Tonko Maroević "Vasko Lipovac - most između kultura"

Tonko MAROEVIĆ VASKO LIPOVAC - MOST IZMEĐU KULTURA Poštovani predsjedniče Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, poštovana gospodo akademici, poštovani posjetioci, čast mi je i zadovoljstvo moći predstaviti u vašoj sredini umjetnika koji je donedavno djelovao u mojoj radnoj blizini, umjetnika koji predstavlja značajnu dionicu suvremene hrvatske kulture i likovnog stvaralaštva, ali i čovjeka koji potječe iz bokeljskoga kruga i koji nije nikad zanijekao svoje duhovno izvorište, svoje kreativno nadahnuće i svoje emotivno dugovanje sredini iz koje je krenuo u svijet, pa dakle i crnogorskoj narodnosti i vašem kulturnom krugu. Riječ je o Vasku Lipovcu, iznimno značajnom umjetniku i rijetko dragom čovjeku, koji je bitno zadužio splitsku i dalmatinsku stvaralačku klimu, ali je sasvim neosporno zaslužio da bude poznat i prihvaćen u znatno širim krugovima, a posebno u ambijentu iz kojega je izrastao i za koji je ostao čitavoga života vezan. Po brojnim poticajima iz rodnoga Kotora i po ključnim formativnim tekovinama što ih je dobio u Zagrebu, gdje se umjetnički školovao i u početku radio, Vasko Lipovac predstavlja plodan dodir dviju tradicija te tvori pravi most među susjednim kulturama.

Vasko Lipovac je rođen 14. VI 1931. godine u gradu velike tradicije, impresivnoga prirodnog okoliša i čvrste urbanističke jezgre. Već kao dječak morao je upiti ljepotu bokeljskog krajolika i sklad povijesne izgradnje, od romanike, preko gotike i renesanse do baroka. Posebno ga je jamačno privukla likovna baština, nataložena ostavština niza domaćih i mletačkih slikara i kipara, zlatara i klesara, skladnost i sjaj oltara i relikvijara, te se odlučio i sam baviti umjetnošću, stvaranjem skladnih ob1ika i primijenjene ljepote, Nakon osnovnoga i srednjega školovanja odlučio je otići u Zagreb, na upravo osnovanu Akademiju primijenjene umjetnosti. Možemo kazati da je imao sreće pri izboru mjesta naukovanja i specijalizacije, jer mu je ta ustanova mogla ponuditi u tom trenutku najviše.

Akademija primijenjenih umjetnosti u Zagrebu DJelovala je kratko vrijeme, svega par godina, i odgojila je samo dva naraštaja diplomiranih polaznika. Ali njezino osnivanje početkom pedesetih godina palo je u razdoblje određenog optimizma i izgradnje novoga društva, kada su ratne i poratne rane bile dijelom zaliječene i smatralo se da će se moći ići dalje i s potrebom estetskoga oblikovanja životnog ambijenta i radne svakidašnjice. Za razliku od tradicionalne Akademije

likovnih umjetnosti, pedagogija koje se sastojala u njegovanju i vježbanju klasičnih medija, na novopokrenutom visokom učilištu smjeralo se ovladavanju različitim tehnikama, znanjima kompozicije i likovne logike, mogućnostima interveniranja u prostoru i obogaćenju arhitekture.

Rane pedesete godine su bile i trenutak otvaranja obnoviteljskim i modernističkim tekovinama, doba oslobađanja od diktata socijalističkog realizma (ali ne i zahtjeva za socijalnom funkcijom umjetnosti, srećom i dapače!). Posebno je zagrebačka umjetnička elita bila sklona inovacijama i eksperimentiranju, nastojeći se nadovezati na napredne prijeratne tendencije u racionalnoj, konstruktivističkoj arhitekturi i dizajnu. S jedne je strane počela djelovati avangardna skupina EXAT 51, motivirana prodorom apstraktnih, geometrijskostrukturalnih shvaćanja u oblikovanju, s druge je Antun Motika izašao sa svojim „arhajskim nadrealizmom“ (1952), kao primjerom aktiviranja oniričkih i podsvjesnih slojeva, s treće je Edo Murtić izložbom „Doživljaj Amerike“ (1953), otvorivši šansu nadmašivanja predmetnosti dinamičnim rukopisom i žestokim koloritom, na sam korak od apstraktnog ekspresionizma.

