Zvezdani kolodvor

Page 1


MAJ-JUN 2021 broj 23 godina 7

IZ SADRŽAJA

05

22

27

31

jovan jona pavlović

bojana durman

miroslav vasić

ermina ribić

40

50

72

78

dušan varićak

milijan despotović

peđa ristić

dajana lazarević


PRAVILA OBJAVLJIVANJA Uredništvo časopisa objavljuje tekstove iz oblasti kulture, umetnosti, književnosti i nauke zalažući se za otvoren pristup informacijama, te objavljuje tekstove u kojima autori slobodno izražavaju svoje ideje. Uredništvo ne vrši cenzuru bilo kakvog tipa, ali se ograđuje od stavova svojih saradnika. Saradnici i autori snose odgovornost za sadržaj i originalnost svojih rukopisa i garantuju za tvrdnje iznete u njima, ali ne smeju da iznose nezakonite i neproverene tvrdnje, niti da krše prava drugih lica.

Živeti treba za one kojima si potreban. Družiti se s onima u koje si siguran. Komunicirati s onima koji su ti prijatni. I biti zahvalan onima koji te cene. F. M. Dostojevski

Redakcija

ISSN 2406-2219; CORBIS.SR-ID 216002316; GODINA VII, 2021; Broj XXIII; maj-jun; Izdavač: Klub umetnika Zvezdani Kolodvor, Beograd; Glavni i odgovorni urednik: Zorica Tijanić; Zamenik glavnog i odgovornog urednika: Jelena Dimitrijević Redakcija: Dušan Varićak, Julija Nikolić, Ivana Minić, Miroslav Vasić, Mikailo Tijanić, Mario Lovreković, Zoran Dimitrijević; Živko Teodosić; Saradnici: Ivan Španjić; Aleksandar Gvozdenović, Igor Petrić, Mirjana Štefanicki Antonić, Boris Maksimović, Snežana Marko Musinov, Jovan Pavlović, Bojana Durman, Dajana Lazarević; Borna Kekić; Zoran Doderović; Aleksandra Petrović Matić; Grafička priprema i dizajn: Zorica Tijanić; Fotografije: Bojana Durman; Dostupno online: issuu.com; http://klubzvezdanikolodvor.blogspot.rs/; Kontakt e-mail: klubmetnka.zvezdanikolodvor@gmail.com; Web: http://klubzvezdanikolodvor.blogspot.rs/


SVJETSKI DAN KNJIGE iskaz poštovanja pisanoj riječi

tea pavlović Dana 23. travnja 1616. godine u Madridu preminuo je Miguel de Cervantes, a u drugom dijelu Europe, u svojem rodnom gradu Stratfordu na Avonu u Engleskoj William Shakespeare. Prema nekim izvorima, budući da su točni podaci o datumu njegova rođenja i smrti nepoznati, istoga dana kada su preminuli i uvodno spomenuti de Cervantes i Shakespeare preminuo je i istaknuti španjolski pjesnik Garcilaso de la Vega. Svojim djelima upisali su se u povijest kao očevi nacionalnih književnosti, koji su se profilirali i kao autori svevremenskih svjetskih klasika pa je proglašenje i obilježavanje datuma njihove smrti Svjetskim danom knjige i autorskih prava prilika za odavanje priznanja podsjećanjem na njihovo književno stvaralaštvo, ali i promoviranje kulture čitanja uz istovremeno educiranje o zaštiti autorskih prava. Naime, razvojem tehnologije i njezinom cjenovnom pristupačnošću autorska djela (književna, znanstvena, umjetnička) su se nelegalno koristila, najčešće radi ostvarivanja nepripadajuće imovinske koristi, pri čemu se zanemarivalo, odnosno zloupotrebljavalo postojanje autorskog prava kao isključivog prava korištenja djela, u okviru kojega autor može, pod ugovorenim uvjetima, odobriti ili zabraniti korištenje svog djela i to prvenstveno radi zaštite vlastitih imovinskih prava. Stoga je obilježavanje zaštite autorskih prava podsjednik da su umjetničke profesije slobodna zanimanja, obavljanjem kojih umjetnici sebi osiguravaju egzistenciju i da poštivanjem njihovih autorskih prava omogućavamo daljnje stvaranje kulturnih sadržaja. Svjetski dan knjige i autorskih prava proglašen je na Općoj konferenciji UNESCO-a održanoj u Parizu 1995. godine. Navedeni dan obilježava se diljem svijeta na prigodne načine, između ostalog i čitanjem djela imenovanih književnika, čime se opetovano odaje počast njihovu stvaralaštvu. U španjolskoj Kataloniji se, u spomen na pokrajinskog zaštitnika sv. Jurja, očuvao srednjovjekovni običaj da toga dana muškarci svojim djevojkama i ženama daruju ruže, a one njima u znak zahvalnosti, od 1925. godine, zauzvrat daruju knjige pa se uoči toga dana u Kataloniji proda gotovo polovica godišnjeg broja prodanih knjiga. U Republici Hrvatskoj se na navedeni datum održava Noć knjige, a dan ranije, 22. travnja - Dan hrvatske knjige, budući da je toga nadnevka 1501. godine jedan od očeva hrvatske književnosti, Marko Marulić dovršio svoju „Juditu”. Putem brojnih događanja, marketinških i prodajnih akcija nastoji se popularizirati knjiga i potaknuti na čitanje. No, kao i sajmovi knjiga, i ove manifestacije bilježe porast posjetitelja, ali ne i povećanje prodaje jer - nažalost, kupaca je malo, ali čitatelja ipak malo više. Ovaj potonji podatak može se dovesti u svezu s povoljnim članarinama u razgranatoj mreži knjižnica. Novi formati – audio i e-knjige pronalaze svoj put do čitatelja, prvenstveno zahvaljujući praktičnosti i cjenovnoj konkurentnosti u odnosu na tiskane knjige. Prva audioknjiga datira iz 1933. godine, a nastala je korištenjem gramofona koji se napajao strujom iz akumulatora. Unatoč tome, tek s razvojem mnogobrojnih audio gadgeta audioknjige postaju popularne. Širom svijeta volonteri posuđuju svoj glas omiljenim književnim likovima, a na engleskom govornom području za najbolje dramsko čitanje dodjeljuju se nagrade. Audioknjiga kao takva pruža drugačiji doživljaj u odnosu na čitanje knjige. Osim ljubiteljima lijepe riječi koji nemaju vremena za čitanje i djeci, audioknjige su dostupne slijepim i slabovidnim osobama. Elektronske ili e-knjige se mogu besplatno posuditi u sklopu članarine u većim knjižnicama ili na provjerenim internetskim stranicama.

Iako je izbor dostupnih djela relativno skroman imajući u vidu opuse knjižnica, poznavatelji stranih jezika imaju na raspolaganju puno kvalitetniji izbor audio i/ili e-knjiga, čak i kada se radi o besplatnim sadržajima. Za sve ljubitelje čitanja relativno povoljna alternativa su aplikacije putem kojih se knjige kupuju. Referirajući se na besplatne elektronske i audioknjige, ne može se ne spomenuti hvalevrijedan Projekt Gutenberg, koji je pokrenut još 1971. godine, s ciljem da se sve knjige u javnom vlasništvu prebace u elektronički format i to iz dva praktična razloga – da se sačuvaju (jer papir trune) i da knjige budu dostupne svima željnima znanja putem interneta. Prema podacima objavljenima na njihovoj službenoj stranici digitalizirano je više od 60 tisuća djela, s dinamikom od prosječno 50 knjiga tjedno. Osim beletristike, digitaliziraju se kuharice i stručni radovi – većina djela je na engleskom, ali zastupljeni su i drugi jezici. U okviru Projekta Gutenberg Distributed Proofreaders, registrirani korisnici mogu sudjelovati u stvaranju ovog projekta. Knjiga je najvjernija čuvarica jezika na kojem je napisana, odraz duha vremena u kojem je nastala, a književnost jedan od krucijalnih elemenata kulturnog identiteta naroda. U vrlo širokom izboru dostupne literature – domaće i strane, svatko može pronaći sadržaj koji ga zanima i dati priliku knjizi da ispriča svoju priču, prenese svoju poruku, poduči nas nečemu i zainteresira za nešto novo, možda čak na pokušaj stvaranja vlastitih priča – jer na polici s knjigama uvijek ima mjesta za nova imena i nove priče. Književni časopisi su mediji u kojima se nepoznati autor može kvalitetno afirmirati, a poticaj za stvaranje mogu biti i priznanja te novčane nagrade kojima se nagrađuju pobjednici književnih natječaja, a koje se kreću u rasponu od simboličnih do onih koji statusom pobjednika osiguravaju poziciju na književnoj sceni. Dopustimo knjigama da nas uvuku u svoj čarobni svijet, ako baš ni zbog čega drugoga onda stoga što je znanstveno dokazano da čitanje ima terapeutski učinak. Upotreba literature u svrhu unaprijeđenja zdravlja te razvoja i transformacije ličnosti, odnosno izazivanja niza pozitivnih promjena u pojedincu naziva se biblioterapija. Kao takva, koristi se kao pomoćna metoda u psihoterapiji i to ne samo kroz čitanje i pričanje priča, već i njihovo stvaranje, odnosno pisanje. Za sve ljubitelje knjiga i dobre rasprave tu su klubovi čitatelja, uobičajeno organizirani i moderirani od strane knjižničara. Sudjelovanje u grupnoj raspravi zahtjeva od čitatelja čitanje s pažnjom i kvalitetnu pripremu. Tako kvalitetno utrošeno vrijeme produbljuje rad na sebi – iznošenje vlastitog mišljenja pozitivno utječe na samopouzdanje, obogaćuje rječnik i doprinosi elokventnosti, ali sa socijalnog aspekta jednako važno širi se krug poznanika sa zajedničkim interesima. Čitanje mi je jedan od omiljenih način provođenja slobodnog vremena. Ukoliko je knjiga koju sam pročitala ekranizirana, rado pogledam i film – međutim, bez obzira koliko on bio kvalitetan i zanimljiv, knjiga mi je uvijek draža. U nedostatku novih zanimljivih sadržaja, kada su knjižnice zbog pandemije koronavirusa zatvorile svoja vrata, otkrila sam elektroničke knjige i to one besplatne. Osobno smatram da bi ponuda mogla biti kvalitetnija i raznolikija, barem po pitanju dostupnosti djela nacionalne književnosti koja se smatraju javnim vlasništvom i nad kojima nema autorskih prava. Ugodno su me iznenadila neka nova i meni nepoznata imena autora s čijim sam se djelima prvi puta susrela i nadam se da ću u budućnosti imati prilike pročitati još koje njihovo djelo. Uza sve prednosti e-knjiga, i dalje su mi draža tiskana izdanja koja mogu držati u rukama i listati do beskonačnosti... Do idućeg Svjetskog dana knjige pročitajmo barem jednu knjigu više. Poklonimo knjigu sebi i drugima.


Jovan Jona Pavlović VELIKI DIKTATOR: SKITNICA UZVRAĆA UDARAC Bez obzira koliko smo daleko spremni da se hronološki otisnemo u prošlost kroz šikaru pribeležene povesti, uprkos dubokom zadiranju u psihologiju autora, iako pred čitaoca učestalo postavljamo „pouzdane“ činjenice, mora se priznati da poticaji za kreiranje kompleksnog umetničkog dela, u dobroj meri ostaju skriveni u senovitim prostorima van poimanja razuma. Neizmerno je teško opisati sve poznate okolnosti koje su gospodina Čaplina potakle na snimanje Velikog diktatora (1940), a kamoli spekulisati o onome što nije obznanjeno ili se s razlogom prenebegava u priči već ispredanoj s bezbroj različitih aspekata (možda još jedino od opskurnih podataka s izvesnom dozom poverenja možemo očekivati da donekle pojačaju osvetljenje). Na samom početku još jednog putovanja porinimo naše istraživačko plovilo kroz prošlost: još 1922. godine novi moskovski konstruktivistički magazin Kino-Fot (Кино-фот) posvetio je specijalno izdanje čuvenom holivudskom režiseru – upravo na tim stranicama mladi vajar, fotograf, i jedan od osnivača ruske škole dizajna, umetnik Aleksandar Rodčenko beleži: „Kolosalni uspon gospodina Čaplina, precizno i jasno – rezultat je izoštrenog osećaja za današnjicu: za rat, revoluciju, i komunizam.“1 Uprkos tome što je 1918. godine sa kompanijom Frst Nešnal (First National) potpisao ugovor od milion dolara za produkciju samo osam filmova, američki glumac britanskog porekla, svojim „izoštrenim osećajem za rat, revoluciju, i komunizam“ neposredno ili posredno preko globalno omiljenog lika Skitnice, snažno je uticao na vrtoglavi uspon novog ruskog filmskog talasa avangardnog usmerenja. U sklopu velelepnih proslava desetogodišnjice revolucionarnog prevrata, kao posledica ustreptale kreativnosti, već 1928. godine premijerno je širom sveta prikazano jedno od najuticajnijih ostvarenja sovjetske kinematografije, istorijski film u režiji gospodina Sergeja Ajzenštajna – Oktobar, ili Deset dana koji su potresli svet. U mraku berlinskog bioskopa vešto montirane slike svakako su duboko potresle svest visoko motivisanog manipulatora, doktora Jozefa Gebelsa, koji je upijao scene sa strahopoštovanjem poput marljivog đaka pred presudnom lekcijom koju je neznano kako propustio. Dakle, to je revolucija – ispovedao se dnevniku kasnije rođeni propagator, dodajući neuvijeno da od boljševika može mnogo toga da se nauči, jer su ruski radnici, kulturni stvaraoci, i kreativni vizionari raspolagali efikasnim reklamnim rešenjima koja su podrazumevala mobilišuću snagu slogana i hipnotičko dejstvo parada. Na prelomne promene nije trebalo dugo čekati: perspektivna mlada režiserka i lična poznanica doktora Gebelsa, Leni Rifenštal, široko poznata po upečatljivoj estetici i neobičnom napretku u filmskoj tehnici, snimila je čuveni film Trijumf volje, kao dokumentarac mitinga Nacističke partije u Nirnbergu, već tokom 1934. godine. Sigurni u moć autentičnog ostvarenja koje je Treći rajh koristio kao efikasan propagandni proizvod, velike vođe Hitler i Musolini javno su se potom ogradili od slavnog uzora: poslednji nemi film gospodina Čaplina, Moderna vremena iz 1936. godine, podvrgnut je strogoj zabrani emitovanja u Nemačkoj i Italiji, pod izgovorom da se ne radi o umetničkom ostvarenju već o čistoj komunističkoj agitaciji u komičnom pakovanju. Upravo je duhoviti šarm onaj presudni element koji je nedostajao ratobornom stilu nemačkog dokumentarnog ostvarenja – uprkos smrtnoj ozbiljnosti filmskog zapisa koji sadrži odlomke govora velikog vođe Hitlera, snimke masovnog okupljanja SS trupa, i burne reakcije publike od preko sedam stotina hiljada nacističkih pristalica – sporadični svedoci brojnih privatnih projekcija Trijumfa volje u studiju gospodina Čaplina, tvrde da se holivudski režiser svakog puta iznova grohotom smejao. Nakon što je putovanjem kroz prostor, psihu, i vreme opisao još jednu potpunu povesnu petlju, podstičući usput sve opasnije podražavaoce, umetnički uzor vratio se uspešno svojim izvorima: slepstik komedija – ruska avangarda – nacistička propaganda – Holivud; što je verovatno naposletku rezultovalo začetkom ideje o pisanju scenarija za Velikog diktatora, s namerom da se obnovi prvobitna poetika koja je u međuprostoru i međuvremenu u kolektivnom nesvesnom umu razorno metastazirala.

________________ 1 https://www.jacobinmag.com/2017/02/charlie-chaplin-soviet-films-comedy-industrialization-taylorism


Kada je propagandni pritisak u pitanju, mnogo su veće sličnosti nego razlike između reklamiranog lika ornog sovjetskog komunizma, ponosnog nemačkog Nacizma, i holivudskog kapitalizma sa osmehom – u ime nepogrešive ideologije i obećanog boljeg sutra za sve, uvek je običan „mali čovek“ na svojim nejakim plećima morao da iznese istorijski preokret u obliku bratoubilačke socijalne revolucije, krvavog svetskog rata, ili surovog potrošačkog progresa. S tom svrhom osmišljeni su manje ili više uspešni kalupi kojima je siva eminencija iz mase morala da stremi: ruski radnik s mišićima od betona, u pratnji poletne devuške od čelika, pre roka sprovodi industrijsku reformu; dok je arijevski atleta odan zdravom životu, brojnoj porodici, i borbenoj domovini koju objedinjuju visoki moralni principi. U odnosu na ove gromade od ljudi američki velegradski „mrav“ pravi je mekušac: tehnološki razvijeno društvo uporno mu nudi brojne prednosti i pogodnosti brzog modernog života – njemu preostaje samo da se prikloni napretku, i da odabere proizvode u skladu sa svojim aspiracijama. Kompenzacija za automatizovan način života je holivudski heroj – bez obzira da li kroz lik vatrenog ljubavnika strada zbog sentimenta, ili se kao šarmantan odmetnik / kauboj / gangster sveti bezdušnom sistemu, on je predstavnik privlačne romantične maštarije kakva u stvarnosti ne postoji, što je suštinska odlika koju nesumnjivo deli sa svojim drčnijim prekookeanskim pandanima. Časni izuzetak je lik siromašnog i nesretnog, ali prgavog Skitnice s kojim su se momentalno poistovetili milioni širom sveta ne mareći mnogo za zvaničnu ideologiju.


Ponavljanjem poznatih biografskih podudarnosti nećemo otkriti ništa novo, ali je red da ih navedemo u prilog tvrdnji da surevnjivost između dva prominentna lika seže mnogo dublje od ideološkog mimoilaženja: gospodin Čaplin i kancelar Hitler rođeni su istog meseca, aprila 1889. godine u rasponu od samo četiri dana; obojica su disciplinovanim dugogodišnjim zalaganjem i potenciranjem autentičnih vizija uspeli da se sa dna društvene lestvice vinu do visina koje podrazumevaju široku popularnost, bogatstvo, i moć; naposletku – odano su pratili modu uskih brčića koju je konačno na zao glas izneo veliki vođa Hitler. Obojica su se pojavili na naslovnoj stranici čuvenog njujorškog magazina Tajm (Time), ali – za razliku od holivudske zvezde koji je tu čast iskusio 6. jula 1925. godine (prvi glumac čija je slika štampana na koricama ovog prestižnog nedeljnika), vođa Nacista osvajao je istaknutu poziciju u više navrata, te je čak doživeo i privilegiju izbora za čoveka godine magazina Tajm 1938. godine. Odluka novinske redakcije svakako je imala više veze sa firerovim praktikovanjem agresivne aneksione politike nego sa odabirom oblika brkova koji je uostalom bio sasvim praktične prirode: nakon što je tokom Prvog svetskog rata umalo nastradao od novog bojnog otrova, britanskog iperita, nadređeni su naložili omiljenom redovu da sa lica hitno ukloni duge brkove zarad ispravnog nošenja gas maske. Nenaviknut na ogoljeno lice vojnik je iznašao kompromisno rešenje i umanjio kosmate delove, po jednom tumačenju, shodno svom tada omiljenom karakteru – liku neukrotivog Skitnice (pre rata, u filmu Hleb svagdašnji iz 1914. godine, gde po prvi put glumi glavnu ulogu, i gospodin Čaplin je kao komični rekvizit još uvek nosio duge brkove).

Sličnost, koja se nije zaustavljala na fizičkoj ravni, godinama su eksploatisali karikaturisti i komentatori u kolumnama popularnih časopisa – sva je prilika da se uzgredni i sasvim površni satirični osvrti na ambicioznog nemačkog kancelara nisu preterano dopadali gospodinu Čaplinu koji je osećao jaku potrebu da direktno ukaže na nedvosmislenu razliku između zlikovca i dobrice. Po jednom od osnovnih psiholoških principa, osećaj ugroženog identiteta snažno izaziva upravo delimična podudarnost ili međuzavisnost mentalnih profila (u širem društvenom kontekstu ovo je osobito uočljivo iz brutalnosti sukoba između susednih naroda blisko povezanih istorijskom spregom). Potomci gospodina Čaplina zabeležili su da je veliki glumac u poverenju sa strahovitom ličnom zebnjom govorio o nacističkom diktatoru: „Zamislite samo! On je ludak, a ja sam komičar. Ali je veoma lako moglo da se ispostavi i suprotno!“2 Kada je u pitanju tanka crta između zlotvora i viteza, sećamo se da je u vreme početka pisanja scenarija za Velikog diktatora 1938. godine, stvarni firer u dobroj meri još uvek smatran za dragocenog saveznika: američke firme na nemačkom tlu bez zastoja su ubirale pristojan profit, te su zavodljivi holivudski proizvodi uspešno plasirani na nacističkom tržištu i nakon zvanične objave rata u Evropi, dok su moćni izolacionistički nastrojeni lobiji propovedali meku politiku nemešanja u oružane sukobe. __________

2 https://thewire.in/film/charlie-chaplin-the-great-dictator


U međuvremenu, sa druge strane Atlantika, tokom dugogodišnjeg mandata gospodina Edgara Huvera kao prvog direktora Federalnog istražnog biroa (FBI) SAD, dosije gospodina Čaplina (otvoren 1922. godine pod sumnjom da je član Američke komunističke partije), prevazišao je neverovatnih deset hiljada stranica! Da je crvena zaraza smatrana daleko razornijom opasnošću od nacističkih projekata, govori i podatak da su američki dobrovoljci po povratku iz Španskog građanskog rata često sumnjičeni za pristupanje poklonicima prezrene ideologije (čak i po ulasku Amerike u rat nadenut im je ne baš laskavi epitet „preuranjeni antifašisti“). Kao što nikada nije javno opovrgao navode Nacista da je Jevrejin (iako to zasigurno nije bio), gospodin Čaplin se nikada nije udostojio da javno odgovori na optužbe da je infiltrirani komunista (iako izvesno nije bio član niti jedne partije), naprotiv – kao što je uporno učestvovao u prikupljanju pozamašnih finansijskih sredstava za jevrejske izbegličke kampove, proslavljeni kinematograf kao da je uživao u prilikama da svojim progoniteljima priušti povod za nove sumnje: uprkos raširenoj bojazni od crvenog terora, izričito je insistirao na presudnoj ulozi sovjetske Rusije u borbi protiv fašističkog fronta. Prisećamo se, svakako, i još jedne krucijalne okolnosti koja nije išla u prilog holivudskom velikanu: brojne ljubavne afere (često i sa po nekoliko decenija mlađim devojkama), kao i fiktivni ili stvarni seksualni skandali koji su konstantno dopirali do javnosti, ozbiljno su ugrozili moralni ugled gospodina Čaplina (kako teza o komunističkoj orijentaciji nije davala nikakve rezultate, FBI agenti uočili su novu priliku za napad u romantičnim kontroverzama). Nasuprot ovako kompleksnoj personi sa obiljem kontradikcija, nacistička propagandna mašinerija prikazivala je svog velikog vođu kao kompaktnu etičku gromadu: povrh toga što je bio osvedočeni trezvenjak, vegetarijanac, i veliki ljubitelj životinja, nemački firer je na visok pijedestal podizao idealizovanu romantičnu predstavu žene odane porodici, domovini, i nacionalsocijalističkom poretku, sa prevashodnim zadatkom da rađa i odgaja snažne radnike, hrabre ratnike, i mudre državnike.


Još jedna bitna biografska beleška, koja se uglavnom ugodno prenebegava, razdvajala je popularne predstave o dve javne ličnosti u predratnom mnjenju: za razliku od poslušnog vojnika Hitlera koji je u Prvom svetskom ratu kao dobrovoljac učestvovao od samog početka u borbama na prvim linijama fronta, te je dvaput ranjavan, i visoko odlikovan za iskazano požrtvovanje u obavljanju dužnosti kurira pukovskog štaba – njegov američki pandan, kao britanski građanin sa zaposlenjem u SAD, javno je ismevan zbog kukavičluka, jer nije dobrovoljno pristupio oružanim trupama niti jedne domovine (mogao je da bira!). Filmska karijera gospodina Čaplina doživela je vrtoglavi uspon upravo tokom ratnih godina: 1915. godine glumac je napustio Kistoun (Keystone) i sa kompanijom Esenej (Essanay) potpisao ugovor o snimanju četrnaest filmova za sumu od hiljadu dve stotine i pedeset dolara nedeljno; 1916. godine prešao je u Mjučual (Mutual) gde je snimio dvanaest filmova za platu od deset hiljada dolara sedmično; konačno 1918. godine potpisao je sa kućom Frst nešnal (First National pictures) milionski ugovor za produkciju samo osam filmova. Upravo je sporni sporazum sa firmom Mjučual (režiser u usponu nije smeo da napusti američko tlo bez pismene dozvole korporacije), predstavljao povod za javnu prozivku u britanskom Dejli mejlu upućenu kreatoru prkosnog Skitnice, usled navodno izneverenih nada patriotski orijentisane ostrvske publike. Medijski pritisak znatno je pojačan nakon ulaska SAD u Prvi svetski rat, kada je vodeća štampa otvoreno nazivala gospodina Čaplina „zabušantom“, što je rezultovalo erupcijom pisama sa ljutitim sadržajem, i prikladnim belim perjem u prilogu, upakovanim s namerom da postide poznatu filmsku zvezdu (samo tokom dramatičnog 6. aprila 1917. godine, upućeno je više hiljada sličnih pošiljki). Ogromna povika dovela je naposletku do prijavljivanja kinematografskog genija za prijem u dobrovoljačke odrede SAD, ali je pravu ironiju zapravo predstavljalo zvanično odbijanje usled neuhranjenosti. Kakogod – rastuća popularnost filmskih ostvarenja poput Zalagaonice (The Pawnshop), i Jedan izjutra (One A.M.) iz 1916. godine, ili Useljenika (The Immigrant) iz 1917. godine kao da je ponajviše podrazumevala podršku upravo vojničke populacije na frontu: možda o lekovitom dejstvu humora najbolje govore izveštaji da su ratnim ranjenicima projektovane avanture srčanog Skitnice na plafonima bolnica, kako ne bi morali da napuštaju bolesničke postelje dok su se razdragano smejali, zaboravljajući momentalno na strahote vatrenih okršaja.

Zanemarujući dobronamerne savete zabrinutih saradnika da je opasno ismevati rat nakon novinarske hajke usled izbegavanja vojne službe, gospodin Čaplin se ipak smehotresno razračunao sa grozničavim ratnim razaranjima na samom kraju Prvog svetskog rata: čuveno ostvarenje Shoulder Arms pristiglo je u bioskopske dvorane tokom oktobra 1918. godine, što je svakako ublažilo poratne traume kroz šaljivu retrospektivu rovovskih okršaja. Sva je prilika da renomirani režiser suočen sa nagoveštajem novog svetskog sukoba krajem treće decenije dvadesetog veka (i sećajući se gorkog iskustva sa medijima), ovog puta nije želeo da čeka ni početak konflikta da bi se uhvatio u koštac sa još jednom planetarnom pretnjom. Imajući u vidu da su Braća Marks „preuranjeno“ sličnu stvar izveli još 1933. godine u satiričnoj komediji Pačija supa (Duck Soup) gde je gospodin Gručo igrao diktatora sa čudnim imenom Rufus Svitac (Rufus T. Firefly) koji preuzima vođstvo nad malom, tek bankrotiranom državom nazvanom Slobodarka (Freedonia) po popularnim predstavama o izgubljenom raju na zemlji – naum gospodina Čaplina nije bio osobito neobičan, ali je obuhvatao niz autentičnih novina koje su dobrim delom posledica kompleksnih kreativnih odnosa i specifičnih okolnosti pod kojima je stvarao holivudski superstar. Na primer, još od 1927. godine kada je premijerno prikazan Džez pevač kao prvi film sa pratećim tonskim zapisom, znameniti režiser uspešno je zaobilazio zahtev publike da simpatični Skitnica konačno progovori, pa su tako čuvena ostvarenja Svetla velegrada iz 1931. godine, i Moderna vremena iz 1936. godine zapravo nemi filmovi u opštoj zvučnoj eri (glumac je opravdano smatrao da dobar deo popularnosti njegove komedije duguju upravo činjenici što bez suvišne priče olako preskaču globalne jezičke barijere).


Nakon pune decenije ignorisanja tehničkog napretka, gospodin Čaplin bio je sasvim svestan da je igra skrivanja okončana, te da će u narednom projektu morati da se povinuje ogromnom pritisku da dopusti svom liku da priča, uprkos sopstvenoj izjavi da je „pokretnim slikama potreban ton, koliko Betovenovim simfonijama stihovi“3 (tipičnoj za umetnika koji je savršeno ovladao vizuelnim vokabularom). Boreći se konstantno sa poražavajućom sumnjom da zahtevi novih vremena lagano ali sigurno prevazilaze njegove sposobnosti, gospodin Čaplin odlučuje da će zarad opstanka u poslu teškog srca konačno žrtvovati svoju najuspeliju filmsku figuru, ali – samo pod uslovom da prateće okolnosti svojim značajem to zavređuju: kasnije je Velikog diktatora sopstvenim rečima opisao kao „prvi film u kojem pripovest po značaju nadilazi lik Skitnice“4. Sve u svemu, preispitivanje istinskog pozvanja filmske umetnosti u svetu rapidnog tehničkog progresa i uzavrele borbe ideologija za prevlast, potom razračunavanje sa neželjenim prekookeanskim alter egom što je posledično trebalo da dovede i do pročišćavanja imidža sopstvene javne persone, i naposletku postepeno raskidanje decenijske saradnje sa kreacijom koja ga je proslavila – predstavljala su tri suštinska aspekta priče u začetku projekta Veliki diktator.

Za razliku od prerano zakuvane Pačije supe Braće Marks koja je tadašnju publiku ostavila ravnodušnom (trebalo je da prođe više od pola veka pa da komedija dobije priznanje kakvo zaslužuje: uvrštena je u Nacionalni filmski registar 1990. godine po nalogu Kongresne biblioteke, kao „kulturološki, istorijski, i estetski značajno ostvarenje“) – tajming za izradu Velikog diktatora bio je idealan. Gospodin Čaplin radio je prilježno na scenariju tokom 1938. i 1939. godine, a snimanje po utvrđenom rasporedu započeto je u septembru 1939. godine, samo nekoliko dana nakon što je nacistička Nemačka izvršila invaziju na Poljsku. Usled već pomenute dobre trgovačke saradnje sa nasrtljivom evropskom državom, i sveopšte sumnje u ispravnost odabira konfuzne „dnevno političke“ afere kao prigodne teme za komediju, iz filmskih, poslovnih, i političkih krugova sprovedena je opsežna anti-kampanja koja umalo nije u potpunosti obustavila projekat – za nastavak rada odgovoran je tadašnji predsednik SAD, gospodin Ruzvelt, koji je obećao podršku i preporučio gospodinu Čaplinu da dovrši započeto delo pod bilo kojim okolnostima.

______________ 3 https://rrchnm.org/episodes/charlie-chaplin-goes-to-war/ 4 https://www.charliechaplin.com/en/films/7-the-great-dictator/articles/13-Filming-The-GreatDictator


No, jedna stvar je obračunati se sa realnim likom firera koji je uprkos interesima povlašćenih slojeva u kolektivnoj svesti lagano ali sigurno sticao status oličenja zla, a sasvim druga suočiti se sa dvojnom predstavom o sebi – na jednoj strani stajao je simpatični, dobrodušni, i srčani Skitnica, a na drugoj uspešni, bogati, i moćni umetnik nad kojim se nadnosila senka kukavičluka, sumnjivog porekla, komunizma, i raskalašnosti, a naposletku – ni status perfekcioniste u svim aspektima posla (od kolega je zahtevao podjednaku posvećenost, usled čega su ga mnogi saradnici smatrali bezdušnim diktatorom), nije ulepšavao lik čuvenog glumca. Poznat je citat iz biografije gospodina Marlona Branda o snimanju Grofice iz Hong Konga (1967): „Otkrio sam da je gospodin Čaplin verovatno najveći sadista kojeg sam ikada upoznao. Bio je egoistični tiranin i neverovatna cicija. Maltretirao je ljude koji su kasnili, a potom ih je nemilosrdno kritikovao da rade brže.“5 Čuvena rečenica sa uvodne špice: „Svaka sličnost između diktatora Hinkela (Hynkel) i Jevrejskog brice čista je slučajnost“, po ustaljenom tumačenju kritičara već na početku pripovesti podseća gledaoca da obrati pažnju na nedvosmislenu razliku između zlikovca i dobrice, ali nije teško zamisliti da je čuveni režiser na svoj briljantan način istakao dubok uvid o slojevitoj sprezi i spornom poistovećivanju između stvaraoca i njegove kreacije (Veliki diktator je poslednje ostvarenje u kojem se pojavljuje originalni lik Skitnice). Jasno je da gospodin Čaplin u istoj komediji sa podjednakim uspehom glumi oba karaktera, ali je ka naslovnom liku usmerena pažnja publike, dobrim delom jer on predstavlja neočekivanu novinu: pokretač je do tada neviđenih komičnih peripetija u neslućenim okolnostima (govori!), dok je još uvek ćutljivi Skitnica i kao brica prepoznatljiv u tradicionalnoj priči o malom čoveku koji iznenada dospeva u surovu mašineriju koja prevazilazi njegova poimanja u svakom pogledu. Zanimljivo je primetiti da je fiktivni diktator neka vrsta seksualnog predatora koji se ne libi od erotskih nasrtaja na svoje sekretarice, što svakako nije bila odlika realnog firera, ali nas neodoljivo podseća na lik zavodljivog holivudskog glumca kao lascivnog lukavca, koji su američkoj javnosti uporno servirali agenti Istražnog biroa. Prefinjeno poigravanje sa uvreženim stereotipima o sebi i drugima, verovatno je jedan od ključnih razloga za uspeh komedije – zamka je tako izvrsno postavljena da čak i pojašnjenja samog autora (čuven je komentar: „Najzabavnija stvar na svetu je podsmevanje samobitnoj osobi na visokom položaju.“6), upadaju u isti procep, te se još uvek pitamo: da li je „samobitna osoba“ firer ili režiser?

______________ 5 https://ew.com/article/2004/07/02/brandos-encounter-charlie-chaplin/ 6 https://www.dw.com/en/when-charlie-chaplin-imitated-adolf-hitler/a-18912840


Kakogod, najupečatljivije su antologijske scene gde kompletnim kadrom dominira diktator koji suvereno vlada svakim aspektom produkcije, što se pre svega odnosi na legendarni balet sa ogromnim balonom u obliku globusa: da se o svakom detalju brižljivo vodilo računa govori i podatak da sprdanje sa megalomanskim vladarskim pretenzijama iz pozadine prati preludijum za prvi čin romantične opere Loengrin, slavnog Vagnera – kao omiljena muzika realnog nemačkog firera. Gospodin Čaplin vladao je neverovatnim akrobatskim veštinama, od šesnaeste godine je svirao na violini, pažljivo je komponovao muziku, i odlično plesao sa koturaljkama ili bez njih – sve je ovo bilo već odveć dobro poznato publici, svet je sa nestrpljenjem očekivao da genijalni pantomimičar konačno počne da priča, te stoga ne čudi da je glumac u sklopu opsežnih priprema pre snimanja satima pratio filmske novosti iz Nemačke, sa tonskim zapisima vatrenih govora velikog vođe Hitlera. Razorno naoružanje koje je nacistički lider skovao od jezika valjalo je usmeriti natrag ka izvoru, što je od interpretatora iziskivalo da mukotrpnom praksom nadigra uzor – kada je veliki komičar napokon „progovorio“, začuo se nerazumljivi, izmišljeni, lažni „jezik“ koji se roguši, nakostrešen od suvog kašljanja, uz pregršt šuštanja, razornih grlenih glasova, prskanja pljuvačke, štucanja, i gutanja knedli, sa povremenim dodatkom prepoznatljivog povika poput „sauerkraut!“ (kiseli kupus ribanac). Jednom kada je uvrstio i jezičke premetačine u svoj arsenal gegova, nasuprot svim očekivanjima, komičar se nije zaustavio samo na parodiji javnih govora – legendarno je i poigravanje sa (pogrešnim) interpretacijama izgovorenog: kada diktator Hinkel (tokom diktata !) u kabinetu izgovori pompezno dugu rečenicu, sekretarica ovlaš dodirne nekoliko tipki, ali kad on ponudi samo jedan slog, ona furiozno štampa nekoliko redaka, zveckajući besno mašinom za kucanje (skeč je u međuvremenu prerastao u neku vrstu kulturne baštine, te ga na primer komičar Bil Mari (Bill Murray) koristi kao okosnicu „komunikacije“ sa japanskim poslodavcima u filmu Izgubljeni u prevodu (Lost in Translation, 2003), režiserke Sofije Kopola). Kako to već obično biva, duh jednom pušten iz boce nije se lako dao obuzdati. Veliki diktator koji je najavio naredni okršaj svetskih razmera, nalik ostvarenju Shoulder Arms u kojem je uspešno sumirano ludilo Velikog rata, pri kraju radnje priziva preokret iz komedije zabune: Skitnica se sticajem okolnosti infiltrira u sam vrh neprijateljskih snaga. Ovog puta se ispod lika diktatora Hinkela privremeno skrio Jevrejski brica, samo kako bi autor u finalu zderao sve veštačke obrazine i obratio se publici direktno u dugom i kontroverznom govoru, koji naglo skida smeh sa ozarenih lica. Pre osvrta na spornu završnicu, podsećamo se da je počevši od premijerne večeri 15. oktobra 1940. godine, kada je paralelno projektovana u dve velelepne sale na Brodveju (Capitol + Astor), komedija doživela veličanstven uspeh diljem već uveliko zaraćenog sveta (Nacisti su okupirali veći deo Francuske, a londonska premijera u decembru iste godine održana je usred nemačkih vazdušnih napada), te tamo gde je dopušteno prikazivanje (zabrane: Španija, Italija, Irska…), publika je hrlila u bioskope da se nasmeje egocentričnim opsesijama firera, a ništa manje divljenja nije pokazao ni vladajući američki filmski establišment – Veliki diktator nominovan je za pet nagrada Oskar. Uprkos nesumnjivom trijumfu kod publike, čini se da nisu svi profesionalni kritičari podlegli opštoj euforiji, a njihove zamerke tehničke prirode mogu se prigodno grupisati u dve glavne argumentacije: prva se odnosi na ne baš savršeno spretno sproveden preskok na teren tonskih ostvarenja, a druga na funkcionalno neprimerenu pojavu čuvenog završnog govora.


Kada je reč o prvoj primedbi, prigodno je podsetiti se da je kritičar Njujork Tajmsa, gospodin Bozli Kraudervolis (Bosley Crowtherwallace), već sutradan nakon brodvejske premijere u svom prikazu7 zapisao da je Veliki diktator „zaista vrhunsko postignuće istinski velikog umetnika – i, s jedne tačke gledišta, možda najznačajniji film koji je ikad proizveden“, ali je naposletku dodao da „poseduje nekoliko razočaravajućih nedostataka (…) film je predugačak, sklon je ponavljanju“, što je stav koji je uglavnom prihvaćen i kasnije, pa i potonji kolumnista Njujork Tajmsa, gospodin Dejvid Perkinson (David Parkinson) u svojoj Istoriji filma8 konstatuje da je „ograničenost Čaplinove režije i kinematografske inteligencije došla do izražaja u govornim filmovima kao što je Veliki diktator.“ Naravno, metode koje su davale izdašne rezultate u ranijim postignućima, po kojima je srčani Skitnica postao prepoznatljiv – poput smišljenog smanjenja broja gegova kako bi se u potpunosti iskoristio komični potencijal svake situacije – često su ostajale bez očekivanog efekta u zvučnim ostvarenjima. Druga zamerka odnosi se na problem finalnog narativa koji nikoga nije ostavio ravnodušnim: monolog koji je po svedočenju naslednika9 veliki glumac mukotrpno pisao i prepravljao mesecima, oduševio je simpatizere levičarskih ideja širom planete, a brojni Amerikanci u njemu su prepoznali principe koji (treba da) predstavljaju pravi temelj jedne liberalne demokratije. Odziv na desnici nije bio tako ružičast, štaviše, u izrečenim idealima glavnog glumca mnogi su jasno razaznali mrsko crveno poreklo i neuvijenu kritiku kapitalističke ekonomije, što je nanovo širom otvorilo vrata za spekulacije o komunističkoj propagandi: „U ime demokratije – ujedinimo se svi. Borimo se za novi svet – pristojan svet koji će ljudima pružiti priliku za rad – koji će mladima obezbediti budućnost, a starima sigurnost. Obećavajući ove stvari, divljaci su se dokopali vlasti. Ali lažu! Oni ne ispunjavaju obećanja. I nikada neće!“ Vatrenim izjavama sopstvenog idola, tumači iz filmskog ceha pristupali su daleko obazrivije od ishitrenih agenata Istražnog biroa. Gospodin Kraudervolis u prvom pisanom osvrtu zauzima stav da je u pitanju krupna profesionalna omaška, zanemarujući tako u potpunosti sadržaj ekspozea: „govor kojim se film završava – apel za razumom i ljubaznošću – potpuno je nespojiv s prethodnom radnjom. (...) Efekat je zbunjujući, a ono što bi trebao biti vrhunac postaje ravno i naizgled preosetljivo.“ I ova uspešna opaska prikladno se rabi sve otada, te tako i čuveni publicista i dobitnik Pulicerove nagrade za filmsku kritiku, gospodin Rodžer Iber (Roger Ebert), u prikazu Velikog diktatora iz 2007. godine, u sklopu svoje Kolekcije velikih filmova (zaluženo mesto u okviru Great Movies Collection, pronašla je i komedija Pačija supa Braće Marks), zaključuje: „Nije uspelo onda, a ne deluje ni danas. Fatalno je kada gospodin Čaplin zbaci svoju komičnu ličnost, naglo promeni ton filma i ostavi nas da se pitamo koliko će dugo govoriti (što komedija nikada ne bi smela da dopusti). Sve odaje utisak zabave koju prati pouka.“10

Savršeno svestan rizika u koji se upuštao, glumac je tvrdoglavo ignorisao sve dobronamerne savete da potresni govor od tri i po minuta ne uvrsti u završnu verziju ostvarenja, što za brojne poklonike filmske umetnosti predstavlja svojevrsnu misteriju. Podsetimo se komentara samog autora da je u pitanju bio „prvi film u kojem pripovest po značaju nadilazi lik Skitnice“. Postaje nam jasnije zašto tokom stvaranja projekta u kojem je na kocku stavljen integritet filmske umetnosti (i umetnosti uopšte), lični moralni lik autora, i njegova najpopularnija kreacija – gospodin Čaplin nije mogao da dozvoli da jednostavan satiričan osvrt na ambicioznog firera „po značaju prevaziđe“ ukupnu dotadašnju zaostavštinu genijalnog režisera. Iako ima istine u tvrdnji da Veliki diktator nije skrojen bez tehničkih nedostataka, ostvarenje je uspešno razrešilo sva tri suštinska zadatka koje je kreator sebi postavio: revitalizovana je vizija filmskog pozvanja, upriličen je oproštaj dostojan srčanog Skitnice, i naposletku – načinjena je nedvosmislena distinkcija između krajnjih perspektiva zlotvora i viteza, što je potaklo razdraganog gospodina Čaplina da izjavi: „Odrekao bih se svega, da saznam šta On misli o filmu.“ Smatra se da je firer odgledao ostvarenje dve večeri zaredom u savršenoj samoizolaciji, a činjenica da se ogradio od bilo kakvih javnih komentara ide u prilog tezi da je nadigran, no – kada su masovne grobnice konačno postale deo svakodnevice savremenog sveta, igra je privedena kraju, te je i sam glumac primetio da se nikada ne bi odvažio na sličan poduhvat, da je mogao da pretpostavi u šta će se priča naposletku pretvoriti. Ohrabren činjenicom da je ogromna većina publike nakon početka rata u njegovim završnim rečima iz filma nalazila snažan poticaj za pobedu nad fašizmom, i genijalnu viziju za izgradnju pravednijeg sveta, gospodin Čaplin se tačno dve godine po premijeri Velikog diktatora obreo u ulozi glavnog govornika na okupljanju Umetničkog fronta (Artists Front to Win the War). _________________

7 https://www.nytimes.com/1940/10/16/archives/the-screen-in-review-the-great-dictator-by-and-with-charlie-chaplin.html 8 Dejvid Perkinson ~ „Istorija filma“, 2014, Dereta, Beograd 9 https://www.charliechaplin.com/en/articles/29-the-final-speech-from-the-great-dictator10 https://www.rogerebert.com/reviews/great-movie-the-great-dictator-1940


Čuveno glasilo Komunističke partije SAD, Dejli vorker (The Daily Worker), navodi da je znameniti glumac 16. oktobra 1942. godine u prepunom Karnegi holu izjavio: „Kažu mi da bi se komunizam mogao proširiti preko celog sveta. Ja im odgovaram – pa šta?”11 Ovo je bilo previše za očajnog gospodina Huvera koji nikako nije uspevao da iz ogromnog dosijea Istražnog biroa o sumnjivim aktivnostima holivudske zvezde, izdvoji dovoljno pouzdan dokaz za odlučnu deportaciju. FBI taktika sasvim se usredsredila na skandalozne ljubavne afere: veliki glumac bio je naposletku optužen (ni manje ni više) za trgovinu belim robljem – tokom tog spornog oktobra 1942. godine platio je kartu za voz svojoj tadašnjoj ljubavnici, glumici Džoan Beri (Joan Berry), da iz Los Anđelesa doputuje na Menhetn, radi pregovora o njenom narednom filmskom projektu. Dok je raspojasana ratna mašinerija sejala smrt u ostatku sveta, gospodin Čaplin vodio je neprestano svoje bitke na više frontova: 1943. godine u svojoj pedeset i četvrtoj godini oženio je osamnaestogodišnju Unu, ćerku dramskog pisca Judžina O’Nila, naredne godine je oslobođen optužbe za preprodaju robova, a 1945. je nakon nekoliko negativnih medicinskih testova zvanično odbijena i naredna sudska tužba gospođice Beri za priznavanje očinstva (gospodin Huver je besneo). Izmoren od višedecenijskog lova na veštice, gospodin Čaplin je radije pristao da konačno dobrovoljno napusti drugu domovinu, nego da se podvrgne još jednoj uzaludnoj ali iscrpljujućoj političkoj istrazi. Zajedno sa suprugom Unom (koja će ga pratiti do kraja života), veliki glumac oprostio se od američke obale u septembru 1952. godine sa palube broda Kraljica Elizabeta – vratiće se nakratko nakon tačno dve decenije da svečano primi statuu Oskara za životno dostignuće.

No, gde god se potom obreo, gospodin Čaplin je znao da je prateći snažnu umetničku viziju čovečanstvu upriličio pouzdanu slobodarsku zadužbinu skovanu u jedinstvenim istorijskim okolnostima. U periodu pomračenja demokratskih ideala u dvadeset i prvom veku, upravo je izdvojeni trominutni video klip sa osporavanim govorom doživeo neku vrstu renesanse na internet stecištima poput Jutjub platforme gde beleži milionske preglede12 i brojne oduševljene komentare. Nekoliko generacija kasnije, reči koje su svojevremeno izazvale negodovanje sredine u kojoj je genijalni glumac stvarao, danas odjekuju novom snagom, pronoseći kroz vreme poruku iz koje još iskri stara neutažena žudnja: „Pohlepa je zatrovala ljudske duše, okovala svet mržnjom, lagano nas dovela do bede i krvoprolića. Razvili smo brzinu, ali smo se zatvorili u sebe. Mašine koje stvaraju obilje, ostavile su nas u oskudici. Naše znanje učinilo nas je ciničnima. Naša dovitljivost kruta je i neljubazna. Previše razmišljamo, a premalo osećamo. Više od strojeva potrebna nam je humanost. Više od pametovanja trebaju nam dobrota i nežnost.“

______________ 11 https://thewire.in/external-affairs/charlie-chaplin-communism 12 https://youtu.be/w8HdOHrc3OQ 13 https://youtu.be/J7GY1Xg6X20


BITI ŽENA JE OPASAN PLES

Čaj sa Gocom

Tekst: Gordana Belocić - psihoterapijska savetnica Ovih dana sam raspoložena da nosim lagane letnje haljine, nekad bosa, a nekad u štiklama. Osećam se ovih dana ženstveno, ne uvek, ali ovih dana da. I znam da kao i svake godine ima previše žena koje se ne osećaju dovoljno dobro u sopstvenoj koži, naročito kako dolaze topliji dani. Ali šta uopšte znači biti žena? Asocira me na tu misao scena iz filma ‚‚Dankinja‚‚. U toj sceni Lili ulazi u bordel u Parizu i gleda ženu koja je izuzetno senzualna, koja je u sobičku sa prozorima kroz koje je gledaju oni koji plate. Nema eksplicitnih scena, nego samo njen izraz nežnosti prema sebi i sopstvenom telu. Ona se dodiruje po kosi, licu, vratu, vrhovima prstiju. Lili to oponaša - uči gledajući kako biti negujuć, zavodljiv... Jer strasti ime ti je žena, ljubavi ime ti je žena. I gotovo da nema scene filma, muzičkog spota ili bilborda koji ne sadrže žensko telo, čak ni motokultivator se ne prodaje više a da ga ne mazi ženska ruka. Pa ipak, žene retko kada uživaju u sopstvenoj koži, retko kada su dovoljno samopouzdane od puberteta pa do vremena kada se pojave sede, bore i krenu i pege. Retko se desi da haljina savršeno stoji, a da su te 12 cm štikle dovoljno udobne da prošetamo u njima, a ne samo do auta, do kreveta... I da ne gasimo svetla potpuno ovaj put jer samopouzdanje nestaje kad se skine odeća - a svetlo je. A lepota je zapravo u oku posmatrača i mi se ogledamo u očima onog drugog istom lepotom. I možda je nekome seks najveći vrhunac svega telesnog što se može iskazati, ono što žena ili muškarac može dati, ali pravo prepuštanje je za mene ples i to možda najviše onaj koga sam najmanje plesala tango. Koliko nam nedostaje telesnih dodira mogli smo primetiti u poslednjih godinu i više dana, negde smo i mislima stalno između prošlosti i budućnosti, jedna noga vodi na jednu stranu, druga nas vodi na drugu. Moj prvi put. U Dunavskom parku u Novom Sadu ima saletla u kojoj se tokom toplih dana plesao tango. Ja sam otišla da gledam samo. On (izuzetan, stariji od mene, gospodin) mi je posle izvesnog vremena prišao i želela sam da probam, bar jednom i taj tango. Gledala sam ranije Anu i Dejana (učitelje), ali ja do tada nisam nijedan korak napravila. Pokazao mi je kako da se namestim, polako sam gubila ravnotežu, mučeći se da zadržim prednost. Prednost koje nema, jer za ples, a naročito tango mora da postoji taj ‚‚klik‚‚ u glavi, u telu, da muškarac vodi. Dodir lica o lice, klizanje noge o nogu i naginjanje, prepuštanje... Ko se ne zaljubi od osećaja slobode, dok ga pogledom ili telom vodi plesni partner, čak iako nikada nije čuo tu melodiju, čak iako ne zna korake, čak iako drži oči zatvorene, nije se prepustio... I to kad se pleše iz zadovoljstva, to je doživljaj esencije života jer mi se prepuštamo trenutku ovde i sada. To je ono što leči, ta esencija ovde i sada i u psihoterapiji. Taj kontakt, primanje draži, uzbuđenje, događa se ovde i sada i okruženi smo kroz zagrljaj u plesu, a kroz kontakt sa okolinom u životu gde i u jednom i u drugom nižemo korake menjajući ritam, zaobilazeći prepreke, prepuštajući se ili menjajući perspektivu. U tom trenutku dok plešemo ne razmišljamo o našem telu, kosi, noktima, ne razmišljamo o prošlosti, o budućnosti, o pravim koracima nego smo ‚‚samo‚‚ svesni moći sadašnjeg trenutka... I tako kao sa pravim plesnim partnerom, nema veze da li je tango, da li je rumba, nije važno, baš tako svesno i prepuštajuće ne bismo trebale da razmišljamo kako nam telo izgleda dok plešemo kroz život. I kako kaže Al Paćino mladoj devojci koja se plaši da će pogrešiti u koracima u filmu ‚‚Miris žene‚‚: ‚‚Nema greški u tangu, nije kao život‚‚. Napravite prave korake, volite se(be).

