Issuu on Google+

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XXXIX, Broj 1 (148)  –  Uskrs 2010.

Glasnik svetog Leopolda Bogdana Mandića

iz sadržaja: 6 Svećenik i „Riječ Gospodnja” 8 Ići ususret mladima 12 Razgovor čini čovjeka 18 Kriza vođenja kao odraz krize vrednota 23 Franjevci kapucini među Hrvatima 27 40 godina službe ljubavi 29 Svećenici po Franjinu srcu 33 Svećenička godina u svijetlu lurdskih poruka 38 Marija pod križem 41 O učenju 43 Facebook kriv za nasilje? 48 Razglednica z voće 51 Karaševo  –  Gospa Lurdska 56 O knjizi „Iz magareće klupe”

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XXXIX (148)  –  Br. 1/2010. ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Kapucinski trg 7, Varaždin goran.rukavina@zg.t-com.hr Uredničko vijeće: Nikola Bašnec, Zlatko Šafarić, Ante Kukavica, Stjepan Novoselec Stalni suradnici: Juro Šimić, Mirko Kemiveš, Bono Zvonimir Šagi, Jelena Grabat, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Kata Martinović Bevanda, Miljenko Vrabec, Mladenko Spahija, Lana Hajsok Vanjski suradnici: fra Bonaventura Duda, Pavao Brajša, s. Valentina Mandarić, Odilon Singbo, Vinko Đotlo, Nikola Šopar, Krunoslav Burek, fra Jure Šarčević, Ivan Šarčević, fra Josip Vizjak, s. Zorka Radan, Ljiljana Trstenjački, fra Josip Patrčević, Željka Čolović Rodik, Zrinka Balić, Ružica Martinec, Vesna Ivančević, Branko Tomljenović, Vedran Jakopović, Luka Peti, Davorka Jug, vlč, Marijan Tinkal, Sandra Rajković, Radenka Skorup, Srećko Lebinec. Administraciju vodi: fra Ante Kukavica, 31000 Osijek, Kapucinska 41 (tel/faks 031/20 11 83; 092 209 00 25) e-mal: akukavica@gmail.com Grafički urednik: Vjeran Grabant Grafičko oblikovanje: Željko Šoštarić Lektorica: Zdenka Šopar, prof. Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2390001-1100362638; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, P. J. 12, OSIJEK

pozdravno slovo

Cijenjeni i vjerni čitatelji našeg lista!

R

adosno vam predstavljam naš list i ovoga Uskrsa u Svećeničkoj godini i u godini kada se spominjemo pedesete obljetnice mučeničke smrti blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Upravo je on, kako ga je nazvao papa Ivan Pavao II., „najsvjetliji lik koji je svojom providnošću, svojim radom, svojom hrabrošću i strpljivošću i, napokon svojom smrću, pokazao da je istinski čovjek Crkve i spremno je prenio sebe kao najveću žrtvu, samo da ne bi zanijekao vjeru”. Po tome on upravo  –  kako je rekao kardinal Bozanić u „Pozdravnom slovu” knjige Jurja Batelje „Blaženi Alojzije Stepinac  –  svjedok Evanđelja ljubavi”  –  kao vjeran Kristov učenik i hrabri svjedok Evanđelja ljubavi, sve nas privlači Gospodinu. Ovo mi je ujedno i prigoda podsjetiti na riječi izrečene u ovome listu iz 1999. godine u broju 2. Naime, te godine 12. svibnja  –  tada zagrebački nadbiskup u miru  –  kardinal Franjo Kuharić, blagoslovio je temeljni kamen za crkvu svetog Leopolda Mandića u istoimenoj ulici u zagrebačkoj Dubravi. U svom je govoru između ostalog rekao: „Zahvaljujući Alojziju Stepincu, za nas hrvatske vjernike i štovatelje svetog Leopolda zbio se povijesni događaj na Staru godinu

1945. Tada je na večernjoj svečanosti u zagrebačkoj katedrali nadbiskup Stepinac govorio o Leopoldu kao svjetlu Božjem koje je Božjom milošću zabljesnulo Božjem narodu u mračnom razdoblju nakon rata.” Tada je, naime, iz Italije nadbiskup Stepinac dobio drugo izdanje životopisa Leopolda Mandića i povjerio je tada fratrima kapucinskog samostana u zagrebačkoj Dubravi da ga prevedu na hrvatski jezik i da se on izda za naš narod jer smo, kako je rekao „dobili divnog nebeskog zaštitnika i velikog uzornika”. Tako je i na zagovor  –  sada blaženog Alojzija Stepinca koji je bio „brižan promicatelj glasa svetosti sv. Leopolda u našim krajevima” (što je između ostalog i napisano u tekstu za kamen temeljac koji je tada položen)  –  polako i skromno, započelo širenje štovanja danas svetog Leopolda Mandića. Neka nas stoga prati moćni zagovor ove dvojice orijaša naše vjere u ovo vrijeme kada slavimo Isusovo uskrsnuće u koje su prvi kršćani polagali toliko nade da je i apostol Pavao rekao Korinćanima: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera naša.” (1 Kor 14,15). Uskrs nam, a u tome su posvjedočili i sveti Leopold i

blaženi Alojzije Stepinac, daje novi ton nade i vjere da Bog ono što je nekoć učinio na groblju u Jeruzalemu, može ponoviti i ponovit će u mnogo većem obimu. I za tebe i za mene  –  i za svijet. Dopustite mi citirati riječi pisca Johna Irvinga iz njegove Molitve za Owena Meanyja: „Zaključio sam da Veliki tjedan iscrpljuje; bez obzira koliko sam puta doživio Isusovo raspeće, moj se nemir zbog njegova uskrsnuća ne smanjuje  –  bojim se da se ove godine neće dogoditi; da se ove godine nije dogodilo. Svatko može biti sentimentalan u pogledu Isusova rođenja; svaka budala se na Božić može smatrati kršćaninom. Ali Uskrs je glavni događaj; ako ne vjerujete u uskrsnuće, niste vjernik.” Svima vama, vjernim čitateljima i suradnicima (a pozivajući vas i na daljnju suradnju) želim SRETAN USKRS!

fra Goran Rukavina

Isus na smrt osuđen Isus na smrt osuđen, a Juda drugima posuđen.

Veronika Isusu dala rubac, kao pravi mudrac.

Isus ispod križa stoji, ljudi moji.

Isus raspet na Golgoti s dva razbojnika, a ispod njega rođena Mu stoji majka.

Majka kraj njega stoji plačuć’, a Isus kraj nje prolazi mašuć’.

Tu Isus umro, a poslije iz groba uskrsnuo.

Šimun Cirenac križ Isusu pomaže nosit’, a Isus se za to vrijeme pokušava molit’.

Grgo Lemac 3

Postati svjestan svoje vjere kao božjeg poziva

O

va godina koju je sadašnji papa Benedikt XVI. na blagdan Presv. Srca Isusova, 19. lipnja proglasio Svećeničkom godinom, potiče nas da se molimo za sve one koji su pozvani i po sakramentu sv. Reda uzeti u Kristovu svećeničku službu, ali i da svi mi vjernici razmislimo svoju vjeru upravo kao poziv da se osjetimo dionicima Kristova svećeništva. Drugi vatikanski koncil (1962.  –  1965.) u svojoj je dogmatskoj konstituciji (uredbi) o Crkvi, koja počinje riječima Lumen Gentium  –  Svjetlo naroda, posebno u br. 10, naglasio da su i svi vjernici dionici svećeništva Kristova, iako ne na isti način. Razlika je u tome što su jedni služitelji, da pred narodom Božjim prezentiraju osobu Isusa Krista, da sebe u cijelosti dadu u službu braći i sestrama, ljudima kao Krist (alter Christus  –  drugi Krist), da budu kao pastiri predvoditelji, a drugi su u općem smislu „sudionici nebeskoga poziva” (usp. Heb 3,1), zajedničari s Kristom, jedinim Velikim svećenikom koji sama sebe prinosi za nas (usp. Heb 7,26-27), s Njime smo jedno otajstveno Tijelo (usp. Rim 12, 4-5). To je ministerijalno i opće svećeništvo. Na toj crti Papa citira riječi Arškoga župnika sv. Ivana Vianneya: „Svećeništvo je ljubav Isusova srca”. To se u prvom redu odnosi na biskupe i prezbitere (one koji vršene svećeničku službu Kristovu), ali jednako se može i treba protegnuti i na ono opće svećeništvo kojega su dionici svi krštenici, svi Kristovi vjernici. Svi smo zajedno dionici Kristova svećeništva, u onom općem zajedništvu u Kristu pa zato i kao svjedoci i kao, da se tako izrazimo, živi izvor iz kojega teče ljubav Isusova Srca na sve ljude. Svaki bi kršćanin u svom životnom okružju toga morao biti svjestan. Različite službe i različiti darovi, ali isti Gospodin, i različita djelovanja, a isti Bog, koji čini sve u svima, Svakome se daje očitovanje Duha na korist” (usp. 1Kor 12,4-7).

4

Shvatiti vjeru kao poziv Potrebno je zato nama, svakome osobno, posebno u ranoj mladosti, mladićima i djevojkama, razmisliti o svojoj vjeri. To znači, otkriti u sebi trenutak kad su mu se porodila pitanja: – Što mi znači vjerovati u Boga? – Kako uopće razmišljam o Bogu? Taj, jedan od vrlo važnih momenata u svome životu treba otkriti. On se možda već dogodio, ili se možda još i događa, ali ga nismo prepoznali ili ga nismo uzeli ozbiljno. Trenutak kad smo osjetili poseban unutrašnji poticaj da se Bogu otvorimo, da se Bogu javimo: „Evo me”! Imamo vrlo indikativan primjer. U Knjizi Samuelovoj piše kako je mali dječak Samuel, osjetio Božji poziv (usp. 1Sam 3,1-11). Samuela su roditelji poslali u Hram da se ondje odgaja, jer su u Hramu odgajali mlade dečke za budućnost, za službu u hramu. I njega je odgajao svećenik Eli. U snu, spavajući, mladi Samuel čuje glas: netko ga zove! On ustane i potrči Eliju, svome odgojitelju i javi mu se: „Evo me! Zvao si me!” A Eli kaže: „Nisam te zvao! Idi i samo mirno spavaj!” I on ode, ali i opet čuje glas, te opet otrči i kaže: „Evo me! Zvao si me!” Eli kaže: „Nisam te zvao! Samo mirno spavaj dalje!” Ali sad se ipak Eli sjeti da Bog, možda, dječaka zove, pa mu kaže: „Ako te još zovne, onda reci: „Evo me, Gospodine, sluga tvoj sluša!” Uz tu zgodu u Knjizi piše da „Samuel još nije poznavao glasa Božjega” (usp. 1Sam 3,7). Dakle, treba naučiti prepoznavati glas Božji u svome životu. To je za nas ljude, osobite mlade, najvažniji zadatak. Zamijetiti, prepoznati gdje nam se, kada i kako Bog javlja! Svaki čovjek u svome životu može zamijetiti dodir Božji, poziv da se Bogu javi, da rekne: „Bože, evo me!” To je dar Božje ljubavi, jer Bog nas je za sebe stvorio, to je početak vjere kao našeg hoda s Bogom. To ne mora biti nikakav čude-

san glas, kao što je ovo u slučaju Samuelovu. To ne mora biti nikakvo posebno čudo, nikakvo viđenje, nego to je onaj unutrašnji poticaj, kada Bog čovjeku govori iznutra, u savjesti. Svaki čovjek ima, kad o sebi počne malo dublje razmišljati, i taj, nazovimo ga, mističan trenutak, kao da uđe u samu srž svoga bića, u kojem je nekako sve skupljeno odjedanput, i tu onda osjećaš, kad si dobar kako je lijepo biti dobar čovjek, a kad si nešto pogriješio, onda se neprijatno osjećaš, nešto te peče, grize. Zločest čovjek nikad iznutra, u sebi nije sretan, radostan. To je unutrašnji glas savjesti, glas Božji. Svakom čovjeku iznutra i Bog govori! Ali treba prepoznati glas Božji. Tu je početak žive osobne vjere.

Promisliti svoj put vjere Sada zato malo razmislimo i u tom pravcu. Dobro je uzeti i komad papira pa svoj život refleksivno promisliti, proanalizirati! Razmišljajući malo unatrag, kratko opisati svoj život, od početka svoga pamćenja! – Kad si prvi put počeo razmišljati o Bogu? – Kako sebi zamišljaš svoj život? – Što si mislio kad su ti govorili o Bogu, bilo mama, tata, baka, oni oko tebe, bilo vjeroučitelji, ili kad si u crkvi slušao Riječ Božju? Otkrij one trenutke kad si posebno bio potaknut na pobožnost, na nešto što te k Bogu vuče. To je početak žive vjere u Boga! Jer vjera nije tek neko priznavanje istine da Bog jest! Vjera nije samo ono kad ljudi kažu: pa ja nešto vjerujem! Nešto ili netko mora biti! Vjera je trenutak, kako smo vidjeli u primjeru Samuelovu, kad te Bog nekako dodirne, a ti se Bogu javiš! I zato je vrlo važno da se uspostavi taj živi odnos s Bogom. Kad ti rekneš: Bože, evo me! Ja u tebe vjerujem! Hoću promisliti, shvatiti što od

mene tražiš. To je početak iskustva vjere, koje sada teče uvijek kao put k Bogu. Više nikad nisam sam jer uvijek gledam sve u odnosu prema Bogu. Uvijek sam s Kristom u Duhu Svetome, slobodan na putu istine, pravednosti i ljubavi, sa stvaralačkom nadom usmjeren onamo gdje mi On pripravlja mjesto (usp. Iv 14,2).

Tu se smješta i molitva! Živa vjera, kao put s Kristom i u Kristu, uključuje i naše svakodnevno nastojanje da se savršenije, što bolje ponašamo, da činimo ono što spoznajemo kao vršenje volje Božje ili izvršavanje njegove Riječi. Boga slušamo, Duh Sveti kao nutarnji Učitelj preko savjesti nam govori, poučava nas o svemu što nam je činiti po volji Božjoj, slijedeći Krista kroz vrijeme svoga života (usp. Iv 14,26). Kad molimo, ako smo sabrani, ako smo u vjeri, nadi i ljubavi doista cijelim svojim bićem usmjereni prema Bogu, onda i spoznajemo što Bog od nas hoće. Najvažnija je zato osobna, mislena molitva prije svakog djela. Molitva nas uvodi u djelo. Vjerom u molitvi ujedno učimo što i kako činiti. Zato je uvijek važno i sveto čitanje. Čitati iz Biblije ili slušati čitanje Riječi Božje, slušati pobudno propovijedanje ili čitati neko duhovno štivo, sve što nas uistinu potiče na razmišljanje kako bismo u pojedinom životnome trenutku spoznali što Bog od nas traži. U molitvi, ako je doista svjesno osobna, nikad nismo sami! Naša se molitva slijeva u molitve svih, koje Duh Sveti u Kristu povezuje. Što u toj molitvi spoznajemo kao motiv, poticaj na djelo, trudimo se izvesti. Molitva je „prostiranje” svega sebe pred Bogom, uvijek osvježen, ojačan naš hod s Bogom. „Sve mogu u Onome koji me krijepi” (usp. Fil 4,13)! Prema tome, jednostavnije i jasnije rečeno, tri su bitna momenta naše praktične duhovnosti: vjerovati  –  moliti  –  činiti ! Vjerovati u Boga znači svjesno se javiti Bogu i povjeriti se Njemu, otvoriti se djelu što ga od mene želi! Kad kažem Bogu: „Evo me!”, s Njim razgovaram, to je djelatna molitva! Zato molitvu i definiramo kao razgovor duše s Bogom! Ne moramo uvijek nešto moliti (prositi), jer Bog zna  –  piše u evanđelju  –  prije nego ga zamolimo, što nam treba (usp. Mt 6,8). Prije nego

ga zamolimo, on zna što ga molimo. Zato se mi Bogu jednostavno povjeravamo. Razgovor je to, iznosimo pred Boga ono što osjećamo onaj čas. To je dakle prava molitva. Iz molitve pak ojačani, pomognuti darom Duha, jer Bog uvijek pomaže, pa i onda kad ne dobijemo ono što želimo. On daje ono bolje, što nama doista treba, a što mi sami u pojedinom trenutku ne prepoznajemo. On nas potiče i pomaže uvijek činiti samo dobro, pa i kad treba i nešto pretrpjeti! Glavna je, dakle, formula vjere koju uvijek treba imati u svijesti: vjerovati  –  moliti  –  činiti! Ako jedno od toga izostavimo, vjera nije potpuna! Ako bi netko rekao: ja sve vjerujem, a nikad ne moli, nikad ne ide u crkvu, ako kaže: činim ono što mi se sviđa ili što mi godi, njegova je vjera prazna.

Kako sad to postići? Tu su sada tri stupnja kako se čovjek u vjeri usavršava i penje! Za mlada čovjek najprije je i odluka za svoje životno zvanje, posebno za ono koje zovemo duhovno zvanje, npr. biti svećenik, redovnik ili redovnica. Prvo, sebe osjetiti pred Bogom: treba mi Bog! Ne mogu bez Boga! To je ono što smo rekli da življena vjera prerasta u molitvu! Dakle, treba mi uvijek Bog u životu! Sada zato uvijek tragam za sve dubljom spoznajom Boga, pa zato rado čitam, mnogo puta otvaram u životu Sv. pismo  –  Bibliju, studiram, učim, tražim, da bi spoznao što Bog od mene traži u kojem životnome momentu. Sa svakim od nas Bog ima svoje račune. On nas voli i nijedan od nas nije slučajan, nevažan. Za Boga je svaki čovjek važan! Zato ja svaki dan moram misliti što Bog od mene traži, da to učinim. Drugi je stupanj onaj kad nas Bog nekako privuče k sebi, kad napredujemo, kad smo dolazimo do višega stupnja, rasvjetljenja, kad osjetimo kako nam je Bog blizu. Onda je tu i ono praktično razmišljanje na što nas Bog sasvim posebno zove. Javiti se Bogu i za određeno djelo koje Bog od nas traži. I na kraju treći stupanj, odluka da se Bogu do kraja povjeriš, pa rekneš: Sad idem s tobom! Sa svom odlučnošću krenuti u ostvarenje svoga zvanja, životnoga poziva na koji me Bog zove.

Uvijek svjesno u Duhu s Kristom jedni za druge Mi vjerujemo da smo uvijek s Kristom, svaki u svom životnome zvanju. Dionici smo i Kristova svećeništva. On jedini Veliki svećenik sve nas prinosi sa sobom svome Nebeskome Ocu. On je sada zdesna Ocu, ali nas ne ostavlja same. Iako smo još na putu, još zemaljski, ipak već smo i nebeski, posvećeni. Rekao je Isus učenicima: „Evo, ja idem. Kamo ja idem, vi sada odmah ne možete doći (usp. Iv 13,33), ali doći ćete poslije. Ja idem k Ocu da vama pripravim mjesto, u kući Oca mojega ima mnogo stanova… (usp. Iv 14,2), ali ne ću vas ostaviti sirotama,doći ću k vama (usp. Iv 14,18) poslat ću vam drugoga Branitelja koji će ostati s vama (usp. Iv 14,16). Kad dođe on  –  Duh istine, upućivat će vas u svu istinu” (usp. Iv 16, 13). „On će vas poučavat o svemu i dozivat vam u pamet sve što sam vam govorio” (Iv 14,26) i još vam „očitovati ono što dolazi” (Iv 16,13) Ali on će i „dokazati da je svijet u bludnji zbog grijeha i zbog nevjere…” (usp. Iv 16,8-11)! Znači Duh Sveti nas uči, on je unutrašnji učitelj i kori nas ako pogriješimo! To je ono, kad u savjesti osjetiš da te je nekako sram zbog onoga što si počinio i bojiš se, nemiran si zbog toga što si pogriješio. Sada mi iskreni vjernici želimo uvijek u Duhu Svetome s Isusom biti njegovi nasljedovatelji, pa se zato trudimo da više ne sagriješimo. Bogu smo posvećeni, u Kristu smo kao Crkva  –  zajednica, svećenički Božji narod. To se mora očitovati u cijelosti našega života i djelovanja. Dakle, nije dosta samo reći: ja vjerujem, ja volim moliti, u crkvi lijepo pjevati  –  sve lijepo… To treba živjeti, činiti, biti svjestan da smo Božji posvećenici. Sve one spomenute tri sastavnice vjere: vjerovati  –  moliti  –  živjeti, bitne su! Vjerovati   –  stalno učimo, stječemo nove spoznaje vjere, želimo uvijek više o Bogu znati. No sve to kroz molitvu kao stalnu komunikaciju s Bogom mora prerastati u stalno životno iskustvo, da dobro činimo i tako svjedočimo Krista u svijetu, koji se i po nama kao jedini Veliki svećenik za sve nas daje.

Bono Zvonimir Šagi 5

Svećenik i „Riječ Gospodnja”

E

no, onamo od Došašća 1969. Svake nedjelje i svakoga dana, kad god se u cijeloj Crkvi i u svakoj njezinoj stanici u misnoj liturgiji čitaju čitanja Svetog pisma, svećenik ili đakon ili običan vjernik (riječ „običan” ne upotrebljavam u nekom podcjenjivačkom smislu) završavaju: „Riječ je Gospodnja” ili: „Riječ Gospodnja”. Koliko smo puta mi sami, prezbiteri, izgovorili te velike riječi, a da se nikada do sada nismo na njima zaustavili. A pogledajmo samo malo, ako negdje imamo „Veliku biblijsku konkordaciju” našega, sada već pokojnoga fra Tadeja Vojnovića iz godine 1991. Koliko se puta to iskazuje samo u velikih proroka Izaije, Jeremije, Ezekijela, a onda u malih proroka. Na sedam stupaca tu u gustom slijedu ponavlja „Riječ je Gospodnja” ili „Riječ Gospodnja”. Očito nas danas sve to može potaknuti da se s posebnom pažnjom zaustavimo na koncilskom dekretu „Presbyterorum ordinis” ili „O službi i životu prezbitera”, br. 4, pod naslovom: „Prezbiteri  –  službenici (ili možda bolje, služitelji ili poslužitelji) Božje riječi.” Tu nam Koncil, doduše vrlo sažeto, dozivlje u pamet temeljni vjerski nauk o odnosu prezbitera i riječi Božje. Dakako, pod riječju Božjom prvenstveno misli na Riječ Božju u Svetom pismu. I evo kako počinje: „Božji se narod prvotno ujedinjuje riječju ( tu RIJEČ piše malim slovom, jer postoji i Riječ pisana velikim slovom, po svetom Ivanu 1,1 i 14) Boga života koja se doista s pravom može tražiti od svećeničkih usta.” U bilješci tu stoji pod br. 24 svetopisamski dokaz za tu tvrdnju: 1 Pet 1,23 i Dj 6,7 te 12,24, a od svetih otaca navodi se sv. Augustin. „Propovijedali su (apostoli) riječ istine i rađali su Crkve”. I Koncil nastavlja: „Budući da se nitko ne može spasiti ako prije ne uzvjeruje  –  i tu se opet navode riječi Svetoga pisma  –  zato je prvenstveni zadatak prezbitera, kao suradnika (svojih) biskupa da svima navješćuju

6

Evanđelje da bi tako  –  izvršujući Gospodinovu zapovijed: ‘Idite po cijelom svijetu i propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju’ (Mk 16,15)  –  utemeljivali i umnažali Božji narod. Spasonosnom se naime Riječi pobuđuje vjera u srcu onih koji ne vjeruju, a u srcu se vjernika hrani; zajednica vjernika s njom započinje i raste, prema riječima apostola: ‘Vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom (Rim 10, 17). Prezbiteri dakle duguju da sa svima dijele istinu Evanđelja  –  i tu Koncil citira Gal 2,3  –  koju u Gospodinu posjeduju.” I malo dalje Koncil naučava: „Svećenikovo propovijedanje, koje je u današnjim prilikama vrlo često izvanredno teško, da bi lakše pokrenulo duh i srce slušatelja, ne smije izlagati Riječ Božju samo općenito i apstraktno, nego vječnu istinu Evanđelja mora primjenjivati na konkretne životne prilike. Tako se služba riječi vrši na različite načine, prema različitim potrebama slušatelja i prema različitim darovima propovjednika.” I na kraju br. 4 kaže: „To napose vrijedi za liturgiju riječi u služenju svete mise u kojem se neodvojivo sjedinjuju naviještanje Gospodinove smrti i uskrsnuća i odgovor puka koji sluša, te sama žrtva kojom je Krist svojom krvi zapečatio Novi Savez: vjernici u toj žrtvi sudjeluju prošnjama i primanjem sakramenata.” Tu se na kraju citira bilješka 34 u kojoj se navodi koncilski nauk iz konstitucije o svetoj liturgiji br. 33, 35, 48 i 52. Za kraj ovog kratkog, i doista sažetog nauka Crkve na Drugom vatikanskom koncilu o odnosu svećeničke službe i Božje riječi, sjetio sam se divnoga teksta što sam ga čitao prije nekoliko godina u velikog duhovnog pisca Ranierija Cantalamesse. On je inače već dugo vremena papinski propovjednik, a prije je bio vrlo uvaženi profesor patrologije, a potom se posvetio vrlo mnogim duhovnim vježbama i prosvjetljivanju duhov-

nih ljudi (a ostao je skromni kapucin). U svom velikom djelu „Hvalospjev duha” s podnaslovom „Razmišljanja o himnu ‘O dođi stvorče’, piše u trinaestom poglavlju toga djela pod naslovom „Ti puniš usta besjedom” jedan svoj mali, rekao bih, hvalospjev koji počinje: „Odnos između Duha i Riječi ne ograničuje se (samo) na karizmatično djelovanje Duha Svetoga, nego se i proširuje na sve vidove života Crkve.” I nastavlja: „On stavlja na usta svetoga pisca objavljenu riječ, i to je Pismo. Ostavlja na usta Crkve riječ hvale, i to je liturgija. Stavlja na usta Otaca riječ definicije, i to je dogma. Stavlja na usta pastira riječ pouke, i to je učiteljstvo. Stavlja na usta propovjednika riječ: ‘Isus je Gospodin’ i to je evangelizacija. Stavlja na usta svećenika riječ posvećenja, i to je Euharistija. Stavlja na usta sinova (djece Božje) vapaj: ‘Abba. Oče!’ i to je kršćanska molitva. Stavlja na usta nadahnutoga vatrenu riječ, i to je proroštvo. Stavlja na usta onih koji su okusili ‘novo vino’ zvukove kliktanja, i to je pjevanje u jezicima.” Dakako, svećenik, đakon i običan vjernik to mora njegovati i za svoj duhovni život, ali i za duhovni život svih koji tu riječ Gospodnju slušaju.

fra Bonaventura Duda

Kriza bez križa

O

dlazeći s roditeljima na obrede Velikog tjedna, a kasnije i sam sudjelujući u obredima kao ministrant, doživljavao sam ljepotu i važnost Svetog trodnevlja za nas vjernike. Liturgija Velikog tjedna, molitva, pjesma, tišina, post i klanjanje meni su približavali otajstvo koje se dogodilo u zoru trećeg dana. U mnoštvu obreda najviše me se dojmilo unošenje križa na Veliki petak i pjevanje svećenikovih riječi: Evo drvo križa na kom je Spas svijeta visio! Zadivila me svečanost tog trenutka, oči vjernika uprte u raspetoga Isusa i drvo križa! Vjernici iskazuju poštovanje klanjajući se križu i zahvalom Isusu za veliku ljubav i žrtvu koju je podnio za nas. Poziv svećenika: Evo drvo križa…, i poziv Spasitelja s križa: Ako me tko želi slijediti, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom, čine mi se jako važnim za ovo promišljanje. Isus nas poziva da ga slijedimo, a mi često puta kao da to želimo, ali bez križa. Želimo biti Isusovi po pravilima naših misli i željama naših srdaca. Nasljedujući tako Isusa ubrzo uvidimo

da taj put kratko traje i da ne vodi potpunom sjedinjenju Boga i čovjeka. Danas u ova krizna i teška vremena pritisnule su nas mnoge nevolje, čovjek se udaljio od svoga bližnjega, u središtu promišljanja i donošenja zakona nije bitan čovjek i opće dobro, nego slovo na papiru Teško priznajemo svoju pogrešku, teško dajemo i tažimo oprost, sve teže nam je saslušati, utješiti, pohvaliti, uputiti sestru i brata svoga, već samo gledamo sebe i svoje probleme! Razmišljajući o tim nedaćama, čini mi se da je problem u našem ne prihvaćanju životnog križa  –  ma koliko on bio težak  –  odnosno, ne prihvaćanju Božje volje i ne obraćanju Isusu u euharistiji, molitvi i sakramentima. Križ kao kultni znak, upotrebljava se u liturgiji (misa, procesije, sprovodi, blagoslovine), nalazi se na oltarima, crkvama, zvonicima, raskrižjima, grobovima. Mnoge obitelji ga imaju u svojim kućanstvima. Znak križa činimo ujutro kad ustajemo, roditelji ga čine na

osobno promišljanje

čelu svoga djeteta u sakramentu krštenja, mladenci na njega polažu ruke na vjenčanju. Vidimo u koliko prigoda i na koliko mjesta susrećemo križ kao predmet i znak, a pitam se zajedno s vama, stavljamo li ga u središte svog života kad nam je teško? Pogledamo li na raspetoga Isusa kad nam je naporan dan na poslu, kad surađujemo u župnoj zajednici, gledaju li ga roditelji i supružnici u obiteljskim i bračnim krizama, djeca kada uče i igraju se, učitelji i vjeroučitelji kada poučavaju, svećenici kada se brinu za povjereno im stado? Sigurno ima mnogo toga za spomenuti, no mislim da je od velike važnosti da mi vjernici prihvatimo križ kao izvor novoga života i svojim svjedočenjem u zajednici ukazujemo kako se uz njegovu, prisutnost teškoće i krize u životu lakše prihvaćaju i podnose. Prihvatimo svoj križ jer on je naš put prema nebu, put prema vječnom Uskrsu!

Krunoslav Burek

7

Ići ususret mladima

S

tvaranje slike o mladima uvjetovano je poznavanjem aktualne društvene zbilje. Svakodnevno možemo čitati analize i viđenja hrvatske društvene stvarnosti iz pera brojnih analitičara. Redovito obiluju crnilom i pesimizmom. Beznađe je postalo sinonim za naše hrvatsko društvo. Ponekad se stječe dojam da se autori natječu tko će na svakodnevicu baciti više crnila. Čini se da na vidiku nema bolje perspektive. U takvom ozračju odrastaju današnji mladi. Zato je govor o mladima uvjetovan govorom o društvu. Mladi su ogledalo društva. Oni poput lakmus

instance na drugu, jedna institucija proziva drugu ili zajednički krivca pronalaze u složenom društvu. Zadovoljiti se time da je društvo ono koje oblikuje profil današnje mladeži, zapravo je bježanje od vlastite odgovornosti i traženje opravdanja za vlastitu nemoć ili vlastiti nemar. Istina je da je u prijašnjim vremenima društvena zajednica pružala čvršću „značenjsku platformu” i bila orijentacijska potpora u usvajanju temeljnih vrjednota. Obitelj je bila temeljni oslonac u odrastanju i suočavanju sa životnim problemima. Veoma često su djeca i mladi prepušteni sami sebi u suočavanju sa

Crkva na osobit način mora biti potpora mladima u traženju odgovora na bitna životna pitanja. Crkva, kao nositeljica smisla, pred trajnim je preispitivanjem pruža li dovoljno svjedočanstvo života i nudi li životni smisao u susretu s mladima  –  osobito onim mladima koju su na rubu, pogođeni besmislom i beznađem. Kada su u pitanju mladi, Crkva mora napustiti praksu čekanja da mladi dođu. Mora ići ususret mladima i tražiti ih, osobito one rubne. papira upijaju cjelokupnu društvenu dinamiku. Govor o mladima zapravo je govor o odraslima. Kad odrasli govore o mladima, govore o vlastitoj prošlosti, prosuđuju vlastitu sadašnjost i naslućuju vlastitu budućnost. Svakodnevna svjedočanstva devijantnog i autodestruktivnog ponašanja među djecom i mladima izazivaju žaljenje, zabrinutost i odgovornost odraslih. Redovito se odgovornost prebacuje s jedne

8

životnim problemima, od školskih do egzistencijalnih. Mladi, u nemogućnosti da uspješno odreagiraju na životne izazove, veoma često upadaju u depresiju, nesigurnost, strah, bezvoljnost. To su prvi tragovi „umora i besmisla” koji mogu ozbiljno ugroziti život i budućnost mladog čovjeka. Svakodnevno bilježenje devijantnog ponašanja među mladima ozbiljan je signal besmisla. U suočavanju s teškim poremećajima u odrastanju i sazrijevanju mladih spontano se nameće pitanje: Čija su oni briga? Društvo prebacuje odgovornost na roditelje, roditelji na školu, Crkvu, medije. Sve relevantne odgojne instance trebale bi tražiti odgovor na pitanje: Tko danas prati djecu i mlade u njihovom sučeljavanju sa surovim životnim iskustvima doživljenim u vlastitoj obitelji, u školi, na ulici, u virtualnom prostoru? Crkva na osobit način mora biti potpora mladima u traženju odgovora na bitna životna pitanja. Crkva, kao nositeljica smisla, pred trajnim je preispitivanjem pruža li dovoljno svjedočanstvo života i nudi li životni

smisao u susretu s mladima  –  osobito onim mladima koju su na rubu, pogođeni besmislom i beznađem. Temeljno poslanje Crkve je u svakom trenutku i u svim društveno  –  socijalnim okolnostima nuditi razloge nade utemeljene u Kristovom vazmenom otajstvu. Kada su u pitanju mladi, Crkva mora napustiti praksu čekanja da mladi dođu. Mora ići ususret mladima i tražiti ih, osobito one rubne. Važno je susresti ih u njihovim ambivalentnim situacijama, u njihovim traženjima, razočaranostima, konfuzijama, izgubljenostima, nesigurnostima, kritikama. Za Crkvu ne bi smjelo biti otpisanih. Svakome, pa i onom koji je po ljudskim mjerilima izgubio svaku nadu, Bog pruža novu šansu. Mladima je potrebna Crkva  –  živa zajednica  –  koja je spremna „staviti se u njihovu kožu”, koja razumije njihova traženja i koja im nudi vjerodostojne životne modele. Župne zajednice moraju biti mjesto susreta u kojima će mladi izbliza doživjeti životnost, povezanost, solidarnost i međusobnu prihvaćenost. Iskustveno zajedništvo najsigurniji je put do osjećaja pripadnosti, rasta u crkvenosti i otkrivanja vlastite zadaće u poslanju Crkve. Mladi u kršćanskoj zajednici očekuju otvorenost, transparentnost, vjerodostojnost u riječi i djelu, umijeće slušanja i hrabrost sučeljavanja s „potrebnom slobodom”. Mladi žele zajednicu u kojoj će moći živjeti horizontalnu i vertikalnu dimenziju svoje vjere. Naše kršćanske zajednice više su mjesto gdje se moli, sudjeluje u liturgiji i sakramentima, a manje prostori susreta s konkretnim čovjekom i njegovim stvarnim problemima. Iako je ljubav prema Bogu causa ultima svakog kršćanskog života, ljubav prema bliženjemu često je primum movens u avanturi koja se zove Evanđelje.

Naša kultura zaražena je relativiziranjem istine, koja prijeti samom uništenju „istine”. Velike ideologije i filozofski sustavi  –  uporišta velikih istina  –  jednostavno su se urušili. Umjesto transcendencije nude se njezini surogati  –  ljudskih ruko djelo: znanost, tehnologija, novac, profit, užitak, kult tijela. A mladima treba čvrsto uporište istine na kojoj mogu graditi vlastiti život. Ovdje se otvara prostor za navještaj Evanđelja  –  cjelovite istine  –  Isusa Krista koji za sebe kaže: Ja sam put, istina i život. Biblija potvrđuje „Bog je istina” i samo je u Njemu moguće spoznati istinu o sebi, drugima i svijetu. Puninu istine Bog je objavio u Isusu Kristu. Mladi su ogledalo društva. Oni poput lakmus papira upijaju cjelokupnu društvenu dinamiku. Govor o mladima zapravo je govor o odraslima. Kad odrasli govore o mladima, govore o vlastitoj prošlosti, prosuđuju vlastitu sadašnjost i naslućuju vlastitu budućnost. Crkva je pozvana odgajati za istinu. Kada su pred njom mladi, onda to treba činiti s puno ljubavlju. Mora veoma ozbiljno shvatiti njihova pitanja, pa i ona koja se redovito izbjegavaju. Crkva s većom jasnoćom i vjerodostojnošću mora ponuditi puninu istine. Samo u susretu s Isusom Kristom čovjek može zatomiti žeđ za istinom, otkriti smisao i vrijednost vlastitog života. U tehnološkoj kulturi prevladava slika, boja, zvuk, oblik. Mladima je nedohvatljiva nevidljiva stvarnost i vrijednost Otajstva, Nevidljivoga, Transcendentnog. Crkva treba učiniti sve kako bi transcendentno došlo u vidno polje današnjeg mladog čovjeka. Najsigurniji put do Nevidljivog, kako veli Carlo Maria Martini, je Ljepota, Istina i Dobrota. Taj put mladi prepoznaju. Mladima treba pokazati put do Otajstva, jer to je jedini način da sačuvaju nadu koja priziva na konačno čovje-

kovo određenje. Biblija je istinski prozor koji vodi prema Nevidljivome, samo je potrebno upustiti se u avanturu traženja. A liturgija kroz snažan govor simbola upućuje i omogućuje osobni susret s Nevidljivim. Evangelizacija mladih bit će plodna i učinkovita samo ako njeni nositelji budu autentični nositelji evanđeoskog života koji je u stanju čovjeka podići, ohrabriti i oduševiti za velike stvari.

s. Valentina Mandarić

Ljubav Ljubavi na svijetu ima puno, ali bez ljudi je nepotpuno. Mnogo se njih voli, ali ljubav zna da boli. I Haiti će ljubav opet izgradit’, jer zaljubljen čovjek lakše će radit’. Ljubav je nama zvijezda vodilja, s ljubavlju će svi lakše do cilja.

