radiosta nice slušala, nepodnošljivo svome govoru sličan jezik ratnih izvještaja. Neki su joj zamjerali, a ona je govorila: Što je s nama, ljudi?! Spikeri su baljezgali o genocidnoj rulji, ko 196

ljačima i zločinu u hrvatskoj krvi. Konačno, pokrili su nje zine beogradske večeri i poljevače ulica, niske, otvorene prozore s disanjem za sobom, pa ubode košave, psovke ko je su smiješne, i nije bila sentimentalna kad se tom vremenu vraćala; u Tri šešira, Olgi Jančeveckoj, Skadarliji, Klubu književnika gdje su je upoznali s Andrićem. Nije bila šmizla, rekli bi oni, bila je manje-više žalosna. Ili bolje, više žalosna. Sjedila je jednom s nekim znancima pred bifeom u centru Beograda, u ljetnoj žezi kontinenta svi su bili ošamućeni, pospani, za obližnjim stolom još nekoliko muškaraca. Po spanih. Navlačili su dugo crijevo razgovora koji nije nikud kretao. Kad, prođe žena, kose kao u vrane krilo, visoko podignutih grudiju i nosa, punih usana, tankih zglavaka rasne kobile, jednom riječi, klišè kako se samo zamisliti može. Desetak se glava okrenulo, kao na zapovijed, otpratilo ženu ližućim plamenom napalma pogane muške želje. Ona je htjela da je prizor zabavi, ali odjeknu taj odsutno, i fatalno promašeno. Tišina u slavu ženskosti potrajala je neprirodno dugo, ni da je prošla posve mrtva, ne bi sjajniju poštu doživjela. Nakon duga vremena, jedan je od onih za stolom prekinu muk zaključkom o svemu što se upravo dogodilo: – Bila je lijepa... Sebi i nekako preko volje, još je dodao nakon nove stanke: – Bila je najljepša u svome životu. I, vidi sada! Svoj je tren bacila pred noge desetak pospanih telaca. O, bila je lijepa... koja budalaština... I tako se ona nije zabavljala, mislila je: S neba je pero palo, miš ga je čuo, kobac vidio, pas ga je nanjušio. Žena je učinila sve troje. I još, kojot će zavijati dugo nakon posljednje životinje i čovjeka na zemlji. U proročanstvu a u špilji, još će sjediti žena i njezino mladunče. Da, ako pogodi trenutak! 197

*** Vrijeme se bralo na vreteno, ona je začinjala agresivnost da pripremi teren istini. Ali se i vraćala, tonula naizgled dublje.. onda opet površini, difuzno napredovanje smijehom, na čudo i stravu onima oko nje, ekološki miting, sprdačina puna egzotike i nejasnih uzoraka prohujalih krajolika u ko je je vuče želja i udaljuje ostatak realnosti. Mislila je: Isplati li se piliti po legitimnosti moralnih la ži gdje će zastati, ionako, na zabetoniranom travnjaku, zajedno s gomilom? *** Osjećala se mudro, sve je međutim imalo svoj tok i shvatila je konačno da ona nema baš nikakva utjecaja. Koliko niti svijet oko nje. Mokrih je dana u kiši odlučila biti pakosna, maska par excellence, anonimitet ili nevidljivi koncept nečega drugoga, a što vraća ostatak koga nema, i sloboda je vrijednost, vjerovanje svjetlo, danas su stvari mnogo kompliciranije, odnosi, saznanja i ponešto prakse proizvode nove biografije uz analizu povijesti, apsolutno propustivši pitanje autoanalize. A njezina je poza, glupa! Je li se to ipak vraćao osjećaj groteske, još uvijek his teričan u poremećenom unutrašnjem procjenjivanju bez prekida? I pita se o osjećaju za smiješno: Postoji li hrvatski humor? Ako ne, koja bi bila dijagnoza? Vraćala se ratu, horizontalnoj opsesiji. Nemilosrdno svjetlo morat će jednom osvijetliti istine i nove zatone za ključaka, oprostit ćemo neprijateljima. I otada, nećemo či niti drugima ono što ne želimo da nama čine, moguće im je ukus različit? A za generaciju, završni prizor nečega eto se ipak, ponavlja kao osnovni prirodni zakon neobičnog zbivanja. Projekt Manhattan, ujedinjeni mozgovi, Kosovo i Vukovar, sva će se tinta svijeta izliti po strašnoj i besmi slenoj nesreći američkih Blizanaca. Sve će biti rečeno, po trošeno, jednog dana banalno. Smrt, lice izrazito kao u Ka stilijanca, naređenja i pedanterija, tkanja one iste banalno 198

sti, motivi, irelevantno socijalni, religijski, motivi grupe, strah i uvijek je netko preblizu, fizički neizdržljivo... Pa je Amerika ušla u rat, avetinjski nejasno s kime. To ledi i ona bi plakala. Ruševine Blizanaca iste onima u Kabulu gdje nema kuće na kat. Vidjeti je mogla neviđenu Pennsylvaniju i pustinje u Aziji uredno posute proizvodima Motorole. Izminirana je i Slavonija, stukli su i zdrobili Srbiju, raja pregladnjela, a i ne zna gdje je Hrvatska. A opet, ima ljudi s psećom logikom, gdje se popiša, vjeruje, njegovo je, da joj psi oproste! Ide se dalje. Sablasti nastupaju zrcaleći fanatizam kuda uznemirene sjene kruže, traže mjesto od Boga desno i se damdeset dvije djevice, logori za vježbe protiv života već smrde odmazdom. Barem koliko američkim milijarda ma, desno upućenim pedeset četvrtom sinu šeikovu. A monstrum je dijaliziran, sretan i lud: a ni mnogo drugog nije ovdje u redu. Nije jasno primjerice kako je velika, lijepa, debela, liposukcirana, sretna zemlja psovača i Jerryja Springera, ostala bez ikog razumnog koji išta može? Ratujmo dakle, ekrani će dalje pomore nuditi da se za borave dijelovi tijela koje nismo u stanju sastaviti, majke će plakati, majke su zato da plaču, plakat će dakle i tamo u nekoj Aziji, pod sretnim će nebom Amerike plakati... Što je plač majke i tuga siročeta, to nitko neće naučit jer riječi, to ne mogu iskazati. U dnu crvenog mraka gubit će se gradovi i niti sudbi ne koju je uzurpirao čovjek misleći da je – pravo-zapravo, Bog! Jačeg li smisla, općenito. Ta pali smo žrtvom gromovitog cerekanja, našli se iznova u formalinu. Govorila je tiho, govorila je: To se ne događa, ali ako se dogodi... Vidjeli smo jer smo znali, obzor kao posljednji ratio, kao Atenjani rekosmo Pavlu da ide, a slušat ćemo ga jednom drugom prilikom. Uostalom, i oni koji nas učiše principima, poslije su ih zaboravili. Pa mi nikuda ne spadamo, izvan granice novih morala, ako je nužno ograničeni, ali ne zakonom, već 199

posebnim osjećajem propitivanja zakonitosti i kodeksa etike kao sveukupnog proizvoda naših vlastitih okolnosti, naših živaca, kamenog podneblja, neba i, izdržljivosti jednoga naroda. Prekida se plamen, pola nebu pola zemlji. Amerika je zaboravila Vijetnam, zaboravila Oluju, oluje valja zaboraviti, ići dalje, sidaša se Amerika riješila, Sadam je živo i zdravo, ali neuspjesi za razliku od uspjeha ne mare za odabir, pa prvaci već nisu osobe za reference, takovo je upućivanje krajnje dubiozno, ali ratnike, orlove i heroje, i dalje čeka metak i isukana sablja, legende s vektorom beskonačnosti šarma koji se ponekad ipak, zaboravi. Uostalom, i misli imaju vektor netaknutih područja budućnosti iza nas samih, ali tu je riječ o konačnom rješenju dokidanjem života, što smo već apsolutno u mogućnosti učiniti – globalno. Šugava rasvjeta nad političkom scenom planeta. Od blesavog Epimeteja i placarice Pandore s onom kištrom, sve loše što može, čovjek će učiniti. Nije to nikad propustio ukoliko se u međuvremenu nije dosjetio nečeg goreg. Vršak sam biološke evolucije, rekla je, ili sam višnji dar, jedina imam govor, smijeh, razum. Otkriše to Grci i ra zumješe kao radoznalost, opravdavala se... I još, da nema osobnog puta do Boga osim, biti čovjek! Ali čemu mi sve to, mi i oni, ja – rekla je ona, ne bez straha. Zrcalo je fantom s istinske strane i neizbježno naricanje sezona u prolazu, i koje idu – kuda? – mi ostajemo po gra dovima dijeleći ih s avetima, a ušli smo u posjed i cijena je to zakašnjenja i nemoguća kiša, ona je vuk koji prelazi prepreke u najkraćem vremenu, sklizak kao riba, pravo među oči na krvavo krštenje. To je privremeno, nešto joj je govorilo, ponovno uma čemo pero u tintarnicu novosti... Ali, ljudi iz prošlosti, nema! Stojimo pod nebom Lava, gledamo obrise isparavanja i pjeskovita ramena kamenova. Ako zaboli, ne pamtimo više što. Pjesnička je dogma istinitija od činjenice viđenoga. Go vorila je: Znam, u zrcalu nema sablasti, to rijeka prije mora prebija slanost obale, svjetlom, rekla je, a mi smo ovdje kao 200