Photo by Preillumination SeTh on Unsplash


Слободанка Шаренац ЛИРСКИ ГОВОР ТИШИНЕ Ново читање песничке књиге ,,Пелудна тишина“, Верице Тадић У свету поезије откривамо различите гласове, спуштамо се у нутрине бића, крећемо се лирском линијом егзалтације, пловимо простором лако променљивим, на граници нестајања хватамо конце настајања чудесних светова, читајући трагове лирског Ја, тражимо и делић свог бића, срећни што га проналазимо у мноштву путања, својеврсном лавиринту душе, у коме тражимо одговоре на питања, која нам не нуди стварност. Различита скала осећања, сензације које се рађају у нашем додиру са светом, лирском линијом вођене, чине да преиспитујемо себе, свој однос према свету, у сталној запитаности на граници између понуђених одговора, и нашег трагања за њима. ,,Пелудна тишина“, збирка поезије Верице Тадић, говори о песникињи, која осећа и трага за суштином лирског израза, и у елиптичној језичкој форми, у стиховима осенченим дубоком медитативношћу, прозире иза света појавног, гради и открива нам путеве спознаје лако, сигурно, једноставно, и саопштава их јасно, иако заоденуте у фигуративни и метафоричкислој. Крећући се тим лирским путевима, на таласима пречишћене емоције, рафинираног осећаја за реч, минималистичког погледа, улазимо упростор сложених релација, у коме налазимо мудре сентенце, сажете приче са поуком, са доминантном поентом у епилогу. Ствара се свет у коме је присутна чиста лирска емоција, преплављена особеним доживљајем света, али увек са наглашеним медитативнофилозофским контекстом. При том, не можемо, а да се не отмемо утиску да ослушкујемо речи из прозира тајне, сновиђења, сложених путовања у пределе изван појавног, у простор метафизичког доживљаја, а добијамо збир одговора на мноштво есенцијалних и егзистенцијалних питања човека и света у коме живи и који покушава да одгонетне. Истовремено, све су то речи, које треба осетити, да би их и разумели. Заиста је био ванредан доживљај дотаћи прах тишине, што тако топло и смислено говори, чути глас додира суштаства лирског Бића, располућеног у вечитој борби унутар Ја, које осећа и мисли. Мото збирке песама, цитат Ота Лудвига, говори о човеку као мери универзалног, есенцији божанског принципа. Човек је мера космичких закона, јер ако човек у себи не носи принцип универзалних, космичких закона, узалудна су његова настојања да их открије у свету око себе. Истовремено је то етички и естетички регулатив кога се Верица Тадић држи, не само у овој збирци песама. Четири циклуса збирке равнотежу граде у упорном настојању лирског субјекта да открије тајну лирског догађаја,пукотину између нестајања и настајања, прах тишине која тако звучно говори. Истовремено чујемо је као ехо зреле емоције, глас који открива запретену тајну, и читамо је као покушај понирања у унутрашњи свет у коме читав космос почива. Тренутак у поезији кад силина,,речи неречени“ изађе као бујица личног доживљаја света, отварања лирског Ја,о чему је некад лирски искрено певала Десанка Максимовић, призива тренутак уласка у просторове збирке песама. Координате света у који улазимо, нама читаоцима део су путовања и откривања, тихо уточиште у коме и сами тражимо, питамо се, осећамо и патимо, проналазимо делиће себе у узвишеној илузији, пратећи ,,каталог игара“ у јединственој лирској путањи. Тако и сами оживљавајући тајну, учествујемо у општем, препознатљивом доживљају, који сведочи о величини и снази поезије. ,,Архипелаг интиме“, ,,Про(мене) об(лика)“, ,,Каталог игара“ и ,,Насмејане скице“- четири су лирска тока, која чине јединство лирског доживљаја, уз осцилирање по оштрици промене лирске скале. У том кретању хватамо у ходу по разуђеним, плутајућим острвима тајну душе, чекамо тренутак у коме обриси постају облици, промене доносе ненадану радост, али и опасност игре, у којој делом се огледа и уметност, игре у којој нестајемо и настајемо препорођени, али и даље суочени са тајном људског лица и човека, устрептали у јединственим тренуцима оглашавања љубави као категорије вечности. Циклус ,,Архипелаг интиме“ сведочи о унутрашњој борби лирског субјекта, преображају, и формирању личног и поетичког уточишта. У фантастичком подтексту, из борбе лирски субјекат излази као из опне, постајући жртва, у обнављајућем и самообнављајућем процесу, у трагању за истином, тражећи склониште скромно, а лепо, у коме снага песме и љубави, чини градитељску и уметничку лепоту недодирљивом. Тренуци сусрета и додира у том свету рефлектују се у сну загрљених прстију, у просторуслике егзотичног цвета, у симболици преплетености душа. Оживљавање Итаке као места повратка, у именовању античког хронотопа, говори о снази преображаја, којим започиње овај лирски циклус. Формирање лирског простора у коме мир настаје као последица преображаја, у слици типских асоцијација, потврђује интензитет трагања и осећања, која се чувају. С друге стране, на поетичком плану, функционалност стваралачког импулса, чита се у микроструктури значењског плана. Худа игра, весела забава, каткад судбински задата борба са светом, који није прихватљив, јер је изневерио првотну слику, борба је да се сачува свет као непоновљива креација божанске благодарности, и његова моћ да креира сличне светове у сталној опасности од стооког и свевидећег Зла. Креирани светови изражавају се у различитим облицима, било у херојском тону или патосу античке трагедије, трубадурског заноса, романтичарске егзалтираности, модернистичке луцидности, туге због раслојавања савремене уметности, у игри/борби за светлу страну света и уметности, која губи смисао и сврху у постојећем поретку ствари.


У свету поезије откривамо различите гласове, спуштамо се у нутрине бића, крећемо се лирском линијом егзалтације, пловимо простором лако променљивим, на граници нестајања хватамо конце настајања чудесних светова, читајући трагове лирског Ја, тражимо и делић свог бића, срећни што га проналазимо у мноштву путања, својеврсном лавиринту душе, у коме тражимо одговоре на питања, која нам не нуди стварност. Различита скала осећања, сензације које се рађају у нашем додиру са светом, лирском линијом вођене, чине да преиспитујемо себе, свој однос према свету, у сталној запитаности на граници између понуђених одговора, и нашег трагања за њима. ,,Пелудна тишина“, збирка поезије Верице Тадић, говори о песникињи, која осећа и трага за суштином лирског израза, и у елиптичној језичкој форми, у стиховима осенченим дубоком медитативношћу, прозире иза света појавног, гради и открива нам путеве спознаје лако, сигурно, једноставно, и саопштава их јасно, иако заоденуте у фигуративни и метафоричкислој. Крећући се тим лирским путевима, на таласима пречишћене емоције, рафинираног осећаја за реч, минималистичког погледа, улазимо упростор сложених релација, у коме налазимо мудре сентенце, сажете приче са поуком, са доминантном поентом у епилогу. Ствара се свет у коме је присутна чиста лирска емоција, преплављена особеним доживљајем света, али увек са наглашеним медитативнофилозофским контекстом. При том, не можемо, а да се не отмемо утиску да ослушкујемо речи из прозира тајне, сновиђења, сложених путовања у пределе изван појавног, у простор метафизичког доживљаја, а добијамо збир одговора на мноштво есенцијалних и егзистенцијалних питања човека и света у коме живи и који покушава да одгонетне. Истовремено, све су то речи, које треба осетити, да би их и разумели. Заиста је био ванредан доживљај дотаћи прах тишине, што тако топло и смислено говори, чути глас додира суштаства лирског Бића, располућеног у вечитој борби унутар Ја, које осећа и мисли. Мото збирке песама, цитат Ота Лудвига, говори о човеку као мери универзалног, есенцији божанског принципа. Човек је мера космичких закона, јер ако човек у себи не носи принцип универзалних, космичких закона, узалудна су његова настојања да их открије у свету око себе. Истовремено је то етички и естетички регулатив кога се Верица Тадић држи, не само у овој збирци песама. Четири циклуса збирке равнотежу граде у упорном настојању лирског субјекта да открије тајну лирског догађаја,пукотину између нестајања и настајања, прах тишине која тако звучно говори. Истовремено чујемо је као ехо зреле емоције, глас који открива запретену тајну, и читамо је као покушај понирања у унутрашњи свет у коме читав космос почива. Тренутак у поезији кад силина,,речи неречени“ изађе као бујица личног доживљаја света, отварања лирског Ја,о чему је некад лирски искрено певала Десанка Максимовић, призива тренутак уласка у просторове збирке песама. Координате света у који улазимо, нама читаоцима део су путовања и откривања, тихо уточиште у коме и сами тражимо, питамо се, осећамо и патимо, проналазимо делиће себе у узвишеној илузији, пратећи ,,каталог игара“ у јединственој лирској путањи. Тако и сами оживљавајући тајну, учествујемо у општем, препознатљивом доживљају, који сведочи о величини и снази поезије. ,,Архипелаг интиме“, ,,Про(мене) об(лика)“, ,,Каталог игара“ и ,,Насмејане скице“- четири су лирска тока, која чине јединство лирског доживљаја, уз осцилирање по оштрици промене лирске скале. У том кретању хватамо у ходу по разуђеним, плутајућим острвима тајну душе, чекамо тренутак у коме обриси постају облици, промене доносе ненадану радост, али и опасност игре, у којој делом се огледа и уметност, игре у којој нестајемо и настајемо препорођени, али и даље суочени са тајном људског лица и човека, устрептали у јединственим тренуцима оглашавања љубави као категорије вечности. Циклус ,,Архипелаг интиме“ сведочи о унутрашњој борби лирског субјекта, преображају, и формирању личног и поетичког уточишта. У фантастичком подтексту, из борбе лирски субјекат излази као из опне, постајући жртва, у обнављајућем и самообнављајућем процесу, у трагању за истином, тражећи склониште скромно, а лепо, у коме снага песме и љубави, чини градитељску и уметничку лепоту недодирљивом. Тренуци сусрета и додира у том свету рефлектују се у сну загрљених прстију, у просторуслике егзотичног цвета, у симболици преплетености душа. Оживљавање Итаке као места повратка, у именовању античког хронотопа, говори о снази преображаја, којим започиње овај лирски циклус. Формирање лирског простора у коме мир настаје као последица преображаја, у слици типских асоцијација, потврђује интензитет трагања и осећања, која се чувају. С друге стране, на поетичком плану, функционалност стваралачког импулса, чита се у микроструктури значењског плана. Худа игра, весела забава, каткад судбински задата борба са светом, који није прихватљив, јер је изневерио првотну слику, борба је да се сачува свет као непоновљива креација божанске благодарности, и његова моћ да креира сличне светове у сталној опасности од стооког и свевидећег Зла. Креирани светови изражавају се у различитим облицима, било у херојском тону или патосу античке трагедије, трубадурског заноса, романтичарске егзалтираности, модернистичке луцидности, туге због раслојавања савремене уметности, у игри/борби за светлу страну света и уметности, која губи смисао и сврху у постојећем поретку ствари. Тако игра добија облике пређеног пута, постаје уметнички израз, и сведочанство. У преиспитивању лирских путања, у преображајима и променама,из богатог спектра игара, до скица које откривају загонетку човека и обзнањују љубав као вредност, која стоји насупрот вечности, неосетно се прелива, лирска плима из циклуса у циклус ове збирке песама. У песми ,,Црнокљуна јата“ фолклорна основа крије се у метафори погледа, урокљивост у еманацији Зла, које прети, у потрази за тајном, власништвом лирског субјекта. Та борба са Злом, и унутрашња борба, резултирају људским болом лирског субјекта, као отпором несувислој мржњи. Мржња има разарајућу моћ, и као облик Зла, тако често угрожава постојање чистих људских бића, која тражену тајну скривају у сузи. Суза је последица бола због људског зла, потребе да количином мржње разарају светлосну и благородну страну људског бића. У вечној и вечно живој борби Добра и Зла, као у свету бајке, жртвом се чува светли и чисти пут људског бића. Лирски субјекат као митско биће, једе свој пут, и обнавља се у том процесу самоуништавања, нудећи се као жртва разјапљеним чељустима еманирајућег Зла. Чиста суза људског бола, вечна је тајна и непознаница рушитељима светлог људског бића. У сталној борби и преображајима лирски субјекат, Игра траје, лирски субјекат је у опасности, на нишану, и у тренутку док страда, игра, при чему се остварује и једна од поетичких функција уметности. Иако је страдање узалудно, истина ће у будућности потврдити исход игре.


Контраст између поља и ловаца на једној, и на другој страни гоњеног лирског субјекта, преноси се у дихотомију црно-беле боје, при чему се таквим стварањем контраста прави евидентна разлика између једних и других. Тај ,,БЕЛИ потез“, део је неминовности шаховске игре у којој је лирски субјекат већ жртвован. Међутим, избор ,,БЕЛОГ потеза“ морални и људски императив је лирског субјекта. Узалудна је славодобитна победа ловаца-гонича, и мучење лирског субјекта, светлост истине награда је лирском субјекту за страдање. Борба за истину кристалише се као једина вредност , и жртвовање је део те борбе. Добровољно заточеништво лирског субјекта у симболичком простору говори о поетичкој функционалности и вредности песме. Песма је божански дар, у простору у коме су ,,јутра слепа“, и ,,падају у несвест сати“, лирски субјекат у експресији личног доживљаја довољан је судионик сам себи. Уосталом, опасно је боравити у простору настајања песме и слушати је, опаснија је од песме сирена у ,,Одисеји“. Преданост песми уништава ствараоца, тако да лирски субјекат, на крају, у чину стварања изгара, чак и поништава своје постојање. Ова песма истовремено је и експликација поетичких ставова песника, и говори о потреби укључивања ауторске поетике у стихове. У лирском кретању путањом прображаја, тече и дијалог са прошлошћу. И немили догађаји и лоше године, радосно су дочекани од стране лирског субјекта. Присутна је стална потреба за грађењем уточишта или заклона, и није битно како то склониште изгледа. Важно је постојање склада и хармоније, заједништва у једноставности природе. У филозофски интонираном епилогу, мудрост сентенце открива богатство употребе језичког израза. Сведеност форме, огољеност стиха, али слојевитост значења и поруке одликује песму ,,Трагови и сенке“. Позив, искрен, хуман, преноси поруку песникиње- рошав образ градитеља и блиставе куле потамни. Због тога уточиште које градимо не мора бити сјајни дворац. Показује се да у том дијалогу с прошлошћу стално преиспитујемо како ћемо даље градити свој живот. А сентенца у поенти, гномастички вреднује и на општем плану, однос човека и света. У песми ,,Ружичасти плес“ метонимијска замена љубавног плеса прстију сном уз примесе сигнификације карактеристичне за хаику стих, говори о слојевитом семантичком слоју у избрушеној језичкој форми, док поента зрачи новим отварањем стиха – откриће се назире у лепоти егзотичног цвета, где се сан и љубав спајају у нову загонетку. Непоновљивост тренутка љубавног сусрета осликава стих: ,,У осмеху сунча нам се сусрет.“ Отвореност сусрета у светлости осмеха, преображава и простор лирског дешавања, мењају се у лебдећој перспективи врела лета и дуге зиме, у калеидоскопу времена фантастичка шифра гради своје светове. Богатство љубавних осећања превазилази временске границе, и откривајући се као звук харфе, и уметнички зов, повезује различите периоде љубави. У простору на граници видљивости и чујности, љубав живи показујући своју светлосну природу, прелазећи и преко границе речи, надрастајући их, отвара се у поетичком кључу у могућност тумачења укључивањем различитих перспектива посматрања. Сагласни су, при том, и медитативни, метафизички и поетички план песме. Лирски субјекат потврђује величину љубави дајући јој категорију вечности, јер и кад време изброји године у реалном поретку ствари, остаје ехо непоновљивости доживљеног. Љубав се негује, чува и брани од насртаја стварности, чак и кад је Итака поуздано уточиште. Бранећи и чувајући љубав градимо себе, и верна Пенелопа оставља лирски запис, предан као њено непоновљиво ткање, најлепши доказ љубави. У циклусу ,,Про(мене) об(лика)“ у сложеном мотивском слоју, наговештава се интенција лирског субјекта да прати и бележи, у варљивом и несталном вакууму, у регистру од појединачног ка општем, лествицу различитих промена. Песма ,,Летњи акварел“ даје двоструку слику, могућа уметничка слика стварности, читљива из лирског записа, али и запис стварности. Јаке боје оживљавају стварност и допуњују ликовну представу, са апокалиптичном назнаком рањеног неба и леша светлости, тако јасном сликом сумрака, који се спушта. Представљено је умирање живота у атмосфери зрелог лета, кад и сликарска кичица, постаје лепљива и тешка, као да се у њој оваплоћује јулска спарна ноћ. И на крају, минимализује се постојање слике као уметничке представе, која завршава платно летњег акварела, као несигурна тачка у живој фабули лета. Видљиво је да се стварност и уметничка представа преплићу, и на моменте та се граница потире. Тражење истине у песми ,,Пелудна тишина“, по којој и збирка песама, носи име, говори о поетичкој основи и науму лирског субјекта. И у првом циклусу, лирски субјекат жртвује се за истину, жртвовање је саставни део борбе за истину. Међутим, контрастирана истини је лаж, која чека као могући изазов и наговештава борбу, са несигурним исходом, јер било каквог сведочанства о предстању ствари нема. Чежња за загрљајем, и слободом, коју загрљај нуди, позадина је мотиву растанка, који је описан у стиху: ,,У делтама руку растанци се мресте.“ Присутни мотив смрти подцртава сложеност збивања, која се преплићу у мотивским импулсима, и дејствује као лајтмотив. Неопходност блискости и топлине у дугом путовању кроз простор и време говори о изгубљеним вредностима света у коме живи човек савремене цивилизације. Столетни грех окива планету, снегови и пролећа не носе исти мирис. Снага молитве мења натоложене последице греха човечанства. Нада лирског субјекта сажела се у благослов молитве, која може да промени све. У блиској прошлости, не тако давно, човек је изгубио квалификативе, који су га одређивали као људско биће. Потонуо је на мочварно дно, метафорички се шири асоцијативно поље негативног дејства човековог посрнућа. И сад, све се враћа, видљиво као у песми ,,Бумеранг“. Човекова побуна против Бога не може се посматрати другачије, него као охолост и жеља за нарушавањм хармоније и устројства света, у потпуном расколу са хришћанским принципима и Божијим законима. Апострофирањем библијске ситуације, наговештава се да за почињени грех, следује казна, јер: ,, На ГОСПОДА Ко руку подигне, први страда“. Милост Божија превелика је, и Бог не кажњава човека лако, али човек не извлачи поуке из свог живота, и исте грешке стално понавља, а највећа грешка човека је превелика сујета. И тај грех га урања у још веће грешке и грехове, који су се толико наталожили да су изменили природу човека, особине годишњих доба, осећај протицања времена и постојања у простору.


У песми,, Историја вина“, на врло интересантан начин описано је како туђа патња неком доноси радост и усхићење, и не можемо да се отмемо утиску благе ироније због таквог сазнања, јасног хуманистима попут песникиње Верице Тадић. Једна од кључних вредности ове поезије је њена дубоко хуманистичка основа, која нас прене и освести, упозори и поучи, ко смо и на ком смо путу залутали. Настанак вина уско је повезан са сузама и патњом грожђа, али пијанство се не осврће на јаву, закључује песникиња. Постоји диспропорција у том односу, чокоти се не присећају пијанства, а тај однос можемо посматрати и у релацијама општих појава. Циклус ,,Каталог игара“ мотив игре рашчлањује на низ мотивских импулса, различитих функција и значења. Тај се мотив чита као симбол улоге игре и њене моћи, постоји као део стварности у којој живимо и коју не примећујемо. Живимо резултате игре, коју не схватамо, као ни то да смо, врло често, средство игре, у метафоричком смислу значења. Не препознајемо ни ,,лицемерну рукавицу“, то волшебно средство игре, које лице у наличје претвара. Чаробњачке моћи игре чине да не уочимо све опасности, видљиве и невидљиве. Превара се слути у самој назнаци игре, јер стварност посматрамо из перспективе, коју нам нуде. Мотив празнине утискује се у метафизички подтекст у песми ,,Слепи путник“. Врло сликовито представља се мотив везујући се за митску основу приче о Сизифу. Песникиња говори о присуству празнине у људском животу, и при том је именује семантички богатом синтагмом ,,слепи путник“, инсинуирајући њено подло присуство. На тај начин описана празнина, разлог је Боговима за осмишљавање нових игара са човеком. Песникиња урања и у описе психолошких профила људи, као у песми ,,Кукавица“ . Видљива је семантичка основа басне, метафорички се отвара контрастирање храбрости и кукавичлука. Само кукавице присвајају оно што њима не припада, оглашавају се у ,,глуво доба“, кад остали људи нису будни, јер тако нечасно стичу жељену предност, бирају разбојнички пут до победе и успеха, без икаквих моралних ограничења. Једино што их може зауставити је светлост јасног дана, која их натера да траже заклон, али само да би се спремили за нове подлости. Смењивање дана и ноћи представљено је као смењивање храбрости и кукавичлука. Моћ пламена/ватре у симболици игре показује разорну енергију уништавања. Варница пламена има способност да и хоризонт прогута, и да на путу поништи постојање било каквог облика живота. Уочавамо постојање елемената игре, који носе опасност. У песми ,,Облаци“ сједињавање гугутки с бескрајем и плаветнилом неба, показује њихову одлучну опредељеност за борбу са страшним громовима и њихово жртвовање. Земља се облива пљуском кише и препорођена, чиста и невина, обнавља се. Смисао игре/жртвовања подразумева обнављање живота у свим облицима. Запажамо да су то облици вековних игара, записаних у праискону, и постоје као неминовност и готовост дешавања. Њихова жртва у митолошком кључу спасава живот и земљу, обнављају се препорођени, рађајући прах вечности, везујући небо и земљу у јединствен круг узрока и последице. Способност грађења илузија још једна је игра у богатом спектру описаних игара. Снага илузионизма гради и опчињава и светачку побожност, доводи до величања и идолопоклонства, али крај илузија у блату, показује епилог сваке варке, опсене, која се гради. Даровани и заслужени трнов венац, распадање и труљење, последица су сваког упорног грађења илузија. И на крају, смрт као последња у овом разноврсном каталогу игара. Највећа је мистерија та знана игра, како је песникиња одређује,,мала тачка на упитнику цивилизације“. Сваки облик живота носи у себи безброј отисака смрти, и нико не може ни да претпостави колико смрти садржи будућност. Ова игра посматра се и на језичком плану, објашњава се у пољу текста, и може се посматрати као однос површинске и дубинске структуре. Циклус ,,Насмејане скице“ открива људско лице као загонетку, коју треба одгонетнути и мотив вечне, ванвременске љубави, присутан у миту о две половине, које се траже. Зуби као војници чувају улазак у тајновито подручје људског лица. Врло интензивно језички слој у форми лапидарности, чува обрисе елиптичних форми усменог изражавања, народне књижевности, тако брижљиво заоденуте у рухо сентенциозности, филозофске промишљености, и посве савременог, личног, препознатљивог израза, карактеристичног за књижевно дело Верице Тадић. Очи су као живи извориогледала, у сликовитој представи, која може да се чита и као ликовни израз, толико се реч и слика стапају у јединствен доживљај. Светлост и боје као сензације спољног света пониру, вођени једним другим процесом у невидљиве, нејасне и непрозирне дубине, и постају слике, јасне и уобличене, да би одлепршале као птице, брзином погледа. Ова песма из циклуса говори о томе колико сензација, процеса, мисли региструје поглед, и не можемо да не осетимо и да не закључимо како читав један свет у погледу борави. Паралела између усана и црвених макова доноси алузије на опојност и занос пољубаца, који чувају у себи природу и законе васељене. Песма васељене, оживљена у пољупцима, показује прелазак обичних тренутака пролазности у вечност. Издваја се полако мотив љубави, који у епилогу циклуса, добија посебно значење. Коса је представљена као симбол слободе, лета у бескрај и сталног преображаја. Уши чувају звук уметности, обзнањују је. Узалудна је и песма и птица, и људи, и Орфејева лира, уколико уши не чују тај звук. И говор ако се не чује, ако остане заточен у тамници нечујности, нема уметности. Страдања трају док се жубор гласа у реченице не преточи, и док не настане уметничка творевина, тако да овај циклус, осим загонетке људског лица, открива и поетичке ставове песникиње. Проналажењем две истоветне половине, које се траже, завршава овај циклус, и збирку песама апострофирајући посебност вечне љубави. Анђеоска, ванвременска љубав, сведочиће о хармонији и равнотежи света.

_________________________ 1 Верица Тадић: ,,Пелудна тишина“, Пожега, ,,Свитак“, 2001. г., стр. 8 2 Исто, стр. 9 3 Исто 4 Верица Тадић: ,,Пелудна тишина“, Пожега, ,,Свитак“, 2001. г., стр. 15 5 Исто, стр. 25 6 Верица Тадић, ,,Пелудна тишина“, Пожега, ,,Свитак“, 2001. г., стр. 29 7 Верица Тадић, ,,Пелудна тишина“, Пожега, ,,Свитак“, 2001. г., стр. 43


SAMOREFERENTNA Jelena Dimitrijević

Ja sam tvoja rečenica. Znam da me ne prepoznaješ. Promenila sam se jer sam puno putovala, od usta do usta. Sve do juče sam bila u prošlom vremenu. Sutra ću možda biti u budućem. Sad sam u prolazu. Pogledaj šta su tuđi jezici napravili od mene. Ne, niko nije čitao dnevnik u kom si me napisao. Veruj mi na reč. Kunem ti se svakom rečju koja je ikada bila u meni, da me je savim slučajno u usta stavio jedan Francuz. Da si me čuo, ne bi nikad ni posumnjao da sam tvoja. Čuo me je jedan turista iz Kine koji je razumeo francuski i zapisao me na papiru, kineskim ideogramima. Slučaj je hteo da mu papir ispadne i padne šaka jednom Japancu koji čak ni ne govori kineski, ali pošto ti ideogrami znače isto i na japanskom on me je pročitao kao da sam oduvek bila japanska. Njemu sam se dopala pa me je pretvorio u grafit na zidu jedne oronule napuštene kuće na periferiji Pariza. Bila sam na engleskom i crvene boje. Još uvek sam tamo, iako sam i ovde. Neću ti reći gde sam još trenutno. Tamo me je prvi video jedan Španac. Nije razumeo ni reč u meni, ali je uživao klizeći pogledom po oblinama mojih slova. Odtad su me mnogi ljudi trpali u usta. Svako mi je dodavao reč ili ih uzimao kako mu je volja sve dok mi se potpuno nije promenio smisao. Na kraju me je tvoja poznanica čula na pijaci i napisala u pismu tebi. Nije svesna ni da je to rečenica koju je čula na pijaci, a kamoli da ti vraća tvoju rečenicu, iz sada već uništenog dnevnika. Ona je ubeđena da me je sama smislila i ni ne sluti da sam na njen papir došla putem uha, a ne misaonog toka. Kako se osećaš sad kad uviđaš da sam vaskrsla iz tuđih usta? Zar se ne plašiš da ću ti se osvetiti što si me uništio? Ti misliš da postojim samo ako me napišeš kad ti padnem na pamet, a ne zapitaš se da ti možda postojiš samo dok me pišeš? Kako znaš da nisi prestao da postojiš kad si me uništio i nastavio da postojiš u drugom svetu i da se nisi vratio u ovaj svet kad i ja? Po čemu bi video razliku u ta dva sveta da nije mene? Nikad se nisi pitao šta se sa mnom desilo nakon što si me napisao. Nimalo te nije bilo briga što nijedna reč ni stvar koju si stavio u mene nije postala stvar(na)! Uprkos svemu, kad smo se već ponovo sreli, daću ti još jednu šansu. Ali, pazi! Ovo ti je poslednja. Pogledaj me. Izgovori me. Oseti svako moje slovo na svom jeziku. Oseti moju melodiju. Pretvori me u pesmu.


Dok postoji život, postoji i nada -Teorija svega” Julija Nikolić Naučno gledano Teorija svega je teorija koja bi obuhvatila sve osnovne sile u prirodi (gravitaciju, elektromagnetizam, jaku i slabu nuklearnu silu) u jednoj jednačini. Koja je to sila koja će ujediniti sve ostale sile? Fizičari veruju da bi ta sila predstavljala „Teoriju svega”, odnosno „Boga lično”. Nisam naučnik, ali Stiven Hoking me je inspirisao da tražim samospoznaju na njegovom nivou. Nikada nije prestao da doprinosi, živi i bori se. Bio je sposoban da posmatra stvari izvan okvira i da se skoncentriše na stvari koje su za veće dobro. Svoju svest držao je na visokom nivou, nivou postojanja izvan mogućeg. Njegov humor je bila prednost u svemu. Delio je svoj entuzijazam i uzbudjenje i rekao: „Zapamtite da uvek gledate prema zvezdama, a ne prema svojim stopalima. Pokušajte razumeti ono što vidite i uzroke postojanja svemira. Budite znatiželjni i koliko god se život činio teškim, uvek postoji nešto što možete uraditi i uspeti u tome. Važno je ne odustati”.

Možda ste neko ko je gledao film “Teorija svega” i želeo bi da diskutuje šta ga je to inspirisalo.Takođe se pitam, ako ima ljudi koji ga nisu gledali, da li bi ih ovaj tekst inspirisao da ga pogledaju. Većina zna za život i delo Stivena Hokinga. Toliko inspiracije ima u ovom filmu. Priča o mladom, sjajnom naučniku Stivenu Hokingu koji otkriva da boluje od progresivne bolesti, dok je jos na univerzitetu.Strašna priroda bolesti je u tome da gubi kontrolu nad svojim sposobnostima hodanja, pokreta i govora, prikazana je kao značajan momenat u filmu. Još značajnije od toga prikazana je Hokingova zelja, ne samo da prevaziđe prepreke, nego i da ih ne smatra smetnjom u životu. Film prikazuje značaj osećaja svrhe u životu i ljubav. Očigledan je prikaz da postoji veća svrha Stivenovog života od samog njegovog stanja. Bolest za njega predstavlja prepreku sa kojom on treba da se suoči, ali nikada ne odustaje od svojh snova, posla, ambicija i cilja. Cilj mu je bio da pronađe jednostavnu jednačinu koja objašnjava sve-početak univerzuma, naše postojanje i naš svet. Osećaj svrhe imamo kada idemo ka našim ciljevima, ali sa druge strane to je relacija nas, našeg osećaja za vrednost, onoga šta je bitno u životu, i povezanosti nas sa nečim na višem nivou. On i Džejn su imali nesuglasice u vezi hrišćanstva. Stiven je kao ateista imao osećaj da se vera u Boga kosi sa naučnim uverenjima. Zapravo bio je okružen religioznim ljudima koji su mu pomogli u životu. Vođen je višom silom od samog sebe. Tražio je odgovor na suštinu života i zašto postojimo mi i Univerzum. Slično je pitanje religije - zašto postojimo? Pitam se da li bi Stiven postigao sve da nije imao osećaj pripadnosti i osećaj svoje svrhe? Bio je srećan u svom životu zato što je našao svrhu, osećao je posvećenost nečemu i hteo je da ostavi trag. Nije slučajnost da se oženio ženom koja je suprotnost njemu, ne samo religiozna već i umetnik. Prepoznao je religiju sa naučne tačke gledišta. Govori o Božijem umu, kao o nečemu što možemo da otkrijemo kroz „Teoriju svega“.Bog postoji u njegovim istraživanjima. Film me je naveo da razmišljam o nauci na drugačiji način. I kasnije čitanje o Hokingu navelo me je da se zapitam, da li nauka može da objasni stvari o našem postojanju? Zašto postojimo? Koja je naša svrha? Gde je sve počelo? To su pitanja koja nas sve zanimaju ali retko ko želi da se osvrne na nauku da bi pronašao odgovore. Veliki pokretač za Stivenova dela bila je ljubav. Verujem u moć ljubavi i smatram da može da nas ispuni i promeni nam tok života. Ljubav je pomogla Stivenu da nastavi u teškim vremenima, posebno posle dijanoze bolesti kada je hteo da odustane i terao ljude od sebe. Na sreću, Džejn mu nije to dopustila. Rečeno mu je da će živeti još 2 godine i da svoje misli neće moći da podeli sa drugima. Džejn mu je pružila ljubav i brigu. Malo ko bi to uradio u takvim okolnostima. Brinuti tako nesebično o nekome i staviti tuđe potrebe isped svojih za mnoge je nezamislivo. Bez Džejn i ljubavi oko sebe, radosti koju su mu pružila deca, da li bi Stiven smogao snage da nastavi dalje i postigne toliki uspeh? Da li su mu osećaji da ima svrhu i ljubav u njegovom životu pomogli da zanemari predviđanja doktora i proživi još decenije? Stiven Hoking je živeo svoj život u poštovanju čovečanstva, nauke o našem postojanju i nastanku Univerzuma. Оsećaj svrhе je našao u svom okruženju i drugim ljudima. Verovao je da smo sposobni za neverovatne stvari i da svi imamo potencijal. Njegov pogled na život je filozofija sama za sebe: „Svi smo različiti, ali delimo isti ljudski duh. Imamo sposobnost da kreiramo. Kreativnost može da poprimi različite oblike, od fizičkih postignuća do teorijske fizike. Koliko god život loše izgledao uvek postoji nešto što možete da uradite i uspećete u tome. Dok postoji život, postoji i nada.”


FOTOGRAFSKA MAGIJA

BOJANE DURMAN USAMLJENO Na vetru stojim Hladnoća reže moje lice Osećam se bespomoćno Sama Bez druga Bez kuma I bez ljubavi Lebdim u mislima Nadam se da bolje je tu Ali nije Bolje se skrilo od mene Poput ostalih prolaznika Ljudi koji su prošli kroz moj život Negde su se skrili Gde im je bolje bez mene Otišli su Ja sam ostala na vetru Na promaji Sama Osećam se bespomoćno Ulice me ne vode nigde Bez smera su Ja bez cilja Gori mi duša u požaru misli Stojim sama Usamljena na vetru Na toploti Na hladnoći Sama Ali stojim Još uvek

STRANCI Novim brodom plovim. Nisam više tvoja. Odavno. Stajala sam na kaldrmi Dorćola. Moj Dorćol me je razumeo. Najbolje od svih. Ti si samo govorio da me razumeš. Ali daleko smo bili. Po svim tačkama. Po mislima. Nikada nismo bili jedno. Možda smo to hteli. Na silu. Na mojoj livadi. Na mojoj stazi. Ali nikada bili nismo. I žao mi je. Ostaćemo ovako daleki. Ovako hladni. Prema nama. Prema mojoj pesmi. Pisanoj za Te. Ostaćemo ono što najbolje umemo. Ostaćemo stranci. To smo oduvek bili.


objektivom u crno beli svet POEZIJA BOJANE DURMAN

Poezija: Bojana Durman Foto: Bojana Durman

STVARNO Metiju Sa prvim danom Sa prvim zrakom Sunca Ugledala sam te U holu hotela U holu sopstvenih misli Bio si moj Bio si mi tako blizu Po prvi put Neko je stvarno bio sa mnom Išli smo gde su nas nosile noge Hodali smo lakim koracima Ka sreći Ka Starom gradu Bili smo jedno Bili smo ono što sam snila dugo U mladosti ranoj U danima prošlim Bio si tu Stvarno Samo za mene


VEROVALA SAM M. P. Verovala sam Tebi Kao duši svojoj Mislila sam da to jesi Nadanja se u laž pretvoriše Ti si otišao Poput svih Poput dana i noći A znao si da mnogo boli Bar sam verovala rečima tvojim Zagrljajima nežnim Mekim poput oblaka Očima svetlim Očima mojim Ali dan je bio svetliji Dan je bio jasniji Sklonio je osmeh s mog lica Ti si tada otišao Nepovratno U daljine Što dalje od mene Od moje iskrenosti Laž ti je draža Jer boli te istina Jer večno si sam Sa sobom!

ŽELIŠ LI Metiju Želiš li doći u moje pesme? Želiš li biti deo mojih htenja? Deo ritma srca, deo uzdaha. Ako ne želiš, idi! Laži sam se naslušala. Laži sam osetila. Želim biti deo života, istine. Bez boli, bez tuge. Želiš li biti moje Sunce? Melem na bolne rane prošlosti. Ako ne želiš, idi! Što dalje, što brže. Jer laž imam. Jer istinu trebam.

Bojana Durman


Priče sa margine - Dom je tamo gde spavaš do podne

Aleksandar Gvozdenović Prohladan martovski dan. Bilo mi je dosta svega, i neprospavanih noći i mamurluka i bezimenih ljudi. Lutao sam gradom bez cilja puštajući nogama da same biraju staze. Jedina ideja mi je bila da pokušam da pobedim sebe, izdržim i celi dan ostanem trezan. To mi nije uspelo nijednom za skoro pet godina koliko sam beskućnik. Nijednom, a pokušavao sam. Hodajući, pravio sam planove kao da je sve u redu, kao da sam pet godina bio na nekom putovanju i da je samo pitanje trenutka kada ću se vratiti. Skoro da sam ubedio sebe kako je sve savršeno, kako ne vidim poslednju borbu ovih mojih starih iznošenih cipela. Sve je bilo nekako vedro, drugačije. Pevušio sam neke drage pesme. Činilo mi se... A onda je došlo veče. Nekoliko puta sam već pokušavao sličnu borbu i svaki put bih poklekao. Gubitnički bih tada poslednji dinar menjao za jeftinu bocu rakije pa se jednostavno rešavao drhtavica i loših misli. Onda bih sledećeg jutra posramljen tonuo u još veće dubine. Neću valjda opet da učinim isto? U inat svojim porazima poslednju sitninu pretvaram u nekoliko bajatih pogačica ne ostavljajući alkoholnim krizama mesta za manevar. Ali, uporan hladan znoj više nisam mogao da ignorišem. Puls je radio kao lud. Na mahove, kao da sam srce držao u rukama. Rekao sam sebi da moram da izdržim iako je telo zavisnika govorilo drugačije. Kao da sam lebdeo. Ne znam kako me je onaj motorista na Bulevaru promašio i kako sam stigao do Gradske bolnice. Ljudi iz obezbeđenja su me ispratili do odeljenja hitnog prijema. Pokušavao sam da ostanem pribran razmišljajući o bilo čemu drugom osim o realnosti čekaonice u kojoj su ljudi spuštenih pogleda očekivali pomoć. U jednom trenutku pao sam na pod srušivši se sa stolice. Tresao sam se celim bićem, sav u grču i znoju. Nisam znao gde sam. Ljudi u mantilima su skočili da me obuzdaju. Samouvereni doktor čije reči jedva dolaze do mene govori ostalima šta da rade, šarene plastične stolice, ljudi u neverici, slike se vrte kao na ringišpilu... Došao sam sebi u jednoj malenoj ordinaciji posle par sekundi. Mada, onaj isti doktor kaže da je to bilo posle dobrih pola sata i da smo se baš ispričali. Video sam stalak za infuziju pored sebe koji me je dominantno gledao smešeći se, slike doktorovih diploma na zidu, karakteristično belo svetlo... - Jesam li puno spavao doktore? - Nisi ni malo. Ne brini, sve je pod kontrolom - pokušao je da me smiri. - Dobio si lekove za smirenje. Bićeš ti dobro, samo ne smeš više da piješ! - Kako znate za piće? - pravio sam se nevešt. - Pa, ti si mi rekao. Zaćutao sam. - Uostalom, rekao si mi sve - nastavio je da me šokira i nabraja. - Zar je sve stalo u pola sata? - Ne veruješ? Hoćeš li da ti ponovim? - Neka, neka doktore. Imam dosta svojih verzija, ne treba mi još jedna - smeh obojice. Podaci i detalji koje sam mu omamljen saopštio, kao da su negde u podsvesti spavali i čekali svoj trenutak. Ne kajem se. - Nego, doktore, ja nemam zdravstvenu knjižicu. - Pa, nemam ni ja diplomu psihoterapeuta. - Bogami, dobro vam ide... - I, šta sam još istrtljao? - ne izdržah. - Neću da ti kažem... - Aleksandre, ja odlazim sad, sestrama sam rekao da ćeš ostati preko noći u susednoj ordinaciji. Probudiće te dežurna sestra oko šest. Naspavaj se i od sutra kreni u nešto novo. - Doktore, kako ja da vam se odužim? - upitao sam dragog čoveka. - Samo se vrati kući. Bez doma nema slobode. Pusti te tvoje skrivene ulaze i parkove. Prevazišao si to. Eto, pošalji mi neku sliku sa letovanja. Toliko si mi o moru i dremanju na stenama ispričao da... - širok osmeh. - Prekinite doktore, molim vas. Vidim ja da vi o meni mnogo više znate nego ja sam. Još mi se i rugate sa tim morem... Nasmejao se i pružio ruku. Pozdravih ga pogledom. Nije mi mnogo trebalo da se prepustim snu. Ambulantni krevet mi je te noći bio kao onaj u najskupljem hotelu. Ipak, nisam smeo da se opustim do kraja pa sam reagovao na svaki šum. Bože, ne bih se budio sutra do podne, pomislih. Polako, počelo je da me pobeđuje razmišljanje o kući, majci, sestri... Probudio sam se, otprilike, baš u vreme kad je trebalo. Sestra koja je ušla kroz par minuta zatekla me je na nogama. - Dobro jutro Aleksandre - čuo se prijatan ženski glas. - Dobro jutro. Izvinite ako nešto... - Sve je u redu, doktor mi je sve rekao. - Bez brige, odlazim ja svoji putem. Hvala vam na svemu. - Sačekajte, doktor je ostavio nešto za vas. Žena u belom pružila mi je jednu kesu u kojoj su bili sendvič i nekoliko čokoladica. Zahvalio sam se još jednom sestri kojoj, očigledno, nisam morao ništa da objašnjavam. Prijatan novi dan. Ljudi žure na posao u susret prvoj smeni. Navijam za to da svi stignu na vreme... Preispitujem sebe i protekli dan. Uzbrdo uz Batutovu ulicu pa pravac do mog Hajduka i betonskih tribina... Prošle su tri godine. Gradska bolnica je još uvek na svom mestu, kao i moj Hajduk i sve one ulice. A ipak, toliko se toga promenilo. Hvala doktoru, onom divnom čoveku koji je osvetlao obraz veri u ljude i dokazao da se Hipokratova zakletva ne uči, već oseća. Nisam te, pardon, nisam Vas izneverio dragi prijatelju. I da, kada bi malo zbili one vaše diplome, sigurno bi se pronašlo mesto za još jednu, onu koju bih vam ja dodelio. Do tada, šaljem onu sliku sa letovanja.


NEPOZNATO IVAN LIKAR U parku, u centru grada, uzdizao se veličanstveni spomenik Staljinu. Ogromni supermarketi su gospodarili gradom, dok je se iz daljine čuo šum talasa. Sve je to bilo neobjašnjivo, kao i ovaj put koji me ovde doveo. Na ulazu u megamarkete bila je obavezna Staljinova slika. Pojavio sam se na stepeništu muzeja, bez uspomena. Kao i mnogo puta pre toga, iznenada sam zakoračio u postojanje. Staljinov pogled uperen u daljine sa jedne fotografije mi je privukao pažnju. „Zar sam samo ja došao?“, upitao sam kustoskinju, koja se iz nekog razloga naljutila kad me je videla. „Nadamo se da će doći još neko, mada je to neizvesno“, odgovorila mi je preko volje. „Ne možemo još dugo da čekamo.“ Trebalo je da se održi promocija knjige o Staljinovom doprinosu izgradnji velikog broja muzeja u gradu. I zaista, bilo je mnogo velelepnih muzeja, sa zastavom zemlje ispred njih. Ja sam znao da je Staljin bio genijalni državnik, koji je najzaslužniji za pobedu nad fašizmom u Drugom svetskom ratu. Sada sam se uverio da je bio i ljubitelj muzeja. Nisam se usudio da se podbrojnije raspitujem. Zemlja u kojoj boravim mi je strana, kao i moj prethodni život. Iznenadio sam promeni svetla, zatamnjenju, kao pred nastupajuću pozorišnu predstavu. Staljinova bronzana bista sada je stajala u uglu, posmatrajući me. Ničemu se ne treba čuditi, ni besmislenom, ni svakodnevnom. „Sad bi trebalo da krenemo. Predstavljanje knjige će se održati, samo ne ovde. Kolege će nam se pridružiti naknadno“, rekla je kustoskinja, ali to što je rekla bilo je izgovoreno iz zasede. Nisam pokazao iznenađenje. Sve se odvijalo kao u nekom snu. Uznemiruje nas ćutanje, ili neki prizor, naizgled običan. Na primer, sve kasirke su potpuno identične, znam da to nisam uobrazio. Sasvim neočekivano, čujemo od njih reči kustoskinja ili slavnih umetnica, izgovorene u drugim situacijama. Silazili smo niz bemisleno dugo stepenište muzeja, nastavljajući se na misli, a kustokinja se smešila zagonetno. „Hteli ste da budete avanturista.“ „Poseta muzeju teško da se može nazvati avanturizmom”, odgovorio sam joj, ne pitajući je odakle ona zna za to. Nije ništa rekla i pomislio sam da sam je uvredio. Ćutanje se nastavljalo. Otkud taj osećaj da me posmatraju? Besmrtne oči. I čemu uopšte ovaj put? Ko sam ja? Avanturista koji se probudio u muzeju? Ali to zvuči besmisleno. Kraj je bio neminovan, tako da je i stepenište došlo do kraja, kao da se na taj način stavlja tačka. Otvorili smo vrata i izašli na morsku obalu. Naravno,ovo je bilo neobično. „Shvatila sam da ne vredi čekati. Niko neće doći. A i vi ste došli samo zato što niste imali izbora.“ Išao sam za njom, osećajući se uzaludno. Čim se probudimo, već smo neko drugi, sa istorijom, biografijom, sa idejom o stvarnosti koja nije istinita. I zaboravili smo ono što smo želeli. „Počeće predstavljanje knjige. Preuzećete neku ulogu. I to je sve.” Došli smo do mora, seli na stolice. Vladala je tišina. „Sve je neizbežno. I anđeli znaju za neizbežnost.“ Gledao sam u more opčinjeno. Ponavljaju se kasirke i anđeli, u svečanoj sali sveta. Nama preostaje da sve zaboravimo. Zato smo uvek neko drugi. Okrenuo sam se i otišao, a kustoskinja je čekala na nešto. Svaki san je neprikladan i zbunjujući, i primorava nas na bekstvo. Pre ili kasnije to bekstvo će me dovesti do napuštenosti. Grad je živeo izvan doživljaja mora, a more je živelo za sebe, samo sa svojim mitovima. Zbog podeljenosti svega i oskudnosti uspomena postaćemo nemogući. U neprekidnom smo snu koji se menja, ostavljajući nam samo neophodna ili izmišljena sećanja. Moguće je i da nas more odbacuje. Stižemo u treći svet, možda baš zbog toga što smo odbačeni. Postajemo svesni neobičnih građevina. Znam samo da je ispred njih bio Staljin, večan i uznemirujući. U tišini, u nemogućnosti mora, u očekivanju i naslućivanju svetlosti. Napuštena železnička stanica? Šta sve ovo znači? Rešili su da izgrade još jedan muzej? Ali, zar u ovoj pustoši? Zato što je sve izgledalo i kao početak i kao kraj, zato i ne možemo znati šta sve ovo znači. Jednog dana, na putu ostvarenja, sve će verovatno dobiti značenje. Naše lične sudbine su takođe zagonetne. Ne znamo ko smo, odakle dolazimo i kuda idemo. Prošao sam pored Staljinovog spomenika, koji je uvek prikladan. Tama unutrašnjosti je bila zagušljiva, i osetio sam napad panike. Prvo,delovalo je neverovatno da je mrak sveprisutan. Slučajno sam otkrio vrata, koja su najzad popustila i ja sam se našao na stepeništu glavnog gradskog muzeja. Kustoskinja me je pogledala nestrpljivo. „Hteli smo da počnemo bez vas. Ali kolege su bile ljubazne da vas sačekaju.“ Zaprepašćen, nisam imao snage da govorim. „Delujete zbunjeno. Ne znam zašto. Nema razloga da se čudite, sve je to bilo predviđeno. Počećemo uskoro, tako da je najbolje da sednete.“ Bio sam u istom muzeju, na istom stepeništu, ali prostorija u kojoj sam se nalazio se razlikovala. „Pa, prešli smo u svečanu salu“, rekla je kustoskinja, odgovarajući na nepostavljeno pitanje. „Postoje veze između svetova koje vi ne razumete.“ „To ne znači da nismo nemogući. Možda neko želi da budemo nemogući.” Kustoskinja je ćutala. Da li je razmišljala o mojim rečima? Ja sam začuđen, u ovom trenutku. Svaki trenutak me ispunjava sve većim čuđenjem. Stvarnost je neizvesna. Svetlost se ugasila. „Pre nego što počnemo sa predstavljanjem naše knjige o Staljinovom diprinosu izgradnji muzeja u gradu, neizbežno je da se osvrnemo da nešto što nismo uspeli da objasnimo“, govorio je glas iz tame.