Grgo Lemac

9

Mladi svećenik u suvremenom društvu

Z

aredio sam se na Veliku Gospu prošle godine tj. 15. kolovoza 2009. S ovim malim podatkom želim samo dati do znanja da sam nedostojan govoriti o liku svećenika, jer nemam još toliko iskustva. Uostalom, tko sam ja da govorim o svećeniku, o mladom svećeniku ako ga uopće ima, jer je svaki svećenik etimološki „starješina”? Lijepo se osjećam kao svećenik, ali nije mi baš svejedno kada moram govoriti o svećeniku, jer  –  hoćemo ili ne  –  svećeništvo je nešto veliko; ali ne samo veliko, nego svećenička služba jer sredstvo kojim dajemo Kristu veliko svjedočanstvo ljubavi. Zato je župnik Arški rekao: „Svećeništvo je ljubav srca Isusova”, drugim riječima, svećeništvo  –  to je nebo na zemlji. Nemojmo onda čekati, jer nebo ne trpi odlaganje. U ovom kratkom tekstu, malo ću sebe (mladog svećenika) kritizirati, malo ću

To je dječji govor, ali tu ima nešto. Jer biti svećenik danas je teška i zahtjevna zadaća, ne samo zbog same službe, nego zbog novih životnih i društvenih izazova u kojima se svi nalazimo. Danas se svećenik, posebice mladi, nalazi u svijetu koji „bježi” ne znajući kamo. Suvremena tehnologija stavlja nam na raspolaganje sva moguća i nemoguća sredstva komuniciranja koja su ujedno sredstva isključivanja čovjeka iz središta našeg života. Društvo žudi za opstankom, raste borba za „preživljavanjem”. Usred ovih kriza, gasi se svijest o „biti”, a raste svijest o „imati”. Sama Crkva je stavljena u pitanje. „Kršćanska” Hrvatska zemlja traži svoj identitet u europskom društvu, ali kao da se treba definira u odnosnu

Mladi svećenik ostaje ponekad bez daha i gubi orijentir usred svih tih oluja koje pogađaju društvo i posljedično i Crkvu. Mlad je, srca sposobna za „ljubav”, no shvaća da smije pružiti ruku, ali nikome je ne smije ostaviti. Smije čuti tajne srca, ali ni s kim ne smije dijeliti. Ako i zaboravi na bit svoga poziva, iznenadi se pred činjeničnom krizom usamljenosti, umjesto da žudi za prilikom samoće u kojoj nije usamljen i u kojoj neće ljudima govoriti o Bogu, nego Bogu o ljudima. opet sebe prihvatiti i razumjeti. Zar nije to smiješno?! Ma nije!!! Nedavno mi je jedan dječak 4. razreda rekao: „Velečasni, ja bih htio postati župnik, ali nakon tri godine ja ću dati otkaz, i onda ću raditi nešto drugo i postati veliki bogataš”.

10

spram Europe, a ne ostati čvrsta na svojim ljudskim i kršćanskim vrednotama. Mladi svećenik ostaje ponekad bez daha i gubi orijentir usred svih tih oluja koje pogađaju društvo, posljedično i Crkvu. Pita se ponekad zar nije krivo izabrao svoj životni put? Mlad je, srca sposobna za „ljubav”, ali shvaća da smije pružiti ruku, ali nikome je ne smije ostaviti. Smije čuti tajne srca, ali ni s kim ne smije dijeliti. Ako i zaboravi na bit svoga poziva, iznenadi se pred činjeničnom krizom usamljenosti, umjesto da žudi za prilikom samoće u kojoj nije usamljen i u kojoj neće ljudima govoriti o Bogu, nego Bogu o ljudima. Mnogi ga koji put percipiraju kao zauzetog celibatarca, koji nije možda ekvilibriran. Kao i većina mladih, mogao je i on čeznuti za konzumizmom. Usred tih kontradikcija, mladi svećenik može ostati bez kompasa, i ponovno stavljati u pitanje svoj izbor. Pita se možda zar ne bi bilo bolje „dati otkaz” kao onaj mali iz 4. razreda? Ali odmah shvaća: „Ti si svećenik zauvijek…”, dakle, nema „izlaza u nuždi…” No, svećenik je pozvan čovjek. U tome je prvi stupanj otajstva svećeništva. Nitko sebe ne poziva na tu službu, nego Bog poziva, računajući s našom ljudskom stvarnošću: slabostima i snagama. Danas više nego ikada, ljudi su žedni, žedni života, Krista, ljubavi… i poslanje je svećenika da pruži život (svoj), Krista, ljubav u trenutku kada se odazove (a to je drugi stupanj otajstva svećenika  –  odaziv), jer ređenjem u njemu živi Krist. „Ne živim više ja, nego živi Krist u meni”, kaže nam sveti Pavao. Možda ponekad mladi svećenik, bez obzira na svu muku koju je imao tijekom svoje formacije, odjednom na župi shvaća

svoju službu kao stalež u kojem ga ljudi moraju poštivati, hvaliti, uzvisiti… ali pitanje koliko se ja pripremim, koliko se trudim da moja pojava, moje djelovanje, moje riječi zrače takvom toplinom i blizinom do te mjere da me ljudi mogu poštivati, ali ne ja nego Krista u meni? Nedavno sam čitao u jednoj knjizi, očekivanja jednog laika od svećenika. Između ostalog kaže: „Za mene je najgore od svega: da mnogi svećenici više uopće ne poznaju stvarni život obiteljskih ljudi u svojim zajednicama. Kada se spomene riječ ‘kućni posjet’, osjećaju se ‘kao da ih je netko udario’, mršte se, odmahuju rukom. Postajem bijesan kad nakon toga čujem propovijedi o kršćanskom obiteljskom životu ili o životnom stilu nas, laika. A neke bi skupine svećenika dobro učinile kad bi održale nekoliko susreta obiteljima, umjesto da se u uvijek novim pokušajima predaju samosažaljenju i kađenju samima sebi…”. Ovaj govor ima više od istine, i odnosi se na sve svećenike, ali još više na nas mlade. Vjerojatno iz nedostatka životnih iskustava bježimo ponekad od realnih susreta s ljudima, no, čini mi se, nakon ovog kratkog vremena svećeništva, da nije ljudima toliko važno koliko smo sposobni njima nešto tumačiti koliko im je važna naša jednostavna sposobnost slušanja i blizine. Vjerojatno nam nedostaje onaj žar navjestitelja, pa ljudi ponekad imaju dojam da smo opterećeni nekim drugim sadržajima. Nema oduševljenja u našem životu, u našem govoru, ne poznajemo stvarnost života ljudi, nedostaje nam skromnost, jednostavnost života, šutnja ondje gdje drugi govore, riječ ondje gdje drugi zanijeme, molitveni život, vrijeme za čovjeka, (Usput rečeno, zanimljiva je jedna definicija: „Svećenik je jamac vremena koje Bog ima za čovjeka”), život vjere, vjera u (bolji) život, vjerodostojnost kao najjači argument… Jedna opasnost koja proganja nas mlade svećenike jest u tome što često mislimo da je prioritetni pastoral onaj pastoral mladih, zanemarujući ostale životne dobi. Uz to, često mislimo da je uspješnost toga pastorala u hodanju okolo s mladima po kafićima, noćnim izlazima… Mladi ljudi s kojima sam se družio do sada, nikada nisu to očekivali od mene, nego traže od mene da im budem prijatelj i duhovna oaza i potpora. Zadnja samokritika koju imam jest to što često dolazimo u opasnost ponašati se (jer se i mnogi vjernici tako ponašaju) u župnom

uredu kao da je neka „servisna stanica”, a zanemarimo ono duhovno što ljudi očekuju od nas, duhovni razgovor, tumačenje nekih nejasnih vjerskih sadržaja…uvijek se nekamo žurimo… A ono svećeničko druženje, međusobno druženje svećenika, polako se gasi, a za nas mlade svećenike to je izvor „duhovne smrti”. U svemu tome, naravno da društvo i okruženje, posebice vjernici imaju svoju odgovornost. Ova je godina posvećena svećenicima. Neka konkretna zalaganja vjernika laika prema svojim svećenicima, posebice onim mlađima koji nose realnost i teret svoga vremena, bila bi pohvalna i ohrabrujuća. U šest mjeseci svećeničkog života, shvatio sam da ljudi puno očekuju od nas mladih svećenika, dosta su zahtjevni, ali mali broj ljudi uspiju pitati s interesom: „Kako si velečasni?” Shvatio sam da je ozbiljan svećenik jako zauzet i da nema ni vremena za vlastite probleme. Često mi se događa u nekim trenucima reći sebi da jedva čekam vrijeme kada ću ostaviti na sekretaricu svog mobitela: „Hvaljen Isus i Marija! Ovdje velečasni Odilon! Ne zovite me više, jer sam upravo umro. Nadam se da ću moliti za vas u čistilištu!” No, taj čas nije još došao, možda i dođe sutra, tko zna… Ti koji čitaš ove rečenice, za jedno te molim. Na kraju tvog čitanja, moli za sve svećenike koje poznaješ i za sve katoličke svećenike. Samo je jedan Očenaš dovoljan da osnažiš svećenike. Moli za nas, da shvatimo da nije važno hoćemo li sve dobro obaviti, biti hvaljeni, nego da shvatimo da je samo jedno važno: da ne stojimo na putu Gospodinu, da budemo zaista Njegovo oruđe, da ljude ne vodimo sebi, nego Njemu. Moli da nas Bog čuva od zablude da sami moramo spasiti svijet jer ga je već Krist spasio. Moli da budemo prostor, a Bog svjetlo, a on može kroz nas ono što mi ne možemo. Moli da nitko ne bude nama izvor nesreće i lutanja. Moli da budemo Kristovi svećenici, svećenici po srcu Isusovom. Moli za sve mlade svećenike, da naše srce gori samo za Isusa Krista i za dobro ljudi, za dobro Crkve. Hvala ti što ćeš moliti za nas, svoj svećenike!

Odilon  –  Gbenoukpo Singbo

11

Razgovor čini čovjeka

P

oznata je uzrečica „Odijelo čini čovjeka!”. Analogno tome, a još više nego to, čovjeka „čini”, a to znači pokazuje okolini kakav je  –  što misli, osjeća i radi  –  njegov svakidašnji, bilo privatni bilo profesionalni, razgovor s ukućanima, susjedima, prijateljima i suradnicima. Razgovor nam otkriva, što u stvarnosti jesmo, mislimo i osjećamo. Razgovor je osnova svakog, a posebno dugog odnosa bilo u privatnom životu (život udvoje, brak, obitelj, prijateljski odnosi, susjedski odnosi) bilo na poslu (timski rad i suradnja) bilo unutar raznih zajednica i organizacija, a u ovo možemo ubrojiti i župsku zajednicu. U svim tim odnosima dolazimo u međusobni kontakt, razgovaramo, komuniciramo. Mogli bi kazati da razgovor „čini” i naše odnose u braku, u obitelji, u susjedstvu, u župi, u timu na poslu. Svi želimo da ti odnosi duže traju, pa i jako dugo, a neki i do kraja života (na primjer, u braku). To se međutim ne događa uvijek. Uspješno razgovaramo, ako smo konkretni, a ne općeniti, dorečeni, a ne nedorečeni, i ako svoje pretpostavke provjeravamo, a ne kao činjenice prihvaćamo! Samo konkretne, dorečene i objektivizirane ideje, poruke, prijedlozi i rješenja se ostvaruju! Iza općenitih, nedorečenih i nerealnih ideja i prijedloga sakrivaju se neuspješni i nesposobni! Poznati njemački komunikolog Helmuth Dittrich piše: „Koliko bi toga mogli postići, koliko bi bio ljepši, uspješniji i ugodniji naš život, kada bi bolje međusobno razgovarali i jedan drugoga bolje razumjeli. … U uspješnoj komunikaciji se skriva tajna uspjeha, s kojom možemo ispuniti mnoge naše želje… Dobra komunikacija je jako važna za postizavanje boljih odnosa u svim životnim situacijama i u stvaranju novog, boljeg osjećaja života…”. Pa, iz čega se zapravo sastoji naš svakodnevni razgovor? Što u njemu treba promijeniti, da bi bolje razgovarali, a time i bolje živjeli kod kuće i na poslu? Kako treba razgovarati s mužem, ženom, roditeljima, djecom, braćom, sestrama, suradnicima, susjedima, ostalim župljanima, da bi kod kuće, u susjedstvu, na poslu, u župi bili bolji, sretniji, uspješniji? Budući mi je fra Goran dao malo mjesta u ovom časopisu, nabacit ću Vam samo neke misli iz mojih komunikoloških knjiga i radova. Naš stav prema onome što govorimo i naši odnosi prema onima kojima govorimo bitno utječu na sudbinu sadržaja koji iznašamo! Ako nemamo pozitivan stav prema onome što govorimo i ako ne volimo one kojima govorimo, vjerojatno se neće ostvariti ono o čemu razgovaramo! Međusobno povjerenje i iskrena ljubav tajna je uspješnosti svakog razgovora. Samo iskren razgovor je uspješan! Iskreno razgovaramo ako se ono što govorimo, slaže s onim što mislimo, kako osjećamo i kako se ponašamo! Koliko smo međusobno iskreni? Je li ono što mislimo, osjećamo i kako se stvarno ponašamo,

12

odgovara onome što izgovaramo? Jesmo li u stanju razgovarati o onome što jedan o drugome mislimo i kako se međusobno stvarno osjećamo? U razgovoru moramo biti jednostavni a ne komplicirani, kratki a ne opširni, pregledni a ne nepregledni, interesantni a ne dosadni! Uspješni je razgovor jednostavan, kratak, jasan i interesantan, a neuspješni kompliciran, opširan, nejasan i dosadan! Sugovornik reagira na ono što je čuo i kako je to razumio, a ne na ono što smo mu rekli! Ono što namjeravamo kazati ,često posve drukčije kažemo! Ono što smo rekli, često je posve drukčije shvaćeno! Ostvaruje se primljena i shvaćena, a ne od nas zamišljena i izgovorena poruka! U svakodnevnom razgovoru odgovorni smo za primanje i shvaćanje, a ne samo za od nas namjeravanu i poslanu poruku! Koliko provjeravamo primanje i shvaćanje naših poruka? Uspješno razgovaramo, ako smo konkretni, a ne općeniti, dorečeni, a ne nedorečeni, i ako svoje pretpostavke provjeravamo, a ne kao činjenice prihvaćamo! Samo konkretne, dorečene i objektivizirane ideje, poruke, prijedlozi i rješenja se ostvaruju! Iza općenitih, nedorečenih i nerealnih ideja i prijedloga sakrivaju se neuspješni i nesposobni! Ne moramo se slagati, ali svejedno možemo i dalje prijateljski razgovarati i zajedno piti kavu! Uspješni i kreativni različito misle, ali i dalje intenzivno razgovaraju, a neuspješni i nekreativni se boje neslaganja i konflikata! Trebamo sugovornike koji imaju različite, a ne iste ideje i prijedloge! Samo u neiskrenoj sredini svi isto govore, a različito misle! Samo u zdravoj sredini možemo i trebamo različito misliti i različito govoriti, a i dalje se poštivati i voljeti! U razgovoru moramo biti jednostavni a ne komplicirani, kratki a ne opširni, pregledni a ne nepregledni, interesantni a ne dosadni! Uspješni je razgovor jednostavan, kratak, jasan i interesantan, a neuspješni kompliciran, opširan, nejasan i dosadan! Jednostavne, kratke, jasne i interesantne poruke se prihvaćaju, a komplicirane, opširne, nejasne i dosadne odbacuju! Jednostavni, kratki, jasni i interesantni privlačimo, a komplicirani, opširni, nejasni i dosadni odbijamo od sebe! Kod sugovornika treba poštivati drukčije i različito razmišljanje, uvažavati njegovu, a ne samo svoju potrebu za približavanjem, voditi računa o njegovoj, a ne samo svojoj želji za početak, trajanje i završetak razgovora, dozvoljavati sugovorniku, da bude  –  koliko to on želi  –  aktivan ili pasivan u razgovoru, te nastojati dovoljno zadovoljavati ne samo svoje nego i njegove potrebe, želje i očekivanja u vezi razgovora. Samo na taj način se možemo udobno osjećati u razgovoru!

Pavao Brajša

Tko ljubi prešao je iz smrti u život. Tko ne ljubi ostaje u smrti (usp. 1 Iv 3) Poruka predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za obitelj, krčkog biskupa Valtera Župana za XV. Dan života, 7. veljače 2010.

„O

stati u smrti” ili „ biti u svjetlosti”, „u ljubavi”, „u životu” jesu izrazi koji u Svetom pismu označuju radikalnu, temeljnu odluku kojom čovjek izabire put ostvarenja u svojoj čovječnosti, ili se opredjeljuje za život bez smisla i ispunjenja, te se tako u svojoj ljudskosti degradira. Bog je sama ili sav ljubav, i kao takav, kroz konkretna djela ljubavi prema nama ljudima, otkrio nam je i očitovao svoju bit. Njegova se ljubav nije zaustavila samo na pojedinom čovjeku, istomišljeniku ili prijatelju. Ona se protegnula na sve ljude, uključujući i neprijatelje. To je put kojim Bog hodi te na njega i čovjeka poziva želeći mu dobro. Engleski psiholog Vickers navodi da ljubiti predstavlja čovjekovu životnu potrebu te tvrdi kako je jedno od značajnih otkrića moderne psihijatrijske znanosti da ljubav zaštićuje i obnavlja um. Drugi je pak psihoanalitičar, zapitan kako spasiti čovjeka od opasnosti koje vrebaju na nj iz dubina njegova bića, odgovorio kako treba ljubiti i raditi. U

Isusovom načinu govora koji prenosi evanđelist Ivan, onaj tko ne ljubi je „grešnik”, on griješi, ali ne samo u smislu vrijeđanja Boga. On čini pogrešku. I to veliku, presudnu. Čini nešto što se protivi dubokom dobru njegove vlastite naravi. Ubija sebe, jer onesposobljuje u sebi mogućnost rasta u čovještvu. Bog k nama nije došao radi sebe, nego radi nas. Od samog početka Isusove su riječi nazvane „radosnom vijesti”. Dakle, Isus nije donio neke Božje zahtjeve prema čovjeku, nego Božje darove, radosnu poruku. Jedan od prvih darova njegove radosne poruke je darovano saznanje i primjerom pokazano svjedočanstvo na koji način proživjeti život da ga se ne potroši uzalud, nego da se ostvare sve njegove mogućnosti. Ljubav je otvaranje, raspoloživost, davanje drugome i za drugoga. Svaki egoizam, kojim se čovjek opredjeljuje za svoje uskogrudne interese, krnji i onesposobljuje čovjeka u najdubljim segmentima njegova bitka. Pomanjkanje ljubavi doslovno vodi u smrt, u nesta-

janje. Očito je da ovo ne vrijedi samo za vjernike. To je mjerilo za svakog čovjeka. Svačiji će život biti ocijenjen i prosuđen po mjeri ljubavi, dakle po mjeri davanja, raspoloživosti za žrtvu, za drugoga. „Bio sam gladan, žedan, bolestan i poslužili ste me” ili „niste me poslužili” prema Matejevom Evanđelju. Zato je dobro i ove se godine o Danu života između ostalog pitati: odgajamo li naše mlade za ljubav i sebedarje? Ako se toliko trudimo da ih zaštitimo samo od neželjenih posljedica neodgovornog života, ne pospješujemo li, zapravo, i njihovu i našu smrt? Znade se da izvjestan broj mlađih bračnih parova ne može imati djece. Toga je uvijek bilo. No, čini se da je taj broj danas nadmašio prijašnja vremena. Nitko nema pravo prosuđivati pojedinačne slučajeve, ali se imamo pravo pitati: nije li tome, dijelom, kriv egoizam prije braka? Kaže se, što je točno, da priroda ne oprašta. Egoizmom možemo sebe dovesti do one razine kada ćemo morati živjeti ono i onako kako smo za sebe odabrali. I ovom prilikom želim iskazati svoje divljenje i podršku roditeljima koji se, ne štedeći sebe, velikodušno odlučuju za ljubav koja je otvorena životu. Sveti Ivan od Križa je rekao da duša koja hoda u ljubavi niti se sama umara niti umara drugoga. Stoga pozivam sve koji na bilo koji način mogu pomoći da djelatno podrže takve obitelji materijalnom i moralnom podrškom. A to bi u vremenima stalnog demografskog pada, kakvo je nažalost i ovo naše, trebala biti prvenstvena briga. U Krku, na blagdan Svete Obitelji, 27. prosinca 2009.

13

Teologija vremena Proroci  –  najmiliji prinos Božji

Č

ini se kako je ljudski rod oduvijek među „svojima” tražio onoga koji je drugačiji, onoga koji bi mogao svu dramatičnost svijeta svesti na neki smisao. Zastrašujuća je i zadivljujuća spoznaja da ljudska epoha, koja je zapravo razorna era neprestanih ratova i katastrofa i u kojoj se  –  usprkos nemirima  –  pojedinci trude upoznati i shvatiti svijet u kojem živimo, njegova očekivanja i težnje, čini se kako u svakom vremenu uspije isprofilirati individue koje generacije oživljavaju zbog njihovih herojskih osobina. Ovakvom vremenu „gusaka u magli”, u civilizacijsko-znanstveno-tehničkom smislu, ali i duhovno-kulturalnom, kao da su se najbolje odupirali narodi objavljenih religija  –  židovstva, kršćanstva i islama. Na tlu židovsko-kršćanske baštine stvaraju se vodeće znanstvene paradigme, no to isto tlo urađa i antropocentričnom hegemonijom da ovlada čitavim kozmosom. Delikatnost njihovog položaja spram drugih naroda vidljiva je i u duhovnom smislu. Od pojedinaca nastajali su cijeli narodi, od bezizlaznog ropstva dolaze do Obećane zemlje, od grijeha i nepoštovanja Zakona darovano im je Vječno spasenje. Budući da su navedene religije u nadnaravnoj milosti Božje inicijative čovjeku, kod njih se posebno njeguje uspomena na osobe koje bi Gospodin izdvojio kako bi obznanio svoju Volju. Židovsko društvo Isusovog vremena ove vidioce i tumače Božje Riječi naziva prorocima. U ključnu specijalizaciju proročke djelatnosti spada težnja da se navijesti Božja volja kroz znakove vremena. Stoga u objavljenim religijama naraštaji dobivaju veliku pomoć u traganju za odgovorima na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjega i budućeg života i o njihovom međusobnom odnosu. Čini se kako je njihovo poslanje osobito pomoglo pojedincima i cijelim narodima da postanu svjesni važnosti nanovog reflektira-

14

nja činjenja žrtve. Teološko promišljanje razmišlja o žrtvi kao o dubokom činu kojim se svjesno odričemo nekog zemaljskog dobra kako bismo ga Bogu u čast prikazali. Žrtva locira čovjeka u dubinu svoga bića pomažući mu da se objektivizira tj. da postane svjestan svojih grješnih čina. Vraćajući se kroz žrtvu k samome sebi, čovjek uviđa da je bez Boga, egzistencijalno promašen, stoga Mu kroz žrtvu daje najbolji prinos i zadovoljštinu za svoj grješan život. Tako žrtva postaje samo zamjena preko koje se želi, zapravo samoga sebe, prikazati Bogu. Zato i sv. Augustin kaže: „Svrha je žrtve da nas sjedini s Bogom!” A prorok pak svojim životnim putem, čini se, najbolje ukazuje na žrtve koje su Gospodinu najmilije.  

Korelacija proroštva i teologije I danas Crkva kao Novi Božji narod na II. vatikanskom koncilu zaključuje: „Božji narod, pokretan vjerom kojom vjeruje da ga vodi Duh Gospodnji koji ispunja svijet, trudi se da u događajima, potrebama i željama koje dijeli s ostalim ljudima našeg vremena razabire koji su u tome istinski znakovi Božje prisutnosti i Božjih nakana. Vjera, uistinu, sve stvari rasvjetljuje novim svjetlom (GS 11).” Za ovakvo tumačenje vremena, čini se da su Crkvi jednako potrebni i teolozi i proroci. Teolozi svojom kompetentnošću, a proroci svojom osjetljivošću i pozornošću na Božju Riječ. Zbog međusobne relativnosti teologije i proroštva, Objavljenu istinu koju nam posreduju starozavjetni proroci ne možemo obuhvatiti bez događaja Isusa Krista. Teološki gledano, Božansko samoočitovanje nije tek nadvremenski dano, nego je dostupno i kroz povije-

sno-kulturalnu percepciju Odabranog naroda  –  Izraela. Proročko-biblijska koncepcija starozavjetnog Boga, otkriva da je u pojmu Boga uključena apsolutna univerzalnost, budući da On sve stvara i budući da na Njegovom Bitku sve i participira. Stoga kristologija sasvim implicitno mora biti upućena i na druge narode, mora postati katolička (sveobuhvatna). No, samo prepoznavanje raspetoga Mesije danas kao i nekada, zbog kompleksnosti društvenog stanja (njihovih i naših aktualnih predrasuda) čini se problematičnim i teškim. Kako prepoznati Krista danas? Čini se da se svaki zreli vjernik u svojoj introspekciji kad tad susreće i sa mučnom stranom vlastite egzistencije koju mu donose iskustva patnje i apsurdnosti nemorala. Aporičnost ove situacije jača sa spoznajom vlastite nemogućnosti kako će takva iskustva preobraziti u iskustvo spasenja. Pitanje koje nam se prije ili kasnije nameće glasi: „Može li i kako će moje iskustvo nemoći i patnje, poput Isusovog iskustva poniženja, muke i smrti postati snagom spasenja Ljubavi Božje (Ef 2,1-11)?

Autentičnost vjere u Duhu i liturgiji Evanđelist Matej, Isusov svjedok i prijatelj, ovjekovječuje proročku Riječ koju čuje od njemu očitovanog Spasitelja o svojim židovskim suvremenicima: „Znak traži pokvareni i preljubnički naraštaj, ali mu se neće dati drugi znak osim znaka Jone proroka. Kako je Jona bio u utrobi kita tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći” (12, 39  –  40). Kako učiniti ovu poruku opakom i preljubničkom naraštaju razumljivom? Ima li među nama proročkog duha da nam

Ukoliko se iskreno redovito propitkujemo kakvim duhom odiše liturgijsko zajedništvo kršćana u našim malim kućnim Crkvama, u našim župama, u našim sakramentalnim životima i iskreno si odgovorimo, zacijelo će snaga Istine pronaći način kako da čak i preko nedostatnih sredstava, poput nas, prenese radosnu vijest znaka Jo

ju protumači i gdje bismo trebali Božje priopćenje znaka Joninog potražiti u svojoj konkretnoj povijesti? Kako su ga prve kršćanske zajednice u Isusovom govoru i djelovanju prepoznavale? Sveti Pavao kršćanima u Korintu, ali i nama

I

danas otkriva da se Isusa ne može spoznati kao Božjeg spasitelja, osim u Duhu Svetomu (1 Kor 12,3). Dakle, formalni vidik Božje Riječi nužno je Duh Sveti. „Iz svega toga proizlazi da u Crkvi postoje samo dva subjekta za razumijevanje znakova vremena, kršćanin pojedinac koji ima Duha i zajednica okupljena na liturgijsko slavlje otajstva vjere (Ančić, A. N. Tumačenje znakova vremena  –  zaboravljena zadaća Crkve?).” Tada i zajedništvo u liturgiji shvaćamo relevantnim, utoliko ukoliko upravo preko njega duh sabranih vjernika postaje svjestan svoje autentičnosti. Vlastitu autentičnost, čini se da je najjednostavnije provjeriti reflektirajući o vjerskom doprinosu nas samih u kontekstu života u kojem se nalazimo. Ukoliko se iskreno redovito propitkujemo kakvim duhom odiše liturgijsko zajedništvo kršćana u našim malim kućnim Crkvama, u našim župama, u našim sakramentalnim životima i iskreno si odgovorimo, zacijelo će snaga Istine pronaći način kako da čak i preko nedostatnih sredstava, poput nas,

prenese radosnu vijest znaka Joninog. Tada će i drugi narodi u „kršćanima okrijepljenima liturgijom”  –  prepoznati Duha koji svjedoči Boga  –  Spasitelja u Kako prepoznati Krista danas? Čini se da se svaki zreo vjernik u svojoj introspekciji kad tad susreće i sa mučnom stranom vlastite egzistencije koju mu donose iskustva patnje i apsurdnosti nemorala. povijesti, a Crkva će doista postati znakom Božje prisutnosti u svijetu. „Stoga, uzdignimo se k njemu koji je prah naše niskoće uzeo u tijelo svoje slave, i ugledajmo se u svemu u njegovu poniznost i strpljivost, da mu se možemo pridružiti u njegovu uskrsnuću” (sv. Leon Veliki).

Jelena Grabant

Prepoznavanje osobne zločestoće

ovogodišnje korizmeno vrijeme na poseban je način bilo izazov za sve kršćane za osobni humani, duhovni i kršćanski rast prema iznimno visokom cilju  –  pokušati biti što sličniji Isusu Kristu, jer po sakramentu krsta svaki je krštenik suobličen Kristu te je pozvan to i životom i djelovanjem očitovati. Za vjernike koji žive s liturgijom Crkve, korizmeno je vrijeme posebno darovano, no za osobni humani, duhovni i kršćanski rast pogodno je zapravo baš svako vrijeme, pa su uvijek dobrodošla osobna duhovna suočavanja. Veoma je mnogo izazova, povoda, životnih područja i načina koji mogu poslužiti kao prvi korak u svjesnom nastojanju za osobni humani, duhovni i kršćanski rast, a ovdje se kao prvo polazište predlaže propitivanje ima li u vlastitom osobnom životu ljudske zločestoće.

Zločestoća i planiranje zla Svaki je čovjek neizbježno iskusio zlo, bilo da ga je sam stvarao bilo da je bio pogođen zlom koje su proizveli drugi ljudi, pojedinačno ili u skupinama, ili su ga proizvele u posebnim okolnostima razorne prirodne pojave kao što mogu biti potres, poplava, vatrena stihija i slično. Dok je čovjek pred

razornim prirodnim pojavama najčešće nemoćan pa je prisiljen pomiriti se s posljedicama ma kako bile teške, prihvatiti ih makar koliko god bile strašne, s iskustvom zla koje čovjeku nanosi drugi čovjek, bilo pojedinačno bilo u skupini, ne smije se pomiriti i prihvatiti ga kao neizbježno, osobito kad se radi o osobnoj ljudskoj zločestoći. Bez sumnje, ljudska zločestoća velik je problem za svaku osobu koja je doživi od druge osobe, no bez sumnje, nerazmjerno je u većem problemu, ljudski i moralno neizmjerno poniženija osoba koja je popustila svojoj zločestoći. Za zločestoću nitko i nikada ne može imati razumijevanja, niti se može opravdati, niti se smije s njom miriti jer zločestoća može proizići samo iz svjesno dehumaniziranog, deformiranog i pokvarenog ljudskog srca. Svakome čovjeku zapravo je od zla prirodnih nepogoda bolnije i neshvatljivije zlo koje dolazi od drugoga čovjeka te svakoga čovjeka osobito strahovito pogađa suočavanje sa zlom koje je posljedica ili plod smišljenog i planiranog, nepraved-

15

nog, nečovječnog ili čak zločinačkog postupanja drugog čovjeka, pojedinačno ili u skupinama. Smišljanje i planiranje zla nije moguće bez osobne čovjekove zločestoće, tj. bez svjesno izabranog nemarenja za sve etičke, moralne i pozitivne pravne norme i svjesne spremnosti da ih se krši. Zločestoća, naime, nije trenutni ili tek privremeni pad već je stanje u kojem čovjek prestaje iskreno i stvarno preispitivati što je dobro a što je zlo te živi i djeluje makijavelistički  –  samo da bi postigao neki svoj osobni, zapravo sebični cilj. Zločestoća i nastaje vrlo često iz osobne ambicioznosti koja nakon početnih uspjeha dobiva krila te sve više buja: takva osoba u počecima gladuje za uspjehom, pa ako uspješnost raste, rastu dalje i apetiti za još većom uspješnošću; a ako uspješnost zapne ili stagnira, onda frustriranost postaje motor novih apetita. Razumije se da svaku osobnu ambicioznost uvijek ograničavaju ili čak sputavaju moralne, etičke ili pozitivne norme  –  pa ih takva osoba najprije potajice, diskretno, a s vremenom sve snažnije i sve odlučnije  –  odbacuje. Pritom nije bitno radi li se o ambicioznosti na hedonističkom i materijalističkom području, ili na području moći i karijerizma, ili kombinacijom tih područja. Zločestoća je stoga okorjelost u zlu, spremnost i odlučnost da se zacrtani sebični cilj ostvari pod svaku cijenu bez obzira na gaženje drugih ljudi, ali uvijek tako da to baš ne bude izvana, od trećih ljudi, prepoznatljivo ni uočljivo, jer i osobe koje su ogrezle u zločestoću žele, pred javnošću imati čist obraz, imidž dobre osobe.

Zločesti bliske pretvaraju u žrtve Za zločestoću nitko i nikada ne može imati razumijevanja, niti se može opravdati, niti se smije s njom miriti jer zločestoća može proizići samo iz svjesno dehumaniziranog, deformiranog i pokvarenog ljudskog srca. Iskustvo zla koje je posljedica zločestoće, osobito je gorko i bolno ako dolazi od bliske osobe s kojom se mora npr. živjeti pod istim krovom ili surađivati na istom projektu ili radnom mjestu zbog u dobroj vjeri uspostavljenih odnosa. Gorčina i bol posebno dolazi do izražaja ako se osoba koja je dopustila da je zahvati zločestoća i s kojom čovjek mora živjeti ili surađivati, prikazivala u potpuno drugom svjetlu ili ako ta osoba po svojoj npr. vjerskoj pripadnosti ili po važnoj službi koja joj je zakonito povjerena u nekoj zajednici nikako ne bi smjela popustiti zločestoći jer je to naprosto nespojivo bilo s vjerskim opredjeljenjem bilo s odgovarajućom službom u zajednici. Oni koji žive s osobama koje su popustile i ogrezle u zločestoći, često imaju iskustvo da su izložene suptilnom nasilju, ponižavanju, instrumentaliziranju, tj. svođenju na sredstvo koje služi kao alat za ostvarenje nekog zacrtanoga sebičnoga cilja te ambiciozne, odnosno, zločeste osobe. Prepoznavanje nečije osobne zločestoće nažalost je povlastica osoba koje su u neposrednoj životnoj ili suradničkoj blizini zločestih osoba, no takve osobe, koje su zapravo žrtve, iznimno rijetko mogu pomoći zločestoj osobi da prepozna svoju profesionalnu, ljudsku, a ako je riječ o vjerniku i vjerničku stranputicu. Zločesti najčešće ne mogu ozbiljno uzeti ono što im zbog njihova ponašanja, žele i pokušavaju dobronamjerno reći njihove žrtve, oni od žrtvi čuju i prihvaćaju samo ono što može poslužiti za ostvarivanje nekoga njihova osobnog sebič-

16

Zločesti najčešće ne mogu ozbiljno uzeti ono što im glede njihova ponašanja žele i pokušavaju dobronamjerno reći njihove žrtve, oni od žrtvi čuju i prihvaćaju samo ono što može poslužiti za ostvarivanje nekoga njihova osobnog sebičnog cilja. nog cilja. Treće osobe, koje su prepoznale ili saznale za zločestoću određenih ljudi, s kojima ne dijele ni strogo životnu ni suradničku blizinu, najčešće nemaju priliku svratiti pozornost tim osobama na njihovu zloću, jer zločesti se kriju, postupaju skrovito, a prema van pokazuju lažno lice. Ako im se pruži prilika da dobronamjerno upozore na lutanje, neće biti ozbiljno shvaćene jer ne predstavljaju za zločeste autoritet  –  ta pravi autoritet za njih su samo oni, zločesti. Te treće osobe ne mogu se učinkovito makar najdobronamjernije „umiješati” u lutanje zločestih nikakvim javnim obraćanjem  –  zločesti će ih odmah demantirati, možda čak zaprijetiti tužbom za klevetu ili stvarno tužiti  –  jer takvim osobama apsolutno nikakav problem ne predstavlja reći neistinu ili zapravo čistu laž, u povjerljivom razgovoru osobito, a katkada i javno.