konzuli sa zvonima na tornju i onima na podu, psima, bu ketom večeri, lutanjem pokopani, suzdržani, boravimo kod smeća, otpada, angažirani glupošću i šutnjom. I strahom! A to je granica na putu u Europu. U svijet, potvrđivala je dogovore koje ne čuje, u svijet, iako mitski preci imaju perje i glavu od ratobornog klesanca. U blatu korijeni. Tregua Dei, od srijede uvečer do ponedjeljka ujutro, moguće se u tim danima izbjegne najgore, milost! Misli zamračene ipak su je pomalo opuštale, misli mut ne, šakali su za tastaturom kompjutora, taj je ionako kreten visoke brzine, a ona je još one jeseni razumjela da je rujan ljeto koje se neće vratiti. Te je kazala: Meni ostaje vlast da postanem dijete Božje, vlast dakle meni obećana, a ne nji ma. I još, gorkih usta: Što da s njom radim sada, kad su se izmijenili odrazi u staklima prozora po kojima sam od ređivala sate? I misli ona... Onda, gotovo nakon pola stoljeća, satima je i danima vježbala, tražila i konačno sabrala nonin Očenaš, jednoličnošću molitve i gotove fraze da zavede na paćeni mozak banalnošću odgovora u potrazi vječnog dije la u sebi, zapravo, onoga koga je zauvijek izgubila. Osim što se sjetila molitve, u to je vrijeme naučila misli navoditi kao brod, potiskom; brišući prisutnost evidentnog ili barem mijenjajući je u napon između sebe i okoline. Našla bi se tako u vremenu kad je od majke zarađivala solidne batine, što se i nije moglo zamjeriti, a zbog rukava od kaputića, skorenih od brisanja nosa i suza. Kako tipično, a onih je godina u Opatiji pao obilan snijeg, pod starom secesijskom lampom na uglu kraj kuće, skupljali su se krugovi žućkaste, sadržajno mutne materije zraka prije novog snijega i novog, grandioznog sanjkanja! Djetinjstvu je nemoguće oduzeti veličanstvenost. Od vojeno od nje; istovremeno, netko je bolno stenjao: Sine, je li te boljelo?! Onaj s televizije još je i pita kako provodite popodne. Loše, hvala na pitanju. Barem po vama. Kažu joj međutim kako TV-pretplatu može platiti preko banke, i uskoro do201

biti auto. Što ti je demokracija u nastupanju, moći će ona dakle, demokratski, kad je pošalju u materinu, ići gdje je volja. Ako plati, obećaše i dobre filmove, voljela je dobre filmove. Pa se sada pita koliko bi moglo koštati da joj onog Fassbindera od tri ure ujutro, odvrte u neko razumno vrijeme. Da i ne spominje jače razloge, radna raja spava e da bi sutradan krušac svagdanji zaradila, ostali su pijani, sve u prosjeku. Španjolskim joj serijama atakiraju na ono malo zdrava razuma i pita se, pita, kad će i onim noćnim nabaciti malo patnje iz zemlje kastanjeta. Na lokalnom kanalu, a nije od glagola lokati, skupina lijepe djece govori nešto slengom i tko bi to njoj bio kriv što ona ne razumije, ne gledaju u kameru, (stide se što je pohvalno), valjaju se po foteljama (bit će umor), mašu dijelovima namještaja ispred objektiva (nejasno zašto), jezik i izgovor, naglasak od koga se diže kosa na glavi, i bacaju olovke, krevelje se, šmrču, češu po nevjerojatnim mjestima nevjerojatnom spretnošću... Hajde znaj, moguće je nešto propustila, moguće sve to, tako biti mora. Padoše joj na pamet izvješća, vijesti kako smo ih bogohulno zvali. I slike kao s policijskog uviđaja. Definicija informacije etički problematična, po njoj neprimjerena, pisanje, izvještaji, stanje duha i društva, krivotvorenje jezika, pokušaj nasilja, silovanje literarnog, gramatičkog, pravopisnog i sveopćeg izraza. Ukoliko ne griješi, ni u jednoj zemlji svijeta nema toliko pravopisa kao u nas, intervencijom u jezik politika se potvrđuje. Zašto nismo naklonjeni tom našem ubogom i lijepom govoru, nije joj bilo jasno. Poezija se više uopće ne brani, kamo topla idealizacija i poetika naših predaka na elemen tima realizma, opet u nas jedinstvena. Ljudi od pera i sud stvo bi pameti mogli dozvati, no tužitelji su, krajnje ne moralno, mahom političari, a uz sve ostalo i sankcija uv rede svakom je zdravom-u-glavu, krajnje nejasna. “Mutna i problematična, mulci jedni”, kazao bi, zamišljala je, Kr leža. Hajmo priznati, svijest se moguće i mijenja, ali ona, očito, ne pokreće ukupna zbivanja, predrasudama su uki 202

nute imaginacije, samocenzura korisnosti i straha, discipli na, vrijeme, dogme... Prošlost smo poboljšanjem opteretili, ali udaljenosti su prevelike pa besplatna ostaje nada i auto bus poslije šezdeset pete kad si za stalno doma, ili vriti što i nije različito, ostale finese luče podvale, trajanje više nije moguće rasporediti. Sjetila se tu Marqusove papige: “Živ jela liberalna stranka, živjela liberalna stranka, u kurac!” Zbog svega, osvojili smo stereotipe, ali, s njima opet ni smo načisto. Danju joj se činilo kako prepoznaje tko govo ri, noću, ostajala je nagnuta nad gubilištem: posebno u op ćemu i obrnuto, izvješće na mjestu vijesti i svodi se na od ređivanja i analize, čast struci i poslu, ali vrlo osobne. Ili se to njoj tako čini, rado bi da je netko razuvjeri, a politika je u svom ovom međuvremenu postala intelektualno djelovanje gdje obrazovanje nije nužnost. Negdje je pročitala da je u Britaniji političaru dovoljno – uvjerenje da nije u glavu drmnut. Psihijatri kao arbitri, što je realnost i elementarna gramatika odnosa zadanoga časa, općenito! Druga je opet stvar tko će dotičnima dati certifikat, i sve tako, i sve do tuda dokle jesmo. Tu joj pade na pamet onaj francuski psihijatar koga su držali najbolje plaćenom kurvom Pariza. Starost mora pomoći da napustimo sve, rekla je. Mora sa sobom nositi osjetljivost da napuštanjem sve teče u nas, postaje dio nas, koji ostajemo u svemu oko sebe. Rekla je: Zapravo, iza sebe, moj Tadijanoviću! Maleni pođosmo pod zvijezdama, i još se smanjujemo. To je već tipkao nečiji tuđi pisaći stroj. *** Kad samoća zavoli predmete, skuplja ih, kako rekosmo. No ovo, kao da je pjev povijesti koju gubimo, popljuvan. I uskrsnut šum vesala, čekanje broda crnog imena, zavitlani led vjetra prema istoku i početku, crn i mastan jad na zapadu, bez snage, ali samo dok bogovi pronađu smjer. Sami, među naletima vode, sklopljenih ruku nad prtlja gom, nitko ne čeka heroje. U nadiranju vode u kopno proka 203

pava novi dan pod lupom Lune. Do vrata stoji obala, otoci na plećima nekog tko već odlazi, kamen vezan nijansom intuicije zelenila domovine, iskorijenjenom intonacijom, bazilikom, u buži škarpinom i solju. Vrijeme Aquariusa. Dali smo prst, uzimaju ruku, bio bi valjda red da prsten vrate, to tako ide još od početka globalnog kroz inprinting svega što će biti. Ona je rekla: To je čaranje i želja koju će svatko od nas ispričati na drugačiji način! Ali... Izbjeći u vlastitu zemlju i biti roblje u vrijeme napret ka, konflikt gradskog pejsaža koji se mijenja u određenju tuđeg i svojeg otuđenog u hroptanju neprihvatljive gomile ili glumaca koji pričaju sliku bez moraliziranja! Drugo ne preostaje, generacijo, i svejedno neće značiti nesuvislost, već magnetsku privlačnost tuge novog služenja staroj ideji, koncept imena vezanog za jedan lik, sadržaj dignut u ideal, suvremenost i hladne zvijezde. Neki će povjesničari graditi povijest prepuštenu bizarnostima, za sada zaobići Krležu koji je, rekoše, uporno ostao ogroman slučaj naše knjige. Gorštak Orest s ormom preko ramena u polju erike, pijesak do horizonta, stvarnog, i kome ne trebamo kao ni dinama što znaju iseliti same, ili moru s razlikama između zrcala. Na nogama nam poluge, sapeti, gledamo obalu, dodi rujemo blagost vječnosti, šutke, u pretrpanim stanovima, ugušeni teškim krpama zavjesa, ladicama, zakucima. Iza đi, generacijo, na vjetar što već zavija i nakon prestanka našeg svijeta, fascinacijom bezizlaznosti i vremena kad su himne uzaludne, sve je preko mjere šaljivo pa osmjeha nije, grizemo po obje šake, sve se može vidjeti drugačije, a živimo u očajanju: Dark Age bez obzira što je još Apolon ubio zmiju. Prošlost, govorila je, od nje nailaze pare, hlapi ograničenjem i za sve trebamo dokaze. Ritam tamne filozofije koja u sebi sadrži sklad i glavobolju, zvuk tu ne ometa osobnu gestu, a ona, ništa ne odaje. Slutimo nejasno da smo antimaterija istinskog uništenja, a pustinje, one bogove rađaju nalik oceanu. Insallah, uz Božju volju, prije negoli te satre sudbina na mjestu fatamorgane! Ili još gore, 204