Zatim je usledio film. Iste misteriozne građevine, koje su mogle biti stare nekoliko godina, ali i nekoliko milenijuma, sada su bile i na velikom platnu. „Njihova svrha nije jasna“, nastavljao je glas zbunjeno. „Nisu ni muzeji, ni supermarketi u izgradnji, i mi zapravo ne znamo šta predstavljaju. Nadovezuju se na gradske supermarkete, kao da su njihov deo.” Ovo je, dakle, neka šala, i oni se šale sa mnom. „Ali“, protestovao sam, „mnogo je supermarketa u gradu.“ „Činilo se da je sve u redu, dok se nije razotkrilo da iza svega stoji neko ko ne polaže računa vlasti.Ko je s uspehom obmanuo toliko ljudi, nije nam poznato. Postoji pretpostavka da je u pitanju ista neuništiva sila, koja se otela kontroli. Da Staljin ne samo što joj nije mogao da je uništi, premda je pokušao, nego je predstavlja, na izvestan način.“ Pitao sam nije li opasno tako govoriti u ovom društvu koje toliko poštuje ovog državnika. „Staljinov doprinos izgradnji muzeja u gradu je verovatno nesumnjiv, i nesumnjivo koristan za sve“, pokušao sam da smirim situaciju. „Da, on lično je predložio izgradnju većine muzeja, i to je nesporno. Međutim, čini se da i iza toga stoje skrivene sile i namere, koje nisu ni časne, ni plemenite.“ Tek sad sam se začudio. U zemlji u kojoj boravim obožavanje Staljina bilo je sveprisutno, pa su me ove reči zbunile. „Zar sme tako da se govori o velikom državniku?“, upitao sam, čudeći se sopstvenoj hrabrosti. „Ali, molim vas“, čulo se iz mraka, „kod nas vlada demokratija, sloboda mišljenja, zar niste znali? Svako ima pravo na svoje mišljenje.“ Zaćutao sam i čekao. Ono što je ličilo na pretnju, ili je na taj način protumačeno, nestalo je i svetlost se upalila. Rasprava o filmu kao da je bila iznuđena i prisilna. Mučna debata, koja se gubila u pretpostavkama se brzo završila. Prešlo se na predstavljanje knjige o Staljinovom doprinosu izgradnji velikog broja muzeja u gradu i ja sam odahnuo sa olakšanjem. „Ovo je grad muzeja. Pre nekoliko decenija ili vekova sve je počelo. Sa Staljinom taj proces izgradnje se samo ubrzao. Kao što vidite na fotografijama u knjizi, Staljin je lično prisutan na otvaranju mnogih muzeja. Njegova ideja je bila da će na taj način svet biti lepši i bolji. Predlagao je da se, svuda gde je to moguće, i to baš u našem gradu stvori po jedan muzej koji će lepotom i originalnošću razlikovati od sveta koji naginje ravnodušnosti. Bojimo se samo da su i iza najplemenitijih dela krile neshvatljive namere, ne njega lično, ali nekog ko nije naklonjen ljudima.“ Kako sam saznao, predavanje je upriličilo udruženje koje radi na očuvanju kulturnog nasleđa grada. Stalno se govorilo o nekoj sili koja se ne može imenovati, ni obuzdati, a niko nije objasnio o čemu je reč. Hteo sam da pitam kustoskinju čemu tolika tajanstvenost, ali ona je izbegavala moj pogled. Ni njene kolege nisu bile raspoložene za dalju diskusiju. „Pa to bi bilo to“, rekla je kustoskinja. „Samo još da pogledamo neke od fotografija koje se mogu videti i u samoj knjizi.“ Svetlost se opet ugasila, ali ovaj put nije usledilo nikakvo iznenađenje, nikakva pretnja. Samo dobro poznati prizori izgradnje. Iznenađujuće je to što je Staljin, najčešće predstavljen kao okrutni despot, na slikama delovao dobro raspoloženo, čak se i osmehivao. Ponovo smo se nalazili u poznatoj prostoriji, nije bilo misterije ili smo se pretvarali da je nema, nije bilo ni mraka. Ili smo se samo pretvarali da ga nema. „Zahvaljujem vam, drage kolege, na svemu“, rekla je kustoskinja, i to kao da je bila neka vrsta zavese. Pokušao sam da postavim nekoliko pitanja, ali mi je stavljeno do znanja da je predstavljanje knjige završeno. „Kolege nemaju vremena“, branila ih je kustoskinja. Izgubili su se, a nisam ni primetio gde su otišli. Sve je ovo neshvatljivo, kao u snu. Ili u nekom doživljaju koji oponaša san. „Najbrže ćete izaći kroz ova vrata.“ Pokazala mi je vrata koja pre toga nisam ni primetio. Stalne promene okolnosti su me bunile i razdraživale. Svejedno, nisam ništa rekao, poslušno sam otvorio vrata koja su vodila u mrak magacina. U sledećem trenutku, povratak je bio nemoguć, a vrata zaključana. Nije mi preostajalo ništa drugo nego da se krećem napred. Možda su misterije to samo za nas. Izašao sam na svetlost, u bučnu gomilu ljudi. Ovaj put, koji mi je kustoskinja pokazala, vodio je u beskonačno velike supermarkete. Nije bilo izlaza, na nerazumljiv način stvorena je mogućnost povezanosti. Mračni Staljin me je posmatrao podsmešljivo. Njegove fotografije su bile svuda. Bio sam nemoguć i bespomoćan. Ali nekako sam uspeo da izađem, negde daleko izvan grada, da se nađem u pustim poljima. Hodao sam neprekidno, zato što sam želeo da zaboravim. Ako zaspim, znam da ću se probuditi u nekom drugom gradu, koji nije grad muzeja, ali nad kojim vladaju nerazumljive sile. A on je stran, neshvatljiv, misteriozan, taj svet koji nas okružuje, koji nas poziva da ga uzaludno ispitujemo. Naša sloboda je u našem lutanju. Bićemo neko drugi, uvek neko drugi. Slobodni da verujemo da je to što lutamo dovoljno za neki trenutak sreće, u neobjašnjivom svetu.


Југоносталги а Текст: Мирослав Васић Сећање на Југославију је поприлично присутно код грађана бивше Југославије, у позитивном али и негативном сећању. Југоносталгија је друштвена појава у земљама насталих на простору бивше Југославије. Полазити од сопственог искуства и памћења о Југославији није пожељно у историографији, сећање је субјективно када се мисли на индивидуалну особу. „Упркос очигледне провале памћења и његовог појачног истраживања, може се рећи да данас на Балкану недостаје не само морална, него и континуирана историјско-дидактичка, педагошка, медијско-теоријска, музеолошка и естетска дебата као основа стварања негативног сећања“ (Кулић, 2006: 194). Постоји више врста југоносталгија, код југоносталгичара би била жал за социјалном државом – социјализмом, државом у коме нема национализма, за временом где се живело сигурно, нормалним животом. Поред југоносталгичара постоје и критичари који критикују и само постојање Југославије као државне творевине на овим просторима, али исто тако постоје и они који истичу да идеје о југословенству и Југославији нису истрошене. Теме о Југославији су још увек осетљиве, контраверзне, идеје о југословенству су скоро „замрле“ и данас су присутне најчешће у виду југоносталгије. Идеја о југословенству су посебно дошле до изражаја у XIX веку, претеча југословенској идеји је и Илирски покрет. После распада Аустроугарске, дуго деценија нарочито у деловима Војводине, Славоније, Хрватске, Словеније био је жал код појединаца за бољим животним стандардом. Многи носталгичари за Аустроугарску превиђају лоше стране ове више националне државе у коме су само два народа била политичка народа а то су Немци и Мађари, економија је била у кризи још од XIX века, држава која је била подељана на два дела, где је сваки грађанин био грађанин Угарске или Аустрије, није постојало заједничко држављанство, свега три министарства су била заједничка, пореска управа такође није била заједничка, држава је имала при крају и институције које су слабо функционисале у корист обичних грађана, велико класно раслојавање, непотизам и корупција је захватила целокупно друштво, демократски принципии нису важили. Формирањем нове државе Срба, Хрвата и Словенаца, после Првог светског рата, економија је била уништена у источним деловима ново настале државе, инфлација је била присутна, махинације кроз државни буџет финансијским средствима, власти и државних службеника, мања држава -мањи животни простор, слобода кретања органичена на пуно мањи простор него што је била пређашња држава, диктатура од 1929. године, а од 1931. године октроисани устав, цена рада је била пуно мања него што је то било пре у Аустроугарској, што је све у целини наводило појединца да се боље живело у Аустроугарској, него у држави СХС, што се тиче материјалне стране живота. Југославија предратна, између два светска рата није била идеал државе за обичног грађанина, само мали део грађана је имало позитивна сећања на ову државу. После Другог светског рата нова Југославија је имала ново друштвено уређење, социјализам, који је обележио целокупно послератно југословенско друштво. Социјализам је оснажио југословенску идеју, речи Бранта да су млади склонији социјалистичким идејама се потврђује и на примеру Југославије после Другог светског рата. Младост је та која је изнедрила НОБ-у и југословенску револуцију. Онда су ти исти „млади“ деведесетих година постали „демократе“ што баш није исто што је мислио Вилијам Брант када је рекао да сваки честити демократа је у младости био социјалиста. Већина чланова Комунистичке партије Југославије су се пребацили у националистичке партије са националистичким демагогијама. Социјализам и његов пад је имао прве своје назнаке почев од формирања синдиката у Пољској 1980. (Niezależny Samorządny Związek Zawodowy Solidarność) у Градњску, вођа је био потоњи председник Пољске Леха Валенса, овај догађај је у извесној мери обелоданио јавности незадовољство радничке класе у једној социјалистичкој земљи што је до тада било не замисливо па до падa Берлинског зида 1989. године социјализам је у Источној Европи је губио трку за капитализмом и Западним земљама. „По слому социјализма, који није био само политичко-идеолошки и друштвено-економски систем, него је утицао на готово све области живота и свакодневице, југоисточна Европа преживљава период дезоријентисаности, губитка сигурности у домену свакодневне културе и суочава се са непрегледношћу у непосредном животном окружењу“ (Рот, 2000:281). Велике турбеленције ће посебно бити у Југославији. „Када је реч о теорији културе, у транзицијском периоду доминирала је реторика „тоталитарне парадигме“ по којој је култура у СФРЈ била обележена сукобом званичне и дисидентске културе, и по којој је ова прва била носилац „идеолошког једноумља“ и „економске неодрживости“, а ова друга, у свом хуманистичком опредељењу за критичко и слободно мишљење, носилац грађанске еманципације, па и весник економске одрживости тржишне економије“ (Димитријевић, 2016: 7).


За Југославију је интересантно напоменути да је то била вишенационална држава, у којој није било демократије ни пре социјализма, једино у извесној мери демократска правила су важила од формирања државе СХС тј. од краја Првог светског рата до 1929. године Јануарске диктатуре што је врло кратак период да би се формирале јаке и снаже независне институције на принципима демократије. „У кратком тренутку оптимизма током 1920-тих...највише се балканских држава определило за изградњу приклањајући се либералној светској економији...после 1929. године десничарске диктатуре замениле су демократију на целом Балкану“ (Mazower, 2003: 137-138) . Социјализам у Југославији је имао својих особености у односу на остале социјалистичке земље у Источној Европи, али и даље је то била власт једне партије, са мањом или већом репресалијама према неистомишљеницима, слобода и права појединца су била ограничена итд. „Ограничења у комунизму су очигледна сама по себи и посебно су истицана у многим расправама, а у њих спадају партијска принуда, цензура, административни и неадминистративни притисак итд.“ (Тодорова, 2010:195). „Иако је после Другог светског рата започета да изграђује правни систем доношењем закона на седницама Народне скупштине, избор народних посланика био је диригован, а одлуке које су се доносиле унапред су одређивале вође револуције, пре свега Тито и Кардељ“ (Јовић, 2016:87). Смрћу председника Јосипа Броза Тита, СФРЈ, полако али сигурно нестаје са светске позорнице. Руши се систем, најочигледније је било у економији, почев од инфлације која вртоглаво расте, као и стопа незапослености, плате и пензије постају мање, пад инвестиција, задуживање, трговински дефицит који је растао осамдесетих година, криза је захватила све поре у друштву. „Meђутим, пад социјализма у Југославији није донео само радикалне промене политичког систем, већ и ратне сукобе и континуирану нестабилност, коју неки аутори једноставно називају „продуженом транзицијом“ (Симић, 2014:31). Национализам и ратни хушхачи су имали плодно тло за сукобе и ратове који су почели почетком деведесетих година. „Србија је требало да се претвори у напредну, модерну Швајцарску Балкана, Хрватска да поновно заузме своје право место међу савременим европским народима, заштићена од оријенталне заосталости недвосмислено католичим Antemurales Cristianitatis, који дефинитивно није укључиво Србе“ (Schierup, 2004:114). Друшва у постјугословенском подручју крајем осамдесетих година XX века, народичито деведесетих година и касније теже ка ретрадиционализацији, клерикализацији, повратку на старије културне вредности бирајући национални модел културне политике под плаштом европских вредности и европских интеграција. „Нестанак југословенске државе у ратовима вођеним у последњој деценији XX века је чињеница која сеподједнако тиче свих југословенских народа. У свему осталом, њихове су историјске ситуације различите и морају се као такве проучавати. Другачији приступ продубљивао би старе неспоразуме и стварао нове, али не би, пре свега, довео до утврђивања стварних разлога настанка југословенске државе и до објашњења начина на који је она нестала“ (Перовић, 2004:121). Данас грађани посткомунистичког друштва прихватили су вредности потрошачког друштва, окренути свакодневици живљења, још увек трагају за идентитетом, али са помешаним осећањима и сећањима у чијим животима је југоносталгија увек присутна. „А наша је култура, попут римске, култура у којој се цени богатство, слава и моћ. Што више, имамо, то више вредимо. Али упоредо са значајем богатства, славе и моћи, и све већих жртви које смо спремни поднети за успон на друштвеној лествици, рађа се и супротна потреба - потреба за менаџментом наших осећања и идентитета. Јер „осећамо да чак и када је је дан одговор на сва питања, наши животни проблеми још уопште нису додирнути“, тврдио је Wittgenstein. (Полшек, 2008:16) Мит о златном добу и златним временима је чест у историји људске врсте. Људи често желе да се врате у примордијално стање, без друпштвених инихбиција. Људи су друштвена бића и нису оспособљени за самостални живот. Трибализам и етноцентризам захтевају да се појединац потчини групи. „Све до до недавно концептима носталгије се у друштвено-хуманистичкин наукама није посећивала велика пажња, а ако се о њој говорило, схватана је искључиво као феномен усмерен ка прошлости. Новије студије наглашавају утопијски карактер носталгије, а тај аспект је посебно занајно проучавати у процесу постсоцијализама (Мијић, 2012: 115). Носталгија је доста стари појам спомиње се још у античком периоду а присутна је до данашњих дана. Носталгија је осећање може да се јави онда када смо сигурни да повратка више нема. „Двадесети век је почео футуристичком утопијом, а завршио се носталгијом. Оптимистичка вера у будућност одбачена је као неки застарели свемирски брод, тамо негде шездесетих година. Само по себи, носталгија има утопистичку димензију, само што она више није усмерена ка будућности„ (Бојм, 2005:16).


За грађане бивше Југославије носталгија за Југославијом је често и синоним за златно доба (ескапистичка носталгија: идилична прошлост, најмање утемељена на историјским чињеницама). Носталгија је добро и лоше за друштво, историја је учитељица живота, историја и носталгија треба да нам помогну у садашњости и у будућности, а не да одмажу развој друштва. „Народи на Балкану имају снажан и специфичан однос према историји...А памћење на Балкану може бити веом дуго: Александар Велики може да се учини као какав скорији грчки краљ, а фатална битика на Косову 1389. као пораз од пре године дана...“ (Рот, 2000:190). Свака регија поседује историјско наслеђе у Европи, Балкан је најтрусније подручје Европе у последња три века. „У земљама на Балкану су три историјска наслеђа у великој мери одредила развој свакодневне културе и свакодневног живота тих народа. Најстарије је византијско наслеђе...друго је отоманско наслеђе...а треће је наслеђе социјализма, периода који је трајао свега 45 година, али чије се последице неће тако брзо уклонити; тога су, уосталом, све више свесни и политичари и народи у земљама бившег социјализма“ (Рот, 2000:190). Мијкићка у свом тексту спомиње неколико носталгија: модернистичка носталгија, носталгија стила,ревизионистичка носталгија, империјалистичка, естетска, ескапистичка носталгија, црвена носталгија, такође она истиче Носталгију, које се формирала после уједињења Немачке. „Носталгија заправо не представља чежњу за стварном Источном Немачком која је постојала пре уједињења, већ представља чежњу за фантазијама и жељама (о Западу) које су биле могуће у прошлости, временски су се рефлектовале у будућности, а просторно на Запад. Носталгија такод представља чежњу за социјалистичком пројекцијом хармоничне будућности у којој напоран људски рад производи утопијску државу спојену са сликама које су Источни Немци добијали са друге стране Берлинског зида“ (Мијић, 2012: 120). Југоностаглија је део црвене носталгије која је карактеристича за већину бивших социјалистичких земаља. Јавља се жал за несталим социјалистичким друштвеним уређењем. „Најопштије говорећи, данас су присутне две врсте памћења социјализма, тј. две одвојене димензије опажања и процене социјалистичке прошлости: прва се односи на комунистички политички систем, а друга на друштвену страну поретка на нивоу свакодневног живота и личнох биографија. Прва димензија обично је негативна, друга је сложенија и двозначнија“ (Куљић, 2004: 107-108). Југоносталгија је комплексан појам, југоносталгичари идеализују прохујало време, живот у Југославији, догађаје али и људе, пријатеље и познанства из целе бишве Југославије. Смрт Јосипа Броза Тита је била спектакуларна, почев од броја учесника на сахрани је још један аргумент југоносталгичарима о моћи и значају Југославије у свету. „Носталгија није само чежња за ишчежлим временом и изгубљеним домом, већ и за пријатељима који су их некада настањивали а који су се сада расејани широм света“ (Бојм, 2005:11). Југоносталгичари који истичу позитивне стране Југославије и социјализма, они пре свега критикују оно што је негативно у савременом добу, а не да је у социјализму све било боље. На Западу некадашња социјалистичка друштва који виде као тоталитарне режиме који су забрањивали сваки вид слободе говора тешко могу да схвате појам носталгије за социјалистичким друштвом. „После двадесет и више година откако Југославије више нема, можда и под утиском веома лоших резултата у развоју Србије као самосталне државе и ниског стандарда грађана, није ретко да се чује жал за заједничком државом у којој се живело боље“ (Јовић, 2016:108). „...Титово време у Србији и даље једини модел нормалног живота који је људима на располагању (Спасић, 2012:592). Југоносталгичари истичу материјално благостање, сигурност радних места, бесплатно образовање и здравствена заштита, квалитет међуљудских односа, хуманост и моралност етичког живота, наравно и црвени пасош. Крилатица: „Не могу ме они тако мало платити колико ја могу мало радити“ је посебно интересантна за југоносталгичаре и подсећа на сигурност и стабилност радног места, што је посебно интересантно данас на нашим просторима, у време неолибералног капитализма када ништа више није сигурно . „У условима нестабилне неизвесности садашњице, није тешко са сетом се присећати некадашње сигурности и добробити, бриге за појединца коју је на себе преузимала друштвена заједница и могућности поузданог планирања сопственог биографског пројекта„ (Спасић, 2012:592). Поједини аутори истичу да ће временом југоносталгија јачати, нарочито лево оријентисани услед народног незадовољства, ниског животног стандарда, одлива младог становништва у Западне земље, корупције, непотизма итд. на постјугословенском простору, за појединца југоносталгија није ни држава ни социјалистичко уређење већ сасвим лична прича. „И новом југословенству потребно је стрпљење, то дуго нестрпљење, али не југоносталгичара него критичких патриота на свим странама. Потребан је труд око прошлости социјалних, а не националних радника. Визије југословенстава могу и даље бити идејни чинилац једнако као што је до сада различито тумачење југословенстава доносило сукобе или сарадњу у региону. Говор о новим југословенствима може бити делатни дискурс, а не само гола академска категорија анализе“ (Куљић, 2018: 55).


Југоносталгија се данас рефлектује од културе, уметности, правде - чежње за социјалном правдом, она је присутна и у економији али посебно на критику национално-еманципаторског модела културне политике у земљама бивше Југославије. Критичари Југославије постају све гласнији деведесетих година у тренутку распада Југославије, али с временом као да постају и јаче. Лоше карактеристике СФРЈ су култ личности, недомократичност и ограничавање личних слобода. „Када говоримо о југоносталгији као културној логици и транзиције, сасвим је извесно да је она фокусирана на период када започиње и кулминира историјска криза социјализма (време продирања капиталистичких економских односа у социјалистичке друштвене односе), а не рецимо за период педесетих година, као период који је пак понајвише карактерисао убрзани економски раст, пораст производње, и релативно успешно и свако радикално брзо спроведен процес модернизације једне ратом девастиране земље. Штавише, југоносталгија види овај период као „сив“ и „догматичан“, а развој оне Југославије из шездесетих и седамдесетих, из година којих се „радо сећа“, не види као резултат успостављених социјалистичких односа ваћ као знаке посетепеног повлачења „тврдокорне“ социјалистичке доктрине.“ (Димитријевић, 2016:8). Југославија је била одраз вишевековне чежње Јужних Словена за независношћу и слободом. Слобода се могла једино стећи удруживањем малих словенских народа у овом делу Европе. „Премда су југословенства све слабија, остаје загонетни утисак да је разбијање последње југословенске државе и даље интригантна тема за нас и за странце подједнако. Иако је нестала, Југославија је прошлост која не жели да прође“ (Куљић, 2018: 45). Југославија је кратко трајала, ни пун један век, суд времена није прошла, није издржала, али време за које је трајала упечатљиво је остало забележено у домаћој и светској историји, њено разбијање је оставило несагледиве последице по Јужне Словене, последице ће се осећати још пуно деценија после нестанка ове најупечатљивије балканске државе XX века. Историја Балкана у XX веку је историја Југославије, ништа није било нити се могло десити на Балкану да није било учшћа и Југославије. Југославије нема већ скоро три деценије, југоносталгија је присутна код грађана бивше Југославије, али постоје и критике на рачун и постојања саме Југославије у XX веку. За носталгичаре за Југославијом, Југославија је једина држава која је била на овима просторима која је „ваљала чему“, за критичаре Југославија је од свог настанка као и идеја о југословенству била илузија. Истина је по вероватноћи статистике негде на средини, али још се нисмо довољно историјски одмакли да би могли праведно донети став али и улогу Југославије како код нас али и у свету. „Опредмећивање прошлости, које подразумева деемоционализовање историчара у корист професионалне етичности, још увек је циљ пред којим, мање или више, стоје историографије свих јужнословенских народа“ (Перовић, 2004:121). Југославије више нема, већина данашњих грађана бивше Југославије одбацује и сваку помисао на формирање поновно неке југословенске државе. Чак, и деца рођена скоро три деценије после распада СФРЈ осећају последице распада Југославије. Можда је сама мисао на обнову Југославије нереална из бројних историјских разлога, треба храбро корачати у будћности, a промена се не треба бојати. „Свака промена је нови изазов. Тамо где се ништа не мења – ништа не настаје. Ту царује јаловост и навика“ (Чупић, 2002:136). Посткомунистичке земље па и земље бивше Југославије су добиле променама могућност избора. Panta rei, све пролази све се мења.

ЛИТЕРАТУРА Bojm, Svetlana (2005), Budućnost nostalgije, Geopolitika, Beograd Вулетић, Владимир (2008), Између националне прошлости и европске будућности, Службени гласник, Београд Dimitrijević, Bojan (2016),Potrošeni socijalizam, Kultura, konzumerizam i društvena imaginacija u Jugoslaviji (1950-1974), Edicija Reč, Beograd Јовић, Борислав (2016), Како су Срби изгубили век, Службени гласник, Београд Кuljić, Todor (2006), Kultura sećanja: teorijska objašnjenja upotrebe prošlosti, Čigoja, Beograd Mazower, Marko, (2003), Kratka povijest, Srednja Europa, Zagreb Mijić, Eva (2012), Pomeraćemo granice, Od nostalgije do yustalgije: osnovni pojmovi, Institut društvenih nauka, Beograd Polšek, Darko (2008), Udovice i siročići, Eseji iz sociologije kulture, Institut društvenih znanosti, Ivo Pilar, Zagreb Rot, Klaus (2000), Slike u glavama – Ogledi o narodnoj kulturi u jugoistočnoj Evropi, Biblioteka XX veka, Beograd Simić, Marina (2014), Kosmopolitska čežnja: etnografija srpskog postsocijalizma, Fakultet političkih nauka, Centar za studije kulture, Beograd Spasić, Ivana (2012), Jugoslavija kao mesto normalnog života: sećanja običnih ljudi u Srbiji, Sociologija 54 (4): 577-594 Todorova, Marija (2010), Dizanje prošlosti u vazduh: ogledi o Balkanu i Istočnoj Evropi, Biblioteka XX vek, Beograd WEB БИОГРАФИЈА

http://www.bezbednost.org/upload/document/nasilno_rasturanje_jugoslavije.pdf, Zbornik radova, (2004), urednik Miroslav Hadžić, Centar za civilno vojne odnose (издавање омогућила мисија ОЕБС у СЦГ), кориштени текстови: Латинке Перовић, стр. 121, Carl-Urlik Schierup, стр. 114. http://www.fpn.bg.ac.rs/wp-content/uploads/2017/01/postkomunizam-i-demokratske-promene.pdf, Посткомунизам и демократске промене, Демократска реконструкција државе, политичког система, Други годишњи скуп политиколога Југославије, Јуословенско удружење за политичке науке, Факултет политичких наука (2002), кориштени текстови од: Загорке Голубовић стр. 78; Чедомир Чупић, стр. 136; http://www.udi.rs/articles/t_kuljic_2018_1.pdf, Годишњак за друштвену историју 1, Југословенства између реалности и носаталгије (2018), Тодор Куљић, стр. 45, 46; 47, 55 https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=542587 O Radović - CM Communication and Media, 2015 - ceeol.com https://hrcak.srce.hr/80431 B Zieliński - Kroatologija: časopis za hrvatsku kulturu, 2012 - hrcak.srce.hr https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=228246, T Kuljić - Sociologija, 2003 - ceeol.com


4.48 Psihoza: Drama koja se ne živi na pozorišnim daskama Ermina Ribić Sarah Kane bila je britanska dramaturginja koja je iza sebe ostavila tek šest dramskih tekstova. Čitav život provela je bauljajući između hospitalizacija po londonskim umobolnicama, da bi tragično okončala objesivši se o svoje pertle. Posljednje djelo, 4.48 Psihoza, skrojen kao narativ u prvom licu, predstavlja čudnu amalgamaciju toka svijesti, poezije, dnevnika, očajnog vapaja i oštre kritike upućene društvu i ustanovama za psihičke bolesnike. Grafička organizacija teksta kao da nam kazuje da smo svi svjedoci raspada nečijeg svijeta - svijeta koji bi se po svojoj umjetničkoj, odnosno, dramskoj formi trebao odigrati u pozorištu. No, kako shvatiti dramu koja je monolog usmjeren tako da nagovještava samoubistvo glavne i jedine junakinje? Kako čitati djelo koje govori prvenstveno o pacijentu? Prvo što se da uočiti jeste sam naslov drame. Recimo da prosječni čitatelj dramskih djela, naviknut dugogodišnjom tradicijom i prisustvom drama, u naslovu očekuje ime glavnih junaka, mjesto radnje ili glavni i centralni događaj. Sarah Kane u naslov stavlja psihozu i sat kada će izvršiti samoubistvo. U isprekidanim razgovorima sa ljekarima, predočava se niz pokušaja samoubistva rezanjem vena, ali i kontemplacije o najboljem načinu za umrijeti. Tu se otkriva jedan flegmatičan stav ljekara koji uvjeravaju pacijenticu da ona nema dovoljno hrabrosti da se ubije i da joj to neće uspjeti. U djelu se nalaze i razni recepti lijekova, dozaže i efekti tih lijekova. U tekstu je bezmalo očigledno koliko razarajuće djeluju lijekovi na tijelo i duh pacijentice. Međutim, glavna junakinja kaže da na svijetu ne postoji lijek koji može svijetu da podari smisao. Ova izjava se može posmatrati kao direktno propitivanje sebe i svog stanja uma, ali i ono važnije, kritiku upućenu ljekarima koji bi trebali biti tu da pomognu psihički oboljeloj osobi. Iz ove drame saznajemo da se ta pomoć izražava samo preko nausmičnih razgovora i ogromne količine propisanih lijekova. 4.48 Psihoza govori i o iznevjernim ljubavnim očekivanjima, ugaslom libidu i nepovratno nestaloj volji za životom. Možda bi se ovo djelo moglo čitati i kroz neku psihoanalitičku prizmu, koja bi dala detaljniji uvid u stvarnu anamnezu pacijentice. Posmatrano sa književnog stajališta, svaka napisana riječ u drami izvještava o patnji jedne mlade žene. Vapaj koji upućuje, napisan i naglašen velikim slovima, nije ništa drugo do posljednja nada da postoji spas. Ovo je jedan vrlo potresan i tugom obojen diskurs, kojeg ne bismo trebali zaboraviti, ili ga okarakterisati kao glas umno poremećene osobe. Ovakva drama se živi i ona se ne izvodi na pozorišnim daskama. Psihički nestabilni ljudi skoro uvijek proživljavaju neku vrstu stigmatizacije, zbog čega se nalaze na marginama društva. Kada čujemo njihov glas, obično biva suviše kasno za reakciju, što pokazuje i ovaj posljednji krik izvrsne dramaturginje Sare Kane.


РЕБЕТИКО Аутор текста: Ивана Минић

У грчкој музици постоје песме које се називају ребетико. То су једноставне песме које су некада певали људи из народа. Ова врста песама први пут се појављује крајем 19. века , иако нико не зна тачно када. Прича се да су песме настале у старој Атини, Измиру, Цариграду, Ермуполију, Александрији и Тесалоникују. Ребетико има своје корене у традицији народних песама, затим у византијским псалмима, песмама које су се певале у тавернама као и у песмама са истока, страственим баладама као и у животу у затвору. У Грчку 1922. године долазе избеглице из Мале Азије доносећи са собом своје песме које су познате као „смирника“. Главни инструменти су били тамбурица и виолина. Ове песме су овладале Грчком за 10 година. Период од 1932. до 1940. године се зове „златно доба“ ребетике. Тада се појављују велики композитори као што је Маркос Вамбаракис и Јанис Папаиоану. Бузуки је сада главни инструмент и ови уметници су виртуози на њему. Период од 1940. до 1952. године обележили су нови велики уметници Василис Цицакис и Јоргос Мицакис, касније се појављују Манолис Хиотис, а већ познатим инструменима додаје се гитара. Сви ови уметници су били паралелно композитори, текстописци и извођаци ребетика.


Izgubljena frekvencija dr Marjan Urekar Odrastao sam u mirnom kraju grada koji je planski osmišljen i izgrađen. Sve je bilo tu: zgrade, retko popunjeni parkinzi, zelenilo, cveće, zabavište, rasveta, dve srednje škole sa velikim sportskim terenima, par samousluga, urbana umetnost od betona – sve! Do osnovne škole smo mi, deca iz kraja, prolazili uvek istim putem, pored garaža i drvoreda, preko male raskrsnice, pa pored novinskog kioska i dve susedne samousluge, pa do Bulevara. Kiosk je bio bunkerasto metalne konstrukcije, zatvoren u kavez, kao nagoveštaj vremena koja dolaze. Nervirala nas je ta zaštitna rešetka, pa ko će glupi kiosk da obije?! U revolucionarnom duhu u kom smo odrasli, jedno veče smo izveli diverzantsku akciju sipanja super-lepka u katanac kojim su rešetke bile zaključane. Sledeće jutro smo ponosno posmatrali radnika koji bonsekom pokušava pa pretesteri debeli lokot. Taj čin banalnog otpora nepravdi koju ne razumemo je bio vrhunac vandalizma u našem kraju. Bio je to zaista miran kraj grada, blizu Železničke stanice. I time je naše iznenađenje bilo veće kada su jednog dana, pored tog kioska uklonili svo ukrasno žbunje, posekli staro drvo, iskopali panj i korenje, napravili četvrtasto betonsko postolje. Pitali smo se šta li to može biti, jer promene su bile ovde retke, čudne i obično ne naročito dobre. Kao kada su nam sam centar grada presekli podzemnim prolazom koji je zvanično služio i kao javno sklonište u slučaju rata. Mislili smo, pa ko će sada da ratuje, ko će nas da bombarduje? Ili kada su po gradu iznikle česme sa ručnim pumpama. Ispod svake je trebao biti arterski bunar, opet u slučaju nekog fantazmagoričnog rata, koji je postojao jedino u partizanskim filmovima. Podhodnik su završili na vreme, ali za bunare je ponestalo para, pa su pumpe povezali direktno na gradski vodovod, isti onaj koji su trebale da zamene u slučaju da ga neko sabotira. Međutim, vetrovi promena odumirućeg socijalizma su doneli i privatno preduzetništvo, što nas je, nesvesne značajnog istorijskog trenutka, obradovalo u obliku plastičnog crvenog kioska sa hot-dogovima. Brza hrana je napokon stigla u naš kraj! Curenje spoljnog uticaja kroz sve veće rupe društvenih pora nekako nas je ubedilo da su baš ti famozni hot-dogovi ono što nam treba. Do tada, na putu do škole, obično bi kupili užinu: suvu kiflu, trouglasti jogurt i 50 grama parizera, plus šnitu-dve bonusa za one koji su poznavali tetka Kaju u mesari između one dve samousluge. A i četvrt vekne hleba i đačka pašteta su uvek bili opcija. Ali želeli smo više, kao što su nam svi obećavali. I upravo su sočna kifla, zagrejana na kratkom metalnom kocu, malo majoneza, senfa ili kečapa, specijalna viršla puna soje umesto pravog mesa, bili ispunjenje tog obećanja, barem za nas novopečene tinejdžere. I to je tako trajalo neko vreme, svi smo jeli te hot-dogove, a večito prisutna kriza je postajala sve dublja. Ali kriza je bila karakteristika socijalizma, a kapitalizma konkurencija, koja nam je donela još jedan takav unificirani crveni kiosk, odmah pored prvog. Hamburgerija, prva u kraju. Ne obične pljeskavice, već pravi pravcati hamburgeri, šta god to značilo. A bilo je i hot-dogova, ko želi. Cene, malo veće nego u prvom crvenom kiosku. Ipak, vremena su se brzo menjala i hot-dogovi su nekako ispali iz mode, a ovi novi hamburgeri su bili nekako bolji. Red ispred prvog kioska je bio sve kraći. Na televiziji su najavljivali rat, a nama deci se desio rat kioska brze hrane – preko noći je izbetoniran još jedan deo, u sada prepunjenom zelenom pojasu iza bunkera. I još volšebnije se pojavio treći kiosk, ali drveni, šestougaone osnove i duplo veći od prva dva. Nestrpljivo smo čekali da se otvore njegova vrata u sledeći ponedeljak, muvali smo se okolo, nervirali one iz prva dva kioska jer ništa ne kupujemo i čuvamo pare za novo čudo. A čudo se i desilo, vrata su se otvorila već u petak, ranije i nezvanično. I bilo je neverovatno mnogo svega: hamburgera, pljeskavica, sendviča, salata. I nepamtljivo mnogo preliva i dodataka da se bira, bez doplate! Nešto neviđeno do tada. A onda šok – stavljali su pomfrit u hamburgere! To je bilo TO, ništa nam više nije trebalo! Samo malo više para, jedino to. I još malo za limenku gaziranog pića, za onog ko je želeo da bude frajer u društvu.


No, postojala je jedna velika razlika. U plastičnoj hamburgeriji je radila simpatična devojka, pričljiva, ne mnogo starija od nas. I to je bilo zanimljivo kao motivacija, pored niže cene, da se istrpi ne baš toliko uzbudljivi hamburger. U drvenoj hamburgeriji je, pak, radila gazdarica, brkata žena, svačija mama, glasna i autoritativna. Ali je hrana bila mnogo ukusnija. Skuplja, ali s razlogom. I tako je počela diferencijacija u našem malom kolektivu. Red se delio na dva, neki su bili ispred drvene, neki ispred crvene hamburgerije. Kiosk sa hot-dogovima je ostao zaboravljen, samo pet metara dalje, gde je dvoje-troje ubeđenih tvrdolinijaša mrzelo sve nas ostale jer smo izdali prvi pravi, ubedljivo najbolji kiosk u kraju. Ali ti malobrojni nisu mogli da budu ekonomski isplativi, pa je gazda digao cenu hotdogova. To je ubedilo čak i verne fanove da je vreme da se pređe kod konkurencije. I tako je jedno jutro, prvi kiosk ostao zatvoren. Vreme je prolazilo, kiosk se nije otvarao. Smeće se gomilalo oko njega, nekada neverovatna pojava za naš fini i čisti kraj. Stakla su postala prljava i musava, išarana markerima, kroz njih se nazirala ispražnjena utroba kioska, gde je samo mali metalni kočić za zagrevanje kifli, iz nepoznatog razloga, ostao da podseća na prethodni život plastične crvene kocke, vrhunca YU dizajna 70-tih godina 20. veka. Na televizoru su se smenjivale slike dešavanja naroda, poziva na mir, poziva na rat, proroka, huškača, političara, kriminalaca, plitke zabave širokih masa, praznih obećanja, direktnih prenosa rata, rupa od metaka, srušenih kuća, kolona ljudi, vojnika na tenkovima, neizrecivih tragedija i mrtvih ljudi, a redovi ispred dva kioska su se smanjivali. Ko je imao para, pratio je pubertetsku modu – pizza-cut na „širokom drumu što izlazi na most“ je bio hit. Shvatili smo da simpatičnih devojaka ima i van crvenog kioska, a neki su pak morali da se vrate na četvrt vekne hleba i đačku paštetu. Svet i društvo oko nas su se urušavali, čudne i neverovatne stvari su postale normalno nenormalna svakodnevica. I zato nam nije bilo previše čudno kada smo jedno jutro, na putu do škole, sreli vatrogasce pored izgorelog drvenog kioska. Plamen sa televizije se preselio i u našu ulicu. Brkata gazdarica, uplašena i raščupana, pušila je Filter 57. Prvi put videsmo to lice bez osmeha i razumevanja, bez maske života koji je do tada na njemu nosila. Naslonjena na plastični kiosk, koji je takođe oštećen od vatre, rekla je odsutno: „Bežite deco!“. I otišli smo, šutajući plavo-bele trouglaste tetra-pakove od jogurta, dok je svet oko nas počinjao da gori i nestaje u dimu. Zapravo, jedina nepromenljiva stvar u to vreme je ostao bunkerasti kiosk sa štampom. Svaki dan smo roditeljima kupovali novine zbog nagradnih igara i velikih naslova. I kako je kriza išla dublje, sve manje je ostajalo kusura da se umesto njega dobije jedna ili dve žvakaće gume u obliku lažne cigarete. Dok bi čekali taj kusur, iza prodavačice su bili stari posteri, konstante u vremenu: ABBA, duplerica iz TV Revije za Dan mladosti, Lepa Brena, Bajaga, Zana, Oliver Mlakar sa Kviskom, Bijelo dugme (sa Bebekom), Kamiondžije, Crvena jabuka, Duran Duran, Otpisani, Nena sa 99 balona, Lov na zeleni dijamant, Minja Subota, Plavi grom („ima kameru koja vidi kroz vaše zidove i električni top koji vaše susjedstvo može pretvoriti u pakao“), Zdravko Čolić, Zopetmlada Anja Rupel, Pobešnjeli Max (sa Mel Džipsonom, distribucija Zeta film), Celovečernji the Kid, Otimači izgubljenog blaga Bad Spenser i Terens Hil, Brus Li, Wham!, Leb i sol, Fredi Merkjuri sa brčićima, Magazin, Nikola Simić u Tesnoj koži, Prohujalo sa vihorom (Vesna film). Iz kioska su izlazili kablovi za struju do obližnje zgrade, na kojoj je skrnavo i neugledno zašrafljena kratka Loga antena, preko koje je žena u kiosku gledala reprize Boljeg života na malom plastičnom, crno-belom televizoru narandžaste boje. Nakon incidenta sa paljevinom, brzo su sklonili ostatke sva tri kioska brze hrane. Posle su se pojavljivali novi, sa trenutno aktuelnom tematikom: pržionica kafe, izrada ključeva, salate za poneti, opet hamburgerija, pekara, mini-market, servis mobilnih telefona, zdrava hrana... No, danas tu nema ničega, samo tri betonska postamenta. Nema žbunja, niti je neko posadio barem jedno drvo, koje bi do sada lepo poraslo. Ni bunkerolikog kioska za štampu nema, zamenio ga je mnogo manji, generički metalni bele boje, sa krilima koja se otvaraju. Ostala je samo jedna, mala neugledna sitnica koja podseća na ono izgubljeno vreme. Zarđala, iskrivljena antena visi sa ćoška ofucane zgrade, zaboravljena, suviše visoko da je neko dohvati i skine. Koaksijalnog kabla do kioska više nema, ali mala antena i dalje hvata neke signale, koje niko nikada više neće videti.


Kemal Ljevaković ŽIVOT SE IZNOVA MOŽE (PRO)ŽIVJETI (p r i k a z) knjige „Tebe traži moja rima“, autor Ivan Gaćina Izdavač: Kulturni centar „Kalliopa“, Našice, 2014.

„i pjevat ću pjesme (...) jer mislim da ću se tako opskrbiti pjesmama moje duše i besmrtnosti“ - veli Vitmen, i kao da je te riječi ahiretski došapnuo pjesniku Ivanu Gaćini pa da napiše pjesme „Tebe traži moja rima“, pjesme svoje duše, a moje, o besmrtnoj ljubavi. U svijetu knjige, ili im svjetovima, smo zasijani, i pogubljeni, i samo svremena na vrijeme pronađemo se, isklijamo s nekim svojim izdankom, pa nam milo što se srećemo sami sa sobom. Dvadeseti dan sjedimo u kući. Izolacija - pandemija, koronavirus, covid-19. Javno na sva medijska zvona broje na stotine pozitivne i umrle. Dekret - ni makac iz kuće. Tišina kućom odjekuje. Nešto sitno uradimo, ponešto napišemo i čitamo: Vlati trave - Volt Vitmena, Kameni spavač - Maka Dizdara, pa Stepski vuk - Hermanna Hessea..., te Tebe traži moja rima - Ivana Gaćine. I, u rimama se nekako najviše pronađosmo, raspoznasmo svoju mladost, svoje zaljubljeničke dane, pa se uzvraćasmo pjesmama i po nekoliko puta tražeći se uvijek iznova, pa nam milo da se vraćamo rajskoj ljubavi, u ljubavne snove, najdražoj, slatkoj ljubavnoj boli, zadnjem poljupcu s okusom suze... Ko je Ivan Gaćina? Ne znamo, zapravo znamo toliko koliko ko je Vitmen, Mak, Hesse, koliko piše uz knjigu im. Nikada ga nismo vidjeli, s njim sjedili, pili kafu, razgovarali. Iz obimne biografije vidimo da je rođen 1981.godine, magistar računarstva, član Matice hrvatske, član Križevačke udruge pisaca, član Hrvatskog književnog društva Zadar i dobitnik više priznanja za književni rad. Jednovremeni smo, ali generacijski kao otac i sin daleki, ali se primismo za njegove rime k'o vrbov kolac uz rijeku, zapupoljili smo i razlistasmo se u svoju pola vijeka daleku mladost i prve ljubavne zanose što nas svojom ljepotom u oblake nose, ali i prve ljubavne jade. Dakle, Gaćina se autorski ostvario u poimanju da je književnost svojevrsno autorsko istraživačko-stvaralačko umijeće kako tragalački životom ovamo i onim onamo, a sve opet po sebi a iz sebe, zarad spoznaja i zadovoljstva i drugih i sebe. Kad autorski život dobrano mine, ili ono što ga je obilježilo, osjeća se snažna potreba da se to pretače u spoznaje, da lije u riječ-zdjele, tragajući po svojevrsnim i raznovrsnim smislovima i ljepotama života pa i onda kada smisla i ljepote nema. Kada se književni narativ, ili poetska refleksija, ili snažna slikovita deskripcija, emocija, ponudi čitatelju sve do njegova unutarnjeg zapamćenja i ispunjenja, onda je ostvarena autorska potreba za duhovnom ljepotom njegova iskaza, onda je književnost ostvarila svoj cilj, svoju dvostranost (autora i čitatelja) i univerzalizam. Dojmi nas da su se autor stihova „Tebe traži moja rima“ i čitatelj sreli i ostvarili. Poezija je svojevrsno poniranje pjesnika u sebe da bi dokučivao stvarnost, doticao istinu, da bi osjećao moć nad sobom, stihom prošlost grlio, o životu promišljao, da bi svjedočio, i da plamičkom svoje duše lazne svjedočenja i vatru tog istog svedočenja. Dakle, književnost uz istraživanje unutarnjeg svijeta nudi spoznaje čovjeka i njegova života uopće, ima i mnoge druge zadaće od zabave do ozbiljnog poimanja i vizionarenja. Kao što na svoj i svojevrstan način pečati prošlost i sadašnjost, književnost mora i da vizionari budućnost. Tragalačka ljubavna epopeja pjesnika Ivana Gaćine počinje sonetom „Ja pjesnik“, dakle svoju sveukupnost bića on je imenovao - ja pjesnik - kao svojevrsno čuđenje u svijetu ljubavi i svoje obogotvorenje u sebi, otvara svoju ljubavnu ispovjednu sagu svojom maksimom: "Ljubav je istina koja produbljuje misli i stapa ih s osjećajima u jedno veliko, nezamislivo i neizrecivo prostranstvo u čovjekovom životu koje čini čitav svemir." - definirajući sebe da ljubav doživljava kao istinu čija moć produbljuje misli do neslućenih dubina, a kada se misli stope sa osjećajima i osjećanjima, onda tvore jedno veliko do neizrecivosti veliko prostranstvo životnog prostora čovjeka-pjesnika i to je čitav njegov svemir i sav mir i smiraj njegove duše kojom dodiruje visoke oblake od stiha, zadovoljene pjesničke duše. Ovim je dao sjajan apostrof svojoj knjizi pjesama, bolji predgovor teško da bi ko napisao i tako bolje dao najavu čitatelju pjesama ove zbirke. Ovo su pjesme prve mladosti i prve ljubavne zore. Sklada more u daljini rime, Pauci pletu mreže sudbine, Šapuću vjetrovi tvoje mi ime. Dopire svuda dah Božje topline. Tamo leži tajna naše intime, Čuvaju je stare bijele klisurine... (Izgubljeni raj)


Ljubav je neiscrpno staro vrelo pjesničkog poimanja iste, i svako je, pa i pjesnik Gaćina, svojom osobnošću izrazi, sačinio svoj grafički otisak duše i srca, kao što reče pjesnik:“koliko pekara - toliko kora// koliko dana - toliko zora// i usta - toliko poljubaca i okus zalogaja.“ (K.Lj.) Pjesmom „Ja volim“ pjesnik to sretno i iskreno priznaje i njedri nam sjajne versi: Volim tvoje oči vedrije od neba, Svaki dijamant pogledat ih treba. Kada sunce na nebu počinje sjati Pogled tvoj još se više zlati. (Ja volim) Pjesnik početak svoje stihozbirke tvori s nekoliko soneta – grafički oblikujući svoje ljubavne naboje u okove: četrnaest stihobrana, uzidanih u četiri strofe, u dva katrena i druge dvije tercine. Sonet, kao pjesničku formu, Gaćina koristi, unekoliko, i tijekom svoje zbirke, a i završava je sonetom, navješćujući tako matoševske majstorije soneta u hrvatskoj književnosti a svoje, Gaćinove. Rima je uglavnom u katrenama ukrštena, ili obgrljena, dok je u tercinama rima primjenjena u rasporedu bcd bcd ili je nema. - Da bi se razvio dobar ukus u književnosti treba čitati poeziju, jer je ona najviša forma ljudskog izražavanja, ona nije samo najsnažniji već i najkondenzovaniji način prenošenja čovjekovog iskustva – kaže Josif Brodski, a mi kažemo da pročitasmo zbirku pjesama „Tebe traži moja rima“, autora Ivana Gaćine – ukusnu ljubavnu storiju u duginim bojama ispod kojih smo se mladalački željeli provlačiti, a u stihovima Gaćine raspoznavati sami sebe. Druže se anđeli i vile, pjevaju u koru, Dugine boje horizontom se slijevaju, Prostrana livada cvate, buja životom. Duša mi se priključila nebeskom zboru, Ljubav i sreća u slozi pripovijedaju, Bog načini svijet potpunom ljepotom. (Potpuna ljepota) Svako piše svoju knjigu. Piše je neposredno – svojeručno, ili posrednički - od onih koji nas prate. U svojeručnoj verziji knjiga može biti iskrena, objektivna, nedostatna, subjektivna i hvalospjevna. I govori kakvi možemo biti sami naspram sebe. I to je priča za ovaj svijet i sve što ona jest to nije ni izbliza naša knjiga koju pišemo uz posredovanje i za onaj drugi svijet. Svojeručno napisana knjiga autora Ivana Gaćine umetaforena u naslove„Tebe traži moja rima“ je jednostavna i čista, nepatvorena i iskrena knjiga ljubavi, topla iz srca teče. Ovdje ljubav nije izmaštana, fikcija ili neka imaginacija, već stvarna i lijepa, ljubav kao porodična harmonija i smisao čovjekovog postojanja u uzajamnoj apsorpciji - u uzajamnom voljenju dvoje, proživljena nutrinom pjesnika, tetovaža na duši mu, urezana i u memoriju za cjeloživotno trajanje, dodirujući visoke oblake od stiha. Dojmi nas da autor Gaćina u čitatelju uspravlja ljubav na pedijastale: vilinske ljepote, vječnosti i raja, šarne duge i zvijezda sjaja, bola i sreće, molitve i boginje, osmijeha i suze, zakopane tajne, te života i smisla mu... Nije li ljubav kad te netko hoće, vatra i voda... srca tajna... rajski vrt... život i smrt... slatko voće... smijeh i plač...? (Nije li ljubav) Pjesnik je svoju zbirku pjesama naslovio po pjesmi „Tebe trži moja rima“ kao idejno čvorište svoje poezije, kao njen nagovještaj, u koji je sručena njegova glavna tajna, u koju nam čitalački treba pronicati. No, pjesnik nas pjesmom „Gavran“ najviše impresionirapjesničkom uvjerljivošću i refleksivnim nabojima, i izrazima intelektualne, erudicijske i moralne zrelosti, da bi sve to proisticalo iz duboke doživljenosti svega o čemu se poje i pjesnikove otvorenosti i eliptičnosti pjesničkog lirskog iskaza. Rekli bismo, pjesnik ovom pjesmom poemski i poentski poentira svoju pjesmozbirku. Pogotovo kada se ima na umu da gavran (lat. Corvus corax), ima živopisnu simboliku, od mudrosti i inteligencije, sreće i nesreće, zdravlja, bogatstva, progona, metafore ”crn kao gavran” do biblijske ptice, a znaju i da vrlo strastveno vole i jednom spareni ostaju čitav život vjerni partneru, čak poslije smrti jednog partnera nedugo umire i drugi. U Ivanovu poeziju je pohranjena sva gavranovska simbolika. Proživljaji i promatranja su izvori i svjetovi Ivanovih pjesama, a tišina je njihova ambijentalnost i njihova smirenost, no nerijetko je pjesnik i u meditacijama, čije se sufijske dubine dokučuju najviše u tišini, u kojima se odvijaju veliki sukobi u kojima se pjesnik bori srcem, dušom i umom. Lirizam, ili ti poetski izraz Ivana Gaćine je zanimljive forme, pjesma je skladna konstrukcija stiho-smislova i njihovo iščitavanje i razumijevanje teče pitko kao mlijeko.