Ima lijeka i za zločeste Upravo zato od osobne zločestoće mogu se osloboditi jedino same osobe koje su popustile zločestoći, i to uz velike napore, uz iskreno obraćenje. Takve osobe katkad ne može otrijezniti ni degradacija, profesionalna ili društvena, čak ni kažnjavanje, pa ni na doživotnu robiju, ako je zločestoća tako strašno eskalirala da se društvo na takav način mora braniti od zločeste osobe. Ipak i za takve osobe postoji izlaz  –  ali samo jedan  –  a to je stvarno puštanje Boga živoga u svoj život, prihvaćanje Božjih riječi i osvjetljavanje svega svog života svjetlom Božjih riječi, primjerom postupanja Isusa Krista. Kao i ti zločesti, i Isus je imao priliku slijediti tako ljudske veličanstvene ali sebične ciljeve. Nakon četrdesetodnevnog posta đavao mu je onako gladnome pokazao kako može vrlo lako zadovoljiti svoju elementarnu biološku potrebu: samo neka kamenje pretvori u kruh, ta Isus je Bog pa to može. No Isus, premda dobro zna kako je važno ispunjenje bioloških potreba, ne dopušta da se ono, a to zapravo znači hedonizam i materijalizam, nametnu kao najvažniji u životu. Videći da se Isus osjeća pozvanim na više nego što je to puko uživanje života, đavao mu za prihvaćanje da bude njegov  –  da mu samo đavao bude pretpostavljeni  –  nudi vlast nad čitavim svijetom, no Isus, premda zna kako je vlast važna da se mnogo toga učini, odbija vlast i moć jer je jedino ispravno klanjanje Bogu. Đavao je Isusu ponudio i slavu, popularnost, karijeru samo da zloupotrijebi svoje božanstvo, no Isus, premda zna da je čast iznimno važna, odbija ponudu jer želi izvršiti svoje poslanje  –  zauvijek osloboditi čovjeka. Da je Isus na bilo kojoj ponudi popustio, podlegao bi zločestoći; a jer nije popustio, otkrio je zločestima kako mogu pobijediti svoju zločestoću.

fra Stje pan Novoselec

Ljudski modernizam protiv božjeg konzervatizma

S

ve od one Svete Noći kada je čovjek rekao „nema mjesta”, i kada se u isto vrijeme u štalici čuo muk vola kao znak „jaslice su prazne”, kroz ljudsku povijest se neprekidno čuje i odzvanja ono ondašnje ne. Ne Njemu, ne svemu što je donio i ostavio. Čovjek je naprosto ostao dosljedan i tvrd u prvotnoj svojoj odluci i, uprkos činjenici obasjane Noći i Dječjeg plača u štalici koje je svojim rođenjem donijelo Nebo na Zemlju i Zemlju unijelo na Nebo. Izgrađenu vezu čovjek je stalno pokušavao  –  i pokušava  –  srušiti, zatrpati, ne priznajući, progoneći i osuđujući Njenog graditelja, koji svoju nazočnost među nama ovjekovječuje križom, Velikim petkom te konačnim dovršetkom veze Zemlja  –  Nebo, Uskrsom i sve te kockice s nezamijenjivim svojim vrijednostima, označenim imenima i znakovima na putu od Zemlje do Neba pokušavaju se izvaditi iz tog putnog okvira, uprljati i oskvrnuti, porušiti i baciti, samo zato što su one djelo Onoga kojem smo već rekli ne. Tu zvjezdano označenu vezu potvrđenu Križnim putem, i iznad svega zajamčenu Uskrsom, čovjek uznastoji uprljati te svaki njen dio nemilosrdno prisvaja sebi kao vlastito djelo, samo kako bi Njega izgurao iz svoje sredine, iz svog života u kojeg čvrsto vjeruje da je vječan u ovoj prolaznosti. Prvo je čovjek Njemu rekao ne, a zatim sve Njegovo ostavljeno, i osvjetljene putokaze počeo je okretati prema svojim viđenjima života, a nerijetko i rušiti te duboko zatrpavati u zemlju, kako bi Mu izbrisali svaki trag i znak Njegova boravka među nama. No čovjek nije htio, a niti mogao, sakriti svoju izrežiranu nepravednu pilatsku osudu, i svoje ljudsko (ne)djelo, presudu. Jer, na tu donesenu i čvrsto postavljenu Vertikalu čovjek, s namjerom da je presiječe, prikova svoju horizontalu, te na svoj ljudski izum, Križ, razape Dijete iz štalice za koje „nije bilo mjesta” u konačištu, i koje  sve od tada do danas mora „bježati” i „skrivati” se od Heroda koji su, naprosto, kontinuitet ljudske povijesti. Ljudsko neizrečeno one Noći,

Agresivno se stoga krenulo u borbu protiv te „konzervativne”, „nazadne” i daleko zaostale predbračne bijeline, sredstvima seksualne slobode, nakon čega su slijedila, u uprljanoj  bjelini, vjenčanja trudni mladenki, te nerijetko zajedno vjenčanje i krštenje djeteta. Nametnuti „modernizam”, i namazano crnilo na predbračni život pokušava se okititi i sakriti raskošnim, kraljevskim, svadbama, stotine pijanih i slobodnih, „modernih” uzvanika, iste predbračne „čistoče” kao i mladenci. provlači se, stoga, i čuje, i danas kao urlikanje svjetine  „ne, ne”, „nema mjesta, nema mjesta” „razapnite ga, razapnite”,  u kojoj se i čuje zveckanje i lupanje srebrenjaka, i baca crnilo  na svaku Njegovu bjelinu kojom nam označava put  kroz ovu prolaznost. I sve Njegove izgrađene kockice polijevaju si debelim crnilom kako bi im se svjetlost sakrila, te kako bi time čovjek si izborio slobodu bez ikakve ograničenosti, odgovornosti, a time  i bez  Cilja. A to je moguće postići Njegovim progonom iz prostora i vremena te na taj način opravdati  ono ne, kako bi se dokazala naša ljudska svemoć u nemoći, naša neograničenost u ograničenosti, neprolaznost u prolaznosti. Ta naša ljudska izgubljena bitka  –  kojeg li apsurda umišljene svemoći u porazu  –  traje i kroz oskvrnjivanje svetosti predbračnog života, koji je temelj braka, a svetost braka fundament obitelji, koja je neslomljivi nosač svijeta, i vjerni čuvar kršćanskog identiteta. Nije slučajno što se krenulo u prljanje i blaćenje, ismijavanje i podcjenjivanje upravo tog svetog temelja, predbračnog života, jer kad se to uruši i uprlja, svaka druga nadogradnja koja slijedi sama po sebi postaje ili crna, ili nemoguća, ili čak besmislena. Naprosto nema čvrstog  temelja, nema uporišta.

17

Agresivno se stoga krenulo u borbu protiv te „konzervativne”, „nazadne” i daleko zaostale predbračne bjeline, sredstvima seksualne slobode, nakon čega su slijedila, u uprljanoj  bjelini, vjenčanja trudnih mladenki, te nerijetko zajedno  vjenčanje i krštenje djeteta. Nametnuti „modernizam”, i namazano crnilo na predbračni život pokušava se okititi i sakriti raskošnim, kraljevskim, svadbama, stotine pijanih i slobodnih, „modernih” uzvanika, iste predbračne „čistoće” kao i mladenci. Tom  raskoši,  i slobodom ponašanja, nastoji se na trenutak zaboraviti slika trudne mladenke pred oltarom, u metarskoj dugoj bijeloj haljini koja je već davno uprljana seksualnom slobodom, što je kasnije, zasigurno najveći, uzrok svakog trećeg razvoda braka u Hrvatskoj, a u svijetu svakog drugog. Iako je doneseno pod bjelinom, ili čak u naručju dijete pred oltar na vjenčanje roditelja bilo nerijetko i razlog vjenčanja, ono nažalost kasnije ne uspijeva biti trajna  veza i ljubav održavanja te bračne zajednice. Prijebračna prljavština se teško pere, ona postaje veliki teret u braku, kamen smutnje, oštrica na kojoj se zajednica stalno porezuje i zbog toga ne uspijeva  cjelovita dugo opstati. Nerijetko to nedužno Božje stvorenje, to  –  kako ga danas nazivaju  –  predbračno dijete nekontrolirane slobode seksa,  u velikom broju slučajeva kasnije bude i razlogom razvoda brakova. Jednostavno, kad je već predbračno vrijeme krenulo pogrešnim smjerom, kad se u vjenčanje ulazilo i pod prisilom predbračnog stanja, što ima izvorište u onom ljudskom ne, posljedice toga, razvodi brakova, gotovo da i ne iznenađuju.  Na razvalinama braka odjekuje vika na tu predbračnu djecu, čuje se ono „nema mjesta” za vas u našem razrušenom bračnom konačištu, koje zapravo i nisu planirali ozbiljno graditi. Tragedija tog predbračnog modernizma u kojem „nema mjesta” za kršćansku „konzervativnost”, je tim veća, i samouništavajuće opasna, što mnoga predbračna djeca i ne uspiju pobjeći ispred  Heroda, i završe kao pokusni kunići u laboratorijima kozmetike, ili na smetištu „modernog” i naprednog svijeta, kamo u konačnici  i svijet sam sebi pravi mjesto.

Vinko  Đotlo

18

Kriza vođenja kao odraz krize vrednota Kriza. Kriza? Kriza! Danas nema medija u kojem se ne piše, govori ili raspravlja o aktualnoj ekonomskoj krizi. Različiti stručnjaci i nestručnjaci analiziraju tu krizu i njene uzroke, procjenjuju štetu koju nam nanosi, prognoziraju njeno trajanje. No je li ona samo i isključivo ekonomskog karaktera?  –  pitanje je koje si suvremeni kršćanin nedvojbeno mora postaviti. Ova kriza (koju mnogi uspoređuju s velikom depresijom 1929.) nije otok, nije došla sama od sebe. Ekonomske krize se u posljednjih 40-tak godina javljaju gotovo periodički, svakih desetak godina (1974., 1980., 1990., 2001., 2008.). Jedan od razloga te periodičnosti leži i u činjenici da se sve te krize rješavaju vatrogasnim metodama i kratkoročnim potezima koji u konačnici ne zadiru u korijen problema. Tako se stvarni problemi samo gomilaju jedni na druge i stvara se spirala negativnih činbenika koje svaku iduću krizu čine sve složenijom i opsežnijom. Zahvaljujući globalizacji, ova najnovija kriza nije locirana samo na razvijene zemlje već je zahvatila gotovo čitav svijet. Glavno žarište krize pak se nalazi u najrazvijenijim zemljama s izrazito liberalnim političkim uređenjima i liberalističkim ekonomijama. Ova se kriza nedvojbeno dotiče i ekologije i kulture tj. mnogi problemi proizlaze i iz našeg odnosa prema prirodi i čovjeku kao dijelu te prirode. No, kao što sam rekao u početku, sve su to samo manifestacije jedne mnogo veće, permanentne i ozbiljnije krize  –  krize vrednota, koja se već desetljećima produbljuje i jača. Radeći u i surađujući s velikim svjetskim korporacijama niz godina, pokušao sam kao kršćanin sagledati i analizirati taj korporativni svijet. Iako nisam ekonomske struke, neskromno ću se staviti uz bok ekonomskim stručnjacima i teoretičarima te hrabro ustvrditi  –  današnja kriza u najvećoj je mjeri kriza vođenja, koja je opet u svom korijenu refleksija krize vrednota tj. kroničnog nedostatka moralnog i odgovornog ponašanja pojedinaca, posebice onih na istaknutim položajima, bilo da se radi o politici ili gospodarstvu. Jer, banalno rečeno, da nam vođenje nije u krizi, bismo li danas bili u krizi i bismo li uopće o njoj raspravljali? Za lakše razumijevanje problematike vođenja, evo kratkog osvrta na svijet vođenja i korporacija.

Vođe i okolina Zamislimo glavnog direktora jedne velike korporacije o čijim smo proizvodima, priznavali mi to ili ne, ovisni u današnjem suvremenom svijetu (ako sumnjate u to, sjetite se samo čime se hranite, oblačite ili liječite). Vođa takve organizacije neprestano se nalazi pod „pritiscima” različitih dionika (eng. stakeholders), koji uvijek od njega nešto traže i očekuju. Dioničari (vlasnici) zahtjevaju dobre poslovne rezultate i visoke prinose na burzama, zaposleni svoje plaće i primjerene uvjete rada, stranke pravovremeno i kvalitetno odrađen posao, društvo i država

poštivanje zakona i podmirivanje društvenih obaveza. Tu je i obitelj odnosno njegovi najbliži koji traže da bude dobar suprug/supruga, odgovoran otac/majka… Zadatak vođe je da uspješno balansira između svih tih dionika i donosi odluke. Odlučivanje je jedna od najčešćih aktivnosti vođe  –  koga i kako zadovoljiti, komu dati prednost, a koga uskratiti… No, tu nije kraj jer svaka odluka koju donese ima neki utjecaj na sredinu u kojoj djeluje. Što je važnost korporacije/institucije veća za društvo, to su i rezultati odluka donesenih unutar nje sudbonosniji za društvo.

Motivacija kao pokretač odluka Kako vođe donose odluke? Kako mi sami donosimo odluke? Na različite načine, ovisno o okolnostima. Obično se odlučujemo na osnovi: • znanja • iskustva • izvršenih analiza i dobivenih informacija • emocija • intuicije • motivacija Vjerojatno to nisu svi faktori na kojima temelje naše odluke, no od svih njih motivacija ima najveću težinu. Motivacija je nešto što nas pokreće u životu, nešto što nas tjera da radimo upravo to što radimo i da to radimo upravo na način kao što to radimo. Motivacija je vođa sám, odraz njegovog karaktera i pokretačkih sila koje ga usmjeravaju u životu. Motivacija utječe na njegove odluke  –  hoće li neku odluku donijeti zato da nekome pomogne ili pak zato da dobije obećani menadžerski bonus. Motivacije određuju granicu između sebičnosti i altruizma i predstavljaju ključ razumijevanja svega što se događa u našem društvu.

Obitelj  –  izvorište vrednota Motivacije, materijalne ili nematerijalne, usko su pak povezane s osobnim vrednotama pojedinca. Vrednota, naravno, ima više vrsta  –  onih unutar manjh skupina i društvenih zajednica, vrednota unutar pojedinih poduzeća do općecivilizacijskih vrednota na kojima se temelje kulture i društva. Ove posljednje (civilizacijske) spadaju u kategoriju koja se ne mijenja s vremenom, koja nije podložna trenutačnoj društvenoj modi i koja predstavlja konstantu naše civilizacije. Vrednote poput Iskrenosti (Ne svjedoči lažno!), Čovjekoljublja (Ne ubij!, Ljubi bližnjega svoga), Poštenja (Ne ukradi!), Čistoće (Ne bludnići!) itd. čvrsto su utkane u našu civilizaciju, bez obzira prihvaćaju li ljudi ili ne činjenicu da one proizlaze iz Deset Božjih zapovijedi i Dvije zapovijedi ljubavi. A gdje se čovjek prvi puta susreće s tim pojmovima? U obitelji! Prve lekcije o vrijednostima i vrednotama dobivamo još kao malene bebe od naši roditelja, djedova i baka. Upravo Deset zapovijedi kršćanin usvaja (najčešće) učeći od svojih roditelja. Vrednote nam se usađuju od rođenja i s vremenom ih razvijamo (ili zanemarujemo), rastemo u njima (ili degradiramo) i postajemo odrasla i (nadajmo se) odgovorna osoba. Na njima gradimo svoju osobnost, svoje životne stavove, svoje motivacije i odluke. I evo nas u povratnoj petlji. Sve što pridobivamo u obitelji, s vremenom se kroz naše odluke odražava u našem društvu. Drugim rječima, sve odluke koje vođe donose, na ovaj ili onaj način utječu na društvo u kojem živimo, pa tako i na obitelji u kojima se stvaraju nove generacije vođa. Njihove odluke, točnije poruke koje stoje iza njih, sjeme su za vrednote i ponašanje budućih generacija vođa.

19

Jim Warren

Afere i kriza vođenja Pogledajmo kakvim smo „vrednotama” danas izloženi, kakve nam se vrijednosti danas serviraju i što ja, kršćanin, o njima mislim. • ne isplati se biti pošten = izgovor za malverzacije na šetu drugih • nikad dosta = pohlepa, glavni generator kriza i socijalnih razlika • sve mi je dozvoljeno, živimo u slobodnom svijetu = (Ali sve ne koristi!, dodaje sv. Pavao). Izgovor za nepoštivanje društvenih normi i pravila • svi kradu, zašto ne bih i ja = patološki konformizam • novac vlada svijetom = patološki materijalizam • Ja na prvom mjestu = sebičnost, suprotno od altruizam • prvo profit, a onda čovjek = sintagma (neo)liberalnog kapitalizma • tko je jamio, jamio je = općenacionalna hrvatska sintagma I tako dalje. No kamo su nas dovele i kamo nas dalje vode takve „vrednote”. Moj me posao neminovno upoznavao s rezultatima takvih razmišljanja i baveći se Društvenom odgovornošću korporacija (tzv. CSR  –  Corporate Social Responsibility) skupio sam nemali broj „indikatora” koji zorno objelodanjuju svu pozadinu tih „vrednota”. Zovemo ih  –  afere. Evo ih nekoliko svjetski i domaćih kao odraz neodgovornog vođenja u posljednjih 10 godina. • 2001. Afera Enron, SAD. Prva velika afera koja je uzdrmala korporativnu Ameriku. Zbog „kreativnog računovodstva” na tisuće ljudi ostalo je bez svojih ušteđevina. • 2002. Afera WorldCom, SAD. Pad američkog računalnog diva. Slučaj sličan Enronu. • 2003-2005. Afera Parmalat, Italija. Lažiranje financijskih podataka • 2004. Bankovni skandal u Španjolskoj. Lažiranje financijskih podataka • 2005.-2006. Njemačku potresa niz afera u najpoznatijim korporacijama  –  Siemens, Volksvagen  –  financijske malverzacije i potkupljivanja.

20

• 2007. Karlovac. Slučajni prolaznik Zdravko Martinović i njegov pas umrli od trovanja ispušnim plinovima u blizini Karlovačke pivovare. Navodno zbog nemara odgovornih ljudi u pogonu pivovare. • Jesen 2007. U Zagrebu se urušavaju zgrade i ulice. Navodno zbog nemara i pohlepe građevinara. • 2008. Porezna afera njemačkih bogataša. • 2008. Detche Telekom i Lidl špijuniraju svoje zaposlene. • 2008. Kina: Afera s melaminom u mlijeku. Ugroženi životi 53.000 dojenčadi. • 2009. Bernard Madoff (SAD), prevarant „težak” 65 milijardi dolara osuđen na 150 godina zatvora. • Litopad 2009., Francuska: u godinu i pol dana 23 zaposlenika France Telekoma počinilo samoubojstvo, navodno zbog odluka vodstva poduzeća • Ljeto-zima 2009., Hrvatska: poplava domaćih afera  –  HŽ, HEP, HAC, Podravka… Što je zajedničko svim tim aferama? U sve su upleteni vodeći ljudi spomenutih organizacija i korporacija. Poruke koje su te „vođe” poslale u svijet nisu nimalo zanemarujuće i vrlo su zabrinjavajuće. Gazeći vrednote izazvali su krizu. Krizu vođenja koja, zahvaljujući GIGO efektu1, spiralno raste i utječe na „raspad sistema vrednota”. Što se više truje društvo pogrešnim porukama i krivim vrednotama, to više društvo degradira u svojim vrednotama i negativna petlja sve više i brže dolazi do izražaja. Na koncu to permanentno stanje krize vrednota eskalira u obliku opće, globalne i društveno-ekonomske krize.

Odgovorno kršćanstvo I što sada, kako dalje? Ni jedan kršćanin na ova upozorenja ne bi smio ostati ravnodušan. Vi ste svjetlost svijeta  –  govori Gospodin. Naš je zadatak da svijetlimo, da uzdižemo vredote i ustrajemo u njihovom usađivanju u buduća pokoljenja. Kako? Svojim primjerom, svojim odgovornim ponašanjem u društvu, bez obzira na „važnost” posla koji obavljamo ili funkcije koju obnašamo. Svojim podučavanjem novih generacija koje dolaze za nama. Ukratko, svojim AKTIVNIM djelovanjem u društvu i obitelji. Svatko je od nas odgovoran da što bolje upotrijebi povjerene mu darove. I svatko od nas, prije ili kasnije, naći će se u situaciji da mora voditi i da mora odlučivati. U tom trenutku nije svejedno kojim će putem krenuti i na čemu će temeljiti svoje odluke. Srećom, mi kršćani znamo tko nam je Vođa i kako se vodi. Znamo tko nam je Uzor i Put i koga na tom putu moramo slijediti. Ukratko, znamo u koga se moramo ugledati kada donosimo odluke. Ili?

Nikola Šopar 1

 IGO (eng. Garbage In, Garbage Out)  –  računalni termin za G uzročno posljedičnu vezu u sistemima. Ako se na ulaz sistema postave loši podaci tj. smeće, na izlazu sistema također ćemo dobiti loše rezultate tj. smeće.

Romano Guardini

Sveti Franjo  –  primjer prave slobode

S

iromaštvo je u Franji oblik slobode usmjerene na Boga. Slobodan od svega, on želi biti slobodan i u odnosu na Boga. Nema zapreke između njega i Boga. Siromaštvo je oblik toga. Svijet mu nije postao stran. Ptice mu sigurno nikad nisu pjevale tako slatko kao kad se, krenuvši od Trga Svete Marije Anđeoske, među raznolikim drvećem, uspinjao uz padine brda Subazija. Njegovo siromaštvo je sloboda. Ali ova sloboda je ipak ljubav. Ne prvenstveno sloboda razuma koji spoznaje u svojoj superiornosti; ne prije svega sloboda htijenja, koja se rješava redovnim vježbanjem, nego neposredna ljubav, snaga srca dodirnuta Bogom. Zato, u svemu ovome, nema nijednog ‘ne. Sve

je ‘da’. Sve cvjeta, sve sjaji i sve živi. To je velik „pogled u pogledu” s Bogom. I od ovoga „pogleda u pogledu” s Bogom dolazi stav otvorenosti svim stvarima. Ovdje se srce, poučeno i slobodno, vraća svijetu i budi se čudo franjevačkog bratstva. Njime nadahnut, on izgovara svoje ‘da’ svakoj stvari. A stvari se nalaze u čistoj prisutnosti. Otvaraju se. On motri stvari u lice, u srce: „Brat sunce”, „brat oganj”, „sestra smrt”. I „brat čovjek”. Ne, bolje: ti, „brate Bernarde” i „sestro Klaro”. Oh, kako može biti obuzet onaj koji stoji na njegovu grobu i čita: „Ovdje počiva srce, zbog kojega se dogodilo to čudo”!

I odavde izvire riječ, riječ razum­ljiva. Ne učena, ne pe­da­go­ški mudra, ne umjetnički izrađena. Ona je život, čista ljubav Božja. I kad se još doda onaj dragocjeni element, onaj dar Božji  –  nutarnje ljepote, kad intimna glazba vibrira u svemu, onda se, u srcu doživljeno iskustvo, pretvara u pjesmu  –  onda se događa da ga ljudi slijede i ne znaju se od njega odvojiti više.

Preveo fra Jure Šarčević

Uz male stanke, neprestano je radio

O

slanjajući se na pisma sv. Leopolda Bogdana Mandića, danas pouzdano znamo da je svaki njegov dan bio ispunjen radom. Leopold je radio svakodnevno, i na blagdane i svetkovine, pa i kad je bio bolestan. Vrlo često, posve ponizno i spontano, ispričavao bi se svojim pokornicima i prijateljima jer im nije na vrijeme odgovorio na njihova pisma. Tako zapravo otkrivamo kako su i koliko njegovi dani bili stvarno ispunjeni. On je nastojao maksimalno iskoristiti vrijeme.

Rijetki trenutci stanke i slobode Leopold je bio sretan kad bi konačno mogao komunicirati s onim tko je očekivao njegov odgovor. „Gospodine, oprostite mi što je pismo malo duže, imao sam, naime, malo slobodnog vremena, pa sam ga iskoristio da Vam se javim”, tako 9. veljače 1943. piše gospodinu Armandu Breddi iz Milana. Uvelike se ispričava gospođi Mariji di Bartolami: „Doista sam previše čekao da Vam odgovorim na vaše pismo. Oprostite mi. Sada imam malo slobodnog vremena. Osjećam svoju dužnost da se pokažem živim i da Vam zahvalim za veliku ljubav” (8. lipnja 1938.). I u jednom drugom pismu, onome gospođi Adeli Pestoni, koristi slične riječi: „Zakasnio sam s odgovorom, bio sam zauzet: u ovom trenutku stanke, evo me k vama”.

21

Zamislimo s kakvom su radošću i zahvalnošću pokornici sv. Leopolda primali ta pisma. Razumije se stoga što je nastojao pronaći vrijeme da sjedne za stol i, makar uz žrtvu, odgovori na svako, pa i najkraće, pismo. Valja primijetiti i da su njegova pisma gotovo uvijek bila kratka, trijezna i neposredna.

Izgledao je kao utjelovljena pobožnost Sveti je Leopold želio biti vjeran dnevnom redu i zajedničkoj molitvi svoje redovničke braće. Imao je i puno privatnih molitava, kojima je gotovo skrupulozno želio biti vjeran. Mnogo bi ga puta znali zateći u molitvi oko pola noći, pa i kasnije, pri ugašenom svjetlu kako to nitko ne bi primijetio. „Molio je s tolikom pobožnošću da je izgledao kao utjelovljena pobožnost”, napisao je njegov subrat p. Pietro Bernadi. Vrijeme posvećeno molitvi bilo je njegovo pravo zanimanje koje ne samo da se ne smije zanemariti, nego ga valja staviti na prvo mjesto. Pod pojmom „zanimanje” Leopold je podrazumijevao sve trenutke života kojima je ispunjen njegov dan. Evo još njegovih riječi: „Zakasnio sam s odgovorom: obveze su me spriječile, pa nisam dosad stigao odgovoriti. Zauzet sam, ali moram priznati svoju krivicu. Vi ćete mi sigurno oprostiti.” Svima je znano da je Leopoldovo glavno zanimanje bilo svakodnevno višesatno primanje i ispovijedanje pokornikā iz svih društvenih slojeva. Koliko li je sati proveo u svojoj sobici-ispovjedaonici u Padovi, to samo Bog zna! Ispovijedanje je smatrao svojim najvažnijim „poslom”, daleko od očiju javnosti, ali jako dragocjenim „poslom”. Sveti je Leopold ponekad, u dubini svoje duše, znao trpjeti kad bi vidio da ga poneki brat sažaljeva. Smatrali su ga ispovjednikom „široke ruke”, koji u životu nije znao drugo doli sjediti u ispovjedaonici. No on je znao da se u ispovjedaonici mnogim ljudima događa najvažniji i najpresudniji susret u njihovu životu. Zato je često po čitav dan ispovijedao bolestan i u groznici.

Rođeni smo da se mučimo Jednoga dana nađe ga neki njegov prijatelj u ispovjedaonici bolesna, u grozničnom stanju. Duboko potresen, reče mu: „Oče, Vi imate vrlo jaku groznicu! Za Boga, pazite na svoje zdravlje…” „Ta

22

Sveti je Leopold bio sve drugo, samo ne lijen i nemaran, ali sve što mu se događalo (bolest, koja mu je otežavala kretanje pa i nerazumijevanje ponekog brata…), poslužilo je da se vidi njegova zbiljska poniznost. On nije, kao što to danas nažalost mnogi čine, glumio poniznost, nego je doista bio ponizan! što ćete”  –  odgovorio je Leopold  –  „mi smo rođeni zato da se mučimo, odmarat ćemo se u raju. Samo gospoda, kad su prehlađena, ostaju u krevetu, ali mi jadnici moramo raditi i u groznici. Ta, kako bih ja mogao poći u krevet dok ondje vani čeka toliko duša kojima je potrebna moja mala pomoć?” (P. Bernardi). Leopold je znao reći da „ima malo slobodnog vremena”. Ali bi zatim, s osjećajem duboke poniznosti, priznao da je lijen i nemaran, gotovo da je htio reći da je morao bolje iskoristiti vrijeme. Uistinu su simpatične i ganutljive ove njegove izjave. Ovako piše: „Toliko je obveza koje me okružuju, tako da sam rijetko slobodan.” Ali zatim nadodaje: „Makar crveneći se, moram priznati svoju prirodnu sporost.” Svoje slabo zdravlje smatrao je nedostatkom, ali se nije predavao, pa ni onda kad je njegovo krhko tijelo, posebice zadnjih godina, shrvala bolest. Sveti je Leopold bio sve drugo, samo ne  lijen i  nemaran, ali sve što mu se događalo (bolest, koja mu je otežavala kretanje pa i nerazumijevanje ponekog brata…), poslužilo je da se vidi njegova zbiljska poniznost. On nije, kao što to danas nažalost mnogi čine, glu-

mio poniznost, nego je doista bio ponizan! I takav bi stav zatim ispunjao velikom vedrinom i mirom. Stvarno su dirljive riječi koje je sv. Leopold napisao 10. srpnja 1928. svom nećaku Antoniju Benussiju u Rijeci: „Nalazim se, kao što vi to dobro znate, u Padovi. Stalno sam zauzet apostolskom službom. Više puta ne mogu, kako bi dolikovalo, odgovoriti na pisma. Ali dušom i srcem sam s vama.” Kad ne bi imao vremena za pisanje, tada bi se u duhu svima obraćao tijekom svakovečernjeg euharistijskog klanjanja, u samostanskoj kapeli. Tako je svima slao poruku, ne kao što to mi danas činimo preko sms-a, nego u duhu i vjeri  –  za sve je molio i sve blagoslivljao. Ponekad bi se žalio da nema vremena, ali njegov način završetka svakoga dana smještao je Leopolda izvan vremena. Nije trebao imati nikakvu grižnju savjesti ni biti žalostan, jer su pred euharistijskim Kristom i pred njegovim očima prolazila lica svih pokornika koje je susreo tijekom dana. Ali tu su, na neki način, bili i svi drugi koji su izdaleka očekivali njegovo sjećanje i njegovu molitvu. I jednih i drugih bilo je mnogo. A Leopold ih je sve preporučivao Kristu i za njih se prinosio.

Neka je pisma pisao u više nastavaka Sveti se Leopold nije bojao ispričati kad bi kasnio s odgovorom ili kad bi odgovor bio samo djelomičan, jer je neka pisma pisao u više navrata u ono malo slobodnog vremena koje je imao. Ovako piše jednoj gospođi: „Gospođo, ovo sam pismo započeo pisati 24. ožujka, ali sam potom uvijek bio zauzet. Sada ga završavam.” Ovo su uistinu dragocjeni detalji koji nam

22

omogućuju da shvatiti kako je izgledao život sv. Leopolda. Ponekad je bio prisiljen doslovno „ukrasti’’ malo vremena svojim obvezama i sjesti za stol da bi odgovorio na neko pismo. Jednom je zgodom napisao pismo jednom redovničkom bratu kad je Uskrs još bio daleko. U pismu bez datuma kaže: „Još smo daleko od vazmenih blagdana, ipak ti želim svako dobro. Anticipiram čestitke, jer ću u sljedećim danima biti zauzet uskrsnim ispovijedima: dakle, ovoga časa ‘kradem malo vremena’ od svojih poslova da ti napišem nekoliko redaka.” Kako je lijep izraz „kradem malo vremena’’! Iz njega se vidi da u danima sv. Leopolda stvarno nije bilo praznine.

Radost nedjeljnih popodneva Nedjeljno popodne Leopold je redovito koristio za susrete s ljudima i brojnim prijateljima. Poznato je da su mnogi profesori velikog sjemeništa u Padovi ili kanonici padovske katedrale koristili nedjeljno popodne kako bi se ispovijedili kod sv. Leopolda ili razgovarali s dobrim fratrom koji im je postao dragi prijatelj. Postoje mnoga pisma koja otkrivaju taj detalj života sv. Leopolda: „Sljedeće nedjelje”, piše Leopold, „poslije podne ću biti slobodniji; dođite u prvim satima, moći ćemo razgovarati.” Ako se u pismu izrazio ovako: „Evo me, u ovom trenutku raspolažem sa svojim vremenom, i mogu vam uzvratiti svoje poštovanje”, koliko li je više to poštovanje mogao iskazivati u brojnim srdačnim susretima u nedjeljno popodne ne samo s profesorima iz sjemeništa, nego i s čitavim obiteljima koje su ga dolazile posjetiti. Uistinu, najsimpatičnije i najznačajnije fotografije sv. Leopolda vezane su baš uz te vedre i opuštene trenutke. Leopold se nije rado fotografirao, ali u ozračju prijateljstva i blizine nije se odupirao molbi svojih prijatelja.

Franjevci Kapucini među Hrvatima Četiri stoljeća vjernosti (1610.-2010.)

N

a svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2009. godine, u riječkom samostanu Gospe Lurdske pod svečanom euharistijom u 19. sati, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, fra Ivica Petanjak, otvorio je jubilarnu godinu, 400. obljetnicu od dolaska i nazočnosti kapucina u Rijeci, odnosno u lijepoj nam domovini Hrvatskoj (1610.-2010.). Stoga ovom prilikom u temeljnim obrisima progovaramo o bogatoj i plodnoj apostolsko-pastoralnoj djelatnost braće kapucina među hrvatskim pukom.

Povijest Reda Red Manje braće kapucina (lat. Ordo Fratrum Minorum Capuccinorum, kratica: OFMCap), nastao je 1525. Osnivači Reda (Matej iz Bascia, Rafael i Ljudevit iz Fossombronea) su iznova željeli obnoviti ideale koje je živio Franjo Asiški, a to su život materijalnog siromaštva, putujuće propovijedanje i jednostavan način odijevanja. Javno priznanje od Crkve Red dobiva 1528. bulom Religionis zelus (Redovnički žar), odnosno kada papa Klement VIII. članovima novog franjevačkog bratstva dopušta da „žive eremitskim životom, opslužujući Pravilo bl. Franje koliko to ljudska krhkost dopušta”. Budući da su sve do 1619. bili ovisni o konventualcima, te iste godine, a za pape Pavla V., Red napokon dobiva i svojeg vlastitog generalnog ministra. Do 1574. razvijaju se, zbog papine odluke, samo u granicama Italije. Grgur XIII., ukida tu zabranu, pa se kao misionari i putujući propovjednici brzo šire po svijetu. U Crkvi su se istakli oko katoličke obnove poslije Tridentskog sabora (uz isusovce, kapucini su glavni nositelji Lutherove protureformacije). Na apostolsko-pastoralnom planu, od samih početaka, krasi ih pučko propovijedanje (od 1743. vrše službu „papinskih propovjednika”); blizina puku (zbog čega su prozvani „pučkim fratrima”); širenje raznih pobožnosti (najpoznatija 40-satno klanjanje pred Presvetim); snažna misionarska djelatnost; uvođenje u kontemplativnu molitvu. U nekim povijesnim razdobljima su se na herojski način istakli u njegovanju bolesnika za vrijeme velikih epidemija: kuge, kolere, poplava, ratova. Za tu nesebičnu ljubav i požrtvovnost trajni spomenik im je podigao A. Manzoni romanom Zaručnici. Vodili su i brojne diplomatske misije po nalogu pape, a pratili su i kršćansku vojsku na bojnim poljima. Zapaženu ulogu su ostavili i na području znanosti, kako onih svetih tako i prirodnih i svjetovnih najrazličitije vrste. Danas je Red preko svojih 11000 članova prisutni u 103 zemlje.

fra Jure Šarčević

23

Kapucini na hrvatskim prostorima U Hrvatsku su franjevci kapucini najprije došli u Rijeku, gdje 1610. g. grade samostan. U Zagreb, na Gornji grad, dolaze 1618., gdje djeluju do 1788. g. kada je samostan odredbom cara Josipa II. raspušten te predan vojsci za Austrijsko-turskog rata (1787-1791). U Varaždin dolaze 1699., u Osijek 1703., a u Karlobag 1710. g. Početkom 20. stoljeća riječki samostan pod vodstvom fra Bernardina Škrivanića († 1932.) postaje središnjim samostanom hrvatskih kapucina i žarištem vjerske i kulturne obnove u Hrvatskoj. Njegovim nastojanjem braća kapucini dolaze u Split (1908.) i Dubrovnik (1913) gdje otvaraju svoje samostane. Zaslugom kardinala A. Stepinca kapucini se 1941. g. ponovno vraćaju i u Zagreb, u Dubravu, gdje grade Crkvu i samostan sv. Mihaela. Godine 1967. zajedničke kapucinska „Ilirska provincija”, koja je okupljala hrvatske i slovenske samostane, dijeli se na hrvatski odn. slovenski komesarijat (povjerenstvo). Generalni ministar Reda fra Pashal Rywalski hrvatski komesarijat 1974. g. proglašava samostalnom provincijom. U duhu evanđeoskog siromaštva i jednostavnosti i hrvatski kapucini, po uzoru na sv. Franju i svoju braću po svijetu, djeluju među najširim i siromašnim slojevima stanovništva, kao i među nekršćanima, te su se osobito isticali, a i danas se ističu, kao revni ispovjednici (sv. Leopold B. Mandić, prozvan „apostolom ispovjedaonice”), kao vrsni pučki propovjednici (fra Štefan Zagrebec, napisao propovjedničko djelo u 5. svezaka „Hrana duhovna”), širitelji katoličkog tiska i marijanske (Lurdske)

pobožnosti (fra Bernardin Škrivanić), diplomati po nalogu Rimske kurije (fra Mihael Anđeo Božidarević, Dubrovnačin i general Reda), revnitelji za crkvenu glazbu (fra Anzelmo Canjuga, fra Augusin Dujmušić, fra Zvonko Pšag), vrsni teolozi i filozofi (fra Tomislav J. Šagi-Bunić, fra Hadrijan Borak, fra Zdenko Tomislav Tenšek, fra Bonaventura Z. Šagi). Ni vanjske misije „ad gentes” tijekom povijesti nisu bile strane hrvatskim kapucinima. U misijama su tako iz naših krajeva djelovali fra Rafael iz Novigrada († 1737.) kao apostolski misionar u Moskvi, fra Angelik J. Bedenik († 1865.) kao biskup u Agri (Indija), fra Robert Antun Menini († 1916.) kao nadbiskup u Bugarskoj (Plovdiv), fra Karlo Rauch († 1939) u Turskoj… No, danas, nažalost, zbog nedovoljnog broja braće nismo u mogućnosti razvijati i takvu vrstu franjevačko-kapucinske karizme.