Nastavnici na Akademiji primijenjenih umjetnosti možda nisu bili među najradikalnijim stvaraocima toga trenutka, no svakako su bili među najobrazovanijima, s prtljagom iskustva i erudicije erudicije stečene na europskim izvorima. Značajne figure kao Ernest Tomašević, Edo Kovačević, Željko Hegedušić i Branka Kristijanović (sve nekadašnji pripadnici socijalno angažirane i likovno elementarne grupe „Zemlja”), a naročito Kosta Angeli Radovani, odličan poznavalac teorije i prakse modernističkih tokova - premda sam prilično suzdržan u odvajanju od žive tradicije - bili su u stanju ponuditi učenicima, studentima sasvim suvremenu metodologiju, takoreći gramatiku, morfologiju i sintaksu likovnog izražavanja, te ih upoznati sa svojstvima materijala i sredstava podobnih za nesputano stvaralaštvo.

Nije čudno da je iz kratkotrajne Akademije primijenjenih umjetnosti uskoro izašla čitava plejada, inače međusobno različitih, umjetnika, snažnih osobnosti što su afirmirale na mnogim područjima od kazališne scenografije, kostimografije, crtanog filma, plakata, tapiserije, ilustracije, karikature itd. Nije ih karakterizirala izvanjska avangardnost ili programatska tendencioznost (štoviše, podjednako su se bavili apstrakcijom i figuracijom, zavisno od potreba i okolnosti), ali su svi bili upućeni na autonomiju i redukciju plastičkog govora, posebno skloni svođenju na

bitno i slobodnoj kombinatorici elemenata. Nabrojimo imena, od kojih većina već ima pouzdano povijesno mjesto u novijoj povijesti hrvatske umjetnosti: Zlatko Bourek, Jagoda Buić, Ante Jakić-Sony, Zvonimir Lončarić, Vasko Lipovac, Ordan Petlevski, Pavao Štalter, Mladen Pejaković, Nevenka Vučićević. Neki od njih su vrlo brzo izbili u prvi plan, neki su iz pozadine djelovali i postupno izašli na vidjelo kao tvorci individualnih svjetova.

Vasko Lipovac je bio među suzdržanijima i rezerviranijima. Nakon diplomiranja 1951. godine iskoristio je priliku da sljedeće četverogodišnje razdoblje provede kao suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića, što je bilo poput postdiplomskog studija i specijalizacije, a svakako je značilo mogućnost napredovanja, sazrijevanja, upoznavanja društvenog konteksta i dobijanja prilike za rad i zaradu.

U vezi s Majstorskom radionicom su i prve Lipovčeve grupne izložbe, predstavljanja u zemlji i inozemstvu, a tako je došlo i do njegove prve samostalne izložbe, koja se zbila u Engleskoj u gradu York (gdje izlaže s kolegom Ordanom Petlevskim). U toj je fazi on još u okrilju geometrijske apstrakcije, mogli bismo kazati izraza koji je ponio sa školovanja kao disciplinu kompozicionog traženja sklada i primarne uravnoteženosti ploha i boje.

Drugom samostalnom izložbom (ovaj put bez društva) 1965. godine predstavlja se u Galeriji umjetnina u Splitu, gdje će već slijedeće godine preseliti, te tamo razviti punu agilnost. Dolazak na more, na Mediteran s kojim je visceralno povezan svakako će stimulativno djelovati na njegovu motiviku i ikonografiju, ali i na samosvijest i osjećaj dužnosti prema sredini. Vrlo skoro će se u novom okružju istaknuti i kao autor svježih vizija, svojevrsne sinteze arhaike i moderne, ali i kao stvaralac sposoban odgovoriti nizu zahtjeva i zadataka (od opreme hotela i javne plastike do novinsko-časopisnih i knjižnih suradnji). Iste 1966. godine predstavit će se i u srodnim, kongenijalnim, emotivno bliskim i primjerenim mu sredinama kao što su Kotor i Dubrovnik, a od 1968. godine počet će se redati nagrade, najprije na zadarskom „Plavom salonu” (koncentriranom na maritimne ili marinističke inspiracije), zatim na Cetinjskom salonu (1968, također), te na Zimskom salonu u Herceg Novom (1969). Već iz ovog nabrajanja vidimo kako nije zanemario ishodišnu regiju, ali Velika nagrada za skulpturu 6. Zagrebačkog salona 1971. godine značit će najodređenije priznanje u velikoj konkurenciji, te podrazumijeva da ga od toga trenutka nadalje više neće biti moguće mimoilaziti u bilo kojem

predstavljanju suvremenoga hrvatskog kiparstva. Naravno, nećemo na ovom mjestu nanizati sva priznanja i nagrade što ih je Vasko Lipovac za života primio jer ih je tridesetak, samo ćemo povremeno upozoriti na neki akcent ili dostignuće.

