KOMORINI STIPENDIST

S EDUKACIJE U ŠVEDSKOJ

We’re gonna need more ice!

Doc. dr. sc. BOJAN SUDAREVIĆ, dr. med., KBC Osijek

Specijalist sam urolog sa subspecijalizacijom iz transplantacije bubrega, radim na Zavodu za urologiju KBC-a Osijek. Krajem siječnja 2020. prijavio sam se na četvrti u nizu Natječaja Hrvatske liječničke komore (HLK) za dodjelu novčanih sredstava radi inozemnoga stručnog usavršavanja. Za odredište edukacije odabrao sam Sveučilišnu bolnicu Sahlgrenska u Göteborgu u Švedskoj, što mi je prije nekoliko godina preporučio kolega urolog iz druge hrvatske ustanove. On je bio iznimno zadovoljan svojom edukacijom i istaknuo da, za razliku od drugih sličnih ustanova, u Sahlgrenskoj nisu imali ništa protiv asistiranja gostujućih liječnika na svim operacijama. Osim toga, Sahlgrenska je i jedna od vodećih švedskih transplantacijskih ustanova i čitave Skandinavije, gdje se obavljaju transplantacije jetre, gušterače, pluća, bubrega, crijeva i maternice. Nakon što mi je edukacija bila odobrena, nekoliko sam puta odgađao odlazak zbog razbuktavanja COVID-pandemije. Konačno sam, u dogovoru s HLK-om i voditeljem transplantacijskog odjela Sahlgrenske profesorom Lindnerom, uspio dogovoriti edukacijski posjet od tri tjedna, u listopadu 2021. godine. Već samim ulaskom na prvi jutarnji sastanak u Sahlgrenskoj osjećao sam se dobrodošlim. Sudionici sastanka su se bez imalo teškoća “prebacili” na engleski jezik te sam odmah savjetovan da se djelatnicima obraćam imenom, a ne titulom i prezimenom. Zahvalio sam Peru (pardon, profesoru Lindneru) i predstavio se djelatnicima. Bez previše pitanja, uručena mi je iskaznica-ključ za pristup većini prostora bolnice te sam upućen asistirati Williamu na današnjoj transplantaciji bubrega. Sam postupak transplantacije bubrega nije bitno odstupao od onoga u mojoj matičnoj ustanovi, uz poneki “tip and trick” koji vrijedi primijeniti u vlastitom radu. Od uvjeta na koje sam se navikao jesu veći, noviji i opremljeniji prostor, kao i mogućnost robotski asistirane donorske nefrektomije. Stekao sam dojam da medicinske sestre i liječnici nisu pod tolikim stresom te da su manje užurbani. Naravno, i u Sahlgrenskoj imaju teškoća s nedostatkom osoblja, s popunjenošću smještajnih kapaciteta te zauzetosti operacijskih dvorana, tako da se radi dijeljenja operacijskog bloka s drugim specijalnostima ponekad moralo čekati i nekoliko sati na razmjenu između dviju operacija (na primjer između donorske nefrektomije i implantacije bubrega od živoga donora). Primijetio sam da liječničko radno vrijeme nije fiksno, posao je gotovo u pravilu završavao oko 18, a ponekad i oko 20 sati. U razgovoru s liječnicima poslije sam doznao da im bolnica ne plaća sve ostvarene prekovremene sate već da se određuju slobodni dani, najčešće čitav tjedan. Što se COVID-a tiče, primjetljiv je “slobodniji” pristup pandemiji, prvenstveno mislim na nošenje zaštitnih maski. U krugu bolnice gotovo da i nema osobe s maskom, a upozoren sam da je ona obvezna samo pri izravnom kontaktu s bolesnikom. Za onoga koji “nepotrebno” nosi masku misli se da je prehlađen ili bolestan. Zaštitne maske nisu obvezne niti na javnim prostorima poput prodavaonica i trgovačkih centara. Ostale mjere, poput redovitog pranja ruku i održavanja razmaka, jednaki su kao i u Hrvatskoj. S obzirom na zainteresiranost tamošnjih liječnika za hrvatske uspjehe na području transplantacijske medicine, Per me pretkraj mog boravka u Švedskoj zamolio da održim kratko predavanje o tome, što sam i učinio, uz kvalitetnu i bogatu raspravu. Ipak se već trećeg dana mog boravka u Göteborgu dogodilo nešto što me se najviše dojmilo. Transplantacijska kirurginja Ulrika (“mlađa” dežurna taj dan) pitala me bih li joj asistirao multiorgansku eksplantaciju bolesniku s moždanom smrću na Islandu. Plan je bio otputovati malim mlažnjakom, eksplantirati jetru i bubrege, dok bi torakalni kirurg (koji nas čeka na Islandu) eksplantirao srce, koje bismo mi onda žurno dostavili transplantacijskom timu u Göteborgu. Prvotno nisam ni shvatio da Island nije “tu negdje” u blizini – let zrakoplovom traje oko 3 sata, znatno dulje nego let Zagreb-Göteborg. Sa sobom sam ponio putovnicu i potvrdu o procijepljenosti na COVID-19 te transplantacijskom koordinatoru izdiktirao OIB i ostale podatke, kako bi se u slučaju nezgode znalo tko je sve bio u zrakoplovu. Žurno smo prevezeni bolničkim prijevozom na “stražnji” ulaz zračne luke Landvetter u Göteborgu, gdje smo ugledali pilota i zrakoplov sa svega šest mjesta za putnike – Ulriku, koordinatoricu, dvije instrumentarke i mene. Dok smo uzlijetali, a nakon pilotova objašnjenja na tečnom švedskom postupka u slučaju opasnosti, misli su mi se sudarale jedna s drugom. Treba preživjeti let, obaviti dobar posao (hrabri su kada se usude poslati nekog novog i “na neviđeno”) te se brzo vratiti kako bi se mogla učiniti pravovremena transplantacija, prvenstveno srca, koje je najosjetljvije na hladnu ishemiju. Dok smo se spuštali prema Reykjaviku još je bio dan (djelomično i zbog promjene vremenske zone - još jedna prvotno previđena činjenica) te su se jasno mogli vidjeti ledenjaci i poneki neaktivni vulkan, što je pridonijelo pomalo nadnaravnoj atmosferi. U zračnoj nas je luci dočekala islandska policija i pod rotacijom dovezla do bolnice (za putovnice nitko nije niti pitao, zadovoljili su se brojanjem pridošlih). Pristupili smo zahvatu, a prije toga sam se još jedanput osvrnuo na Atlantski ocean koji se ukazivao kroz prozor operacijske sale, i pomislio gdje sam se to iznenadno zatekao. Eksplantacija je protekla uredno, za stolom gotovo da i nije bilo potrebe za verbalnom komunikacijom, kirurški smo se razumijevali. Nakon što smo pokrenuli in situ perfuziju organa i smjestili usitnjeni zdrobljeni led u trbušnu i torakalnu šupljinu, Ulrika je doviknula pomoćnoj instrumentarki: “We’re gonna need more ice!” A ja sam, sada već opušteniji i siguran u uspješnost zahvata, instinktivno dobacio: “It’s a good thing that we’re in ICEland.”