Današnje stanje franjevaca kapucina među Hrvatima Hrvatska provincija pod nebeskom zaštitom sv. Leopolda Bogdana Mandića službeno je proglašena 1974. godine. Danas Provincija, u granicama Hrvatske, ima osam (8) samostana: Zagreb (sv. Mihael i sv. Leopold), Varaždin, Osijek, Rijeka, Karlobag, Split i Dubrovnik, a u kojima živi i djeluje 47 njezinih članova. Od toga broja 36 je svećenika; 7 braće pomoćnika (laika); 4 bogoslova i 2 novaka. Osim toga, u sjemeništu u Varaždinu imamo 9 kandidata, a u Postulatu(ri), (odrasli pripravnici za Red) 3 kandidata. Djelatnost braće u Hrvatskoj danas je uglavnom vezana uz župni pastoral, jer, naime, župe vodimo u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Karlobagu i

Splitu. U Osijeku, Splitu i Dubrovniku, pak, vodimo brigu oko Svetišta. U Splitu i Dubrovniku vodimo marijanska svetišta (Split  –  Gospa od Pojišana; Dubrovnik  –  Gospa od Milosrđa), a u Osijeku oko prvo Leopoldovo svetište izgrađeno u Hrvatskoj nakon njegova proglašenja svetim. Uz taj prevladavajući apostolsko-pastoralni angažman i danas se, kao i tijekom minule povijesti, nastoje otkrivati i razvijati tradicionalne, ali i novije, tipično franjevačko-kapucinske djelatnosti: pučke pobožnosti, pučke misije, vođenje duhovnih vježbi i obnova, ispovijedanje i propovijedanje, katehizacija, rad s ministrantima, s članovima FSR-a i Frame, duhovna skrb za bolesne, stare i nemoćne… Novonastala društvenopolitička situacija otvorila je i mogućnosti bavljenja nekim novijim i drugačijim apostolsko-pastoralnim aktivnostima i potrebama Crkve. Tako su neki članovi Provincije, kao uostalom i svi drugi svećenici i redovnici, angažirani oko predavanja vjeronauka u školama. Uz to, pojedina braća se bave i tipično znanstvenim radom poučavajući na teološkom fakultetu i baveći se znanstvenim istraživanjima. Kapucini su danas češće prisutni i u sredstvima javnog priopćavanja (tisak, radio, TV). a i sami izdaju nekoliko glasila, uglavnom župnih („Duh zajedništva” u Zagrebu, „Božji narod” u Varaždinu), od kojih je ipak najpoznatiji „Ljudima prijatelj”, posvećen propagandi i štovanju sv. Leopolda Bogdana Mandića. U novijoj povijesti hrvatski su se kapucini osobito istakli i kao promicatelji pokoncilske liturgijske obnove. U tome je posebno prednjačio fra Tomislav Janko Šagi-Bunić, perit (teološki savjetnik) kardinala Franje Šepera na II. vatikanskom saboru. U ovakvom radu nije mi moguće do detalja navesti sve ono čime su se franjevci kapucini među Hrvatima bavili i po čemu su poznati. Mnoge stvari bi trebalo još istražiti. Možda će nam obilježavanje ove 400 obljetnice od njihova dolaska u Hrvatsku i u tome pomoći. No, već i iz ovako povijesno odabranih i utemeljenih podataka moguće je vidjeti njihov itekako vidljiv obol koji su, tijekom četiri stoljeća, dali Crkvi u Hrvata, u gradovima gdje su imali svoje samostane i u kojima još danas djeluju.

Juro Šimić 24

Molitva

prigodom 400. obljetnice (1610. – 2010.) dolaska Kapucina u Hrvatsku Bože, Oče naš! Mi franjevci kapucini, zajedno sa svom braćom u Hrvatskoj i vjernicima koji pohađaju naše crkve i samostane, zahvaljujemo Ti za 400 godina naše neprekidne nazočnosti u vjerskom i redovničkom služenju u našoj domovini. Umnoži nam svoju milost da ubuduće, kao i do sada, odano i vjerno živimo ideale svetog oca Franje! Neka nas štite i sa svim našim svetima uvijek iznova nadahnjuju: sveti Lovro Brindiški,

fra Bernardin Škrivanić sluga Božji fra Ante Tomičić, a nadasve sveti Leopold Bogdan Mandić, nebeski zaštitnik naše Hrvatske kapucinske provincije. Neka nas Tvoja milost, Bože Trojedini, stalno pomlađuje novim naraštajima franjevaca kapucina! Daj da uz Tvoju pomoć kao svećenici i samostanska braća, vjerni svojoj redovničkoj karizmi i zavjetima, Tebe uvijek ljubimo, a svim ljudima revno služimo. Po Kristu Gospodinu našemu! Amen.

Kapucini u Varaždinu

U

prosincu 2009. godine grad Varaždin proslavio je 800. obljetnicu slobodnog kraljevskog grada koju mu je posebnom povlasticom udijelio kralj Andrija II. Tom prilikom održan je i međunarodni znanstveni skup u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti  –  HAZU  –  Zavoda za znanstveni rad u Varaždinu, Grada Varaždina i Varaždinske županije. Na skupu je održano 75 kratkih izlaganja o povijesnoj, vjerskoj, kulturnoj i gospodarskoj baštini grada Varaždina kroz ovih 800 godina. O djelovanju Kapucina u Varaždinu i njihovom utjecaju na duhovnost stanovništva ovoga grada kroz nešto više od 300 godina govorio je fra Mirko Kemiveš, gvardijan Kapucinskog samostana u Varaždinu. Donosimo tekst njegovog izlaganja. Kapucinski Red je samostalni ogranak franjevačkog reda  –  Reda Manje Braće  –  čiji je osnivač sv. Franjo Asiški. Počeci kapucinskog reda sežu u godinu 1525., kada se nekolicina franjevaca odlučila za korjenitu reformu unutar franjevačkog reda, te se odijelila sa željom da se vrati na izvorni dug svoga Utemeljitelja. Glavni zahtjev toga reformnog pokreta bilo je strogo opsluživanje siromaštva u duhu sv.

25

Franje. Siromaštvo zato postaje glavna karakteristika kapucina kroz čitavu njihovu povijest, što se posebno odražavalo u vanjskoj arhitekturi i po unutarnjem izgledu kapucinskih crkvi i samostana. Kapucini su dobili ime po svome redovničkom odijelu na kojem se posebno isticala dugačka kapuljača  –  kapuca. Kapucinski red osobito se širio u vrijeme Tridentinske koncilske obnove (od 1565. nadalje), a kapucini su se istakli u karitativnom radu i propovijedanju narodu. U naše krajeve kapucini su došli nakon godine 1600. kada je osnovan kapucinski samostan u Grazu i tako stvorena kasnija Štajerska provincija, kojoj će pripadati i hrvatski kapucini. Nakon što su godine 1618. kapucini došli u Zagreb, i Varaždinci su željeli imati te redovnike u svome gradu. U naše krajeve kapucini su došli nakon godine 1600. kada je osnovan kapucinski samostan u Grazu i tako stvorena kasnija Štajerska provincija, kojoj će pripadati i hrvatski kapucini. Nakon što su godine 1618. kapucini došli u Zagreb, i Varaždinci su željeli imati te redovnike u svome gradu. Hrvatski su staleži godine 1652. uputili molbu kapucinskom provincijalu u Graz da poradi na osnivanju samostana u Varaždinu. No, to nije išlo bez problema i teškoća. Zbog toga je Hrvatski sabor tu molbu ponovio godine 1695. i 1697. Napokon su sve prepreke bile uklonjene i 28. listopada 1699.

26

kapucini su svečano uvedeni u grad Varaždin  –  u znak preseljenja bili su im predani ključevi grada. Isprva su stanovali u gradskim kućama. Za gradnju svog samostana i crkve, te za osnutak velikoga vrta koji im je bio potreban, izabraše oni godine 1700. zemljište izvan gradskih bedema i to na početku južnoga predgrađa, na malo povišenom mjestu gdje se već otprije nalazilo groblje i drvena kapelica Presvetog Trojstva. Na proljeće 1701. započela je velika dobrotvorka, grofica Magdalena Drašković, rođena Nadasdy, graditi kapucinski samostan. Zagrebački je biskup Stjepan Selišćević 25. travnja 1701. postavio kamen temeljac kapucinske crkve Presvetog Trojstva, a njezinu izgradnju omogućili su ugledni Varaždinci. Gradnja samostana i crkve je brzo napredovala, te se godine 1702. kapucini naseliše u njemu. Crkva je bila dovršena godine 1705, a posvetio ju je zagrebački biskup Martin Brajković 14. srpnja 1706. Već i prije nego što su kapucini došli u Varaždin, bilo je Varaždinaca koji su pohrlili u kapucinski red, ali dolaskom kapucina u Varaždin, propovijedanjem i drugom pastoralnom djelatnošću, a navlastito samim životnim primjerom, samostan se brzo pretvorio u novo duhovno žarište za taj grad sjeverne Hrvatske i njegovu širu okolicu. Tijekom posljednjih 260 godina u kapucinski red stupilo je 44 Varaždinaca, (+ 2 sadašnja) a između njih jedan je bio provincijal Štajerske provincije (Fr. Severijan iz

Varaždina), trojica su bila na čelu Hrvatsko-primorske kustodije, a trojica su bila provincijali Hrvatske kapucinske provincije. U kripti samostanske crkve do godine 1869. pokopana su 103 redovnika, od kojih je 21 rodom iz Varaždina, a nakon toga kapucini se pokapaju u grobnici na varaždinskom groblju. Kapucini su se poglavito bavili propovijedanjem na hrvatskom jeziku, dijelili su sakramente umirućima jer je njihov samostan bio izvan gradskih zidina, koje su se noću zatvarale. Osobito je poznat pastoralni rad kapucina među zatvorenicima. Godine 1857. u samostanu je osnovan Treći Red svetoga Franje a nešto kasnije i Kongregacija Kćeri Marijinih. Kada je car Josip II. 1788. ukinuo kapucinski samostan na Gornjem gradu u Zagrebu, varaždinski samostan ostao je jedini kapucinski samostan u sjevernoj Hrvatskoj. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća uz samostan sagrađen je i Konvikt sv. Josipa u kojem se odgajaju kandidati za kapucinski red. Godine 1961. zagrebački nadbiskup Franjo Šeper povjerio je kapucinima u Varaždinu novoosnovanu župu sv. Vida i od tada oni vode pastoralnu brigu o vjernicima koji nastanjuju jugozapadni dio Varaždina. Osnutkom župe započinje intenzivni pastoralni rad sa svim kategorijama vjernika, osobito s djecom i mladima. Danas u samostanu djeluje ekipa od pet svećenika i dva brata nesvećenika, koji osim rada u župi i gradskoj bolnici, pomažu i brojnim župama u Varaždinu i okolici. U sklopu samostana nalazi se i Centar za odgoj i obrazovanje pripravnika za Kapucinski red u kojemu se nalazi desetak sjemeništaraca. Već dvadesetak godina u okviru župe i samostana djeluju i časne sestre Služavke Malog Isusa koje vrše službe vjeroučiteljice, orguljašice i kuharice. U crkvi se nalaze vrlo vrijedne orgulje koje je 1860. godine načinio varaždinski graditelj orgulja Dragutin Geissler, a na kojima je svirao i skladao crkvene pjesme kapucin o. Anzelmo Canjuga. Za kulturu ovoga kraja od osobite je važnosti samostanska biblioteka u kojoj se čuva 16 inkunabula i brojne rijetke knjige. Da bismo ukratko ocrtali čime su se sve kapucini bavili, pomoći će nam jedan zanimljiv dokument iz XVIII. stoljeća, čiji original se čuva u Varaždinskom

muzeju, a čiju kopiju nam je pribavila kustosica u Varaždinskom muzeju gospođa Magdalena Lončarić. Radi se o jednoj povelji koju je tadanji provincijal Štajerske kapucinske provincije o.

Severijan iz Varaždina poklonio poznatoj varaždinskoj obitelji Jacomini. Zanimljivo je da je tekst povelje pisan talijanskim jezikom, koji se inače nije često upotrebljavao u ovim sjevernim krajevima. Možda je razlog tome (vjerojatna) činjenica da je obitelj Jakomini (u originalu: Jacomini) porijeklom iz Italije. Tekst ove povelje u prijevodu glasi: Ja Fra Severijan iz Varaždina Provincijalni Ministar Reda Manje Braće Kapucina Sv. Franje u Štajerskoj Provinciji, prema dozvoli i ovlasti koju je mojoj službi podijelio papa Urban V. blažene uspomene, kao i ostali pape, snagom ovoga (dokumenta) ubrajam u Duhovne Sinove našega Reda: Presvijetloga Plemenitog Gospodina Danijela Jacomini, sa njegovom Gos-

pođom suprugom Elizabetom i njihove sinove gospodu Josipa, Pavla kao i kćeri Ivanu, Tereziju, Katarinu, sve do drugog koljena te ih činim dionicima svih misa, žrtava, propovijedi, postova, bičevanja, mrtvljenja, pokora, poslušnosti, bdijenja, hodočašća, strogosti, šutnje i ostalih dobrih djela koje se s pomoću Božje milosti običavaju vršiti u našemu Redu. Ono što im podjeljujem potvrđuje ova isprava zapečaćena pečatom moga ureda i potpisana mojom rukom u našem samostanu u Varaždinu dana 21. mjeseca svibnja godine 1780. Brat Severijan Varaždinac, Provincijalni Ministar.

fra Mirko Kemiveš

40 godina službe ljubavi Za vrijeme Drugog vatikanskog sabora, milanski nadbiskup mons. Giovanni Colombo, kardinal, u prijateljskom razgovoru s hrvatskim kardinalom Franjom Šeperom i splitskim nadbiskupom Franom Franićem, izrazio je želju da oni posreduju u pronalaženju i dovođenju redovnica iz Hrvatske. Njegovu želju, odnosno molbu, oni su prenijeli tadašnjoj poglavarici, s. M. Maristeli Gojić, koja je prijedlog razmotrila i u dogovoru Sestre su nastojale biti božanski lijek bolesnima, nemoćnima i potrebnima svake pomoći. Svakodnevno hranjene Božjom riječju i euharistijom one su, sljedeći Gospodinov poziv iz Matejeva Evanđelja 25, 40 nastojale prepoznati, ljubiti i služiti Isusu u njima.

U

talijanskom gradu Merate, u Milanskoj biskupiji, već više od 40 godina djeluju sestre Služavke Maloga Isusa Splitske provincije. Godine 1969. ovdje su došle prve sestre i odmah preuzele brigu za starački dom, koji se izvorno naziva „Istituto geriatrico e riabilitativo G. e C. Frisia”. Providnost je Božja htjela da sestre djeluju među patnicima i nemoćnima baš ovdje, na sjeveru Italije. Donator ovog doma, gosp. Donato Frisia  –  čije ime nosi ustanova  –  izričito je želio da sestre redovnice budu ‘anđeli’ koji će korak po korak pratiti stare i iznemogle osobe na putu prema vječnosti. I tako je, Bogu hvala, dosada doista bilo.

sa svojim vijećem, potpomognuta molitvom i traženjem volje Božje, spoznala da Providnost zove upravo njih  –  ‘duhovne kćeri’ velikog utemeljitelja, sluge Božjega dr. Josipa Štadlera  –  da budu ovdje prisutne svojom karizmom služenja iz Ljubavi i za Ljubav, tj. za Krista patnika. Prve su sestre došle u Milano (1969.) i odmah počele učiti talijanski jezik, a neke od njih su upisale srednju medicinsku školu kod sestara „Maria Bambina” u Trivulziu (Milano). Starački dom u Milanu danas broji gotovo 1500 kreveta, a „Casa Frisia” u Meratama, kao njegov ogranak, ravno 300 kreveta. Uz ne male početne teškoće s obzirom na jezik, novu sredinu, kulturu, mentalitet i rad s bolesnicima, sestre su se odmah velikodušno posvetile službi ljubavi i njegovanju starih

27

i nemoćnih u Meratama. Tijekom proteklih 40 godina starački dom je proširivan i uređivan, a i veći broj sestara se izmjenjivao služeći malom Isusu u staricama i nemoćnima. Sve to vrijeme sestre su nastojale biti božanski lijek bolesnima, nemoćnima i potrebnima svake pomoći. Svakodnevno hranjene Božjom riječju i euharistijom one su, slijedeći Gospodinov poziv iz Matejeva Evanđelja 25, 40 nastojale prepoznati, ljubiti i služiti Isusu u njima. Kao dobri ‘anđeli’, bdjele su Uz ne male početne teškoće s obzirom na jezik, novu sredinu, kulturu, mentalitet i rad s bolesnicima, sestre su se odmah velikodušno posvetile službi ljubavi i njegovanju starih i nemoćnih u Meratama. nad njihovom patnjom i nemoći, nastojeći im olakšati nošenje križa, bolesti, starosti i osamljenosti po uzoru Veronike i Šimuna Cirenca, snagom vjere i nadahnuća ljubavi, uvijek spremne njihov prijelaz iz ovog života u vječnost učiniti što ljepšim i sigurnijim.

Sestre i Sveti Leopold Kako ne spomenuti povezanost Sestara služavki Maloga Isusa s našim velikim svecem, ocem Leopoldom Bogdanom Mandićem, preko kojega su Talijani i mnogi drugi diljem svijeta, upoznali naš narod i našu Crkvu? Navodim ovdje  –  vjerojatno mnogima poznatu činjenicu, tj. čudo koje se dogodilo upravo u bolnici Merate. Teško bolestan, gospodin Paolo Castelli ozdravio je zagovorom o. Leopolda Mandića, bilo je to 1962. godine. Iznenada mu je pozlilo, hitno je prevezen u bolnicu Merate, bio je podvrgnut operaciji koja je odmah bila prekinuta zbog nemogućnosti operativnog zahvata odnosno teške bolesti crijevne tromboze koja se bila proširila i njegova smrt je bila neminovna. Njegova supruga, Marija Brivio Castelli, od ranije pobožna štovateljica oca Leopolda, utječući se njegovu zagovoru, stavila je Leopoldovu medaljicu na odjeću i povukla se u kapelu na molitvu, sigurna da će ju Bog uslišati. U jedan sat u noći, gosp. Castelli preživljavao je veliku krizu, do te mjere, da su svi mislili da umire, ali njegova supruga nije prestala moliti ni gubiti nadu; s velikom vjerom nasta-

28

vila je moliti i bila sigurna da će Bog po zagovoru oca Leopolda ozdraviti njena muža. U dva sata iza ponoći gosp. Paolo odjednom je počeo vikati: „Ozdravio sam, ozdravio sam, više ne osjećam nikakvu bol!”. Sljedećeg jutra liječnik je, ugledavši pred sobom zdravog čovjeka, mogao samo potvrditi da je klinički posve zdrav i da nema nikakvih znakova bolesti. A on se, posve zdrav, vratio svom teškom poslu na polju. Ozdravljenje gosp. Paola Castelli bilo je drugo čudo koje je poslužilo za kanonizaciju odnosno za proglašenje svecem o. Leopolda Mandića. Od tada se bolnica u Meratama zove „Sv. Leopold Mandić” a obitelj gosp. Castelli, kćeri, zetovi i drugi iz njegove sredine svake godine, zadnju nedjelju u mjesecu svibnju, iz Merata, u znak zahvale organiziraju brojno hodočašće sv. Leopoldu u Padovu. Njima se redovito pridružuje bolničko osoblje i naše sestre sa željom da zahvalimo Bogu za njegova dobročinstva koja nam iskazuje po zagovoru sv. Leopolda, velikog sina naše rodne grude. A kip sv. Leopolda, na ulazu u bolnicu u Meratama, svakodnevno nas podsjeća da je on uistinu veliki prijatelj bolesnih, nemoćnih i svih ljudi uopće. „Strašno je važno prijateljstvo koje nas razumije i pomaže nam da se oslobodimo svega što nas u nutrini tišti, koje nam omogućuje da izreknemo sve što je lijepo ili ružno…” (Carlo Maria Martini). Upravo takav prijatelj grešnika i svih drugih je sv. Leopold. Svakoga je razumio i s ljubavlju prihvaćao. Imao je strpljivosti i snage da sasluša svakog pokajnika koji je dolazio k njemu da mu se povjeri, da olakša svoju dušu u sakramentu pokore. Tu snagu i ljubav prema svakom čovjeku Leopold je crpio iz susreta s Bogom živim u svetoj euharistiji. Uz ne male početne teškoće s obzirom na jezik, novu sredinu, kulturu, mentalitet i rad s bolesnicima, sestre su se odmah velikodušno posvetile službi ljubavi i njegovanju starih i nemoćnih u Meratama.

Sestre i hrvatski Kapucini Od samih početaka našeg djelovanja u staračkom domu u Meratama naše su sestre bile povezane s kapucinima, redovničkom braćom sv. Leopolda. U Milanu su upoznale fra Antu Logaru, fra Stjepana Bergovca, fra Juru Šarčevića gen. definitora, fra Mirka Kemiveša i ostalu braću koja su studirala u Milanu, fra Angela Kralja iz Slovenije i druge. Oni su dolazili u posjet zajednici i bili im duhovna potpora i podrška u svemu, naročito u duhovnom hodu i rastu. No, i sadašnji urednik Leopoldova lista „Ljudima prijatelj” fra Goran Rukavina, često je bio naš gost u Meratama. Već kao đakon pomagao je u staračkom domu gdje je bio obljubljen od svih bolesnika i osoblja, dajući dobar primjer služenja patnicima. Ovo prijateljstvo i suradnju s nama i našom ustanovom „Frisia” još više je učvrstio slavljenjem prve Svete mise baš ovdje u Meratama 29. lipnja 2003. Osim redovitog posla na odjelima staračkog doma, naše su sestre, za vrijeme domovinskog rata, duhovno i materijalno, uz pomoć braće kapucina kad god je trebalo puniti Jadrantransove kamione, pomagale brojnim prognanima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nezaboravni su dojmovi i doživljaji

28

kad su naše sestre s velikim kamionima odlazile u Milano na utovar robe, kod velikoga dobrotvora i prijatelja fra Daniela Marchia, koji je preminuo u prometnoj nesreći 2001. u šezdesetoj godini života. Fra Daniele je zaista imao veliko srce i široku ruku za potrebne i ugrožene. Ništa manje njegov redovnički brat, naš veliki dobročinitelj, fra Maurizio Annoni. Dobri su ljudi uvijek takvi, ne misle na sebe, nego uvijek na druge, naročito kada se drugi nalaze u nevolji, u poteškoćama, u opasnostima… Na taj način oni zorno svjedoče da je Bog živ, da je prisutan i djelotvoran u njima i po njima u današnjem svijetu. U proteklih 40 godina naše su sestre bile prave ‘kćeri’ i ‘majke’ svima koji su bili potrebni njihove pomoći, dijeleći s njima iskustvo vjere, patnje, bolesti, starosti, te iznad svega iskustvo prijelaza u vječnost. Na taj su im način pomagale nositi križ bolesti i nemoći, bdijući nad njima, uvijek blizu i zajedno s raspetim Kristom. Uvijek su nastojale u starima prepoznati, služiti i ljubiti Isusa, posebice u ovo naše vrijeme koje sve više zaboravlja stare i nejake.

Posvetivši svoj život Gospodinu, Crkvi, našoj redovničkoj zajednici i brojnim drugim ljudima posebice velikodušnim služenjem u staračkom domu „Casa Frisia”, danas od srca zahvaljujemo Gospodinu za dar vjere i redovničkog zvanja. Preporučujemo Gospodinu sve koje smo susrele u ovih 40 godina i kojima smo mogle služiti; preporučujemo mu svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, sa željom i molitvom Gospodinu da se nađu one koje će, nastaviti i usavršiti djelo koje smo mi započele. Samo je Bogu znano koliko su sestre Služavke Malog Isusa u Meratama, kroz proteklih 40 godina, učinile dobrog i plemenitog. Zato neka sve bude Njemu na slavu i na dobro braće ljudi, i to ne samo starica i staraca smještenih u ovoj ustanovi  –  njima naravno prvenstveno i nadasve  –  nego i svih drugih koje smo susrele. Bogu hvala!

s. Zorka Radan

Svećenička godina 2009.–  2010. Leonard Lehmann OFMCap

N

akon sretno završene Godine svetog Pavla, Sveti Otac Benedikt XVI., 19. lipnja 2009., prigodom 150. godišnjice smrti svetog Ivana Marije Vianneya (1786.1859.), otvorio je Svećeničku godinu.1 Arški župnik, 1929. proglašen od Pija XI. „Svetim Zaštitnikom svih župnika”, cijelog svog života bio je veoma povezan s Posvećenim životom.

Dvije su ga redovnice pripremale za prvu pričest Ivan M. Vianney često izražava svoju zahvalnost dvjema redovnicama svetog Karla koje su ga pripremile za prvu pričest; bile su to redovnice čije je samostan u vrijeme francuske revolucije bio 1

 ismo prezbiterima svijeta prigodom P otvo­renja Svećeničke godine o 150. godišnjici smrti arškog župnika, svetog Ivana Marije Vianneya, u L’Osservatore Romano, 19. lipnja 2009., ili u Rivista diocesana di Roma 16 (2009) 881-891.

razrušen, a redovnička zajednica raspršena. Crkve su bile zatvorene, a tko je htio moliti morao se sakriti. Redovnice su živjele svoje posvećenje potajno u svijetu, poučavajući djecu po kućama, moleći s bolesnicima i mijenjajući često mjesto boravišta. Za slavlje prve pričesti izabrali su jednu seosku kuću. Bilo je vrijeme žetve: radi opreza, ispred prozora su dovezena kola sa sijenom, koja su istovarivana za vrijeme prve pričesti. Taj trenutak, u kojem je prvi put u takvim okolnostima, primio Isusa u sakramentu euharistije, ostao je utisnut u sjećanju Ivan M. Vianneya koji se uvijek osjećao dužnikom dvjema redovnicama koje su poradi njega izložile svoj život.2

2

Michael D. O’Brien

Svećenici po Franjinu srcu

 životu župnika usp. Le curé d’Ars. O Sa pensée  –  son couer. Présentés per l’Abbé Bernard Nodet, Paris, Fois Vivante, 1966.

29

Franjo nije bio slijep pred ignorancijom i moralnim manjkavostima mnogih svećenika, ali to za Franju nije moglo biti opravdanjem da se farizejski otkrivaju i žigošu njihove mizerije, kako su to činili heretici sretni što su otkrili grijehe svećenika kako bi optužili Crkvu i opravdali sami sebe.

Regularni kanonik ga je pripremao za svećeništvo Za svećeništvo ga je pripremao regularni kanonik svetog Augustina, Abbé Charles Balley, istinski ispovjedalac vjere u vrijeme francuske revolucije. Nakon što ga je prvi put odbio, jer je Ivan M. bio skoro analfabet, pristao je da ga uzme k sebi i žrtvuje za njega. Nakon ređenja ga je zadržao kod sebe četiri godine kao župnog vikara i spoznao je koliko se mladomisnik založio za spasenje duša.

Usmjeren prema kontemplaciji Treći razlog radi kojeg se Ivan M. Vianney osjećao blizak redovničkom životu bila je njegova trajna čežnja prema kontemplativnom životu. Poput svetog Franje, arški župnik se pitao nije li njegovo pravo zvanje samoća i kontemplacija. Ali je biskup inzistirao da ostane na svojoj siromašnoj župi među ljudima koji su ga već cijenili. Znamo kako je Ivan M. Vianney, svojom ustrajnom molitvom i strogom pokorom, uspio obratiti gotovo sve koji su ga ismjehivali i prezirali na početku svoje teške službe u malom selu na sjeveru Liona.

Franjevački trećoredac Blizina redovničkom životu razlog je zašto je župnik želio pripadati Trećem franjevačkom redu, u koji ga je 1848. u kapucinskom samostanu u Lionu primio pater Leonard. U ono je vrijeme Treći red pretežno smatran pokorničkim redom.

30

Njegova osobna pokora, prihvaćena kao zadovoljština za svoje grijehe i grijehe drugih, jednim su dijelom bile nadahnute njegovim svetim zaštitnikom Ivanom Krstiteljem i Asiškim Svecem, od kojega je nadasve ljubio nasljedovati siromaštvo i pokoru. Uistinu, arški se župnik siromašno odijevao, više je vremena obitavao u crkvi negoli u obližnjoj kući, jeo je i spavao malo, a primljene novce je davao siromasima. Kao što će stoljeće kasnije činiti pater Pio u San Giovanni Rotondo, tako je i arški trećoredac baratao mnogim novcem kojeg su mu davali hodočasnici koji su hrleći u njegovu ispovjedaonicu sa svih strana Francuske. On je upotrijebio novac za obnovu svoje crkve i za svoj siromašni puk: za obitelji u oskudici, siromahe, bolesnike i za „La Providence”, kuću koju je uredio za šezdesetak napuštenih djevojaka. Za održavanje te kuće i za osiguranje dobrog odgoja djevojaka, ponizni župnik je bio spreman na sve: „J’ai fait tous les commerces imaginables”, govorio je smješkajući se3. Bio je bogat u davanju drugima i veoma siromašan za sebe samoga. Pri kraj svog života mogao je potvrditi s potpunom ozbiljnošću: „Nemam više ništa. Dobri me Bog može pozvati kad god poželi”.4

Svećenik po Franjinu srcu Iako nije živio u zajednici, Arški je Svetac bio klerik kakvog je Franjo priželjkivao. Makar je Franjo bio laik sve do susreta s Inocentom III. u svibnju 1209. i prihvatio samo tonzuru (1209.) i druge redove sve do đakonata (oko 1217.), s isključenjem svećeništva sa svoje strane, nije odbijao svjetovne svećenike koji su željeli ući u njegovo fraternitas  –  famozno je obraćenje prvog svećenika, Silvestra, koji je 1210. prigrlio vita Minorum (usp. 3 Comp 30: FF 1433). Što više, možemo vidjeti u samom Franji razlog i pokretača klerikalizacije na djelu nakon papinskog odobrenja svog Reda. Razlog je bilo njegovo veliko poštovanje sve3 4

Ibid., str. 214. Ibid.

ćenika ili, još dublje, njegova vjera u euharistiju. Taj je sakrament produljenje utjelovljenja, njegovo svakodnevno aktualiziranje, kako to tumači Franjo u svojoj prvoj Opomeni: „On se svaki dan ponižava, kao što je nekoć „s kraljevskog prijestolja” (Mudr 18,15) sišao u krilo Djevice; svaki dan dolazi k nama u poniznom obličju, svaki dan silazi iz krila Očeva na oltar po svećenikovim rukama. (…) Na taj je način Gospodin uvijek među svojim vjernicima, kako on sam kaže: „Evo ja sam s vama do svršetka svijeta” (Mt 28,20)”. (Opomena 1,16-18.22: FF 144-145). Svećenici su posrednici te sakramentalne prisutnosti, a Riječ Božja koju navješćuju đakoni drugi je oblik božanske prisutnosti među nama, što više, pretpostavka euharistijskoj prisutnosti, kako se izjašnjava Franjo u Pismu svim klericima: „Znamo da ne može postojati tijelo dok se ne posveti riječima. Ništa naime nemamo i ne vidimo tjelesno na ovom svijetu od Svevišnjega, osim tijela i krvi, imena i riječi, po kojima smo stvoreni i otkupljeni od smrti na život.” (r. 2-3: FF 207). Pismo svim klericima pokazuje Franjinu zabrinutost kako bi život služitelja bio u skladu sa službom, zabrinutost koja je prisutna u mnogim drugim njegovim gestama, poticajima i događajima koje su nam prenijeli izvori. Oni potvrđuju da Franjo nije bio slijep pred ignorancijom i moralnim manjkavostima mnogih svećenika, ali to za Franju nije moglo biti opravdanjem da se farizejski otkrivaju i žigošu njihove mizerije, kako su to činili heretici sretni što su otkrili grijehe svećenika kako bi optužili Crkvu i opravdali sami sebe. Franjo razlikuje između ređenja koje čini sakrament valjanim i ponašanja služitelja koji nije uvijek u skladu sa službom koju vrši. „Gospodin mi je dao i daje toliku vjeru u svećenike koji žive po propisu svete Rimske Crkve, da se zbog njihova reda (ređenja) hoću utjecati baš njima kad bi me čak i progonili. I kad bi posjedovao toliku mudrost koliku je ima Salomon i naišao na najsiromašnije svećenike ovog svijeta, u župama gdje oni borave

neću propovijedati protiv njihove volje. Njima i svima ostalima hoću iskazivati strahopočitanje, ljubit ću ih i poštivati kao svoje gospodare. I neću na njima Uistinu, arški se župnik siromašno odijevao, više je vremena obitavao u crkvi negoli u obližnjoj kući, jeo je i spavao malo, a primljene novce je davao siromasima. gledati grijeha, jer u njima prepoznajem Sina Božjega i oni su moji gospodari. A to činim zbog toga što od samog svevišnjeg Sina Božjeg na ovome svijetu ne vidim na tjelesan način ništa osim njegova presvetog tijela i krvi, koje oni uzimaju i jedino oni drugima dijele”. (Oporuka 6-10: FF 112-113). Franjino ponašanje u potpunosti odgovara onome što je učio i prenio klericima. Oni „poslužuju tako sveta otajstva” da moraju tražiti da na isti način odgovore osobnom svetošću. To potvrđuje i u Pismu cijelom Redu, u kojem nalazimo poglavlje upućeno izričito braći svećenicima: „Molim isto tako u Gospodinu svu svoju braću svećenike, koji su sada i koji će biti i koji budu željeli biti svećenici Svevišnjega, da, kad htjednu slaviti misu, čisti, u čistoći s poštovanjem prinose pravu žrtvu presvetog tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista, sa svetom i čistom nakanom, ne radi bilo koje zemaljske stvari, niti iz straha ili iz lju-

bavi prema kojem čovjeku, kao da bi se htjeli ljudima svidjeti. Nego sva želja, po pomoći božanske milosti, neka se upravi na Boga, želeći misom ugoditi samo istom velikom Gospodinu, jer u njoj sam on djeluje, na način koji se njemu sviđa.” (r. 14-15: FF 218). Ova je vizija slična onoj arškog župnika koji je govorio: „Sva dobra djela zajedno ne vrijede koliko žrtva mise, jer su ona djelo ljudi, dok je sveta misa djelo Božje”. I shodno tome kliče: „Moj Bože, kako bi trebalo sažalijevati svećenika koji slavi kao da čini nešto obično!”5 Dostojanstvo svećenika, dakle, nije u njegovim naslijeđenim ili usvojenim sposobnostima, nego u službi koju mu je po ređenju povjerila Crkva. Ta uzvišena služba zahtijeva da joj on i moralno odgovori. Zato Franjo opominje: „Budite svjesni svoga dostojanstva, braćo svećenici, i „budite sveti jer je on svet”. I kao što je Gospodin Bog vas odlikovao iznad svih ljudi, povjerivši vam ovo služenje, tako i vi njega ljubite, poštujte i častite više od bilo kojeg drugog čovjeka.” (r. 23-24: FF 220). Svećenička nas godina poziva da promislimo ulogu svećenika unutar naših bratstava. Ne radi se o rekonstruiranju porušenih zidova između klerika i laika, ali niti o izjednačavanju uloga. 5

Štovanje euharistije i aktivno sudjelovanje u njoj tiče se svih. Ne zaboravimo da su sva naša kanonizirana braća laici gajili veliku ljubav prema euharistiji i da je zaštitnik euharistijskih kongresa upravo jedan brat laik: opservant Pasqual Baylon (†1592.). Franjo je uputio svoje Pismo „svoj braći, prvima i posljednjima” (r.2: FF 215), zaklinjujući ih: „Iskazujte, koliko god možete, sve poštovanje i svu čast presvetom tijelu i presvetoj krvi Gospodina našega Isusa Krista, u kojem je sve što je na nebesima i na zemlji pomireno i izmireno sa svemogućim Bogom.” (r. 12: FF 217). Ljubav prema euharistiji i njezino dostojno slavljenje mora dakle zanimati cijelo bratstvo i svakoga pojedinog u njemu. A dostojanstvo se postiže u mjeri u kojoj svaki pojedini teži prema vlastitom posvećenju. Naši sveti kapucinski svećenici  –  od prvog kanoniziranog, Josipa Leoniškog (†1612.), do posljednjeg, Pia iz Pietrelcine (†1968.), potvrđuju što papa Benedikt XVI. tvrdi u svom Pismu svećenicima svijeta: „Ne radi se jasno o tome da se zaboravi kako bitna djelotvornost službe ostaje neovisna od svetosti služitelja; ali se ne može prijeći niti preko izvanredne plodnosti koja proizlazi iz susreta između objektivne svetosti služenja i subjektivne svetosti služitelja”.