Možda je temeljno Lipovčevo iskustvo stanoviti povratak figuraciji, a u ključu čistoće i sažetosti volumena. Nema dvojbe da je ljudski lik povlašteni medij komunikacije, da ga svaki gledalac prima s većom ili manjom dozom empatije, prepoznavanja ili čak saučesničke podrugljivosti. Vaskove figure od samoga su početka imale i nešto ironičnoga, sardoničnoga, satiričnoga, ali isto tako i nježnoga, umiljatoga, miloga. Do specifične lapidarne formulacije kipar je došao u dijalogu s romaničkim srebrenim reljefima iz zavičajne kotorske katedrale ili pak parafrazom figura iz poliptiha davnoga mu sugrađanina Lovre Dobričevića.

Naravno, to nisu doslovni citati niti piratske posudbe nego kreativna reinterpretacija kroz filtar vlastitoga iskustva i prizmu modernističke redukcije.

Među prvim radovima „novofigurativnoga” sloga spada ansambl posvećen putovanjima Marka Pola za istoimeni hotel u Korčuli. Radeći taj ciklus naš se kipar i slikar morao prisjetiti mitskog vremena i bajkovitih prostora, okrenuti se simboličkoj i stiliziranoj naraciji kakvu je njegovala srednjovjekovna kultura na jadranskim obalama. Stoga je sekvence i epizode razradio kao dijelove poliptiha, dapače kao „predjele”, a figure odlučio predstaviti poput šahovskih elemenata ili „čovječuljaka” iz sustava signalizacije, ili pak čunjeva s kuglane.

Ohladivši skulpturu od „impresioznizma” i „ekspresivnosti” pretvorio ju je u ogoljeli volumen, čistu masu. Ali se potom posvetio ne samo obradi glatke površine (koristeći inoks ili obojeno drvo) nego pogotovo razradi dijelova, vaganju i odmjeravanju modularnih čestica. U jednom je času čak ponovo odustao od figuracije i pokušao samom kombinatorikom valjkastih i zaobljenih blokova cementa stvoriti organičku sugestiju ili skladnu ravnotežu komplementarnih oblika.

Najveću popularnost Vasko Lipovac je stekao zaokruženim ciklusima iz prepoznatljiva svijeta i svojevrsnoga vremeplova u nostalgičnu prošlost. Takvi su njegovi reljefi i slike s brodovima i lukama, kapetanima i mornarima, djevojkama i bijelim udovicama. Privlačnost često stripovskih rješenja sastoji se u sretnoj mješavini podsmijeha i uvažavanja, u umješnom oblikovanju prepoznatljivih pojedinosti što nikada ne pada u puku ilustrativnost ili karikaturu bez pokrića

plastičkih vrijednosti. A nema dvojbe da Lipovac s ljubavlju evocira stanja i situacije što ih pamti iz djetinjstva ili se oslanja na kakvu priču iz davnine.

Svojevrsno remek-djelo zrele faze jest velika serija od dvadeset i četiri brončana reljefa posvećena prizorima iz povijesti Kotora (namijenjena Centru za kulturu u tom gradu). U nevelikim dimenzijama kipar je uspio postići impresivnu monumentalnost, oplemeniti statičnost suptilnom modelacijom, obogatiti očiglednost znalačkom ritmizacijom. Svaka od epizoda sretno je individualizirana, tako da nema monotonije u slijedu i jukstaponiranju pojedinih ploča. Slično bismo mogli kazati i za parcele vratnica Crkve Blažene Ozane Kotorske, gdje je život priproste djevojke od zavičaja do samostana predstavljen epskom snagom i lapidarnošću koja kao da odgovara karakteru lika i ambijenta. A takva valorizacija ništa manje odgovara i varijacijama na temu Kotorske mornarice, rađenima za Pomorski muzej. Ne znam koji se Drugi umjetnik u tolikoj mjeri odužio zavičajnom supstratu, održao genius loci svjesno se ulančavajući u kontinuitete baštine i samozatajno se podvrgavajući morfologiji lokalnih likovnih „svjetionika“ (od ciborija katedrale do votivnih ploča iz Gospe od Škrpjela). Ali za Vaska Lipovca se zapravo i nije radilo o nekom žrtvovanju zahtjevima sredine, služenju modelima povijesne veličine, nego o sasvim rijetkoj sposobnosti ravnopravnog dijalogiziranja s ljepotom naslijeđenoga i suverenog dograđivanja na tim temeljima.

