muzeju, a čiju kopiju nam je pribavila kustosica u Varaždinskom muzeju gospođa Magdalena Lončarić. Radi se o jednoj povelji koju je tadanji provincijal Štajerske kapucinske provincije o.
Severijan iz Varaždina poklonio poznatoj varaždinskoj obitelji Jacomini. Zanimljivo je da je tekst povelje pisan talijanskim jezikom, koji se inače nije često upotrebljavao u ovim sjevernim krajevima. Možda je razlog tome (vjerojatna) činjenica da je obitelj Jakomini (u originalu: Jacomini) porijeklom iz Italije. Tekst ove povelje u prijevodu glasi: Ja Fra Severijan iz Varaždina Provincijalni Ministar Reda Manje Braće Kapucina Sv. Franje u Štajerskoj Provinciji, prema dozvoli i ovlasti koju je mojoj službi podijelio papa Urban V. blažene uspomene, kao i ostali pape, snagom ovoga (dokumenta) ubrajam u Duhovne Sinove našega Reda: Presvijetloga Plemenitog Gospodina Danijela Jacomini, sa njegovom Gos-
pođom suprugom Elizabetom i njihove sinove gospodu Josipa, Pavla kao i kćeri Ivanu, Tereziju, Katarinu, sve do drugog koljena te ih činim dionicima svih misa, žrtava, propovijedi, postova, bičevanja, mrtvljenja, pokora, poslušnosti, bdijenja, hodočašća, strogosti, šutnje i ostalih dobrih djela koje se s pomoću Božje milosti običavaju vršiti u našemu Redu. Ono što im podjeljujem potvrđuje ova isprava zapečaćena pečatom moga ureda i potpisana mojom rukom u našem samostanu u Varaždinu dana 21. mjeseca svibnja godine 1780. Brat Severijan Varaždinac, Provincijalni Ministar.
fra Mirko Kemiveš
40 godina službe ljubavi Za vrijeme Drugog vatikanskog sabora, milanski nadbiskup mons. Giovanni Colombo, kardinal, u prijateljskom razgovoru s hrvatskim kardinalom Franjom Šeperom i splitskim nadbiskupom Franom Franićem, izrazio je želju da oni posreduju u pronalaženju i dovođenju redovnica iz Hrvatske. Njegovu želju, odnosno molbu, oni su prenijeli tadašnjoj poglavarici, s. M. Maristeli Gojić, koja je prijedlog razmotrila i u dogovoru Sestre su nastojale biti božanski lijek bolesnima, nemoćnima i potrebnima svake pomoći. Svakodnevno hranjene Božjom riječju i euharistijom one su, sljedeći Gospodinov poziv iz Matejeva Evanđelja 25, 40 nastojale prepoznati, ljubiti i služiti Isusu u njima.
U
talijanskom gradu Merate, u Milanskoj biskupiji, već više od 40 godina djeluju sestre Služavke Maloga Isusa Splitske provincije. Godine 1969. ovdje su došle prve sestre i odmah preuzele brigu za starački dom, koji se izvorno naziva „Istituto geriatrico e riabilitativo G. e C. Frisia”. Providnost je Božja htjela da sestre djeluju među patnicima i nemoćnima baš ovdje, na sjeveru Italije. Donator ovog doma, gosp. Donato Frisia – čije ime nosi ustanova – izričito je želio da sestre redovnice budu ‘anđeli’ koji će korak po korak pratiti stare i iznemogle osobe na putu prema vječnosti. I tako je, Bogu hvala, dosada doista bilo.
sa svojim vijećem, potpomognuta molitvom i traženjem volje Božje, spoznala da Providnost zove upravo njih – ‘duhovne kćeri’ velikog utemeljitelja, sluge Božjega dr. Josipa Štadlera – da budu ovdje prisutne svojom karizmom služenja iz Ljubavi i za Ljubav, tj. za Krista patnika. Prve su sestre došle u Milano (1969.) i odmah počele učiti talijanski jezik, a neke od njih su upisale srednju medicinsku školu kod sestara „Maria Bambina” u Trivulziu (Milano). Starački dom u Milanu danas broji gotovo 1500 kreveta, a „Casa Frisia” u Meratama, kao njegov ogranak, ravno 300 kreveta. Uz ne male početne teškoće s obzirom na jezik, novu sredinu, kulturu, mentalitet i rad s bolesnicima, sestre su se odmah velikodušno posvetile službi ljubavi i njegovanju starih
27