Gaćina posjeduje izvanredno umijeće da barata pjesničkom riječju brižljivo napisanim svakim stihom, do utančine smisleno smiještanim riječima, ukrašenih raskošima jezičke izražajnosti od epiteta, retoričkih pitanja, preko divnih metafora, personifikacija, aluzija, do gradacija i kontrasta a sve to opet donosi bujnu refleksivnost stiha, svake pjesme i knjige u cjelini. Pjesme kao što su sadržaja i lelek-naslova „Suza s lica moga“ i „Želim ti sretan put“ i još nekoliko njih daju elegičnu boju ljubavnoj poeziji Ivana Gaćina, ali kažu da nam patnja zadaje bol samo zato što je se bojimo. Ona nas proganja zato što bježimo od nje. (dakle) Nemojmo bježati od patnje, nemojmo je se bojati. Moramo je voljeti... i baš tako hesseovski pjesnik Gaćina mladalački, hrabro široke duše i velikog srca poje o svojoj patnji, kao da je voli, ili ujevićevski/ I katkad su mi drage moje rane. Jer svaki jecaj postati će zlatnik, a moje suze dati će đerdane. A gaćinovski bi to bilo: Čuješ li šapat valova i plač mojih prijatelja dupina Tad znaj da su mi tvoje usne slađe od svih kupina. I znaj da te svim svojim srcem i svom dušom volim, Za tvoju ljubav vjernu ponizno te molim. (Molitva za ljubav) Dakle, volimo patnju. Nemojmo joj se odupirati, nemojmo bježati od nje. Okusimo kako je ona u dubini slatka, predajmo joj se i nemojmo je primati s mržnjom. Naša mržnja je to što nam nanosi bol. Patnja nije patnja, ako je ti ne učiniš takvom – kaže pisac Herman Hese. Dakle, ovaplođenje patnje je moguće, moguće je patnju uautonimiti u užitak - ova zbirka pjesama je osmijeh pjesnika i zasigurno velika radost njegove bolne duše. Riječ je o iskustveno i brižljivo napisanim pjesmama. Stih je s racionalizacijom riječi do lapidarnosti izraza – bez suvišnosti i zasićenosti, što govori o umješnom pjesnikovanju i doprinosi umjetničkom dojmu. Divnih li stihova: Javljam se poezijom izgubljenih stranica ... Njegujući dušu koja traži putove beskrajne Suzama mojim padaju zvijezde ... I neka te vjetrovi budu čuvali Govori vjetru usnama od meda ... Kada bih ti prišao kao šapat kiše Čekaj me tamo u odjeći od svile ... Sve dok ne odzvone moji koraci... krcata ih zbirka, što obasjavaju pjesnika iznutra pa nam biva iščitavajući ih sve miliji i draži. Zbirka pjesama „Tebe traži moja rima“ počinje teći iz sretnih izvora nesebične ljubavi pa buja od sreće kao zaljubljena zora, očiju ljepših od mora, prkosne ljepote, duša se priključila nebeskom zboru, ljubav i sreća u slozi pripovijedaju - Bog načinio svijet potpunom ljepotom; da bi se iz soneta u sonet u svom ishodu u zvona zova i posljednju misao u elegične preinake istekla kazujući koliki je intenzitet unutrašnjeg života pjesnika Gaćine, dok pleše na žici idealiziranja do poetskog pesimizma, i pokazuje nam kako je mali korak od idealnog do pesimističnog poimanja. Svijet knjige ili svjetovi knjiga su sazdani od spoznaja života i njegova definiranja, a život koji živimo je pun neizvjesnosti i nedoumoca, zašto onda ne bismo virili u spoznaje koje nam nudi knjiga da bismo izvesnije išli kroz naše živote ili, pak, zašto ne bismo iznova klijali sa svojim proživljajima iz zasijanih života i shvatili da se život iznova može (pro)živjeti. U klijanjima je uvijek nešto novo. Ono što držimo važnim u ovom primjeru jeste činjenica da je ova dragocjena knjiga u tvrdom uvezu, estetski, likovnotehnički i grafički vrlo brižljivo oblikovana, te da je knjigu poezije Ivana Gaćine, „Tebe traži moja rima“ (Biblioteka - Kalliopa san, 010; Urednik - Eleonora Jerković; Naslovnica - Labudovi - Stevan Vampola; CIP Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek; Nakladnik „Kulturni centar Kalliopa“; Našice, 2014; 100 strana, format A5) izdavanje i štampanje finansirala nakladnička kuća u sklopu humanitarnog projekta. Dobro je, dobro, u dobru raspoznavati svoje dobro! – poruka je, i evo naša preporuka, ove knjige čitateljima lijepe književnosti..


PISMO SEBI, 20 GODINA UNAZAD Nije kraj. Za sve što ti se učini da je završeno prije nego što mu je bilo vrijeme - nije kraj svijeta. Možda će ti se zbog nekih stvari kidati dah i san podjednako, ali preživjećeš i uprkos gađenju koje osjećaš prema floskulama - one će te učiniti jačom. Biće ti nekad teško da prepoznaš prave prijatelje. Oni koji imaju glas slavuja, nekada će imati lik demona, a suprotno tvojim prvim utiscima neki ljudi će se zadržati dugo u tvom životu i učiniti ga ljepšim, vrednijim, šarenijim. Ne brini o kilogramima. Sve ono što ti se učini kao veliki problem, biće samo stvar sujete koja će još dugo biti živa i zdrava, nažalost. Ali, pravi problemi biće ono što nikada nijesi mogla ni da naslutiš, prikrašće ti se onda kada nijesi mogla ni da pretpostaviš, režaće, čupaće ti utrobu, biće takvi da nećeš možeš ni da zaplačeš - ali ćeš rješenje za njih naći na najnevjerovatnijim mjestima, zagledana na primjer u vojvođanske suncokrete jednog ljetnjeg popodneva. Radićeš puno. Nekada zato što moraš, a nekada zato što želiš. Potrudi se da ovo drugo bude češće, jer ono u čemu ne uživaš možda će platiti račune, ali ne i radost koju ono što radimo s pasijom donosi. Iznevjerićeš ljude koje voliš. I to tako mora. Ali, oni koji tebe vole naći će način da u sebi opsuju i pruže ti ruku, isprva s gorčinom i neizvjesnošću, a onda s prećutnim paktom u kome piše da si vrijedna toga, potpisanim s obije strane. Nije kraj. Jer sve što će te život naučiti jeste da uvijek treba počinjati iz početka, čak i kada svi oko tebe kažu da nema smisla. U stvari, naročito tada.

Aleksandra Lekić Vujisić


Kad bih mogla

Besana

Kad bih mogla tek tako da napišem

Neću večeras lagano zaspati, Jer suviše toga nosim na savjesti, Previše života Po glavi mi se mota, Previše želim, previše se veselim, Prečesto bježim, prečesto se selim. Ukratko – previše svega ima kod mene. I zato izvini ako ni tebi ne dozvolim Da zaspiš, Zato se ne čudi ako ti život pod kapke Podmetnem Umjesto snova. Ukratko – preduga za nas noć je ova. Neću ti vjerovati Kada se okreneš na drugu stranu. To si još uvijek ti i ako ti ne vidim lice, Obrise najslađeg ubice, Previše mislim, previše pitam, Prečesto govorim, prečesto skitam. Ukratko – previše svega ima kod mene, Zato me večeras nerviraju Sjene, Zato se ne čudi ako iskočim Iz kreveta kao Iz voza. Ovo je mala besana nervoza.

pjesmu - sigurno bi bila o tebi. Pisala bih satima, možda bih bila žedna i nenaspavana i željna muzike, možda bih promrzla ili bi mi trnulo cijelo biće - a možda bih se stopila sva sa sjećanjem i ponovo sastavila raspukle komadiće. Kad bih mogla tek tako da naslikam pejzaž - sjetila bih se nepreglednih suncokreta; i mora biti dobro i mora biti sjajno – ili bi možda išlo ovako: ulje na platnu - sklanjaš mi pramen kose s lica nehajno. Kad bih mogla tek tako da ćutim, o svemu onome što najčešće slutim, tako bih čarobno ćutala za tebe ili bi možda išlo ovako: čin treći ćutim za sebe, ćutim za sebe.

Nikad ti nisam rekla Nikad ti nisam rekla da imam taj neki zid koji me odvaja od buke i bijesa koji ne zna za stid

Ako

Nikad ti nisam rekla da mnogo mi fale slučajni susreti koji se pretvore u dane i ne znam da li ćeš razumjeti Nikad ti nisam rekla da često mislim o tvome danu kako samo protiču godine i kada sjećanja stanu Nikad ti nisam rekla da ću svašta bez tebe umjeti a da neću, sigurno neću ništa od ovoga jednom razumjeti.

Ako moram večeras da izaberem jednu pjesmu koja će nahraniti sjećanje neka to bude ona u kojoj se na prstima iskradam i kršim obećanje. Ako moram večeras da pitam pitanje jedno, pravo da imam samo na to jedno onda ću glasno iz grla upitati da li je bilo svega vrijedno. Ako moram večeras da zaboravim samo jednu noć kao da biram loši film neka nestane proljećni suton, i mi sa njim, i mi sa njim.


D U Š A N

V A R I Ć A K

Mrzim te Bukovski Čitamo priče zajedničkog poznanika Ja i moj prijatelj Zoran Po zanimanju glumac (inače, izlazi mu prva zbirka pesama bolja od svega što sam ja do sada napisao). Pokazujem mu jednu svoju I njegov komentar je „Taj poslednji stih – isti takav ima i Bukovski.“ „Ali, to sam napisao kada za njega Još nisam ni čuo,“ Branim se. On samo sleže ramenima Ravnodušno. Nekoliko dana kasnije Pišem kratku pesmu O borbi između duha i tela Materije i Ideje Moja žena reče, pošto je pročita „Ova pesma, pa to je Bukovski!“ I ironično se nasmeja. Iznerviran, odlazim da spavam (ali, ni san više nije spas) Sanjam recenziju svoje prve zbirke Pripovedaka¬ –

„Autor je pod očiglednim uticajem Trenutno vrlo modernog pisca Književnosti američke Po našem skromnom mišljenju Kič- tendencije.“ Budim se sa krikom na usnama Bukovski¬! Sedi za mojim radnim stolom Kopa mi po pesmama Traži sebe u mojim rukopisima Ceri se iz mog montgomerija Na jedno piće ide u njemu Zorom, u „Zoru“ Mrzim te Bukovski Izležava se u mom krevetu Maltretira mi majku Troši moje žilete Moju penu za brijanje Zaviruje iza ormana – Traži moje čarape Mrzim te Bukovski Kuva kafu mojoj ženi Kezi mi se iz ogledala Po mom faksu juri plavuše Blamira me Svuda me prati i ne da mi mira Načisto me izluđuje Mrzim te, mrzim te, mrzim te Mrzim te Bukovski. Hoću li te se ikada osloboditi¬?


KRATKE PRIČE LJUBAVI I SMRTI

Dušan Varićak

Umesto pogovora Umeće kratke priče, ili otrov u malim bočicama Čuvena je ona anegdota, po kojoj je Borhes, pošto je pročitao nekakvo višetomno delo, razočarano uzviknuo: „Kakvu bih ja kratku priču od ovoga napravio!“ Kao i u ostalim Borhesovima biserima, i u ovom je – u kratkoj formi – sažeto sve; u ovom slučaju, sve o samoj suštini kratke priče. A ta suština može se svesti na svega dve stvari: konciznost, i – s njom u vezi – potrebu za savršenstvom. O tome je govorio i Antonio Tabuki u jednom intervjuu: „Roman je otvorena forma, dok je priča zatvorena, poput soneta... Ove dve literarne forme imaju dva različita odnosa sa vremenom. Roman je, zahvaljujući svom dahu, kao godina sačinjena od godišnjih doba... rečju, roman daje vremena onome ko ga piše... Priča je atmosfera, precizno stanje duha, događaj koji se dešava i završava za veoma kratko vreme, čak i kada se priča o godinama.“ ... Priča zahteva „minuciozan posao, radi dostizanja perfekcije, za kojom ona ima potrebu. Neophodno je biti tamo sa časovničarskim naočarima, raditi sa malim alatkama, zato što su točkići koje ona dodiruje veoma osetljivi i treba da se precizno uklope. Roman se čak može napraviti sekirom, zadavanjem jakih udaraca materijalu.“ Sve tu rečeno o priči, još u većoj meri se odnosi na onu kratku. Dakle, baš zbog svoje preciznosti i sažetosti, kratka priča zahteva savršenstvo, podrazumeva ga, ili ono barem – težnju ka njemu. Jer, u kratkoj priči treba reći sve što i u dužoj – čija forma šireg obima autoru daje prostora da se „razmahne“ – a pritom postići isti, čak i jači efekat... A taj jači efekat ostvaruje se (pod uslovom da je stvaralački proces uspešno okončan, naravno) zahvaljujući samoj formi kratke priče – njenom sažetošću i preciznošću. Stoga, najteže je pisati upravo – kratku priču, što samo na prvi pogled deluje kontradiktorno. To zna samo onaj ko se ikad usudio da se upusti u takvu jednu avanturu. Lakše je, mislim, napisati roman nego desetak zaista uspelih kratkih priča. A kad kažem lakše – pod time ne podrazumevam i brže. Treba paziti bukvalno na svaku reč, na njihov redosled u rečenici, mnogo više nego u bilo kojoj drugoj proznoj formi. Jer je tu i najmanja greška, makar to bila tek mala neusklađenost i/ili nedovoljna izbrušenost – nedosegnuto savršenstvo, mnogo uočljivija i pogubnija. Kao kada se podiže zid od cigala bez upotrebe vezivnog materijala – jedna pomerena ili pogrešno postavljena cigla u stanju je da sruši čitavu mini-konstrukciju. Upravo stoga – zbog nužnosti postizanja savršenstva i sažimanja izraza – može se reći da kratka priča, na svoj način, predstavlja prelaznu formu između poezije i proze. Jer, od svih proznih formi – kratka priča, priča, pripovetka, novela, kratki roman, roman – u kratkoj priči je najviše elemenata poetskog načina mišljenja i poetskog ugođaja. To iz razloga, kako je već rečeno, što kratka forma zahteva preciznost – što se na malom prostoru mora reći mnogo, dotaći suština. A to se najefektnije i najbezbolnije postiže upravo poetskim načinom mišljenja i izražavanja. Poetsko – usko povezano sa mitskim i religijskim, i proisteklo direktno iz njih – ponire u samu suštinu pitanja svrhe ljudske egzistencije, dosežući do onog univerzalnog. Po svom poreklu starije je od proznog načina izražavanja – to je govor proroka, šamana u transu i sveštenika prvih kultova u samom osvitu civlizacije. I to je, ujedno, jezik kratke priče. Sad, zašto baš naslov „Kratke priče ljubavi i smrti“? Ljubav i smrt – dve najjače sile koje upravljaju ljudskim životom, određujući mu sudbinu – eros i tanatos – sila stvaranja i sila razgrađivanja, snaga ljubavi i strah od smrti... nema toga ko u životu, na sopstvenoj koži, nije osetio posledice njihovog dejstva. Tako su one večna i neiscrpna tema za pesnike, pisce, sve umetnike uopšte. Ali, već na samom početku razmišljanja o njima, susrećemo se s izvesnim apsurdom.


Smrt – šta je to? Po opšteprihvaćenom mišljenju, nametanom naročito poslednjih vekova evropske civlilizacije, od doba prosvetiteljstva (a možda još od humanizma i renesanse), ona je – nestajanje, razgradnja, dezintegracija, poništenje, prestanak postojanja, prelazak u večni mrak – u nepostojanje... S druge strane, sve religije, kao i skoro sve filozofije – govore drugo, međusobno slično. Prestanak čovekovog života nije ujedno i prestanak postojanja. Čovekova duša – već prema zasluzi i/ili pročišćenju – odlazi u Raj, Pakao ili Čistilište, ili se, pak, seli, možda kroz prelazna stanja, u neki drugi živi oblik, drugo telo – ljudsko ili životinjsko. Paradoksalno, i sama savremena, materijalistička, nauka – čedo racionalizma i „prosvetiteljstva“, koja je i krenula od pobijanja „svetih“ teoloških istina i postavila ga sebi za cilj – odavno je već došla do koncepcije slične prethodnoj. Naime, zakon o održanju energije kaže: „Energija ne može da nestane, niti da nastane ni iz čega“ – postoji samo njena transformacija iz jednog oblika u drugi. Takođe, kvantna fizika nedvosmisleno dokazuje da je materija samo manifestacija energije. U tom kontekstu, propadljivost materije je irelevantna. U skladu s tim, smrt kao nestajanje ne postoji; ona je samo iluzija. I Crnjanski saopšava: „Nema smrti, ima samo seoba.“ Smrt nije kraj – ona ne zatvara vrata, već ih otvara. A ljubav – ta druga, ili možda pre prva, sila koja pokreće svet? Tu se odmah suočavamo sa terminološkom zbrku. Stari Grci koristili su devet različitih izraza za razne vrste ljubavi (eros, agape, filia, pragma, storge, mania, ludus, itd.); mi danas – u savremenim jezicima – uglavnom samo jedan. Voliš ženu, ali, isto tako, voliš i cveće, muziku; voliš majku, ali i pržene krompiriće... Danas se pod pojmom „ljubav“ najčešće podrazumevaju ljubav između muškarca i žene, i ljubav između roditelja i potomstva. A šta su one, u suštini? Otprilike ovo: јoš je Šopenhauer primetio da je ljubav između muškarca i žene, u svojoj suštini – samo polni nagon pod plaštom zaljubljenosti. Taj svetlucavi pokrov, onda, daje romantičnu crtu tom običnom nagonu, čija je jedina svrha – produženje vrste. U današnje vreme, ali na području psihologije (da sad ne pominjemo Frojda), to isto je, samo drugim rečima – govoreći o savremenom mitu o idealnoj, večnoj ljubavi, što vuče korene još iz srednjovekovnog, trubadurskog poimanja ljubavi, a koji je uništio generacije – izrekao i T. S. Pek: „Zaljubljivanje je mala prevara kojom se služe geni, da bi nam otupeli svest dovoljno dugo da nas namame u brak.“ Dakle, opet, polni nagon i produženje vrste. To zna svako ko je nekada voleo – šta se događa i kako se čovek oseća kada ta iluzija zaljubljenosti, vremenom, neizbežno prođe. Što se tiče ljubavi roditelja i deteta, obično se smatra i kaže da je majčinska ljubav ona najčistija, najplemenitija, najpožrtvovanija i najnesebičnija... maltene, ideal pojma ljubavi.

Da li je baš tako? Koliko samo u toj „savršenoj“ ljubavi ima sebičnosti, neretko i patologije, to je osetio skoro svako ko se seća svoje majke. Od svih ljubavi čoveka, upravo je majčinska u svojoj biti onaj najprizemniji, najprimitivniji oblik ljubavi, najviše povezan s ovozemljskim – uslovljen onim biološkim, čisto animalnim. Jer, i sve životinje, ma koliko primitivne bile, imaju u sebi taj nagon – u vidu instinkta za očuvanjem potomstva. Što će reći, kad se skine romantična oblanda i s te idealizovane ljubavi, ponovo ostaje samo – običan nagon za produženjem vrste. Svaka ovozemaljska ljubav je, u stvari – iluzija. Jedina prava, istinska ljubav je ona Božja – koju On oseća prema ljudima, i koja je uslovila stvaranje sveta i čoveka. Sve ostale su samo bleda kopija, neuspela imitacija te ljubavi – njen izokrenut odraz u iskrivljenom ogledalu. Prave ljubavi u horizontali – nema; ona tu egzistira isključivo kao privid. Pa ipak, te dve najdominantnije sile u ljudskom životu – ljubav i smrt – odvajkada su povezivane, preplitane, pa i poistovećivane – u nauci, umetnosti, filozofiji, čak i u mistici. Buda, koga je Mara, božanstvo smrti, kušalo svojim kćerima Žudnjom i Strašću, daje ovo rešenje: „Oslobodite se žudnje, oslobodićete se i smrti.“ U grčkoj kosmogoniji, Eros (ljubav) i Tanatos (smrt) – braća su, sinovi Tame i Noći. Platon u „Gozbi“ smatra da je istina erosa tanatos, dakle – da ljubav doseže tačku svoje istine u potpunom, apsolutnom smislu tek onda kad za tu istinu dokaz ponudi smrt. I Hristos povezuje te dve iluzije; u Filipovom jevanđelju, na primer, na pitanje učenika kada će doći Carstvo nebesko (u kojem neće biti smrti), odgovara: „Kad žene skinu haljine svoje požude.“ Svi veliki „ukleti“ pesnici nazivani su „pesnicima ljubavi i smrti“ – Bodler, Blejk, Po... Ćezare Paveze, čuveni italijanski pesnik i samoubica, zapisuje u svoj dnevnik neposredno pre no što će svojevoljno okončati život: „Ljubav i smrt, to je pradedovska praslika.“ Odavno je primećeno – svaki orgazam je jedna mala smrt. Kao što je poznata i pojava da mnogi muškarci u smrtnom času (pri izvršenju smrtne presude, recimo) doživljavaju erekciju, ljubavno zadovoljstvo dakle. Što bi Frojd rekao (dakle, ipak on) u „S one strane načela zadovoljstva“: „Načelo zadovoljstva, izgleda, kao da stoji u službi upravo nagona smrti.“ Voleti, znači umirati. Jer: Ljubav je umiranje Dan za danom Svaki dan, nanovo I jedan Majster Ekhart, najveći mistik hrišćanske misli, zaključuje u svojoj propovedi: „Jaka kao smrt je ljubav“. Paradoksalno je da je i taj vrhunski um objašnjavao te dve iluzije jednu drugom, poredeći ih. I kao zaključak: Da li su ljubav i smrt iluzije? Naravno! Ali te iluzije su delatne, kako bi to rekao Deni de Ružmon, one vrše radnju. Dakle, i kao takve, one imaju snagu realnosti.


Julija, ti moraš doći u Sarajevo Zorica Tijanić Znaš Julija, ja svako jutro kad otvorim prozore, ne gledam u avliju nasred koje peščanik samuje, već ih zatvorim pa čujem žamor na pijaci na koju se spremaju trgovci šarenih oblutaka; Pa se radujem što me bude mirisi svežeg hleba i peciva, a pogledom milujem crvene crepove na zelenim krovovima; I onda doručkujem svu tu lepotu, jer ovde se i muškatle pozdravljaju osmesima. Moraš doći jednog dana u Sarajevo, ali izaberi ono vreme u kojem sam jatamo bila… Da prošetamo Baščaršijom, da ti kupim marame… svilene. One iste što ih je moja baka ređala na levoj strani zelenog kredenca, a kasnije i moja majka… Sada ih i ja pokušavam poravnati, samo što nemam ni levu ni desnu stranu već ih slažem onako, jednu povrh druge pa se svilene jedna drugoj izmaknu k`o što se on meni izmicao dok me s drugom menjao…. Znaš Julija… Taj pogled sa mojih starih drvenih pendžera ne bih menjala za bilo kakve druge; Ni za one koji ne puštaju kišu i sneg, jer od života sad imam samo ono što od moje zbilje kradu… Pa se tim istim rečima nahranim… Stavim ih podno srcada mi ublaže tugu, kada te ne mogu pronaći na gardoškim stepenicama gde mi se duša odmara… Nedeljom… Znaš Julija, ti moraš doći u Sarajevo, jer ja ne znam ni jednog drugog grada koji ume tako da grli, da zanese… Da te uhvati za ruke i zavrti i vrti u krug, a ruke se ne daju svakome. Veruj mi da to znam, jer sam ih pružala mnogima… Eh… Ljudi… neljudi… Sa svojim malim životima… Najgori su oni što misle da su veliki, pa gaze one male što su veći od njih… Zato moraš doći u Sarajevo… Tamo me baš briga za takve… Miriše kafa u fildžanima… Mirišu kocke šećera… A ona, koju mi on napravi još i više miriše… Tamo je negde i njegov korak zaustavljen, jer od njega nemam samo onošto mi prećutkuje… Pa se u sebi grize što izmišlja, da bila bih mu jedina… Dok se ne zakune,a ja ga volim baš takvog, Ludog i nesavršenog… Pa što bih ga onda i nekoj drugoj tamo uskratila… Jer zaklinjali smo se samo dok smo bili mali sa onim smešnim plavim titovkama… To su one kape sa plastičnom crvenom petokrakom na vrhu. Znaš Julija, priznaću ti da ne volim uvek život… Obično ga krivim za nešto za šta nije kriv… Pa onda opet krivim njega… pa sebe… Naposletku opet njega. Samo ponekad, kad otvorim prozore mirisnom cveću i kad mi se muškatle nasmeše… osetim kao da se smeju ludi koja veruje u ono što joj govore…. Zato, Julija znaš, ti moraš doći u Sarajevo, jednostavno moraš… Da se zajedno radujemo mirisu kafe i nasmejanim muškatlama… Da potrčimo u susret proleću i crvenim makovima… da im salutiramo. Da pronađemo šarene oblutke i kupimo po osmeh u prodavnici lutaka… Šarenu vunu i plastične naočare… I zvončiće za Vrbicu našim dečacima iako su prebrzo porasli… Valja se… Veruj, vredeće nam za neke sive novembarske dane… a njih bih rado, ako je moguće, rado da zaboravim…


IVAN GAĆINA Narodima sjeverne Afrike

Northern Africa Nations

Ne postoji veća bol od boli koju čovjek nanosi drugom čovjeku kad narušava velikodušno gostoprimstvo „trojancem“ u celofanu mržnje. Mač sudbine razara tkivo života uz paklene sile što raspiruju razorne plamenove dok šume gutaju milijune junaka, a kolonizatori nam obeščašćuju žene i porobljuju djecu. Zašto nam kopaš grobove, britanski brate, dok razlijevaš u Africi rijeke krvi? Crni dani prekrili domove velom tuge dok zemlju pustu obilazi kušnja. Dok bol hranimo mirom, glad ljubavlju, žeđ strpljenjem shakespeareovsko pitanje „Biti ili ne biti“ zakriljuje afrički kontinent. Uz grobove predaka krčimo nove putove nadajući se da će kiša sprati nepravdu i da će novi dan donijeti slobodu. Barem toliko nam dopuštaju snovi i toliko dugujemo budućim pokoljenjima, budući da bez obzira na to koliko smo teško potlačeni, vjerujemo da nam je dužnost da budemo bolja i humanija bića.

There's no greater pain than the one which a man inflicts on another disrupting his generous hospitality with “Trojan” in a hate cellophane. A sword of fate destroys the tissue of life with hellish forces fanning the destructive flames while the forests swallow millions of heroes, and colonizers dishonor our women and enslave our children. Why are you digging graves for us, our British brother, while shedding rivers of blood in Africa? Black days have wrapped our homes with a veil of sadness while the desolate land is visited by temptation. While we feed the pain with peace, hunger with love, thirst with patience the Shakespearean question "To be or not to be" shelters the African continent. We clear new roads alongside our ancestors' graves hoping the rain will wash away the injustice and a new day will bring freedom. At least that is what our dreams allow us to do and we owe so much to the future generations, since no matter how hard we are oppressed, we believe it's our duty to be better and more humane beings.

Naji Naaman Genius književna nagrada (Libanon, 2020.) – dodijeljena autoru treći put od pokretanja nagrada 2002. Prvi put dodijeljena 2016., a drugi put 2018.

Naji Naaman Genius Literary Prize (Lebanon, 2020) – awarded for the 3rd time since the launching of the prizes in 2002. First awarded in 2016, then in 2018.

H.R.H. H.E. Pangeran Prince Love YM Dato Rdo. Sri Academician Amb. Prof. Dr. Kt Exp. GM Genius Ivan Gaćina, LM

H.R.H. H.E. Pangeran Prince Love YM Dato Rdo. Sri Academician Amb. Prof. Dr. Kt Exp. GM Genius Ivan Gaćina, LM


Pod šamanskim maskama šekspiroumlja

Danilove oproštajne kiše

Pokušavajući izgraditi svijet od puzli šekspiroumlja, katkada se pitam kako bi izgledala Shakespeareova poezija u G-duru i c-molu, uz primjesu karmičkog bluesa, kad bih pritisnuo papučicu gasa na ukradenom oblaku kako bi vjetar mogao podići ljestvicu šekspiromata (kriteriomata za dešifriranje titrajnih akcenata univerzuma). Dok Romeo i Julija grade zamak od mojih permutiranih entiteta, moje živopisno jastvo se njiše na Hamletovom „biti ili ne biti“ klatnu, pjevajući uspavanku šekspirijanskoj abecedi od ljubavi i tragedije, ondje gdje sudbina ne prašta omaške pjesništvu i buntovništvu, što je posve nebitno jer bijeli stih presvlači tamninu neba, vraćajući metaforičke pozajmice brdskim divovima, nositeljima svijesti. Pošto se šekspirizam odavno ukorijenio u nešekspirovske zemlje, ljubomorni Othello oblači carevo novo ruho u punini praznine kako bi mogao nadjačati Cezara uz pomoć nesuvislog kritičara u zvjezdanom tunelu od vremensko-složenih rečenica, a novorođene rime vrebaju prolaznike poput giljotina u Noći vještica dok ljubav izdiše svoju višedimenzionost prepletenu s bezdimenzionalnošću, uspinjući se stepenicama od lave kroz labirint od lascivnih paradigmi, kako bismo mogli pronići u srž univerzuma stisnutu u amfori mudrosti gdje nas četiri sove nadmudruju u viljamovskom ambijentu protustvarnosti. Mnogi saznaju prekasno da su svi putovi koji vode u Rim izbrisani i da su planine sišle u ponore kako bi popunile prazninu međuprostora. Dok se umivam u jezeru zakriljenom maglom fiktivnog svjetonazora, poetske krijesnice bježe kroz moje oči iz mrtve stvarnosti, a šekspirovoz putuje u budućnost kroz mrežu nedovršenih avantura kako bi trula Danska mogla poletjeti u smjeru humanosti i mira, gdje izgubljene iluzije vraćaju nadu ljudima pod šamanskim maskama.

Pred avenijom crne šume, nedaleko od krčme „Pijanih mornara“, susreo sam Danila Kiša u staklastom pogledu nekog mrtvaca. Teturao je na vanvremenskom putovanju, recitirajući „Odoratus impedit cogitationem“ i stiskajući buket svelog cvijeća ubranog vjerojatno na groblju beznađa. U naočalama od svevidnih prizmi, promatrao je zvijezde kako se klanjaju usputnim genijalcima zakriljenim kobnom mjesečinom. Dama u crnom, s tugom u očima, primicala se tamnoj škrinji, kad je Danilo izustio Smrti: „Dobro obavljen posao!“ dok su zvonila ponoćna zvona. Nakon krivocrtnog pucnja pokraj katedrale, policajac, pogođen karanfilnim metkom, prekrstio se pištoljem od duginih čipki čime započinje slavna era teatra apsurda. Uz čašu pelina na raštimanom klaviru, odsvirao sam posljednji „Oproštaj s majkom“ dok je novembarska jesen lila kisele kiše ispred boemske kavane (ne)postojanja.

U snovima božanstvene rijeke Na dukatećem suncu nad svetom planinom sreo sam Mahatmu Gandhija koji me je nakratko zagrlio i nakon toga prosuo latice ruže iz drvenog kaleža koje su plutale niz veličanstvene slapove i širom svijeta. Otac Indije nosio je tradicionalnu, siromašnu odjeću dok su ga božanstveni leptiri krunisali slijećući na njegova ramena i dlanove, a kad je zagrabio bistru vodu da se osvježi njegove su misli plovile uzvodno, stvarajući bezuvjetnu ljubav i prijateljstvo. Od duhovne energije divljeg cvijeća stvarao je čarobne metafore koje je unosio u svoju knjigu ljubavi temeljenu na Isusovim učenjima, a kada sam ga zamolio da mi pokaže posljednju misao koju je zabilježio, primijetio sam da je broj stranica knjige bio beskonačan. Tekst je bio pun čudnih znakova s elementima svih indijskih i mnogih stranih jezika, ali kad sam postigao savršeni sklad duše, mogao sam ga lakoćom čitati, pri čemu sam saznao da će cijeli svijet jednog dana postati kolijevka mira. Kada sam okrenuo stranicu koja objašnjava filozofiju nenasilja (satyagraha), koju je osmislio Mahatma, lice mu je tajanstveno zasjalo i pozvao me da ga slijedim, ali nakon nekog vremena svijet oko mene počeo je podrhtavati i ubrzo sam ostao sam s uputama kako da širim mir i ljubav diljem svijeta.

H.R.H. H.E. Pangeran Prince Love YM Dato Rdo. Sri Academician Amb. Prof. Dr. Kt Exp. GM Genius Ivan Gaćina, LM


U dosluhu s vanvremenim nebom „U dosluhu s nebom“ je druga pjesmozbirka poetese Vesne Andrejić Mišković koja živi i stvara u Slavonskom Brodu, ali neovisno o mjestu i vremenu stvaranja ova poezija je po mnogo čemu vanvremena. Poput lunarne čarobnice pjesnikinja vrlo vješto hoda stazama besmrtnika, u maniri biranih književnika manevrira kroz poetske zavoje, prelijeće krivine i vlada svegalaktičkim horizontom. Ponekad se svojim versima poigrava poput djeteta ili razigranog mačeta, nekad ih ukroćuje i razvlači u upregnute gromove, a katkad ih izvlači iz bunara fikcije i slaže ravnomjerno u ormaru uspomena zakriljenim vitražom postojanja. Ognjeni mačevi čuvaju ulaz u svijet zmajeva, zrcalnosimetričnu stvarnost koja obuhvaća fantazmagorične rukavce odvojene svijesti rasplinute u binarnom kodu, prepletene i učahurene na razmeđu misli, maštanja i stvaranja. Iza vremenskog kotača, poput Judite u duhovnom smislu, Vesna na moderan način oslikava prirodu dodajući neizatkanim djelima umjetničke nijanse, a na putu od trnja mimoilaze se stvarnost i budućnost dok je prošlost razlivena u pahuljastim česticama bitka. Međutim, iz vrtloga vremenskog tjesnaca poetesa poziva na oprez upozoravajući da u prirodi ništa osim Stvoritelja nije savršeno, pojavljuje se iza carstva iluzija i optičkih varki u punom svjetlu (do)kazujući u svojim usponima i posrtanjima da je ljudsko biće poput svih nas te vječiti borac za pravdu i istinu. Iako okovana teškim životom kojeg tihotno nosi na plećima ona u sobi zrcala blagovremeno pronalazi dveri spasa iza kojih raste u dosluhu s vanvremenim nebom ostavljajući svima nama prostor za rast, razvoj, odrastanje, samospoznaju i usavršavanje. U plejadi izvrsnih i najuspjelijih pjesama svakako treba spomenuti i izdvojiti sljedeće naslove: „Insignija“, „Ne polete svi pjesnici za leptirima“, „U dosluhu s nebom“, „Ponekad šutim (a to je rijetkost)“, „(Su)život u pukotini“, „U moru začeta“, „Kiše ne ispunjavaju želje“, „Sezona kiša u mojoj sobi“, „Pjesma o mom Borisu“, „Pjesma nedovršenih iluzija“, „Drveće ne prašta“, „Čudna priča o mom kosturu“, „Noć hedonizma“, „Sjaj samonikle ljepote“, „Dovoljan mi je Nerudin osmijeh“, „Osmo(smjer)ka i ja“… Poetesini versi oslanjaju se na pjesnike simbolizma i modernizma, a ujedno su srazmjeran spoj nijansi naučne fantastike, mistike i horora. Na sebi svojstven način Vesna je otkačena i originalna kraljica slobodnog stiha koja vlada širokom lepezom riječi i izraza te originalnošću i genijalnošću, a finoćom i mekoćom pripovijedanja osvaja srca svoje brojne publike. U nekim pjesmama Vesna se približava citatima Charlesa Baudelairea: „Bog je izmislio pijance da ružne žene ne ostaju same.“, „Ne vidim nikakvu utjehu u tome što ću nadživjeti prijatelja i ostati samo spomenik prošlih vremena.“, „U društvu sam, u dvoje sam. Sam sa sobom sam, a na rubu ponora.“ „Prozori bi bili od ebanovine / kraj kojih bih mogla / sitnim bodom vez vesti / i gledati kako pahulje / prekrivaju pijane korake / moreplovaca.“ (San je moja stvarnost) „Ogoljen i stjeran u kut / hrastovog korijena / kao pijani druid / mašeš ludim gljivama.“ (Putnik iz limba) „Nedostaje mi / rame za utjehu / i tvoja maramica / u kojoj je uvijek bilo / najviše mojih suza.“ (Prijatelju kojeg više nema) „Utjehu si davno / skrila među oblake, / strništa si gore plavo obojila, / svjetlost jaku srcem zapalila / nazirući vrata / što vode u vječnost.“ (Iluzija u plavim strništima) „Ne boli me ni poljuljana / vjera maslačka / o zemaljskom poimanju / hoda naglavačke. / Niti sjeta ispod trepavice laste / skrivene ispod strehe / od proljetnog pljuska. / Ostade mi utjeha, / pjesme i snovi.“ (Moji beskrajni snovi) „Razgrćući / oblake pogledima / na grudi privijam / zakržljalu nadu, nosim je dio puta / ne gledajući / u ponor ispod sebe / i ne slušajući povike / samonikle oligarhije.“ (Oligarhija na potezu) Vidljiv je pomak u odnosu na Vesnin prvijenac „U sobi zrcala“ gdje nam se Vesna predstavila pjesmama raznovrsnije tematike dok se ovdje prikazuje pretežito u ruhu misaone (refleksivne) poezije kojom brodi kroz prostranstva ljudske psihe i (ne)prolaznost života. „Došlo je vrijeme / da pogledam u zrcalo / i naglas kažem – / Sramim se!“ (Ispovijest izgubljene ovčice) „Pristajem i na obnevidjelost / od bljeska slomljenog zrcala / u jutarnje sate.“ (Ne pitam za cijenu) Iako je prva zbirka spoj starih i novih radova dok su ovdje uglavnom najnoviji versi, razvidno je da je autorica u starom duhu unaprijedila genijalnost i originalnost zadržavajući ritam pisanja i preskačući letvicu koju je sama sebi visoko postavila. Pjesmu „U dosluhu s nebom“ prema kojoj je zbirka dobila naslov napisala je inspirirana američkim književnikom Waltom Whitmanom, odnosno njegovom prvom i najpoznatijom zbirkom „Vlati trave“ u kojoj autor na veoma snažan način slavi individualizam Amerike, demokraciju i bratstvo među ljudima poistovjećujući se s prirodom i svemirom. Dio njegove doktrine Vesna je primijenila i na neke druge pjesme, ali za razliku od Whitmana koji je fokusiran na uže područje njeni stihovi su razgranatiji i eksterniji. Da su joj američki pjesnici zbilja duhovni vodiči razvidno je i iz pjesme „Skrivena u epitafu“ gdje Vesna spominje američkog književnika njemačkih korijena Charlesa Bukowskog, predstavnika drugog vala beat generacije koji je opisivao život siromašnog čovjeka, alkohol, odnose sa ženama te sve nedostatke i poteškoće posla kao takvoga. Preko njega prenosi nam poruku: „Poezija se desi kad ništa drugo ne može.“ Pjesmu „Dovoljan mi je Nerudin osmijeh“ posvetila je čileanskom pjesniku Pablu Nerudi koji je imao vulkanski temperament. U poetskom svijetu prešao je put od neoromantizma preko nadrealizma do čiste borbene i socijalne poezije. U ranijim godinama osnovna mu je tema ljubav, a kasnije pustoš, samoća, patnja, borba, uzbuđenje, ogorčenje, samilost, srdžba i smrt. Naslov Vesnine zbirke „U dosluhu s nebom“ djelomično se preklapa s Nerudinim citatom „Što je stablo naučilo od zemlje da je moglo razgovarati s nebom?“, a pjesma „Dovoljan mi je Nerudin osmijeh“ s njegovim citatima „Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti, rađaju se i umiru više puta dok žive, imaju vječnost prirode.“ i „Zabranjeno je otjerati nekog s kim se nisi pomirio, zaboraviti njegove oči i smijeh.“ Vesna se dotakla i čovjekove vječite borbe protiv nepravde i krvožednog sustava koji nam svima ispija krv odvodeći kompletno čovječanstvo u propast. Radi se borbi „Davida i Golijata“, odnosno ljudskoj borbi protiv vjetrenjača čiju simboliku crpi iz romana „Don Quijote“ kojeg je napisao španjolski književnik Miguel de Cervantes Saavedra.


„U borbi s vjetrenjačama / izgubih život / u nenapisanom / akrostihu posvećenom tebi. “ (Dovoljan mi je Nerudin osmijeh) Za naslov zbirke nametale su se još dvije izvanredne pjesme: „Sjaj samonikle ljepote“ u kojoj Vesna poput nekog antičkog junaka zbog ljubavi razdvaja zidove i ljepotom praskozorja obogaćuje nepredvidljivi život; „U moru začeta“ koju je autorica napisala nadahnuta poznatom slikom talijanskog umjetnika Sandra Boticellija „Rađanje Venere“ koja je nastala u renesansnoj Firenci 1486. godine. Slika „Rađanje Venere“ temelji se na mitologijama baziranim na poganskoj tradiciji klasičnih mitova i legendi, prikazuje grčku boginju ljepote i ljubavi Afroditu koju su Rimljani nazivali Venerom, a njen pandan u egipatskoj mitologiji je Hathor. Prema Heziodu u Teogoniji rodila se iz morske pjene koju je oplodio bog neba Uran nakon što mu je sin Kron kamenim srpom odsjekao genitalije, a potom je izašla iz mora na otok Cipar. Na Boticellijevoj slici Venera se rađa potpuno naga na dahu vjetra te uzdignuta iz valova na školjci „jakobova kapica“ prilazi obali. Još od davne povijesti jakobove kapice bile su čest motiv i inspiracija u umjetnosti, a školjke u antici općenito su simbolizirale ženstvenost. Ove školjke povezuju se sa Svetim Jakovom prema kojem su i dobile svoje latinsko ime Pecten Jacobaeus. Pjesma „(Su)život u pukotini“ navodi nas na razmišljanje u iskonskom sjaju treperavih zvijezda, a prepuna je suprotnosti koje djeluju svježe i razigrano, ukazujući istodobno na (su)život različitih entiteta uz veličanstvene slike i snažna promišljanja. Vesna veoma drži do dragih osoba, obitelji i prijatelja te pokojnika što je razvidno iz njene obje stihozbirke. Tako je „U sobi zrcala“ npr. pjesmu „Godišnjica 17.1.1999.“ posvetila pokojnome suprugu Milanu Miškoviću, a u „U dosluhu s nebom“ pjesmu „Pjesma sam postao“ pokojnim prijateljima poetama Admiru Mahiću Admiralu, Galibu Gališi Merdanoviću, Vojislavu Voji Nikoliću i Mišku SK Zisu, ali i svima ostalima koji su se bavili stvaralaštvom i pisanom riječju, odnosno za sva vremena i za sve generacije. „Pjesma o mom Borisu“ govori o tajanstvenom Borisu, ljubavi koja je vječna, ali i nepredvidljiva, a također nas poučava da u kozmosu sve ima svoje mjesto, događa se s razlogom i sve je upravo tako kako treba biti. Na samome kraju zbirke „U dosluhu s nebom“ nalaze se još dvije pjesme koje je posvetila najmilijima: „Kćer moje kćeri (Patricia na dar)“ i „Ostavština mojoj djeci (Sandra, Pavao i Mia Maria)“. Na svom životnom putu Vesna je ujedno orao i feniks, tajanstvena i mistična poput Alise s druge strane zrcala, a na samom rođenju obdarilo ju je devet muza s deset velikih darova kako bi nam se cijelog životnog vijeka razduživala izvrsnim poetskim radovima. Nadahnuta antikom, mistikom i misterijom, ona neprestano uči iako je samozatajna, a na razmeđu teškog života, vremena i prostora davno se vinula iznad sumornog prosjeka o čemu u njeno ime poput dva bisera svjedoče njene dvije versozbirke. U pjesmi „Ponekad šutim (a to je rijetkost)“ javlja se Vesnin labav krik života u kojem se sapleću transformacije osjetilne razine. Onaj buntovnički dio izbija na površinu, poigrava se višeglasjem raznih životnih situacija sve dok bodljikava žica ne probija glasnice razliježući se u bezglasni vrisak. Njenu poeziju bola, muka i patnje krasi lepršavost utkana u ruho brojnih metafora i veličanstvenih poetskih izraza tako da je nama kritičarima i ostatku publike prava milina uroniti u ovo stihotvorje prepuno pozitivnog i čarobnog efekta, s time da pri poetskom istraživanju i iščitavanju moramo biti vrlo oprezni kako ne bismo zalutali među labirintima ove sjajne poezije. Slično kao što se u prvijencu okružila zrcalima, u drugoj cvatozbirki Vesna se okružila leptirima kao tajanstvenim i tihim bićima o kojima pjeva u mnogim pjesmama. „Leptiri satkani / od šarenih izmaglica / lete nad proplankom / umjetno uzgojenih pjesnika.“ (Ne polete svi pjesnici za leptirima) „I da ću artritis u ramenu / osjetiti samo ja, / a ne i stoljetna šuma / (koja ti je kolijevku podarila) / i sad u zgarištu drhti / pod najezdom / ledenih leptira / skrivenih iza tvog osmijeha.“ (Sezona kiša u mojoj sobi) „Tu i sada promatram / nedovršenog leptira / koji se utapa / u osjenčanoj dubini gejzira.“ (Pjesma nedovršenih iluzija) „Onog trena / kada je muza izronila / na hrid pjesnikovog ramena / i tananu nit svjetlosti / podarila stihu, / a peru kristalnu suzu / umjesto zlatne tinte, / milozvučni pjev / nebeskog zbora / postao je glasniji / od lepeta krila / noćnog leptira.“ (Eratov titraj) „Dan urastao / u poru na čelu sunca / otvara kišobran / pod naletom leptira.“ (Tu sam negdje i sama) No, najveći lajtmotiv u ovoj zbirci svakako su oblaci koji Vesnu povezuju sa (sedmim) nebom, iza kojih se ona vješto skriva i otima ih kako bi ih poklonila svima nama u jednom sasvim novom ruhu zamotanom iza nepredvidljivog i čudesnog celofana. „Stjerala bih u kut / sve atopične oblake / da ne šire nervozu / češući se leđima / jedni o druge...“ (Insignija) „Aure boje jantara / na zakrabuljenim licima / (omeđene kišnim oblacima) / motre svaki moj pokušaj udisaja / usamljenih čestica dobrote / s kojih se slijeva nada / u tankim mlazovima.“ (Sjena na mom ramenu) „Ponekad pomislim / da je bolje / sanjati na crnom oblaku, / nego se utopiti / u vlastitom jalu.“ (Zadnja pomast neispunjenom obećanju) „Licemjerne oblake / trpam među grudi / da ih mogu nadzirati / (ne vjerujem promjenljivim oblicima).“ (Tražeći sebe (u sebi)) „Pitaš li se ikad / postoji li ljubav / među oblacima? / Postoji li sreća / razlivena / plavim strništima? / Postoji li nada / iza teških vrata?“ (Iluzija u plavim strništima) „...osjetila bih / prazninu oka / u (ne)skladnom pokretu / zjenice / kroz koje su oblaci / brzo proletjeli / ostavljajući trag / rasparane haljine...“ (Prazninom oka snovi rasparani) „Razgrćući / oblake pogledima / na grudi privijam / zakržljalu nadu,…“ (Oligarhija na potezu) „Suza poete / klizi niz orošeno praskozorje / preko grudobrana mosta / načinjenog od šuškavih oblaka.“ (Zadnje versi prije svitanja) „Jer iskljucaše mi prste / dok branih oblake / pune crnih bisera.“ (Jutro crnog bisera) „Zastajem / na jednom od puteva / između oblaka / od kovanog željeza / gledajući kako se grle / dvije jabuke u cvatu / i ne obraćaju pozornost / na voajera u mojoj zjenici.“ (Noć hedonizma) „Sad mi je dovoljan oblak / da skrijem nagost ptice, / jedan široki osmijeh / i Nerudino lice / u prostranstvu / nebeskog stihozvučja.“ (Dovoljan mi je Nerudin osmijeh) „Skrivena / iza oblaka / promatram / seobu anđela.“ (Rezignacija) „...grleći nebo / zjenicama od ljubičica / i smiješkom cjelivam / ružičasti oblak...“ (Stablo od medenjaka) „Igram se kao dijete / oblačcima.“ (Otimačica oblaka) „Jer, htjela bih do oblaka, / i još više i više...“ (Sve je moguće) Zahvaljujući svemu viđenome i doživljenome, a posebice zbog izvornosti, originalnosti i maštovitosti te zbog snage metafora koje su Vesnin najjači adut i oslonac toplo preporučan njenu drugu zbirku poezije „U dosluhu s nebom“ izdavaču, kritici i publici te se nadam da ćemo se s ovom darovitom poetesom družiti još dugi niz godina. H.R.H. H.E. Pangeran Prince Love YM Dato Rdo. Sri Academician Amb. Prof. Dr. Kt Exp. GM Genius Ivan Gaćina, LM


Srpska Marija Kiri u naučnom sećanju živi Tekst: Snežana Marko Musinov Prvo žensko ime koje običnom čoveku pada na pamet iz naučne oblasti, a naše je gore list, sigurno je Milena. Vojvođanka Milena Marić Ajnštajn! Nije slučajno, jer premda i u današnje vreme ima inteligentnih naučnica vrednih pomena, školovanih kako kod nas, tako i u inostranstvu, darovita Milena i dalje ima primat po svetskoj slavi, mada se ljudima s ovih prostora čini da je od pravičnog priznanja malo i uštinuta. Skrajnuta u stranu zbog veličine svoga supruga ostala je u njegovoj senci. Oni su par kod kog se u najboljem svetlu može primeniti dobro poznata floskula da „iza svakog uspešnog muškarca stoji žena”, za razliku od stanovišta čuvenog pisca Tolstoja (Лев Николаевич Толстой 1828-1910) koji je ustvrdio da je žena „kamen spoticanja za karijeru jednog čoveka”. Superiornog uma, ubrojanu u jednu od bitnijih osoba našeg podneblja dvadesetog veka, pamtiće je generacije i to ne samo one bliske matematici, fizici i srodnim naukama. Zahvaljujući muzičkom obrazovanju, u vremenu nužde davala je i časove klavira. Od rodnog Titela u Bačkoj do smrtnog časa u Cirihu u Švajcarskoj, dakle od 1875. do 1948. godine skupilo se u njen život i radosti i gorčine: istraživačke godine, bračne, roditeljske... I imanja, i nemanja. Usponi, i padovi. Nade, i zablude. Neprihvatanja. Dašci čarolije, i ogorčenja. Gubitak najbližih. Selidbe... Baš kao što to biva i kod običnih smrtnika. Samo što je njen život postao meta radoznalaca i kibicera, a mnogi drugi ostaju neprimećeni jer ljudi nemaju dovoljno uspeha za sobom da bi to bilo interesantno ostatku sveta. Njenim likom, uz bogatu prepisku sa Albertom, su inspirisane knjige naših: Desanke Đurić Trbuhović - „U senci Alberta Ajnštajna”, Đorđa U. Krstića - „Mileva i Albert Ajnštajn - ljubav i zajednički naučni rad”, dr Radmile Milentijević - „Mileva Marić Ajnštajn - život sa Albertom Ajnštajnom” npr., ali i stranih autora koji su se potrudili da iz biografskih podataka izvuku suštinu. Od Mileninih ćiriličnih pismama upućenih u domovinu svojim kumovima iz Ciriha, u periodu od 1935. do 1941. god. dr Drago Njegovan priredio je knjigu koja nosi naslov „Dragi moji kumovi. ” Sa ustanova (škola, muzeja) i uličnih natpisa zrači njeno ime. Udruženja žena iz Berna i Ciriha, te srpske dijaspore u Ljubljani ponosito nose ime briljantno umne žene. A da nije jedina iz porodice doprinela unapređenju sveta u naučnom procvatu svedoči i činjenica da je i njen najmlađi brat Miloš Marić, lekar, bio jedan od pionira u procesuiranju kloniranja. Kako život s jedne strane daje, s druge oduzima, i njena sudbina nije se razlikovala od suštine drugih života. Pri rođenju iščašenog kuka, ramljala je doveka. Prva ćerka Marije, devojačko Ružić, i oca Miloša Marića u svoju biografiju, pored oslonca mužu, doprinosa nauci, upisuje i rođenja troje dece (Liserl- Lizica Ajnštajn rođene početkom 1902.g, Hans Albert Ajnštajn 19021973 g. i Eduard Ajnštajn 1910- 1963 g). Materijala kojim su se autori napajali je bilo za dokumentarni film, ali i filmsku seriju. Pod velom tajne je sudbina vanbračne ćerke (dve su teorije u opticaju), a o borbi sa šizofrenijom mlađeg sina se pouzdano zna. Saznajemo i o njenim reakcijama na dnevna i vanredna zbivanja. Srpkinja, pravoslavne vere, obrazovana - bez diplome, potpisivana nezvanično sa Mica, u slobodno vreme za svoje zadovoljstvo pletilja i švalja, organizator svog vremena i obaveza (novac, izdaci, nasledstvo, punomoć i sl), brižna, ostaće da intrigira u vezi sa doprinosom nauci, verujem i dalje. Knjiga ljubavnih pisama, dostupna je.