totalitaristički sustav na mjestu komunističke inspiracije. Gospodine, pokaži mi svoje lice i bit ću spašen! ... Svjetlo! Kao molitvu govorila je pitanje: – Hoće li svatko, onda, vidjeti lice koje je volio, milostivi Gospodine? *** Što li joj je samo danas, mislila je, sve više svrsishodno i uređeno. Cijeli se dan grozi istih komunista samo bez komunističkih skrupula. Što joj treba? Nihil kao zaključak novih činjenica? Što dakle, raditi? Što je manje moguće! Ustvari, riječi se zaglavljuju neizvodivošću jer motivi ne lažu, samo su priče izmišljene, a proročanstva nisu ni kada kakva bismo željeli čuti. Naježila se od pomisli na budućnost jer je nitko zastaviti ne može, a magle ostavljaju vrijeme kakvo nađu, znaju to u Primorju. Pomalo, opet promatra sebe. U ovaj dan, bezimen kao grob, tuga i nezainteresiranost uključuju je umorom, bez trunka dostojanstva, bez slobodne površine bijega, tihe i Mjesečeve. Otkud onda osjećaj da se ipak vraća? Ravnina ništavila, vrijeme ne postoji niti apsurdni zako ni, sve je bezgranično tkanje univerzuma. Singularnost bez ičega poznatog, zvijezde migaju prostački, samo s propašću na obzorju događaja, točke bez povratka. Singularnost – punkt izvan znanja nas koji ne znamo, iznos kombinacije kao kad je počelo, gubi se dah, ali tamo je rješenje tajne spašenih in extremis koju ćemo trebati; način depresije, od ređivanje smješka Enigme. Glupima kao deve, bilo bi to na ma poboljšanje, put između tuge i ludila, mogli bismo, iako Boga nismo našli, psovati ga svaki dan, i svaki dan, kupati se u istoj rijeci. Život bi mogao prestati teći nizom velikih scena, svakodnevno. Blažila je ona tako jezivu obmanu o ozdravljenju i slobodi koju je sebi pokrenula, a sada, na nju više nije mogla djelovati. Što ćemo mi tu, rekla je? Jednom trči pas, drugi put zec, govorila je nona, današnji je lovac, žrtva za sutra. More nisko, kamenje crno, oseka, plimu je mogla zaboraviti ako je nije mogla zaustaviti, ni zaljev ve 205

černjeg bolnog svjetla kuda nesreća jaše na konjima vilenim. Voljela je slušati glazbu i voljela je, to što je čula odmah zaboraviti. Kao slutnje i svemirski poredak u kapi mora i zrnu pijeska, kao lipanj, kad umire cvijeće proljeća iste godine, grize zemlju pod sobom kao početni narod iz vremena bogova, čistog duha da se ima čemu otvoriti. Tužila se i rekla: Ali nama su narečene samo opasnosti, bi li pomogao povratak pravilima o izbornom pamćenju? To je vratilo na mjesto gdje je bila mala, sve se smanjivalo, sve maleno koliko je od dječjeg koraka veći korak odrasloga, onaj kojim je otišla iz neznane zemlje djetinjstva ma koliko ono jadno i čavlima rata posipano bilo. Ostajala je mala radost da pejsaž, i samo on, stvara određenu tipologiju ljudskih bića i zatim takav, samo njih privlači. Mislila je: Ima li to značaj neke točnosti ili tek neznanje priziva uzbudljive strepnje? Dobro, saznanje bi, vjerojatno, izazvalo užas. Očito, ona se nakon sedam godina vraćala, samo nije joj bilo jasno čemu. Pa je s pitanjem u očima gledala novi dan i krenula poslije kavice, na ulicu. Krivo je posložila botune na haljini. Bilo je to odjednom opasno. Nije htjela ali, odmah se sjetila dana nakon pogibije sina, nakon sve uništavajuće boli koju drugi mogu smetnuti s uma, za nju je sve imalo vezu s time i vremenom koje je provela u ludnici, reklo bi se to na psihijatrijskom odjelu, za nju, dovoljno primitivnu da bude sramotno i dugmad i ludnica. Sjetila se, neodređeno ali sadržajno dugmadi u ludnici. Visjela su ukrivo, s jednog nižeg ramena, u ludnici, izgledala su ta dugmad nepopravljivo u izgubljenoj ravnini. Nesreća je bila u tome da su bila zakopčana – pravilno! Ništa se nije dalo učiniti i ona je umirala od tuge. Prokleta dugmad! Prokleta ludnica! Sjećala se svega oštrinom koja je parala po ligamentima, pamtila je grozničavost pored svih sredstava za smirenje, srećom, brzo su je ispratili s odjela, nije bila ni za njih. Ali onda, s onim nesretnim gumbima što vise, hodala malim koracima sabrana suludo, u strahu od kazne krajnje nepomičnosti. Tako se to moralo! Moralo se plavo u plavim dekagonima izvan kojih je sve propadalo. I 206

plavi konj i ptica, plava u plavom zraku, a čovjek se rimuje samo s konjem i golemim, veličanstvenim porivom plavog. A poslije ludnice, više ga uopće nije vidjela, plavog konja (ptice su bile crne). Odakle bi bilo plavih konja!? Samo je svoga očekivala, u ludnici ili po stepenicama katedrale, što tu mijenja? Pa i stabla, crna ili plava – bilo je međutim jednostavnije, o tome nužno ne govoriti. Iako izdržavaju u spiralama učenih pretpostavki potpuno prirodnih funkcija, primjera radi, harmoničnog gibanja trajanja vremena i njegovih dijelova. Nije pomoglo nimalo, u ludnici, što se činilo da su kapi kiše uvijek iste, na cijelom svijetu, a tako im je različita sudbina! Ravnoteža svijeta mrtvih i živih iz vremena kad su djeca živjela sa slikama rata, mudra pogleda i ispod oka, glavica jednako nakrivljenih malim pokretom bičića koji će krenuti. Četrdesetih je mali bik bio iznimno krupan, imao je zarozane čarape na debelim nogama, smrznut i gladan, i to je bilo notorno koliko problemi po širokom izboru. Izgledalo je da samo smrt okružuje život, ali kad bude najstrašnije, izgledalo je, neće se moći ići do kraja. Poštivalo se red pernatih strvinara, žurbu planinskog potoka ujednačeno čvrstu kao mantra u kamenu ili more kad se ukoči u studeni smrznutog studenog. I mislila je dalje... to je za slučaj da prihvatimo nekri tičnost kao psihoorganski simptom. Praštanje će tako ostati ukrasna bordura što mijenja jedino nas; drugi ostaju, još i gori! Uspravljati se, ipak je babilonsko zlo, poučavala je jeka, zlo što piše stare pločice, topi ih u vodi, otapa, zaboravlja. Koji ju je vrag naganjao da toliko voli tu Hrvatsku? Kompenzirala je možda nešto, bolje ne misliti na to. I kao da je Hrvatskoj bilo zato bolje. Ili njoj. Poginuo je njezin sin, odmah zatim, rođena je njezina zemlja, pa, baš i nije lako utiske posložiti: ono prvo, bilo je sve, drugo, nije bilo malo... Uredila bi se, našminkala, kretala lungomarem. Šmin ka je na starom lica odnekud djelovala perverzno i sramno, put uz more gubio je vrijeme, tijelo, s još jednim poro kom, morem umjesto svitanja, i ružnoćom, a mudrovala 207

je o hrvatskim mogućnostima! Sva važna, nužnim je smatrala ozdravljenje ožiljaka, što bi reći penzića, mladih, nezaposlenih, prostitucije raznih smislenih presjeka od kojih je onaj klasični, bio najjeftiniji: treba ozdraviti preostale iz gorjele budućnosti što se, eto, gube s njezina vidika, ali va ljaju se, gaze, nisu kontrolirane ili zanimljive dok ne posta nu nekom prijetnja, te se tako liječi sve, ali opet, ne mijenja ništa. Lijevo od nje, nekad bi krenuo sin. Desno je uvijek bilo more, diše, nježno srcu ogromnih površina sjaja mira, samo i zbunjeno prolaznostima s obala i nečim još težim, uzdasima vlastitih valova. Zadovoljstvom koje pruža samo ispunjen zadatak, ona priča sinu o njegovu djetinjstvu. Vuče stare noge, kašlje kao kljuse one Lojze s pomijama. Priča. Da ne zakasni: o djetinjstvu, mutnom dobu svakog od nas, ispunjenom bez nas, sudbinski nagnutom nad kasnijim životom. Fakinarimo i voće krademo, predodređenošću zalažemo dušu za malu korist, agoniziramo odgovore za starost. Još mu je to željela reći jer oči moraju biti mnogo mlađe od njezinih da vide čovjeka na obali. On je bacao kamenje za krugove, smješkao se... Ali ona je na sreću, znala pitanja... Mali kafè uz plažu. On je više ne prati, ona koja je mo lila tek dozvolu da izdaleka u njega gleda, gleda sada bro dice tvrdice s dugih putovanja, umirena da će ga ponovno sresti. Pored samog vrha Učke koji ne vidi, upalo je Sunce. Izbrisalo je stvari i zapise na trokutima trave, na statuama ili impresiji groblja. Na groblju njih nema, govore u našim srcima. Rat je upravo prošao, ljubav je moguća, uvijek smrt i rađanje, silentium absolatum, otrcana i smiješna pojava, a življenja izvrće naopako uz dosadne Casablanke oko Božića i mlinski točak Carmine Burane, njoj pomaže biti radikalno suprotnom bez opasnosti uspoređivanja s opasnim stran cima koji se ne zaustavljaju... 208