Uspostavivši vlastitu mjeru antropomorfizma, Vasko Lipovac je mogao raditi u raznim tehnikama i disciplinama. Tako je iz svojih skicoznih crteža izvodio i crnobijele i kolorirane grafike, slične je oblike „prevodio” u ulja i u obojane reljefe, a konačno je i najčešće radio likove u punoj plastici, povremeno udružujući pojedinačne figure u grupne ansamble, u parove ili kolektivne skupine analognih i paralelnih bića. Njihova je tijela uglavnom svodio na općenitu, sumarnu masu, na zbroj ili umnožak cjevastih udova, na valjkaste i kuglaste elemente anonimnih obilježja - tek tu i tamo s ponekim specifičnim akcentom.

Jedan od najcjelovitijih „problemskih” ciklusa tog autora posvećen je, ne slučajno, sportašima. Prava Lipovčeva opsesija bila je riješiti paradoks običnosti likova i neobičnosti situacija. Zato je započeo s figurom „Žonglera”, likom loptaste glave i loptastih šaka koji se poigrava nizom lopti kojima je okružen. Dakle, uspostavio je strukturalne veze između „živih” i neživih sastojaka. Zatim su uslijedile varijante na temu „Gimnastičara“, postavljenog u razne položaje i stavove (stoj na glavi, preskok preko letve, vježba na kozliću, itd.). Neke je igre

predstavio u prostoru nogometnu: momčad na terenu, vaterpoliste u moru, veslače na svojim brodovima.

Ali daleko je najopsežniji, najambiciozniji i najdiferenciraniji rad posvećen sportu izložba pod naslovom „Biciklisti”, koja je prvotno ispunila čitav zagrebački Umjetnički paviljon, a potom prikazana u brojnim drugim mjestima. To je šezdesetak drvenih figura, posjednutih i nagnutih tijela na vozilima, različito sabranih i motiviranih u vožnji. Ne samo što su majice i dresovi različito obojeni, nego su i dimenzije i geste pojedinih likova (pa i sama njihova lica) specifično diferencirane i individualizirane. Takoreći, malim mijenama i pomacima ostvarena je neophodna živost dinamične situacije.

Puninu i širinu svojih sportskih interesa Vasko Lipovac je pokazao 1989. godine u Sarajevu, povodom Zimskih olimpijskih igara, predstavivši se izložbom nazvanom „Igre”. Razrađujući temu i obogaćujući registar, došao je do toga da je pozvan za izlaganje i u Olimpijskom muzeju u Lausanne-i, a nakon toga dio je njegovih radovao ostao i u stalnom postavu tog muzeja. Uz to, na istu je adresu dospio i Lipovčev spomenik košarkašu Draženu Petroviću, izvedbu kojega je dobio na nacionalnom natječaju, riješivši zadatak primjernom dosjetljivošću: figura u karakterističnom pokretu vođenja lopte isprekidana je paralelnim cezurama, čime je statični blok dobio adekvatnu ritmizaciju, gotovo vremensku dimenziju.

Lik sportaša i količinski i vrijednosno jedno je od središta Lipovčeva opusa.

Razlozi za to mogu se naći u umjetnikovoj naravi, u njegovoj želji da depatetizira i dehijerarhizira spomeničku funkciju kipa, da kip prizemlji, učini bližim i prihvatljivijim običnom čovjeku. Osim toga, popularnost sporta pridonosi svojevrsnoj tipizaciji objekta, njegovoj generičnosti i pripadnosti masovnoj kulturi.

Nećemo kazati da je Lipovac prihvatio ideologiju i morfologiju pop-arta, ali je ikoničnost i mimetičnost svijeta spektakla iskoristio kao amalgam za lakšu komunikaciju s publikom. Osim toga, motiv sportaša mu je dobrodošao i kao korektiv inače, naizgled, pasatističke okrenutosti prema „malome starinskom svijetu” primorskih gradića i nostalgičnim putovanjima u prošlost.