I bid., str. 105. Usp. također A. BIANCOTTI, Il santo curato d’Ars. La sua vita e il suo apostolato, Torino 1959.

31

Moliti za naše svećenike

D

anas je jako teško biti svećenik, dobar svećenik, koji je odan svome pozivu, koji je pravi pastir Crkve, koji okuplja svoje „stado” oko oltara, oko stola Gospodnjeg, koji današnji izgubljeni svijet okuplja na molitvu, na čitanje Svetog pisma kada s druge strane ima toliko poziva na užitak, zabavu, gdje je sve dopušteno, gdje se uništava dostojanstvo čovjeka, gdje se nude razni poroci, uživanja u drogi, alkoholu, kocki. Kratkotrajni je taj zanos  –  prolazan, nestalan, uništava čovjeka, Božje stvorenje. Zašto je danas sve lakše samo ne otići na sv. misu gdje se sluša Riječ Božja, gdje se slavi Euharistija, gdje jedino možemo naći unutarnji mir. Mir i susret s Bogom. Tražeći mir, tražimo ga na krivim mjestima. Treba tražiti duboki unutarnji mir kod Boga. Taj mir nećemo naći u prolaznim dobrima ovoga svijeta. Pravi mir u duši, u srcima može nam dati jedino Onaj koji je i svoj život dao za nas, jedino Isus. Isus koji je s nama na svakoj sv. misi prisutan u Euharistiji. S nama u svakodnevnoj molitvi. Isus koji je s nama svaki dan kada nam je teško, kada smo tužni i kada smo sretni. On je tu  –  samo ga trebamo pozvati, pustiti u naš život. S njim je sve lakše. On će nam pomoći nositi križ samo ako mu dopustimo i pozovemo ga u svoj život. U ovim vremenima toliko je svećenika koji su sve osamljeniji, jer su opkoljeni tolikom ravnodušnošću i nerazumijevanjem, velikim teretom rada koji moraju obavljati i prečesto su zahvaćeni umorom i obeshrabrenjem. Pomognimo im barem svojim molitvama i potaknimo one zaspale pastire Crkve koji su postali ravnodušni i tako izgubili svoje stado koje im je Krist povjerio, da ga vrate na pravi Put i budu gorući nasljedovatelji Isusa Krista. Slabi smo i grješni, zato smo još na putu. Putujući do cilja često skrećemo s onog pravog Puta. Odlutamo. Sreća je kad još

32

imamo vremena pokajati se, vratiti na pravi Put. Zato su nam potrebni svećenici, naši dobri pastiri. Pastiri koje je naš Spasitelj postavio da budu vjerni službenici evanđelja, da održavaju sjaj Kristova svjetla i njegove Istine. U ovim vremenima toliko je svećenika koji su sve osamljeniji, jer su opkoljeni tolikom ravnodušnošću i nerazumijevanjem, velikim teretom rada koji moraju obavljati i prečesto su zahvaćeni umorom i obeshrabrenjem. Pomognimo im barem svojim molitvama i potaknimo one zaspale pastire Crkve koji su postali ravnodušni i tako izgubili svoje stado koje im je Krist povjerio, da ga vrate na pravi Put i budu gorući nasljedovatelji Isusa Krista. Svaka naša molitva koja je iskrena i iz dubine našeg srca, dopire do našeg Spasitelja i naše Majke Marije koji će poslati svoj blagoslov i bdjeti nad našim svećenicima, podariti im snage da ustraju u svome pozivu a time i nas ojačati u vjeri, ljubavi i nadi. Jer mi smo tu jedni za druge, jedni zbog drugih. Sami ne možemo ništa. Sveta Mala Terezija ovako je molila: O Isuse, vječni, Veliki Svećeniče, zaštiti svoga svećenika u svome Srcu, da mu nitko i ništa ne može nauditi. Očuvaj neokaljane njegove posvećene ruke, koje svakodnevno dodiruju tvoje sveto tijelo. Čuvaj čistima njegove usne koje se rumene od Tvoje Predragocjene Krvi. Sačuvaj u čistoći njegovo srce, zapečaćeno uzvišenim pečatom Tvoga slavnog svećeništva. Daj da raste u ljubavi i vjernosti prema Tebi, brani ga od zaraza ovoga svijeta. Neka snagom pretvorbe nad kruhom i vinom posjeduje i moć pretvorbe nad srcima. Blagoslovi njegov rad bogatim plodom i daruj mu jednom krunu vječnoga života. Amen Odlazite, zli duhovi, od našeg svećenika! U ime Trojedinoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen! Ne gledajte, ne slušajte, ne zbunjujte, ne prijetite, ne napastujte ga! Ne usuđujte se vezati slabošću, zlom sklonošću, porokom ili grijehom pomazanog

službenika Boga Svemogućega! Gospodin, naš Bog, Vaš Gospodar, neka vam zapovijedi odlazite i ne vraćajte se ponovno, nikada, u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen! Sveti Josipe, prati ga svojim svetim zagovorom! Anđele Čuvaru, čuvaj ga na svim putovima njegovim! Amen. O, Marijo, pozdravljam Te, po Srcu Tvoga preljubenoga Sina! Ti si ljiljan Presvetoga Trojstva, stoga Te ponizno molim, prikaži Vječnom Ocu one dragocjene kaplje Krvi i Vode koje su potekle iz probodenog Srca Isusovog, kao molbu i žrtvu, da On pošalje Crkvi mnogo svetih svećenika i redovnika. O, Marijo, silna Pobjednice nad zlom, zaslijepi plamenom ljubavi svog Bezgriješnog Srca đavla, koji nasrće na naše svećenike! Najdraža Majko, molim Te, po mukama i smrti svoga Sina, prikaži Vječnom Ocu Rane i Krv Gospodina Isusa za sluge Boga živoga, koji trpe u čistilištu. Amen. Zato, molimo za naše svećenike, molimo barem jednu molitvu nedjeljom prije ili poslije sv. mise za naše pastire koje nam je poslao naš Spasitelj i naša Majka Marija, da budu uz nas, da nas jačaju u vjeri i vraćaju na pravi Put kad zalutamo.

Ljiljana Trstenjački

Svećenička godina u svjetlu lurdskih poruka

P

roslavili smo blagdan Majke Božje Lurdske. Sto pedeset je i druga godina od lurdskih događanja. Nadalje, Svećenička je godina i potrebno je u duhu te godine razmišljati o porukama lurdskih događanja, napose o poruci Blažene Djevice Marije izrečene Bernardici u utorak, 2. ožujka 1858. na trinaestom susretu (svih susreta bilo je 18), a poruka glasi: „Recite svećenicima da mi se ovamo dolazi u procesijama i da mi se sagradi jedna kapela”. Jasno, kome će Bernardica izreći poruku ako ne svome župniku vlč. Peyramaleu kojemu dolazi u pratnji svojih dviju teta puna straha. Tome strahu se nadolijevalo i to, što Bernardica nije uspjela doznati ime od „Aquero” odnosno „Prikaze”, a što je župnik od nje tražio uz znak da procvjeta grm divlje ruže u veljači kako bi se moglo vjerovati da se kod špilje nešto događa. Bernardica je izrekla prvi dio poruke župniku o svećenicima i procesiji puna straha te je zaboravila reći „i da se sagradi jedna kapela”,

`Sancta Maria`, a ja ću biti sretan da vam odgovaram `Ora pro nobis`” (to se zbilo 5. X. 1872.). Svakako, razjašnjenje se dogodilo u četvrtak, 25. ožujka 1858. na šesnaestom susretu kada na četvrtu molbu Bernardičinu, „Aquero” progovara na dijalektnom narječju svoje ime: „Ja sam Bezgrešno Začeće. (Que soy era Immaculada Councepciou.). Dotična poruka, putem ponavljana kako je Bernardica ne bi zaboravila, njoj nije bila jasna. No, župniku izrečena poruka: „Ja sam Bezgrešno Začeće!”, učinila je razjašnjenje te više nije tražio da procvjeta grm divlje ruže pod nišom u špilji, nego blago poslavši kući Bernardicu uz molbu da dođe na razgovor kada će ju pozvati, a sam iza toga klekne na koljena i zaplaka. Potom o svemu potanko pismeno izvijesti svoga biskupa u Tarbes Msgr. Laurence. Biskup, u četverogodišnjem ozbiljnom ispitivanju 18. siječnja 1862. godine izdao je dokumenat, kojim potvrđuje da se Blažena Djevica Marija stvarno ukazala Bernardici Soubirous te je ukazi-

Neizreciv je jedinstveni povijesni događaj Lurda da tu Gospa u ime Neba potvrđuje vjerodostojnost naučavanja Pape, biskupa i svećenika. Nadalje, Gospa šalje Bernardicu upravo svećenicima da oni dovode  –  kako reče  –  procesije. Nisu tu procesije same sebi smisao nego ponovno ukazivanje Crkvi koja je na Zemlji da je sama na putu te time živi putujući stadij života te predvođena svećenicima procesijski ide prema proslavljenom stadiju Crkve. te se s pol puta ponovno vraćala kazati i taj dio poruke župniku. Župnik, pritisnut svim tim događanjima, ljutito je odgovarao na te poruke. Budući da se to događalo pred prisutnom gospodom, gospodin Estrade se usudio izreći župniku ovako: „Zapamtite, gospodine župniče, jednoga dana ćete ići u plaštu prema Massabielleu pjevajući

vanje bilo istinito i vjernici mogu vjerovati u vjerodostojnost. Uostalom, ploča o tome nalazi se u gornjoj bazilici Bezgrešnog Začeća. „Recite svećenicima da mi se ovamo dolazi u procesijama i da mi se sagradi jedna kapela”, jest poruka o kojoj je potrebno ponovno i ponovno razmišljati zajedno s porukom: „Ja sam

Bezgrešno Začeće”. Doista, imenom kojim se Blažena Djevica Marija nazvala da je Bezgrešno Začeće jest ime kojim ju je papa Pio IX. bulom „Ineffabillis” 8. 12. 1854. godine nazvao te proglasio u toj dogmi da je očuvana od Istočnoga grijeha u prvom času Začeća zbog predviđenih zasluga Isusa Krista. Neizreciv je i jedinstveni povijesni događaj Lurda da tu Gospa u ime Neba potvrđuje vjerodostojnost naučavanja Pape, biskupa i svećenika. Nadalje, Gospa šalje Bernardicu upravo svećenicima da oni dovode  –  kako reče  –  procesije. Nisu tu procesije same sebi smisao nego ponovno ukazivanje Crkvi koja je na Zemlji da je sama na putu te time živi putujući stadij života te predvođena svećenicima procesijski ide prema proslavljenom stadiju Crkve. Upravo je u ovih 152 godine kroz špilju prošlo preko tristo pedeset milijuna vjernika predvođeni svećenicima. U svjetlu vjere dodirujući stijenu ispovijedali su da im je Krist Stijena živa iz koje je provrela živa voda u kojoj su se krstili zato je i tu provrela voda prilikom devetog susreta kao znak 25. veljače 1858. Jednako tako, prolaz kroz špilju jest neprestano podsjećanje da se u sličnoj špilji Isus rodio od One Žene koja se tu ukazivala maloj Bernardici te usmjerava sve na svoga Sina Isusa koji je Svećenik i Žrtva i Bog i Čovjek sada prisutan. Upravo taj Veliki Svećenik ustanovio je Euharistiju na Posljednjoj večeri kao znak svoje cjelokupne prisutnosti te po riječima „Ovo činite meni na spomen!” ustanovio službeničko svećeništvo koje u sebi ima Isusovu životvornost djelovanja i činjenja Euharistije svugdje do njegovog drugog dolaska, da nas privede svome Ocu. Isus je i Žrtva koja pomiruje

33

čovjeka s Bogom. Zato je tu izrečena poruka: „Pokora! Pokora! Pokora!” kod osmog susreta 24. veljače 1858. Najzad je bilo rečeno „da mi se sagradi jedna kapela”. Svakako, ako se radi o crkvi građevini, onda je tu sagrađeno niz veličanstvenih bazilika ne sponimnjući i mnogobrojnih malih kapela koje koriste vjernici. No, sve su te bazilike i kapele znak su vjernicima kao dionicima jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve kojoj je Isus glava koja se neprestano izgrađuje kroz molitvu u kojoj molitva Krunice ima prvo mjesto  –  zato su i sva događanja u Lurdu jednostavno uronjena u neprestanu molitvu Krunice (svaku večer svjetlosna procesija s upaljenim svijećama i moljenje krunice)  –  zatim činjenje pokore i pomirivanja po sakramentu ispovi-

jedi, koja je bez svećenika nemoguća; zatim klanjanja pred Presvetim (svakodnevna euharistijska procesija sa klanjanjem pred Presvetim); pobožnošću križnoga puta. U svim tim pobožnostima se zapravo hodočasnici Lurda nadahnjuju za odbljesak puninskog susreta s Isusom i u Njemu sa proslavljenim stadijem Crkve na Euharistiji koji predvodi biskup sa zajedništvom svećenika u tzv. „Internacionalnoj misi”. Ta misa pak je znak ohrabrenja na dosljednost koračanja za Isusom Kruhom Života i ovdje na zemlji činjenim i dijeljenim po svećenicima u Euharistiji kao putujućem stadiju Crkve prema punini proslavljenosti svih u Kristu Isusu kod Oca u zajedništvu Duha Svetoga. Stoga se u Lurdu ponajprije moli za svećenike, od njegova početka, a pogotovo

će sav ovogodišnji hodočasnički program biti u ozračju Svećeničke godine. Doista, Lurd je grad Euharistije, svećenika, bolesnika. Susretište je svih naroda, plemena, puka, jezika i boja kao simbol nepreglednoga mnoštva prema Knjizi Otkrivenja koji već stoje pred licem Božjim među kojima se i mi  –  koji još nismo u gledanju nego u vjerovanju  –  nadamo po zagovoru Majke Božje Lurdske s njima u gledanju stajati.

fra Josip Patrčević

Pedeseta obljetnica smrti blaženog mučenika Alojzija Stepinca

U

srijedu 10. veljače ove godine navršila se 50. obljetnica smrti zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog mučenika Alojzija Stepinca. Njemu na spomen bile su slavljene svete mise diljem domovine i inozemstva. Poznato je da je Blaženik bio i član Franjevačkog svjetovnog reda (FSR), a Sjeverozapadno područje FSR ga, nakon proglašenja blaženim 3. listopada 1998. u hrvatskom svetištu Majke Božje u Mariji Bistrici, uzelo za svoga zaštitnika. Tako se to područje otada naziva Područje blaženog Alojzija Stepinca. U tom vidu svake subote nakon njegovog blagdana, Područno vijeće posjeti njegov grob u zagrebačkoj katedrali, pomoli mu se i položi cvijeće, a nakon toga u franjevačkom samostanu na Kaptolu 9 ima svoj sastanak, na kojemu se najprije održi duhovni nago-

34

vor. Tako je to bilo i ove godine. Taj nagovor, koji je održao fra Nikola Barun (TOR), donosimo ovdje u cijelosti. Blaženi kardinal Alojzije Stepinac rodio se u Krašiću u pobožnoj katoličkoj i hrvatskoj obitelji. U odrasloj dobi odlučio se za svećenika. Studirao je filozofiju i teologiju u Rimu, i postao svećenik u 32. godini života. Kao studentu u Rimu, njegov rektor piše o njemu sve pohvale u vladanju, učenju i pobožnosti. Dolaskom iz Rima u Zagreb nadbiskup Bauer imenovao ga je obredničarom i bilježnikom Nadbiskupskog duhovnog stola. Isticao se ozbiljnošću u radu u kuriji, kao i drugim poslovima: držao je predavanja mladeži, brinuo se za siromašne i odbačene u Zagrebu. Njegovim je zauzimanjem utemeljen Caritas Zagrebačke nadbiskupije. U 36. godini života papa Pio XI. ime-

novao ga je nadbiskupom s pravom nasljedstva, a godinu dana poslije smrti nadbiskupa Bauera 1936. g. preuzima Nadbiskupiju. Nije nikakvo čudo što su ga izabrali za nadbiskupa, jer svi su odgovorni uočili njegove intelektualne u duhovne sposobnosti, njegovu poniznost i pobožnost kao čovjeka i svećenika. Bog ga je sam poslao kao pravog čovjeka u pravo vrijeme, a bila su to teška vremena.

Stepinac je bio čovjek pravednik i čovjek Evanđelja; uvijek za čovjeka poput Krista. Stalno se boreći za čovjeka, spašavao je ugroženu djecu, ljude drugih religija i nacionalnosti. Zato je svakome mogao reći istinu, bez obzira koje tko ideologije bio.

Branio je svakoga bez obzira na vjeru i naciju Kao nadbiskup zagrebački Stepinac je služio svom narodu i u teškim vremenima Drugog svjetskog rata, braneći uvijek čovjeka bez obzira tko je taj čovjek, koje vjere i nacije. Koliko je samo spasio Židova, Srba, koliko je spasio djece siročadi koja su ostala bez roditelja, osnivajući domove za djecu. Napadao je zlo bez obzira tko ga je činio, uvijek čuvajući dobro kao normu života. Osobito je volio svoju domovinu Hrvatsku. Nije htio pobjeći iz nje 1945. godine, nego je ostao sa svojim narodom. Nakon pada Nezavisne države Hrvatske (NDH), u Jugoslaviji dolazi na vlast Komunistička partija. Odmah su navijestili rat religiji i pokušali provesti osnivanje nacionalne Katoličke crkve odvojene od Rima. Nadbiskup Stepinac nije prihvatio ovu bezbožničku ideju, pa mu je komunistički režim montirao sudski proces, i to kao najvećem zločincu. Na tom je procesu osuđen na 16 godina strogog zatvora s prisilnim radom. Zatvor je služio u Lepoglavi, gdje je teško obolio. Zbog svjetskog pritiska na komunističke vlasti, Nadbiskup je 1951. godine premješten na izdržavanje kazne u župnu kuću u Krašiću i to sa ograničenim kretanjem i službom. U vrijeme zatočeništva, papa Pio XII. ga je radi njegove junačke vjernosti Crkvi imenovao kardinalom. Stepinac nije išao u Rim na konzorcij, jer da je išao, komunistička mu vlast ne bi dozvolila povratak, a on je želio trpjeti i patiti sa svojim narodom u svojoj zemlji. Za vrijeme zatočeništva hrabrio je i tješio tolike svećenike, biskupe i vjernike, odgovarajući im na njihova pisma. Bio im je oslonac da ustraju u borbi protiv bezboštva i u trpljenjima zbog vjere i nacionalnosti. Dao im je nadu u budućnost. Bio je uvjeren, a to je znao i napisati, da ovaj sustav ne može dugo trajati, jer u sebi nosi klice zla. Teško shrvan bolešću, 10. veljače 1960. godine umro je na glasu svetosti. Crkvene vlasti su željele da bude pokopan u zagrebačkoj katedrali, gdje je služio Crkvi i svome narodu, ali su se tome protivile komunističke vlasti. Ipak je pokopan u svojoj katedrali u Zagrebu, u srcu svoga hrvatskog naroda, kojega

Sjećam se također 1971. godine, kada je bilo „Hrvatsko proljeće” u kojem su se studenti sukobili s milicijom. Na Trgu, kojega su Zagrepčani uvijek nazivali „Jelačić plac”, vodio se pravi rat s milicijom. Tada su mnogi studenti bježali prema katedrali i govorili: Bježimo u katedralu! Tamo je Stepinac, tamo oni ne smiju! je toliko volio da je za njega žrtvovao svoj život. Sjećam se njegove 10. obljetnice smrti, kada je puno naroda prilazilo zagrebačkoj katedrali na večernju misu da mu se pomole i iskažu svoje poštovanje, a misu je predvodio tadašnji biskup i kasnije kardinal Franjo Kuharić. Sjećam se također 1971. godine, kada je bilo „Hrvatsko proljeće” u kojem su se studenti sukobili s milicijom. Na Trgu, kojega su Zagrepčani uvijek nazivali „Jelačić plac”, vodio se pravi rat s milicijom. Tada su mnogi studenti bježali prema katedrali i govorili: Bježimo u katedralu! Tamo je Stepinac, tamo oni ne smiju! Od njegove smrti 1960., kardinalov grob mjesto je svakodnevnog okupljanja vjernika koji mu se mole i traže od njega pomoć. Uz njegov se lijes uvijek može nekoga naći. Hrvatski su vjernici molili za njegovo proglašenje blaženim, što je papa Ivan Pavao II. već učinio, a sada očekujemo i njegovo proglašenje svetim. Na tome se zdušno radi, ali toga bi trebali biti svjesni i vjernici te više moliti na tu nakanu.

Koja je Stepinčeva poruka za nas danas? Kad razmišljamo o ovom blaženom Mučeniku, vrijedi naglasiti da je kao svećenik i biskup bio čovjek molitve, dubokog razmatranja i čovjek euharistije, koja mu je bila središnja molitva. Jednostavno, bio je istinski molitelj. Isto je tako bio rodoljub i domoljub, koji je iznad svega volio svoju domovinu Hrvatsku, za koju je želio da bude samostalna i slobodna, ne ugrožavajući druge narode. To mu komunisti nikako nisu mogli oprostiti. Stepinac je bio čovjek pravednik i čovjek Evanđelja; uvijek za čovjeka poput Krista. Stalno se boreći za čovjeka, spašavao je ugroženu djecu, ljude drugih religija i nacionalnosti. Zato je svakome mogao reći istinu, bez obzira koje tko ideologije bio. Bio je čovjek trpljenja i

spreman dokraja nositi križ. Nije htio iz Hrvatske pobjeći u Rim  –  što su mu komunisti nudili  –  već je ostao i trpio, te kao pravi pastir bio utjeha svom narodu. Promatrajući u teškim vremenima život blaženog mučenika Alojzija, „jednog od najvećih sinova hrvatskoga naroda” (Ivan Pavao II.), mi vjernici uočavamo kako je moguće biti čovjek  –  molitelj, rodoljub, čovjek za drugoga te svoj križ spremno nositi do kraja. Pokazao je da pšenično zrno mora pasti u zemlju kako bi donijelo plod. Molimo ga da nas zagovara kod Boga, da nam bude putokaz, grad na gori i svjetionik iz kojega prosijava neugasivo i sigurno svjetlo. Molimo ga da nam bude uzor u traženju našeg puta, da u ovom vremenu globalizacije sačuvamo vjeru i nacionalnost, da znamo tko smo, što smo i kamo idemo. U ovim vremenima, u kojima pojedinac kao i cijeli narod  –  osobito mali narodi  –  ne znače ništa, gdje duhovnost i svetost nisu na prvome mjestu, već su to dobit i materijalizam, potrebno nam je kao malom europskom narodu sačuvati zajedništvo kao za vrijeme Domovinskog rata. K tome trebamo sačuvati tradiciju naših predaka i ostati vjerni Bogu kao našem čuvaru i Majci Mariji kao našoj najvjernijoj odvjetnici.Već spomenuti Franjevački svjetovni red (FSR), može biti ponosan što je i sam Alojzije Stepinac bio njegov član. To je nadahnuće svima nama, a isto tako i pobuda da mu se molimo za sva naša bratstva Franjevačkog svjetovnog reda diljem domovine i inozemstva.

N. B.

35

Molitva blaženom Alojziju Stepincu Uvijek iznova zadivljeni stojimo pred tvojim likom uviđajući što sve može učiniti milost Božja s čovjekom koji s njome surađuje. Vjernici najčešće misle da ne mogu biti sveti, da je to od Boga određeno samo za odabrane ljude, zaboravljajući da se svetac ne rađa već da se svecem postaje. Istina jest da smo na krštenju posvećeni, da smo postali sveti, da se ljubav Božja razlila u našim srcima, ali je također istina da s milošću Božjom treba surađivati. Ti si to dobro shvatio i potpomognut molitvama svoje majke vjernice, nisi se zadovoljio da putuješ ovim svijetom kroz maglene udoline, nego si stremio za svijetlim visinama Božje blizine. Penjući se sve više i surađujući s Božjom milošću, a nalazeći se usred olujnih vihora ljudske mržnje, svu svoju

nadu stavio si u Gospodina, svjestan da je samo On gospodar ljudske povijesti i da će zadnja riječ biti Njegova. U svojoj oslonjenosti na Njega shvatio si vrijednost svake ljudske osobe bez obzira na bilo kakve razlike i činio dobro svima koliko god si mogao. Bio si svjedok istine u vremenima lažne ljudske uznositosti koja nije trebala Boga. Ti si znao povezati bogoljublje s pravim domoljubljem, ali nikad nauštrb istinskog čovjekoljublja. Ostao si nepokolebljiv svjedok istine usred mržnje i laži znajući da samo istina u ljubavi čini čovjeka slobodnim. Tu slobodu svjedočio si svojom mirnom savješću, bez ikakve mržnje. Zato te častimo i poštujemo kao svjedoka tih pravih vrednota koje nam je namro Učitelj naš Isus i molimo te da

nam pomogneš svojim zagovorom kako ne bismo postali narod bez vjere, bez morala, bez bogoljublja, domoljublja i čovjekoljublja, bez onih kršćanskih vrednota koje su nas kroz tolika stoljeća očuvale kao narod i kao narod Božji uključen u sveopću Crkvu. Blaženi Alojzije, svjedoče Božje ljubavi, moli za nas!

fra Josip Vizjak

„U Tebe se, Bože, pouzdajem!”

U

ovoj Svećeničkoj godini, koju Katolička Crkva slavi povodom 150. obljetnice smrti  –  rođenja u nebo svetog Ivana Marije Vianneya, poznatog kao Arškog župnika, obilježili smo još jedan veoma značajan događaj. Desetog veljače proslavili smo 50  –  tu obljetnicu smrti  –  rođenja u nebo našeg blaženika, Alojzija Stepinca, koji je svetost života ostvario bespoštednim služenjem obitelji, narodu i Crkvi, kao svećenik, nadbiskup i kardinal. Ono što obojicu povezuje jest uzoran način življenja dara svećeništva i svetosti, primjer i poticaj svim krštenicima koji su primili sakrament svetog reda, koji se žele odvažiti i biti nasljedovatelji Krista koji ih poziva, odabire i posvećuje s ciljem da budu učitelji, posvetitelji i predvodnici Božjeg naroda, kao i vjernicima koji žele slijediti trnovit put istine i vjernosti. Kada je, gotovo proročanski, za svoje biskupsko služenje odabrao kao geslo riječi iz Svetog pisma: „In Te, Domine, speravi”  –  „U Tebe sam, se, Gospodine, pouzdao!” (Ps 31,1), njima je obilježio

36

čitav svoj ovozemaljski hod, koji još jasnije kao eho, posthumno odjekuje.

Apostol slave Marijine Alojzije Stepinac zablistao je svojom svetošću po nježnoj pobožnosti prema Bogorodici. Slika Marije Pomoćnice, koju je njegova majka donijela kao vjenčani miraz obitelji Stepinac, ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj duši. Pred njom je, zahvaljujući majčinim molitvama i zavjetima, primio molitveni duh i milost štovanja bogorodice. „Pod njom sam se rodio, pod njom je majka za mene molila, pod njom ću živjeti,pod njom umrijeti i želim da i mrtav pod njom ležim.” (VD I 53). I zaista, ta ga je slika i Marijina pomoć pratila kroz život, posebno u nekim ključnim trenutcima. Boraveći u Rijeci kao časnički pripravnik, svake bi nedjelje hrlio po 561 stubi na Trsat, znamenito svetište Majke Božje Milosti, i žarko molio za očuvanje vjere i vjerno-

sti kršćanskim moralnim načelima usred valovlja psovki i nemorala vojske. Na svetištu Majke Božje Dolske objavljuje majci odluku da odlazi u bogosloviju. U Rimskom svetištu Majke Božje Velike, pred ikonom koju Rimljani zovu Spas rimskog puka, odbacio je dvojbe oko svećeničkog poziva. Stepinčeva mariologija koju otkriva i ispovijeda u pismima i govorima, spominje sve povlastice i zasluge Marijine, posebno one kojima Marija sudjeluje u dijelu spasenja  –  Marija Zagovornica, Posrednica, Suotkupiteljica, Majka Crkve i Majka naša. Svi ti naslovi imaju temelj i izviru iz Marijina Bogoroditeljstva. Posebno zanosno govori o njezinom Bezgrešnom začeću . Čvrsto je vjerovao, na temelju fatimskih ukazanja i Svetog pisma (Post 3,15 i Otk 12, 1-6) da dolazi Marijino doba u kojem će ona očitovati svoju pobjedu nad paklom. Upozorava na mnoge znakove buđenja pobožnosti prema Mariji kao predznak tog doba, zbog čega još više potiče i poziva na apostolat slave Marijine, i na molitvu krunice. Još od djetinjstva osjetio je privlačnost i snagu marijanskih svetišta. Neizbrisiv trag ostavilo je zavjetno godišnje hodočašće u nacionalno svetište Mariju Bistricu, na koju je kao prvi biskup krenuo zajedno s ostalim romarima. Kao zagrebački nadbiskup stvorio je velike planove za uređenje i posvećenje Marije Bistrice kao hrvatskog marijanskog svetišta. U tu svrhu, i za uređenje i poljepšanje ostalih marijanskih svetišta diljem hrvatske, utemeljio je odbor „Naša draga svetišta” (NADASVE, krat.). Preporučivao je i osobno se posvetio Prečistom Srcu Marijinu, smatrajući to uvjetom za postignuće svetosti. Tako je, poput sv. Ljudevita Grignona i sv, Maksimilijana Kolbea, želio postati njezino sredstvo, njezin sluga, rob ljubavi. Njegova mariologija sva je uronjena u kristologiju. Tko se posvećuje Mariji, posvećuje se Isusu i nastoji ga na najuzornijii način slijediti u ljubavi-sjediniti svoju volju s voljom Božjom i prepusttiti se u ruke Providnosti i Milosrđu. Značajna izjava iz njegove mladosti koja to potvrđuje jest: „Neka bude onako, kako Bog to hoće!”, a znakovito jest da su mu i posljednje izgovorene riječi na smrtnoj postelji bile „Fiat voluntas tua”

Premda je sudski postupak završio osudom, taj je poraz bio samo prividan. U mnogočemu nas ovo suđenje podsjeća na Isusovo  –  nevin, optužen da djeluje protiv vlasti, trpi nepravdu, te u onome što je trebalo biti likvidacija i početak zaborava, rađa se otajstvo križa. Tako počinje Veliki petak, Stepinčeva istinska kalvarija, u kojoj se na najbolji mogući način suobličio Kristu i svjedočio za Krista koji je Put, Istina i Život. („Budi volja tvoja” iz Očenaša). U tome je na poseban način nasljedovao svoju nebesku Majku koja na svoje odabranje odgovara „Evo službenice Gospodnje! Neka mi bude po riječi tvojoj!”

Svjedok istine i vjernosti U Europi su, tijekom XIX. i početkom XX. st. duboke društvene promjene uzrokovali svjetonazori liberalizam i materijalizam. Na te nove izazove Crkva u Hrvata spremno odgovara organiziranim djelovanjem vjernika laika udruženih pod nazivom Hrvatski katolički pokret, s ciljem da na sva područja društvenog i osobnog života unese vrjednote vjere. Mladi je Stepinac, već kao srednjoškolac, svojim sudjelovanjem u pokretu nastojao biti čimbenik jedinstva i zauzeta djelovanja vjernika laika. To nastavlja i kao svećenik, poticanjem mladih na karitativnu djelatnost i pokretanjem katoličkog tiska. Uspostavom komunističke vlasti 1945. nastupilo je vrijeme borbenog ateizma i progona Crkve. Crkva se, na čelu sa nadbiskupom Stepincem, odlučno suprotstavljala nacističkoj ideologiji nacionalne, vjerske i rasne diskriminacije, te je stala na stranu ugroženih i progonjenih. Obustavljen je katolički tisak, zaustavljen rad katoličkih škola, zatvarane su crkvene bolnice, sirotišta, vrtići i domovi. Javni vjerski čini, npr. hodočašća, označeni su kao propaganda usmjerena za rušenje novog komunističkog poretka, te su kao takvi služili za povod brojnim uhićenjima, zatvaranjima i ubijanjima svećenika, časnih sestara i vjernika. Tako je i Stepinčeva vjernost Rimu izražena kao odbijanje zahtijeva komunističkih vlasti da se odvoji od zajedništva sa Svetom Stolicom, samo ubrzala „prežalosni proces” protiv Stepinca. Znajući da je na takvom montiranom političkom suđenju svaka obrana bila iluzorna, Stepinac, iako duboko ponižen i obasut uvredama i klevetama, odlučuje uskratiti svaki odgovor i ostati mirne savje-

sti u svom šutljivo dostojanstvu. Svojim držanjem i stavom pokazao je da je proniknuo u njihove zle nakane,te pred sudom svjedoči svoju duhovnu veličinu spremnošću na smrt. Premda je sudski postupak završio osudom, taj je poraz bio samo prividan. U mnogočemu nas ovo suđenje podsjeća na Isusovo  –  nevin, optužen da djeluje protiv vlasti, trpi nepravdu, te u onome što je trebalo biti likvidacija i početak zaborava, rađa se otajstvo križa. Tako počinje Veliki petak, Stepinčeva istinska kalvarija, u kojoj se na najbolji mogući način suobličio Kristu i svjedočio za Krista koji je Put, Istina i Život.

Uzor svećeništva Alojzijev poziv u svećeničku službu podsjeća na poziv proroka Jeremije koji se dugo opirao i borio, da bi konačno radosno prihvatio taj poziv. Sličnost pronalazimo i sa sv. Augustinom, čija je odluka za krštenje i svećeničku službu plod suza i molitava njegove majke Monike. Držao je da je svećeništvo osobit Božji dar, u kojem je čovjek, na milosni način, najbliži Bogu. U svemu oplemenjen spoznajom da svi putevi u Božjoj službi vode u nebo, vodio se načelom sv. Franje Saleškog: Nihil petere, nihil recusare!  –  Ništa ne tražiti, ništa ne odbiti!. Njegovo svećeničko služenje očitovalo je znanje, nepokolebljivu vjernost Kristu i goruću ljubav za Crkvu. Poput prve kršćanske zajednice, žar njegove duhovnosti i duboke pobožnosti rasplamsavao se i produbljivao postojanošću u apostolskom nauku, euharistiji, molitvi i zajedništvu. Gorljivo je promicao pobožnost prema euharistiji, govoreći: „Onomu tko se drži Isusa, sve biva lako!” Sam je u dubokoj sabranosti dugo klečao pred Svetohraništem. Slavljenje svete mise smatrao je najmoćnijim sredstvom za posvećenje duša, procvat obitelji, spas mladeži. Bio je neumoran propovjednik istine i pravde, te navjestitelj Radosne

37

Marija pod križem I Marija je bila duhovno razapeta pod Isusovim Križem Bezuvjetna i obostrana ljubav između Isusa i Njegove Majke Marije – od Početka do Kraja!