Jugo razmata ružu vjetrova, uz vodu stablo od kada su čarobnjaci prolazili mostovima istog smisla obala dvaju gradova koji su postali jedan, spleten u more riječko, u na puštanja, izdajstva koja je trebalo spriječiti, spasiti blisko u boji krvi ili unatoč njoj. Maestral je još donekle sličan lis tovima žutim i negdje palim, u prolazima koje nismo pri mijetili niti prolazeći njima, jer smo bili zajedno. Tajna vrata u snu, sve što smo bili i što je prošlost i Burjan izmislio. Posljednje su se vrijeme smirivale delirične crte prema određivanju krajolika, linije su nastajale, ravne, samo je trajala očajna molba mimo mozga da se netko vrati, bez koga je korak pretežak... Dobro da živim ondje, u Gradu, rekla je ona, on, svoje ravnodušne poslove vodi neometan, nikoga ne ometa, tkan u kaosu pamćenja, Grad, čekanje da vrijeme odnese sa sobom ružne stvari, o sveta jasnosti – rekla je još – razgovaramo simbolikom čistilišta i muk silazi pod lukove, u nejasne natpise i misterij osvjetljenja kamo su krenuli davni graditelji jer je smrt odgovor stvarniji od bilo kojeg blaženstva. Teška, puna vrata kao osmjeh proživljenosti, mrko okovana, u okviru prozorčić, zraka nevinosti prozirnog da pogledamo na ulicu, a ipak, gubili smo, gubit ćemo svoju djecu zbog nečeg mnogo strašnijeg od nesreće, rekla je – i nije sreća ona koja nas može spasiti! Mornareva zora i Kristova agonija, tu su, do dana kad nikoga neće biti da spusti veo samilosti nad vraćenu ljepotu zemlje. *** Za zaključiti je kako su intuitivci također društveno opasni jer smanjuju mogućnost kompromisa i manipulacija – dijele, a ne upravljaju, pa tako, samo lud ima dozvolu da kaže istinu. Često se smješkala. Ona, koja se vratila! Svejedno, nije imala s kime kucnuti se čašom – srce tako ne kuca, šanse se odnose samo na teorije. *** 209

Negdje je, davno pročitala Deng Siao-Pinga i kako će na Bliskom istoku, ili zbog njega započeti Treći svjetski globalni sukob. U tom zlosretnom se području počinju ubijati za ozbiljno, kriza ne fali kao ni smotanih New Age revolucija na ovom, mogućem i vjerojatnom početku nove globalne krize, pa zatim imamo tu i globalizaciju, sintagmički termin koji nije nikako mogla dosegnuti. Umorni od jednog rata, možemo prikočiti. Ali, vrijeme, relativizirano, nosi topogledna zakuhavanja i činjenicu da se više nema što izgubiti. I nikog se ne tiču nečije pogreške, peh ili kriza, kad stigoše strašne slike Blizanaca, a starost je mrmljala ispod njezine kože vrlo glasno: Koliko je opravdan bilo koji rat (zgađen usklik, a ne pitanje), kako objasniti nakaznost borbe terorista? A da upravljanje zemljom položimo u ruke žene i to samo ako ima četvero i više djece? Na to prisiljena, vukla je paralele; svi to čine uostalom, tek su u nekih gibanja intenzivnija. Nju je zaokupljalo, prešla bi istom usporednicom do crno-bijele tehnike kakvo je bilo djetinjstvo generacije, vrijeme dosega idiotizama svakovrsnih, dugi nizovi vojnika, koji stupaju ujednačeno, odrješito, kao da o tome ovisi sudbina svijeta. Ništa oni razumjeli nisu. Oni, vojnici, dušu su preporučivali Sveviš njem, pred kućom, u vrtu prebogato su mirisale nametljive ruže u nekoj nasilnoj sadašnjosti, kao sada; za krvave aristokrate koji su i sivo, i zeleno i SMB. Šljam su i heroje začas sastavljali, na križanjima razvitlavali... Križanja vode raznim stranama do ponovnih sastanaka gdje će sjena prijatelja biti bliža. Prepoznala bi prijatelja, znala je to, i kad bi po sebi bio ništarija, komunist čak, ali tamo dakle nema nijednoga, ovdje još i manje, samo nabujala realnost, osjećaj nad tehnikom, menora zapaljena uzajamnim unište njem polazište je, dramatični prerogativ i prijetnja, znala je to. Ovdje, pod slikom, gospodar i rob i voljene oči. Znala je, bila je sigurno uzorna točka za odnos kako bi se ispostavilo da je najbolje onako kako se dogodilo, ili barem - jedino moguće! Znala je i da to sada više nije tako, znala je... Nije dovoljno škorpiji pokazati cvijet i srce da izgubi otrov, 210

znala je... Armiamoci e partite! – mislila je, tu bi još naišla na crtu prema sadašnjoj sadašnjosti, novom načinu mržnje i odličnim mogućnostima obračuna. Suhim kamenjarom beživotno se to kazivalo, riječju obmanjivom što se naoko čini formalno pravilnim dokazom nepotpunih pretpostavki kako su se piloti vraćali na nosače, zaprepašteni. Iz Kabula, natrag su nosili teret bombi jer ga nisu imali – kamo istresti. U isto je vrijeme lajućom kadencom razdražene zvijeri, bradonja sa sobom unisono, Americi obećavao bedrenicu, sabotaže, napade, teror jednom riječju! U isto je vrijeme, Amerika bacala bombe s imenima poginulih u Blizancima. U isto vrijeme i hranu, obroke uz natpis kako je to poklon američkoga naroda onom, afganistanskom. I kako ne, jesu to i bombe i klopa, poklon! Pa su bili i iste boje, poslije su jedne prefarbali, bombe ili klopu, nije se sjećala. Jest to i plin i Rusi, a vele da su najgori teroristi svijeta uz ono “na državnom nivou”, u prošlom su vijeku pobili stotine milijuna ljudi; što je evidentno zamašan posao, isterorizirali još najmanje toliko, misle to Čečeni. Gavrilo Princip srpski je heroj, austrijski terorist. Još traje rasprava o opravdanosti bacanja nuklearnih bombi na Japan, nije li to moguće terorizam? Riječi koje koristimo opisujući događaj, rekla je, kazuju samo naša politička uvjerenja. I, mirno ustanovila – da nema uvjerenja! (Kad bismo sličili životinjama, mogli bismo živjeti u svijetu duha, zabilježiti svoj prolazak, proživjeti vjerovanja; njima dugujemo sve, život, ali i smrt!) Kada dođu pravi da uzmu zemlju, rekla je, čovjeku će ostati samo da ode. Bit će to vuk, drug, i napjev o sreći kroz krzno prostrte boje benevolencije, svi će ići, moćne grupe ili jedan sam, što je u toj točki sasvim svejedno. Rekla je, ako sanjate da pjevate, sanjala bih s vama i ja! (Do tada misli o motivima onih koje bi ona, teroristički prebrisala, o motivima vrlo različitim, o rezultatu vrlo istom.) 211

