KOMORINI STIPENDIST
S EDUKACIJE U ŠVEDSKOJ
We’re gonna need more ice! prezimenom. Zahvalio sam Peru (pardon, profesoru Lindneru) i predstavio se djelatnicima. Bez previše pitanja, uručena mi je iskaznica-ključ za pristup većini prostora bolnice te sam upućen asistirati Williamu na današnjoj transplantaciji bubrega.
Doc. dr. sc. BOJAN SUDAREVIĆ, dr. med., KBC Osijek
Specijalist sam urolog sa subspecijalizacijom iz transplantacije bubrega, radim na Zavodu za urologiju KBC-a Osijek. Krajem siječnja 2020. prijavio sam se na četvrti u nizu Natječaja Hrvatske liječničke komore (HLK) za dodjelu novčanih sredstava radi inozemnoga stručnog usavršavanja. Za odredište edukacije odabrao sam Sveučilišnu bolnicu Sahlgrenska u Göteborgu u Švedskoj, što mi je prije nekoliko godina preporučio kolega urolog iz druge hrvatske ustanove. On je bio iznimno zadovoljan svojom edukacijom i istaknuo da, za razliku od drugih sličnih ustanova, u Sahlgrenskoj nisu imali ništa protiv asistiranja gostujućih liječnika na svim operacijama. Osim toga, Sahlgrenska je i jedna od vodećih švedskih transplantacijskih ustanova i čitave Skandinavije, gdje se obavljaju transplantacije jetre, gušterače, pluća, bubrega, crijeva i maternice. Nakon što mi je edukacija bila odobrena, nekoliko sam puta odgađao odlazak zbog razbuktavanja COVID-pandemije. Konačno sam, u dogovoru s HLK-om i voditeljem transplantacijskog odjela Sahlgrenske profesorom Lindnerom, uspio dogovoriti edukacijski posjet od tri tjedna, u listopadu 2021. godine. Već samim ulaskom na prvi jutarnji sastanak u Sahlgrenskoj osjećao sam se dobrodošlim. Sudionici sastanka su se bez imalo teškoća “prebacili” na engleski jezik te sam odmah savjetovan da se djelatnicima obraćam imenom, a ne titulom i
Sam postupak transplantacije bubrega nije bitno odstupao od onoga u mojoj matičnoj ustanovi, uz poneki “tip and trick” koji vrijedi primijeniti u vlastitom radu. Od uvjeta na koje sam se navikao jesu veći, noviji i opremljeniji prostor, kao i mogućnost robotski asistirane donorske nefrektomije. Stekao sam dojam da medicinske sestre i liječnici nisu pod tolikim stresom te da su manje užurbani. Naravno, i u Sahlgrenskoj imaju teškoća s nedostatkom osoblja, s popunjenošću smještajnih kapaciteta te zauzetosti operacijskih dvorana, tako da se radi dijeljenja operacijskog bloka s drugim specijalnostima ponekad moralo čekati i nekoliko sati na razmjenu između dviju operacija (na primjer između donorske nefrektomije i implantacije bubrega od živoga donora). Primijetio sam da liječničko radno vrijeme nije fiksno, posao je gotovo u pravilu završavao oko 18, a ponekad i oko 20 sati. U razgovoru s liječnicima poslije sam doznao da im bolnica ne plaća sve ostvarene prekovremene sate već da se određuju slobodni dani, najčešće čitav tjedan. Što se COVID-a tiče, primjetljiv je “slobodniji” pristup pandemiji, prvenstveno mislim na nošenje zaštitnih maski. U krugu bolnice gotovo da i nema osobe s maskom, a upozoren sam da je ona obvezna samo pri izravnom kontaktu s bolesnikom. Za onoga koji “nepotrebno” nosi masku misli se da je prehlađen ili bolestan. Zaštitne maske nisu obvezne niti na javnim prostorima poput prodavaonica i trgovačkih centara. Ostale mjere, poput redovitog pranja ruku i održavanja razmaka, jednaki su kao i u Hrvatskoj. S obzirom na zainteresiranost tamošnjih liječnika za hrvatske uspjehe na području transplantacijske medicine, Per me pretkraj mog boravka u Švedskoj zamolio da održim kratko predavanje o tome, što sam i učinio, uz kvalitetnu i bogatu raspravu. Ipak se već trećeg dana mog boravka u Göteborgu dogodilo nešto što me se najviše dojmilo. Transplantacijska kirurginja Ulrika (“mlađa”
dežurna taj dan) pitala me bih li joj asistirao multiorgansku eksplantaciju bolesniku s moždanom smrću na Islandu. Plan je bio otputovati malim mlažnjakom, eksplantirati jetru i bubrege, dok bi torakalni kirurg (koji nas čeka na Islandu) eksplantirao srce, koje bismo mi onda žurno dostavili transplantacijskom timu u Göteborgu. Prvotno nisam ni shvatio da Island nije “tu negdje” u blizini – let zrakoplovom traje oko 3 sata, znatno dulje nego let Zagreb-Göteborg. Sa sobom sam ponio putovnicu i potvrdu o procijepljenosti na COVID-19 te transplantacijskom koordinatoru izdiktirao OIB i ostale podatke, kako bi se u slučaju nezgode znalo tko je sve bio u zrakoplovu. Žurno smo prevezeni bolničkim prijevozom na “stražnji” ulaz zračne luke Landvetter u Göteborgu, gdje smo ugledali pilota i zrakoplov sa svega šest mjesta za putnike – Ulriku, koordinatoricu, dvije instrumentarke i mene. Dok smo uzlijetali, a nakon pilotova objašnjenja na tečnom švedskom postupka u slučaju opasnosti, misli su mi se sudarale jedna s drugom. Treba preživjeti let, obaviti dobar posao (hrabri su kada se usude poslati nekog novog i “na neviđeno”) te se brzo vratiti kako bi se mogla učiniti pravovremena transplantacija, prvenstveno srca, koje je najosjetljvije na hladnu ishemiju. Dok smo se spuštali prema Reykjaviku još je bio dan (djelomično i zbog promjene vremenske zone - još jedna prvotno previđena činjenica) te su se jasno mogli vidjeti ledenjaci i poneki neaktivni vulkan, što je pridonijelo pomalo nadnaravnoj atmosferi. U zračnoj nas je luci dočekala islandska policija i pod rotacijom dovezla do bolnice (za putovnice nitko nije niti pitao, zadovoljili su se brojanjem pridošlih). Pristupili smo zahvatu, a prije toga sam se još jedanput osvrnuo na Atlantski ocean koji se ukazivao kroz prozor operacijske sale, i pomislio gdje sam se to iznenadno zatekao. Eksplantacija je protekla uredno, za stolom gotovo da i nije bilo potrebe za verbalnom komunikacijom, kirurški smo se razumijevali. Nakon što smo pokrenuli in situ perfuziju organa i smjestili usitnjeni zdrobljeni led u trbušnu i torakalnu šupljinu, Ulrika je doviknula pomoćnoj instrumentarki: “We’re gonna need more ice!” A ja sam, sada već opušteniji i siguran u uspješnost zahvata, instinktivno dobacio: “It’s a good thing that we’re in ICEland.”
204 - studeni 2021. LIJEČNIČKE NOVINE
31