P

vijesti, nadahnjujući se riječima Svetog pisma kojima su prožeti njegovi govori i utemeljena njegova uvjerenja. Pokazuje iznimnu ljubav i osjetljivost prema siromasima koje česti obilazi i osobno pomaže. Organizirani oblike te brige pokazao je iniciranjem Caritasa. U radu sa župljanima, svojom je mirnoćom, strpljivošću, molitvom i žrtvom, jednom riječju, poniznošću, uspijevao pridobiti svaku dušu. Također, posebnu brigu pokazuje i za svoj kler. Potiče pastoralne tečajeve i godišnje konferencije, poziva svećenike da savjesno žive svoje svećeničko zvanje dolazeći na duhovne vježbe, prakticirajući pobožnost svećeničke subote, Ističe veliku odgojnu važnost vjeronauka i kateheza. Posebno hrabar na neustrašivost svjedočenja za Krista, katoličku istinu i domovinu. Stepinac je bio hrabar i odlučan pastir Božjega naroda, navjestitelj i svjedok Kristova evanđelja ljubavi, u vremenima kada je to bilo najopasnije. Mučeničkim životom stigao je na put svetosti kojeg papa Ivan Pavao II. potvrđuje svečanom beatifikacijom u Mariji Bistrici 1998. Danas je njegov grob u Zagrebačkoj katedrali mjesto molitve i uslišanja, dokaz da Bog proslavlja one koji su mu vjerni.

Lana Hajsok

rogovaramo o Mariji i Križu na koji je razapet Njezin Sin, Gospodin naš Isus Krist. I Križ i Marija su, na neki način, veza između Neba i zemlje. Križ kao simbol Isusove patnje na Golgoti, ljudske ovozemaljske patnje i Marija kao Isusova, ali i naša Nebeska Majka. Kao najiskrenija, najvjernija, najhrabrija, točnije najdostojnija djevojka u Nazaretu bila je od dragoga Boga izabrana i predodređena da rodi Bogočovjeka i tako postane Majkom Božjom. U Isusovoj Muci i Uskrsnuću središnje mjesto zauzima upravo KRIŽ na koji je bio razapet, i ispod kojeg je njegovo mrtvo tijelo držala Njegova Majka. Prihvaćanje Križa samo po sebi znači pristanak na izvršenje Božjeg poslanja na zemlji i uvijek je popraćen žrtvom, a nerijetko i patnjom. Iako joj je pobožni Šimun objavio: „A tebi će mač probosti dušu” (Lk 2,35), Marija je svjesno pristala nositi svoj teški Križ i tako još jednom iskazala svoju predanost i vjernost Bogu i Božjoj Providnosti. Upravo tako iskazala je Bogu bezuvjetno povjerenje i poniznost i onda kad joj je anđeo Gabrijel navijestio da će roditi Sina Božjega, kao što nam je poznato iz Svetog pisma. Ona svoga sina Isusa osluškuje, osjeti i srcem i tijelom. Njezino majčinsko srce ga uvijek nalazi, tješi, slijedi Ga. Isus to zna i upravo je zato toliko voli i poštuje, iskazujući svima nama tolike milosti zahvaljujući Njezinom zagovoru. Oslanjajući se na ljubljenog učenika Ivana, Ona je išla stopama svoga Sina, koji je nosio svoj teški Križ, sve do Golgote. I kad joj je Sin pao pod svojim Križem, izmučen, prezren i ostavljen od svih, i Marija pada…Ona Ga traži i očima i srcem, trči mu ususret da ga podigne, pada pored njega da ga ohrabri, da ga dotakne, da vidi i osjeti što mu treba… Baš kao u djetinjstvu, dok ju je neizmjerno trebao, Isus ju traži i treba i u trenutku kada pada pod Križem, a Ona je opet tu, Njemu na raspolaganju. Tješi Ga dodirom, pogledom, svojom blizinom ulijeva mu snagu. Baš kao i u djetinjstvu kad je pazila na svaki Njegov korak, strepila nad Njim i bila Njegov anđeo čuvar. Uvijek je bila uz Njega  –  kad je pao i plakao, baš kao i u Njegovoj Muci. I Isus osjeti Majčinu prisutnost i nesebičnost, ali strah. Pokušavaju se obostrano utješiti. I bez obzira na muku i bol koju je tada proživljavao, Isus joj je bio beskrajno zahvalan na Njezinoj ljubavi i vjernosti što je ostala uz Njega do samoga kraja. Ljubila Ga je pravom majčinskom ljubavlju. To je Njegova Majka Marija! Marija i Isus  –  majka i dijete su, prije svega, bili žrtve duhovne boli. Njezin pogled mu je uvijek govorio sve, Njezina suza kad su ga bičevali, ili kad je pao pod Križem, bila je za Isusa puno teža i gora bol od tjelesne boli. Jedno su drugom pogledom govorili: „Ne boj se, ja sam s tobom!” Njezina duhovna snaga i veličina, plod Duha Svetoga i Božje Providnosti, ohrabrila je i utješila je Isusa i u posljednjim trenucima Njegovog zemaljskog života. Sa Sinom je Marija skupa prolazila sve zemaljske kušnje. Svakom Njegovom osudom od strane zlih ljudi i ona je bila osuđena. Kad je Isus bio osuđen na smrt, to je bio i Njezin kraj, jer ona je bila Njegova Majka. Ali ona se nije bojala ljudske osude jer je znala da dragi Bog sve to drukčije gleda i vrednuje. I tu bi nam naša Nebeska Majka Marija trebala biti pravi uzor. Nosila je Isusov Križ skupa s njim, kao majka koja ga je rodila i kao što to danas čine mnoge majke za svoju djecu. Vjerujem da je im upravo Marija dala pravi primjer majčinske bezuvjetne ljubavi!

Kata Martinović Bevanda 38

Sluga Božji, fra Ante Tomičić  –  tihi svjedok vjere Uskrsnuća i Krista Uskrsloga

P

oštovani čitatelji ovoga korisnog i dobrog lista posvećenog našem dragom svecu, koji je Bogu i ljudima prijatelj, sv. Leopoldu Mandiću, zapala me nimalo laka tema u naslovu ovoga članka, ali ipak dobra i zahvalna tema. Ja, kao vicepostulator kauze za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Ante Tomičića, mislim da mogu napisati za ovaj časni list ono što se još nigdje nije napisalo niti izreklo, da i ovakav način zavolite ovog Božjeg slugu da se s pouzdanjem njemu u zagovor molite, osobito za osobe u teškim i neizlječivim bolestima. Mogu svjesno reći i ovdje napisati slijedeće, da sve što je fra Ante bio i kakav je bio u životu i radu, da je doista bio svjedok Krista raspetoga i uskrsloga. Jer, Uskrs je najveći kršćanski blagdan kojim proslavljamo pobjedu života na smrću. Stoga je normalno, da sve što se živi dobro, pozitivno u vjeri, nadi i ljubavi živi se i čini iz vjere u uskrsnuće i Krista Uskrsloga. Takva je bila i fra Antina vjera, njegov život i rad. Da Krist nije uskrsnuo, uzaludna bi bila naša kršćanska vjera, uzaludno bi bilo dosta toga što je fra Ante govorio, činio i kako se ponašao. Uzaludan bi bio fra Antin put pokore i obraćenja, bičevanja osobnog tijela, razne duboke i iskrene pobožnosti; klečanje ispred svetohraništa, oltara srca Isusova, kipa Gospe Lurdske, sv. Josipa, sv. Franje, sv. Antuna Padovanskog, sv. Leopolda Mandića, svakog petka u skrušenosti i raskajnosti obavljanje križnog puta, kojim se u osobnom životu treba proći za ulazak u nebo, svaki dan izmoljene i do tri krunice, svaki dan u ruci nositi krpu za čišćenje prašine i paučine u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci, jer po fra Anti  –  kuća Božja i naše majke Marije uvijek mora biti čista. Fra Ante je Uskrs proživljavao osobito u srcu. Vjerovao je osobno i drugima tumačio i prenosio, da se do uskrsnuća dolazi preko Velikog Petka, preko Kalvarije. Sluga Božji fra Ante Tomičić Uskrs je doživljavao i prenosio na druge kao blagdan Očeve ljubavi. Fra Ante je posjedovao iskrenu i pozitivnu življenu duhovnost. Doživljavao je, da je Uskrsnuli Krist njegov i naš  –  svih ljudi. Krist uskrsnuli ostao je živ među nama u presvetoj Euharistiji u kojoj nam se za duhovnu hranu daje, stoga se Ante kroz Euharistiju, osobito sv. Pričest družio s Kristom te braćom i sestrama u istoj vjeri. Sve ovo potvrđujem s nekoliko primjera koje sam čuo od fra Ante dok sam bio u novicijatu ili od vjernika koji su ga gledali, slušali ili susretali. Kako je samo jednostavno i dobro tumačio dvjema gospođama u uskrsnom vremenu o uskrsnuću. Ja sam slučajno kao novak prolazio kroz sakristiju dok su njih troje sjedili za stolom u sakristiji, valjda su ga gospođe pitale o Uskrsu, a on tumači: prazan grob Isusov i svjedočanstvo apostola. On reče: prazan grob je Božje čudo. Pitanje je moramo li mi ljudi uvijek nekoga

ili nešto dotaknuti da bi povjerovali da postoji. Zar mislite, da bi netko svoj život tek tako dao kroz mučeništvo, ako nije siguran u ono što govori i što svjedoči. Što nas to smeta da povjerujemo u apostolsko svjedočenje za koje su spremni život dati. Ja sam prošao i nisam čuo što je dalje govorio. Jednom je fra Ante pošao u grad po žaruljice za sakristiju. U trgovini je bilo puno ljudi koji su čekali mirno u redu za naplatu. Jednom se gospodinu žurilo te je prodavačici opsovao Boga i Isusa, koja je po njegovom razmišljanju sporo naplaćivala, bio je ispred fra Ante. Fra Ante je blago spustio ruku na njegovo rame i s blagim ga pogledom upitao: „Gospodine zašto mi psujete Oca i Prijatelja?” ovaj mu je strogo odgovorio; „Nisam ja opsovao vašeg Oca ni Prijatelja!” fra Ante je odgovorio: „Dragi moj gospodine, Bog kojega ste vi opsovali je moj dobri Otac, a Isusa kojega ste također opsovali je moj dobar Prijatelj i Spasitelj. Ako se želite iskreno pokajati, Bog želi biti i vaš dobri Otac, a Isus želi biti vaš dobar prijatelj i Spasitelj.” Ovaj čovjek na te riječi nije ništa odgovorio, nego je jako pocrvenio, te je izašao iz reda i ostavio kod prodavačice sve što je prije toga kupio, i brzo izašao iz trgovine. Ostali ljudi su se zagledali i fra Anti odobravali. Ovo je posvjedočila gospođa koja je bila u istom redu. Zar i ovo nije veliko svjedočanstvo za Krista Uskrsnuloga? Kada sam se jedanput, kao novak, našalio s fra Antom, rekavši mu: „Fra Ante, vas je zbilja lako pronaći, ako niste u sobi, vi ste u crkvi!” on mi je blagim smiješkom odgovorio: „Braco, sad ću ti nešto reći i kroz to odgovoriti; za mene je crkva kao Isusova grobnica koja po uvijek mora biti čista i izazovna. Čitao si u Evanđelju, da su one žene u uskrsno jutro uz rizik života pošle na prijateljevu grobnicu da se isplaču zbog svega što se njihovu Prijatelju i Učitelju Isusu dogodilo i da mu grobnicu očiste i operu. Eto zato sam ja stalno u crkvi  –  Isusovoj grobnici za mene, na tom izvoru duhovnosti križa i trpljenja, te uskrsnuća, a euharistijski oltar i svetohranište, braco za mene i moju vjeru su znakovi Uskrsnuća i Krista Uskrsnuloga.” Nisam imao više što reći, nego sam mu iskreno zahvalio na ovoj prekrasnoj duhovnoj školi  –  pouci, jer ovako nešto ni slično do novicijata nisam čuo. Jedanput je nama novacima govorio, jer smo ga voljeli slušati, kao Božjeg čovjeka: „Mlada braćo novaci, evo vidite, kada se primiče veliki i dragi blagdan Božića svećenici u propovijedima i svi mi jedni drugima govorimo i želimo, da se Isus Krist duhovno začne i rodi u našem srcu i životu, a kad dođe proslava najvećeg blagdana Uskrsa, rijetko se govori i izrazi želja, da Krist uskrsne i u našem srcu, životu i radu! A ja vam želim od sveg srca,da Krist uskrsne u vašim mladim srcima, životu i radu!” Na ovo što bismo mogli učiniti nego mu iskreno zahvaliti i zaželjeti i mi njemu na isti način. Fra Ante je bio lik živoga

39

Teorija izbora (choice theory)

K i uskrsloga Krista Isusa. On je dao Kristu snagom vjere, svoje noge da hoda ovom crkvom i gradom, dao mu je svoje ruke, svoja usta, svoj jezik i svoje srce, dakle lik Krista Isusa živoga. Poštovani čitatelji, vjerujem, da će vam i ovaj članak pomoći da bolje shvatite snagu vjere, veličinu duha i života sluge Božjeg fra Ante Tomičića, tihog svjedoka vjere u uskrsnuće i Krista Uskrsnuloga, te da ćete ga više shvatiti, prihvatiti i moliti mu se. Neka nam svima bude primjer i uzor u snazi ispovijedanja vjere u uskrsnuće, Krista Uskrsnuloga i u naše uzdignuće. Duboko se nadam i vjerujem, da fra Ante sada uživa u nebu plodove Kristova uskrsnuća i osobnog uzdignuća u nebo Stoga vas, dragi čitatelji molim da možebitna uslišanja na fra Antin zagovor javite vicepostulatoru na adresu: Fra Stanko Dodig Vicepostulator Kapucinske stube 5 51000 Rijeka Tel. 051-211-289 ili na fax 051-334-911 Mob. 091/975-2243 Dragi čitatelji neka vam je svima sretan Uskrs! Neka vam Krist uskrsne u srcu, životu i radu!

Fra Stanko Dodig

OFMCap, Vicepostulator

40

oliko puta u životu za svoja raspoloženja krivimo druge? Koliko smo puta nesretni jer netko drugi ne želi napraviti nešto što mi mislimo da bi trebao napraviti? Imamo li potrebu mijenjati ljude? Imajući ove činjenice na umu, 50-ih godina prošlog stoljeća dr. William Glasser oformio je teoriju osobne slobode. U početku ju je nazvao „Teorija kontrole”, a poslije ju je preimenovao u Teorija izbora (Choice theory). Teorija izbora ima svoje izvore u kliničkoj praksi dr. Williama Glassera, također i u biološkoj teoriji nazvanoj „percepcijska teorija kontrole”, koja znanstveno objašnjava ponašanje živih bića, objašnjava jedan od najkompleksnijih fenomena s kojima se znanost susreće  –  ljudsko ponašanje  –  gdje je osnova našeg ponašanja želja za kontroliranjem okoline kako bismo je približili, oblikovali po nekim svojim vizijama, načelima, razmišljanjima, slikama u našim glavama (...jer mi znamo, pogotovo za druge, kako nešto treba biti!!!). No, Teorija izbora gleda na svako ponašanje kao na izbor, dakle, izabiremo ono ponašanje koje je za nas najbolje u tom trenutku; odabiremo ona ponašanja kojima zadovoljavamo jednu ili više osnovnih ljudskih potreba.1 Sva su naša ponašanja motivirana iznutra (tzv. intrinzična motivacija). Sve što činimo dolazi iz nas samih. Naše ponašanje nije odgovor na stvari i ljude oko nas. Svako je ponašanje svrhovito jer njime zadovoljavamo naše potrebe.2 Teorija izbora pomaže nam to shvatiti. Promatranjem svijeta kroz njezina uvjerenja učimo kako postati

kvalitetniji, društveno funkcionalniji i sretniji pojedinci preuzimanjem djelotvorne kontrole nad svojim vlastitim životom. Čovjek je slobodno biće koje odabire svoje ponašanje. Npr. odabirem hoću li pomagati drugima, slušati ih, ohrabrivati ih, poštovati, kao što odabiremo i da to ne činimo. Za razvijanje dobrih odnosa među ljudima poznavanje Teorije izbora je neprocjenjivo jer nas ona upućuje da možemo mijenjati jedino svoje ponašanje, ali ne i ponašanje drugih ljudi! Mnogo je životnih situacija s kojima se postavke Teorije mogu povezati  –  kvalitetan život, zadovoljavajući međuljudski odnosi, uspješni pojedinci u obitelji, braku i na radnom mjestu, kvalitetne škole, patnja, rješavanje konflikata, novi stav prema našem zdravlju, bračni problemi, odgoj djece, alkoholizam, psihosomatska oboljenja, planiranje vremena, problemi prekomjerne težine samo su neke od situacija koje Teorija izbora istražuje te nas poučava načinu poboljšavanja kontrole nad svim našim djelovanjima. Naučiti Teoriju izbora te primjenjivati njezine postavke u što više različitih aspekata djelovanja znači živjeti3bolje.4 Objašnjenjem da sve što činimo, mislimo i osjećamo dolazi iz nas, a nije odgovor na stvari i ljude oko nas, ukazuje na mogućnost kontrole svojega ponašanja i kvalitetno življenje kroz vršenje pozitivnih izbora koji nas dovode u dobre odnose! Kada shvatimo da ne možemo kontrolirati nikog osim sebe postajemo upravitelji svoga života, s puno više optimizma spremni smo preuzeti svaku novu situaciju, s punom odgovornošću i sviješću. Teo-

1

3

2

 snovne ljudske potrebe su: preO življavanje, ljubav, moć, sloboda i zabava.

Svako je ponašanje svrhovito bez

obzira koliko bilo neprihvatljivo, ali za osobu koja se tako ponaša ima neki smisao!

Svako je ponašanje svrhovito bez ob-

zira koliko bilo neprihvatljivo, ali za osobu koja se tako ponaša ima neki smisao! 4

Dva društveno najznačajnija područja primjene Teorije izbora su restitucija i kvalitetne škole.

„Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.” (Iv 15, 12) Sve što činimo dolazi iz nas samih. Naše ponašanje nije odgovor na stvari i ljude oko nas. Svako je ponašanje svrhovito jer njime zadovoljavamo naše potrebe.3 Teorija izbora pomaže nam to shvatiti. Promatranjem svijeta kroz njezina uvjerenja učimo kako postati kvalitetniji, društveno funkcionalniji i sretniji pojedinci preuzimanjem djelotvorne kontrole nad svojim vlastitim životom. rija je izbora ponuda za poboljšanjem života jer ako upravljam svojim životom onda smo i odgovorni. Postajemo sigurnijima u sebe, samosvjesnijima i sretnijima, mentalno zdravima.5 Npr. žaljenjem, jadikovanjem možda pokušavamo vratiti izgubljenu kontrolu nad vlastitim životom, ali potraje li patnjom uništavamo sami sebe. Teorija izbora ukazuje na to da su kvalitetni odnosi temelj duševnog zdravlja, temelj kvalitetnih škola i djelotvornog upravljanja vođenjem. 5

Mentalno je zdravlje ravnoteža između

svih aspekata života  –  socijalnog, fizičkog, duhovnog i emocionalnog, a to je naše cjelokupno zdravlje.

Ova je teorija temelj Realitetne terapije (Reality therapy), a ujedno i terapijsko sredstvo. Ona je moderna metoda psihoterapije/savjetovanja, kojom pomažemo ljudima da ostvare bolje odnose, otkriju učinkovitije načine rješavanja problema ali i da općenito poboljšaju kvalitetu življenja. Po cijelom svijetu postoje ljudi koji se educiraju po ovom principu rada u različitim domenama  –  savjetovanja, upravljanju različitim poduzećima, školama. Tako u Hrvatskoj postoji Hrvatska udruga realitetnih terapeuta  –  HURT.6 Sretna sam jer sam i ja jedna od nekoliko tisuća polaznika te edukacije. Za učenje, kao i za usklađivanje, prilagodbu potrebno je određeno vrijeme = to je proces. Još sam uvijek u procesu u kojem zadovoljna rastem kvalitetnije skrbeći o sebi i drugima. Trenutno ste vi, čitači „Ljudima prijatelj” oni o kojima skrbim, kojima sa zadovoljstvom nudim mogućnost učenja kako se bolje slagati s vašim bližnjima, jer bez dobrih odnosa ne možemo zadovoljiti svoje potrebe! Odvažite se, probajte, nemate što izgubiti jer uvijek se možete ponašati „po starom”. 6

Hrvatska udruga realitetnih terapeuta = HURT  –  www.udruga-hurt.hr

O učenju

U

čenje je proces usvajanja navika, informacija, znanja, vještina i sposobnosti. Učenje može biti namjerno i nenamjerno. Bez sposobnosti pamćenja nema ni učenja. Kod namjernog ili svjesnog učenja sadržaje pamtimo uz svjesno uloženi napor dok kod nenamjernog ili nesvjesnog učenja sadržaje pamtimo usput, ne ulažući vidljiv napor. Učenjem stječemo znanja, vještine, stavove i navike. Učimo govoriti, hodati, pjevati, misliti, pisati,

Dakle, ako ste psiholog, socijalni radnik, pedagog, učitelj, liječnik, psihijatar, dušobrižnik, voditelj, …, ako svakodnevno radite s osobama koje od vas očekuju pomoć pri rješavanju teškoća u obitelji ili na poslu, ako želite poboljšati, podići kvalitetu odnosa, ako ste nezadovoljni svojim postignutim rezultatima ili ste zasićeni tuđim problemima, ako ste spremni uložiti nešto vremena i napora da s veseljem prihvaćate izazove, da postignete napredak tada je učenje Teorije izbora upravo za vas! Vrijednost ove teorije je neupitna!

Zrinka Balić

Poželjno je napraviti plan rada i učenja. Nešto poput rasporeda sati u školi. Ne smije se dogoditi da dijete uči gladno ili bolesno.

razlikovati ljude i stvari oko sebe, zadovoljavati osnovne ljudske potrebe itd. U današnje vrijeme putem medija nesvjesno upijamo mnogo informacija koje nam olakšavaju snalaženje u društvu. Općenito, količina znanja je sve veća. Ljudi više znaju o medicini, o automobilima, o kućanskim i ostalim aparatima i slično, a to stoga što su prisiljeni učiti o svemu tome jer živimo u takvom vremenu. Svako vrijeme nosi svoje znanje. Dobro je razumjeti da proces učenja nije konačan, da ne traje

samo određeno razdoblje školovanja. Kažemo  –  čovjek uči dok je živ! Treba si donekle olakšati taj proces učenja, tj. treba naučiti učiti. „Kad ima volje ima i načina.”  (George Bernard Show) Za učenje je jako važna motivacija. Krenemo li učiti s pozitivnim stavom, obavili smo pola posla. Učenje koje nam donosi zadovoljstvo pobuđuje našu radoznalost i daje dobre rezultate. Pozitivan poticaj okoline i pružanje pomoći u učenju razvijaju stav da je učenje kori-

41

sno, da je vrijedno imati znanja i vještine te da se tako obogaćujemo i oplemenjujemo. Treba razvijati stav kako učenjem postižemo da nas ljudi više cijene i poštuju. „Non scholae, sed vitae discimus.”  Ne učimo za školu nego za život.  (Seneka) Odrasli su, uglavnom, naučili i pronašli svoje strategije učenja i pamćenja (ili nisu) dok kod djece vještinu učenja treba stalno njegovati i usavršavati, stalno pronalaziti nove zanimljivije metode učenja i pamćenja jer svakom djetetu ne odgovaraju sve metode ili strategije učenja. Ipak, prema izreci za sve vrijedi: „Što čujem  –  zaboravim, što vidim  –  zapamtim, što učinim  –  razumijem i znam.” tj. „Iskustvo je izvrstan učitelj.” Djecu treba poticati na učenje i rad, biti pun optimizma u očekivanjima, ali ne previsokima. Najbolje je djeci pokazati primjerom kako se uči. Razviti im naviku učenja u određeno vrijeme i na istom mjestu. Poželjno je napraviti plan rada i učenja. Nešto poput rasporeda sati u školi. Npr. nakon dolaska iz škole uvesti kratak odmor, zatim napisati zadaće tog dana, pregledati što se učilo i što treba pripremiti ili naučiti za sutra. Svaki radni dan učenika nije isti prema sadržaju pa se svaki dan treba isplanirati. Naravno, stariji uzrast učenika ima i više aktivnosti u tom rasporedu. Ne smije se dogoditi da dijete uči gladno ili bolesno. Tijekom učenja treba isplanirati odmor ili igru, a da bi učenje bilo učinkovito, ne smije biti predugo, a ni pod prisilom. Učenje koje je kazna nikad ne urodi plodom. „Za kaznu ćeš ići u sobu i učiti!”, kaže roditelj koji nije naučio da djetetu treba pomoći pronaći svoje strategije učenja da bi bilo uspješno, da učenje nije kazna, već bi trebalo postati zadovoljstvo. Dijete koje je stvorilo dnevnu naviku čitanja, učenja kroz igru postaje sve uspješnije, samostalnije i ima više samopouzdanja. Djeca čiji roditelji i u odrasloj dobi imaju pozitivan stav prema učenju i znanju, koji se stalno usavršavaju u svom poslu, bit će uspješnija i lakše će učiti. Ozračje opuštajućeg obiteljskog učenja bez prisile najbolja je motivacija. Ako dijete

42

uspijemo naučiti da bude zadovoljno nakon učenja postigli smo mnogo u razvoju njegove pozitivne osobnosti. „Majka je obrazovni sustav u jednoj riječi.”  (Napoleon Bonaparte) Mnogi stručnjaci preporučuju metodu učenja u 6 koraka: 1. korak: PREGLEDATI  –  letimično pregledati cijeli materijal učenja te zključiti o čemu se, zapravo, radi, koja je tema materijala 2. korak: PITATI SE  –  postavljati pitanja vezana uz materijal i tražiti odgovore u tekstu 3. korak: PROČITATI  –  čitati i podcrtavati bitne riječi ili izraze 4. korak: PROMISLITI  –  sjetiti se primjera iz života vezanih uz materijal koji se uči, sjetiti se različitosti i suprotnosti 5. korak: SAŽETI– odgovarati na pitanja s početka učenja ali bez traženja u tekstu Dobro je ako se taj sažetak može izreći na glas u obliku neke priče s poznatim likovima. Ne zaboraviti na humor u učenju. On pomaže zapamćivanju. Ovaj korak treba biti najaktivniji jer se taj sažetak stalno može dopunjavati kako se dopunjava gradivo , može se crtati, mogu se lijepiti sličice, načiniti mentalna (umna) mapa ili shema. Najbolje je ako je originalna  –  čitljiva samo onom tko je napravi. Može se izraditi plakat sa slikovnim materijalom koji će biti na vidljivom mjestu u sobi i tako će biti stalan podsjetnik na gradivo.

Također ne zaboraviti koristiti više izvora znanja (udžbenik, pitaj starije, internet itd.). 6. korak: PONOVITI  –  izrađene bilješke, crteže, mentalne mape koristiti za dodatno ponavljanje Treba naglasiti da ovi koraci traju i manje od jednog sata jer se preporuča učiti kontinuirano, kad je gradiva malo. Svako kampanjsko učenje opsežnog materijala nije preporučljivo i tako naučeno znanje brzo se zaboravlja. Pozitivan poticaj okoline i pružanje pomoći u učenju razvijaju stav da je učenje korisno, da je vrijedno imati znanja i vještine te da se tako obogaćujemo i oplemenjujemo. U početku je dobro stalno dijete upućivati i podsjećati da ne uči napamet već da prepričava, da koristi rječnike, da uvijek pita ako nešto ne razumije i slično. Na početku učenja je potrebno više ponavljanja, a kasnije će se dijete samo istrenirati da bolje i brže pamti. Svaka aktivnost koja se ponavlja, izvodi se svaki put sve bolje pa tako i učenje. Uspješni učenici kontinuirano provjeravaju kvalitetu svog plana i procesa učenja, svog znanja i razumijevanja gradiva te mijenjaju način učenja po potrebi. „Korijeni učenja su gorki, ali plodovi su slatki.”  (Aristotel)

Ružica Martinec

kriv za nasilje?

F

acebook kao oruđe nasilja: Internet kriv za nasilje; Zlostavljali pa objavili na Youtube; E-nasilje  –  Sve češće među djecom; Brutalan napad: Batine joj smjestila Facebook prijateljica. Ovo su samo su neki od naslova koje skoro redovito viđamo u novinama ili čujemo na vijestima. Saznajemo da je internet postao strašno mjesto na kojem se djeca bez znanja roditelja iživljavaju, vrijeđaju, ogovaraju, dogovoraju napade jednih na druge, organiziraju skupine u koje neki imaju pristupa, a drugi ne. Objavljuju se tekstovi, slike i snimke na kojima se vidi izrugivanje, ismijavanje pa čak i fizičko obračunavanje. Ponekad se snimaju i odrasli, ili lude vožnje motorima, automobilima. A onda, tu je i opasnost da dječje stranice posjete razni nastrani tipovi, pedofili, manijaci, da zavedu našu djecu i to može svakako završiti  –  od silovanja, odvođenja, otmica, do prodaje u roblje i tko zna što sve ne. Pa kad sve to čujemo najlakše je zaključiti da sva ova nova tehnika zapravo donosi samo štetu i da je svijet bio bolje mjesto dok toga nije bilo. No, je li zaista tako? Sudeći po ovome tehnika je kriva za sve, ne djeca koja to rade. Pa ispada da su djeca nekada bila divna i dobrodušna, ali su zbog mogućnosti koje im je otvorio internet najednom postala zla, pokvarena i grozna jedna prema drugima. Ali ako se malo prisjetimo, kad smo mi bili mladi postojali su neki drugi stariji koji su za kvarenje mladih krivili glazbu, filmove, video-igrice, modu, neke štetne utjecaje sa zapada, istoka ili neke druge strane svijeta. Roditelji savršeno odgajaju djecu, ali ih svijet pokvari. No tu se javlja nelogičnost: i gledanje filmova i slušanje glazbe i komuniciranje internetom ne događa se negdje na pustom otoku, nego baš najviše u roditeljskom domu. A tko je tu zadužen za odgoj? I tko treba imati najveći utjecaj? Ili odgajamo djecu tako da su pred nama mila i draga, a u svojoj se sobi prepuštaju zlim utjecajima? Još prije nekoliko godina roditelji su plaćali ogromne telefonske račune za beskrajne sate koje su pubertetlije trošile za iste ove stvari. Samo sad malo manje pričaju, a više pišu. Je li to lošije ili bolje? Vrlo vjerojatno će za pet ili manje godina biti nešto novo i drugačije, što ćemo moći okriviti za loše ponašanje neke djece. Istina je negdje drugdje. Prije svega nasilje se događa u stvarnom svijetu, ne virtualnom. Svakodnevno. Nisu svi nasilni, ali se o onima koji jesu, redovito piše i priča. A oni koji su nasilni u životu, nasilni su i u komunikaciji internetom. Srećom, nisu u većini. Kao što nije ni većina komunikacije internetom prepuna vrijeđanja, ogovaranja, prijetnji. Baš suprotno.

Trenutno najpopularniji Facebook, prije toga Myspace, još prije chat rooms  –  sve je to zamišljeno kao mjesto međusobnog druženja, razmjene informacija, dijeljenje interesa. Nalaze se prijatelji koje se davno nije vidjelo, upoznaju ljudi koje možda nikada ni nećemo sresti u životu, brzo saznaje što se događa na drugom kraju svijeta ili gdje naći potrebne informacije. Rade se zajednički projekti, raspituje o zadaćama, obavještava da se ima novi ljubimac, da se zaljubilo ili odljubilo, da je danas dobar ili loš dan. I dobiva utjeha, potpora, savjet. Isto kao i u stvarnom svijetu. Još prije nekoliko godina roditelji su plaćali ogromne telefonske račune za beskrajne sate koje su pubertetlije trošile za iste ove stvari. Samo sad malo manje pričaju, a više pišu. Je li to lošije ili bolje? Vrlo vjerojatno će za pet ili manje godina biti nešto novo i drugačije, što ćemo moći okriviti za loše ponašanje neke djece. Roditelj koji je sklon agresivnim ispadima poručuje djetetu da se problem rješava agresijom. Ne treba to izreći, dijete oponaša svoj uzor  –  roditelja. Kada ogovaramo prijatelje, susjede, obitelj, možemo samo očekivati i da će naša djeca ogovarati svoje prijatelje, obitelj, kolege u razredu. No to nije spas od osobne odgovornosti, dječje i roditeljske. Odgoj će se i dalje odvijati u domu. Vrijednosti, stavove, norme ponašanja, sve to djeca dobivaju u najranijoj dobi od vlastitih roditelja. U one prve tri godine. Kasnije malo dorađujemo, proširujemo, usmjeravamo. Ali u skladu s vlastitim vjerovanjima i ponašanjima. Odgajamo vlastitim postupcima, ne riječima. Roditelj koji je sklon agresivnim ispadima, poručuje djetetu da se problem rješava agresijom. Ne treba to izreći, dijete oponaša svoj uzor  –  roditelja. Kada ogovaramo prijatelje, susjede, obitelj, možemo samo očekivati i da će naša djeca ogovarati svoje prijatelje, obitelj, kolege u razredu. Naravno da manja djeca lakše popuste svojim potrebama i svoje želje pokušaju ostvariti bilo kojim načinom, od plača, scena do fizičkog napada. No opet tu roditelj treba reagirati, naučiti dijeljenju s drugima, uvažavanju potreba ostalih, dobivanju željenog bez nasilja. Kada smo otpočetka prisutni u svemu čime se dijete bavi i što ga zanima, onda usputnim komentarima o vrsti igre (uživo ili na internetu), analizom programa na televiziji, knjiga koje čita ili glazbe koje sluša, odgajamo dijete za buduće odnose u životu. Roditelji koji to dobro urade u ranom djetinjstvu, ne moraju se brinuti da će ima djeca kasnije potpasti pod loše utjecaje i na nagovor televizije ili interneta postati bešćutna i okrutna.

Željka Čolović Rodik

43

Razvoj djetetovog govora od rođenja do 6. godine života

O

ko prvog rođendana dijete progovara svoje prve riječi sa značenjem i to je veliko veselje za obitelj. Riječ je  –  uz hod  –  pokazatelj da se naša beba, naš mali čovjek, uredno razvija. Čovjek ima genetsku predispoziciju za usvajanje govora koja se aktivira uz izloženosti govoru i poticajima na komunikaciju. Obitelj i socijalna okolina imaju izuzetnu važnost kod učenja govora, što znači govor se uči slušanjem i govorenjem.

Uz igru i pažnju brzo i lako učimo govor U prvoj godini dana koristimo svaki budan trenutak djeteta kada smo s njim kako bi mu govorili, pjevali, izlažemo ga govoru. Dijete ne razumije što mu govorimo, ali uči slušati i usmjeravati pažnju na govorni zvuk. Maženjem i dodirima izazivamo smijeh djeteta i potičemo ga da uzvrati osmijeh, pogled  –  komuniciramo. Igramo igru „ples osmijeha”, „ples pogleda”. Masaža prstića poželjna je stimulacija motorike govora, jer su motorika ruke i govornih organa povezane. Lijepa je igra prstićima naših baka i djedova, kada nježno masiramo prstiće ruku i brojimo „ovaj ide u lov, ovaj ide za njim….”. Oko 6.  –  12. mjeseca dijete počinje „brbljati” i pokušava oponašati govorne zvukove. Roditelji nude djetetu igre oponašanja glasanja životinja (pas, mačka, kokoš, pile, magarac, krava, ovca, koza….) uz slikovnice. Dozivanje ukućana (mama, ta-ta, ba-ba..). Potičemo i oponašanje i korištenje geste: da  –  ne (klimanje glavom), ima  –  nema (pokazuje rukom), pa  –  pa (maše), gore (podiže ruke visoko iznad glave). Gesta je važno komunikacijsko sredstvo i potiče usvajanje razumijevanja jezika. Kako dijete voli raditi različite grimase, igra se mimikom lica i pokušava oponašati naše govorne pokrete lica i usta, nudimo i igre oponašanja govornih pokreta. Kako

44

ide konjić, cokćemo jezikom, (time dijete odiže jezik prema nepcu i radi motoričku vježbu, pripremu za izgovor glasova), igra oponašanja mace koja je popila mlijeko, oblizujemo gornju usnu lijevo  –  desno. Roditelji svakodnevno gledaju svoje dijete i prate njegov razvoj. Važno je da se roditelji informiraju o kalendaru razvoja sposobnosti i vještina djeteta kroz literaturu i razgovor s pedijatrom. Ako su nemirni u odnosu na dobivene odgovore, pitanja treba postavljati i dalje, da bi mogli mirno odgajati svoje dijete. Sve te igre nudimo spontano dok brinemo o djetetu, igramo se, vozimo, kupamo… u razdoblju od 9.  –  18. mjeseca, pa do druge godine života. Time stvaramo dobre preduvjete za ispravan izgovor svih glasova, koji će se razviti do oko pete godine života. Kada dijete počinje koristiti prve riječi one imaju značenje rečenice, npr. kada dijete kaže mama i pritom gleda prema medi, to znači „Mama daj mi medu.”, a roditelj onda to i prepriča, „A da, vidim da želiš medu”. Na taj način odgovaramo na djetetovu komunikaciju, vidimo ga, i pružamo govorni model za učenje. U razdoblju od druge godine života dijete svakodnevno usvaja i govori nove riječi i počinje ih kombinirati u rečenice (Daj piti, daj am  –  am, papati, hoću još…). Sada možemo još više s djetetom razgovarati i slušati ga. Čitati slikovnice, slušati dječje pjesmice, ponuditi učenje jednostavnih brojalica. Do treće godine usvaja se baza materinskog jezika, a od treće do pete godine proširivat će se rječnik, produžavati rečenica i gramatičke strukture bit će složenije. Izgovor glasova postaje sve čišći, a dijete okolini razumljivije.