Drugo joj je materijalna zapletenost i mizeria, sva se događa u direktnom prijenosu, ratuje se u konačnici protiv civila, neka pravila, nitko i ne pamti. Uz sveopću ravno dušnost sviju, kako da njezina smotana generacija, to nika ko ne može?! Pa je eto i ona bez rezultata prdila u kantu, kao svi: kriminalac žrtvu bira pomno, druga mu ne vrije di posla; teroristu je svejedno tko strada! Mafijozo radi u tajnosti; ovaj drugi ništa nije učinio ako se sve ne dozna, štoviše, ako nije donijelo političke poene! Kriminalac je motiviran osobnom koristi; teroristu je jedini nakazni cilj da nanese štetu! Dakle, to je moja majka cijelog života bila, terorist! – zaključila je bez neke prevelike volje za šalom. Pa je rekla, bolje se vratiti vremenima onog rata, s ovima koji će doći šansi nije imala. Za onog rata dakle... Nona je, kako je bilo znano, živahno švercala na veliko. Kavu, sol, što li, ušivene u rukav kaputa, nono je tramakao guske ispod ogrtača, a lako je moguće i neke druge slabe letače. Ali sve po redu i sve jedno po jedno! Famozni je šverckomerc radio u vremenu kada je granica već bila po maknuta na most na Rječini, a oni su već stanovali na Su šaku. A i bez geografije, jačih li Talijana, nono i nona, beknuti nisu znali na divnom Danteovom jeziku. Nisu oni ni hrvatski znali, to treba priznati, koristili su dijalekt, govo rili su kao njihovi avi, govorili su melodioznom, skladnom mješavinom koju su mogli kontrapunktirati na izbor imajući dva, jednako lijepa i beskrajno različita jezika. Koliko se nje ticalo, lopte su bile krpenjače, a oni klipani, nisu joj dali da se s njima igra. Susjeda, odmah do njih grozomorno je štucala, tresla se trešnja koja je rasla kraj ograde i na koju je imala pravo branja u dijelu kojim je krošnja prelazila u njezin vrt, međugraničnim sporazumom starih. Prvi je dio trešnje brao Luka, njezina prva ljubav, a koji je volio Velu Miru, predstavivši tako prvi neuspjeli pokušaj u nizu koji će slijediti. Najvažnija je referenca ipak bila kuća preko puta s borovima i puzavcem koji je na jesen bio dugo crven u zimu i penjao se, uzbuđeno, drhtavo i visoko, 212

kao početak svake tajne. U korovu pri tlu, rastrojenom, opakom i oštrom, degenerične ruže. Ponekad poneka, našla bi da procvate bludnom strašću rumenila. Travurina bi se uskoro sasušila i ugasla kao prljav i zapušten starac, ružu bi očupao vjetar pa se red vraćao i moglo se mirno dalje gurati glavu kroz balustradu prema pustim prozorima ko je nitko nikada otvorio nije. Tamo su stajali, mutežom bi ukipili razne obrise i oborine, avetinjske kao kuća sama, na ružičastom nebu snježnih Božića onih godina u Primorju, koje nisu baš lako razumljive. Važnost je pitanja ustuknula pred užasnim glupostima koje je život ostavio neriješenima, ali ipak se još uvijek pitala, kako su, pomalo, jedan za drugim, pucali, razbijali se prozori, kada tamo nikoga nije bilo. Ona, na mrtvoj straži, to je najbolje znala. Kasnije se trivijalno propadalo kroz strukture, ali zima je i tada bila doba pjesnika i muka, frustrirajućih misli – moj život! Rekla je, označimo tragove, krenemo li bezglavo, nitko nas neće dočekati, samo Jelenin grob. Kuća je čini se, srušena, nikada nije imala snage pro vjeriti, ona ju je ostavila nepromijenjenu tamo, odakle se ništa nikuda pomaknulo nije. Moguće je mogla stati pred nečim čega više nema, olakšati moguće strašne psine koje će slijediti koliko god mi obični i prosječni bili: imali smo nesreću da živimo interesantan vremenski odsječak, na pro blematičnoj geografskoj širini! Rekla je, ovdje, da sprdačina nije narodni običaj, naroda odavno niti bilo ne bi. Zaista, ona se prestala šegačiti samo jednom u životu. More je u krvi, geni su u moru, uz more čovjek je dru gačiji, ništa više nije stvarnije od mašte, predah umu pod prisilama, svatko je ovdje uvijek znao da su sveci lukavci, a svi lukavci nikako nisu sveci, pa se mi, malo čudimo! Od ratnih vijesti u ovaj dan različite su samo slike djece na ekranu, ranjene, umotane u krpe nalik zavoju, u sobama neodređenih ideja, u krevetima, moguće bolničkim, s burkama umjesto posteljine. A Mulla Omar objašnjava kako je nemoguće predati Bin Ladena, protivi se vjeri. 213

Ranjenu, umiruću dječicu snima talibanska postaja. Pregladnjelima ne paše američka hrana, od voćnih su se želatina prosrali i dehidrirali. Pa, ono malo hrane ako je uhvate, s neba je došlo, kao i bombe uostalom! Američka djeca odsad skupljaju po dolar svatko, pomoć ratnoj siročadi i siročićima svake fele, napaćenim malenima u dramatičnoj kontradikciji prava, obaveza, načina, razloga, predsjednika, mula i svega suprotnoga. Plima osame raste u svakom od nas, umiru svjetla saznanja jer On te mrzi. A ti? Bogu je nešto u nas i u Joba vr lo antipatično, racionalna je forma svijeta – zlo. U doba žrtava i krivaca, ako drugačije uopće postoji. Snaga prašine i savjest mraka... Nešto se ceri: meni dođi, tebi dolazim u konstelaciju virtualnih mreža i početka civilnih ratova, mo guće je da ih ne bude kako smo ih mi razumjeli, nije mo guće ipak, da zato bude lakše. Sivi, ništa su i gore od toga prema vatrama, i krstitkama u jesen, naslonjenu na trula vrata. Ivanjski kresovi, opne pucaju, u njima lica, lice oca, tijela u trgnutom bijegu od smrti što se približava i nema idućeg podneva. Literat je postao ružmarin iako svi ima mo obrede, i djeca, osmjeh ujutro i uvečer, gdje je to još tako? Pa onaj tko nema sumnji, neodgovoran je, savjesti nema! Još nešto važno, svatko se još danas mora odlučiti. Kromatski naravno, zatim stilski, umjetnički, etički i moralno. A mogućnosti su između epike i leadershipa! U Evanđelju nema jednog jedinog elementa koji bi imao vezu s Inkvizicijom, nikakav sadržaj islamizma ne od govara fundamentalizmu, rekla je. I, ogorčeno: To jednostavno nije tako, to su klamorozni slučajevi naslova u me tastazama zvjezdanih krivica, čireva, mučnih izvora rođenja svjetova. On te mrzi, a ti!? Ne, svetih ratova nema. Rat je kriminal i autodafe Sotone koga valja obeščastiti kao čin vjere! Gott mit uns! Al Jazeera, propaganda i tko sve, lice čovjeka unezvje reno, obraslo, nije od ovoga svijeta, lice govori, glas se lomi, 214

glas, čovjek, prevodilac prevodi na lomači vlastita glasa, i da je izmišljeno bilo bi previše. Trebalo je pretrčati između dvaju mitraljeskih gnijezda, za zatišja svega stotinjak metara, pod paljbom dužinu vječnosti. Na grudi stisnut sinčić, mali hoće plakati, otac mu rukom zatvara usta. Mitraljezi zastali da razmisle, otac trči, prelazi stotinjak metara za život. Ima sreće, prošao je, mitraljezi nastavljaju rabotu... Grli sina, sretan, sin u naručju – zadavljen! Rukama vlastita oca, mrtav, mrtav... *** Ne zna ona upravljati riječima pa tišina pokriva sve u srcu. Plač je s dna, mjera sviju stvari, svih koje su se dogodile, onih koje su se mogle dogoditi, koliko sviju koje se nikada nisu dogodile. Plač s dna, daje Bogu zakone, ljudske, i crte lica, čovjekove. Nestalne spirale na mjestu loma svjetlosti i crnila sipe, čudi se ona, ideja se ruši, drama, religijom svladati patnju i probleme, nonsens in termine? Za Mater Božju, homo leć! Koliko hoćeš da traje ovaj dan?! – odgovorila je sebi. *** Novo jutro i poziv planine njoj da umukne, poziv na isposništvo, relativnost usamljenosti pred oltarom Nature, dolje more, između nešto mjesta za nas od poslije posljednjeg glacijalnog doba, posebna dimenzija do danas i do nje, raspolaganje dimenzijama, poštovanje izazova, novo po glavlje poštovanja čežnje za visinom i neodoljive želje da se zaroni u svetost elemenata. Poraženom je unutrašnjošću ovog žilavog stvora lagano ustajao šapat života. Drečao je suludim smislom beskrajnih ljestvica autografizma i ruganja najopakije vrste, voce dal sen sfugita, ipak, demon dobre prilike u doba kad su mogućnosti postale nemoguće, izgorjeli predjeli, govorila si je, nada mimo logike i uporabe, rješenja što su sve