Nećemo reći da je od gimnasitke do erotike samo jedan korak, ali Vasko Lipovac se s vremenom, postupno, usudio da svoje „pripitomljene” likove zamisli i kao „figurae Veneris“ , to jest da ih postavi kako umjesto skladnih i dinamičnih pokreta izvode „one smiješne kretnje”. Vaskov erotizam podjednako je nasmiješen

i humorno oslobađajući, ali ni u kojem slučaju podrugljiv, a pogotovo nije izazovan ili izravan (jedino što se poigrava baš s voajerizmom).

Sloboda i ležernost s kojom se kao umjetnik kretao motivikom razigrane tjelesnosti i kolektivne zaigranosti, nije prIječila Lipovca da se s vremena na vrijeme posveti i pretencioznijim zadaćama, ozbiljnim narudžbama, tzv. društvenoj funkciji kiparstva (i slikarstva). U gradu Splitu, u kojemu je kontinuirano djelovao do smrti 4. VII 2006, ostavio je u raznim prostorima znatan broj radova, a njegov posljednji atelje i danas čuva relevantnu zbirku, koja ga predstavlja u svoj širini kreativnih raspona Nećemo propustiti spomenuti kako je pred tim ateljeom njegova velika javna skulptura „Plavo stablo”, remek-djelo strukturalne čistoće organičkog nadahnuća.

Nećemo mimoići činjenicu da je Lipovac izveo desetke varijanti kipa „Marul”, namijenjenoga nagrađivanju laureata na splitskim Ljetnim igrama, a da je konačno figuru Marka Marulića, amblematskoga hrvatskog pjesnika, uspješno izveo i u spomeničkoj verziji (postavljenoj u Vukovaru). U vremenima kada spomenici često boluju od isprazne retoričnosti i bombastične gestikulacije, dostojanstvena, smirena, u volumen zatvorena i zaokružena Lipovčeva statua Marulića primjer je suzdržane skladnosti i plastičke uvjerljivosti. Slično bismo mogli reći i za nekoliko kiparevih verzija Raspeća, nekoliko figura Adama i Eve, a naročito za veći broj varijanti kipa Svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika (što ih je Lipovac namijenio bliskom mu i dragom Gradu u vremenima njegove patnje i ugroženosti). Među skicama u ateljeu sačuvani su i prijedlozi za spomenik Miljenku Smoji, posljednji zadatak kojim se Lipovac uspješno bavio.

Treba spomenuti da je osim figura slikar i kipar učestalo tretirao i pejzaž, uglavnom sintezno i reduktivno, no gotovo obavezno s asocijacijama na bokeljsku situaciju morskog zaljeva okruženoga visokim brdima, strmim kamenim klisurama.

Osim toga, gotovo testamentarni ciklus posvetio je motivici „Vala“ svojevrsnoj instalaciji paralelno postavljenih i ritmički rezanih metalnih ploča, obojenih u razne nijanse plavila i modrila. Riječ je o aluzivnoj apstrakciji, o strukturalno komponiranom ansamblu, čime se Lipovac na neki način vraća i svojim počecima i na egzemplaran način zaokružuje svoju životnu i radnu putanju.

Vasko Lipovac je imao i ima neobično snažnog odjeka u sredini svojega djelovanja, njegovo je djelo voljeno od vrlo široke publike i cijenjeno od stručne

javnosti i kritike. Posebno često je o njemu pisao akademik Krupo Prijatelj, dugogodišnji direktor splitske Galerije umjetnina i odličan poznavalac bokeljskog povijesnog konteksta. Prateći ga takoreći od starta u jednom je času zaključio: „Govoreći o njegovoj tako specifičnoj i originalnoj umjetnosti nisam mogao mimoići nikad njegov jedinstveni izvor nadahnuća, Boku Kotorsku, taj njegov čudesni zavičaj koji ga je stalno inspirirao i pratio i bio ključna točka jednog svijeta prepoznatljivog i originalnog koji se s punim pravom može nazvati atributom ‘lipovčevski’, a koji je jasan i razumljiv svakom ljubitelju naše suvremene umjetnosti”.