Razvoj govora kod djeteta urednog razvoja uz stimulirajuću okolinu ide brzo i lako, a što učiniti kada to nije tako? Ako je bilo poteškoća u razdoblju trudnoće i poroda, dijete se odmah počinje pratiti kao neurorizično, što znači da se u njegovo praćenje odmah uključuju pedijatar, neuropedijatar, psiholog, logoped i ostali stručnjaci po potrebi, radi što ranije pomoći ako zatreba. Roditelji svakodnevno gledaju svoje dijete i prate njegov razvoj. Važno je da se roditelji informiraju o kalendaru razvoja sposobnosti i vještina djeteta kroz literaturu i razgovor s pedijatrom. Ako su nemirni u odnosu na dobivene odgovore, pitanja treba postavljati i dalje, da bi mogli mirno odgajati svoje dijete. Neka djeca su brbljavija od svojih vršnjaka, isto tako je neko opće pravilo da dječaci progovaraju kasnije od djevojčica, ali do školskog uzrasta se razlike gube. U razdoblju do prve godine važno je pratiti započinje li dijete komunikaciju, kako se igra, kako poziva na igru, ostvaruje li pogled oči u oči. Pokušava li oponašati govorne pokrete i govor? Određeni broj djece do druge godine govori vrlo malo, svega nekoliko riječi. Razvoj je uredan ako dijete razumije puno više, nego što govori, npr. „Zatvori vrata. Donesi mi…”. U početku razumijevanje govora je bolje od njegovog zvučnog ostvarenja. Kada se govor vrlo oskudno pojavljuje do treće godine života i uz, prema našoj procijeni dobrom razumijevanju, treba se posavjetovati s logopedom, psihologom i neurologom o razvoju. Ponekad će okolina reći da se ne brinete, da je vaše dijete samo lijeno govoriti. Ali uvijek je u pozadini neki razlog. Djeca vole govoriti. Da, možda je sramežljivo. Možda se radi o usporenom razvoju ili o nekim drugim razlozima. Možda ste kao roditelji u odnosu na govor postavili premale zahtjeve. Što to znači? Govor se mijenja prema zahtjevu okoline. Mi kao roditelji razumijemo što naše dijete želi, ono nam pokaže, uzme nas za ruku i odvede do predmeta koji želi, ili govori tepajući. Dijete treba poticati na ponavljanje, govor uči ponavljanjem. Isto tako, ne inzistiramo na pravilnom govoru kada dijete još nije spremno, nego samo njegov govor ponovimo pravilno, npr. „Ocu piti jode.”, mi ponovimo „Hoćeš piti vode”, time smo pružili model i poticaj za učenje ispravnog govora. Ne tepajte. Govorite razgovijetno jer će dijete upijati sve pojedinosti, intonaciju, naglaske i čistoću izgovora. Kada se govor vrlo oskudno pojavljuje do treće godine života i uz, prema našoj procijeni dobrom razumijevanju, treba se posavjetovati s logopedom, psihologom i neurologom o razvoju. Ponekad će okolina reći da se ne brinete, da je vaše dijete samo lijeno govoriti. Ali uvijek je u pozadini neki razlog. Djeca vole govoriti. Ne tepajte. Govorite razgovijetno jer će dijete upijati sve pojedinosti, intonaciju, naglaske i čistoću izgovora. Ponekad će vam neki stručnjaci reći da su djeca u dobi od tri godine premala za direktni rad s njima. Važno je napraviti dobru procjenu razvoja, a nakon toga se odlučuje je li

dovoljno raditi samo savjetodavno s roditeljima, ili se dijete treba uključiti u logopedske i druge vježbe. Ako niste odgovorom umireni, nemojte na prvu odbijenicu odustati, tražite drugo mišljenje koje će vas umiriti. U predškolskoj dobi najčešći su poremećaji izgovora. Prema standardima u logopediji 75% djece u dobi od jedne do dvije godine pravilno izgovara glasove A, O, E, P, B. Između dvije i tri godine fondu pravilno izgovorenih glasova pridružuju se I, U, F, V, T, D, N, NJ, M, K, G, H, J; od tri i pol do četiri i pol tu su još glasovi S, Z, C, Š, Ž, L ,LJ; od četiri i pol do pet godina djeca počinju pravilno izgovarati i glasove Č, Ć, Dž, Đ, R. Logopedski kabinet najčešće posjećuju djeca između pete i šeste godine zbog nepravilnog načina izgovora ili zbog toga što neke glasove još ne izgovaraju, a trebali bi. Ponekad nam dolaze i mlađa djeca u koje se uoči pogrešan način izgovora, jer se pogrešan izgovor ispravlja u trenutku kada se pojavio i ne treba čekati pet godina. Djeca brzo i lako kroz igru uz nas uče govoriti. Ponekad se čudo govora odvija uz izazove, koji, kada se savladaju, pružaju zadovoljstvo razgovora. Važno ih je gledati i vidjeti, djeca će nam reći sve što im treba.

Vesna Ivančević 45

Učitelj  –  posao, struka, zanimanje ili poziv…

V

jerujem, gotovo sam posve siguran da već i sama riječ učitelj pobuđuje osjećaje, predodžbe, misli i asocijacije; nudi obilje motiva za razgovor, raspravu, izlaganje. Značenjski, riječ je vrlo bogata, slojevita i razgranata i zato se i u svijesti brzo razgrana u temu  –  danas vrlo životnu, aktualnu i izazovnu. Tema se ostvaruje kroz vrtlog ideja, kroz brojna pitanja željnih

okruženju i primjerenim uvjetima. Pravo okruženje je odgovarajuća ustanova, škola u kojoj se podučavanju u najvećem dijelu i odvija. To je, svakako, roditeljski dom, temelj učenikove ličnosti na kojem se sve uspješno i gradi i dograđuje. Tu je i šira društvena sredina  –  naš grad Varaždin  –  što mladima treba biti prostor za nove mogućnosti, nova otkrića i sigurnost sutra za dalje

Za uspješno učenje potreban je red, disciplina i pozitivna motivacija. Samo optimistički raspoloženi učenici mogu ozbiljno raditi, zalagati se i uspjeti. Stvori li učitelj takve učenike, razredni tim i kolektiv u kome se stvara i uspijeva, bit će ugledan, poštovan, imat će autoritet i pred učenicima i pred roditeljima odgovora, kroz izazove, mogućnosti, informacije i kreativnost, kroz učenje i odgoj, komunikaciju i metode, kroz slobodu i sustav, kroz zvanje i poziv… Zato i početno pitanje: „Je li učitelj posao, zanimanje, struka, profesija ili poziv?”  –  svoj stav, mišljenje i tezu izražavam odgovorom: „Pojam učitelj sve to sadrži: posao, zanimanje, struku, profesiju, a nadasve poziv.” Učiteljski posao ili zanimanje zahtjeva  –  prvenstveno  –  visoku stručnu osposobljenost stečenu školovanjem i studiranjem. Učitelj je stručnjak i profesionalac kojemu je stručnost moćno sredstvo u nimalo lakom i sve složenijem poslu danas. Složenijem danas nego jučer ili složenijem sutra nego danas. Glavni posao učitelja je podučavanje učenika. To je posao i zanat, ali i vještina, proces prenošenja znanja. To je učenje, ali i više od toga. To je poseban odnos: profesionalni, stručni, generacijski, ali i ljudski, partnerski, timski, poslovni, voditeljski ili mentorski, a ipak prijateljski. To je posao koji mora dovesti do cilja, a to znači do uspjeha i sreće. Dovoditi djecu i mlade do takvog cilja koji uključuje znanje, uspjeh, zadovoljstvo i sreću  –  znači biti učitelj. Cilj je velik, gotovo uzvišen, cilj za koji vrijedi raditi ii živjeti. Takav cilj može postići samo pravi, dobar učitelj, u dobrom

46

i više. Danas je život  –  posebno mladih  –  obogaćen i određen novim tehnološkim razvitkom, novim i neslućenim mogućnostima, ali i zagonetkama toga razvitka, čime je pak proces i način podučavanja postao brži, ali i nov i još složeniji. Učitelji, škola, učenici i roditelji, pa i čitavo društvo su pred novim izazovima: programsko  –  stručnim, komunikacijskim, materijalnim i duhovnim. Izazovima je sve teže odgovoriti, teškoće i probleme prevladati. Sve je teže biti učitelj, ali i roditelj. U uvjetima sveopćeg rasta i napretka, ali i recesije i propadanja, u carstvu njegovog veličanstva, kapitala  –  nasuprot ljudskom duhu i moralu  –  teško je biti uzorom, teško je podučavati i odgajati duhom umjesto bogatstvom, znanjem umjesto novcem,

moralom u mjesto ugode i užitka. Teško je voditi i učiti kad se svima, posebno i mladima čini kako je sve dostupno, slobodno i dopušteno. Kada je važno biti što brži, uhvatiti sreću što prije i lakše jer je sve tako brzo  –  virtualno  –  važno je uživati, zabavljati se u tako kratkom i stresnom životu. Biti danas dobar učitelj znači biti pomalo čarobnjak. Ipak, i bez čarobnog štapića treba stvoriti pozitivno ozračje za ugodno učenje u razredu, u školi, u različitim školskim aktivnostima, na satovima od zvona do zvona, na nastavnim i izvanškolskim aktivnostima. Za uspješno učenje potreban je red, disciplina i pozitivna motivacija. Samo optimistički raspoloženi učenici mogu ozbiljno raditi, zalagati se i uspjeti. Stvori li učitelj takve učenike, razredni tim i kolektiv u kome se stvara i uspijeva, bit će ugledan, poštovan, imat će autoritet i pred učenicima i pred roditeljima. Takav autoritet nije nametnut, nije prisilan, nije utemeljen na moći, ali je moćan. On je svojstven učitelju koji je pozvan da to bude, kojemu je posao poziv,a ne samo zvanje, struka i profesija. Poziv je usprkos svim otporima, devalvacijama i problemima značajan, privlačan i lijep  –  uzvišen poziv.

Branko Tomljenović

Intervju s ravnateljem 2. OŠ Varaždin

R

ecite nam nešto o sebi.

„Završio sam učiteljsku školu u trajanju od 5 godina, Pedagošku akademiju: povijest i zemljopis u Zadru, te njemački jezik u Rijeci. Započeo sam učiteljski staž u Osnovnoj školi u Karlobagu u studenom 1963. Radio sam tamo do 1975. Nakon toga prešao u Osnovnu školu Ljudevita Gaja u Krapinu, gdje sam radio tri školske godine. Prvog rujna 1977. došao sam na 2. osnovnu školu Varaždin. Predavao sam njemački jezik od 1977. do 1990., a od tada sam ravnatelj škole.

Jeste li imali nekog učitelja/ učiteljicu kao uzora? Imao sam uzora u svojim učiteljima, a posebno u dvoje njih: prva je učiteljica razredne nastave, a drugi je učitelj njemačkog jezika  –  Frane Smojver. Radi njega sam odabrao njemački. U Karlobagu sam radio s djecom mnogih karlobaških stanovnika, pa me se, vjerojatno, mnogi sjećaju. U to vrijeme je u Karlobagu bilo preko 200 učenika, ali mi se ipak činio malom sredinom i mislio sam da bih trebao više razvijati svoje sposobnosti, pa sam otišao u Krapinu. Želja mi je bila Varaždin jer sam u Zagrebu stanovao s dva Varaždinca koji su mi o Varaždinu pričali sve najbolje, pa sam i ja došao u taj barokni grad.

Što za vas znači biti učitelj? Za mene biti učitelj znači puno. Zbog starih, dobrih učitelja trudim se tijekom cijelog života biti dobar učitelj. U životu nema ništa ljepše nego raditi s djecom, naučiti ih poštenosti i iskrenosti, međusobnoj toleranciji i najviše ljubavi prema domovini. Iako sam u svom radnom vijeku obavljao i druge dužnosti: bio prvi predsjednik Turističke zajednice Karlobag, prvi predsjednik Mjesne zajednice Karlobag, s 18 godina bio vijećnik u Gospiću. Pružala se i kasnije prilika da učiteljski poziv zamijenim s

intrvju

nekim bolje plaćenim, ali nikada ne bih to učinio.

vornost zadržati kvalitetu njemačkog jezika na školi.

Je li ljepše biti učitelj danas ili prije?

Je li lakše biti učitelj ili ravnatelj?

Lijepo je i sada i prije, ali svako vrijeme donosi promjene. Nekad su saznanja bila manja, a sada su napredak i tehnika otišli daleko, a učitelj se mora stalno usavršavati. Bilo je lijepo na 2. OŠ, sjećam se mnogih generacija. Imam daleko više lijepih iskustava kao učitlelj nego kao ravnatelj. Za ravnatelja sam se javio dobrovoljno, želeći i tu učiniti nešto za 2. OŠ. Prema mom skromnom vejrovanju, u prošlih 20 godina, otkad sam ravnatelj, učinjeno je puno. Mi smo prva škola u Hrvatskoj koja je uvela informatiku (1991. godine). Isto tako s radošću smo primili i prve vjeroučitelje u školu.

Jeste li predavali nekim danas slavnim osobama? Nisam nikome slavnom, ali mnogi moji učenici su uspješni ljudi, ljudi s različitim zanimanjima (poduzetnici,…). Prije mene je na školi predavala učiteljica iz njemačkog jezika, koja je bila pojam za njemački, odlično je predavala i svi su je voljeli. Bila je izuzetno kvalitetna profesorica i tad je na meni bila velika odgo-

Ravnatelj ima svoj dio, a učitelj svoj dio poslova. Biti ravnatelj je malo teže, iako svaki učitelj itekako odgovoran u svome radu.

Jeste li zadovoljni uspjesima 2. OŠ? Uvijek sam zadovoljan uspjesima 2. OŠ. Iako je uz taj uspjeh bilo i problema i poteškoća, moja je želja uvijek bila da škola bude poznata u gradu, županiji i državi.

Što poručujete mladim učiteljima? Mladim učiteljima poručujem da ako na samom početku osjete da im posao baš ne leži, bilo bi najbolje da promijene zanimanje. A onima koji osjete zadovoljstvo u radu s djecom preporučujem da rade taj posao jer će mnogoj djeci pomoći puno u njihovom razvoju, a oni će se osjećati sretno i zadovoljno. U prosvjeti se ne može puno zaraditi, ali se od toga može živjeti. Učitelj ne smije biti materijalist.

Što nam na kraju možete reći? Biti učitelj je vrijedno i dostojanstveno. Preporučujem mladim ljudima koji vole raditi s djecom da se opredjeljuju za taj poziv.

Vedran Jakopović i Luka Peti

47

Razglednica ‘z Voće

T

amo gdje se isprepliću zeleni zagorski brežuljci s potocima Voćom i Šokotom, u blizini izvora rijeke Plitvice, u sjeverozapadnom dijelu Varaždinske županije, nalazi se općina Donja Voća. Na površini od 35,90 kvadratnih kilometara živi oko 2500 stanovnika u dvije katastarske općine  –  Donjoj i Gornjoj Voći. Kada kažemo Voća, mislimo zapravo na sva naselja koja čine župu Voća. A to su: Voća  –  Gornja i Donja, Rijeka Voćanska, Slivarsko, Budinščak, Jelovec Voćanski, Plitvica Voćanska i Fotez Breg. Uz razgovor s voćanskim župnikom historičarom i publicistom velečasnim Josipom Drvoderićem, želja mi je, dočarati vam duh autohtonog zagorskog mjesta, iznimno bogatog kulturom i poviješću.

Poštovani velečasni, kakvu povijest bilježi Voća kao mjesto? Kada se prvi puta ljudi ovdje nastanjuju? Ima li Voća svoj najznamenitiji povijesni spomenik? Koje biste Vi najvažnije povijesne znamenitosti vezane uz ovu župu i kraj istakli? Povijest voćanskog kraja je slojevita. Voća ima svoju prapovijest, svoju antiku, svoje srednjovjekovlje, svoju crkvenu i svjetovnu povijest, svoju nedavnu prošlost i svoju sadašnjost. A vjerujem i svoju svijetlu budućnost. Uz jedan spomenik prirode, a koji se zove špilja Vindija, veže se prapovijest, antika i srednjovjekovlje voćanskog kraja, a uz naše crkve  –  župnu crkvu sv. Martina Biskupa i kapelu sv. Tome Apostola veže se i srednjovjekovna crkvena povijest. Često se zaboravlja jedna zgrada koja danas ima neku drugu namjenu, a to je zgrada stare škole u Donjoj Voći sagrađena 60  – ih godina XIX. stoljeća, a iz koje su izašle generacije plemenitih i vrijednih ljudi, onih koji su dali svoj kršćanski i kulturni pečat voćanskom kraju. Špilja Vindija spomenik je povijesti čovječanstva i na njezinu se zemljanu profilu može iščitati povijest Zemlje u posljednjih dvjestotinjak tisuća godina. U samoj su špilji pronađeni ostaci vindijskog neandertalca i životinja koje je lovio, te kameno i koštano oruđe od paleolitskih, mezolitskih i neolitskih kultura sve do rimskog doba i srednjeg vijeka. Svante Pääbo,

48

intrvju

njemački Šveđanin, ravnatelj Odjela za genetiku pri Institutu Max Planck za evolucijsku antropologiju iz Leipziga, godine 2007. istraživao je genetsku strukturu vindijskog neandertalca, te je testirajući DNK ekstrahirane iz kostiju otkrio da taj humanoid, za razliku od dosadašnjih spoznaja, nije utjecao na genetsko naslijeđe današnjeg čovjeka. Sam će svjetski poznati znanstvenik Pääbo izjaviti: „Ostaci iz Vindije jedni su od najbolje očuvanih u svijetu. Vindija je prilično mlada, oko 30 tisuća godina, i zbog toga je prikladnija od bliskog i puno poznatijeg nalazišta u Krapini”. Iz vindijske špilje saznajemo da je vindijski pračovjek živio paralelno s današnjim modernim čovjekom  –  homo sapiensom, te da je s modernim čovjekom dolazio u dodir o čemu svjedoče alatke  –  vrhovi kopalja koji su tipični za rane moderne ljude, a sami ih neandertalci nisu bili u stanju izraditi. Ulomci keramike, ostaci oružja i rimski novčići svjedoče o antičkoj prošlosti voćanskog kraja, jer je na području Voće postojalo rimsko naselje Vinundrija iz kojega se izvodi i ime špilje Vindije. Naše stare crkve također pričaju svoje priče i svjedoče o vjeri, pobožnosti i kršćanskoj kulturi voćanskog puka.

Postoji li i neki trag o tome od kada datira vaša župa, kada se prvi puta spominje i postoji li predaja koja povezuje voćansku župu s njezinim zaštitnikom sv. Martinom Biskupom, komu je ona i posvećena? Trag o postojanju crkve sv. Martina na Voći potječe iz davne 1334. godine, iz prvog cjelovitog popisa župa Zagrebačke biskupije, a koji je izradio Ivan, arhiđakon Gorički. „Sancti Martini apud Voycha.” Prvi put se ime Voća spominje zajedno s najvećim svecem kršćanske Europe  –  svetim Martinom. Voća je tako uvrštena u niz europskih gradova i sela, a kojih je više od tri tisuće i nose ime velikog kršćanskog sveca iz IV. stoljeća. Voća se našla na europskoj karti mjestâ u kontekstu projekta „Via Sancti Martini  –  Putovi svetog Martina”, a koji je započeo u Martinovoj rodnoj Sabariji, današnjem mađarskom gradu Szombathelyu i želi povezati sva ona mjesta koja sa sv. Martinom imaju bilo kakvu vezu. Dok je iz rodne Sabarije putovao u sjevernu Italiju i dalje prema nepreglednim prostranstvima francuske Galije, sveti je Martin

kao rimski vojnik možda zastao i u Vinundriji ili se pak zbog iznenadnog nevremena, sklonio u špilju Vindiju?!? Ono što je posve sigurno jest da ga pobožni kršćanski puk Voće rado zaziva kao svoga nebeskog zaštitnika. Koji su najznačajniji vjerski lokaliteti koje župa posjeduje i po čemu je naročito značajna župna crkva sv. Martina u Donjoj Voći? Gdje je bila smještena crkva sv. Martina koja se spominje 1334. godine do danas ne znamo. Je li se nalazila na istom mjestu gdje i danas postoji župna crkva ili pak na nekom drugom lokalitetu, u ovom trenutku i nije presudno važno. Dvije crkve koje su samo stotinjak metara udaljene jedna od druge  –  župna crkva sv. Martina Biskupa i kapela sv. Tome Apostola svjedoče o živoj vjeri voćanskog čovjeka, koji je unatoč siromaštvu i neimaštini ustrajno uzdizao svoje molitve Bogu. Uz naše se dvije crkve vezuju i dvije grofovske obitelji važne za povijest sjeverozapadne Hrvatske  –  Keglevići i Draškovići, koji su bili gospodari majura Voća, ali i veliki dobročinitelji voćanske župe. Kasnije će se njima pridružiti i vlasnici dvorca Opeka, u Vinici grofovi Bombelles. Kapela sv. Tome Apostola se spominje u kanonskim vizitacijama prvi puta 1669. godine, a župna crkva sv. Martina Biskupa u XVI. stoljeću kao filijalna kapela župe Vinica, da bi 1651. godine uspostavom utrnute župe, Voća ponovno postala župnom crkvom. Zidovi voćanske župne crkve sv. Martina oslikani su vještom rukom poznatih i nepoznatih autora iz vremena gotike i baroka. Prije tri godine iza glavnog oltara su pronađeni oslici sv. Martina kao rimskog vojnika i sv. Jurja koji ubija zmaja. Te slike potječu iz vremena prije nego je crkva bila barokizirana, tj. prije prve polovice XVII. stoljeća. Ono što je najvrjednije u našoj župnoj crkvu jesu freske koje je naslikao veliki barokni fresko-slikar Ivan Krstitelj Ranger. Godine 1742. on je završio s oslikavanjem kapele koja je posvećena Blaženoj Djevici Mariji, a budući da je u isto vrijeme oslikavao i crkvu Majke Božje Snježne u Belcu, oslikavanje svetišta povjerio je svojim učenicima. Kapelu Muke Gospodnje oslikao je do sada nepoznati autor, dok je glavnu lađu prema koru oslikao slovenski slikar Anton Dovečer prikazavši poznatu scenu Isusova uzašašća na nebo. Uz župnu crkvu tu je i kapela sv. Tome Apostola uz koju se veže i naše najveće proštenje sv. Izidora ratara, a na koje dolaze i brojni vjernici okolnih župa. Proštenje se redovito slavi na drugu nedjelju u svibnju. Nipošto ne smijemo zaboraviti ni kapelu sv. Ivana Krstitelja u Gornjoj Voći, kao ni brojne kapelice i raspela po cijeloj župi, a kojih je više od trideset.

manje nisu važni ni danas živući slikari: Elizabeta Kornet, Slavica Jambrošić, Radovan Švetak, Vinko Gregurec, Ivan Tucelj. Neki od gore spomenutih okušali su se i u kiparstvu, a kao kipari posebno se ističu Slavko Bunić i Stjepan Švetak. Svi su oni samouki, ali se spretno izražavaju u svojem umjetničkom izričaju. Osim velikih imena u umjetnosti koje je Voća iznjedrila, pobožnom narodu Božjem zacijelo će biti drago kada će čuti da su Voćanci posebno ponosni i nastoje doprinijeti da se i njihova draga sumještanka i kandidatkinja za beatifikaciju, Marica Stanković proglasi blaženom i svetom.

Poštovani velečasni, molim Vas, pojasnite u kakvoj su vezi Voća i Marica Stanković i zašto se Voćanci utječu svojim molitvama u zagovor ovoj nebeskoj duši? Bilježi li Voća i danas duhovna zvanja?

Ovako bogata umjetnička tradicija koju čuvaju zidovi kapele sv. Tome Apostola i župna crkva sv. Martina Biskupa uz bajkoviti krajolik brežuljaka, livada, šumarka i pitomih gajeva Voće, utisnula je u srca mnogih Voćanaca umjetnički poriv. Ima li Voća svoje najpoznatije umjetnike i koga biste Vi izdvojili u svome umjetničkom doprinosu danas?

Službenica Božja, Marica Stanković iznimna je žena koja je kao vjernica obilježila XX. stoljeće Crkve u Hrvata zajedno sa katoličkim intelektualcem, blaženim Ivanom Merzom i zagrebačkim nadbiskupom i kardinalom, blaženim Alojzijem Stepincem. Kao mlada djevojka u dobi od 22 godine dolazi na Voću nakon kratkog službovanja kao učiteljica u Sračincu. Ovamo dolazi na vlastiti zahtjev, a u školskoj je spomenici ostalo zapisano da je u službu nastupila 1. rujna 1922. godine. U sjećanju najstarijih župljana ostala je upamćena po prezimenu Vragović, a koje će ona promijeniti neposredno nakon odlaska iz Voće 1924. godine. Rješenje Pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju, odjeljenja za unutarnje poslove o promjeni prezimena Vragović u Stanković, dobit će baš na dan našeg nebeskog zaštitnika, sv. Martina Biskupa, 11. studenoga 1924. godine. Iste te godine 1924. u spomenici škole Voća stoji napisano: „Dne 12. listopada 1924. otišla je Marija Vragović, učiteljica na Višu pedagošku školu u Zagreb. Službovala je ovdje pune 2 godine. Bila je vrlo marljiva i vrijedna.”Upravo te vrline  –  biti marljiv i vrijedan  –  trebale bi biti izazov kako za učitelje tako i za učenike naših školâ: fra Andrije Kačića Miošića u Donjoj Voći i književnika Antuna Gustava Matoša u Gornjoj Voći. Sredinom veljače ove godine napunilo se godinu dana djelovanja Molitvene zajednice „Službenica Božja Marica Stanković”  –  VOĆA, a koja danas broji dvadesetak članova koji se svakodnevno mole za vjeru i slogu u našim obiteljima, te protiv duha bezboštva i razdora u našoj župi. A što se tiče duhovnih zvanja, bilo ih je i ima ih, kako muških tako i ženskih. Imamo nekoliko živućih redovnica, te nekoliko svećenika koji potječu iz naše župe. To su dva kapucina: fra Krsto Martin Hrženjak i fra Josip Patrčević; jedan salezijanac  –  maestro Josip Gregur; i dva biskupijska svećenika  –  maestro Miroslav Martinjak i vlč. Janko Bunić. U sjemeništu i bogosloviji danas nemamo nikoga, ali svake prve subote u mjesecu molimo i za nova svećenička i redovnička zvanja. Vjerujemo i nadamo se da će Bog čuti i uslišati naše molitve!

Valja nam svakako izdvojiti najpoznatije Voćance  –  pionire zagorske naive  –  braću Slavka i Stjepana Stolnika. Ali ništa

I na kraju, velečasni, što biste Vi nakon petogodišnjeg zajedničkog suživota na ovim brjegovima izdvojili kao

49

najiskonskiji duh Voćanaca i zašto ih vrijedi upoznati i doživjeti? Ono što bih kao pastir duša vjernika Voće istakao jest ponajprije nadaleko poznata voćanska gostoljubivost. Kako pjevaju sami Voćanci u svojoj himni: „…Ako poželiš na Voću doći, ondje se svakom flaša natoči”. Uz gostoljubivost valja neizostavno spomenuti i ljubav prema pjesmi. Voća je jedna od kolijevki zagorske pjesme koju su njihali „Veseli Voćanci” i „Vuglari”. Dva živuća svećenika, maestro Gregur i maestro Martinjak, danas se intenzivno bave glazbom; istina, onom crkvenom, no, upravo je ona prethodila i onoj svjetovnoj.

A tu je onda i duh upornosti, kao i ljubav prema rodnoj grudi na koju se Voćanci, makar pod stare dane uvijek iznova i rado vraćaju. No muče se Voćanci, kao uostalom i cijela Hrvatska, sa nezaposlenošću, mortalitetom, hrvatskim jalom … Završit ću sa posljednjom kiticom pjesme u čast svetom Martinu, a koju sam napisao 2007. godine: Žitelji Voće, veliko i malo, naš Martine sveti, biskupe mili! Zaštitu prose i zagovor s neba: Zauvijek da bi Bogu vjerni bili!

Jelena Grabant

Marijin put u župi Presvetog Trojstva u Rovišću

S

hönstatt je poznato međunarodno marijansko svetište koje ima važne korijene u Katoličkoj crkvi kao apostolski Schönstattski pokret. Može se smatrati karizmatskom pojavom Crkve našega vremena. Pokret je dobio ime po mjestu Shönstatt koji je dio grada Vallendara kod Koblenza na Rheini u srednjoj Njemačkoj. Ondje je pokret osnovan 18. listopada 1914. godine, a osnivač je bio pater Josef Kentenich. Pokret, priznat od Svetog Oca, djeluje u mnogim zemljama svijeta pa i u onima koje nisu katoličke. Taj laički apostolski pokret marijanskog karaktera u Hrvatskoj nosi ime Hrvatska schönstattska obitelj. Pokret djeluje na svim kontinentima u više od stotinu zemalja, a obuhvaća oko šest milijuna obitelji i pojedinaca. Župa Presvetog Trojstva iz Rovišća uključena je u spomenuti marijanski pokret kojemu je uži smisao Savez ljubavi s Marijom. Aktivnosti koje se provode u župi, a vezane su za spomenuti pokret, uključuju mjesečne susrete i duhovne vježbe, hodočašća, godišnji susret za cijelu shönstatsku obitelj u Hrvatskoj te obilježavanje dana hodočasničke Gospe u biskupiji. Pokret u Hrvatskoj prati pater Christoph Horn iz pokreta u Luzernu u Švicarskoj. Jednog prohladnog poslijepodneva u veljači 2010., pred mnogobrojnim vjernicima u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Rovišću, održano je predstavljanje Shönstattskog pokreta kojeg je održala sestra Ramona Schneider, Marijina sestra

50

iz Shönstatta. Prigodnim programom, uz gitaru i pjesme posvećene Majci Triput Divnoj, uvijek nasmiješena sestra Ramona govorila je o osnivanju pokreta, njegovoj duhovnosti i načinu djelovanja. Bilo je riječi o raznim oblicima štovanja Gospe. Govorila je o riječima o. Kenrenicha ukazujući na put kojemu je Bog došao u naš svijet i put po kojemu mi idemo k Bogu  –  taj put je sama Marija. Predstavljena je i Akcija hodočasničke Gospe koja se ostvaruje u župama uz njezinu sliku pred kojom se u obiteljima moli. Slika znači imati samu Gospu pored sebe, u neposrednoj blizini. Pojedinci i obitelji koje je prime Gospu daju joj posebno mjesto u kući te se okupljaju na molitvu. Nakon susreta s jednom od Marijinih sestara vrlo je vjerojatno da će se u našoj župi Pokret još više proširiti. Ljudi koji primaju Gospu u svoju kuću svjedoče o značenju Gospe kao jakog životnog oslonca iz kojeg crpe snagu za životne borbe. Cilj je živjeti s Gospom u teškoj svakodnevici, tražiti znakove Božje providnosti, a mi smo svi pozvani biti svjedocima Božje ljubavi. To je cilj i svrha Pokreta koji je u župi Presvetog Trojstva u Rovišću svakim danom sve veći i širi.

Davorka Jug

vijesti…

U Karaševu proslavljen blagdan Blažene Djevice Marije lurdske U svetištu Marije Lurdske u Karaševu 11. veljače 2010. prvi put svečano proslavljen blagdan blažene Djevice Marije Nezaboravni 11. veljače 2010. godine. Hrvati, vjernici triju župa  –  Karaševo, Klokotić i Lupak  –  posebno će pamtiti po tome što je prvi put proslavljen blagdan Blažene Djevice Marije u svetištu Marije Lurdske u Karaševu. Svetište je nedavno obnovljeno i preuređeno zahvaljujući pomoći župe i općine Zmijavci iz Republike Hrvatske te župe i općine Karaševo. Blagdan se prvi put slavio 11. veljače, to jest na dan prvog Marijinog ukazanja svetoj Bernardici Soubirous. (Kao što izvješća iznose, Marija se siromašnoj Bernardici ukazala osamnaest puta, i to između 11. veljače i 25. ožujka 1858.) Blagdansko je slavlje predvodio župnik župe Lupak, vlč. Marjan Tinkul, dok je udio koncelebracije pripao župniku župe Klokotić, vlč. Petru Dobri te župniku i kapelanu župe Karaševo, vlč. Jurju Katiću i Jurju Patašanu. Zajedničkom su se misnom slavlju pridružili i hrvatski bogoslovi četvrte godine Bogoslovnog fakulteta u Alba Juliji  –  Dragija Novica iz Ravnika, Milan N. Sima i Milan M. Sima iz Nermiđa. Vlč. je Marjan Tinkul u svojoj propovijedi istaknuo značenje ovog svetišta, i Marije „lijepe Gospođe” kao što je to Bernardica rekla. Podsjetio je također da je sama Marija Bernardici otkrila svoj identitet rekavši: „Ja sam Bezgrješno Začeće.” Da je tomu tako, naglasio je vlč. Tinkul, svjedoče bezbrojni vjernici širom svijeta, a osobito oni koji su posjetili svetište Lourdes u Francuskoj, i to upravo na današnji dan, koji je ujedno i Svjetski dan bolesnika. Za nas Hrvate u Rumunjskoj, ovo je svetište važno zbog toga što, kao što vidimo, Marija nas je okupilo iz svih krajeva da danas ovdje na dostojan način proslavimo blagdan naše Majke, one koja nas štiti, brani i čuva naš identitet te našu rimokato-

ličku vjeroispovijest. Marija je ta koja zagovara i usmjerava naše prošnje prema svome Sinu, Spasitelju  –  Isusu Kristu, naveo je župnik Marjan. Župnici Petar Dobra i Juraj Katić upozorili su na važnost štovanja Djevice Marije molitvom, poznavanja Njezina života te redovitog druženja s krunicom. Krunica je najprimjereniji put do Marijinog srca  –  naglasio je vlč. Juraj Katić. Toplo su Marijino srce mnogi Karaševci prepoznali i po tome što su danas upravo za vrijeme svete mise vjernici bili obasjani proljetno-ljetnim suncem, i to nakon što je jako malo njih povjerovalo da će se blagdansko slavlje moći uopće održati, poslije nevremena i jakog vjetra koji je velikom brzinom puhao gotovo čitave prethodne noći. Velika je nada, a vjerujem i očekivanje, da će se štovanje blažene Djevice Marije Lurdske u Karaševu, što ga je pokrenuo

vlč. Marjan Tinkul, upravo 11. veljače nastaviti i sljedećih godina. Naime, oko 7000 tisuća Hrvata triju župa i četiriju filijala  –  Ravnik, Vodnik, Nermiđ i Jabalče, kao i svi štovatelji blažene Djevice Marije  –  imat će prilike osim da Radne i Čiklove, hodočastiti i do svetišta Marije Lurdske iz Karaševa te zajedno, ujedinjeni u molitvi i slavlju, Mariju hvaliti, Mariji se zahvaljivati i od Marije pomoć u svim potrebama tražiti. Gospina ljubav i briga prema ljudskom rodu i prema vjernicima neizmjerna i trajna je, što je čini ljubljenom MAJKOM SVIJU NAS.

vlč. Marjan Tinkul

51

osobno promišljanje

Prva pričest

T

rajan dojam koji ostaje u sjećanju  –  uspomene koje nam nitko ne može otuđiti, obezvrijediti. Ostaje u srcu, u vremenu i kroz vrijeme. Pogotovo u današnje turbulentno vrijeme kao da hodamo po uzburkanim valovima koji nas nose na pučinu neizvjesnosti. Moramo dakako pronaći snage u sebi i svaki dan pronaći put, pravi Put da bismo ostali duševno zdravi, da možemo svjedočiti Ljubav koja daje nadljudsku snagu. Sazrijevati u duhu vjere, a sazrijevanjem postati dobri i bolji ljudi. Započela bih priču koja mi još uvijek dodiruje srce i dušu i miriše na svježi kruh, Kruh Života. „Gospodine nisam dostojna da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.” Moja Prva pričest i mojih 17 godina. Mladost koja je zasigurno bila drukčija od mojih vršnjaka. Promatrala sam svijet oko sebe, upijala sve što je dobro i lijepo, a instinktivno odbijala sve što je bilo nakaradno. Živjela sam u svojem svijetu, svijetu glazbe i imala svoju viziju života. Sve moje emocije bile su usredotočene na nešto što je oplemenjivalo moje srce i moju dušu. Ali… bez obzira što sam bila sretna nešto je ipak nedostajalo. Jedan kutak srca bio je prazan kao da je tražio nešto uzvišenije, nešto što će imati trajniju vrijednost. Zamišljala sam idealan svijet, ali gdje? Apstrakcija? Fikcija? Srce kao da je tražilo tihi šapat, dašak vjetra, livadu prošaranu najljepšim proljetnim cvijećem, tražilo je ljubav, ne bilo kakvu ljubav. Nešto mora postojati što će pokrenuti u meni istinu. I zaista, dogodilo se. Unutarnji nečujni blagi zov kao blagovjesnik pokrenuo je moje biće k Bogu, stvoritelju svega što postoji. Više ništa nije bilo kao prije. Pronašla sam Ljubav koju sam tražila. Prve nauke vjere; kao da sam pila čistu vodu, kao da sam udisala svjež zrak, kao da sam se hranila i bila nahranjena Istinom. Približavao se dan moje Prve pričesti. Svaka moja misao bijaše ispunjena radošću. Konačno očekivani dan je osvanuo. Pristupila sam oltaru, Stolu Gospodnjem, pribrana, svjesna, a nutarnje raspoloženje bilo je konačna punina. Došla sam čista i otvorena srca pred Gospodina s puno ljubavi i primila Prvu sv. pričest  –  mali bijeli okrugli kruščić  –  primila sam kruh Života, Istine i Ljubavi. Blagoglasan zvuk orgulja kao da se spuštao s nebeskih visina, a nebeski zbor anđela kao da je pjevao Hosana na visini. Uistinu, bila sam sretna i osjećala potpunu smirenost i duševni mir.