činila poraznim, relativnim, ali zato skupim. I tako, posljednje se vrijeme sve češće osjećala komadno, rekao psihić “bolje joj je”, i još je rekao da bi sada bio trenutak da sasvim prestane piti. Nije međutim naveo nikakav pažnje vrijedan razlog za takovo što. Ona je pak sjedila nekako bohemienne u ova zadnja doba, očajna kao bik škoji trlja snijeg do trave, odnekud se vraćala, govorila: Svi smo mi činjenično sans papier, bez priča o hrabrosti, ekonomiji, globalizaciji (onoj od “gene ralne pljačke na globalnom nivou”), dalje, o zanosima i o smrti, te ostalom životnom priboru. Ipak smo dobro opremljeni za taj pothvat, rekla je, ma koliko bi najradije bila svoj pas pa da nevinim pogledom povjerenja ne nasluti koliko su tragedije veće od nje. Ovako bi u snovima, da ih ima, gledala mrtvu ljubav, slušala glasove s mobitela, glasove onih koji će idući čas poginuti pod ruševinama američkih nebodera, a iz istih razloga iz kojih je u Afganistanu, otac zadavio sinčića. Iza zatvorenih vrata domova, stvari su manje jednostavne. Nebo je zrnje običaja. Moguće nije istina, rekla je, ali ja hoću da vjerujem kako je Troja pala. Zarobit ćemo Princa, a ti ćeš ući u povijest, Jelena, ženo koje nema. Penje se voda i kao voda, učinit ćemo neponovljivo. Može to biti nova Revolucija, recimo mir Izraelu i zemlja Palestini, može biti i Freud kao potreba upotpunjenja agresivnosti koje u ambijentu nema. U nama je ona, osnovna skica naše mape i izvedbeni plan, rekla je. Netko je ipak trebao pojasniti gospodinu Sigmundu kako psihoanaliza oduvijek postoji, on je samo još jedan Freud, antifona Salve Regina. Sve u svemu, rekla je, sa životom igraš partiju po njegovim pravilima, rošada nema, ali ako si oprezan, stići ćeš partiju proanalizirati. Ako je nona škrto, i od janjetine brodet pravila, meni je i gore, smijuljila se ona: svijet mi je konsteliran od dnevno loših vijesti, ako ništa: Superman je peder – a prije devedesetih, bio je moj porte-bonheur, no, i nije me briga! Istina će biti nova nakon našeg susreta na mjestu poezije i avan-

ture, u šumi Lužini gdje je špilja u kojoj su Kastàvci bogove i duhove ostavili da idu Grad graditi, zemljom se zabaviti da razluče misli osnovnog odnosa od onih, koje to nisu. Bio je to čas kad su mislili da gospodare svijetom i, nisu bili sasvim u krivu. Eh, Kastàvci... Čuju se zečevi koji se razmnožavaju; leptiri začavlani na dasku čuju se, i predrasude, i Hrvatska je otok, sa svih strana, napadaju svi elementi, Sumrak bogova, banalno je zamijenio Posljednji sud, herojska je dimenzija Boga ubojica, ratnik i borac. Ja imam svoj kraj u vjetru, pjeva još jedino Ciganin. Netko je kazao: Israele, se tu mi ascoltassi! Krleža je mislio da “nigdar ni bilo da nam ni tak bilo”. Njoj je pak bilo konačno jasno da je organizam, jedini mistični domet dostupan svakom pa dakle i njoj. Ovo s Krležom krivo je, ali je istinito! Sluša stoga, kako svijet razgovara o terorizmu i čeka razgovor o miru. Gleda organizirano uništenje, pogrom, mistifikaciju sile i nasilja, znanstvenost klaonice. Umjetnost govora ojačala je, misli ona o vijestima u sedam i trideset, ojačala jer je orakula više; novi sofisti o svemu govore, do vjere, do insinuacije, do pojma sumnje, entuzijazmom hijena prema poeziji. Ali, strpljenja! Pogledat će na nas bogovi. Dat će oni, svakom od nas. Dat će, svakom ono što mu je suđeno! Pa da život nije šaljiva pojava. Ona je konačno našla nekakvu kuću da ostane, nasmijanu neku i blistavu obalu, čarobne eklipse Sunca i Mjeseca, preko nedaća plešući ruke sklapaju, dijele svijetu: Zbogom, obalo! Zbogom i vama, potražite mi lice, ali lice mene, djeteta! Voda je zemlji iskopala srce, u špiljama. Znat ćemo jednom da su Bogovi napad energije koja jest materija i arhetip poziva iz noći paleolitika, Ares prolazi kroz nas, nastavlja, dalje ide božanski i sveopći, svirepo nama vlada. A mi, mi ne smijemo odustati. Tezej je u Sudu Apolonovu opravdavao ubojstvo u svojoj obrani. Prvi, i uspio je! Sjajni borci su u svima nama jer milijuni njih su dio nas i krajnje drugačiji. Što se ostalog tiče, mislila je, nesretna su dje217

tinjstva passe, ta čudna potreba nesreće i zbunjivanja, beskrajne nostalgije i nismo bili mi, koji smo bacili anatemu. Kako bilo, više se nema vremena, a šutnja nije nikad nekorisna, premda ne govorimo zato jer nije u našem registru. Ne otkrivamo boje u trenutku inspiracije trajanja, stanja koje nije blazirani akt stvaranja. Rekla je, kad sam se oprostila od djetinjstva, bilo je to ustvari obrnuto! U biti moj osjećaj da sam željela biti objektivna, ipak; malo sam prepoznavala što je bilo toliko veće i iskreno egzaltirano, kamenolome, pustinje, vremena u objavljivanju između tisuću pitanja, konjica, čitav program u imenu joj, Borej, zmijorepi vjetar sjeverni. Strašni predznak protumačismo mi da je govorio istinu: Bacite ga niz zidine! Bilo je to, u Gradu, rekla je, a bilo je i zabranjeno da se iskrca na obalu, opet će se Talamon braniti s broda. Mislila je, one su lagano plovile, misli, i malo mira... Pa je htjela zemlju kao boginju širokih grudi, iz kaosa izašlu da bude mjesto sklada i borbe, istom ljubaznošću prepuštena bijesu i ljubavi, hrabrost za oboje, unutarnja osobnost zavođenja, dara, ne moći. Knjiga je to koju sveudilj pišemo dramatikom tako sličnom našim danima, a opet, tako različitom. Slušala je nepodnošljivo kuckanje stare ure kako rastače kaos raspučenih velikih ljudi. Is tom vrijednošću kao mali strašljivi stvor, genije, dvojnik, vampir, sve isto, škripući mrmor optimalnih procjena muti svaku stvarnost, zatim smrt, spretnu reputaciju preostalih izlazaka morskih nakaza i alimentarne frenezije, ogavno iskorištavanje bočnih mogućnosti. Naših ulica, mislila je, ima sve manje, njihov je anarhični karakter zaostao i bes predmetan. U velikom gradu s lukom, mi nas tražimo, zaprepašteni. Kako je i mislila, motivacijom zahvata nakon brodoloma. Rasvijetljenih očiju, neobično sklepanih sjena... Na putu kući skrivećki i za svaki slučaj, pljucnula je za crnom mačkom. Ali, zato su mačke imale stila, začuđeno se osvrtale i mislile si svoje. Tu joj je i trinaest, broj izdajice, četiri znači smrt, njoj tek riječ krivo razvijene civilizacije i ništa više, paura fa novanta, bez elaboracije panike u 218

stvarnom stjecaju okolnosti kad ruka na grudima žene postaje izvršenjem jer nema broja u polupostojanju nakon tragedije ili začaranosti mjesta potvrde ili negacije. Kao ona priča o zvonima pod površinom mora, koje se ne sjeća, ali koja je čupala žile i samom beznađu. Ondina je bilo ono ime. Pa neke naše Atlantide, potonule, rekla je, i gdje smo svi mogli mnogo, znali malo, niti znanje svetosti, niti poštovanje nečega što više nikada nitko neće znati. Rekla je: Tajnu nesigurnog pijeska s onom jednom jedinom stopom. Bez dolaska, bez odlaska, ništa prije, poslije – muk. Iskustvo, rekla je, sjećanje na grijehe i pogreške kao teret bi odložila, nešto znanja kao bogatstvo predala, da je samo ne ostave samu. I rekla je, zlo je bilo ovo, nitko ga ne naziva imenom, ali popis simptoma diže kosu na glavi: razotkrivenih živaca, vršnjaci moji, skupljamo grijehe rase, mračnim nagonom da razumijemo. Ali znanje ne poznaje neprijatelje, samo fakte. Rekla je: Fakti, odnosi, vremenski poredak i red stvari, najgluplja su naša iluzija. I tako je stigla do psihotičnog neraspoloženja, apatije komornog odraza i alkemijske imaginacije o sebi koja svijet zna, a zna je i Had. Imamo dakle pravu sliku i nema slutnji. Ako naiđe čas nerazumijevanja, e pa, radi se o zaborav ljanju ili je to onda kada više ne treba učiniti niti korak, sve će se okrenuti ludilu ili ćeš se naći negdje drugdje. A to više ne može dozvoliti. Kad je već ostala, morat će stajati uspravno, u Gradu, na brdu pored šume gdje vladaju zakoni Druida, Ilira, rimski zakoni, malo niže, naši bezakoni. Bo žanstva su na svakoj visokoj planini, monstrumi u moru, mi na uskoj traci između, nad nama zodijak, sudbina i put svega čovjekovog, glave vještice gospodina Nordena i naše i kastavskog su kapetana preslicun v’rit badnule. Kako dobivamo, predajemo vam bez osobne odgovornosti. Pa ipak, neće vam faliti mrvu hrane i stisak ruke, to je u Primorju sigurno. Ali, samo ako je nužno! Čin rudimentarni, a našu civilizaciju, eto, baca u bijes. 219