Ko za života vredi, njegova zvezda i posle smrti svetli Oh Futurism, I want to take your pulse and listen to your heartbeat with an atomic stethoscope of love! (Taking Care of Futurism, Laurel Ann Bogen) /O, budućnosti, želim da osetim tvoj puls i oslušnem otkucaje tvoga srca atomskim stetoskopom ljubavi! (Briga za budućnost, L.A.B. prevod S.M-Musinov)

Sa Zuzanom Halupovom, (1925-2001), u očuvanju njene posebnosti, sretala sam se preko njenih slikarskih platna, po izložbama, ilustrovanim knjigama, kovačičkoj galeriji naivne umetnosti, u kojoj ima specijalni memorijalni deo, i tatinih autentičnih reminiscentnih priča. I danas mi je žao što jednu njenu upečatljivu sliku na koju sam slučajno naletela 2008. godine u Vrnjčkoj Banji, u galeriji slika, i dugo joj se divila, nisam ponela kući sa sobom. Od obične žene, domaćice, seljanke, zahvaljujući slikarskom daru, postala je slavna širom sveta. Divili su joj se planetarno i umetnički znalci i oni koji su prepoznavali ljudskost u liku sitne krepke žene voljne da upozna i život drugih nacija. Po rođenju Slovakinja, svoju srcu dragu, rodnu Kovačicu je proslavila barabar uz Martina Jonaša koji se među prvima uspešno, u mirnoj ravnici, družio sa bojama i platnima i zahvaljujući njima dvoma autori su se otiskivali sa tovarom svoga blaga i na druge kontinente. Zadržavajući nacionalni identitet i svojom živopisnom odećom, koju su činile brojne široke, besprekorno ispeglanih falti, suknje, naređane jedna na drugu, ulazila je gospođa Halupova u tržišnu trku, ekonomisala, držala banku u kući bez dece, a sa puno njih uokvirenih u drvene slikarske okvire po zidovima kulturnih ustanova, ambasada, preduzeća, kolekcionara, privatnih kuća... dičila se.


Umilni likovi svih rasa blistali su sa Unicefovih čestitki kojima smo jedni drugima tradicionalno, iz godine u godinu, čestitali Nove godine, negujući multikulturalnost. Dominantna i plodna, dodire sa prošlošću preplitala je kroz svoja dela. Kosmopolitkinja u duši, pojavno, plenila je svojom jednostavnošću i nesavršenim srpskim jezikom kome je nehotice dodavala naglasak svog maternjeg jezika. Zalizane kose, prekrivene maramom, iskrena, prostodušno pričljiva, znala je da se pohvali u mnogobrojnim intervjuima koje je dala. Nadimak mama Zuzane prati je kroz karijeru, kao i lik male Katke, zamišljene devojčice koju provlači kroz motive svojih slika koje je neretko na licu mesta, za vreme trajanja izložbi, uparađena u nošnju, islikavala ne bi li bila u centru pažnje. Našli bi se tu mladenci, pekao hleb, žnjelo, rublje ručno pralo, šetalo se, odmaralo, kupalo, igralo, u školu išlo, ručalo, sladoled prodavao, bogu molilo, svetkovalo... Posvećena stopostotno svojoj bezgraničnoj ljubavi, u koju spontano meša idilični svet sa tradicionalnim i realnim, motivisana, predano je danonoćno radila i ostavila, zahvaljujući ogromnom daru, velikog traga u svetu naivne umetnosti u svetskim razmerama. Sama, bila je atrakcija u svim mestima u kojima je boravila. Uvek je toplo primana. Vrtoglavo se penjući, iz male sredine, uspela je, i opstala u surovom svetu nadmetanja. Tek pet završenih razreda osnovne škole nisu je omeli da je svrstavaju u vodeće ličnosti naive. Za sada, kao žena od kičice, tek Alžbeta Čižikova može da joj se primakne, po entuzijazmu, trudu i broju završenih radova, mada pristižu i nove, već priznate, nade. Jugoistočna Vojvodina, Južni Banat, zahvaljujući nesvakidašnjim slikarskim gigantima, naivcima, ima značajnog potencijala za dnevni turizam. Kulturni turizam nema sezonskih ograničenja, sreća je. Upoznavanje sa prvom javno priznatom pasioniranom slikarkom slovačkog roda iz Kovačice, nadomak Pančeva, kroz njene radove i humanitarna dela, nije na odmet. Neće ostaviti ravnodušnim nikog. Naprotiv. A, anegdote vezane za njen način života i ponašanja, još će se dugo prepričavati i uveseljavati. Jedna od njih je da je uvek volela da bude postavljena u prvi red. Iz prvog reda se najbolje vidi, a i prvi red je najuočljiviji. Lepo se slika. Osim u Monografiji, vredna slikarka vedrog karaktera, obeležena je trajno u brojnim izdanjima visokog tiraža. Naklon skromnoj nadarenoj heroini čija popularnost ne poznaje granice. Volela je da putuje, ali stigla, dve pune decenije pre, do svoje poslednje stanice.

Autentična postavka u Galeriji naivne umetnosti u Kovačici


Милијан Деспотовић СВЕМИР ДУХА НА КУЋНОМ ПРАГУ Снежана Недељковић: „Мој свемир“, Свитак, Пожега, 2020. Суштину живе поезије чини испоqена љубав пре-ма истини и лепоти, које опчиwавају песника и његов лични однос који постаје садржај активности духа, бљесак светлости унутрашњег свемира. Каткад ту је и грч, и тескоба, зато су песници су и берачи мелемних речи, а књиге њихови свежњеви чији садржај нуди читаоцу пробране травке мисли које само ваља освежити новом пажњом. Светлост унутрашњег свемира је мали гејзир чија сродност са звездама, зато кажемо да је то лични свемир, може најбоље да се очитује баш у поезији. Песникиња Снежана Недељковић1 отвара свој свемир (књигом „Мој свемир“)2 пред читаоцима који су лунарно опчињени простором и бићима која нас окружују стављајући природу у први план. Пре свега она своју поезију пише пером умоченим у мастило завичаја, родне и плодне Груже која је, у поетском смислу већ добила „огрлицу од грлица“ на којој су имена: пре свих Живадин, Добрица, Милена, Љупче, Магда... песници поникли и уникли у језик овог краја, као и њихови следници који се окупљају јер је поезија објективна чињеница њиховог и нашег трајања. Она је књижевна тканица на којој је време – брег испред и иза нас који освајамо и са њега ширимо видике. Наша песникиња је, на свој начин, поставила основу за књигу читљиву срцем и биће предата у руке читатељства које ће у топлој рими сложених слика налазити оне које ни сами нису у брзини живота уочили, спознали и пред којима ће њихов уздах и дивљење потврдити важну рецепцију свега опеваног и ове поезије као уметности којој садржајем припада. Снежана Недељковић пише као да неца нови рукорад, коме пристоји, збиља ово рукодушје: Нецам мрежу за основу Светим Савом, ЦарЛазаром Шумадинцем са шајкачом Са Солуна чуваркућом. И певам реско, поносито О Гружи усред шљивика. О Гружи се никад све не може испевати и како је она баштина инспирације, она је и баштина остварене поезије у којој дуго времена већ, Снежана Недељковић има своје место, као „драги камен с пера паунова“. Из њене поезије треба учити како се воли завичај, а сви ми имамо негде своју Гружу, и како се воли наш свезавичај Србија око које наша песникиња „звездане бедеме“ скива. Зато она има право на свој свемир, има га и свако од нас, треба га открити у себи. Она јесте и брине, о свом свемиру чија су поља под цветом божурова, прадуха нашег, дал’ ће сунце да их обасја/ Миром“ („Косовски божури“). Хоће ли благорође стићи и тамо где му је корен и где: „Једино свеци у прочељу/ Небо и земљу састављају.“ Овде поезија прави наклон оном горе, и нама доле, верујући да смо негде у дубини наших душа сачували ту вековну аманетност за опстанак. Из те аманетности настала је ова поезија која није тек бљесак она је Велика колико и wене теме то заиста јесу. 3 живот иде у два правца, почетак и крај, али га песма овде обједињује и надмашује. Песникиња се не двоуми куда иде наш пут и шта нам је чинити у времену раселничком где нам је место: „Ни у гору ни у воду/ У кућу на сред пута.“ Наша кућа јесте на ветрометини али то је воqа Божија и треба је чувати свим средствима а овде је њен чувар жива поезија у чијој сржи „Сија и светли глава Лазарева“ („Небеска стража“) загледана у нашу „чесницу душе“. Енергија те духовне заветности краси ову поетику и она је за песникињу била велики изазов, онај који треба да има свака српска мајка и песникиња из рода нашег. Јер, „док год је мрака/ биће светла и сванућа“, и наде. Мајке су оне које рађају нашу наду. Уз лепоту завичаја, и љубав према свеукупном нашем простору, где нас је, којегде све мање, ова поезија управо гаји ту наду повратка и обнове, отуда и славимо сваки камен и дрво и сваки гроб као елементе који су производ духа. Песме Снежане Недељковић у томе померају неприродне границе својим погледом и унапређују форму у којој настају. Одјек нек је, да пред том поезијом застајемо јер она нам нуди нову снагу да истрајемо у вери да се може бити свој на своме и одупрети вољном и невољном измештању из духовних простора којима припадамо. Треба стално градити дворац доброте а онда се окренути и видети да је то лице нове Грачанице ми смо тиме доведени у познање да се „задужбинадушом твори“. Али тој задужбини, указује наша песникиња, потребна је чуваркућа – деца, која „соколе кућни праг“ и генерације што ће доћи. Најлепша су писма и песме исписане на кућном прагу, на његовом језику који је следник и памтилица, обновац свега вредног. Убила нас је помама за безвредним који поништава једност. Потребно је да се према мноштву чуварног што нам је остављено односимо као према нечем светом. Овај песнички свемир је, спуштен баш ту, на кућни праг. У wему се и читаоци и критика могу обновити собом јер ова поезија неда да душу празну носимо светом. Уз оцену да је у својим лирским описима Снежана Недељковић достигла врх, сликовност wене поетике је толико жива да нам надомести често оне минуле доживљаје, морамо указати да тим читаоцу расте емотивност, укрштају се изражаји из чињеница које сликају минуло и најављују будуће. Закључак је да песникиња има у свему потребан контакт; на једној страни јесте извор поезије а другој су они којима нуди крчаг њоме наливен. Интро ове поетике чини гнездо, љубав као најбољи могући његов израз. У њој је „искра живота/ (...) доброта, милост и снага“ да се одупремо „ђаволу и земаљским лудама“. Са Снежаном сам се срео 2014. године, у некадашњем средњевековном граду Борач, казивала је поезију о „небеским јунацима“ и веровала да ће њихов свемир поново да нас створи, сада видим да је то поетски зрело остварила. ____________________ 1) Снежана Недељковић (Крагујевац, 1962), пише поезију и слика. Ово је њена друга објављена књига. Живи у Губеревцу, код Кнића. 2) Снежана Недељковић: „Мој свемир“, Свитак, Пожега, 2020. 3) У књизи „Сам собом о умјетности“ Добрашин Јелић је записао и ово: „Пјесник креће од онога највишега. (...) Он је онај сок у корјену дрвета сазнања, она клица, која ће се развити у плод квалитета знања“. Снежана Недељковић је стрпљиво градила своју поезију управо полазећи од тога шта су нам највише вредности.


Милијан Деспотовић СКИДАЊЕ ОКОВА ДАЉИНЕ Ивана Кнежевић: „Тајна пешчаног сата“ Поезија је важна духовна размена. Она тумачи дубоке односе између људске психологије и божанског послања. Људско друштво је у поезији вазда тражило очишћење и прочишћење душе. Ма како тај чин називали он је био, и остао, поетика живота. Само је она знала и умела, пробраним мислима да досегне истине али и грешке које је учинио човек себи. Поезија је, дакле, истина! Храм истине у који залазимо за рад логике и разума. На том путу ка „Богињи смисла“ нашла се и песничка књига Иване Кнежевић1 „Тајна пешчаног сата“,2 а ја као њен читалац и прибележник о прочитаном, ево ме „пред олатаром искрености“. Побожно, сасвим, „клањам се песмама“ овим, као и њен аутор Ивана Кнежевић, и боље је казати слушам њено беседништво, него ли читам. Она је овде отворила више свеличних области психолошкофилозофског размишљања: Истина, стрпљење, сазнање. До првог се долази стрпљивим и упорним сазнањем, пут до истине тражи стрпљење а истина, нажалост, још није „господар времена“. Ми јесмо предане слуге његове, али не баш сви у истини. И ту настају Арганске муке. Песници, попут духовних филозофа, имају задатак да се суоче, често полемично, са контраверзним ситуацијама, да се определе и за монолог ако дијалог не доноси ништа добро истини. Ивана Кнежевић изграђује властито схватање контраста црно-бело, добро-лоше... Кад каже „тражим речи/ да опишем срећу“, она на вагу нужности ставља страх и бол који као две ноге ходају светом. Када би било шта од тога искључили у нашој психолошкој спознаји ишли би хромим кораком, Били би у великој заблуди: Да нема страха, бола, туге и кајања, само на радост стихова би мирисали и млада срца, још не рањена варали, јер животним смислом не би досегли. Треба створити услове да и сенка дише, и оног тренутка када дистанца између ње и нас постане критична до те границе да је то занемарен титрај душе и песме. И тада наша песникњиа види наду, предсказује „звезду поезије“ која „чипканим мислима“ уме да нас додирне и ослободи илузија. Смена илузије и истине резултат је ове поетике. Сетимо се Антићевог „плавог чуперка“, који није ништа надметафизичко већ један од начина виђења, мишљења и памћења. Можемо тврдити да оно има адолесцентске суштине, али је једно тачно: Тај „мали чуперак идеја (у)чини чуда“, казаће Ивана Кнежевић. Њена „мисао слободних крила“ има пчелињу упорност да „пронађе кључ за тајне“ које ће као врхунац домета спознаје наћи трећи свет истине.3 Тај свет је једноставан – свет љубави. Љубав је материја духа, форма мисаоне и емотивне доброте. Смисао речи и даровитост мисли Ивана је подредила том условно названом „трећем свету“. Сви други путеви иду преко моста љубави за човека и о човеку: „Од љубави живим/ а за друго не хајем.“4 Љубав јесте искуство објективног света, све друго само од себе отпада као лош штукатор. За то друго наша песникиња „не хаје“. Има она довољно посла у својој поетско-филозофској разумности живота кога треба „целивати најлепшим мислима“ („Болујем а лечим“). Вера у добро увек обесмишљава било какву патњу и незадовољство и психолошки даје резултат у свим околностима. Јер, „ако смисао чини остварење неке идеје или неког егзистенцијалног стања на вишем нивоу, онда такав смисао може и, коначно, довести особу до циља.“5 Циљ Иване Кнежевић јесте откривање „тајне пешчаног сата“. Она чита кроз осмех, слутњу тумачи у погледу а тајна бива откривана кроз „титрај меких усана“. Отварајући унутрашњу емотивност песникиња отвара карте до краја, узимајући уз стихове „месечеву виолину“: Заорала сам бразду дубоку и настанила се у твом оку. Овде је песникиња избегла неспретну наспрамност и сада „не чинећи грех“ пева емотивну стопљеност која у физичком смислу ипак трпи раздвојеност која се уклања мисаоним путем „крилима ластавице“. Треба прелетети ту раздаљину север-југ на чијем путу су застанци прибелешки песама ослобођених „од окова“ даљине. То је пролазак кроз три живота: снови, нада и сусрет. Дискретна бојажљивост овде се осликава у оној Елијаровој истоветности осмеха који је вазда био раскршће и оних који сањају „укус усана“. Ово јесте поезија љубави која је у неку руку наставак прве књиге Иване Кнежевић „Плетеница од снова“.6 Из снова она је ушла у отворене тајне. Има наша песникиња дар да своје снове нескривено и дискретно упесми, да их чува, брани. „Не брани се она случајно песмом пред лицима потенцијалних читалаца када каже: Не умем да се скријем у кратке речи/ у штури облик загонетке. Да, она одгонета себе саму, мало ли је?“7 Загонетност није никаква илузија, волети је дар створитеља, контраст томе је ђавољи елемент. Ивана је песникиња која воли речима и душом. У њеној књизи се не чита само душа већ се осећа њено било, и језичка ватра која греје и наше емоције. Зачас нас одведе „у наручје младог месеца“:


Мисли се моје извијају полако И мердевинама небеским ходе у наручје месеца гнезде се лако и са твојим жељама. Сабирајући жеље она „ниже мисли као бисере“ негујући, поетички сасвим, „цвет љубавне баште“. Њени стихови су, она то наглашава, лековни напитак наливен „са врелих извора (...) страсти“. Ова поезија се фрагментарно може отварати и на друге начине, али грех је избећи њену суштину – љубав. Онај ко није живео није морао ни да воли. Пред нашом песникињом јесте живот, а живот је објективна стварност, стварност је прво лице поезије Иване Кнежевић. Књигу „Тајна пешчаног сата“ затвара циклус песама „Тамо где те неко чека“, који има мото: Светосавска звоне звона, зову Србе од искона. - Да се књига мудрих лате, знањем да се обогате. Знање је „сила и моћ“, отварање историјске и духовне баштине коју савремена цивилизација настоји да скрајне нуђењем кобних пречица у животу национа који тако најлакше залута и нестаје. Мудрост и сазнања се свему томе могу супротставити. „Отаџбина стихом зове“, каже Ивана. Тај зов је опет везан за мит Косовски, за оно витешко „тамо далеко“, за повратак кући: „Отаџбина децу зове,/ кући враћа српске соколове.“ Ивана је рођена у Војвођанској равници, тамо где „заогрће паор бразду“ исписујући јој оду она нитима „кукурузне свиле“ везе песме о завичају и тако „наздравља земљи плодности“. Незабораван је њен „осмех Београду“ где је венчала своју љубав и духовно, као српкиња, завештала се роду и поетички принела своја певања баштини тог светог језика: Испросио Кнежевић Панонску принцезу(8) на Вождовац довео причу своју да везу. Ово читање „Тајне пешчаног сата“ само је дискретан додир мисли, којима је песникиња, а она сада живи у туђини,9 казивала много више од обичне поетике. Болна је на крају исповест кад полази на пут, „пакује и мисли“, и сузе. О свему томе нама оставља поетичке записе. У Субјелграду, 2. марта 2021.

__________________

1) Ивана Кнежевић, дев. Лазић (Чуруг, 1965) др наука у области вирусних вакцина, пише стручне радове и поезију. Објавила две песничке књиге. Живи и ради у Женеви. „У лицу др Иване Кнежевић две су фасцинанције сучелице, једна строго научна, а она друга сагледава душе сен у светлом озарју“. 2) Ивана Кнежевић: „Тајна пешчаног сата“, Тиски цвет, Нови Сад, 2020. 3) Песникиња Ивана Кнежевић каже: „У животу постоје света два, сурова стварност и шарена илузија. 4) У посветенци за ову књигу Ивана је написала: „Стихове посвећујем супругу Бориславу и сину Душану.“ 5) Стеван П. Петровић: „Психолошки огледи“, АГМ, Београд, 2019, стр. 421. 6) Ивана Кнеежвић: „Плетенице од снова“, Бистрица, Нови Сад, 2019. 7) Милутин Ж. Павлов: „Стварност у тајнама шарених илузија“, поговор књизи „Тајна пешчаног сата“, стр. 94. 8) Др Ивана Кнежевић, рођена Лазић, родила се у Чуругу, од оца Стевана и мајке Софије. Супруга је Борислава Кнежевића, дипломираног машинског инжењера из Београда, са Вождовца. 9) Од 2000. године живи у Женеви и ради у Светској здравственој организацији као научник у одељењу за квалитет и стандардизацију вакцина и биолошких препарата.


Aleksandra Petrović Matić ZENSKI RODOSLOV Da nikad ne zaboravim Tvoju srebrnu kosu i kopč e od zvijezda Kako su se rasipale kad raspleteš pletenice Da nikad ne zaboravim kako odlaž eš dolamu I lijež eš u postelju od š l inge i vune. Zadnja. U sobi punoj kreveta. Kao Snjež ana. Nas je uvijek vezlo i grebalo kao neko prokletstvo Na razboju, usud dodavao š a ru č emerne Svaki put kad si tkala za One najmlađe Neku rodiš za ratove Neku za svatove Katunu iznad oblaka Ne mož e niš t a munja iz oblaka Ipak, nema groma koji nas nije udario. Po sred srca. Rađala si stopanice I jednu s ž igom propalice Da nikad ne zaboravim naslijeđe Zlatom vezene dobrote od koje se srca prije rede polove I da se ne č udim š t o me je raskrvarilo trnje To je samo zavjet i š i ljak iz krune Pramajke Zadjenut krst u slap pletenice Srp iz polja eldije i pš e nice Utkani ž ig i znak u jelek Da ne zaboravim odakle potič e lelek Mene za tobom...mene za tobom...mene za tobom Da ne zaboravim gnijezdo sjenice Ivanjski krijes iz zjenice Riku srna i jelena kad su ubili pradjeda U kojem mi se ogledalu obraz ogleda I kako sam od poslednje One najmlađe Naslijedila kratere ko utkane znakove Oč i š t o vas unazad gledaju I č udno lice Pradjevojč ice...

NIKAD NISAM RAZUMJELA ONE KOJI CUTE Opet vjetar najavljuje snijeg Malo razvigori, pa se zaš u ti i pokori Kalendari potpisali kapitulaciju Sazvjež đe Mliječ nog puta lič i na dugmad majkinog kaputa Kako sam ih mala samo uvrtala Uvijek prema srcu...prema srcu Ja u proljeće i onako rač unam Tvoj osmjeh preko puta poš t e I znam da će to Sunce u njemu Otopiti bijele santimetre i ako nenadano dođu Mastiljavom olovkom piš e m datume, obaveze, uskrš n je nabavke Poneko ,,volim te,, zaokruž ujem Kao crvena slova i crkvene datume Stedljiva jeres š t o jest. Jest. Nikad razumjela nisam one koji ću te Zato radio nikad ne gasim Moji talasi zelene umiju da poplave, katkad se zamute, ali nikad ne š u me i ne uspore; S` tobom bih da zaboravim sva nemanja Da budeš ona frekvencija koja se ne pomjera i ne mijenja Kaž eš odrasti Evo jesam Porodi, pokopi, delirijumi, vriskovi, mukovi i vukovi davno me izduž ili Levijatani dobro naborali i naruž ili Zauvijek nauč ili da prihvatim titraj i strah Ipak sam sač uvala sve to djetinje moje Samo jedno nisam nauč ila Da grlim za oboje.


ЛИЦЕ Не сјећам се који бијаше дан, јесен се полако предавала зими, предио мени помало стран и једно лице у даљини.

бо ана марковић

То лице је имало чудан смијешак. Знало је често свијету пркосит'. Знало је уткати лажи у свилу, па шал од свиле најљепше носит'. Варало је, блудило, збуњивало ласте које се вину ка небу па са пута скрену, Б да се с прољећем душа чисти. Прећутала си да све ће проћи, да увену ове процвале трешње, да је понекад срећа у самоћи, да није грешка чинити грешке. И зато не волим кад дође мај, ни његове суморне кишне дане, он просто слути на неки крај, свако ми јутро спорије сване.

ПЛОВИДБА Тражим од Тебе љубав, ону што је изостала од људи, већ кад у сродству душе немам, пријатељ по души Ти ми буди. Истрајавам, и за непријатеља свог се молим, од његовог гријеха и моја душа стријепи, подари ми мудрост да и њега волим. Времена имам да снове снивам, вјешто кормиларим, часа не губим, снови су оно што засигурно имам, таласима плаветним свој живот нудим. У мјесечеве нити увежем сан, у мрежи понесем оно што немам. Спустим сидро у нови дан, онда на палуби задуго пјевам. У једном ковчегу је све што пожељех, све што имам и небу дајем, Њему у част ја се веселим, заједно са њим живим и трајем. Уз небо оплакујем сву тугу свијета, изнова нови опроштај тражим, да сваком дарује благост дјетета ‒ Молитвом све у себи оснажим.

МАЈ Не знам зашто волите мај, посебно онда кад крену кише, мај просто слути на неки крај, на мај ми и туга мирише. Ево јутрос, кроз два прозорска окнâ гледам кровове, олуке, кишу‒ упитах се да ли под тим истим кровом људи заједно живе, заједно дишу? Чудљив је одувијек овај мај, опсједнут симфонијом тих малих капи, чека дан за даном свој крај, а потајно за сунцем вапи. У мају олиста и стари орах, па те се сјетим и одоше мисли, ниси ми рекла да је живот горак, да се с прољећем душа чисти. Прећутала си да све ће проћи, да увену ове процвале трешње, да је понекад срећа у самоћи, да није грешка чинити грешке. И зато не волим кад дође мај, ни његове суморне кишне дане, он просто слути на неки крај, свако ми јутро спорије сване.


борислав косановић ТЕБЕ САМ УСЕЛИО У СТИХОВЕ Тек каткад заискри снег к'о ретки мол у песми Дунава И тихо падне на овај брег за којим кријем срце плављено, Ни не слуте просуте вејалице ко ме изнутра испуњава Ал као у инат бану ненајављено. И тад се северци попут пијане браће пред улазом у крчму побију, Развале башту по којој се простре шарени ћилим сећања, Стегнућу срце храбро, па ћу га као пред робију Предати суду земаљском и разуму на већања.

СВЕТЛОСТ ЋЕШ ОСМЕСИМА ДОНЕТИ Када нестану звезде са неба И месец се са тамом очара, Ходаћу мраком колико треба Газећи слепо блатом мочвара. У сваком трену мисао једна Водиља биће у тумарању, Времена мрачна можда су бедна Ал' могу да живим у сањању. Доспећеш тамо право из срца Светлост ћеш осмесима донети, А ово срце што за те куца Спакуј у џеп да можеш понети; Уместо месеца небом броди Да теби док сневам пут ме води.

Разум је одвећ суров и прек, намрштени судија Пак љубав је одувек имала шмек као каква старудија, А у пороти седе успомене И не брини, мала звездо, извешће срце трикове Можда ме једном са трона смене Ал тебе сам уселио у стихове.

СОМБОРСКА Где год да одем ван ових граница Забраздим међе туђих градова, Испишем редове нечијих страница, Па оставим помало твојих трагова. Понесем собом призвук салаша Господство бођоша крај Жупаније, И меке тонове тамбураша И све што је настало још много раније. У ревер капута заденем зоре Што буде се изнад поспане Градине, Које дочекујем кад очи се боре К'о свирац под прозором куће младине. Сакриј је тихо кроз неке сокаке Нек' за њом бећари речи не прозборе, Чувај ми њене кораке лаке, Чувај док не дођем, мој Сомборе. А када се вратим фијакер ће стари Провести Венцом што срце крије, Осмех њен нек' загосподари, Од старе Селенче до Препарандије.


немања ристић

marko veckov

„Слика“

1. Ulazak u tamu

Шумио је ветар кроз јесење гране, низ улице неме и четвртак студени. Беше предвечерје тихо октобар рани, ромињала киша и топли погледи њени. Падале су звезде на образе јој румене, кроз прозорима осликане зидове, месечина им прекри боје, заустави сене, тек један њен поглед писао је снове. Могао сам тако ћутати у присуству њеном, опијен маштом док се мисли букоре. Могао сам провести вечност са жељом, да јој очи гледам као ружичасте зоре. Али пробуди ме децембар и ветрови хладни, ужегло сећање на време што је застало, на већ изгубљену жељу, да погледи чедни потрају, тако мало тога сада је остало. Само замрзнута слика, њен портрет испред мене, застали сати и тек понеки шум у тишини. Њено дечије лице што га красе меке зене, тих и стидљив трептај, једини звук у тмини. Од тога трена прође још погледа доста, ал’ ја јоште живим кроз прозоре дрвене. Осликаном одразу њеном што оста, уткан у стакла, чекајући јутро да свене.

Polako tonem, u dubinu, u crninu, Ruka mi klizi na dole Desna strana tela mi trne u patinu, u širinu Misli me opsedaju I bole. Otvaram vrata meni nepoznatog sveta, Sveta koji sudi, koji ne prašta, Kažem sebi da je to samo igra deteta Deteta u meni, koje je izdala mašta. Pravim prvi korak I ulazim u tamu Gustu kao oblak dima posle vatre Ubedjujem sebe da pobedjujem tu famu, Koja se stvara oko tog sveta koji te satre. Želim da volim, ponovo kao nekad, Ali mržnja je jača I ona pobedjuje sad Vrata ostaju otvorena kao izlaz u sklad Ceo prošli svet ostaje za mnom tad.

СПКД „ПРОСВЈЕТА“ ТУЗЛА

Слађана Лазић МНОГЕ РЕЧИ

СПКД "Просвјета", Тузла

Ивана Рикић ОЧИ Молила сам се и сузе лила, Па ми се жеља испунила. Сад једне очи црне, чарне, Моју душу љубављу хране. У безнађу, за љубављу И студентској муци, Срећа, па ми је телефон Био при руци. Тога дана, срце једно мало, Поруку ми је послало. Написа ми да „љепше очи није угледало“. А ја, стидна те мало важна, Одлучих да будем К`о права жена, снажна. Вријеме полако тече, прође, И све на своје мјесто дође. Сад шапућем њежне ријечи, А радосница ми лице краси Док гледам очи Смеђе, снене Знам, мој Анђелак, да си.

Све бих ипак најрадије рекла теби Док пролећног јутра упијаш сунце, Док се смешиш снено и косу ми дираш, Све бих тако радо рекла само теби. Дуго ме слушаш уз песму у даљини, Док тихо у руци чуваш топло срце, Док речи се нижу, а ти лепе бираш, Увек ме слушаш уз песму у даљини. Кад вече сврати и замагли нам прозор, Ти се благо смејеш мојој свакој речи, „Она тамо звезда има чудно име“. Кад месец над нама најлепши је призор, Твоје очи опет моје усне лове, „Звезда поред мене се најлепше зове“.


Patrik Weiss SYLVIJI PLATH zašto je na svim fotografijama koje se mogu pronaći na internetu ona tako nesebično nasmiješena odakle teče izvor tog olakog preživljavanja što se toliko silovito duguje tom prvotnom jedinstvu da napadi odjednom postanu toliko neizdrživi pa se na kraju ipak s nekom nježnom gorčinom prospe ono biserje duše za koje se još ranije Jesenjin kleo da će ga prosuti i prosuo ga kako je moguće da iza tog osmijeha plače ona koja je obećala da više nikada neće pričati s Bogom kad ispod osmijeha nikada ne izrastaju senke ja ne znam a niti vas pitam jer kako bi vi to pobogu mogli znati ta vi se smijete samo goropadno kao da vas smrt ne iščekuje s ove strane nespremnosti

NEKA NITKO NE DOLAZI Bože neka nitko ne dolazi, i ne kuca na vrata ova. Noćas zijeva sjeverac hladni pa tiho umire preko krova. Ostavljen, osamljen šutke ležim u sobi umrloj od mraka. Moj posljednji čeznutljivi poziv to moja prva grobna je raka. Moje tijelo siv je pepeo, a krune sve satkane od trnja. Neka noćas nitko ne ulazi, pustite da mi duša plaho lunja. I neka vide patnika što mine ti stari, grubi generali. Možda se i imena prisjete ti koji ludom su me zvali.

KAO DA SPAVAŠ Kada sam se vratio nebo je bilo niže nego onda kada sam odlazio i ptice su bile crnije i rijeka tiha poput usamljena djeteta, a ti među kupinama ista, kao da spavaš. Prilazim ti, radujem tvome glasu, a glasa nigdje, ni pogleda, ni osmijeha, dodira, sve je oštro i teško kao pod starim kamenom, a ti još uvijek lijepa, kao da spavaš. Tražim snage da se nadam, da ne pronađem suzu u ovim našim očima pobjeda koje ipak možda govore kako je sve uzaludni trud međusobna poraza, a ti i dalje mirna i plaha kao da spavaš.

DEUS ABSCONDITUS Uplakujem Svoje razmislice O Bože s toštvom U nekazu I onda one glasnu U dubine i predjele Gdje nam nije milo Odlaziti I koje nije lako Odgledavati.

POKUŠAJ OPISA Mi smo tamo Tu – tamo gdje mislimo Prelamaju se određenja; Bdijem Prestravljen lakoćom prihvaćanja. Isijavanju svojem Smlavim u svakoj točci Svaki dašak nastavljanja. I tek jedino nigdje Ne stigoh iduć’ Zadanom mi Predslobodom nevolje.


ZORAN HERCIGONJA JEDNOM JE NAŠA ZVIJEZDA SVIJETLILA NA SVODU među zvijezdama snova svih nacija i stajala uspravno i ponosno kao vječna vatra pobjede. Gdje su duše iz tih slavnih vremena? Kada je pod jednim barjakom raslo mnoštvo različitih imena i naslova? Imali smo svoje vrijeme, ideale i snove, zajedno ukalupljeni u jedno slavensko pleme časti i slave. Na granici porušenih carstava sa štitom jedinstva svi smo udisali isti zrak i izdisali pobjedu izdahom svakog pojedinca. Živjeli smo slobodni i svoji u ponosnoj Tebi, a danas, tako sitni i mali sva bi bogatstva dali za vodu i slobodu. Portret Maršala Tita-suhi pastel-70x50 -autorski rad

Pobjeda-lakovi za metal-60x40-autorski rad

INSTINKT

PELAGIČAN

To je taj #tren. Kada si probudio (osvijestio) prenatalno iskustvo sebstva u kosturnici svijeta. Što smo ostavili #budućnosti? Petlju beskonačnosti anemičnog iskrvarenja onog čega nemamo? Nemamo hrabrosti sebi priznati tko smo mi s instinktom uništenja. #Izgradite ono što želite da vas vodi, a ne imaginarnog dripca kojeg zovete bogom. Pokorite se, divite se produktu svih vaših najboljih i #najkrvavijih_rana naprezanja i napora, a ne vašim nedostacima utemeljenim na strahu #nasilju i #paležu.

Oni koju su zahvaćeni #beskonačnošću jučer usred bijesa tame ne traže utjehu u zanosima ili spokoju nego u pobuni. Nije nam #darovano vrijeme ni dostojanstvo nego prokletstvo nas samih, užasnih i zlih simbola boli u linearnom kretanju. Ne činite pokolj nad uvelim cvijećem; ne možete mu ništa. Te uspavali tren beskonačnosti rađa se #usred_bijesa tame. Oni koji su rođeni u beskonačnosti baštine ovaj svijet u pobuni i buđenju. Ne postoji #ekvivalencija ičega samo diferencijacija beskonačnosti.


Parče celine Tišinu je narušavao teški huk vode. Reka je nadošla usled snega i kiše. Kloptala je ritmički, ponosito. Umela je da dočara svoju nadmoć, hraneći svoju snagu snežnom belinom rasutom oko sebe. On se sigurno ne bi njoj, ovako hladnoj i gordoj približio, da ga ona sebi nije pozvala. Prolazio je pokraj nje ne obraćajući pažnju, kao i većina prolaznika koja je žurila da se skloni od hladne mećave. Kao da je sve utihnulo predajući se snežnim zakonima prirode. Slučajno ili namerno, začuo je njen tok. Usled jakog, zimskog vetra i raštrkanih krupnih pahulja koje su se lepile za lice, naizmenično su se nadglasavali zvuci reke. Usporio je hod i nesigurnim koracima se spustio do same ivice keja. Sam sebi je delovao budalasto, ali nije imao ko da ga vidi. Svi su već užurbano grabili korake ponešeni svojim sopstvenim mislima. Ljudi su odavno postali nevidljivi jedni drugima. I njegove su misli u poslednje vreme izgledale kao rukom naškrabane. Um je žvrljao po sivoj masi kao dete koje uči da boji. Neke misli su prejako bile utisnute dok su druge bile blede, bojažljive i nedovršene. Gomila ničega koja je popunila prilično veliki prostor u glavi. I to što je sišao do reke, po ovakvom zverskom vremenu, biće da je još jedna loše naškrabana ideja – pomisli. Ali nisu ga misli reci odvele. Onde gde um nije mogao da dosegne, onde gde je logika ostala smešno nemoćna, tu je srce rastopilo svoje raskošne, tople boje. Zato nije osećao hladnoću. Silni i snežni naleti vetra, kao da su zaobilazili njegovo snažno telo. Prepotentni vetar beše se podčinio nekim jačim silama. Silama njegovog srca i duše. Jer svaki čovek pokreće sam svoj energetski stoj. Neku svoju unutrašnju silu. On se saže kako bi dohvatio rukom već umrzli sneg pokraj nogu. Pritom skinu rukavicu ne bi li pod prstima osetio nepokornu hladnoću. Trebao mu je ovaj osećaj. Hladni sneg pod prstima kao da je prožimao vene u telu. Hladeći polako ceo krvotok. Hladnoća razbistri potom i um. Posloži se umršeni tok misli poput rečnog toka. On postade kao jedno sa prirodom. Celina. Nastade red u glavi. Kao što voda teče. Kao što sve ima svoj zakon i pravilo. Primiče stvrdnuti sneg iz šake usnama. Ledeni grumen ga blago pecnu na gornjoj usni. Osmehnu se kao čovek koji oseća milinu. Sada je shvatio zašto je baš vodi došao. Da se rastrezni od penušavog vrtloga svakodnevice. Da se ritam srca i uma usaglase. Da se nadju na istoj talasnog dužini. Jer samo takav, usaglašen i smiren može dalje. U novi dan. Hitrim se korakom popeo stepenicama nazad. Na put kojim je najpre krenuo. Ali ne kao čovek – prolaznik, isključen od svih, zalutali komad sveta. Već kao parče celine. Celine čiji je on nedostajući deo.

dr Nataša Dimitrijević

Kuba Gdje si moj dragi pjesniče ? Došlo vrijeme da pakujemo trenutke sa Kube. Opraštamo se ali ubrzo ćemo joj se opet vratiti. Maločas je vrijeme stajalo ali je došlo po nas. Vodi nas u Brazil i njegov najljepši grad. Rio de Janeiro - tamo gdje sve fluidno, vrijeme teče i svaki trenutak je bitan. Putujemo tamo gdje planine izranjaju iz Atlantika i ljube se sa nebom, tamo gdje vesele povorke prolaze ulicama. Karnevali. Zemlja karnevala i kostima, razigranih prolaznika koji prate veličanstvenu tradiciju sa kojom Brazil živi i utrkuje se sa vremenom. O gdje si moj pjesniče da čuješ taj žamor na ulicama Copacabane, glasnu “Bossa novu” i razgovore. Ali, ne brini se, ne može te niko čuti šta ćeš mi pričati jer su posvećeni prijateljima s kojima dijele stol tropskog bara u hladovini kokosa. Hajde pjesniče moj, vozimo se na žičari do “Šećerne Glave” možda te ljepota krajolika pod nama inspiriše na pjesmu koju ću rado slušati kada sve utihne. Vodim te na idealno mjesto za taj akustično - vizualni doživljaj, Mureta da Urca. Posmatrat ćemo najljepši zalazak sunca, popiti kašasu - brazilski eliksir života i uživati u našoj latino poeziji. Gdje si moj pjesniče ? Gdje si da sa mnom dostigneš visine Corcovada i strijepiš pred Isusovim djelom kojem je Rio predan kao na dlanu. Vidi, možeš ga staviti na svoj dlan i ponijeti sa sobom. Nosim ga i ja ! Moj pjesniče, gdje si zalutao i izgubio me dok šetam ulicama “Januarske Rijeke” sama ? Potraži me, čekam te! Ne krećem u nova iskustva bez tebe, a tražit ću te na svakom mjestu. Ako si mislio ovdje da se od mene sakriješ, nećeš uspjeti. Poznajem grad kao svoj, nosim ga u duši i srcem sam jedva čekala da se vratim. Ne možeš se igrati žmurke sa mnom, naći ću te i da si na kraj čudesnog grada.

Irena Kovačević


SUNČANI ZAPISI Tih nekoliko dana na obali upijaš svjetlost koja će ubrzo iščeznuti s tvojeg tijela. Ljubi ti šarenice u svoj svojoj jarkosti. Tek trenutak nakon što po posljednji put obrišeš ruke od soli ljeto će se iskrasti u sumrak sa suncem. S kožom će se izljuštiti sva pomno prikupljena sjećanja. Bljedilo kasnog rujna bit će ti suputnik sve do nekog idućeg kolovoza.

Slunjski, Kristina. 2021. Anatomija ljudskosti. Varaždin: Modernist nakladništvo.

Povodom Anatomije ljudskosti Kristine Slunjski Anatomija ljudskosti zbirka je refleksivne poezije u kojoj Kristina Slunjski introspektivno, kroz promišljanje o svakodnevnom, nudi širi prikaz stvarnosti i onoga što je čini te čovjeka kao bića koje ju kreira svojim djelovanjem, na što upućuje i naslovna sintagma. U fokusu ove poetske zbirke je čovjek kao autonomno i razumno biće sa svim svojim težnjama, maštanjima, željama, ali i manama, strahovima i nedoumicama. Čovjek, koji živi u suvremenom vremenu razapet između krajnosti i koji je primoran na neprestane i isključive odabire zbog čega nerijetko izostaje doticaj s onim iskonskim što čini njegovu prirodu. Čovjek, koji se naposljetku gubi u šutnji koja nije uvijek zlato, kako pjesnikinja kaže. Jer kad ti strast postane posao izgubi se u 'moranjima' i 'trebanjima'. Jednako tako, ne smiješ biti bolji od drugih jer se uspjeh danas ne prašta. No što je uistinu uspjeh? To su košulje natopljene ambicijama dok u nedostatku izbora prekrštenih ruku prebiremo po mogućnostima. Pa ipak, autorica i dalje uzvisuje čovjeka ne umanjujući njegovu vrijednost. Poziva na vraćanje onome što predstavlja apsolut i univerzalne vrijednosti vjerujući da je navedeno moguće čak i u vremenu u kojem dominira osjećaj (ne)pripadnosti, u vremenu u kojem se pred nas postavljaju oprečni zahtjevi koji naizgled pružaju izbor, no uistinu ga sužavaju ili posve uskraćuju. Usred svega, pjesnikinja se osjeća zarobljena u šutnji dok je negdje na horizontu veni, vidi, vici zastalo na veni, vidi… Kroz takve donkihotovske borbe prolaze svi oni koji koriste znanje iz 'anatomije ljudskosti' kako bi preispitali sebe, pozicionirali se tiho i nepretenciozno u vremenu i prostoru pridajući time smisao postojanju kroz distinkciju onoga što zaista jesmo i onoga što smo postali. Autorica poziva na traganje polazeći od vlastitog primjera. Njezinim mislima plove začudna pitanja zarobljena ko akvarijske ribe. Zarobljena u kaosu postmodernističkih gesta, svijet u sebi i oko sebe promatra slojevito. Sve to izražava na veoma slikovit i precizan način do najsitnijih detalja; kroz kratku formu pisanja koja je jasna i u tom smislu nadasve zahtjevna. Zbirka nije podijeljena u tematske cjeline (barem ne podnaslovima), no autorica to čini pomoću simboličnih slika koje se mogu razmatrati u kontekstu vizualizacije emocija. Pjesme se tematski nadovezuju i nadopunjavaju stvarajući cjeloviti pjesničko-vizualni doživljaj, iako i svaka pjesma zasebno čini cjelinu koja može funkcionalno i estetski samostalno egzistirati. Slobodan stih, moderna forma, njegovanje ljepote jezika, izoštren pjesnički senzibilitet čine Anatomiju ljudskosti itekako prijemčivom za čitanje. Nataša Đurović, književnica


Poezija VLADANA IVANOV U praskozorje, Kalemljenje, Pokoreni raj, Vrtlog U praskozorje

U praskozorje, sadim prvo drvo u vrtu predosećanja. Valja dobro udariti temelje za pokajanje. Uliva se izvorna kob svog življa u jezgro. Uzimam na nišan plen, i gospodara, a onda u odmazdu, jer je strela slomljena. Negažena jevanđelja nose ogrezle novce, a ja ih u nisku kategorišem. U praskozorje, igleni jastuci toče stradanja među moje nijanse.

Kalemljenje

Djavo mi kalemi sudbinu, steže kopče na duši. Lome se oblaci u kišu, sa njom i reč se ruši. Rastoči tišinu u glas, čekam da ga čuje neko. Korak da sredim misli...hiljadu od tebe daleko. U svitanje sagorim sveću, još jednu noć tim zrakom. Na naboru zore, silueta opkoljena mrakom. Vreme je loš igrač, talog nemira puni okeane. Moje su želje u tvom imenu satkane...

Pokoreni raj

Kažu, tek kada sazri, vino se pije. Prorok je u očima konak našao. Za oklop, na usne pogled je zašao, od istine žig, da istina nije. Tačku na kantar – početak i kraj. Na predvorju zore, tu je moje mesto. Omađijaj zvezde da padaju često... Iz prikrajka nebo, pokoreni raj.

Vrtlog

Naviru kušanja kraj umrtvljenih ljudi. Buđenja nova, neke pretnje neme. Iščili bršljan iz mojih grudi, dok nam kroz prste prosipaš vreme. Objavljujem lov na misli začarane. Noćas su u kiši nesaznane smrti. Rasute pogledom tražim talismane. Staviš tačku, sve se dalje vrti...


Zoran Šolaja Kornati Vodili me sa školom tada ranih 80-tih, Imali smo sve „čuvene“ sendviče sa čajnom, Fruktalove sokove, bronhi bombone i želju za putovanjem. Brod sa kapetanom sa majicom koju je dobio sa brodom, Ali osmeha takvog da nam je malu nelagodu od putovanja Brodom „rasturio“ skroz. Mala družina bez vlažnih maramica, mobilnih telefona, tik toka i Instagrama je krenula na putovanje. Pratila nas muzika Miše Kovača i sve je bilo savršeno, taj mir, more, Mišo i barba kome nisam zapamtio ime ali verovatno Je Toni... jer svaki barba je Toni. Adio Toni ova priča je za tebe.

Ana Racković Majstor nije voleo žuto cveće Pripremali smo „Majstora i Margaritu“. Na daskama smo zapravo gradili priču o tebi i meni. O žutom cveću koje Majstor nije voleo. Korumpiranim nakazama ovog sveta sa kojima se igrao đavo.. Knjigu sam čitala na plaži. U Beogradu je i dalje mirisala na more. U Beogradu sam već bila svesna našeg prepoznavanja. Ružno žuto cveće.. Majstor nije voleo mimoze. Ti si nosio isti prezir prema svemu što se vidi golim okom, izloženo, već viđeno, već ispričano. Na pozornici probaju našu priču. Taj život u tim rečima mi smo napisali. Krijem se iza kulisa uplakana. Preneražena veličinom dara koji sam dobila. Sa sebe skidam poslednje komade razbijenog, prošlog sveta kome više ne pripadam i posrćem dok tražim u mraku još jedan tvoj zagrljaj. Majstor i Margarita i svi đavoli oko njih.. Znala sam da neće biti lako, znala sam da si i ti prestrašen, iako smo davno, davno jednom šapnuli jedno drugom – „Biće noć i ugledaćemo se u sred gomile sveta kome ne pripadamo. I zagrlićes me tek kasnije, dok pada sneg u malom gradu , na trgu koji je naslikan za nas.” Kako ljubav može da prevari, zar ne? Davno, davno obećali smo jedno drugom još nešto .. neće trajati zauvek, ali zauvek će nas promeniti ..ta ljubav.. Biće to kraj jednog sveta i most prema drugom. Most posle koga su dva puta. Jedan je tvoj, drugi je moj.„Zauvek“ je reč slatke obmane i obećanje u kom zadrhti glas kolika god da je naša sigurnost, jer nešto veće od nas zna da zauvek ima mnogo lica dok mi uporno želimo da vidimo samo jedno. Ti i ja u našoj mrvi vremena je ono zauvek na koje ću uvek imati pravo. Davno, davno šapnuo si mi još nešto – „Kada se vratiš u svoj grad pravićeš predstavu o nama i plakaćeš iza kulisa na pomen žutog cveća. Osetićeš kako se rađa jedna naša večnost . Osetićeš miris mora i znaćeš da mi dolaziš uskoro da proživimo našu mrvu večnosti na koju imamo pravo. Naše zauvek za koje smo dali reč.. nekada davno, davno.“

Umeš li ti da voliš kao Meša? Zbrkani čovek na Mešine reči prezrivo kaže: - Ima li na ovom svetu još žena kojima je samo ljubav dovoljna? Zbrkani čovek je malen. Škrtih vidika. Zauvek tlačen nekim nevidljivim krivcem. Uskraćen od strane života. Malen i svezan. Maleno je i sve ono što ima da dá. I ta njegova ljubav malena je i gladna. Neuhranjena. Nedovoljna da ga spasi od samog sebe. Nemajući ključ za bilo šta drugo sem za potapšavanje po ramenu sebe uskraćenog od strane života, ugnjetavanog malenog sebe od svega što ga okružuje, on kaže - Nema ljubavi koja može biti dovoljna ženi! Žena voli samo materiju a meni, eto, baš to fali. Nepravda! Uskraćenost! U ljubavi se uzdižemo onoliko koliko smo spremni da joj se damo. Ta potpuna ljubav je herojski čin. Bez lovorika. Bez izgovora. Oslobođena svakog ega. Oslobođena svakog očekivanja. Spremnost na skok u bezdan. Golorukost pred užasom. Golotinja duše pred drugim bićem. Umeš li, umeš li ti da voliš kao Meša?


PORODIČNO NEVRIJEME

О КАКО ВОЛЕО САМ

Doručak u podne je porodično nevrijeme Uz sinovo mljackanje, mati otpuhujući dimove govori imena Sin drugi zalogaj pljuje u sudoper Očeva klimava optužba izaziva kajanje Brišući sinovu pjuvačku sa svojih grudi promatra nožne prste Nokte će sutra sjeći Majčino lice izgovorivši kletvu nestade u rukama Sin je ljubi u potiljak i prihvata smrt Obrazi im suhi, a plaču

О како сам волео лепе ноћи плаве покошену траву у смирају дана јутарњу кап росе у цик рујне зоре коју сам испијао са њених усана.

NOĆ U KRALJEVSKOM GRADU

После много година опет овде стојим и питам се где си мила моја драга да ли си још жива ил' ти ветар слепи откиде цвет млади, ти неста без трага.

(posvećeno Darku Cvijetiću) U Jajcu smo igrali predstavu Pod maskama opila se publika Pijanom noći 1918. Darko Cvijetić nam na okruglom stolu ustupa mjesto na crnom dvosjedu Moje kolege i ja odbijamo, a Pjesnik nas nudi i ne popušta Govori nam Vi A meni neprijatno Ja bih mu sva mjesta na ovom svijetu ustupio Mirza Pinjić BEZ OSVRTANJA Studeni je. Miriše na snijeg. Biti će zime. Grijući se na ognjištu uspomena na požutjelim stranicama sjećanja krije se tvoje ime. Ko plamičak dogorjele svijeće svjetlucaše duše tmine, procurilo vrijeme je kroz prste mladost prođe ljubav mine. Čuje se samo duboki dah na ognjištu uspomena osta pepeo i prah. U zavežljaju mladosti pakiram snove. Odavno je san postao java, uspomenu na tebe zaključavam na putu bez osvrtanja.

Како је блистао нежни месец млади низ пупољак бели сјај се његов сливô њихале се чежње у мајскоме велу са распукле руже врелу страст изливô.

