Agresivno se stoga krenulo u borbu protiv te „konzervativne”, „nazadne” i daleko zaostale predbračne bjeline, sredstvima seksualne slobode, nakon čega su slijedila, u uprljanoj bjelini, vjenčanja trudnih mladenki, te nerijetko zajedno vjenčanje i krštenje djeteta. Nametnuti „modernizam”, i namazano crnilo na predbračni život pokušava se okititi i sakriti raskošnim, kraljevskim, svadbama, stotine pijanih i slobodnih, „modernih” uzvanika, iste predbračne „čistoće” kao i mladenci. Tom raskoši, i slobodom ponašanja, nastoji se na trenutak zaboraviti slika trudne mladenke pred oltarom, u metarskoj dugoj bijeloj haljini koja je već davno uprljana seksualnom slobodom, što je kasnije, zasigurno najveći, uzrok svakog trećeg razvoda braka u Hrvatskoj, a u svijetu svakog drugog. Iako je doneseno pod bjelinom, ili čak u naručju dijete pred oltar na vjenčanje roditelja bilo nerijetko i razlog vjenčanja, ono nažalost kasnije ne uspijeva biti trajna veza i ljubav održavanja te bračne zajednice. Prijebračna prljavština se teško pere, ona postaje veliki teret u braku, kamen smutnje, oštrica na kojoj se zajednica stalno porezuje i zbog toga ne uspijeva cjelovita dugo opstati. Nerijetko to nedužno Božje stvorenje, to – kako ga danas nazivaju – predbračno dijete nekontrolirane slobode seksa, u velikom broju slučajeva kasnije bude i razlogom razvoda brakova. Jednostavno, kad je već predbračno vrijeme krenulo pogrešnim smjerom, kad se u vjenčanje ulazilo i pod prisilom predbračnog stanja, što ima izvorište u onom ljudskom ne, posljedice toga, razvodi brakova, gotovo da i ne iznenađuju. Na razvalinama braka odjekuje vika na tu predbračnu djecu, čuje se ono „nema mjesta” za vas u našem razrušenom bračnom konačištu, koje zapravo i nisu planirali ozbiljno graditi. Tragedija tog predbračnog modernizma u kojem „nema mjesta” za kršćansku „konzervativnost”, je tim veća, i samouništavajuće opasna, što mnoga predbračna djeca i ne uspiju pobjeći ispred Heroda, i završe kao pokusni kunići u laboratorijima kozmetike, ili na smetištu „modernog” i naprednog svijeta, kamo u konačnici i svijet sam sebi pravi mjesto.
Vinko Đotlo
18
Kriza vođenja kao odraz krize vrednota Kriza. Kriza? Kriza! Danas nema medija u kojem se ne piše, govori ili raspravlja o aktualnoj ekonomskoj krizi. Različiti stručnjaci i nestručnjaci analiziraju tu krizu i njene uzroke, procjenjuju štetu koju nam nanosi, prognoziraju njeno trajanje. No je li ona samo i isključivo ekonomskog karaktera? – pitanje je koje si suvremeni kršćanin nedvojbeno mora postaviti. Ova kriza (koju mnogi uspoređuju s velikom depresijom 1929.) nije otok, nije došla sama od sebe. Ekonomske krize se u posljednjih 40-tak godina javljaju gotovo periodički, svakih desetak godina (1974., 1980., 1990., 2001., 2008.). Jedan od razloga te periodičnosti leži i u činjenici da se sve te krize rješavaju vatrogasnim metodama i kratkoročnim potezima koji u konačnici ne zadiru u korijen problema. Tako se stvarni problemi samo gomilaju jedni na druge i stvara se spirala negativnih činbenika koje svaku iduću krizu čine sve složenijom i opsežnijom. Zahvaljujući globalizacji, ova najnovija kriza nije locirana samo na razvijene zemlje već je zahvatila gotovo čitav svijet. Glavno žarište krize pak se nalazi u najrazvijenijim zemljama s izrazito liberalnim političkim uređenjima i liberalističkim ekonomijama. Ova se kriza nedvojbeno dotiče i ekologije i kulture tj. mnogi problemi proizlaze i iz našeg odnosa prema prirodi i čovjeku kao dijelu te prirode. No, kao što sam rekao u početku, sve su to samo manifestacije jedne mnogo veće, permanentne i ozbiljnije krize – krize vrednota, koja se već desetljećima produbljuje i jača. Radeći u i surađujući s velikim svjetskim korporacijama niz godina, pokušao sam kao kršćanin sagledati i analizirati taj korporativni svijet. Iako nisam ekonomske struke, neskromno ću se staviti uz bok ekonomskim stručnjacima i teoretičarima te hrabro ustvrditi – današnja kriza u najvećoj je mjeri kriza vođenja, koja je opet u svom korijenu refleksija krize vrednota tj. kroničnog nedostatka moralnog i odgovornog ponašanja pojedinaca, posebice onih na istaknutim položajima, bilo da se radi o politici ili gospodarstvu. Jer, banalno rečeno, da nam vođenje nije u krizi, bismo li danas bili u krizi i bismo li uopće o njoj raspravljali? Za lakše razumijevanje problematike vođenja, evo kratkog osvrta na svijet vođenja i korporacija.
Vođe i okolina Zamislimo glavnog direktora jedne velike korporacije o čijim smo proizvodima, priznavali mi to ili ne, ovisni u današnjem suvremenom svijetu (ako sumnjate u to, sjetite se samo čime se hranite, oblačite ili liječite). Vođa takve organizacije neprestano se nalazi pod „pritiscima” različitih dionika (eng. stakeholders), koji uvijek od njega nešto traže i očekuju. Dioničari (vlasnici) zahtjevaju dobre poslovne rezultate i visoke prinose na burzama, zaposleni svoje plaće i primjerene uvjete rada, stranke pravovremeno i kvalitetno odrađen posao, društvo i država