Vinko Srhoj vidio je u Lipovčevu radu „monumentalnu sintezu koja stoji na kraju dugotrajne purifikacije ideje o obliku kojemu se ništa ne može dodati ni iz njega oduzeti”. Joško Belamarić je rezimirao saldo opusa: „Vasko je za nas izgradio čitav jedan slikarski i kiparski teatrin, originalne, svoje verzije božanske komedije dell’ arte. Na njegovoj pozornici tijekom više od pola stoljeća za nas su nastupale figurine koje su nas svojom igrom, svojom zamišljenošću, ali i svojim ‘situacijama’ toliko puta uvukle u ugođaj blagdanske sjete, u meditiranje nad našim najdubljim zavičajnim lozinkama, u mirenje s životnim nedaćama, ljudskim nesavršenostima i nedostatnostima”. Autor Lipovčeve monografije Ive Šimat Banov sustavno je proučio i analizirao sve razvojne faze i radne premise autora da bi iskazao duboko uvjerenje: „Ako doista Lipovčevo djelo shvatimo pregled no u kronološkom slijedu rađanja, lako je razabrati dva temeljna plana: tipologiju oblika i promjenu lica uvjetovanih sadržajem. Ta je tvrdnja široko primjenjiva i naglašava Lipovčevu sposobnost da svaki oblik živi od drugačijeg načela - štoviše, da svaki oblik posjeduje svoju autonomnu vokaciju i motivaciju, jezik i znak. Svaki je oblikovni problem u ovog umjetnika novo pitanje i novi odgovor... Ravnoteža njegovih oblika, vertikalizam formi proistječe iz samog središta formi a ne iz njezine energije. iz čiste i mirne stvarnosti kipa i duha koji je selektivno zbližio antropološki razlog i čistu strukturu.“ Na samome kraju, dopustite mi da se osvrnem na svoj odnos s autorom, na osobni ulog koji mi daje pravo govoriti o dugom i pristranom praćenju rada tog zaslužnog umjetnika i iznimno dragog i ljubaznog čovjeka. I ne poznavajući još Vaska Lipovca bio sam član žirija Zagrebačkog salona 1971. godine, koji je sa zadovoljstvom prepoznao svjež kreativni ulog i odao zasluženo priznanje tada manje poznatom kiparu, nedovoljno afirmiranom izvan uže splitske sredine.

Susrevši Lipovca u Zagrebu 1985. godine i vidjevši njegove crteže što ih je načinio

za bolovanja, nagovorio sam ga da priredi izložbu u Knjižari „Mladost”, a već sljedeće godine popratio sam novim uvodnim tekstom skulpture što ih je pokazao u Galeriji „Forum”. Nekoliko njegovih samostalnih izložaba prikazao sam u novinama. Posebna mi je čast bila što sam u povjerenstvu izborio da kip Dražena Petrovića za Lausanne-u bude izveden po Lipovčevu prijedlogu, a znatno mi je razočaranje i gorčinu izazvala nemogućnost da pridobijem žiri za spomenik Maruliću u Zagrebu kako bi prihvatio Lipovčevu verziju (ona je međutim kasnije ipak izvedena za Vukovar). Sjećam se, međutim, s koliko mi je ponosa i satisfakcije kipar u ateljeu pokazivao definitivan oblik Marulićeva kipa, znajući da me zanima i veseli.

Imao sam povlasticu posjećivanja autora u raznim prigodama i sasvim je logično da sam se odazvao pozdravnom riječju prilikom predstavljanja njegove monografije (iz pera Ive Šimata Banova). Nakon nekog vremena Lipovac je bio poželio da se i ja jednom pozabavim pisanjem većega monografskog teksta o njemu, do čega nije došlo za njegova života, ali sam posthumno priredio jedan pledoaje, uvod, za knjigu o sportskoj dionici njegova opusa. U tužnoj zgodi posljednjega ispraćaja Vaska Lipovca na splitskom groblju Lovrinac zapala me dužnost govorenja pred rakom, a nekrolog sam potom objavio u „Vijencu”. Ali pogreb Vaska Lipovca ostat će zapamćen po sasvim iznimnoj, neobičnoj činjenici da su obred istodobno vršili i pravoslavni i katolički svećenik. Tako je i svojom smrću naš umjetnik simbolički zapečatio svoju dvostruku pripadnost, podjednaku ukorijenjenost u zavičajnu crnogorsku tradiciju i obiteljsku i radnu uronjenost u dalmatinsku, hrvatsku sredinu. Ponosni na domete i vrijednosti stvaralaštva Vaska Lipovca možemo podijeliti sreću gledateljske participacije, svjesni kako njegovo djelo ima i univerzalnu mjeru.