Vesna L.

52

pismo zahvale…

Sveti Leopold –  čudo u mom životu

P

ročitah jednom: „Volonter je građanin koji se nakon ispunjenih građanskih i državnih dužnosti stavlja na nekoristoljubivo raspolaganje zajednici posvećujući pozornost siromašnima, zapostavljenima, nemoćnima i pokretanju inicijativa koje su otvorene za suradnju sa svima. Prema Ivanu Pavlu II. ljudski je rad ključ rješenja socijalnih pitanja, a teološki gledano, Bog čovjeka poziva na suradnju, sudioništvo”. Prihvatila sam to kao „lajtmotiv” prepoznavanja i opredjeljenja vlastitog puta. Nije se dogodilo preko noći, a nije ni lako. Jedno je učiniti jednokratno dobro ili višekratno  –  kada nama odgovara  –  ali puni angažman do kraja i bez kraja sasvim je nešto drugo. Došla sam pomoći u radu Centra Sv. Leopolda Mandića u Osijeku  –  tada sam mislila na pet dana. Dobri Bog je prometnuo uz to volonterstvo još jedno odgovorivši mi na želju duše za sudioništvom iz uvodnog napisa. Tako sam dobila (pre)puno radno vrijeme. Kad je potrajalo, bilo je ponekad preteško sve uskladiti i mislila sam: „Bože, pa nisi me baš morao doslovno shvatiti!”. Racionalizirala sam situaciju ocijenivši da me Centar manje treba od drugih služenja i u početku je zaista tako i izgledalo. Onda je sve krenulo svojim tijekom. Radeći u Centru, zaljubila sam se u sv. Leopolda upoznavajući ljude koji su ga prepoznali prije mene. S mnogima sam razgovarala i, kako sam znala, pokušavala utješiti i ohrabriti potrebne nadahnuta sv. Leopoldom. Dobro je činiti dobro, ali uvijek treba i može više. On je sada moj dragi mali samozatajni svetac, čudo u mom životu, obogativši mi život brojnim čitateljima lista „Ljudima prijatelj”. Spoznala sam, mnogi mu se mole, posebno kad zataje „veliki sveci”. I tako tiho, neprimjetno, onih pet dana pretvorilo se u punih pet godina. Ne želim puno pisati, jer puno nitko ne čita (nažalost). Sada, kada sam otišla iz Centra osjećam potrebu pozdraviti se i zahvaliti svima koje sam upoznala preko sv. Leopolda. Svima koji su me poticali i podizali kada sam htjela odustati. Zahvalna sam svima koji su prepoznali moj rad i ljubav prema sv. Leopoldu. Posebnu zahvalnost dugujem ocima kapucinima u Osijeku bez čije potpore i razumijevanja bi bilo puno teže: Branku, Kreši, Jerku, predragom p. Zvonku M. Pšag koji je skladao Leopoldovu himnu „Tebi slavu pjevamo” na riječi pokojnog p. Modesta Boraka, fra Toniju i fra Mati, časnim sestrama Maksimi, Mirjam i Leopoldovim suradnicima Pavki, Peri i Đuki. Na kraju pozdravljam dvojicu prijatelja s kojima me povezao sv. Leopold: Mladena P. iz Karlovca i Zlatka M. iz Zagreba. Često smo se čuli i razmjenjivali misli. Za kraj, citirat ću riječi blaženog Alojzija Stepinca: „Kada dođu ( a sigurno će doći) bolji dani, divan lik oca Leopolda bit će siguran vodič k miru srdaca i duša u Bogu, jer on je znao, kao jedan od malobrojnih ljudi našeg vremena, ulijevati preko ispovjedaonice Božji mir u žalosna i patnjom slomljena ljudska srca”. S puno ljubavi pozdravljam sve štovatelje svetog Leopolda

Nada Živko

Dobro je slaviti Gospodina, pjevati imenu Tvojemu, Svevišnji

Č

esto smo svjedoci napisa u tisku i informacija u medijima koji, nažalost, iznose uglavnom samo loše o mladima. Istina je, ima tog lošeg  –  nije ono izmišljeno, možda ponekad tek malo manje ili malo više napuhano  –  no ima i dobrog i to puno, puno više nego što bi se dalo zaključiti prema medijima, ali o dobrom se, nažalost, malo piše. Stoga, ovim tekstom želim čitateljima predstaviti jedan dobar primjer života mladih u župi Sv. Vida u Varaždinu. Treće nedjelje Došašća bijah na podnevnoj sv. misi u kapucinskoj crkvi i nemalo se iznenadih jer nam je crkva bila puna k’o na Božić, a što je još važnije u tom silnom mnoštvu vjernika bijaše povelik broj mladih. Kad se potom uvodnom pjesmom oglasio zbor i začule gitare, većina mladih vjernika prihvatiše pjesmu, a jednakom radošću i poletom pridružiše im se i oni manje mladi. Kako i sama pripadam toj grupi manje mladih, umah se prisjetih davnih sedamdesetih i činilo mi se kao da se dobra povijest naše župe evo, Bogu hvala, ponavlja. Tada, tih sedamdesetih i kasnije, naš župnik pater Bono, donositelj i pokretač mnogih novih i pozitivnih promjena, omogućio je mladima da svoju mladost, polet, ideje i vjeru iskažu kroz pjesmu, glazbu, poeziju, priredbe, koncerte, večeri šansona, kroz druženja. Na korištenje nam je dao jednu prostoriju na kraju hodnika, malenu ali dostatnu sobicu da se prije i poslije sv. mise u njoj nalazimo, dogovaramo aktivnosti, raspoređujemo obveze i preuzimamo dužnosti, vježbamo nastupe i pripremamo se za sudjelovanje na sv. misi. Uvijek je imao razumijevanja za naše mladenačke ideje i tadašnje trendove što smo ih željeli, na slavu Božju, ugraditi u svoje izražavanje vjere i sudjelovanje u liturgijskim i izvanliturgijskim obredima i događanjima. Uz njega, velika nam je podrška i pomoć bila i časna sestra Imakulata. Naše su ideje oni poticali, kreativnost i mladenačku energiju mudro usmjeravali u mala, ali korisna djela u službu čovjeka i na slavu Boga. Tako je nastao, stvarao se i izlazio list Božji narod (što ga naš sadašnji mladi župnik fra Goran ponovno pokušava oživjeti). Uz ministrante i djevojke su preuzimale službu čitača. Stvorena je aktivna suradnička skupina, ustanovljen kvalitetan zbor pjevačica i pjevača, a nekoliko ministranata  –  glazbenika okupilo se u „bend”  –  glazbeni sastav koji je, svirajući električne gitare, klavijature i bubnjeve na nedjeljnim, ali i svagdanjim sv. misama, gotovo šest godina redovito pratio zbor i svojom glazbom slavio Gospodina.

Ova neobična, za tadašnje vrijeme i pomalo smjela novina, izuzetno je dobro prihvaćena u župi, tako da su mladi često svoje glazbene i pjevačke talente prezentirali i kroz duhovnu pjesmu i poeziju na priredbama i župnim proslavama. Slušajući sada ovaj zbor mladih pjevača i svirača, bijaše mi drago što je naš mladi župnik fra Goran, poučen mudrošću prethodnika, potaknuo vjeroučitelje da okupe mlade pjevače i svirače i da naša župa, uz kvalitetan zbor odraslih Božji narod, ponovno oživi pjesmom, glazbom i stvaralaštvom mladih okupljenih u zboru VIA. I dok ih slušam kako skladno sviraju, srcem i glasom pjevaju Tada, tih sedamdesetih i kasnije, naš župnik pater Bono, donositelj i pokretač mnogih novih i pozitivnih promjena, omogućio je mladima da svoju mladost, polet, ideje i vjeru iskažu kroz pjesmu, glazbu, poeziju, priredbe, koncerte, večeri šansona, kroz druženja. Gospodinu, a mnogi im se vjernici razdragano pjesmom pridružuju, veselim se što u mojoj župi ima mjesta, razumijevanja i prihvaćanja za sve generacije, za sve oblike izražavanja hvale Bogu, jer samo tako, dajući mogućnost svakoj osobi  –  djetetu, mladom biću, zrelom čovjeku, starcu  –  da bude djelatan član Božjeg naroda, pokazujemo da Isusov nauk ne samo slušamo već i djelima nasljedujemo i životom potvrđujemo. Zahvalna Gospodinu za dar ove mladosti koja je odabrala pravi put, molim Ga da Duhom svojim vodi sve članove zbora mladih VIA, pjevačice, pjevače, svirače i njihovu voditeljicu da ustraju na putu dobra, a nama odraslima neka otvori srce da prihvatimo njihov način izražavanja, da ih bodrimo, hrabrimo, potičemo kako bi iskra što se zapalila postala plamenom koji ne gasne. Biti nam je njihovim prijateljima, suradnicima, podrškom na njihovom putu i rastu u vjeri. I kad im je glazba drugačija, izgled ponekad nemaran, a ponašanje nestašno i tada valja nam gledati ih očima ljubavi i slušati čistim srcem koje se vazda raduje svemu što istinski slavi Gospodina. Da je mladost dobra, dokazuju to i mladi iz župe Sv. Vid u Varaždinu jer posijana Riječ u njima uistinu nailazi na plodno tlo i rod donosi.

Mira Šincek

53

Marija  –  naša Majka Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalene. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci Ženo! Evo ti sina! Zatim reče učeniku! Evo ti majke! I od toga časa uze je učenik k sebi. (Iv 19,25  –  28) Krist nam je na Kalvariji dao svoju majku Mariju za našu majku. Ivanu je rekao: „Evo ti majke!” i tako nam je Isus s križa dao Mariju za svoju majku, da bude naša majka te da i mi budemo njezina djeca. Nije nam je dao samo za štovanje, nego da prihvatimo njezinu majčinsku ljubav i da slijedimo njezin put. Ako slijedimo Marijin put, nećemo promašiti cilj života  –  a to je život vječni. „I uze je učenik k sebi”. Ivan je uzeo Mariju za svoju majku tako i mi trebamo Mariju uzimati iz dana u dan za svoju majku jer preko nje dolazimo lakše do Isusa. Trebamo voljeti kao ona, služiti Isusu u poniznosti, predavati sve Njemu. Marija stoji podno križa i uči nas da ostanemo vjerni Isusu pod svaku cijenu do posljednjeg trenutka. Marija nas uči da budemo otvoreni za Boga, da slušamo Božju riječ i da je u životu provodimo. Ali Božju riječ često nije lako provoditi. Često smo u napasti. No, ako se molimo našoj nebeskoj majci puno će nam lakše biti. Stoga, molimo se Mariji, poštujmo našu nebesku majku. Povjerimo joj se potpuno, dođimo joj sa svojim slabostima i nemoćima, brigama, željama i nastojanjima, uspjesima, sa svojim radostima i bolima. Povjerimo joj svoju prošlost sadaš-

njost i budućnost. Povjerimo joj čitav svoj život, čitav svijet jer svi smo po Isusu braća i sestre, a prema tome, djeca Marijina. Marija je iskazala potpuno povjerenje u Boga, ona je prihvatila da On raspolaže njome u svome planu spasenja. Ona je vjerovala da je On moćan i da može učiniti velike stvari po njoj. Povjerovala je i rekla mu je svoje „da”. Zato se trebamo povjeriti Mariji. A ako smo se povjerili Mariji, i Bogu smo se povjerili jer Bog voli malene ljude. Isus daruje Mariju  –  svoju majku  –  ljubljenom učeniku. Daruje ljubljenog učenika Mariji kao sina. I tako nastaje „nova obitelj”. I mi činimo dio te obitelji koja nam je darovana od Isusa koja od nas traži da budemo obitelj koja daje ljubav . Svi smo pozvani zajedno s Marijom stajati ispod križa i biti ustrajni u vjeri i ljubavi kao što je ona bila. Moramo biti zahvalni Bogu za Nju i za ono što je učinio po Njoj za nas: rodila je Život, rodila je onoga koji nas spašava i koji daje smisao života. Marija je majka nad majkama, neiscrpno i neumorno vrelo ljubavi. Ona je uzor vjere, ufanja i ljubavi. Ona se sva predala Bogu. Stoga ona mora biti uzor svim majkama. Marija je putokaz prema Isusu. Ona treba biti prisutna u našem životu kako bismo imali snage i hrabrosti ljubiti Isusa i svakog čovjeka. Neka nas Presveta Djevica Marija obuhvati svojom majčinskom ljubavlju, neka nas zagovara kod Boga, neka štiti naše živote i naše obitelji.

Ivan Šarčević, postulant

Križ

Modro jezero

ŠTO ŽUDIŠ, ČOVJEČE, O, MALI, ZA PRIZNANJEM I SLAVOM NEKOM, ŠTO ŽUDIŠ, O, MALENI STVORE, DA LJUDI TE SMATRAJU OSOBOM NEKOM?

U krilu plavih mu dubina Ogleda se lice nebeskih visina

ŠTO STREMIŠ U BLATO I HRANIŠ SUJETU, ŠTO TRAŽIŠ SREĆU NA OVOME SVIJETU, KAD’ LJUBAV, SREĆU, RADOST I MIR, S’ KRIŽA TI PRUŽA KRIST UVIJEK ŽIV? U KRIŽU JE SPAS, U KRIŽU JE NADA, U KRIŽU JE SUTRA, U KRIŽU JE SADA, S’ KRIŽEM SI VELIK, O, MALENI MOJ, JER KRIŽ TVOJ S TOBOM NOSI BOG TVOJ!

Sandra Rajković 54

promišljanje…

Zjenice mu modre divne slike nose Gorski vijenac tamni i biserne rose Na valima bijelim čudna svjetlost titra Ono čunak pluta sa zlatnim veslima U visine jasne voda se srebreni Jutro rumen lije po odbjegloj pjeni

Maldenko Spahija

Najveći dar

N

ajveći dar koji je darovan čovječanstvu je Isus Krist. Kako li su samo snažne te dvije riječi? Jesmo li uopće svjesni Isusove postojanosti? Što znači Uskrs za sve nas? Je li to pun stol hrane? U to vrijeme sve svoje vrijeme trošimo na spremanje kolača, kuhamo raznovrsna jela, trudimo se da su nam kuće čiste i uredne. A što je s našim dušama? Koliko vremena odvajamo da bismo „očistili” sebe, da bismo bili dostojni Isusove ljubavi? Koliko nas Bog voli da nam je dao jedinorođenog sina za otkup naših duša. A što mi radimo? I dalje smo sebični, mislimo samo na sebe. A odgovor je jednostavan. To je Isusova ljubav! Otvorimo srca i primimo njegovu ljubav. Doživimo njegovu uskrsnuće u potpunosti. Njegova ljubav neka bude pečat našem srcu. Oprostimo jedni drugima, ljubimo jedni druge kako nas je Isus ljubio. Jedino tako ćemo doživjeti Njegovo Uskrsnuće u potpunosti. Neka Isusova ljubav vječno plamti u našim srcima, a to je najveći dar života. Darujmo jedni druge, budimo njegovi apostoli. Isus je u nama, uskrsnuo je u našim srcima i našim djelima. To je nada i radost u vječni život. Zatvaram oči, otvaram srce i čujem glas: Mir Vama!

Božja ljubav Uvukao si se U naša srca Ozario nam lica. Tvoja ljubav oprašta Budi nas Otvara oči. Tvojom stazom Hodamo Prožeti Duhom Svetim Tebi se molimo

Božja vrata Isus dragi Na nebu se Pojavio Sada znam Proročanstvo se ostvarilo.

Tvoju ljubav Udišemo Božja ljubav Jedno ime.

Božja vrata Se otvoriše Ulazimo bez straha Slijedimo, Bože, Tvoje svjetlo I tvoj glas

Tvoji smo Apostoli Ponosimo se time.

Radost vječnog Života Čeka na sve nas.

Radenka Skorup

Teološko promišljanje identiteta, drugosti i pomirenja Miroslava Volfa

K

Predstavljanje knjige Isključenje i zagrljaj

ako oprostiti nepravdu, uvredu, zločin? Ima li nade za pomirenje, za skladan suživot s neprijateljima? Kako živjeti zalažući se protiv nasilja, nepravde i prijevare? Kako izbjeći predrasude i neprihvaćanje pripadnika drugih vjerskih, kulturnih i etničkih skupina? Autor ovim uvijek aktualnim i presudnim pitanjima današnjice pristupa na svjež i izazovan način kojeg odaje već svojim upečatljivim i intrigantnim naslovom. Njime knjiga nagovješćuje znakovit raspon svoga bavljenja  –  od nadahnutog teološkog traganja iznjedrenog iz osobne spoznajne nedoumice suočavanja s nehumanim ratnim

razaranjima i nasiljem u Hrvatskoj za vrijeme domovinskog rata, te ostalim nemirima koji su bijesnili diljem svijeta, sve do duboke egzistencijalne drame obilježene dvojbom čovjeka i vjernika „između zahtjeva da se provede pravda prema žrtvama i poziva da se zagrli zločinca”. U ovom okviru rasprava se produbljuje i o nekim „vječnim”, ne samo teologijskim, nego i općeljudskim prijeporima i dijalektičkim napetostima između grijeha i praštanja, ugnjetavanja i pravde, nasilja i mira, prijevare i istine. U suočenju sa zbiljom svijeta koja je obilježena isključivošću, mržnjom i nasiljem, polazeći od

teologije križa, autor nas u ovoj teološko teorijski snažno utemeljenoj, ali i suvremeno i osobno angažiranoj studiji želi podsjetiti na evanđeoske vrijednosti kao sastavnice politike nade i etike življenja. Ono što dr. Miroslav Volf svojim promišljanjem želi istaći jest da u ovom svijetu prožetom nasiljem dosljedno odbijanje da se osvećujemo i dosljedno nenasilje nije moguće. Zatvorena pluralnost i multikulturalnost opterećene samodopadnošću i nedostatkom osnovnog bontona u međusobnoj komunikaciji, ne ostavljaju nam više nego posegnuti za najnehumanijim, a opet najrazu-

55

mljivijim nam sredstvom sporazumijevanja  –  oružjem, ratom, nasiljem. Tako da osnovni problem nije jednostavno „nasilje nasuprot miru”, već „koji su oblici nasilja dopustivi kako bi se nadišao prisilan društveni ‘mir’ koji se nasilno održava ‘prihvatljivim nasiljem’ nepravde”. Prema tome, mi se moramo pridružiti borbi protiv ugnjetavanja, ali moramo odustati od svih pokušaja konačnog pomirenja, inače ćemo završiti podupirući ugnjetavanje. Nasilje, koje je neizbježno u domeni ovozemaljskog, koje ćemo morati prihvatiti u borbi protiv nasilja, jest benevolentno praštanje  –  oblik trpljenja koje u sebi samom ima i melem za rane. To je potisnuti zahtjev za strogom pravdom koja bi trebala dati zadovoljštinu. Među-

tim, kršćani ipak moraju gajiti nadu u konačno pomirenje, jer ono nije djelo ljudi, već Trojednog Boga, te predstavlja novi eshatološki poredak koji se oslanja na čistu ljubav  –  Boga.

O autoru Miroslav Volf hrvatski je protestantski teolog, rođen 1956. u Osijeku, a veći dio djetinjstva proveo je u Vojvodini, gdje je njegov otac radio kao pentekostalni pastor. Nakon završene srednje škole upisuje studij na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, koji završava 1977. Školovanje nastavlja u Pasadeni na Fulerovom teološkom sveučilištu, gdje je magistrirao 1989. Doktorirao je na Sveučilištu u Tübingenu, gdje mu je

mentor bio poznati teolog Jürgen Moltmann. Zatim se vratio u SAD i postao profesor teologije na Yaleu, gdje se snažno angažirao i u različitim društvenim inicijativama kao direktor Yale centra za vjeru i kulturu. Rezolutni je protivnik američke intervencije u Iraku i politike koju je vodio George W. Bush, no u isto vrijeme s Tonyjem Blairom organizira konferencije o globalizaciji. Promicatelj je dijaloga s islamom. Tematika knjige predmet je političke teologije, unutar koje je autor pretežno aktivan. Predstavljena knjiga proglašena je jednom od stotinu najvažnijih teoloških knjiga u 20. stoljeću.

Lana Hajsok

Daniel Pennac

O knjizi Iz Magareće klupe

„R

aj za ljudoždere”, „Vila karabinka”, „Djevojčica s knjižicama” i „Diktator i visaljka”, sjajne su knjige. Njihov autor  –  suvremeni francuski prozaist Daniel Pennac  –  napisao je još jednu izvankategorijsku i neobičnu knjigu koja je, zahvaljujući agilnom SysPrintu u prijevodu dostupna najširem hrvatskom čitateljstvu. „Chagrin d ecole „ ili „Iz magareće klupe”, Pennac je izdao 2007. godine, a za ovaj izvanserijski autobiografski tekst, bogat sociološkim analizama, jezičnim doskočicama i šarmom, Pennac je dobio prestižnu francusku književnu nagradu Prix Renaudot. Riječ je zapravo o ispovjednoj priči o Pennacovim školskim danima koji, kako se ispostavlja, nikad nisu završili. Pennac priča o kalvariji svog obrazovanja, razotkrivajući se kao osmoškolac  –  brodolomnik opsjednut mislima kao: „Nikad to neću moći”, „Škola nije za mene”. No, zahvaljujući susretu s nekoliko posebnih učitelja, Pennacov

56

osjećaj nemoći i nedoraslosti pretvara se u ljubav za prenošenjem znanja i 25-godišnju karijeru nastavnika. Pomalo banalnu priču, okvirno manje  –  više ograničenu književnošću i filmovima koji se bave školom, Pennac kao dobar pisac razrađuje na svjež, čitljiv i duhovit način, a kao dobar pedagog ne ostavlja čitatelja bez pouke i upravo u tome nalazim poseban šarm ove knjige. Knjiga je i više nego izvrsna. Trebalo bi je uvrstiti u obvezatnu literaturu trajnog usavršavanja svima koji djeluju na području odgoja i obrazovanja. Citiram komentar prijatelja  –  svećenika i pedagoga, nedavno osvanuo na njegovom, inače vrlo posjećenom Facebook profilu, razmišljam o oduševljenju učitelja i psihologa koji su knjigu pročitali i osjećam stanoviti optimizam jer znam da će se i unutar najlošijih školskih sustava uvijek naći nekoliko „posebnih” nastavnika koji će brodolomcima koje Pennac odlično karakterizira u svojoj „Magarećoj klupi”,

pomoći u plivanju kroz teškoće, kilavosti i opterećenja školovanja. Optimizam nije prevelik, jer od ljudi ne treba očekivati previše. „Obvezatna literatura” zvuči pomalo nadobudno i pedagoški, pogotovo ukoliko poznajemo svoje bližnje a pomalo i sami sebe i znamo da se obavezna literatura u principu rijetko stvarno pročita, ali da bi Pennacova knjiga trebala postati obvezatna literatura, u facebook preporuci napisano je s oduševljenjem koje je naprosto zarazno i mislim da upravo na oduševljenju treba graditi optimizam. Optimizam i zbog činjenice da, ostavimo li „Magareću klupu” malo po strani, u vrijeme kad se u našim školama zbog paranoje i izdvojenih slučajeva banditizma, pristup društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter učenicima blokira, svećenik tim istim učenicima i nastavnicima preko društvene mreže preporuča

knjigu. Optimizam, jer preko tih istih mreža učenici i nastavnici razmjenjuju svoje video radove, tekstove, fotografije, jedni drugima preporučuju glazbu i filmove, a prije svega razgovaraju. Blokirati pristup takvim mrežama zbog moguće zloupotrebe isto je toliko glupo kao da bismo zabranili štednju u banci zbog mogućeg razbojničkog prepada.

Vratimo se ipak malo u „Magareću klupu” i zaboravimo priču o obvezatnoj literaturi. Riječ je o odličnom književnom tekstu koji svakako valja pročitati i koji podsjeća na činjenicu koliko je zapravo malo ljubavi dovoljno da nekome preokrene svijet i učini ga podnošljivijim. Takvih knjiga nije malo i zamišljeni popis „obvezatne literature”

koju bi valjalo gorljivo preporučivati (i preko Facebooka) širi se unedogled. Treba čitati, a čitati još nismo zaboravili. „Magareća klupa” Daniela Pennaca i one koje su čitatelji pomalo zaboravili prisjetit će na užitak koji propuštaju.

Srećko Lebinec

U Osijeku predstavljena knjiga „Marko iz Aviana"

O

sijek  –  Državni arhiv u Osijeku, Hrvatska kapucinska provincija Sv. Leopolda B. Mandića i kapucinski samostan Sv. Jakova u Osijeku predstavili su 18. siječnja knjigu „Marko iz Aviana  –  Navjestitelj ujedinjene kršćanske Europe”. Ovdje smo godine 2003. proslavili 300. obljetnicu dolaska kapucina u Osijek, a ove godine slavimo 400 godina dolaska kapucina u Hrvatsku, u Rijeku. Pripremamo se za proslavu jubileja u jesen, i ovaj susret u Osijeku prvo je javno okupljanje uz predstavljanje kapucinske baštine povezane s Markom iz Aviana, istaknuo je dr. fra Ivica Petanjak, provincijal Hrvatske kapucinske provincije, govoreći o duhovnoj dimenziji Marka iz Aviana. Rođen je 17. studenoga 1631. godine, krsnoga imena Karlo Domenico Cristofori; sa 17 godina ulazi u novicijat, godine 1648. postaje fra Marko (ime njegova oca), 1649. polaže vječne redovničke zavjete koji su obilježili njegov život. Umro je 13. kolovoza 1699. u kapucinskom samostanu u Beču gdje je i pokopan. Gdje god je fra Marko propovijedao tisuće su plakale, a u propovijedi se zauzimao za pitanje smrtnog grijeha da se vjernik protrese i potakne na ispovijed i pokajanje. Isusovac je o tome zabilježio „plaču i oni koji ga ne razumiju”. Marko je sa sobom nosio raspelo, a bitne riječi njegovih propovijedi bile su „činite pokoru, grešnici, milo-

srđe”. Nazvali su ga apostolom pokajanja, glavna njegova karizma bila je propovijed, upamćen je po blagoslovima koji se nalaze u knjizi, propješačio je Europu, u vjeri su se događala čudesna ozdravljenja tijela za koja je kazao da, bez ozdravljenja duha, vode u propast. Zabilježeno je da se u lipnju 1688. zadržao u Osijeku. Bio je miritelj, živio je poniznost, jednostavnost i redovničko siromaštvo. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 27. travnja 2003., podsjetio je dr. Petanjak. Drugi predstavljač i urednik knjige prof. dr. Stjepan Sršan pojasnio je kako je knjiga dokumentarna, objavljena godine 1999. u Beču, a prijevod knjige upriličen je u povodu 310. obljetnice smrti fra Marka iz Aviana, ujedinitelja i branitelja kršćanske Europe, čija su djela i poruka i danas aktualni. „Zaslužan je za oslobođenja Osijeka, Budima i Beograda od Turaka, povezao je kršćanske vladare, promicao je evanđeoske vrednote koje pružaju snagu i ispunjavaju ljudsko srce. Stojimo pred ujedinjenjem, ulaskom u Europu i pitanje je na kakvim kulturnim vrijednostima. Marko iz Aviana je čovjek koji je prije Europe, navjestitelj, ujedinitelj kršćanske Europe i postavio je vizije zalažući se za moralne kršćanske vrijednosti”, zaključio je dr. Sršan, pozivajući na čitanje toga iznimnog dokumentarnog štiva bogatog ilustracijama i geografskim kartama.

Okupljenima u dvorani kapucinskog samostana obratili su se i prevoditelj djela s njemačkoga jezika fra Antun Mrzlečki i gvardijan kapucinskog samostana fra Krešimir Borković, a pjesmama je događaj uveličao VS „Akvarel”.

Fra Stje pan Novoselec

Opsjena U prozorku izbe male Sjaja ruj se pomalja Radost sreća prelijep zanos U duši se porađa Čas je novi Biće dvojbe srcem struji U varku u opsjenu kobnu Mis'o bludi I gasne zlatna kupka i trne Bez Izvor-svjetla Blijedom biva sjenkom Al' Nektar sklada kojino minuo je Sladi novi Biser-tren I krasi ne nesta I ja rob sam njen

Maldenko Spahija 57

Glas uslišanih Želim se zahvaliti sv. Leopoldu i Blaženoj Djevici i sv. Josipu na svim uslišanim molbama koje sam od njih molila. Preporučujem se i dalje sv. Leopoldu u svim mojim teškoćama. Dragica Blažević s obitelji, Australija

Zahvaljujem sv. Leopoldu Mandiću na svim uslišanim molitvama i preporukama za zdravlje, život i rad mojih sinova Vjekoslava i Berislava u Americi i Njemačkoj. Sve mi je uslišano. Ljubica Dusper, BiH.

Zahvaljujem se i molim za ozdravljenje od strahova. Luca, Austrija

Iskreno zahvaljujem sv. Leopoldu na uslišanim mojim molitvama i molitvama majke moga muža. I unaprijed se preporučujem zagovoru sv. Leopolda za mir i slogu u našoj obitelji. Kate Banac

Zahvaljujem se sv. ocu Leopoldu na njegovom moćnom zagovoru za zdravlje moje kćeri. Marija Ivaniš, Županja Zahvaljujem se Srcu Isusovu i Marijinu, sv. Leopoldu i sv. Anti i preporučujem u njihove molitve i zagovor svu svoju obitelj i svoje pokojne kao i cijelu našu župu i njezino vodstvo. Jasminka Ćorluka, Grude Zahvaljujem sv. Leopoldu i bl. Mariji Petković na mnogim primljenim milostima po njihovu zagovoru. Posebno sam zahvalna za pomoć na vozačkom ispitu moje kćeri sv. Leopoldu. I dalje se preporučujem u njegov moćni zagovor. Zahvalna Nadica Vuk POŽEGA: Zahvaljujem Gospi Žalosnoj i sv. Leopoldu kojega osobito štujem jer je on patron naše župe. Zahvalna sam našem župniku na velikom trudu i s. Anici i Miri. Bila sam teško bolesna i starija osoba. Ustanovili su mi sarkom na plućima, operirala sam bubrege i oba su mi u pitanju. Uz to sam imala još druge tri, četiri bolesti. No, na zagovor sv. Leopolda uspjela sam pribrati snage i da sam sve dobro podnijela u situaciji kakva jest, dobro se osjećam i nije sve onako kako su mi predviđali. I dalje se preporučujem u njegov veliki zagovor. Marija Budiselić, Požega

58

Imam 36 godina radnog staža. Muževo poduzeće je propalo i ostao je bez posla, a ja sam se poskliznula na glatkom betonu i slomila nogu. Krenule su operacije, boravci po bolnicama, toplicama, rehabilitacije i sve što ide uz liječenje. U ovim danima osjetila sam nešto veliko u ljudima koji su me u životu okruživali. Direktor i suradnici iz Sigurnost– Buzov d.o.o. posjetili su me i ponudili svaku pomoć. Magistra farmacije moja sestrična dala mi je za liječenje veliki poklon. Nebrojeno puta me zvala moja rodbina iz daleke Kanade i dobri kumovi i prijatelji. Sa mnom je u bolnici gospođa Slavica Trošen-Pavičić s kojom molim krunicu. Posjetio me i bivši urednik fra Zlatko Šafarić iz Karlobaga. Svi oni imaju i svoje obveze i probleme, ali su mi iskazali veliko poštovanje i ljubav da me nisu zaboravili. Uz sve poteškoće sretna sam što imam tako divna direktora i radne kolege i da imam tako divne liječnike koji me liječe i sestre. Radi teške povrede liječenje će još dugo potrajati, ali sam u ovoj bolesti doživjela nešto uzvišeno i lijepo od ljudi koji su mi blizi i dragi. Vjerujem da je u tom svemu djelovao sv. Leopold svojim zagovorom na čemu mu se posebno zahvaljujem. Nada Kulić

UDRUGA MEĐUGORSKIH HODOČASNIKA SLAVONIJE I BARANJE u 2010. godini organizira HODOČAŠĆE iz OSIJEKA RUTA: ĐAKOVO – SL. BROD – ZAGREB, (gdje se primaju hodočasnici) za: SAN GIOVANNI ROTONDO svecu, ocu Piu iz Pietralcine u trajanju od 5 dana (9. 10. – 14. 10. 2010.) FATIMA u trajanju od 6 dana (avionom, krajem rujna 2010.) Cijena: 5 500,00 kn LURD 8. 5. – 15. 5. 4. 9. – 11. 9. Hodočašće je prilagođeno starijim i bolesnim osobama Cijena: 2 650,00 kn PRIJEVOZNIK: PANTURIST OSIJEK DUHOVNO VODSTVO: fra Ante Kukavica, ofm. cap. REDOVNA HODOČAŠĆA: Padova, Međugorje, Vepric, Trsat, Aljmaš, Kraljeva Sutjeska, Rama POSEBNI POPUST ZA UDRUGE, ŽUPE, VJERSKE ZAJEDNICE… ZA SVE INFORMACIJE I PREDBILJEŽBE OBRATITE SE NA: 031 508-555, mob. 095-999-7779 ili e-mail: tomislav.tukonic1@sb.t-com.hr

Povratnik Sve isto! I oni doci Puni crvene, Žedne zemlje I njive I žita rana s makom I pripeke ljetnih podneva. Treperi cvrčkov pjev I zrak vreli. Kos zvižduče i kukavica kuka. Trešnje rude. Grožđe se od cvijeta trijebi I miriše. I žbunje k’o nekad isto U kom smo skrivali Djetinjstva tajne I ptičja gnijezda. Iste pristave, puteljci i pole i stijene oštre, kud su trčale noge bose drača pune. Sve isto! I mi puni djetinjih snova. Sve je kao nekad, Samo znanaca starih …. nema.

Marija Fureš

59

Oproštaj Čašom svoje dobrote Napajali ste mene žednoga U zvoniku seoske Ljepotice Bdjela je svirka I noć mi nijedna, ne bi noć gluha Med i mlijeko, vino i ulje Prostirali ste preda me Bijeli naš stolnjak zastalno bjelinom sja O ljubavi našoj o vama meni nek pjeva Tamo gdje budete vi bit ću i ja

Mladenko Spahija

http//ljudima-prijatelj.blogspot.com leopold.prijatelj@gmail.com


Ljudima prijatelj br 1/2010