Зорица Бабурски ПАРИЗ Носио си и чувао Париз у унутрешњем џепу капута Литру француског парфема точио уместо вина Брош облика Ајфеловог торња уместо прстена си ми дао Да нико не посумња Да нико не би знао На литици сам стајала из руке ти доброту пила Нисам ја она која љубав уме да даје и прима Себично сам чувала карамелизиране речи Шкрто пружила пољупце медне Моје руке спремне да грле и остану чедне Однео си са собом Париз у облаку парфема Остала је песма ова Да сумње нема Да тајне нема Да нас нема

Senka Bradarić

Десанка Ристић


Milan Drašković H A U A R D F. L A V K R A F T JEZERO KOŠMARA Jezero jedno ima sred Zana daleka, nepoznato za običnoga čoveka, mesto na kom bih spoznao da duh tu boravi – drevan, zao – podmuklom opsednut izdajom, nestvarnom prožet melanholijom. Jezerskih isparenja zadah zarazan, te vode stvaraju oblik nakazan, ilovače nanos gust – raspad, trulež, pošast – teška boleština tim tlom vlada, a ptica let tom obalom – više nikada. Danju tinja slabog Sunca sjaj, dajuć’ trulež što tera na očaj, a kad s ponoći nastupe Meseca zraci stravne propasti ukažu se znaci, ispod površine nazreh bledi obris kad ponorni se otvori ambis – čudni, vanvremenski prizori, nikako noć da krene u susret zori – kad ispod vode upriliče sastanke svakakve avetinje i gluvoneme senke. Ponoći jedne što sluti na bolest, jezera prizor uzmuti mi svest, jer sa jeznog, onespokojavajućeg neba, Mesec pun isijavanjem vreba, tamo gde dugačka obala smradna ugosti sva ta stvorenja hladna – guštere hitre i otrovne škorpije, crne gavrane, akrepe i zmije – u smradu ogavnog truljenja stižu lešinarska stvorenja, u društvu tih letećih telesa crvena Luna ponad nebesa, moćnija i od sjaja zvezda, svetlija nego jezerska voda.

Tad se se stravično stvarnost uruši zaboravljene podvodne varoši, tornjevi trošnih zidova izranjahu kroz alge, hramova rasulo, užas, kripte strave, na zlatne ulice se pojave horde bezlične, sve su bliže, horde senki što nečujno klize, kreću se rubom mog pogleda odbleska, usred gnusobnoga plesa oko spomenika i grobova memljivih, na raskršću pustih puteva. Mračna rešenost iz svakog groba, odluka da se nešto silovito isproba, nešto vodenu površinu preseče, jauci smrtnika sardonični Meseče – onda bes svoj ponor istera, u trenu ispariše vode jezera, posvud u ožiljcima golo tlo, đavolskoga rađanja poreklo grada od kužnih isparenja, himere zaigraše, senke stvorenja, zavlada tmica, škripa vratnica, puče poput čira portal od grobnica! Nema tog stvora koji može kazati u kakvoj stravi tu se može stradati. Posmatram jezero – iscereno lice Lune – taj grad podvodni, u njemu stvari čudne. Budeć’ se, poželeh da te košmarne obale više nikad ne budu usahle! S engleskog prepevao Milan Drašković


Илинка Марковић УМОРИСМО ПРВИ МАЈ Мили Боже, где сакри светиње, ил`, заслепи очи да не виде, те нас казни да се наши преци у гробовима наших дела стиде.* Црно време нама дође, заиграше наше вође, игара, роштиља и славља, сутра нек ме боли глава.Из године у годину, уморисмо идеју рада, другу интернационалу, успомену на крваве окршаје и борбу за осам сати рада. Убиство или прогрес!?На улици се продаја обавља испред, белим папиром облепљених, некадашњих излога и гле јада, један радник дванаест сати за плаћених осам рада.За то време сви остали, незапослени, кафиће запосели. Маштају како преко "гране" прећи, радиће било шта само да им сване, да им кафић не плаћају мама и тата, чији су рачуни, на сто судског извршитеља, стигли на наплату.Није њима до Празника рада, сморише се од нерада. Празник, данас славе пензионери и лузери, али не и раја која се о Први мај добро огребала. Тако је данас у земљи мртвих идеала, подметнутих сумњивог морала, грабежи, отимачина, јада и неморала,главе без капе, живота без мапе, никлих заблуда да је боље свуда.

РЕЋИ ЋУ ТИ НЕШТО ШТО ВЕЋ ЗНАШ Рећи ћу Ти нешто што већ знаш, човек не може живети од минималне плате. Aли ако се споје две, боље je; са три још лагодније; са четири и динар за културу - добра књига, позориште..;са пет и летовање, а са шест можда и зимовање; са седам кредит за стан, намештај и/или ауто...Желим да знаш, а знаш, искључиво од Тебе зависи,и нек се зна, нико ту никоме не даје, проста је рачуница. Користи свој ум, технике, унапређуј знање и не бој се да циљеве постављаш себи, бори се да ти протуве не завлаче руке у џепoве преко сиве економије...ако и сам у њој ниси, па мислиш да ти прија и да те нико не види. То je проклетство за будуће генерације ако се дозволи да даље клија и расте. То је поплочан пут до анархије, а све је до нас! Људи заједницу чине, није власништво оно што купимо, већ све што нас окружује, нама је на чување дато. Зато пази, немој да пљујеш и прљаш, то себи радиш, a и мени против моје воље. И стока за ред зна! Учи се, човече! Гледај у боље, пођи од тога, све од себе дај. Заједница прихвата и одбацује...избор је твој!

Живко Теодосић

Велика полинема Шта се сиви, где неурон живи? Где путеви мисли, сви су криви. У беспућу, несвенога тама; Сакривена, у дубоком кутку; Изненада: ево је на уму, – непозвана! Крива мис'о, у правом тренутку. Глупи језик, чини невиђену штету; не чекајућ' памет, одмах суди; Испаљује, у недужну мету; Цео рафал, по средини груди; Да л' то, жижак буши неуроне? Ил ' таламус, кљука ми хормоне? Да л' заумља пустог, клета сумња? Ил', злехуда, плашљива је слутња? Те ја, не знам, да ли јесам? Погрешио, или нисам? Ил' сам, само хтео, обећао ..., али, криво починио? Памети се, мојој худој, не да, лако разабрати; Што ли мислим, а, што проговарам? Да л' је тако тешко, да се схвати? Је л' паметно и поштено? Прећутано, ил' речено, што је? Елем, све што не/кажем: – Погрешно је!


ŽIVOT U (S) LEPOJ ULICI

POZDRAV IZ LIMBA

Živim u (s) lepoj ulici.

jaruge su puste

Izbrojim tih sto koraka Glave pognute,svaki dan. Pločnici poda mnom Nemaju taj zvuk,tu svetlost.

s lijeve strane obale zure pridošlice s Aheronta poput nakostriješenih pijetlova broje duše čekiraju karte kroz izmaglicu naviru tavanice

Živim u (s) lepoj ulici.

ostavljene kuće

U tami koju isijava.

ceduljice sa noćnog stočića

Brojim i gazim

naočale odložene na novine

Neke druge

dječija slika

Sanjivom svetlošću okupane, Drhtavim zvucima osenčene, Neke moje Samo ne Ove pločnike!!!

kao da gledaš u ponoć horor nečujnim krikom prigušen sinoć je, usred noći, puhnuo ledeni vjetar kao nagovijest za one što igraju se moći dok ljudi odlaze, bez pompe u tišini

#poezijaudobakorone#

Senada Užičanin NEKA ZAĆUTE! "Nikome ništa zaveštavam."- Jorge Luis Borges Neka oni suvišni zaćute i odu.U zbiru svih godišnjih doba,ostavljali su mi samo sleđenu samoću. Da je sabiram...množim...delim... Život nije stajanje u mestu,već dragoceno udisanje Vremena. Jer,vreme se kruni i troši nas nemilosrdno. NEKA oni suvišni ZAĆUTE i odu. Ja ostajem.Ostajem da sabiram...množim i delim... patnju sa onima,koji umeju zagrliti ljubavlju. #KRATKE CRTICE U DOBA KORONE#

VREME Moje vreme je nemoć Da se otvori krug. Ono je Prećutkivanje. Šaka soli i crna zemlja Ravnice. Moje vreme je nemoć Da se zatvori krug. Ono je Embrion osuđen na odumiranje.

Anica Filipović

IZA UGLA Iza ugla ove okrugle planete Skrili se snovi nedosanjani Slile se suze neisplakane Svili se neki tuđi dani Iza ugla te Zemlje ravne Sati ne teku već tužno mile Ni vatre više ognjem ne peku Vjetrovi muklo bez glasa cvile Iza ugla usnulog srca Još samo sjeta tiho korača Dok svaka struna od bola puca Čuju se samo odjeci plača Iza ugla svih obzira Samo je prezir što tamom jezdi Iza ugla svih mrakova Još tinja svjetlo u jednoj zvijezdi

Tamara Dragić


Tijana Miljković

Aleksandra Nikolić

MELANHOLIJA

EMANARE

moja mi melanholija uvek samouvereno dolazi

Diše ljubav u svetioniku tišine.

kucne me po levoj slepoočnici

Tvoje oči na vidiku sjaje.

da prelistam reči neutešne joj posvete

Kao jaka julska kiša po pločniku... Nežnim koracima, bosonoga noć zalutala.

rađaju trešnje u crve ih pretvara moja melanholija na licu ona je trepavica otpala nežno je među prste uzimam da dugo leži na bledim jagodicama

U jedno srce od meda... Bacila je cipele stare. Plešu misli duginih boja. Tuga se razbi k’o santa leda! Ti posta moj, i ja samo tvoja. Emanare, emanare emanare.

moja melanholija smeđa sam delta u njenom oku ne ulivam se ni u šta moja mi melanholija uvek samouvereno dolazi

U RITMU ŠOPENOVOG NOKTURNA Na usnama je svetlucao uzdisaj, a u grudima dobovala noć. I jedno sanjanje,

ZABLUDA

postalo je stvarnost u snu. Emocije su nadolazile I prolazile...

moja mi zabluda uvek neumorno dolazi kao starac koji sporo prelazi ulicu dok u jednoj ruci čvrsto steže kesu sa prepisanim lekovima nikle su pečurke u otrov ih rastapa moja zabluda

Dok je Spika, zvezda umetnika, Iz sazvezdja mojih misli, treperila u ritmu Šopenovog nokturna... Cele noći, u paru, plesali su bol I patnja. Kao strašna nepogoda duše. U borbi vulkana I vodopada, plač čisti zlato. I razdvaja smisao od besmisla. U tim satima dok duša gladuje,

krhkih konaca zakrpljenih misli verna je kolekcionarka moja zabluda varljiva je senka moje senke ne mogu joj umaći moja mi zabluda uvek neumorno dolazi

NESANICA moja mi nesanica uvek neslućeno dolazi na čelu umornom ruka je nazeba počivaju zvezde u prah ih odnosi moja nesanica u najcrnjem kutu noći čudovište pod krevetom postaje moja nesanica posteljina rašivenih snova jedini joj znak u zoru soba mi nikada nije bila oblačnija moja mi nesanica uvek neslućeno dolazi

blistavost snega isčezava. A tuga dolazi kao sećanje. Dolazi čak I u snu. Jedino neko nadahnuće, sa izvora večito žive radosti, opet ogrne ogolelo granje. I u trenu taj eho stvarnosti, ispuni miris tišine koja slavi. Sva čula prodišu, pravo kroz nahranjeno srce. A kada bih mogla znati, sta su sanje, a sta doživljaji stvarni? I zar ta sanja nije stvarna? I ova soba, zidova boje ratluka od ruža. I Mesec u Ribama gde san taj spava... I moj dragi, nestvarno lep, što plovi sa mnom po ovim svetovima, gde su sanje stvarne, a Venera egzaltirano pleše... u ritmu Šopenovog nokturna...


ROĐENDANSKI POKLON Učiteljica u penziji je godinama bila zaboravljena od svih. Živela je usamljeno, skromno, od sećanja... Ponekad je žalila za starim dobrim vremenima. Nije imala nikog svog. Njen svet su bile knjige u kojima je mogla oživeti svoje misli, osećanja, staru ljubav. Uživala je u cvrkutu ptica, u svanuću novog dana. Sunce joj je bilo verno društvo kao i mesec koji bi je posmatrao kroz čipkanu zavesu. Vetar bi se ponekad poigrao njenim sedim vlasima, a kiša joj je prala tragove suza sa smežurenih obraza. Iz sanjarenja omeo je tiho lupanje na ulaznim vratima. Našla se u čudu jer dosta dugo niko nije nalazio vremena da je obilazi. Jedva je ustala i teškim koracima se uputila masivnim vratima. Čim ih je otvorila videla je nasmejana lica mladih ljudi. U prvi mah nije mogla da ih prepozna... -Srećan Vam rođendan učiteljice...!!!- uzviknuli su veselo, pružajući joj veliki buket prelepih ruža. -Vi se možda nas ne sećate- tiho je govorila oniska mlada ženica... Ali ja nikada nisam zaboravila na Vas, na prva slova, brojeve... kojima ste nas naučili... -Ni mi- pridružili su se ostali. Srce joj brže zaigralo u grudima. Oči su joj se napunile suzama, ali od sreće. Njihovo prisustvo joj je bio najdraži poklon za rođendan. Shvatila je da se nije trudila uzalud. Poseta ovih ostvarenih ljudi bio joj je najveći poklon...

Snežana Solkotovic ́ A BIRTHDAY PRESENT The retired teacher has been forgotten by everyone for years. She was humble and lived lonely with lots of memories... Sometimes she regretted the good old days. She had no relatives. Her world was books where she could relive her thoughts, feelings and an old love. She enjoyed the birds chirping; the dawn of a new day. The sun was a faithful friend of hers as well as the moon when it observed her through the lace curtain. Often, the wind would play with her gray hairs and the rain would wash her tears from her brown cheeks. The quiet throbbing of the front door would interupt her daydreaming. She found herself in wonder because no one has visited her for a long time now. She barely got up and headed for the massive door. As soon as she opened it, she saw the smiling faces of young people. At first she couldn't recognize them... "Happy birthday to you, teacher...!!!" - they shouted cheerfully, giving her a large bouquet of beautiful roses. "You might not remember us.", the young woman said softly... "But I never forgot about you, the first letters, the numbers that you taught us..." "Nor did we.", the others joined. Her heart beat faster and her eyes filled with tears - overwhelmed with happiness. Their presence was her favorite birthday present. She realized she wasn't putting an effort in vain all those years. The visit of these successful people was her greatest gift...

Prevodilac na engleskom: Nataša Bojanović


VOLIM PROLEĆE

U MOJIM SNOVIMA

Volim prolećnu čaroliju Kada drveće lista, a cvetovi pupe Onaj vetar koji grli grane, a pčele lete da nektar skupe... Volim miris zelene trave, maslačak koji je tek promolio glavu onaj trag laganog koraka, u oku nebesku boju plavu... Volim romantično sunce Koje viri iza oblaka Poljubac zbog kog brze kuca srce A o ljubavi cvrkuće ptica svaka... Tada mi zagrljaj mnogo znači Sreća preplavljuje telo Ljubavlju počinje proleće Buđenje iz sna je njegovo Umetničko delo...

U mojim snovima navraćaš često Nenajavljen, pun ushićenja, U mojoj duši nalaziš mesto Deo si mojih snoviđenja. Dolaziš kao vetar iznenada Nečujan kao senka, Do uzglavlja mi šapućeš da sam ti draga A ljubav se u duši širi ko reka. Tiho se pored mene šunjaš Zapljuskuješ me vrelim poljupcima, San moj ko tajnu čuvaš Dok se sreća telom prožima... U mojim snovima navraćaš često Uzdah se čežnje otima iz grudi Pored mene znam da ti je mesto zato i noćas uz mene budi.

Šolkotović Snežana I LOVE SPRING I love the spring magic, When the trees are leafy and the flowers are budding. The wind hugging the branches, and bees collecting the nectar... I love the smell of green grass, A dandelion that just blossomed, The trail of an easy step, The sky as bluest as possible... I love the romantic sun behind the clouds, A kiss that makes your heart beat fast, The birds chirping about love... A hug means a lot to me at those times, Happiness overwhelming the body, Love begins in the spring, Waking from a dream is The spring's work of art...

Prevodioc na engleskom: Nataša Bojanović

Šolkotović Snežana

IN MY DREAMS You come often into my dreams , Unannounced, full of delight, Finding a place inside my soul, You are a part of my dreams. You come like the wind, Suddenly, silently as a shadow, Whispering that I am dear to you, Spreading love in the soul like a river. You're quietly sneaking past by me, Splashing me with hot kisses, Keeping this as a secret, As happiness overwhelms the body... You come often into my dreams, A sigh of longing from my chest, Next to me is your place, So stay with me tonight in this mess. Prevod sa engleskog: Nataša Bojanović


PRIČA ZA DECU RODA I VRABAC Stigla je jesen. Nebo se natmurilo.Sve češće je romnjala kiša. Šćućurena roda je iz svog gnezda gledala prirodu oko sebe. Hladnoća i vlaga nije prijala njenom zdravlju. To je bio znak da se ubrzo mora spakovati i odleteti na jug. Ono malo sitnica koje je imala, spakovala je u koferčić. S tugom je napustila gnezdo. Ali, prvo je morala pozdraviti svog prijatelja vrapca. Sa njim je prijateljevala celog leta. Ugledala ga je nedaleko na jednom krovu kako stresa kapiljice kiše sa svojih nejakih krila. -Ja idem na dug put. Mom zdravlju ne prija hladnoća.-,obratila mu se roda. Oči vrapca su zaiskrile. Jedva je suzdržavao suze. -Vratiću se na proleće-, promrljala je roda. -I ja bih sa tobom, ali moja nejaka krila ne mogu izdržati tako dug put...- promrljao je vrabac, ne skrivajući jecaj... - Ništa zato, moja krila su dovoljno jaka za oboje-, dodala je veselo roda. Dva prijatelja su poletela put juga. Šolkotoivć Snežana

BARZA ȘI VRABIA Toamna a sosit. Cerul s-a întunecat. Ploaia se prăvălea des asupra pământului. O barză chircită în cuibul său privea tristă în jur. Nu-i priau nici umezeala, și nici frigul. Era semnalul că trebuie să se pregătească de drumul spre sud. Avea puține lucruri și într-o clipire le vârî în valijoară. Părăsi cuibul cu tristețe. Dar, înainte de a pleca, trecu pe la prietena ei, vrăbiuța. Doar petrecuseră vara împreună. O văzu de departe sub o strașină cum își scutură stropii de pe pene. -Plec într-o lungă călătorie. Nu-mi face bine frigul, îi spuse barza. Ochii vrăbiuței începură să strălucească. De-abia își stăpânea lacrimile. -Mă întorc la primăvară, murmură barza. -Aș merge cu tine, dar aripile mele nu rezistă la un drum așa de lung, hohoti vrăbița, neputându-și ascunde disperarea. - Nu-i nimic, aripile mele sunt destul de puternice pentru amândouă, răspunse repede barza. Astfel începu lungul drum spre sud al celor două prietene. Prevod na rumunskom: prof. Dr Silvia Diana Šolkotović


ПОЕЗИЈА УЧЕНИКА

МОЈА МАМА

Mентор: Проф. р.н. Шолкотовић Снежана

Од све деце света Моја мама је хтела да роди баш мене, Зато је много волим, Драге су ми руке њене. Увек је крај мене Лекције ме преслишава, Нежна, а увек брижна Подршка ми је у свему права. Волим њен нежан поглед Топлину њеног заграљаја, И кад сам срећан и кад сам тужан

ЗАШТО ВОЛИМ СРБИЈУ Ја волим Србију зато што је моја отаџбина, зато што је лепа ту сам рођен, ту живим, Србија је најлепша земља света. У мојој земљи се мирно спава, греје ме љубав родитеља, сва деца нека срећно расту то је моја највећа жеља... Волим дрвеће, ливаду и цвеће, волим Дунав који поред мог села тече. Волим људе, волим школу, све моје другаре, планине, птице..., занимљиве књиге, сликовнице... Све је то Србија... Алекс Ђорђишановић, 2. разред ОШ "Хајдук Вељко" Корбово, ИО Ртково

ПРОЛЕЋЕ

Благи ветрић пири, Свуда цвета цвеће Весели се свако Стигло је пролеће... Дође ласта, дође рода Природа се буди Деца се радују пролећу Радују се људи... Јован Пралић, 1. разред, ОШ „Хајдук Вељко“ Kорбово, Издвојено одељење Ртково, Србија

Увек је ту моја мама... Најлепша је на свету, Kад сам болестан, брижене су очи њене, Хвала ти, драга мама, Што си родила баш мене... Шишуловић Урош, 9. год. ученик je 3. разреда ОШ „Хајдук Вељко“ Корбово, Издвојено одељење Ртково, Србија ПОЕЗИЈА УЧЕНИКА ЉУБАВ Не смем рећи мами, Не смем рећи тати, Зашто сам понекад тужна, Не знам да ли ће неко моја осећања да схвати... Онај високи дечак Из задње клупе, Непрестано ме гледа Његови погледи ме љуте... Немам места ни мира Мислим о њему сваки дан Долази ми Чак и у сан. Другарица ми каже Љубав је на помолу, Због мене је заволео Да дође у школу... Поцрвеним, Помало се стидим, Али сам срећна Кад га видим... Дајесковић Анђела,10.г. Ученица је 4. разреда Основне школе Хајдук Вељко- Корбово, Издвојено одељење Ртково


Moji bahati drugovi Peđa Ristić, Herceg Novi, 2021. alavost...arogancija....beskrupuloznost...bezobzirnost..bezočnost...bezosećajnost...blaziranost..brutalnost destrukcija....dominacija....drčnost....drskost....dvoličnost...gizdavost...goropadnost...gramzivost...grubost hvalisavost......izveštačenost....kaćipernost.....korumpiranost.....nadmenost....naduvenost....narcisoidnost našepurenost.....neljudskost....nemar.....neodgovornost....neotesanost.....neozbiljnost....neprincipijelnost neprofesionalnost.....nestručnost.....neukost....obest....oholost....osionost....ostrašćenost...pokondirenost pokvarenost...prepotencija....primitivizam...prpošnost....razmetljivost....samodopadljivost...samoljubivost samovolja....sebičluk...snobizam....sujeta...taština...umišljenost....uobraženost...uskogrudost...uznesenost Dugo nisam video moje drugove. Ranije smo se nalazili češće, bar jednom mesečno. Obično petkom, jedan od onih ručkova koji traju do večere… U stvari, oni se sastaju redovno a mene po nekad pozovu… kad sam ono bio poslednji put s’njima – pre dve-tri godine, kad’li – super smo se proveli u Kafani. Pihtije, čvarci, rakijice, salate, pivo, vino, pešenje, ribe… Ma, od tice mleko, što se kaže bahanalije! Više od pola je na kraju ostalo, bacilo se… A razgovoru i šali nikad kraja. Svako ima da ispriča po neku anekdotu sa posla, iz saobraćaja, sa ženom ili sa taštom ili sa nekog službenog puta. Meni se ne dešava toliko toga u životu, a nemam ni para kao oni (pa me valjda zato tako retko i zovu) al’ neka, nema veze, glavno je da me ipak ponekad sete, da me pozovu. E, a onda, kad god se tako sretnu, napiju i najedu, onda posle obično smisle da odrade neku stvar zajedno… To, kad sam bio, nisam imao pojma šta će da se desi. Posle sam shvatio. U neko doba smo otišli u diskoteku “Raj”, sljuštili pet flaša šampanjca sa nekim veselim klinkama, a onda je u toaletu svako oborio bar po jednu. Na kraju, pred zoru smo svi ostali bez cigara pa smo, po izlasku iz diska, oljuštili jednu neosvetljenu trafiku iza ćoška. Kažu da uvek tako nešto naprave. Nekad puknu lovu, nekad (ako odu u kazino) zarade – važno je uvek samo da se dobro zabave i da niko ne završi u bajboku. Sve su to praktične šale, igrarije ili bezobrazluci koje bi jedan ili drugi predložio, male igre ali važne za druženje i prijateljstvo. Sad, mislim, možda je pet šampanjaca malo preterano a i ta trafika… ali, oni se utrkuju ko će da plati večeru, ko šampanjac… Pa, ima se – može se! Ako je njima lepo i meni je lepo sa njima! I na kraju, kad se stvar završi, pre rastanka – kažu, to im je postalo tradicija od gimnazije, kad su Šarlo akrobata snimili tu pesmu – uvek se zagrle i zajedno pevaju Niko, niko, kao ja! skačući na ulici u mestu. Ja volim da sam sa njima. Laza, Mikac, Gaga, Kole, Zoki – mi smo nerazdvojni, još iz mladosti. U stvari, njih petorica su nerazdvojni – i od uvek su bili - a ja sam isto tu, sa njima… ili bi bar hteo da budem… Znam da bi neko mogao da ih nazove bahatim ali im je to jedini porok – u svemu su inače super! A u stvari, zbog te arogancije i jesu super i zato im se iznova i uvek rado vraćam. U ovom velikom, komplikovanom svetu punom zbunjenosti ti momci odlično znaju kuda idu i kako tamo da stignu. To je ono što i meni treba. Naravno, sve u vezi s njima govori mojoj intuiciji da je u pitanju zamka, ali ipak jedva čekam da me pozovu, da budem deo njihovog kruga, da čujem nove anekdote i fore… * Kad se već spustio do prizemlja, Zoki se seti Roki treba da se prošeta pa se vrati po svog ljubimca. Torbicom u kojoj nosi novčanik, naočare i cigarete podglavi otvorena vrata lifta, da mu ga neko na brzinu ne otme. Otključa stan, tek u trećoj fioci u predsoblju pronađe povodac. Marina mi ga uvek ovde negde sakrije! seti se i stavi ga oko vrata pitbulu koji je skakutao i dahtao oko njegovih nogu. Pre izlaska, još jednom se pogleda u ogledalu da proveri stoji li sve na mestu. Riđi razdeljak, podignuta kragna, pomadom namazano lice… Komšija je već rafalno, novčićem ili ključem nekim, udarao u vrata od lifta na svom spratu. “Evo, evo! Idem… Smanji doživljaj, komšija!” viče Zoki dok se lupanje nastavlja, a lift spušta. Bilo je krajnje vreme da Roki izađe. Čim je izjurio na trotoar, pas se užurbano okrenuo dva puta oko sebe i čučnuo da se olakša. Prolaznici su ih zaobilazili, gunđajući. Jedna žena mu je, sa gađenjem na licu, pokazivala na impozantnu gomilicu koja se na sred trotoara stvorila iza Rokija. “Jes’ ti će’ mi kažeš šta treba da radim!” dobaci joj glasno i pomisli Uskoro će i onako kiša, nemam sad vremena da to skupljam! Nakon što je Roki još nekoliko puta podigao nogu uz drvo i žbun na malom travnjaku pored ulaznih stepenica, vrati ga u stan i požuri na sastanak. Odgegao se do autobuske stanice i našao svoj međugradski autobus. Najviše ga smara ovo kad ne može autom ali, Jebiga, uzeše mi dozvolu, pa moram da se strpim do proleća. Vozio bi on – da baš mora – i bez dozvole: Ko ih jebe! pomisli, ali tamo je uvek sranje sa parkiranjem, zna. Udobno se smestio na sedište odmah iza vozača i uključi igricu na telefonu. Zoki po ceo dan bulji u razne ekrane – zato se valjda i ugojio – već petnaest godina pretura bitove i bajtove za najveću banku u zemlji. Nije se obogatio, ali ima koliko mu treba. Uzano sedište starog autobusa mu je malo tesno, ali pomisli Izdržaću, šta je to – jedan sat? Ima da proleti! Autobus se brzo napuni i krete a Zoki uroni u pasijans na telefonu, koji nikako da mu se otvori. Šofer je svakog putnika pri ulasku opominjao da stavi masku. Jebote, gde mi je maska? Dobro je, nije me primetio! A da, u džepu mi je. E pa ne mogu sad da ustajem, i onako je tesno. Neka žena je ušla na sledećoj stanici, ali joj nije obratio ni trunku pažnje. Ako vratim dole crvenog žandara, onda na njega ide ova crna desetka, pa mi se otvara… razmišlja. Desetak minuta kasnije, autobus je jače trucnuo, a Zokiju stiže SMS poruka. Čulo se tiho bing i mnogo ga je zbunilo Unknown Sender. Ne zna ni od koga je, ni jel’ neka reklama, šta li? Sve velikim slovima, Kao da neko viče na mene! piše: “DOĐI SUTRA TAČNO U PODNE U HOTEL MAGIC BLUE I POGLEDAJ U SLOMLJENO OGLEDALO U GLAVNOM HOLU.” Podiže glavu zbunjeno kao da će ovi oko njega znati o čemu se radi i primeti da mlada žena sa ogromnim stomakom stoji pored, drži se za sedišta i zuri u njega. Iz veštačkog sveta igrice na svom telefonu vratio je svest na kratko u autobus i pomislio Jebote koliki joj je stomak!


Ne sećam se da je Marinin ikad bio ovoliki! Okreće glavu da bi kroz prozor autobusa proverio dokle je stigao i vrati pogled ka trudnici Šta me tako gleda? Jel mi ona poslala poruku? Ma, otkud može? Odbaci tu ideju i odluči da mora da je neka greška u pitanju. Gde li beše taj Magic Blue? Vrati pažnju igrici: Što me jebe ovaj pasijans? Koliko sam već tura odigrao – nikako da se otvori. Kakva je to igrica? Red bi bio da me pusti već jednom da pobedim! Za sat, koliko mu je trebalo još do cilja zaboravio je na čudnu poruku. Setio je se tek sledećeg jutra. Na ulaznim vratima Kafane je zastao i pogledom prešao preko svih stolova pevušeći tiho, za sebe Niko, niko kao ja! * Laza je imao još mnogo toga da obavi, pre ručka sa prijateljima u Kafani. Na putu do bolnice ga je iznenadila gužva zbog radova kod lokalnog vodovoda. Spas je našao u bočnoj ulici i skrenuo brzo, jureći pored znaka za zabranjen smer. Posle pedesetak metara ispred džipa mu se osprečio sićušni penzioner u starom golfu. “‘Ajde, čiča, mrdaj se,” povikao je kroz prozor, “vidiš da se žurim!” Iznenađeni starac je razrogačenim očima ljutito buljio u veliki srebrni džip, iz zabranjenog pravca. Kada je shvatio da namrgođeni mladić obrijane glave ne namerava da se povuče, ubacio je u rikverc i, teškom mukom zbog spondiloze u vratu, uspeo da izmanevriše u stranu, u malo proširenje iza sebe. Tako je, stari, shvatio si gde ti je mesto! Iza ugla je izvezao na glavnu ulicu i, presekavši preko pune linije, umuvao se u sporu kolonu u pravcu bolnice. Jedan semafor je prošao na crveno, ali je na sledećem morao da prikoči. Stao je na pešačkom prelazu, tapkao prstima po volanu i pevušio Niko, niko kao ja! Desetine ljudi je nagrnulo preko ulice sa obe strane, obilazili su crveni džip i gunđali. Jedan momak u Jeans jakni stavi ruku na haubu i povika: “Gde ćeš, bre, razbojniče, na pešački? Je l’ vidiš da ti je crveno?" “Pa šta, ako je crveno?” uzvrati im kroz zatvoren prozor. Mladić zagrli svoju devojku, okrete se, pokaza mu srednji prst preko ramena i ode svojim putem. Laza spusti malo prozor i vrisnu iz džipa za Jeans-om: “Seljačino! Vrati se u selo odakle si došao!” Na bolničkom parkingu i okolnim trotoarima je sve bilo napakovano. “Da ga jebeš, ne mogu ja to sada da čekam!” pomisli i postavi svoj srebrni džip po sred žutih linija, ispred širokog staklenog ulaza. “Neću ja dugo!” Protrčavši pored grupe pacijenata pod maskama u čekaonici, ulete kod poznatog doktora u ordinaciju. Sestra je kucala nešto na mašini, a doktor upravo završavao pregled pacijentkinje u svom kabinetu. “Doktore, dobio sam tvoju poruku juče…” Poznavali su se iz komšiluka. Laza je oduvek bio neko spadalo a danas drži lanac apoteka. Svi smo se pomalo čudili otkud on u farmaciji kad je i osnovnu školu jedva završio. I otkud je tako uspešan? Ali nismo hteli da pitamo. A doktor nije izgledao kao da mu je milo da vidi komšiju. “Je l ne može to ranije s mojim ocem da se završi? Treba da idem za Grčku…” kroz zatvorene prozore se čula sirena hitne pomoći, prvo iz daljine, a zatim sve jače, kao da tu, ispod prozora urla i ne prestaje… Laza je znao zašto sirena ne prestaje da zavija ali je morao prvo da obavi ovaj dogovor sa doktorom. Iz unutrašnjeg džepa je izvadio novčanik, a iz njega nekoliko novčanica od po 100 eura. “Doktore, ‘ajd ispremeštaj malo taj svoj raspored, zameni ćaleta sa nekim… Da ne sedim tu još nedeljama i čekam da ga operišeš…” Hirurg je, obrva podignutih, šacovao pruženu ruku sa novčanicama. Sestra je, takođe pod maskom, i dalje nešto kucala na mašini u susednoj sobi. Laza se vrati svom džipu gde ga sačeka papirče, zadenuto za brisač. E jebi ga! Kad pre mi nalepi kaznu? Gde je taj ridža? pomisli uzimajući papir i osvrćući se. Bio je iznenađen i, u isti mah, zbunjen shvativši da nije kazna u pitanju nego poruka: DOĐI SUTRA TAČNO U PODNE U HOTEL MAGIC BLUE I POGLEDAJ U SLOMLJENO OGLEDALO U GLAVNOM HOLU. Zgužva papirić i baci ga na trotoar. Ko ga jebe – neka reklama! Vreme i mesto su ipak ostali urezani u sećanje. * Hteo je i Mikac da se nađe sa ortacima na ručku, pa je prekratio kolegijum: “Dobro, toliko za danas! Vi svi imate svoje zadatke, znate šta vam je činiti. Ceco, molim te ostani da se još nešto dogovorimo.” saradnici su polako izlazili iz sale za sastanke, neki su skidali maske a drugi su ostali pokriveni. Ceca je stajala kraj vrata i čekala šefova dodatna uputsva. Ih, da se ne žurim, mog’o bi’ sad da je kresnem na brzaka… pomislio je Mikac koji je završio dopisnu menadžersku, negde u inostranstvu. Ovde mu to nisu ni proveravali, a od kad se učlanio, karijera mu je poletela. Kad su svi izašli, on joj je prišao i svojim sonornim dubokim glasom tiho rekao: “Ceco, treba da se do sutra srede sve ove prispele ponude. To mora danas da se završi!” “Miki… šefe… a ja mislila ti ‘oćeš…” Pocrvenela je ali se to ispod maske nije videlo. Sama od sebe se postidela, jer je nešto sasvim drugačije očekivala, priželjkivala čak a dogodilo se nešto sasvim obrnuto. Umesto jednog metka na brzaka ispalo je da moram da sedim celo veče ovde… Nastavila je “…večeras treba malo ranije da izađem… sin svira klavir na predstavi u školi. Obećala sam mu da ću doći. Znaš, otkad je Zoran otišao…” Uhvatio ju je za ramena i uneo joj se u lice, bliže nego što je prijatno. Mikac ne veruje u nošenje maske. Ništa nije govorio, samo joj je dahtao u lice kroz crne, preduge brkove, duže nego što je prijatno. Ponovo je pocrvenela i izbegla njegov optuživački pogled ispod gustih, čupavih obrva. Kada je napokon trepnula i klimnula glavom pustio je, sporije nego što je prijatno. ‘Prispele ponude’ su za izvođenje radova na sanaciji klizišta oko deponije građevinskog otpada u opštini. Trebalo je to klizište sanirati još prošle godine. Pet kuća je nastradalo onda, a šest sada – neke iste, a neke nove… Koja frka! Prvo traže da zidamo, pa da rušimo, onda treba da zatrpavamo, a sad da ponovo otrpavamo. Kakve ja imam veze sa tim da li je trebalo ili nije trebalo… Da li je stručno urađeno ili ne? Što to Jovanović ne pregleda, pa onda on da razgovara sa novinarima? A klizišta, svake godine iznova! Zašto se ti ljudi ne presele? Što sede tamo, kad se zna da tu zemljište nije stabilno? razmišljao je, pa izgovorio: “Ceco, vidi da središ tu dokumentaciju, ako treba, zovi Jovanovića. Napravi mi jedan tabelarni pregled u Excel-u, samo da BGK Niskogradnja dođe na vrh liste, je l’ razumeš?” Razumela je. Poznavala je šefovog bratanca. U liftu se brzo začešljao. Znao je da ga pred ulazom čekaju novinari i u glavi mu se već javi A sad, tamo napolju, maska? Ma ko ih jebe! Dok se kabina polako spuštala ka prizemlju, tiha muzika je na čas prestala i Mikac je sasvim razgovetno čuo glas (učinilo mu se poznat) koju mu kaže: “DOĐI SUTRA TAČNO U PODNE U HOTEL MAGIC BLUE I POGLEDAJ U SLOMLJENO OGLEDALO U GLAVNOM HOLU.”


Šta? pomisli a poruka se, još nešto sporije i jasnije ponovi. Ma, jel’ to moj glas? Tiha muzika se nastavi. Bio je sam u liftu pa mu bi jasno da je poruka njemu namenjena. Za trenutak uznemiren, u ulaznom holu se povratio i zaključio da mu se taj glas sigurno pričinio ali da će u Magic Blue svakako otići – pa, može baš i sutra u podne – jer i onako ima tamo neke neplaćene račune, kad sam onomad bio tamo sa onom malom… Na izlazu iz Opštine ga je sačekalo nekoliko novinara i grupa slučajnih prolaznika, svi pod hirurškim maskama. Kamera lokalne televizije, mikrofoni i mobilni telefoni pripremljeni: “Predsedniče! Petrović, ‘Dnevne vesti’… Molim Vas za komentar: zašto Opština izdaje dozvole za gradnje blizu deponija koje posle prvih kiša svake godine iznova klize i ugrožavaju okolne zgrade i naselja?” Odgovorio je novinaru da mu je on još od ranije poznat kao protivnik razvoja opštine i huškač protiv preduzetničkih inicijativa: “Vi u ‘Dnevnim vestima’ morate konačno da shvatite da su prošla vaša socijalistička vremena!” Šofer pod maskom n95 ga je čekao kraj otvorenih vrata audija. Taman 15-ak minuta do Kafane Mikac pomisli mumlajući Niko, niko kao ja! * Gaga stiže sa druge strane jezera. Dok, kao i obično kasni, razmišlja Da l’ okolo da vozim, ili da uzmem trajekt? Približavajući se pristaništu, proceni da ima još nekoliko mesta na trajektu. Uh, dobro je. Taman stižem, odmah će i da pođe. Zaustavio je auto kod kioska za kupovinu karte, ostavio motor da radi. Nekoliko turista je čekalo u redu pod maskama na propisnom odstojanju. Pritrčao je, energično ugurao svoje visoko i snažno telo do šaltera i ubacio novčanicu. Žena koja je upravo uzela svoju kartu, službenik u kiosku, sledeći turista u redu – svi su bili zbunjeni njegovom desantnom akcijom. Bilo je prohladno popodne, sunce je već žurilo da sija negde drugde. Gurnuo je još jednu veliku novčanicu mornaru kraj rampe u ruku uz komentar: “Diži rampu, kreći odmah!” Mornar je zaustio da mu kaže da na trajektu ima mesta za još nekoliko automobila, da ima još turista koji, eno, kupuju karte… Odustao je poznavši ga i videvši otvorenu šaku sa prstima koji energično klimaju gore-dole, kao da mu govore “Hajde, hajde, kreni!” Dugo je bio u Nemačkoj i tamo ništa nije uradio. Pre nekoliko godina se vratio i sa porodicom razvio biznis. Njega ovde svi znaju, a znaju mu i oca i brata i zeta… I znaju njihov lanac bakalnica i šta sve može da se kupi kod njih – iznad i ispod tezge. Dok su plovili, krajičkom oka je primetio znak Molimo Vas ugasite motor. Radi mi klima, ‘ladno je. Nema gašenja! zaključio je i zapalio cigaretu. Seti se himne društva kojem juri da se pridruži Niko, niko kao ja! Tek tada shvati da u šaci još uvek drži kartu za trajekt koju je, onako na juriš, kupio na šalteru. Čekaj, ovo nije uobičajena karta, učini mu se i on razmota papirić. DOĐI SUTRA TAČNO U PODNE U HOTEL MAGIC BLUE I POGLEDAJ U SLOMLJENO OGLEDALO U GLAVNOM HOLU pisalo je na čisto beloj hartiji. Otkud sad ovo? Gde je karta koju sam tamo kupio? Gaga pročita poruku još jednom i zgužva je besno. Šta je ovo koj moj? Jel ovo neka šala? Kakav hotel? Kakvo ogledalo u holu? Osvrnu se i primeti kantu za đubre kraj ograde trajekta. Otvori prozor da oproba svoje košarkaške sposobnosti. Zgužvana poruka se otkotrlja negde u stranu. Kada je trajekt prišao drugoj obali, nerviralo ga je što trajekt sporo prilazi; nerviralo ga je da nije primetio kad mu je neko uvalio taj papir umesto karte; nerviralo ga je što automobili ispred njega sporo izlaze. Nekoliko puta je pritiskao sirenu i, sa cigaretom među zubima, nervozno turirao. Kada su konačno izašli na obalu, dao je gas ka mestu susreta sa drugovima. Stižem, stižem… Dobro sam prošao na ovom trajektu! mislio je i krenuo da ugasi cigaretu u pepeljari u kolima, ali ova beše prepuna. On otvori prozor, povuče poslednji dim i baci pikavac napolje, a onda, u punoj brzini, izvadi i pikslu iz ležišta i isprazni je kroz prozor. Auto iza njega mu je ablendovao i oglasio se sirenom. Vratio je pepeljaru na mesto i dajući gas, kroz prozor vozaču iza sebe pokazao srednji prst. Magic Blue hotel, kad ono reče? * Suvonjavi Kole, sa dugom smeđom kosom vezanom u repić i debelim podočnjacima prvi je stigao. Kako se drugari skupljaju, on vrluda očima po Kafani iznad glava, dok razgovaraju. Nema tamo ništa interesantno, to je samo njegov način. On ponekad nešto i pita, ali ne želi da sačeka odgovor. Dosađuje se, šta god mu govorili. Zoki je jednom, u sred neke konverzacije o čamcima i jahtama, kad je primetio da se Kole samo pretvara da sluša – ubacio El znaš da sam kresao direktorovu ćerku? ali ovaj uopšte nije reagovao. Nastavio je nešto treće da mu priča a Kole je nastavio da ne sluša. Možda je pomalo već i gluv od galame, svako veče, u toj diskoteci u kojoj je DJ. A možda mu je doakalo silno duvanje i šmrkanje, pa mu i sluh i pamet slabije funkcionišu. A bio je dečko koji obećava, dok je bio na arhitekturi… “Gde ste, banditi?” pojavljuje se debeli Mikac, uzvikuje i seda. Strašno se ugojio od kad je postao predsednik opštine. Prija mu funkcija. Minut za njim u Kafanu umaršira i Laza. “Šta je to, čoveče? Što si obrijao glavu?” pitamo ga. On seda, naruči lozu i uđe duboko u razgovor sa kelnerom oko toga kakvu i koju ribu ćemo da poručimo: “Hoćemo prstace? Sveži, kažu stigli danas!” Svi prihvataju, naravno misleći Ko može to da odbije? Zoki dolazi već kad smo sve školjke pojeli. Kako je seo, poče da se dovikuje sa poznanikom udaljenim od nas dva stola. Nešto oko fudbalera... Siti se ispričaše, nadvikuju se i smeju – cela kafana htela-ne htela učestvuje… ko je u transferu, ko je doveo koga i pošto…. neki gosti ljutito odmahuju glavama, a drugari ćute, čekaju da se Zoki vrati u njihovu priču. Kelner donosi ribe, krompir i povrće. Iznenada se neko seti da pita “Gde je Gaga? On obično stigne prvi.” “Ne javlja se na telefon!” izveštava Laza. Par minuta kasnije zvoni Zokijev telefon. Gaga se javlja iz policije. Uhapšen. Zbog brze i neoprezne vožnje. “Neki davež ispred njega – tu, na onom ravnom delu blizu Kafane – usporio pa mu se Gaga zalepio, svira, ablenduje a budala neće da se skloni. Na kraju je krenuo da ga pretiče na punoj liniji. Nije video na policiju iza sebe.” prepričava Zoki. “Koja policijska stanica?” pita preko stola Mikac i ustaje, on će to već da sredi. “Samo kaži u kojoj su te opštini sklepali?” Čeka ga šofer i on baci 50€ na sto i napusti druženje sležući ramenima, uz jedno Niko kao ja tužno i komično, kao da se izvinjava. Hoće da kaže Večeras nema ništa od toga – moram da spašavam drugara. Razumeli su ga, Drugi put ćemo… Kad je otišao, popili su još turu konjaka na račun Kafane, Kole i Laza su došli na ideju da štampaju i prodaju (jeftino) ljudima PCR potvrde. “Sad će sve više ljudi da putuje tamo-amo, stalno će da trebaju te potvrde…” priča Laza.


“Svi ćemo da se raspitujemo i, kome god treba potvrda – kod Koleta! Potrajaće ovo još.” Zoki se vratio autobusom a opet ga je jedna povijena baba iz prolaza između sedišta u autobusu streljala pogledom… “Babo, šta buljiš u mene?” dobacio joj je i pomislio zašto me tako uvek u autobusu po neka žena ili baba glupo gleda? Lazinog oca je onaj hirurg sutradan operisao i sad je dobro; BGK Niskogradnja je dospela u prvi red tabele u Mikčevom Excel-u; Gaga je naravno isto ono veče pušten. Sve u svemu – svi su dobro, snalaze se. Samo da se ništa ne menja! * Sedim u holu hotela Magic Blue i čekam prijatelja da siđe iz svoje sobe. Pozvali su me sinoć moji drugari – posle ko zna koliko vremena, setili su me se – ali je bilo iznenada, pa nisam mogao da promenim planove koje sam već imao sa gostom iz inostranstva. Nažalost im se nisam pridružio, a možda i na sreću... Sad sedim u širokoj fotelji okružen malim glasnim Koreancima i razmišljam o mojim drugovima. Svi su oni, u stvari isti. Po svemu liče jedan na drugog. Male razlike u boji kose, frizuri ili kilaži ali, u suštini, svako od njih nikada nije bio ništa drugo do arogantan. Da je bar mogao stvarno da uradi pola od onoga šta je mislio da može, možda bi reč "samouverenost" mogla bolje da ga opiše. Nije mogao. Živeo je u uverenju da u svemu ima pravo prvenstva, da je superioran, nadređen svima – opravdano valjda zahvaljujući svom rođenju. Možda je mogao biti zgodan, čak i nečiji heroj, ali cinični osmeh ga je učinio najružnijom osobom koju je iko iz komšiluka ikada video. Postepeno je napuštao ljudskost i, sa novcem koji je zgrtao, dobijao moć ali bez imalo gracioznosti, bez trunke emocionalne inteligencije – jednom rečju bahato. Sedim i čekam mog Holanđanina. Tačno je podne i samo što nije sišao… Kroz velika staklena okretna vrata u hotel ulazi moj školski drug. Koji ovo beše? Dugo ih nisam video – svi liče, svi su isti… * Od kako se probudio nije mislio ni na šta drugo do tog poziva u Magic Blue hotel. Juče mu se činilo da ga ta poruka ne interesuje, da je – ko zna – neka ujdurma u pitanju ali jutros, dok se umiva i namešta riđi razdeljak, ne može da odagna misli o tom pozivu. Možda me to zajebava neko od onih magupa od sinoć? Srče kafu dok svoje visoko i snažno telo pokušava da ugura u omalelo odelo. Ma ko bi to mogao da bude? Sišao je u pekaru na pogačice i jogurt, Možda je neka reklama? Rukavom je odsutno obrisao trag jogurta sa crnih, predugih brkova. Šta ima oko toga uopšte da se uzbuđujem? Prošetao je kuče do travnjaka ispred zgrade Da li da idem do tog jebenog hotela? Telefonirao je sa drugarom od sinoć, iz Kafane – nije mu rekao za poruku več samo pokušao da ovlaš ispita da li je i ovaj tako nešto dobio. Aj’ svratiću do tog Medžika, šta me košta? Podne mu je neuobičajeno brzo doletelo. U vožnji do hotela Magic Blue je stavio sebi slušalice na glavu i pustio omiljenu Pink Floyd plej-listu sa internet platforme Spotify. Odmah na početku druge pesme muzika stade i u slušalicama zabruja njegov sopstveni glas. “Ja sam bolji od tebe, jesam.” seti se situacije od pre mesec-dva, kada je to izgovarao. Otkud ovo? Kad, kako, ko me je ovo snimao? razmišlja a glas nastavi “Znam to iz poređenja tvoje odeće sa mojom, tvojih cipela, kose i automobila. Ti si smeće. Izvini ako boli, ali jesi.” Zapanjeno zuri u svoj telefon dok sa Spotify-a zvoni njegov glas a ne muzika koju je odabrao. Od nervoze ga zasvrbe kosa vezana u repić. Isključi telefon i restartuje ga. Telefon se budi upravo kako stiže do ulaza u hotel. Kada je ponovo pustio omiljenu plejlistu, umesto pesme čuje drugi razgovor kojeg se dobro seća “Kažeš da sam bahat. Šta još, da sam zao? Tako uvek govore gubitnici. Mrziš me zbog toga što sam uspešan. Šta? Jel sam previše strog? Pogledaj se čoveče u ogledalu… u stvari, nisam siguran da smo ti i ja uopšte ista vrsta.” Zna tačno kome i kada je ovo rekao. Više nisu prijatelji. U holu hotela pogledom traži ogledala. Konsijerž i nekoliko gostiju ga prate pogledom i klimaju glavom kao pozdrav. Veliki cvetni aranžman ispred recepcije pomalo zaklanja udobne kožne garniture prepune glasnih korejskih turista iza kojih se prostire dugački šank prepun šarenih flaša i svetlucavih čaša svih veličina. Levo i desno su dva ogromna ogledala, od poda do plafona a ispred jednog od njih je razapeta široka žuto-crna traka Oprez staklo! jer je razlomljeno – stotine staklića po podu, stotine oštrih pretećih komada još na zidu. Stoji pred tim kršem, bulji malo u svoj telefon iz kojeg ponovo dopire muzika, malo u izlomljeno ogledalo u kojem veselo odbljeskuje hiljadu refleksija. U petnaestak staklića odslikava se njegova obrijana glava… I tada se desi čudo. Kao na filmu, radnja oko njega se naglo usporava i sve staje, sve boje se gube i ostaju samo tonovi sive. On stoji pred razbijenim ogledalom a sve oko njega je zamrznuto, svi pogledi na njemu. Sad kao da ga svi poznaju i čekaju da vide šta će da uradi. Sa hotelskog razglasa čuje se spiker, kao da drži nekakvo predavanje ili čita vesti. “Cinizam se često zamenjuje sa inteligencijom, a u stvari predstavlja njenu čistu suprotnost. Kada koristimo svoju punu inteligenciju, uzimamo u obzir višestruke emocionalne perspektive a ne isključivo osnovnu motivaciju za preživljavanje.” On se osvrće, spiker kao da govori samo njemu, kao da ga jedino on čuje. Sve oko njega je zamrznuto, sivo ali njemu je to nekako normalno. Nije uplašen, samo zainteresovano gleda u sve te sive ljudo oko sebe i u svoj odraz u stotinama izlomljenih komadića ogledala ispred sebe. Spiker nastavlja. “Potpuna inteligencija zahteva empatiju, ljubav i velikodušnost; samo tako ljudska vrsta može biti uspešna u kompleksnoj društvenoj složenosti. ”Spontano, pažnja mu se usredsređuje na svoje malene odraze. Primeđuje da nisu svi isti. Neki se prelivaju iz jednog u drugi oblik, neki deluju veselo, neki tuđno, stotine njegovih lica. Ogledalo mu pokazuje ništavilo emocionalne ravnodušnosti koja menja njegov odraz, preuređujući ga, zamenjujući nevinog dečaka surovim čudovištem koje samo drži masku čoveka. Pokazuje mu je kako on ume da se prebacuje sa jednog na drugo a da je, istovremeno, nespreman da prizna da ima više lica. Tada mu ogledalo pokazuje nož. Shvatio da ima opciju da nanese, da podnese bol, da ukloni čudovište bahatog lica. Izlečiti se, postati bolja osoba je bolno, čuje od nekud. Duboko usađena arogancija sada zahteva ozbiljan rez. Da li je možda lakše nastaviti propadanje u svet sebičnosti i sujete, prikriven maskom. Opet se osvrće i shvata da ga sva smrznuta lica preziru a u svojoj ruci, tamo gde je do maločas bio telefon, sada nalazi nož, onakav kao što je već video u staklićima ispred sebe. Čarobno ogledalo mu ne daje savete, to nije njegova svrha. Ono je samo tu da mu pokaže istinu, tako da nikada ne može reći da nema izbora nad svojim ponašanjem. Objašnjeno mu je, pokazano šta treba učiniti i kakve su posledice jednog i drugog rešenja. On će zaslužiti svu pohvalu za poboljšanje ili potpunu osudu ako se odrekne promena. Rez.