Nego, uozbiljimo se, sjela je ravnije, uspravila kičmu da se iščupa iz zapetljancija. Kako bi se njezin psihić veselio! Nikad joj nije bilo jasno zašto, i što je njega briga kad od luđaka živi? No, bila je riječ o nečem drugom, o tome, kako je sreća da lice ima sprijeda a guzicu otraga, a što je zacijelo zato da vidi kuda ide, a ne da gleda sve ono što je do sada posrala. Osmjehnula se. Zbilja si zajèbata, govorila je jedina draga prijateljica, ona koja neće pisati knjige jer bi bila neraspoložena. Nije ta pojma imala koji je odgovor na pitanje ima li magare duge uši što je tovâr, ili je takav rođen. Doduše ni sama odgovora ne zna, ali je pitanje veseli. Tako su došli dani kada je govor o svemu izgubljenom i sama razumjela kao nametljivost. *** S noge na nogu pa po Opatiji u uklet sat jutarnji kad svi još negdje budu, nedjelja će uskoro svanuti. Sunce joj na desnom ramenu, spadalo nijedno. Ona promatra svijet, dobre je volje zapravo. Ne ljuti je ni hrvatsko slugavanje pa eto park je opet nekog, sifilitičnog Austrijanca koji je u Villu Madona čak dva puta nogicu položio i bečku je balerinu susretao, što u našemu selu drugačije vele, a i za balerine, ali prosto je kao naziv i imenica, dok je činjenje, uvijek za raspravu. Kako bilo, i Čehov je jedan svoj lik natjerao da kaže: Opatija nije selo. Tu treba biti comme il faut! Opatija tada moguće i nije bila selo, danas nije grad. Bili su, i jesu, neopisivi gigantski hrastovi nad morem, smreke... to je dobro. Mig vjetra nasmijana, grane se pokolebale, glanca on pročelja da se jutru sjaje, nitko mu se ne opire, magleni, između najtanjih izboja nature veliki Valce brillante u Esduru. Nedjelja. Obećanje besmrtnosti i molba Izidi, miris marcipana iz hotela, ex voto i sami zavjetni darovi, govorila si je Hamleta od sinoć, krivo i sa svojom verzijom stvari jer san i podsvijest od istog su materijala, a sjećanje, u osjećajima samo, bît. Da se sjetimo, da zaboravimo, stilske

220

vježbe, kirurgija četvrte Bramsove, sjenom, ali i svjetlošću častiti smrt, razumjeti život... ... Govorit ću joj bodežima, ali neću se njima služiti. Riječ se diže, ali smisao gmiže, majko, i da niste, majka ste mi. Početak loš je i još gore čeka, ubiti kralja, da lady, to su bile riječi! Stide, gdje ti je rumen? Stani, dragi Hamlete, kralj dronjaka i krpa, zaštitite me staze nebeske! Ne zaboravi me! Majka ti je užasnuta, oduzeti boju te bih umjesto krvi suze prolijevao. Gledajte, odlazi kroz vrata... Izbjegavajte sadašnjost, laku noć, ali ne idite u krevet moga strica, pisma su zapečaćena, laku noć, majko! Pokrov bijel kao snijeg, kiša suza ga prati. Kažu da je sova, bila kći pekarova. Kočije! Narod je smućen i tajnovit, bili smo prespori pa smo junački bitku prihvatili... Ovo je ružmarin da me podsjeća, ljubavi, sjeti se... Bog bio uz vas u smrt muljevitu! Moramo govoriti precizno, a voda vraški uništava mrtvo tijelo, jadni Yoriče, gdje su sada tvoje rugalice, natjeraj je da se tome smije! Neka Heraklo radi što mora, ali mačka će uvijek mijaukati, preko krova sam odapeo strelicu i brata pogodio. Rastavite ih, ljuti su! Pravedno sam ubijen, moj dragi Hamlete, kakav zločin, Hamlete, umoren si, otrove, dovrši svoje djelo! Sad, gdje da primimo zahvalnost?! (Da ga raskomadaš na atome, ništa mu ne možeš, ipak, jadni Shakespeare, ni on njoj ništa ne može!) *** To je dio nas koji sanjamo, on je govorio, i ja sam vjerovala u darove i znali smo da govori o čuđenju, da smo odgovorni za svoje snove i vjerujem da je dio volje moje u mom Bogu, u elementima koje mu odsuđujem. Atmosfera 221

pasionirana, stara i s vlastitim osvjetljenjem. Kao Orest glavu je zamotala ogrtačem, još za jedno vrijeme, mislila. Tako je dobrovoljno žrtvovala najbolji dio sebe, ali i najperfidniji. Žrtve rođenja, ali ima i drugačijih dijelova puta. Onda kad ne vjerujemo, rekla je, sve treba smiriti koliko je moguće, čekati vijesti, iako se ni tada ne može biti siguran. Ubijanje lava bio je zadatak kandidatu. A ona je pomalo kretala u tu uru prema Kastvù i kući. Kao najstarijim putem svijeta, Ulicom procesije, putem prema Ištarinom hramu, ponavljala je ona. U času kad nije dan i nije noć i jesen će uskoro započeti pjesme tužne, žute i crvene, mokre i modre, predane i prognane... Govorila je iznova. Sve se dijeli na vojsku od beskonačnih tisuća ljudi, od Asirije do Kuće sastanaka i življenja na rubu oštrice odbijanja, Jese njina smo odbolovali pa ostavili s Tolstojem one godine u Beogradu kraj kioska s kobasicama, a prije ušuljavanja u Klub književnika, gdje je konačno ostao i Andrić. Sad nema kraja pučini kroz Vela Vrata, pa ni njih nema. Bila je kolosalna mladost pa prošla, i ne zna se koliko to stoji u terminima žalosti, diskontinuitetu snage, gustoći energije dok se zračenja povećavaju. Sami zračimo tek u diskretnim kvantima. Ozbiljno, bićem, jedinkom, vladaju strasti te će s nama, i one put nepoznata, jakoj sunčanosti istog ovakvog mora, jednakim suprotstavljenim stranama prema nečem, opet istom. Udaljit će se u tvom sjećanju i ti ćeš naviknuti na njegovu odsutnost - govorila je sebi tisuću puta. Sjene su sjedile u Loži Grada. I sunce uđe u neki sat, pa kraj ljeta, i košmari... Košmari bure da je zaštite od tisuću straho ta samoće. U času, u sebi, osjećala je svu njezinu snagu i, pogađala u vlastito srce. Dok noć pada po Lužini s bezbroj stražara pod krošnjama, i ljubav naiđe na pamet, staccato amabile, i sveti odred ljubavnika: “Neka najstrašnijom smrću umre onaj tko ustvrdi da su ovi ljudi umrli čineći nešto čega bi se stidjeli!” Ljubav oplićemo smiješnim kletvama, ljubav, svi to znaju, ali nitko ne može tako dugo živ jeti! Barem ne ovdje u vrhu Kvarnera i zemlji, zapadno od oblaka. Pa, ni u njezinom životu nije da nije bilo ljubavi, 222

one, uobičajeno muško-ženske nomenklature, zajedno sa spiskom nepodmirenih računa. Toga se sjetila onda u Rije ci, nasred Korza pa malo po strani, ispred Banke, a preko kanti za smeće. Vidjela je lice, prepoznala sekundu i neko liko desetaka godina, između njih je prolazio bidon od sme ća, ona je prolazila lijevo, on je prošao desno, nije se okrenula, osmjehnula se, on se najvjerojatnije osmjehivao: kud` baš preko kanti od smeća?! Ili je nije prepoznao, što se na isto svodi kao polog zaboravljene vjere, sjećala se riječju zastalih i da je dalje mogla fikcija, mutan osjećaj ili sreća, ono što nije razumjela, niti jednu notu nije bila u stanju po novno čuti: u kubicima prostora ne odbijajmo radost dje vojke koja će postati ženom uz obalu koju nismo vidjeli i pjesmu koju smo umetnuli u naše čuvanje slobode, poglede prema zvijezdama, pijani osjećaj moći otrovnog bogatstva. Makar više nije bila, život je bio, otvoren i herojski. – Rođen na konju, rekla je, tamo će biti strah i morat ću obećavati. A nikada nisam dala niti jedno obećanje... Načini našeg dobivanja kada se približe oči i maske, kažu: Reci – da! Rekla sam – “da”. Zadnji put i za radost. Mati je u tom snu čvrsta bila: – Ako ti hoćeš, i mi želimo! Nikada nismo spominjali razmjere te noći goruće. Me lankolija lova u galopu, znali smo da je nešto prošlo. Ona je ostala uzbuđena i nije više mislila na to. Kad je krenula, živjela je s nečim izvana, da jednom skonča sama i da nema pravo. I što je to pravo? Kao Eho, nije mogla prva progovoriti, kopnit će dakle među klisurama, dok od nje ne preostane samo molba: Ima li koga? ... koga? ... koga? ... koga? ... S vremena bi je bjesovi napali, kaži “da!”, kaži “da!” I tijelo koje je onda prošlo pored nje, blagoslov onog “da!” iako to nije bilo u njezinoj naravi. Ni tada nije bilo ono o čemu je mislila, ali nastavljala je zagrljaj, molila: – Reci “da!” Reci “da!” 223

