Romano Guardini
Sveti Franjo – primjer prave slobode
S
iromaštvo je u Franji oblik slobode usmjerene na Boga. Slobodan od svega, on želi biti slobodan i u odnosu na Boga. Nema zapreke između njega i Boga. Siromaštvo je oblik toga. Svijet mu nije postao stran. Ptice mu sigurno nikad nisu pjevale tako slatko kao kad se, krenuvši od Trga Svete Marije Anđeoske, među raznolikim drvećem, uspinjao uz padine brda Subazija. Njegovo siromaštvo je sloboda. Ali ova sloboda je ipak ljubav. Ne prvenstveno sloboda razuma koji spoznaje u svojoj superiornosti; ne prije svega sloboda htijenja, koja se rješava redovnim vježbanjem, nego neposredna ljubav, snaga srca dodirnuta Bogom. Zato, u svemu ovome, nema nijednog ‘ne. Sve
je ‘da’. Sve cvjeta, sve sjaji i sve živi. To je velik „pogled u pogledu” s Bogom. I od ovoga „pogleda u pogledu” s Bogom dolazi stav otvorenosti svim stvarima. Ovdje se srce, poučeno i slobodno, vraća svijetu i budi se čudo franjevačkog bratstva. Njime nadahnut, on izgovara svoje ‘da’ svakoj stvari. A stvari se nalaze u čistoj prisutnosti. Otvaraju se. On motri stvari u lice, u srce: „Brat sunce”, „brat oganj”, „sestra smrt”. I „brat čovjek”. Ne, bolje: ti, „brate Bernarde” i „sestro Klaro”. Oh, kako može biti obuzet onaj koji stoji na njegovu grobu i čita: „Ovdje počiva srce, zbog kojega se dogodilo to čudo”!
I odavde izvire riječ, riječ razumljiva. Ne učena, ne pedagoški mudra, ne umjetnički izrađena. Ona je život, čista ljubav Božja. I kad se još doda onaj dragocjeni element, onaj dar Božji – nutarnje ljepote, kad intimna glazba vibrira u svemu, onda se, u srcu doživljeno iskustvo, pretvara u pjesmu – onda se događa da ga ljudi slijede i ne znaju se od njega odvojiti više.
Preveo fra Jure Šarčević
Uz male stanke, neprestano je radio
O
slanjajući se na pisma sv. Leopolda Bogdana Mandića, danas pouzdano znamo da je svaki njegov dan bio ispunjen radom. Leopold je radio svakodnevno, i na blagdane i svetkovine, pa i kad je bio bolestan. Vrlo često, posve ponizno i spontano, ispričavao bi se svojim pokornicima i prijateljima jer im nije na vrijeme odgovorio na njihova pisma. Tako zapravo otkrivamo kako su i koliko njegovi dani bili stvarno ispunjeni. On je nastojao maksimalno iskoristiti vrijeme.
Rijetki trenutci stanke i slobode Leopold je bio sretan kad bi konačno mogao komunicirati s onim tko je očekivao njegov odgovor. „Gospodine, oprostite mi što je pismo malo duže, imao sam, naime, malo slobodnog vremena, pa sam ga iskoristio da Vam se javim”, tako 9. veljače 1943. piše gospodinu Armandu Breddi iz Milana. Uvelike se ispričava gospođi Mariji di Bartolami: „Doista sam previše čekao da Vam odgovorim na vaše pismo. Oprostite mi. Sada imam malo slobodnog vremena. Osjećam svoju dužnost da se pokažem živim i da Vam zahvalim za veliku ljubav” (8. lipnja 1938.). I u jednom drugom pismu, onome gospođi Adeli Pestoni, koristi slične riječi: „Zakasnio sam s odgovorom, bio sam zauzet: u ovom trenutku stanke, evo me k vama”.
21