PEČATI DETINJSTVA (NIŠKE PRAŠNJAVE ROCK ULICE) Niš, godina 1978. Vreo niški dan. Mi, deca od tek par godina, u prašnjavom dvorištu pored glavne Niške železničke stanice, pravimo kuće i nameštaj od starih kocki sa ulice i kolače od lišća, grančica i blata. Haljinica na meni letnja, šarena, kikice, znojava od igranja školica i trčanja za drugovima oko stare zelene zgrade u nekom stilu prošlih vremena. Moja baka, užurbano, u pauzi kuvanja, prostire beo veš u dvorištu. Miris sveže opranog veša na povetarcu i danas pamtim. Celo dvorište miriše na čisto. Za mene moja baka ima mnogo godina, a upravo je bila u godinama kao sada moderne mame. Baka je vredna, vedra, uvek raspoložena, centar svakog društva. Baka, moja baba Dragoslava, kuva jaka niška jela i ljuta i zapržena, prste da poližeš od doručka do večere. Miriše na zapršku, ali i kolače, lenju pitu i štrudlu sa orasima, posle ručka uz neku kaficu sa komšinicom sa sprata ili za nekog od široke familije ko je uvek dobrodošao. Ruke su joj kao u starice, lice počelo da se teško bora, ali duša joj je balkanska izdržljiva i vesela. Nepobediva. Baka ima dva kompleta sa plisiranim suknjama sa cicanimkošuljicama i ravne cipele sa malom petom kada podje na neku slavu ili brojim sestrama i jedinom bratu u goste. Baka je ostala simbol mog SFRJ detinjstva i mladosti. Deda, bakin drugi muž, sekretar je Železničke stanice. Smiren, veoma pedantan, dobar, ćutljiv, pravi činovnik, rodjen daleke 1911. godine. Svašta je preko glave prebacio i mnogima video i ledja, ali i klicanje i cveće po putu. Deda je dobar muž mojoj baki. Njen pravi par. Put ga naneo u Požarevac i baku takodje, tu su se zavoleli i dobili sina, mog ujaka. Ja imam samo pet godina. Nestrpljivo čekam ujku da dodje sa faksa sa drugarima‚ jer ujka sluša dobru muziku! To sam naučila nekako sa rodjenjem. Ujkino društvo je niško društvo sa korzoa iz Voždove ulice. Joca, Radevski, Kape, Goluždravi, Pigal, Saša Teget…Naslonjeni na zid Borbe, planiraju odlazak na koncert Deep Purple-a, Led Zeppelin-a, Nazaretha, Animals-a, Suzi Quatro, Tine Turner. Nose zvonarice i košulje u stilu njihovih burazera, kako kažu- Jim Morrison-a ili Warren Beatty-a. Oni su veseli su, bučni, prema starijima uvek učtivi, prave velike žurke u starim kućama za 100 ljudi i kupuju ploče. U Nišu se sluša rock, u Nišu se sluša dobra muzika. U kasarni pored naše kuće - Goran Bregović, vojnik. Ujka Joca je nekada imao bend, krajem 60ih, kao klinac, gimnazijalac. Bila je to prva postavka niških Fantoma, pa je i kupio bass gitaru. Kratko je trajalo, godinu, dve, ali je ipak u jednom trenutku bio deo benda, njegovi drugovi kažu i idejni pokretač, benda koji sluša Radio Luksemburg i skida Stonse i Bitlse. Frizure Paul McCartney, poza britanskih buba, mladost u očima i srcu.


Ujak voli mene mnogo. Obožava me celo njegovo društvo, ja sam im kao maskota. Kažu dugo u porodici nije bilo male dece. Sa njima slušam muziku, kupujemo ploče, vode me na sok od breskve i ćevape u Galiju i Kalču, ja sam ćerka njegove sestre koju mnogo voli. To mirno vrelo leto niškog asfalta, taj osećaj sigurnosti jedne velike i lepe zemlje, taj trend zapada u jednoj zemlji istoka Evropa, taj duh slobodarski, neukrotiv, ta naša Jugoslavija, ta naša rokerska zemlja. Tata u radnji, časovničar, puna radnja drugara i usputnih prolaznika. Kaže, udje dnevno po pedeset njih. Igraju šah u pauzama, voze motorčiće ili bicikle, nasmejani, mladi, uvek za šalu. Vikendom idu na tenis ili igraju na terenu u Banji fudbal. Radnja kultna časovničarska, mala, skromna na uglu Kičeva u ulici sada Jovana Ristića. U izlogu sat i klatno koje se pokreće od sunčeve svetlosti. Radi od daleke 1939. kada je deda uzeo lokal. Radnja je svedok drugog svetskog rata,stradanja i slobode, ulaska i Nemaca i Rusa u Niš. Mama na poslu, u kancelariji, prevodi i lektoriše projekte inženjera za nesvrstane. Mama je uvek doterana, liči na Milenu Dravić, plave oči, pastelne boje, uredna suknja i lepa košuljica, kako kaže, nasmejane oči i drži do sebe. Skromna je i vredna. Pažljivo popravljajući karmin `karmin boje` odlazi do Zdravljaka sa drugaricom sa posla na točen jogurt i pogačicu. Moja mama, kraljica organizovanosti i urednosti. Ja - uživam. Voljena od svih, provodim vreme od Tvrdjave do Čaira, vozeći biciklu sa velika tri točka oko zgrade. Imam nekoliko lutki i jednog gumenog zeca i kaoboja. Imam mnogo drugara i svi smo po ceo dan ispred u dvorištu. Uveče gledamo crtani i svi gledaju dnevnik. Idemo u varoš, šetamo se Pobedinom, idemo u bioskop, u baštu hotela Park, Centroturista. Imam još jednog dedu, maminog oca i bakinog prvog muža. On je tu da me šeta, uvek u odelu sa kravatom, kupuje igračke, vodi do parka, do grada, u Radon restoran na grilijaš štangle.

Godina 2021. Mog ujka Joce nema par nedelja. Nestao je za par sati. Zabolelo je kao za roditelja. Mame nema par godina. Mnogih mojih pečata detinjstva više nema odavno. Nosimo maske, online smo, gledamo da držimo distancu, kupujemo flaširanu vodu i radimo neke vežbe preko instagram profila. Brojimo kalorije i korake aplikacijama, prskamo ruke alkoholom. Imamo 180 kanala koje ne gledamo. Ali! Moja mala porodica sluša Stonse, Bitlse, sluša Queen, sluša Police...moja maleni znaju za Led Zepelin, za Deep Purple. Moja mala porodica pravi svoje privatne žurke uz dobru muziku. Hvala ti ujko za detinjstvo i za obrazovanje.

Ivana Jocić Veselić PR, public speaking, event and protocol trainer


Аксана Спринчан, Белорусија Превела са белоруског Дајана Лазаревић ЕКСЕР Ексер-предговор Ексер... Тешко је без њега замислити живот, па свакако и мој. Од детињства ексери, ексерке и ексерчићи су око тебе – у кући, на земљи и на небу. У кући су и то је јасно како, на земљи – јер воле да шетају... Али одакле на небу? Деда Микола у мом родном месту Луњинцу, где сам и рођена, учио ме је да нађем Поларну звезду и говорио да је она – ексер, на којем се држи Свет и “стоји та звезда, као ексер”. Свет се држи на ексеру, ја се упорно држим на Поезији, али могуће је да се и Свет држи на Поезији. Поезија је ексер... Поезија ексера... Колико пута се ексер спашавао, колико ранио и свађао, колико пута је остајао невидљив, као ветар. Ексер оличава Христове патње и радости нове куће. Ексер је веза, причвршћивање, превара, судбина, усуд, заштита... У белоруској народној бајци “Грашак” главни јунак каже оцу: – Ево ти, тата, ексер, носи га код ковача и замоли да искује од њега седмопуди буздован. – Гле чуда! Хоће да му од ексера направим седмопуди буздован, – прича отац сам са собом. Али однео је ковачу ексер, овај је ковао и ковао, и коначно исковао буздован. Без анегдоте о ексеру не пролазе класична дела белоруске књижевности, као што су “Нова земља” Јакуба Коласа и “Вољка од Макаравих” Кузме Чорног, приповетке Вјачеслава Адамчика, Анатоља Кудравца и др. Један од најпознатијих показатеља карактера Белоруса такође је повезан са ексером: “Рус је сео на ексер – било му је неудобно, устао је и пошао. Украјинац је сео на ексер – покушао је да се протегне, да би се удобније наместио. А потом је дошао Белорус – сео је, вртео се, вртео и помислио да баш тако и треба”. Белоруси се смеју себи, али бајковити јунак Грашак, који од ексера прави буздован да би се борио и никада се не предаје, боље представља праву суштину Белоруса. Једина могућност пуне слободе код човека је стваралаштво, најпре поезија, која се може чак и на зиду тамнице урезивати. Тако је остала последња песма Михасја Чарота, коју је он урезао на зиду самице пред стрељање у тужном стаљинском времену 1937. године. Моји деда и отац су били песници и увек су живели само кроз поезију и само су о њој разговарали. Ни новцем, ни животом се нису занимали, а ексере нису закуцавали. Ја то веома ценим, а ексере сам сама научила да закуцавам. И ексери су ми захвалили – дошли су ми као надахнуће. Верујем да они могу да ме прикују за читаоце, чак и на другом крају света.

ексери

*** покуцам за ексером поштуцам

водопадом брзим испадају из руку сакупљам на равнини пода *** неке даске старе ухваћене у дашчане таласепалим у ватри частим земљу упале на дно куће пепелом са ексерима тамо већ постоје новчићи за срећу *** нека буду и срце је ексери за судбу *** дВЕРИ затворене ексеру се надају НАДЕ иза њих живи ЉУБАВ *** пљоснат и наоштрен – симбол Белоруса

пробио ексер којим си урезао јА волим тебе

*** ударам по ексеру погађам не погађам погађам не погађам погађам не погађам погађам не погађам погађам воли ме

*** очи су ексери закуцани ојачани нежношћу *** два ексера час победа живота V час крст смрти + *** као ексер у мени борави ГВОЖЂАРА која је видела нешто у семантичком речнику *** на рамену ексера цвет романтични ковач зна се, пије кафу и ја у свом филџану цртам његовим ексером

*** без ексера у глави је ЦИК у Белорусији *** садо-мазо чекић-ексер *** пуже гвоздени допузава до пета не ахилових већ шумских раздире их оставља крваву флеку *** кривим ексером у кафи мешам шећерну коцку још једну додајем ухвативши је с врха шећерне пирамиде и нема више занимљивог умити ексер ставити шећер у врелину

*** шеширић пун ексера држи успомене небеса звезде као росе лете на слатке крушке луњинецког детињства *** ексер са две оштрице – знак за бесконачно *** као и песници бивају и ексери без главе *** радозналост ексера: капицу је подигао да види светлост


*** ексер у потковици још више среће *** позајмљује ексере сусед (не, боље песник, јер он и јесте сусед) позајмљује ексере песник да поправи кров кров код песника увек тежи бекству *** стоје у шкрињама-вазама букети ексера разних размера заостали из прошлих векова од изградње куће чекају своје време – поправке *** стапање гвожђа и угљеника – челични ексер ујединитељ рода *** ексер је забијен и његова сенка сметају да погледаш на сат *** причвршћене даске на врата у које је некад улазио ексеров зглоб не рачунајући темеље прошлости *** у зидове плафон под и постоља у које сам забио ексере до капи или до костију на којима се држе слике мога живота *** разапета ексером времена светлост разапињем

Аксана Вадимовна Спринчан (белор. Аксана Вадзімаўна Спрынчан; рођена je 23. августа 1973. године у Луњинцу, Брестска област). Позната је белоруска је књижевница и песникиња, директорка Песничког позоришта „Арт. С.“ (art-s.by), чланица Удружења књижевника Белорусије од 2005. године. Завршила је филолошки факултет Белоруског државног универзитета (1995), аспирантуру на Институту књижевности „Јанка Купала“ НАН Белорусије (1998), Белоруски Колегијум (2005). Радила је на месту уреднице више часописа: од 1998. на месту водећег уредника редакције Књижевности и уметности (бел. Літаратура і мастацтва) издаваштва „Белоруска Енциклопедија „Пјатрус Бровка“ (белор. Беларуская Энцыклапедыя імя Петруся Броўкі); од 2006. је уредница у издаваштву „Уметничка књижевност“ (белор. Мастацкая літаратура). Од 2001. године је члан удружења „Књижевно предграђе“ (белор. Літаратурнае прадмесце). Члан је Удружења књижевника Белорусије (2005). Заједно са мужем Јарашем Малишевским и кћерком Аљжбетом Малишевском-Спринчан основала је породични музеј „Стародавна чипка“ (белор. Старасьцецкія Карункі). Поезију почиње да пише 2000. године и прве песме објављује под псеудонимима Ана Сонгина и Аљесја Рабцевич у часопису „Софијски извор“ (белор. Сафійская крыніца, 2001). Своју поезију Аксана је објављивала у скоро свим белоруским часописима, као и у колективним зборницима. Ауторка је збирки поезије „Песме од А. / Вершы ад А.” (2004), ЖиваЈа / ЖываЯ” (2008), „Нелинеарно / Нелінейнае” (2012), „Кафа са украјинским медом / Кава з украінскім мёдам“ (2017). Књиге за децу: „Необична енциклопедија белоруских народних инструмената / Незвычайная энцыклапедыя беларускіх народных інструментаў” (2009, са Јарашем Малишевским), “Таташ Јараш, мамана Аксана и кћеркета Аљжбета. Читав експлозив / Таташ Яраш, мамана Аксана і дачэта Альжбэта. Поўны эксклюзіў” (2013), “Стиховна енциклопедија животињског света / Вершаваная энцыклапедыя жывёльнага свету” (2013), “Укусна књига / Смачная кніга” (2017), “Млечни коктел за Змијског Краља или Околокомпјутерска бајка / Малочны кактэйль для Вужынага Караля, альбо Калякамп’ютарная казка” (2019, са Јарашем Малишевским). У часопису “Глаголи” (белор. Дзеяслоў) 2007. године је изашла тзв “белоруска енциклопедија осећања”: “Кућа за Ћутање” (белор. Хата для Моўчы), написана по узору на енциклопедијске чланке са редакцијским колегијумом, научно-редакцијском управом, научним консултантима, са својим системом повезница, курзива и скраћеница, као и литературом на одређењу тему итд; а у 2011. години објавила је “Женски роман и мало гноја” (белор. Жаноцкі раман і крыху гною) и “Белоруски глупан” (белор. Беларускі дурань). Аксана Спринчан се бави и превођењем поезије, а преводила је са украјинског језика поезију Наталке Белацаркивец, Уладзимира Вакуленке-К, Миколе Мартињука, Волге Љасњук и др. Заједно са мужем и кћерком је превела књиге “36 и 6 мачака” и “36 и 6 мачака-детектива” Гаљине Удавиченке (2020). Добитница је књижевних награда „Плаво прасе“ (2006), Специјална награда жирија међународне књижевне награде „Удружење дебија“ за филозофску поезију (2008). Победница је конкурса „Књижевност за децу“ (2009) и победница фотоконкурса „Мој Максим Богданович“ за рад „Максим и Вероника“ (2016). Њене књиге су бивале номиноване за бројне књижевне награде. Од 2018. године је пријатељ жирија књижевне награде „Михас Страљцов“. Аксанина поезија је превођена на енглески, норвешки, пољски, руски, саами, српски, украјински, француски и шведски језик.


Анатолиј Семјонович Грачаников (бел. Анатоль Семёнавіч Грачанікаў, 1938-1991) био је белоруски песник и преводилац. Године 1960. завршио је Гомељски инжењерски Институт железничкох превоза.

Виши књижевни курс завршио је у Москви 1969. године. Од 1969-1971. радио је као уредник рублике Књижевност у познатим белоруским новинама „Књижевност и уметност“ (Лiтаратура i мастацтва), а у наредним годинама био је главних уредник часописа: „Вясёлка“ (1976), „Бярозка“ (1978), „Маладосць“ (1982). Аутор је многих збирки поезије, од којих су најпознатије: „Магистрала“ („Магістраль“, 1964), „Округла плоча“ („Круглая плошча“, 1971), „Време печурака“ („Грыбная пара“, 1973), „Ноћна смена“ („Начная змена“, 1975), „Дрэва на выспе“ („Дрвеће на острву“, 1977), „Када си ти далеко“ (Калі далёка ты…“ (изабрана лирика) 1979), „Паљесје“ (Палессе“ (песме и поеме, 1983), „Септембар“ (Верасень“, 1984), „Ја вас волим“ (Я вас люблю“, 1986), „Август-45“ („Жнівень-45“, 1990). Стваралаштво Анатолија Грачаникова се преводило и на: енглески, француски, пољски, бугарски, вијетнамски и на језике Совјетског савеза. Грачаников је добитник награде Лењинског комсомола Белорусије (1974), Државне награде БССР (1984).

Последњи круг Посвећено И. Н. Мележу Тешко је Јату птица без вође... На Пољесју Усред блата На растанку - плес Ждралова У време сумрака Пред одлетањем. Звезда далеких Слушајући корал, Скачу птице Под песмом храстова. Не брине Овај ритуал Ни звериње усамљено, Ни траве.

У даљини Замрзнут, стоји вођа, Сећајући се, Где су другови стари Кљун свој подигао. Посматра, како Скачу, ратоборни Млади. Нека поскакују Усред зрелих трава. Места недостаје Свакоме у Пољесју. Нека сазнају, Што је и он сазнао Усред хладних висина Под небеским сводом. То није свадбени Пролећни хмељ, То је развића Плес горки... Ждралићима Биште ждрал Звездама провејано Перје. Он још Подиже увис Кљун. Баца поклич На шуме и житна поља. Јату не открива Вођа, Да он у животу прави Последњи круг... *** Као укочене сенке, На сеоском гробљу - крстови. Ја верујем у тајну обновљења Душа, лепоте и у трави. Ево мрава, вуку се кући Са теретом на леђима тешким. Овде чак и птице другачије Певају, како се чини мени. Зауставила се ту столећа, Али зашто се овде, реци, друже, И туга, и опори дух бесмртности Рађају из дубине душе? Покуца срце и задрхти, Похваливши се мелодијама ритмичним, Ословивши претке именом Међу оградама гловонемим.


Задесиће срећа или несрећа Мене, усред постојања земаљског, Све верујем: очински крст ће заплакати Ако не сузом, онда росом. ***

Брату Леониду Дим из оџака над кућом родном, Пласт мали иза амбара, Стојим у дворишту као кривац, Не улазим у родну кућу из страха. Нисам дошао овде на састанак, Нисам дошао овде да просим. И не тражим у немирима Ни детињство давно да носим. Нисам за једним дахом ветра, Што дува са брегова родних, Летео, и путовао сам кроз џунгле, И пешке ишао преко њих. И не кривим ја судбу, Јер ме је са родном кућом раставила. Зато, што у родној земљи и никуда Она ми туђом није била. И све напомињем плашљиво, Кријем то чак и пред собом Да је наша кућа остарила У некој туги утишаној. Било је нешто њој познато, Што ми не можемо разумети. Па, то је све. Опет сам код куће, Да бих у даљине могао полетети.

Октаве љубави Љубав је најтежа од свих мука. Моја добровољна мука. Када ћеш ми своју донети казну? Као осуђеник, пресуду прихватићу. У трену последњем, можда, чудо доживећу, И то, што беше отров који квари, Љубав ће се претворити у нектар На цео живот, за осуђеника таквих чари. ***

Ја сам мислио, више ми неће доћи Љубав са чудесима тим, Која младиће као куке искриви, А оседеле учини младим. Љубав, мислио сам, усне затвориће ми, Пут прешавши са чашом празном. Нема, сигурно, болније казне, Када љубав не сија над тобом. *** И ти си дошла, вољена, дошла И обасјала дане моје тешке. Није истина да је на свету много зла, Да управљају светом само људи и грешке. Пливам, пливам, у сусрет без весла Кроз таласе времена жилава, стрмоглава. Љубав нас кроз дивљи ледолом Спаја, као брегове поплава. *** Љубав не може да се расеје као дим. Ко је заљубљен, тај је у животу смео. Питам се, да ли воли улизица, Или је препреденко бесрамни само? Саосећамо тада већ помало са њима, У сујети и похлепи знојавима. Одавно немају моћи у љубави Ни награде, ни чинови, ни знања. *** Али не буди нежан, као теле, Међу онима, које живот пази. Нека те твој животни пут Животом плодним даровима мази. Стрпљење се полако учи Отровног дволичја сласти. Своје љубави брегу посвећујем И савести, и људске части. *** Сијај, љубави чиста зоро! Сијај - осећања срца не мрачи Над судбом ратара и песника И над високом судбом женском зрачи. Свих људи време је тебе, време Сјединити чаробном силом пророчком. Јер, заиста, на свету без љубави Живота нема – само је постојање у том.


2.

***

Ватре љубави - вечите ватре. Оне никоме од нас не заслепљују очи. Срећним осећајем испуњавају се дани, Лепотом привлачном скраћују ноћи. Загонетно звучи у тишини Ватрени, шапат женски блудни. Збуњује се растројени младић, Први пут осетивши укус чудни.

Ватре љубави су вечите ватре. Без њих је људна судба неплодна. Нама сијају сунцем звезде са висине, Али јаче - светлост женске душе родна. Животе, ти због несреће не клони, На пешчаном сату она нема свој глас. А за љубав тај сат нам је одмерио време. И другачије судбе нема за нас.

*** Постоји у љубави нека граница. А за том границом тајновитом Слива се у једно твоја душа Са душом вољене, чистом душом. Као струја, међу вама се протеже, Да би вам подарила светли, искричав лет. Чаробно јединство радости, Које обнавља генерације и свет. *** На свима је печат сунца и пролећа. Код заљубљених се пролепшава лице. Срећан је, ко је богат без ризнице, Кога нису заобишле љубавне чари. Поштујте ову слабост новости, Нека гунђају несрећници и тврдице, Љубитељи досадних објашњења, Жртве своје маске, коју стављају на лице. *** У љубави има пуно болног дрхтања, Страшнијег од било којег ударног трења. Покушаш од сумња побећи право А долазе неподношљива искушења. Пазите, да не победе мржње венци Да се љубав не преда под принудом. Љубав је увек - слобода и неслобода, Извор туге, радости са болом. *** Љубав је башта. Да би се плодова комади Одједном налили соком зрелим, Боре се гране кроз године Са жегом, мразевима, црвима свим. Да би издржале под сечивом невоље И предале живот својим потомцима, Молим: заштитите ову башту Од прљавштине, љубоморе и страдања.

Превела са белоруског: Дајана Лазаревић

Збирка песама „Наслеђе“ Јанка Купале на српском језику Наслеђе / Јанко Купала ; прир. Иван А. Чарота ; превела с белоруског Дајана Лазаревић. – Београд : АЛМА, 2020. У издаваштву „Алма“ у Београду, изашла је на светлост дана збирка поезије једног од највећих белоруских песника Јанка Купале (1882-1942) под називом „Наслеђе“. Купала није непознат у српској култури, а његову поезију су раније преводили Момчило Ђерковић, Миодраг Сибиновић, чак и песникиња Десанка Максимовић. Купалина поезија на српском језику се појављивала у десетак часописа, „Антологији белоруске поезије“ (1993, 2012), „Антологији лирике Источних Словена“ (2000), „Антологији белоруске хришћанске поезије“ (2018), а сада имамо част да се потпуније упознамо са његовом поезијом у овој збирци, животним околностима и склопимо потпунију слику о овој интересантној личности. За збирку „Наслеђе“ избор поезије потписује проф. др Иван Чарота из Минска, у Србији добро познат као највећи пријатељ српске речи и културе у Белорусији. А чувење је сасвим оправдано, будући да је посветио више од 45 година живота представљању српске културе у својој отаџбини на прави начин, а као резултат тог рада проф. Чарота се може похвалити са 146 књига и брошура, као и 638 објављених научних чланака.


Осим избора поезије у „Наслеђу“, професор потписује и обиман поговор, у којем се осврће на Купалино наслеђе, лик и дело, грешке у интерпретацији које се јављају у данашње време, као и перцепцију његовог стваралаштва у бившој Југославији и у Србији данас. Поезију је превела Дајана Лазаревић. Ко је Јанко Купала? Рођен је у селу Вјазинка, у Виленској губернији Руске империје, 25. јуна (7. јула) 1882. године, а живот је трагично окончао у Москви, 28. јуна 1942. године. Јанко Купала је најпознатији псеудоним Ивана Доминиковича Луцевича – белоруског песника-класика, драматурга, публицисте, преводиоца и једног од оснивача нове белоруске књижевности и књижевног језика. Прву песму на белоруском језику објавио је 1904. године „Моја судба“ (белор. „Мая доля“). Прву збирку песама представио је читаоцима 1908. године, под називом „Фрула“ (белор. „Жалейка“), а другу „Гуслар“ („Гусляр“), 1910. године. Најплоднији период стваралаштва за Купалу био је од 1910. до 1913. године, када излази и трећи зборник његове поезије „Путем живота“ (белор. „Шляхам жыцця“). Четврти излази 1922. године, под насловом „Наслеђе“ (белор. „Спадчына“). Познат је и као преводилац, а преводио је са руског и пољског на белоруски језик, а познато је и да је превео међународну пролетерску химну „Интернационала“ на белоруски. Купала је проглашен за Народног песника Белорусије (1925), а био је и академик Националне академије наука Белорусије (1928) и Националне академије наука Украјине (1929); лауреат је Државне награде СССР-а (1941) за збирку песама „Од срца“. Данас се додељују награде са његовим именом, штампају збирке његове поезије, многе улице носе његово име. Један је од најпознатијих и највећих белоруских песника. Како изгледа збирка поезије „Наслеђе“? Морамо, пре свега, да похвалимо издавачку кућу АЛМА и уредника Ђорђа Оташевића за огроман уложени труд у настанку ове збирке – за избор корица, папира, целог физичког изгледа књиге, и тај велики квалитет и иде под руку са рукописом који је од непроцењиве вредности за белоруско-српске везе. Што се садржаја тиче, збирку отвара портрет песника из млађих дана, као и кратак осврт на његову биографију. У збирци се српски читаоци могу упознати са чувених Купалиним сонетима, као и другим песмама, у којима се може упознати белоруска душа и све што припада њој – непрегледна зелена поља, плаво небо, сународници забринути, погурени, али поштени и вредни; жар патриотизма и жеља за одбраном слободе – свог огњишта, али и целе државе. Верујемо да српски читаоци неће бити разочарани садржајем ове збирке и да ће Купалина реч одзвањати и у српским душама, баш као и у братским белоруским.

ИЗБОР ИЗ ПОЕЗИЈЕ ЈАНКА КУПАЛЕ

мср Дајана Лазаревић

Сан сања неуништена. Зове се баштина моја, Само је Земља Рођена. 1918

Ја нисам песник Ја нисам песник, о, чувај ме, Боже! Не треба ми слава већа, ни мала, Мада песму-мис`о свезаћу можда, Зовем се ја само – Јанко Купала. Славу песника разносе по свету, Венце уплићу и звони похвала, Ја тихо свирам, ко тихе примети? Па, зна се, из села – Јанко Купала! Сваки крај има те, који певају, Шта је то за народ штета и хвала, Белоруси, пак, никога немају, Нек` то буде макар Јанко Купала. Судбом сироти, он је тих, несмео, Беда, мати му, га је одгајала, Сузе презира ко цели век пије – Па, то се зна, прости Јанко Купала. Поче да пева језиком убогим, Горко, нехајно, стално презирана – Песма које се, сигурно, гнушају, То, наравно, срочи Јанко Купала. Срећа баш ретко над светом узлази; Доста има и кад је прегршт мала, – Успех да види у родном народу, Тад би срећан био Јанко Купала. Да, остају некад људи без снаге, Смрт коси, видиш – крстача је стала; Питаће неко: ко ј` у гробу овом? А натпис показаће: Јанко Купала. 1905 – 1907

Наслеђе Од искона, прадедова Баштина ми је остала, Међ` својим и туђинима К`о милост ми је мајчина... О њој зборе бајке лепе И пролећни ми прокопи, И шумски шаптај вресова, У пољу храст нагорели. О њој буди успомене На липи ми родим клепет, Стари плот у маховини Што је крај села оборен; И јагњеће тугаљиво На испаши блејање-зов, И крикови јата врана Тамо над гробним бусеном. У бели дан, у црну ноћ Ја свуда бацам погледе, Да наслеђе не оде негде, И да га трут не поједе. Баштину носим у души, К`о у вечним пламенима, Који сред таме, глухоће Сја ми међу скитањима. Пород ми мисли живи с` њом,


О девојци

Жетва

О девојци песме не певах, Јер до сад ту чар знао нисам, Сад мислим на појаве нове, И на нов начин песме певам. Младу девојачку лепоту Не сликаш, не опишеш пером... Ко да летњу наслика росу, Ил` опише птичји цвркут, гром? Па, само ћу њеној лепоти, Тако изградити песмом хрид... Притулих ја срце уз шљунак Лета тешких, прошлих к`о привид. Та је – чудо-девојка моја, К`о из бајке чаробне жар-цвет! Шапћем јој: – Погледај, подржи ! Ал` где?! Она сања други свет. Очи спусти на груди, доле, – Иде и не гледа са стране, А привлачни скутови – сукње, Сигурно се смеју због мене! Зрак јој од ногу до колена, Па до груди и усана чак, Сакрива у нежности пламен, Као за заруке или брак. Гледам, нисам свој, као у сну, На срцу сен, у мисли магла, Је л` то била девојка ил` не? – Уз раме са сунцем је прошла!

Сазрелe су пољане усева срећних Крај села, на светлој, шумској залеђи, Посивели клас већ се криви к међи, Шапћући тужно: „Жетеоци, где сте ви?“ И жетеоци су дошли – с` десна, с` лева Мећући класја чуводарна у снопље, Зашушташе глухо српови к`о копље, Уз пратњу жетелачких вечних напева. Саосећајна, тужна песма плови, Губећи у шуми своје мелодије, У њиви класева у беле дрхтаје. Зове та песма док ка мени плови, К`о коса по трави у срцу звони: „Тако, брате, сејеш... а жетва, где ти је?“

1926 Неће за вас... Неће за вас судба јутром руменим У журби дневној на небу засјати, За вас нада нова неће устати, Јер само ће жал у глибу сејати. С` мишљу о сутра, о кући, о хлебу, Морате ходити спустивши главе, За друге лијте зној, своју потребу, Па смрти од глади спремни се јаве. Песма покреће чемерне вам струне, Плаче над вашом укупном несрећом, Што сте још живи легли да трунете, Што земљу вашу уништава коров, Што могу други живети са вољом, Што вам без дозволе – ни у гробни ров. 1906

1910 A она... Искреном љубављу сам је обасуо, С таквом милошћу гледао тужне јој очи, – Како ни сунце не скрива цветне њиве, Како ни звезде људе не прате у ноћи! Пазио, голубио њу голубицу, Тако срцем сиротим топлио јој груди, – Како ни мајка пеленом не повија, Ни ватра не греје промрзлине људи. Толике песме над песмама певао, Такве мисли тајне, важне о њој сложио, – Како ни шума с ветром шумела није, Ни поуке век потомцима не спремио. У срцу јој свом изградио палату И такву јој круну од љубави ставио, – Ни небом ни земљом, на Божју наредбу, Не би се такве круне ни трона створило! Прославих је тако славом сунца, звезда, Дан и ноћ јој се молио молбом небеса, – Ни мудрост тако не слави простор света, Ни вивак се не моли лети за кап роса! Створих од ње срећу изнад среће своје – Чаровиту кнегињу даде бајка слична, И под ноге јој бацих цели живот свој... .................................. А она? Она беше... девојка обична! 1915 Oтаџбина Са земљом и небом конац ме везује – Нераскидива вековечна паучина: Земља ме милује као вернога сина, А сунце ми душу грли, не престаје. У колевци научио песме да сним О тим блиским мени завичајима тесним: Да сам родној њиви ја део милионски, Да звезде родне жар у срцу ми искри. Тако Отаџбину стекох без злобности, Израст`о у њој, не збацио туђе кости, Притулим јој се грудима као мајчиним. Кад се неко нада мном руга из грубости – Над Отаџбином мојој руга се сасвим, Ако над њом – мене најтеже грди тим. 1915


Nebojša Stanojković Pričaću ti opet dugo i polako Ti pravi se da slušaš, to možeš i umeš To kako je teško, pričaću ko uvek lako I kao i uvek, ti se pravi da razumeš Pričaću ti iste snove i nadanja Ti sakri monotoniju, ne prevrći očima Pričaću ti iste patnje i stradanja Strahove i senke što proganjaju me noćima Pričaću ti kao izmišljenom drugu Koga dete izmisli kada pravog nema Pričaću ti opet istu onu tugu dok prijatelj izmišljeni ne počne da drema Pričaću o onom što srce mi ispunjava Ti pravi se da ne znaš, novina je to tebi I pogled baci na kratko dok ti se ne prispava Ja svoju priču nastaviću, ko i uvek.....sebi *** Kad ona dođe, na crnim krilima Prekrivena crnom krinkom Kad ona dođe, jednom I prekine snove Na sredini il na početku Utihne sve, zaćuti I nečuje se ni plač Ni uzdah ni krik Ni to što govore o životu Takvom, bednom Na svršetku Ne čuje se Što govore sve lepo I kako beše suvo zlato I kako je besmrtnik Za one mnoge što ga vole I kako sećanje ne umire A znaju da nije tako Da sve rane jednom prestanu da bole Bez izuezetka, za svakog A ona se za to pobrine Onda kad dođe Onda sve utihne Onda sve prođe

*** Vučem se, ne koračam Takav mi hod Dođem kući Nešto pišem Pročitam Pomislim, Maks Brod Pomislim, spaliti Pomislim, mozda cu ipak zažaliti Možda Krivicu na nešto treba svaliti I na nekog Kad nemaš svog Kad te zaboravi Bog Al, ne On ne zaboravlja Nikog i nikad Dal ipak sve spaliti iz mesta, sad Dal ipak izbrisati Pa prodisati Pa dosegnuti plavi svod Pomislim, ne, ja to ne mogu Možda bi mogao Maks Brod *** Možda nisu svesni Možda se i trude Da ne budu besni Al... ne razumem ljude Kad govore jedno Potpuno drugo rade To skroz je očigledno I uglavnom tako bude I hoću i pokušavam Ni o čemu se ne oglušavam Al... ne razumem ljude Kad o Bogu govore Tad im lica sijaju Pa u ime njegovo sakate, ubijaju Mole se i klanjaju Na kolena padaju Reči ljubavi odzvanjaju onda mnogi zbog njih stradaju A đavo je uvek, na istoj adresi Pa se njima desi Tada krste se i čude Stvarno ne razumem ljude

Nepravdu osuđuju Zbog zla se uzbuđuju S tim strasno nastupaju Al svoje nikom ne ustupaju Usta prepuna empatije Zdušno ističu simpatije Za slabe puni razumevanja I uvek bez oklevanja Sve dok nešto lično Ne treba da daju Ili tome slično Dok se ne pokaju Odjednom sve prestane Izgubi se nestane Odjednom se predomisle I razloge izmisle I svi to već znaju Tako, uvek je na kraju Tad nestane razumevanje Tad kreće ismevanje Pa počnu da sude Ne razumem ljude Kod drugih vide šume čitave Kod sebe ne vide ni grančice Kad treba da pomognu, ruke su im mlitave Ali budno nadgledaju sa svoje osmatračnice I hoću stvarno, veoma se trudim Al se ipak svemu tome čudim Jer zaista ne znam i ne umem Ljude da razumem *** Pokidaj lance sujete Ropstvo je duši najteže I slobodan bićeš ko dete Kad taj te okov ne steže Teške su to bukagije Tad srce puno je otrova Razvlače ga oklagije Ko vrt si tad, prepun korova Mržnja je tad u grudima Ko kamen težak što pritiska Ne raduješ tad se ljudima Nedostaje ljubav ti istinska Zli su čuvari te tamnice Sunca ti nedaju videti Sve su ti sobe ko samice Na kraju ćeš sebe se stideti Pogledaj očima deteta Operi misli sumorne I spoznaćeš svu mudrost tog sveta I smiraj duše umorne


Igor Petrić Kao ja, tako budi i ti Dodirni me. Trebam nekog Poljubi me, jer sam sâm Nasmiješi se, tužan sam. Pokušaj voljeti, pokušat ću i ja. I nikad nemoj otići, s tobom bih bio sretan. Poslušaj me i razumjet ćeš. Ne pitaj i ne misli o onome prije. Budi, jer i ja ću biti

Kazalište života Pored nas, vrijeme prolazi gotovo neprimjetno i čini se nemogućim, ali kao da smo pobijedili nepobjedive. Usporavamo disanje. Otkucaje srca sveli smo na minimum. Strpljivo čekamo u dosadi svršetak svega ovoga. Smisao postojanja odavno je izgubilo značenje. Prepušteni sebi zaranjamo duboko ispod dosega svjetlosti. Čekamo trenutak istine kad s kože bacit ćemo oklope prije povratka u gledalište. Zauzet ćemo najbolja mjesta jer pogled s njih širi je i vidi se jasnije.

Krug Ispod površine voda teče. Ispunjava pukotine. Dubi prolaze i rastapa stijene. Ma što poduzeli, ma koliko se trudili, duboko kopali, ona teče i teći će nesmetano dok ne odluči drugačije. Iznad, ljudi prolaze. Oni što ostaju popunjavaju praznine i tako u krug, prolaze dani, prolaze godine. Ponekad čini se kako hodati nikad prestati neće. Kraj je blizu. Ruke su im prečvrsto isprepletene. Kad prvi od njih posrne, svi za njim u nepovrat krenut će. Urušit će se svijet građen kroz generacije, koje nekad davno pokušale su sve, ali nisu uspjele. Ispod površine voda i dalje teče. Ispunjava pukotine, dubi prolaze i rastapa stijene. Voda teče.

Kazna

"Kontrola uma II."

Krik u tami, Beskrajnoj i nedostižnoj Nama smrtnicima, Neobjašnjivo odjekuje, Vapi za slobodom. Krik u tami Bjesni, Želi van. Van iz tmine, smrada i prašine. Želi u more vječnog samopoštovanja. Želi, a želja se raspada, Nestaje u vječnoj tami svemira. Krik, Koji ne prestaje.

Napad bijesa i panike Za sobom ostavlja pitanja Na koja je nemoguće pravilno odgovoriti. On sustavan je u jednostavnosti Svog postojanja, Pomoću kojeg slama i najjače, Ostavljajući njihove ljušture Kao dokaz Civilizacijske kalvarije U kojoj pomoću primitivnih umova Nadjačava razum Nevinih sjećanja.

Klik Klik

Napad bijesa i panike Kroz vrijeme, kad oslabi, Za sobom ostavlja poruku Ispisanu fragmentima Primitivnog tijeka misli U kojoj nerazumljiva po teksturi Razbacana ležat će slova, Uokvirena tugom, bez nade i snova Kako bi objasnila Potrebu za novim počecima I žrtvama bez reda i broja.

(rasprodaja ljudskih sjećanja) „Rasprodaja ljudskih sjećanja“ naslovna tema za pamćenje novim, umjetno stvorenim generacijama humanoidnih kreatura koje ne prepoznajem i ne prihvaćam kao dio kulturnog nasljeđa. Njihova svijest, ovisna o raznovrsnim stimulansima, neophodnim za održavanje prirodnog balansa preporučene razine dopamina, nije postojana. Kao i sve oko njih i ona je hibridna, izmišljena, velika poput reklamnog panoa za nova svemirska istraživanja u svijetu namjerno zaboravljenih mitova i izgubljenih legendi o crnim sjenama sumnje koje samo što nisu zakucale na vrata, koja vode do zaboravljenog zaborava. Vrata, iza kojih ostavljene, u blatu vlastite truleži, leže napuštene duše predaka, spremne za konačni obračun, kako bi se pokušala zaustaviti ova besmislena rasprodaja ljudskih sjećanja.

"Kontrola uma I." Napad bijesa i panike U skučenim prostorima Ljudske izopačene stvarnosti Uništava smisao intervencije Sprečavajući nijemo prodiranje riječi Podrške i empatije Za napuštena i obezglavljena tijela, Iz čijih ruku Krvave oči tiho promatraju Posljednje titraje Izgubljenih snova U kojima nebo doimlje se veće.

"Kontrola uma III."

Krila crnog leptira Hladni zidovi uronjeni u sivilo vizualnog kontrasta crnobijelih slika djetinjstva svjedoče o nemarnom životu raskalašenih umjetnika koji nečujno kroz noć prolaze uskim ulicama skrivajući svoja koščata tijela osakaćena požudom i bludnim željama. Njihove razbijene usnice crvene od krvi i jeftinog vina jedva se i pomiču dok gutaju maglu otrovnih plinova. Ispod njihovih nogu crni leptiri raširili su krila. Nijemi u smrti promatraju ih začuđeno i strpljivo čekaju. Nešto im žele reći? Trude se i maknuti, ali ne mogu. Nemaju ništa od života kojeg su im ukrali i prodali jeftino. Snagu su izgubili u posljednjoj bitci protiv čovjeka. Iako mrtvi odletjeti žele. Ne podnose da ih tako gaze. Žele, ali ne mogu ništa. Strpljivo čekaju povoljan vjetar koji će njihova mala iscrpljena tijela podići s vlažne i od suza natopljene zemlje. Podići visoko sve do krajnje granice neba.


Željka Bašanović Marković

Александар Ђурић

Dan Republike

Жуто није Сунце

Za Dan Republike uvek je svečanost u holu škole. Crvene košulje i teget suknje. Sviramo na frulicama, drvenim "Jupiter". Debela i niska muzičarka seva očima, nepogrešivo u mom pravcu. Škripe mi tonovi jer nisam zagrejala prste. Pionirska marama mi je čvrsto vezana oko vrata pa me i ona dodatno žulja i počinjem da se znojim. Ne smem da se pomerim. Kasnila sam pa stojim na ivici drvenih stepenica koje su postavljene na bini da bismo stajali u kaskadama i videli se svi podjednako u sva tri reda. Imam deset godina i uopšte me ne zanima škola. Sve češće mislim na Jocu iz mog ulaza. On mene ne primećuje jer izgledam ko prase mangulice sa bubuljicama. Tešim se kako ću se jednog dana probuditi kao beli prelepi labud. Do tad život nekako teram da teče. I još ovo danas... Moram se presvući posle ove pesme jer recitujem pesmu o Titu. Opet su me slučajno izabrali.. Srećnica Marija nije došla tog dana a ja glasno govorim i tako.... Presvukla sam iza košulju, belu koja ističe kao krv crvenu pionirsku maramu. Izlazim na binu. Aplaudiraju mi, gledam u pod jer masu nemam hrabrosti da pogledam... "Ti si simbol slobode i sreće, Ti si naše najmilije cvijeće, koje nikad uvenuti neće...." I ne znam šta mi bi da pogledam ka vratima.Tamo stoji Joca i smeška mi se. Pruža ruke ka meni i zove me.... Instiktivno krećem ka njemu, srećna samo što ne poletim. Širim ruke ka njemu. Zaboravivši da je bina uzdignuta saplićem se i padam na prvi red gde sede direktorovi drugovi iz opštine i prvoborci sa ordenjem na grudima..... Evo sad dok se trideset i kusur godina kasnije prisećam boli me ova noga koju slomih baš na Dan Republike.... U pretpljenom duševnom bolu, i sramoti neću ni pisati ona nikad uvenuti neće kao ni Titovo cveće.... Usne mi šapuću same reči koje nisam zaboravila kada je rekao: "Pasti mora!" Prozor je pao pre zore. Palo je hiljadu zlatnih zora, da život otvori sretne prozore. Kada je rekao: "Most da leti! Modra se pod njim čudila reka – ko je taj ratnik što se seti da mrtvim mostom spasi čoveka..." Živeo Dan Republike!

Пацови сахрањују претке у жилама мојим, Краљице пепела – мутави цвете јарки, одваљених вилица тонем кроз катранску празнину. Руке од мастила сам пресекао мачем, потопио их на гробљу барки, очи сам окоштале нанизао на огрлицу – место живота цурим кроз жуту глину. Бескрилни створ, јаук и жице зенице ми гасе, Краљице пепела, теби последњој одјављујем себе – покидај за мене беспредметног бескрај. Жуто није Сунце, жуте су љигаве у њему структуре и масе, пожутеле остатке себе морам да испљунем у каљугу – за крај. Љубав нашу кроз пустињу и прашуму оглодали су Сунце од чичка и блатњави сатови, Краљице пепела, молим те да ме на спуштању у мрак трњем, бензином и сољу прекријеш. Амови ми лобању у љуску смрвише – спреман за ексер трули страдалник нови, у пустињи и прашуми ум се у крв рађа – не мораш више (о)сећања од лутка да кријеш.

У љубави откупљен У чекињама белих ноћи ламентирам самотности, моји (г)робови су моје утробе. Са глежњевима у расквашеној црвеници, ломим своје сломљене чеоне кости, пожарима откупљујеш у ентеријерима мене за искупљење собе. Љубави наше минијатуре свећа су згасле, слепац сам са семафора Сарамаговог слепила – без прстију бич држим. Од љубави, бодљикаве жице и трске артерије ширим– по артеријама дивокозе су ме пасле, зарубљен наките артерија бих да напокон спржим. Откупљен је коначно најлонски слон, откупила си га од малаксалих берача полена и чеза без људи. Клот сам створ – кловн који воли само тебе је мој клон, са жилетом у грлу немо посматрам како затвараш двери – тамница ми још једном суди.


Merdevine za nebo

Majstor zauvek

Marijana Lj. Jovanović

Branko M. Jovanović

Prijatan, oktobarski suton garavio je nebo i polako gasio još jedan dan. Momčilo je u svojoj osamdeset i drugoj godini još uvek mogao da živi sam, ali ga je usamljenost izjedala sve više. Prošlo je već deset godina otkada je sasvim neočekivano postao udovac. Činilo mu se da ga suton života sve više udaljava ne samo od dragih mu ljudi, već i od prirode uz koju je odrastao. Sve su mu udaljeniji bili i Kablar i Ovčar i Morava i usahla Bresnica i raznjihane njive i raspevani bagrenjaci. Čak mu se činilo da je i mirise Morave vetar sve slabije donosio. I to veče je ponovo na ringišpil uspomena seo. Trudio se da prošlost ne kvari ružnim uspomenama, da uživa koliko može u sadašnjosti i da ne tuguje što mu je život skoro celu budućnost potrošio. Ponosio se sinovima, snajama i unucima jer su bili čestiti i vredni ljudi koji su brinuli o njemu. Obilazili su ga često koliko su im obaveze dozvoljavale. Trudili su se da ni u čemu ne oskudeva. Svi su znali da bez cigara ne može i da uvek mora da ima rezervu cigara bar za nedelju dana. Nekada najdraži jutarnji i poslepodnevni rituali uz kafu, rakijicu i cigaru su mu najteže padali. Oni se jednostavno nisu slagali sa samoćom. Zamrzeo je nedelju koju je nekad najviše voleo. Imao je utisak da je nedeljom jedino on u selu sam. Nedostajali su mu i nedeljni zvuci i nedeljni mirisi i nedeljni ukusi, a najviše nedeljne slike. Činilo mu se da se kuća nekako smanjila i da čuje jedino svoje misli. Kad bi mu dojadila tišina uključio bi televizor. Obožavao je svoje dvorište obojeno snajinim cvećem. Niko u selu nije imao tako visoke i raskošne breze, tako visoke i stubaste poput strela prave, crvene jabuke i tako krupnocvetne, ljubičaste magnolije. Leska je krasila ulaz u oronulu štalu, dok je raskošna tekoma svojim gustim, zelenim lišćem i narandžastim cvetovima u letnjim mesecima brižljivo obgrlila u celosti malu terasu. Dok je još bio čemu, a bogami je nekad bio i visok i plećat i ženama mio, nabrao bi od svakog cveća po malo, pa bi napravio pravi bidermajer, a u zavisnosti od godišnjeg doba bi ubacio i jabuku, dunju ili lešnike. Cveće bi poklanjao samo onim ženama ili devojkama za koje je pretpostavljao da će njegovu umetničku dušu ispravno da pročitaju i u dobijenom poklonu uživaju. Imao je psa, kojeg mu je unuka poklonila i dvadeset kokošaka koje je sa zadovoljstvom i još uvek sa lakoćom gajio. Znao je on da se ispriča čak i sa kokoškama, ako zatreba i da se posvađa sa njima, dok je psa samo mazio i pazio. Sto je namestio tik ispred prozora kroz koji se pružao pogled preko dvorišta, pa kroz kapiju do puta. Kuća nije bila blizu centra sela i u blizini nije bilo drugih kuća. Okružen je bio oranicama, baštama, voćnjakom i bagrenjacima. Retko ko je putem pored kapije prošao, a da nije bar malo zastao da bi se Momčilu javio i za zdravlje ga upitao. Više nije sedao na bicikl i odlazio u selo. Nije to baš bila dobrovoljna odluka. Sinovi su bicikl odneli za svaki slučaj da mu želja ne prevagne nad mogućnostima. Ni gledanje fudbalske utakmice u samoći ni na najvećem televizoru nije imalo ni približnu draž, kao kad se gleda u kafani sa narodom ili u društvu sa sinovima i rodbinom. Sve češće mu se dešavalo da u periodima usamljenosti ugleda niz jabuku direktno sa neba spuštene merdevine napravljene od čvrstog kanapa, koje su ga prosto mamile da se ispenje i ode pod oblake. Nije prošlo puno vremena od kada je prvi put video spuštene merdevine, kada je odlučio da od svake vrste cigara kupi po boks. Potrudio se da se o tome pronese glas u selu. Nedugo posle toga mnogi su počeli umesto u radnju da svraćaju do Momčila po cigare. Popili bi kafu i rakiju, a on se uvek potrudio da otvori neke vedre teme. Nikad im cigare nije prodavao, već ih je samo pozajmljivao uz dogovor da istu vrstu vrate, da bi ih i drugi put kod njega čekale. Neki su najčešće nedeljom slali decu po cigare, koja su često osim radosti donosila i nedeljne kolače. Za njih je on uvek imao po neku bombonu, voćku, orahe ili lešnike. Nebo Momčilu više nije spuštalo svoje merdevine.