Još je ovdje, i kako to nije bila žalost, bilo je dublje i gdje je nemoguće utjecati, a ne gubiti ništa od ljubaznosti. Rekao je: – Treba priznavati regule plemena, treba znati u sedlo se vinuti. Ona je pjevala. Rekla je: – Ne trebam klan, što će mi upravljači, rizik je velik. Ti ćeš doći. Rekla mu je i mislila na sedamnaest svojih nevinosti i majčinu ruku na kosi, iznimno, na svoje rumenilo i da je bi la – lijepa u onoj jednoj egzaltaciji, kao maslina ili osjećaj nečijeg divljenja – ti si Artemida Obješena, barbarska, i ži vot si životinja! Pravila nisu izmijenila nagnuća spriječenih, ali ona je odustala, nastavila je proricati kao Kasandra, kao njoj, nit ko joj nije vjerovao. Govorila je: Maštanja ćeš pričati kao istinu i skrivati da ne vjeruješ, neveselo prkositi; kad svijet mislim, svijet stvaram. Iznova! Rekli su joj: Ubit ćeš ga! Ona je rekla: Da. Bez vida bitke i nerazumljivih kretnji izbora rođenih još u pustinji ili na planini, a tuđi su ratnici već prilazili. U regularnoj borbi vječnosti odluka i običaja nevremena u za ljevu bez dominacije pobjednika jer se na kraju svi sakriju. Svi se, isto tako, još prije, iznenađeni kolebaju – radi se o stvarima za koje ne vjerujemo da postoje pa prekasno pitamo, izgorjeli od žege prije izlaska Mjeseca. A taj, nika da ništa od sudbine nije vidio. Samo bdijenja obložena kamenom na kojem je napravljen Grad i kamenom odlukom: Irrevocabile!

224

I kraj...

Adagio cantabile

U samoće su vrata još otvorena. Ali, stanite, nemojte ići, na kraju svake priče neki je početak! Vjerni putovanji ma – kao zidina konstituiramo Grad i – ne opiremo se odlasku... Jer, tko zna što sve to zajedno znači? Ali mi, govorila je ona, neki noćnici Kronosovi, tih smo najznačajnijih sati treperavih trenutaka slušali zov i sumnjajući, ostajali uvijek do sutra. Kako rekosmo, rekla je, morat ćemo izabrati, srce, agoniju, vlastitu narav pa jednom, ako dođe, smirenje, što je to po sebi i koja mu je priroda, zatim samom kraju gdje ovo nije važno tek čut ćemo žubor ispunjenja kroz apokrifnu krošnju masline iz kutije “olovnih slova što su ponos branila” i kojoj još traže zamjenu u avanturi toka na tastaturi bez načela, presuhih oblikovnosti budućnosti. Što zato, mali unutarnji tutanj izgubljen u vječitoj vanj skoj gluhoći, sad se pregledno rastače u daljinu, u poseban ton, kod prvih je stabala Lužine... i čovječnost Papando pulove glazbe (čini joj se da je Žetva), kroz tajni prozor u Gradu i oko kojeg se dobro čuva da ne sazna čiji je barem dok je repertoar u redu. Čuje ovako: zadubljeni odjek trombona Ra, Ra, Ra, zatim ra, ra, ra, rezignirano pitanje na flauti, kòsa i fijuk zamaha, crescendo 225

violina, i smrt, i jecaj, i pokajanje, pamtila je Papandopula i što će joj taj podatak kad sve vlastito ionako neće zaboraviti, pitala je, opet klavir, truba, trombon, oboa, groznica ubrzanja po crno-bijelim tipkama, prihvaćaju svi, završno. Propast koncepcije, oboa objašnjava, fagot s obranom, dokazni materijal na prebolnoj koži bubnjeva... Presuda – muk bez opoziva! Dugo... Ponovno violina, navodi, konačno, nasmijana mudrost glazbe: Zauvijek, život će se nastaviti! Dolazi li to i do nje liturgijska tišina kraja ljeta u Gradu... bez fraza... nešto se osmjehivalo do mora slobodom živo od zalazaka Sunca, oblikom na uglatu glagoljsku azbuku, i od istoka ponekad, dolazi i čeka čitav dan na lijepu Imago na otoku od kamena, na kamenu bijela grmljavina i elementarni ostatak prostora, selektivni zaborav po našem odabiru, eto, događa se konačno ono, za što smo spremni... Rekla je, uvijek ima zraka prije zalaska koja sve puni obećanjem. Ovo je, ili ono, rekla je, ili niti jedno od toga put po granici. Nešto posebno, tako posebno da je nemoguće da ga bilo tko tako velikim vidi, to svaka majka zna. *** Ona se sjeća... on, malen... na svaku kap kiše kihne i... nasmije se...

Kastav, 2002. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna.

226

POGOVOR

Milan Kundera lucidno je zaključio kako roman u da našnje vrijeme više nije ispovijed autora nego ispitivanje što je ljudski život u klopci u koju se pretvorio svijet. Nevena Šegota u svojem romanu 9.57 upravo nastoji dokučiti kako se izvući iz klopke, kakve su mogućnosti i postoji li one uopće, razmatrajući problem konstituacije subjekta i proces definiranja sebe kroz čin pisanja. Ono pritom poprima oblik svojevrsnoga putovanja – psihičkoga – u kojem se vremenom i prostorom putuje mislima. U romanu se afirmira Bergsonovo unutrašnje Ja (le moi profond) kao prostor čovjekove svijesti i potpune slobode odijeljene od konvencija koje je nametnula objektivna stvar nost. Naglasak je na psihičkoj simultanosti pa se vrijeme relativizira, a povezuju se vremenski udaljeni sadržaji svijest i podsvijesti. Stoga je pred nama roman ispovjednoga, monološkoga karaktera kojega prati nelinearna, raz mrvljena kompozicija išarana asocijativnim, meditativnim i introspektivnim pasažima. Fabularna struktura na izravan način slijedi logiku misli: rastrzana, osjetljiva, neurotična svijet uzrokuje disperziranu, fragmentiranu, rascjepkanu na djeliće narativnu strukturu, a fragmneti su, po logici mi sli, nepovezani, različitih predznaka i vremenskih modusa. Međutim, na okupu ih drži činjenica da su produkt iste, destruirane ženske svijesti. Premda osobno smatram da su 227

podjele književnosti i inih umjetničkim područja na muška i ženska sasvim nepotrebna i suvišna, romaneskni prvije nac Nevene Šegote razmatra neke od toposa tipičnih za tzv. žensko pismo: djetinjstvo, odnos prema majci, maj činstvo..., štoviše subjekt vrši inventuru vlastita života pa nastoji (re)definirati svoj odnos prema navedenim motiv skim sklopovima, ali i društvu te ustaljenom, petrificira nom, a time i bezličnom poimanju morala. Uzrok stanja nesretne svijesti treba tražiti u subjektovoj krizi identiteta, odnosno u potrazi za istim jer je Tko sam? temeljno pitanje na koje nastoji odgovoriti ovaj roman. Stoga alkoholizam psihički rastrojene Kastavke na pragu poznije životne dobi možemo promatrati tek kao metaforu za njezino košmarno stanje svijesti koje je podložno burnim i čestom promjenama, o čemu svjedoče i glazbene oznake za tempo na početku svakoga poglavlja, a koje sugeriraju čitatelju kako se odvija tok misli subjekta. Svako poglavlje u romanu veže se uz određene simbole sjećanja koji su u svijesti subjekta ostali zabilježeni kao traumatizmi iz prošlosti. Ona nema snage da se promije ni pa se prepušta mislima koje su svojevrsni bijeg. Kao u i većini monološko-asocijativne proze, tako i u 9.57 subjekt vrši autoanalizu kojom autorica oslikava raznorazna bo gata duševna stanja kroz koje prolazi njezina bezimena junakinja tumarajući liburnijskim prostorom koji je tek kulisa kojom se ona kreće jer se prava radnja ipak odvija u svijesti koja svakoga trenutka prima brojne utiske iz vanj skoga svijeta. Posrijedi je hermetičan roman koji zahtijeva pažljiva i koncentrirana čitatelja, kojega zanima mnogo više od puke zabave. Dejan Durić

228

Nevena Šegota 9.57

Izdavači ADAMIĆ, d.o.o. – Rijeka, Zvonimirova 20a tel. +385 51 650 145, fax: +385 51 650 144 www.adamic.hr Matica hrvatska Kastav, Kastav Zakona kastafskega 3 Za Izdavače Franjo Butorac mr. sc. Branko Kukurin Fotografija na naslovnici Ivan Lesinger Računalna obrada Ranko Žilić Naklada 400 primjeraka Tisak GRAFOCENTAR, Zagreb

Tiskanje dovršeno u kolovozu 2006. godine PRINTED IN CROATIA August 2006

NEVENAŠEGOTA rođena je 1940. u Zagrebu. Od 1944. godine živi u Rijeci. Završila je Srednju tehničku građevinsku školu u Rijeci. Upisala je studij književnosti, ali ga nije završila. Radila je u građevinskoj struci, kao ugostitelj te novinar za Naši foji i Istarski glas. U Burzi je imala modnu kolumnu, a povremeno je objavljivala i u drugim publikacijama. Objavila je dvije knjige: Moda zauvijek (1995) i Ljudi, stvari, razgovori i 3 Marije (2001). Roman 9.57 njezina je treća knjiga. Danas živi i radi u Kastvu.