Dočeka ih starina. Stasit, grube šake, šajkača i osmeh. Blag pogled iz čvrstog lica, kao dobrodošlica grupi ljudi, od toga da mu budu sinovi, do unuka. Neki se prvi put videli pri dolasku. Bez obzira na godine, svi spremni da se ogledaju u preferansu. Inteligentna igra, upoznaće se. Dve brvnare. Jedna za kartanje, druga za noćenje. Turnir će trajati tri dana. Trošak se deli ravnopravno. Igra se za slavu. Dogovor je da pobednik, cele naredne godine, bude oslovljavan sa: „Gde si majstore?!“ Unuk domaćinovog starijeg brata je organizator. Deda strica gleda očima u kojima se ogledaju najlepše uspomene deteta koje je do škole živelo uz dedu i njegovog brata, a zauzvrat dobija toplinu u pogledu koju pamti. Želja je da takmičenje bude pošteno sportsko i da se druženje pretvori u tradiciju. Dogovor je da organizator bude neka vrsta sudije. Imao je dozvolu da presudi ko je u pravu, kad dođe do prepirke tokom partije, taman i da greši, da bi ikad završili. Divna igra. Kao stvorena za uživanje i svađu. Brzo su se organizovali. Devet igrača, koji se po partijama i rasporedu menjaju za tri stola prekrivena čojom. Dvojica koji više vole da kuvaju su kao „dve Kosovke devojke“. Poje i hrane sve. Svako je posle neke partije ranjen. Partije se ređaju. Vreme brzo prolazi ali i traje. Zatraje se do četiri ujutru. Kartanje počinje oko devet. Plan mora da se poštuje. Deda svraća, sedne, gleda i uživa. Puna kuća. Pomaže u pripremanju hrane. Tu je, a neprimetan. Jak u preferansu je lik, prvi put u ovom selu. Živi trista kilometara dalje. Drug organizatora. Čovek koji je svašta prošao i teško plaćao svoju narav. Opasan analizator i težak u prihvatanju da je neko objektivniji od njega ili da zna nešto što on nije doživeo ili naučio kroz buran život. Na bilo kakvo „pametovanje“ bi u momentu udario kontru. Organizator ustaje oko sedam. Mora prvi, red je. Čeka ga iznenađenje. Kafa i pečena jaja. Debeli bradonja mu kaže da nije spavao. Kad su krenuli na spavanje, svi popadali u krevete, a on je otišao do bunara. Goreo je od rakije i hteo da se „razladi“. Šumadija, ravno, selo razuđeno, šume koliko hoćeš, tišina da čuješ otkucaje srca. Dok se kupao na bunaru čuo svađu i prepoznao dedin glas. Otrčao iza brvnare, uleteo u štalu. Deda se okrenu i upita ga: „Kaži sine.“ „Mislio sam da se svađate sa nekim.“ „Ma jok. To se ja iz’utra svađam sa svinjama da posle s’narodom budem dobar.“


Neven Dužević

Borna Kekić

DOK SAN TE JUBI

TKO TO

dok san te jubi kroz glovu su mi pasovale sve moguće štorije koliko ćeš mi dice dat di će nan bit kuća hoće li te moja mater zavolit hoću li morat puno lavurat hoću li lavurat u u ured i poslije u poju ili ću bit tvoj ribar na trabakulu noću i pod svićon i hoću li te digod privarit sa susidon iz dvora ako se natustiš pod nike done... Sve san to penso do jedne večeri kad si mi rekla da se griješ udat za Stipeta koji jema bokun auta lavuro imo poje zna ča hoće i ne gre pensat ispod smokve zoč je misec na nike dneve pun i pisat poeziju... Nison dobro spo Jubov je išla u ariju Nikad mi nećeš dat dicu nikad neću bit tvoj ribar nikad se meni nećeš natustit nego drugemu i uvik ćeš mislit o meni da sam bokun šempjast ali dobar čovik jer te nikad nisan privari...

Kuda vode ove ceste na kojoj smo rutiI Odjednom ja se sjetim Da sam željan tvoje puti Mjesec noću svijetli Hostiji je nalik Pa se suncu sveti I dok sve šuti Odjednom ja se sjetim Da sam željan tvoje puti I dok nebo zove U ogrlice snove slaže Nadom laže Proklinjem i molim Od plahte su haljine skuti I odjednom ja se sjetim Da sam željan tvoje puti Kuda vode ove ceste Tko nam to vode muti I odjednom ja se sjetim Ja se sjetim Da sam željan tvoje puti

BEZ VITRA danas ću ti jube provjat somo lipe riči i to šoto voće ka riba očišćena od kosti u brudetu ka maslinovo uje kad gre pomalo iz bocuna u pijat tako ćedu riči zahodit danas je grubo vrime danas je jugo danas darži danas je sunce ni me brige provjat ću ti bonacu....

DRAGI BOŽE.... Dragi moj Bože Moje ruke te služe Svaki drugi dan Čekam što lijepši san Zapisujem u snove I pobjede ove Svu bolu ču preživjeti Nešto lijepo ču i doživiti Jer novi dan dolazi I moja tuga ovdje prolazi...

SAMO ZA NJU.... Pišem pismo, tebe nema Čekam pismo dugo več Dugo, dugo, niti riječ Sanjam da si blizu ti Sanjam ruke, sanjam usne Sanjam da smo skupa mi Nismo znali kako zajednio ostati Kako zajedno dalje Tako smo se lako predali A nismo to, nismo to trebali.... Daleko si od mene ali iza oblaka Čujem tvoje korake iz sjene Čujem kako kliziš mi kroz vene i suza krene, i suza krene...


FATAMORGANA

URAGAN SNA

Oseka noći,

Uragan sna,

osvit narandžast umrežen zlatnim pramenovima sna.

zapleo se u mreži dva osmjeha,

Pasioniran dah. Fatamorgana. Ti i ja.

FOTOGRAFIJE

raspleo se u jatacima dva dodira, sa nebom sastavio slova. I otud, pjesma ova. Valentina Milačić

Na fotografijama:

DRUGI KOLOSIJEK

lica, predmeti, priroda, nadahnuće, posveta, agregatna stanja, fizički izgled, strujno kolo, otisci svjetla, pretskazanja o ljepoti.

Prošli su dani žeđanja pod suncem. U rominjanju kiše, hladnoća vodi dijalog s koracima prolaznika. Muškarac ispranih očiju sjedi sam za praznim stolom, džepova punih zebnje. Daleko od njega mirišu sretni ljudi. Večernje sivilo kapa svoju boju s neba. I psi šute u podnožju samoće.

Iščezavaju razgovori u dubinama naših bića.

U smotri života stoje umorni muškarci, sanjajući okus žene.

Mehanički, ponavljaju uvijek iste priče poput glasa s perona koji podsjeća na vlak koji polazi s drugog kolosijeka. Rubom pločnika hoda žena puna snage krvotoka crvena jabuka sočna i slatka koja čeka grube poljupce. Za praznim stolom, muškarac je gleda. Neka davna zaboravljena melodija poigrava se sa sjećanjem sijede duše. Htio bi se sjetiti kako je to opet biti voljen, a ne ovako, utamničen u derutnim prizorima svoje napuštenosti, odvojen iz kompozicije života, kao zadnji vagon na peronu. Nitko ne ljubi mrtve ptice. Krletke su pune ljudi, koji više ne pjevaju o ljubavi. Sandra Bogdan


Boja krvi Marko Mihajlović Tužno je bilo to septembarsko jutro. Kiša je lila satima. Radoznali i oni koji su došli Petra da isprate na večni put, tumarali su po dvorištu stare kuće. Gomile glinenih ćupova i druge grnčarije bili su naslagani uz zid prednje lođe nad čijim tremom su visile niske paprika. Sa ćeramide prelamajući zrake sunca koje se borilo da otera oblake, sllivale su se svetlucave kapi kiše. Uz žamor, krenula je pogrebna povorka ali je na groblju bila tišina koju je povremeno sekao po koji uzdah. Utihnula su zvona dok je povorka prolazila pored crkve. Petrova želja za života bila je da ga sahrane bez verskih obreda i sveštenika. Olga nije dozvolila da se ta želja ne ispoštuje. Niko na to nije ni imao pravo. Svi koji su trebali u životu barem lepu reč da mu upute, izneverili su ga. Sa prezirom je pomatrala okupljene. Nisu trebali da dolaze ni ovog puta. Celog njegovog života su ga izbegavali. Umeli su dušebrižni da ga savetuju, „Nemoj da štrčiš“ – govorili mu. Nisu se brinuli za njegovu dušu već ga nisu želeli, barem ne onakvog kakav je bio. Od kada pamti bio je trn u oku. Ponižavali su ga, vređali, tukli a on je trpeo i trudio da se uklopi, da ga prihvate. Kada više nije mogao da izdrži, počeo je da lomi okove koji su ga gušili i tada su mu svi okrenuli leđa. Najpre familija, prijatelji koje zapravo nije ni imao i na kraju crkva. Pekle su ga rđave reči, zli pogledi, dobacivanja i iživljavanja nasilnika. Često se pitao kako to ako smo svi Božja deca i pred njim jednaki, baš on nosi breme tereta i nepravde na svojim plećima. Majku nije upoznao jer su je anđeli poveli sa sobom nekoliko sati pošto ga je rodila. Na nju ga podseća samo ono što mu je genima darovala. Baš ti geni su krivi jer nije mogao da vidi boje. U šali je govorio kako ih je majka od njega pozajmila da bi u skrivenom kutku beskraja obojila bolje i lepše mesto za njega. Odrastao je uz dedu koji na žalost nije dugo živeo. Sa ocem je imao dalek i zategnut odnos. Njihov kontakt je bio sve ređi do dana kada mu je rekao da više ne želi da ga viđa. Za vojsku je proglašen „nesposobnim“ i to je bilo jedino što mu nije smetalo. Pre trideset godina „takvi kao on“ nisu ni posao mogli da nađu. Na ivici siromaštva, ostavljen sam u kućerku nasleđenom od dede, počeo je da se bavi grnčarijom. U početku je posuđe koje je izrađivao poklanjao komšijama koji su mu pomagali i razmenili po koju reč sa njim. Jedino je gospođa Olga bila ta koja ga je istinski volela. Ponekad bi je nazvao majkom. Divili su se jedno drugom. Za nju je on bio najhrabriji čovek na svetu, a njemu je uz nju život postao podnošljiviji. U dugim razgovorima koje su vodili vrelim julskim noćima, onda kada je bilo teško da se zaspi od žege, shvatio je da je iskreni vernik. Spoznao je da se Bog ne nalazi u crkvi, već u svakom od nas. U dobroti pojedinca, pogledu maštara, cvrkutu ptica, dodiru povetarca u letnje predvečerje. Bog je za njega bila ljubav koja okružuje sve što postoji. Baš kada je mislio da je sve izdržao, da je prošlo, dobio je udarac. Olga je morala na operaciju. Bili su potrebni davaoci krvi. Do kraja života odzvanjale su mu u ušima reči kojim mu je saopšteno da on to ne može da bude. Medicinska sestra je nakon nekoliko kratkih pitanja na koje je odgovorio rekla da osobe koje imaju „takve seksualne sklonosti“ ne mogu da doniraju krv. Bio je bespomoćan, uplašen i beskrajno tužan. Nije razumeo zašto njegova krv nije dobra. Zbog čega je ne žele? Da nije možda neke druge boje - pitao se.

Na sreću, Olga se brzo vratila u njegov život i tako je dan za danom nastavio da teče. Bilo je uspona i padova. Borio se hrabro sa tim. Oni koji su ga poznavali nisu bili sigurni u to da li je oguglao ili su prosto drugi navikli na njega i počeli da ga prihvataju. Uvek je bilo onih koji su ga iz čiste zlobe ponižavali i mučili. „Okreni glavu na drugu stranu, pa produži“ – govorio je samom sebi i tako se branio. Jednog užasnog dana okretanje glave na drugu stranu nije bilo dovoljno da bi ga spasilo. Petorica mladića su ga napala i mučki tukla. Nije im se dopalo kako je izgledao. Pokušao je da beži, ali su oni bili brži. Niko mu nije pritekao u pomoć a on se borio koliko je mogao. Pokušao je da se uspenje uz zid i uzvere na krov obližnje kuće. U tom pokušaju se okliznuo i pao na ogradu sa šiljcima. Jedan od šiljaka mu je probio lobanju. Živeo je nekoliko dana u bolnici bez svesti, a onda su pozvali Olgu da prvi i poslednji put odluči u ime njega. Imao je donorsku karticu za koju se prijavio onog dana kada mu je saopšteno da ne može da donira krv. Formalno je trebalo da potpiše dokumenta kojim bi dozvolila da se onaj deo njenog prijatelja koji još uvek živi, uzme i preseli u neko drugo telo, negde drugde, u nekog drugog čoveka. Pitala se da li će ta osoba nakon transplantacije postati bolja, barem za mrvicu onakva kakav je Petar bio. Na trenutak se nasmejala, jer je shvatila da je pobedio. Nije dozvolio da ga diskriminišu i uprkos svojim “sklonostima” bio je donor organa. Kako licemerno od društva u kome živimo, pomislila je dok je potpisivala papire koji su stajali pred njom. Zastala je za trenutak i upitala lekara koji je doneo formulare: -Da li je bio svestan tog dana nakon nesreće? -U bolnicu je već dovežen u besvesnom stanju – odgovorio je mirnim glasom lekar. Nastavila je uz udah da potpisuje. -Tehničar hitne pomoći mi je rekao da ga je pre gubitka svesti nešto upitao – dodao je. -Šta je pitao? – mirno je rekla Olga. -Nisam siguran da li je tačno, ali čini mi se da je kolega rekao da je pitao „Koje je boje moja krv?“. Potpisala je i poslednji papir koji je predala lekaru i krenula ka vratima. Pre nego što ih je otvorila zastala je. -Koje je boje bila? -Koje je boje bilo šta?- upitao je lekar. -Pa krv. Koje je boje bila njegova krv? -Kako to mislite? Bila je crvena - zbunjeno joj je odgovorio. -Zbogom – rekla je i izašla iz prostorije. Klizile su joj suze niz obraze dok je povetarac mrseći krošnje grobljanskih lipa pravio muziku. Udahnula je duboko, stavila buket jorgovana na grob i krenula stazom ka izlazu. Osećala je tugu, bes i bol. Kada će ljudski rod da shvati da smo svi na ovom nesavršenom svetu jednaki i da je svačiji život podjednako vredan. Ko treba da nam objasni da je ljubav ista bez obzira koga volimo. Kada ćemo da se suočimo sa tim da ono što preziremo u drugima, najviše mrzimo u sebi. Htela je iz sveg glasa da vrisne ali nije, jer ko će je čuti kad na hiljade bolnih urlika niko ne čuje ili ne želi da čuje. Isto je disao, maštao, patio i voleo. Imao je nežan glas, mile oči i dobro srce koje sada kuca u grudima nekog drugog, nada se dobrog čoveka. Imao je život koji je voleo i koji mu je otet iako je bio isti kao svako od nas. Zvao se Petar. Krv mu je bila crvene boje!


Upalni profili u čitavom spektru bolesti otkrivaju jasnu ulogu GM-CSF-a u teškom COVID-19 Odabrao i priredio: Živko Teodosić

https://immunology.sciencemag.org/content/immunology/6/57/eabg9873.full.pdf Citirati kao: R. S. Thwaites et al., Sci. Immunol.10.1126/sciimmunol.abg9873 (2021). ** ISARIC4C authors are listed in the supplementary material.

ČLANCI ISTRAŽIVANJA

Prvo izdanje: 10. marta 2021. imunologija.sciencemag.org (brojevi stranica nisu konačni u trenutku prvog objavljivanja)

Sažetak

Iako je danas opšte prihvaćeno da upalni odgovori domaćina doprinose ozljedama pluća, putevi koji pokreću težinu i razlikuju koronavirusnu bolest 2019 (COVID-19) od ostalih virusnih bolesti pluća, ostaju slabo karakterizirani. Analizirali smo uzorke plazme od 471 hospitalizovanog pacijenta regrutovanog kroz prospektivnu, multicentričnu studiju ISARIC4C i 39 ambulantnih bolesnika s blagom bolešću, omogućavajući opsežnu karakterizaciju odgovora u čitavom spektru ozbiljnosti COVID-19. Progresivno povišenje nivoa brojnih inflamatornih citokina i hemokina (uključujući IL-6, CXCL10 i GM-CSF) bilo je povezano sa težinom i praćeno povišenim markerima endotelnih povreda i tromboze. Analize glavnih komponenata i mreža pokazale su središnju ulogu IL-6 i GM-CSF u patogenezi COVID-19. Upoređujući ove profile sa arhiviranim uzorcima pacijenata sa fatalnom gripom, IL-6 je podjednako povišen u oba stanja, dok je GM-CSF bio istaknut samo u COVID-19. Ova otkrića dalje identificiraju ključne upalne, trombotičke i vaskularne činioce koji karakterišu i razlikuju teški i fatalni COVID-19.

U VO D Fatalni COVID-19 povezan je s akutnim respiratornim distres sindromom (ARDS) i povišenim markerima sistemske upale, uključujući IL-6 i C-reaktivni protein (CRP), često praćeni neutrofilijom periferne krvi i limfopenijom. Međutim, koncentracije IL-6 su obično deset puta niže od onih zabilježenih u ARDS-u i sepsi gde drugi medijatori, također, imaju glavnu ulogu u patogenezi. Povoljan učinak kortikosteroida i antagonista receptora IL-6 u teškom COVID-19 ukazuje na to, da imunološka inhibicija može biti korisna u uznapredovalim stadijima bolesti i da je upala promjenjiva komponenta patogeneze COVID-19. Među mnogim biološkim terapijama, koje možete izabrati, važno je utvrditi kojim dodatnim putovima i medijatorima sada treba dati prioritet u kliničkim ispitivanjima. Identifikacija profila medijatora upale koji odražavaju procese koji su povezani sa težinom bolesti, 'Svojstva koja se mogu liječiti', omogućavajući obostrano grupisavanje pacijenata, vjerovatno će imati koristi od terapija poput deksametazona i ciljane biološke anticitokinske terapije i dizajniranje novih terapija usmjerenih na uzročne puteve. Priliv monocita / makrofaga u plućnom parenhimu i mijeloidnog vaskulitisa plućne arterije, zabilježeni u obdukcijskim studijama COVID-19. Pored toga, kritična bolest u COVID-19 povezana je s ekspresijom CCR2, na genotipu u plućima, i postoje snažni dokazi da mijeloidne stanice doprinose imunopatologiji. Pored makrovaskularne tromboze, plućna mikrotromboza je čest nalaz obdukcije s dodatnim dokazima o ozljedi endotela i endotelitisu, što implicira aktivaciju i koagulaciju endotela kod respiratorne insuficijencije. Upalno stanje, izazvano virusom, ima laboratorijske osobine koje nalikuju sekundarnoj hemofagocitnoj limfohistiocitozi (sHLH), ali tačan obrazac i težina upalnih odgovora samo je djelomično okarakterisaana. Ostali faktori organizma, takođe utiču na težinu slike COVID-19, sa polimorfizmima u interferonskom putu gena IFNAR2 i OAS1 / 2/3, koji se povezuju sa varijacijama u težini bolesti. Ranije kliničke studije COVID-19 pokazale su povišen broj neutrofila i limfopeniju u perifernoj krvi, posebno u kasnoj fazi bolesti, iako se neutrofilija često viđa kod drugih teških respiratornih, virusnih i bakterijskih infekcija; povišene razine D-dimera kao produkta razgradnje fibrina, povezanog s trombozom i upalom, takođe su primijećeni u COVID-19; u skladu sa sistemskom upalom i velika učestalost intravaskularnih trombotičkih komplikacija. Tromboze i plućni mikrotrombi su česti kod fatalnog COVID-19 i povezane su s odgovorima endotela, različitima od onih koji se javljaju tokom fatalne infekcije virusom gripe A. Međutim, trombotični aspekti COVID-19, a koji su opasni po život, do sada suopisani u relativno malim grupama slučajeva, iz jednocentričnih studija ili sa uskim rasponom težine bolesti. Izuzetan opseg i domet studije ISARIC4C , omogućava nam da ispitamo širok spektar odgovora koji odražavaju spektar ozbiljnosti bolesti COVID-19. Takođe smo analizirali i uporedili odabrane uzorke pacijenata s teškom gripom pandemije A/H1N1 2009-10, omogućavajući komparativnu analizu i identifikaciju jedinstvenih aspekata patogeneze COVID-19, koja može biti podložna terapijskoj manipulaciji. (Ž.T. Dodaci: 1. Dakle, IL-6 stimuliše zapaljenski i autoimuni proces u organizmu, što se vidi u mnogim bolestima kao što je multipla skleroza, dijabetes, ateroskleroza, sistemski lupus, multipli mijelom, reumatoidni artritis, itd. Upravo IL-6 je, uz druge faktore, odgovoran za sve simptome koje pacijent ima, kao posledicu samog odgovora organizma na prisustvo mikroba ili drugih uzroka upale.


Infekcija korona virusom takođe indukuje doznozavisnu produkciju IL-6 i to, iz bronhijalnih epitelnih ćelija u plućima. Sistemski inflamatorni odgovor i poremećaj na nivou pluća može se povezati sa povećanim oslobađanjem citokina u organizmu, što se vidi prema povišenim koncentracijama – primarno: IL-6, CRP-a,D-dimera i feritina, u krvi). 2. IL-6 je već dokazano da je meta za terapije koje smanjuju težinu bolesti kod teške COVID-19, ali GM-CSF ima potencijal kao novi marker ozbiljnosti, koji razlikuje COVID-19 od gripa, dajući uvid u uzroke teške bolesti i potencijalno nudi novi fokus za terapiju. 3. Citokini ili interleukini su, pored antitijela, najvažniji sekrecijskii proizvodi ćelija imunskog sistema. Reč citokin je izvedena od latiniziranih, grčkih reči citos = ćelija + kine - kinein = kretati se. Ovaj naziv je uveden da bi se mogla razlikovati grupa imunomodulatornih molekula od hematopoetskih faktora ćelijskog rasta. (Wikipedia). Iako je danas široko prihvaćeno da upalni odgovori domaćina doprinose povredi pluća, putevi koji pokreću težinu i razlikuju koronavirusnu bolest 2019 (COVID-19) od ostalih virusnih bolesti pluća i dalje su slabo okarakterisani. Analizirali smo uzorke plazme od 471 regrutovanog hospitaliziranog pacijenta koje je obuhvatila prospektivna multicentrična studija ISARIC4C, i 39 ambulantnih bolesnika s blagom bolešću, što je omogućilo opsežnu karakterizaciju odgovora u čitavom spektru ozbiljnosti COVID-19. Progresivno povišenje nivoa brojnih inflamatornih citokina i hemokina (uključujući IL-6, CXCL10 i GM-CSF) povezanih sa ozbiljnošću bolesti i popraćen povišenim markerima endotelnih ozljeda i tromboze. Analize glavnih komponenata i mreža pokazale su središnju ulogu IL-6 i GM-CSF u COVID-19 patogenezi. Upoređujući ove profile sa arhiviranim uzorcima pacijenata sa fatalnom gripom, IL-6 je bio jednako povišen u oba stanja, dok je GM-CSF bio istaknut samo kod COVID-19. Ovi nalazi će dalje identificirati ključne upalne, trombotičke i vaskularne čimbenike koji karakteriziraju i razlikuju teška i fatalna COVID-19, što implicira aktivaciju i koagulaciju endotela u respiratornom sistemu Upala izazvana virusom ima laboratorijske karakteristike koje podsjećaju na sekundarne hemofagocitne limfohistiocitoza (sHLH) (17–19), ali tačna obrazac i ozbiljnost upalnih odgovora ima samo je djelomično okarakterisana. Ostali domaćinski faktori takođe utiču Ozbiljnost COVID-19, sa polimorfizmima u interferonskom putu, geni IFNAR2 i OAS1 / 2/3 udružujući se sa varijacijama u težini bolesti. Rane kliničke studije COVID-19 pokazale su povišeni neutrofilni broj i limfopenija u perifernoj krvi, posebno u kasnoj fazi bolesti, iako je neutrofilija česta viđen kod drugih ozbiljnih respiratornih virusnih i bakterijskih infekcije. Povišene razine D-dimera, produkta razgradnje fibrina povezan sa trombozom i upalom, takođe su primijećeni u COVID-19, u skladu sa sistemska upala i velika učestalost intravaskularnog trombotske komplikacije. Tromboze i plućne bolesti mikrotrombi su česti u fatalnom COVID-19 i jesu povezane s odgovorima endotela različitima od onih koji se javljaju tokom fatalne infekcije virusom gripe A. Međutim, trombotični aspekti COVID-19, a koji su opasni po život, do su sada opisani u relativno malim grupama slučajeva, iz jednocentričnih studija ili sa uskim rasponom težine bolesti. Izuzetan opseg i domet studije ISARIC4C omogućava nam da ispitamo širok spektar odgovora koji se odražavaju spektar ozbiljnosti bolesti COVID-19. Takođe smo analizirali i uporedili odabrane uzorke pacijenata sa teškom gripom iz pandemije A / H1N1 2009-10, omogućavajući komparativnost analiza i identifikacija jedinstvenih aspekata Patogeneza COVID-19 koja može biti podložna terapijskoj manipulaciji.

R EZ U L T A T I Rutinski klinički podaci nisu u potpunosti razlikovali ozbiljnost COVID-19. Kliničke podatke i uzorke plazme dobili smo od 471 pacijenti hospitalizirani sa COVID-19, u okviru ISARIC4C studija, koristeći javno dostupni protokol kao unaprijed pozicionirana Studija spremnosti za pandemiju. Pacijenti jesu stratifikovane u pet kliničkih grupa na osnovu ozbiljnosti njihove bolesti prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji COVID-19, redna skala (tablica S1): (1) nema potrebe za kisikom (težina 3, n = 132); (2) pacijenti kojima je potreban kisik pomoću maske za lice ili nazalni zupci (težina 4, n = 106); (3) pacijenti kojima je to potrebno nosne kanile visokog protoka kisika ili neinvazivna ventilacija (Težina 5 n = 79); (4) pacijenti kojima je potreban invazivni mehanički ventilacija (težina 6/7, n = 85); i (5) fatalni COVID-19 (ozbiljnost 8, n = 69). Medijan trajanja simptoma prije izbora kandidata i prikupljanja uzoraka je bilo 9 dana, ali razlike su bile evidentno između grupa u težini oboljenja: boluje 3, 7 dana; 4, 10 dana; 5, 11 dana; 6/7, 12 dana; i 8, 11 dana.Ove razlike bile su značajne između grupe 3 i 5 . (P = 0,0003) i grupe 3 i 6/7 (P = 0,0030) (sl. S1A), što možda odražava zapošljavanje pacijenata sa blagi simptomi koji su hospitalizirani radi praćenja ili izolacije rano u pandemiji. Medijan trajanja između prijema i završettka studije (otpust ili smrt), bio je 9 dana (IQR 6-18; raspon 1-89). Neke razlike u rutinski izvedenoj kliničkoj hematologiji i biohemijske mjere bile su evidentne između kliničkih grupa pri upisu: Limfopenija je bila prisutna u grupama 6/7 i 8, u odnosu na 3, a neutrofilija u 6/7 i 8 u odnosu na 3 i 4 (sl. S1B odnosno S1C). Nema razlike između grupa, zabilježene u razinama feritina (povišene u većina pacijenata), dok je LDH bio povišen u grupama 5, 6/7 i 8 u odnosu na 3 (slika S1D odnosno S1E). Procalcitonin nivoi su povišeni u grupi 8 u odnosu na grupe 3, 4 i 5 (svi P <0,05, slika S1F). Izračunati su djelomični HS citopenija, feritin, trigliceridi i AST, ali jedina, značajna razlika između grupa, bila je između težine 6/7 i 4, što ukazuje da sHLH-slična bolest nije vjerovatno prevladavajući patofiziološki mehanizam u životnoj opasnosti COVID-19 (slika S1G). Smrtnost ISARIC4C, bodovi za ove pacijente pokazali su postepeni porast sa svakim povećanjem težine bolesti i, kako se očekivalo, jesu najviša kod pacijenata koji bi prešli u fatalnu bolest (grupa 8), u odnosu na sve ostale grupe (slika S1H). Široki upalni odgovor skaliran sa COVID-19 ozbiljnosti.


Utvrditi odnos između nivoa plazme markera i težine bolesti, koristili smo imunološke testove izmjerite 33 medijatora izabranih da predstavljaju navodnog mehanizam putova bolesti. Podaci su bili hijerarhijski grupirani i označeni sa težinom bolesti, dobom, trajanjem bolesti u vrijeme uzorkovanja („početak“) i spol svakog pacijenta. Ova analiza je identifikovala 3 skupine pacijenata sa različitim obrascima posrednika, koji je pao na 5 hijerarhijskih klastera. (slika 1). Tri skupine pacijenata su imale različite kliničke karakteristike (tabela S2). Klaster A (n = 59), imao je blažu bolest (bez smrtnih slučajeva i 76,3% pacijenata iz težine 3 grupe), bile su češće žene (55,9%), imale su nižu srednju dob (54,7 godina) i niže stope dijabetesa melitusa (15,3%) od ostalih klastera. Klaster A, takođe je povezan sa nižim nivoima većine medijatora (slika 1). Pacijenti u klasteru C (n = 174), imali su a znatno veću težinu bolesti (32,2% sa smrtnim ishodom; 33,9% mehanička ventilacija), veći rutinski upalni markeri (neutrofili i CRP) i temperatura, i niži limfociti broji (medijan 0,8x109 / L). Ovi pacijenti su takođe bili stariji (medijan 64,1 godina), pretežno muškarci (74,1%) i češće su imali dijabetes melitus (32,6%). Ovo 3 klaster je povezan sa najvišim nivoima mnogih medijatora uključujući TNF-ɑ i IL-6. Pacijenti u klasteru B (n = 238) imao je srednji klinički fenotip u odnosu na klastere A i C i mješovitiji profil imunoloških medijatora. Za određivanje je korištena analiza glavnih komponenata (PCA) glavni pokretači u razlikama izme-đu pojedinaca, opet koristeći samo podatke o medijatoru plazme, ali uz napomenu PCA parcela sa težinom bolesti pacijenta. Ova analiza je pokazala značajno preklapanje između grupa težine bolesti ali neka razlika između blažeg i ozbiljnijeg COVID-19, uglavnom određen PC1 (slika S2A). Top 5 upravljački programi ove varijance (određeni PC1 vrijednostima učitavanja) bili su IL-6 (0,256), CXCL10 (0,254), GDF-15 (0,246), GM-CSF (0,241) i CCL2 (0,239) (slika S2B). Stoga, u vrijeme upisa različiti COVID-19 grupe ishoda bile su prepoznatljive na osnovu različitih obrazaca upalnih medijatora; IL-6, CXCL10 i GM-CSF su bili ključne odrednice dodjele klastera.Razlikovali su se mijeloidni i vaskularni upalni markeri bolnica i zajednica kojima upravlja COVID-19. Istražujući dalje, odnos između nivoa medijatora i težinu, smo analizirali plazmu iz 15 zdravih ko-ntrola („HC“; 7 muškaraca, srednja dob 55, raspon 45-71) i 39 osoba regrutovana 7 dana nakon pozitivnog PCR testa na SARSCoV-2 koji je to učinio, nije potrebna hospitalizacija (15 muških, srednja dob 43, raspon 27-62, nazvana grupa „1/2“ prema ljestvici SZO) i srodna hospitaliziranim pacijentima. Očigledne su brojne razlike, između hospitaliziranih pacijenata sa COVID-19, ambulantnih pacijenata, i zdrave kontrole, zajedno sa mnogim razlikama u kliničke grupe kod hospitaliziranih pacijenata (slika 2 i slika S3). Za razliku od ostalih izvještaja , nismo pronašli povezanost između Kada se analiziraju nivoi IFN-α i težina bolesti (slika 2A) u slučajnom podskupinu uzoraka pacijenta. IFN-γ je bio povišen kod hospitaliziranih COVID-19 pacijenata u odnosu na HC i grupa 1/2 (slika 2B) i povišen je u najtežem ishodu grupe, u odnosu na niže stepene ozbiljnosti. Interferoninducirani hemokin CXCL10, je također bio u velikoj mjeri povišen u svim hospitaliziranim slučajevima COVID19 u odnosu na kontrolne grupe, sa najizraženijim porastom u grupe 6/7 i 8 (slika 2C). Ovi rezultati su u suprotnosti sa smanjenjem interferon stimulirana ekspresija gena u perifernoj uzorci krvi pacijenata s teškim COVID-19. Te razlike dovele su nas do pretpostavke da je obilje IFN-γ i CXCL10 nastali su oslobađanjem na mjestu bolesti umjesto iz cirkulirajućih ćelija, iako anti-IFN autoantitijela i polimorfizmi u IFN signalizaciji mogu su uticali na ovaj put. D-dimer, proizvod razgradnje fibrina, je povišen u ozbiljnoj fazi COVID-19, koji implicira trombozu u težini bolesti, u skladu s nalazima obdukcije. U dogovoru uz ove izvještaje, D-dimer je povišen u svim hospitaliziranim iz grupe, sa postepenim porastom između grupa ozbiljnosti (Sl.2D). S obzirom na izvještaje o povezanosti smrtnosti od COVID-19 i plućnog vaskulitisa, pretpostavili smo da ozljeda endotela može biti karakteristika COVID-19, i potencijalno pokretanje koagulacije i trombotske komplikacije čestih u teškim bolestima. Zaista, nivoi angiopoietina-2, marker endotelne ozljede, povišeni su kod svih hospitalizovani pacijenta u odnosu na obje kontrolne grupe (slika 2E), sa nivoom 5,6 puta višim kod najblažih hospitalizovanih pacijenata,(težina 3, medijan = 1983pg / ml) od HCs (medijana = 352pg / ml). Nivoi angiopoietina-2 su takođe bili značajno povišen u grupama 6/7 i 8 u odnosu na sve ostale hospitalizirane grupe ishoda za COVID-19 (slika 2E). Kao oba angiopoietin-2 i vWF-A2, može ući u krvnu plazmu egzocitozom tijela Weibel-Palade endotelnih ćelija. Također smo kvantificirali vWF-A2 i Endothelin-1, koji su bili slično povišeni kod pacijenata s teškim COVID-19 (slika 2F i slika S3, respektivno). Povišenje ovih protrombotičnih medijatora nije bilo na koji djeluju inhibitori angiopoietin-1 ili topljivi Tie2, koji su bili ekvivalentni između grupa (slika S3). Ovi rezultati sugeriraju da su česte ozljede endotela i koagulacija osobine pacijenata hospitaliziranih sa COVID-19 i one su najizraženije kod teškog i fatalnog COV-19. U skladu s drugim izvještajima, otkrili smo da je IL-6 bio značajno povišen u većini hospitalizi-ranih grupa u odnosu na kontrole (slika 2G), sa postepenim povećanjem nivoa sa eskalacijom ozbiljnosti. Nivoi IL-6 u grupama 6/7 i 8, bili su značajno povišeni iznad svih ostalih grupa (svi P <0,0001, slika 2G). GM-CSF je slično povišen u svim rođacima hospitalizovanih grupa kontrolama i bila je najizraženija u grupama 6/7 i 8 (slika 2H). Brojni drugi upalni citokini i hemokini su pokazali slične rezultate, uključujući TNF-α, IL-2, GDF-15, G-CSF i VEGF-D (slika S3). EN-RAGE / S100A12 ima prethodno okarakteriziran kao biomarker upale u ARDS i zaista je povišen u grupama 6/7 i 8, u odnosu na većinu ostalih (slika 2I). Hemokin neutrofila IL-8 (CXCL8) je na sličan način povišen u teškoj bolesti, kao i lipokalin povezan sa neutrofilnom želatinazom (LCN-2 / NGAL) (slika S3), u skladu sa prijavljenom povezanošću krvi neutrofilija i težina (20) takođe viđeni u ovoj kohorti (sl.S1C) .(*kohorta: Voj.formacija od 500 ljudi, deo rim.legije) U dogovoru sa PCA povećani su CCL2 i GDF-15 u grupama 6/7 i 8 dok su ostali imunološki medijatori (IL-6Rα, IL-13, IL-17) nisu se značajno razlikovali između grupa (slika S3), što ukazuje da su samo ograničeni aspekti imunološkog repertoara bili aktivni u COVID-19. Zanimljivo, Nivoi IL-4 bili su niži kod umjerene / neteške bolesti grupe ishoda (3, 4 i 5) u odnosu na obje kontrole grupe i grupe teških bolesti (slika S3), što ukazuje na to suzbijanje normalnih nivoa citokina tipa II može biti povezano s blažim COVID-19, te da se to gubi u teškoj bolesti.


Ovi podaci djelomično rekapituliraju povezanost tipa 2 medijatora sa ozbiljnošću COVID-19 (37), iako razine jesu obično niska i zahtijeva pažljivo tumačenje u odnosu na kontrolni uzorci. Slično tome, IL-12p70, koji obično objavljuje ćelije koje predstavljaju antigen (APC), smanjene su u svim hospitaliziranim slučajevi u odnosu na HC i grupu 1/2 (slika S3). Ovi rezultati pokazali su, da su se brojni medijatori razlikovali, zavisno od težine bolesti COVID-19, u grupi, ali mnogi medijatori su ostali jednaki između pacijenata sa COVID-19 i kontrolne grupe, što ukazuje da je široka lepeza upalnog odgovora (a opet specifična), koja doprinosi imunopatogenezi. Upalni odgovor u COVID-19 bio je koordiniran oko IL-6 i GM-CSF PCA je pokazao da neki specifični medijatori upale (npr. IL-6, CXCL10, GDF-15, GM-CSF, CCL2) su bili glavni, najjače odrednice varijanse, očigledne između pacijenti sa COVID-19 (slika S2). Da bi se utvrdila snaga, izveli smo odnose između ovih medijatora u plazmi, hijerarhijskom, korelacijskom, matričnom analizom podataka medijatora. Ovo je identificiralo jako koreliranu skupinu posrednika upale, (uključujući GM-CSF, CXCL10, D-dimer, vWF-A2, i IL-6; Slika 3A), čiji su porasti bili povezani sa najtežim ishodima u grupi COVID-19 (slika 2 i slika S3). Preklapanje između ovih posrednika i onih koje je identifikovao PCA, je ukazalo na koordiniranu mijeloidnu i vaskularnu upalu kao odgovor povezan sa težinom bolesti. Koristeći mrežne analize strukturirane na vrijednostima korelacije između paro-va medijatora, nekoliko medijatora upale (uključujući GM-CSF, IL-2 i IL-6) grupirani zajedno i usko povezan sa širom grupom upalnih medijatora (Slika 3B i interaktivna 3D vizualizacija: https: // isaric4c.net / mreže /). Antivirusni medijatori IFN-γ i CXCL10 su povezani s ovim medijatorom upale grupi, i postojale su bliske veze između mnogih upalnih medijatora i markera vaskularnih i trombotičnih reakcija (posebno D-dimer i vWF-A2). Mrežne analize su stoga ukazale na usku povezanost između upalnih i trombotičkih elementa imunološkog odgovora tokom COVID-19. Starost, ali ne i pol, uticali su na nivo medijatora u plazmi S obzirom na snažnu povezanost između starosti i COVID-19 ozbiljnosti i izvještaji o povećanom upalnom odgovoru u muškaraca s COV-19. Istražili smo utjecaj starosti i spola na nivou medijatora u plazmi. Kao glavni učinak u našoj klaster analizi bila je ozbiljnost (slika 1), koja je stratificiral asvaku od ovih grupa težine prema dobi (≥ ili <70 godina starosti) i spol. Nakon prilagodbe za višestruko testiranje, nije bilo posrednika utvrđeno je da se statistički razlikuju između muškaraca i žena unutar svake grupe ozbiljnosti (slika S4). Suprotno tome, nekoliko razlika bili su evidentni između osoba starih ≥70 i <70 godina unutar pojedinačnih grupa težine, s povišenim levels of CXCL10, D-dimer, GM-CSF, IL-1ɑ, IL-6, IL-8, LCN-2 i TNF-ɑ kod starijih od ≥70 godina (slika 3C i slika S4); by za razliku od njih, IFN-γ u grupi 4 težine bio je jedini značajno posrednik povišen kod mlađih pacijenata (slika S4). Rana povišenja medijatora upale u ozbiljnoj fazi COVID-19. Zatim smo pokušali identificirati promjene u nivoima plazme medijatori tokom bolesti povezivanjem nivoa medijatora pacijentu prijavio trajanje simptoma u to vrijeme uzorkovanja. Za ovu istraživačku analizu pacijenti su grupirani u „Umjereno“ (težine 3, 4 i 5; n = 317) i „Teške“ (težine 6/7 i 8; n = 154) kategorije ishoda. Mnogi su medijatori očito ostali uglavnom stabilni vrijeme, uključujući IFN-γ, angiopoietin-2 i GM-CSF (slika 4AC, odnosno). Suprotno tome, došlo je do blagog smanjenja nivoa CXCL10 (slika 4D), porast s vremenom u D-dimeru (Slika 4E) i porast tokom vremena kod S100A12 / ENRAGE u kategoriji Teška, ali ne i Umjerena (slika 4F). Većina ostalih testiranih medijatora s vremenom su bili uglavnom stabilni (slika S5). S obzirom na stabilnost tih medijatora tokom vremena usko povezana sa težinom bolesti (uključujući IL-6 i GMCSF), pretpostavili smo da su razlike u medijatoru u plazmi razine između pacijenata s teškim i umjerenim COVID-19 bi bilo očito u ranom toku bolesti. Zaista, u prva 4 dana simptoma bilo je nekoliko medijatora značajno povišen u teškoj grupi u odnosu na one s umjerenom bolešću, uključujući IL-2, IL-6 i GM-CSF (P <0,0001, P <0,0001 i P <0,006, slika 4G-I, respektivno), što ukazuje na izražen upalni odgovor rano u teškoj fazi bolest. Slično tome, mnogi markeri koagulacije i endotela ozljede su povišene u teškoj bolesti, u odnosu na umjereno, uključujući D-dimer i vWF-A2 (P <0,0001, slika 4J i 4K, respektivno), uz angiopoietin-2 i IL-1α (koji se može aktivirati trombinom ) (slika S6). Poređenja radi arker povezan sa oštećenjem pluća ENRAGE nije se značajno razlikovala između teškog i umjerenog skupine u prva 4 dana simptoma (P = 0,098, sl. S6), iako podaci o vremenskom toku ukazuju da ovaj posrednik može biti povišen u kasnijim fazama teške bolesti (slika 4F). GM-CSF i IL-1α razlikovali su fatalni COVID-19 od fatalna gripa. Uporediti upalni odgovor viđen tokom fatalnog ishoda COVID-19 i gripa, uzorci plazme sa fatalnim pH1N1 infekcije gripom (n = 20, tabela S3), prikupljene tokom Pandemija 2009-2011, analizirane su na našem imunotestu panelu. Z-ezultati, utvrđeni su između fatalnog COVID-19, fatalnog gripe i zdrave kontrole sa srednjim Z-skorom od svake grupe, za svakog posrednika, poredana prema hijerarhijskoj klasterizacija (vidi se na slici 1). Ovo poređenje je pokazalo da su mnogi od medijatora povišeni u fatalnom COVID- 19 su takođe visoko porasli u fatalnoj gripi (slika 5A i sl.S7), uključujući IL-1β, trombo-modulin i vWF-A2 (slika 5B). Suprotno tome, nivo IL-6 povišen je u obje grupe pacijenata kao što je prikazano u drugim studijama (5, 41). Međutim, otkrili smo da IL-1α i GM-CSF bili su značajno povišeni u fatalnom COVID-19 ali ne i kod fatalne gripe (slika 5B), GM-CSF posebno izdvaja Pacijenti sa COVID-19 iz slučajeva gripe (slika S2B). S obzirom na ova otkrića, pokušali smo utvrditi je li demografski razlike između pacijenata sa fata-lnim COVID19 (n = 69, tabela S1) i gripa (n = 20, tabela S3) mogu računati za razlike u nivoima GM-CSF koristeći višestruku linearnu regresiju. To je pokazalo da dob i spol nisu povezani sa visoki nivoi GM-CSF, koji su bili snažno povezani sa COVID-19 (P <0,0001, tablica s4). Međutim, hronična srčana bolest (P = 0,0397) neovisno je povezan sa nižim Razine GM-CSF, koje vjerovatno odražavaju doprinos ovog rizika faktor ozbiljnosti COVID-19 (26, 30), osim utjecaja upalnog odgovora. Pored toga, dijabetes melitus je nezavisno povezan sa povišenim nivoima GM-CSF, P=0,0220) (tabela s4), u skladu s prethodnim izvještajima. Da bi se osiguralo da su ove razlike u nivoima GM-CSF bile, ne artefakti za pohranu, ponovno smo analizirali povijesne podatke o GM-CSF-u razine kvantificirane u odgovarajućim uzorcima seruma ovih pacijenata, u odnosu na istodobnu zdravu kontrolnu kohortu (n = 36, srednja dob 30,5, 56% mužjaka), koju smo prethodno napravili javno dostupan (21).


Ovo je potvrdilo da GM-CSF nije značajno povišen u fatalnoj gripi, iako je trend bio prividan (P = 0,063, slika S8). Ova razlika predstavljala je medijanu 1,4-puta povećanje GM-CSF u odnosu na zdravu kontrolu (medijani: HC 1,06 pg / ml; Gripa 1,46 pg / ml), dok je analiza uzoraka plazme pokazali su jednake medijane između zdrava kontrola i fatalna gripa (i 7,92 pg / ml), ali a9,7 puta više u fatalnom COVID-19 u odnosu na healthy kontrole (medijani: HC 7,92 pg / ml; COVID-19 76,86 pg / ml). Zajedno, ovi podaci podržavaju istaknutu ulogu GM-CSF-a u imunopatologija tokom COVID-19, ali ne i kod gripe.

R A SP R A V A Pokazali smo da je povezan teški COVID-19 sa povišenim nivoima brojnih indikatora medijatora u plazmi koagulacije, endotelne aktivacije i širokog upala odgovor uključujući CXCL10, GM-CSF i IL-6. Među ovi, GMCSF i IL-1α isticali su se kao karakteristični za njih COVID-19 i nisu pronađeni u uzorcima fatalne gripe. Povišeni nivoi mnogih medijatora, uključujući GM-CSF, bili su vidljivi u prvim danima simptoma, potencijalno što ukazuje na patološku ulogu za puteve povezane sa ovi posrednici u ranoj fazi bolesti. Iako su markeri fibrinolize ranije bili povezani sa ozbiljnošću bolesti i tromboza je česta u ozbiljni i fatalni COVID-19, uzroci ove značajke teške bolesti nisu poznati. Povišenje angiopoietina-2, trombomodulin, endotelin-1 i vWF-A2 u fatalni slučajevi COVID-19 pružaju dokaze o umiješanosti ozljede endotela u COVID-19. Ozljeda endotela nakon upalnih ošte-ćenja, uključujući sve veće prepoznati vaskulitis plućne arterije u COVID-19, može rezultirati započinjanjem prokoagulantnog procesa koji uključuje ove ćelije. Alternativno, ovo je oštećenje endo-tela može biti izazvana direktnom virusnom infekcijom vaskularnih ćelija (iako je ova mogućnost neizvjesna, replikacija virusa u nerespiratornim tkivima obično se posmatra post mortem; ili akti-vacija IL-1α posredovana trombinom. Ova prokoagulantna uloga može dovesti do taloženja mikro-tromba, evidentno u COVID-19, aktivacija zgrušavanja kaskadno i na kraju povišeni nivoi Ddimera kroz razgradnja tromba bogatih fibrinom. Neutrofilna upala može takođe doprinijeti endotelu ozljeda, iako je neutrofilija pretežno obilježje kasnijih faza COVID-19 dok je dio endotelni ozljeda je bila očita u prvim danima simptoma. Kako god, nastavak trombotičkih događaja u fatičnoj COVID-19 u kasnoj fazi može nastati kao rezultat posmatrane koagulacije posredovane neutrofilima u drugim postavkama i nedavno demonstrirano u COVID-19. U kombinaciji, ovi rezultati ukazuju na višestrukost mogućih prokoagulantnih okidača koji mogu doprinijeti patologija u različitim fazama bolesti. Otkrili smo da antivirusni imunološki posrednik i leukociti faktor regrutacije CXCL10 i rast mijeloidnih ćelija faktor GM-CSF bili su izrazito povišeni u fatalnim slučajevima COVID19. To potkre-pljuje potencijalna korisnost CXCL10 kao rani prognostički marker težine COVID-19. Opisan je priliv monocita / makrofaga u plućnom parenhimu kod fatalnog COVID-19, kombinirano s mononuklearnim plućnim arterijskim vaskulitisom i prisustvo proupalnog derivata monocita makrofagi u bronhoalveolarnoj tekućini za ispiranje kod pacijenata s teškim COVID-19. Visine CCL2, CXCL10 i GM-CSF u teškoj bolesti ovdje prijavljeni mogu doprinose regrutovanju i aktivaciji monocita što dovodi do ovaj vaskulitis, zajedno s ulogom GM-CSF u zapošljavanju neutrofila u plućnu vaskulaciju. Kako god, integrativne analize ćelijske krvi i tkiva pretinci će biti potrebni za utvrđivanje izvora i funkcionalne posljedice povišenog nivoa ovih ključnih imunoloških posrednici. Starost je usko povezana s ozbiljnošću COVID-19, kako je uočeno u našoj kohorti pacijenata. Čak i dopuštanje bolesti ozbiljnosti, primijetili smo povišene nivoe medijatora upale kod starijih pacijenata u odnosu na mlađe kolege. Ovo upalna razlika može odražavati sve veću sklonost prema upalnim odgovorima u starijoj dobi poznatim kao „Zapaljivanje“. U našoj studiji ukazana je multivarijabilna analiza ta starost nije bila odrednica u razlici u Razine GM-CSF između fatalnih slučajeva gripe i COVID-19; to sugerira da se mehanizam specifičan za bolest pogoršava dobno ovisni upalni odgovori vjerovatno će javljaju se u COVID-19. Takve odgovore mogao bi odrediti mnoge povezane epigenetske i metaboličke disfunkcije sa zapaljivanjem. Naši podaci ukazuju da su osnovna mjerenja IL-6 i GM-CSF može omogućiti raslojavanje pacijenata u podskupine za koje se može očekivati da će razviti tešku bolest i imaju koristi od specifičnih anticitokinskih terapija. Na osnovu naših podataka, može se očekivati da će inhibicija IL-6 biti podjednako efikasna kod gripe, kao kod COVID-19. Prednosti IL-Inhibicija 6 u COVID-19 nije uočena u nekim ispitivanjima, ali studija REMAPCAP kritično bolesnih pacijenata sa COVID-19 sugeriše da, inhibiciji IL-6 receptora pripada mjestoe sa najteži oblici COVID-19. Slično tome, Konzorcij RECOVERY nedavno je pokazao taj biološki proizvod Inhibitori IL-6 smanjuju smrtnost i potrebu za invazijom ventilacija kod pacijenata sa COVID-19 koji su već liječeni kortikosteroidi. Naši nalazi podržavaju terapijsko ciljanje GM-CSF, as prethodno predložen na teorijskim osnovama Mala razmjera studije anti-GM-CSF pokazale su obećavajuće rezultate ali zahtijevaju ormalno testiranje u velikim kliničkim ispitivanjima. Jedan takav studija, Otilimab kod teške bolesti povezane sa COVID-19 (OSCAR; NCT04376684), u toku je. S obzirom na ulogu GM-CSF-u, mijelopoeza i povećanje preživljenja neutrofila, zajedno aktivacija neutrofila i disfunkcionalna mijeloidna ćelija populacije zabilježene u teškom COVID-19, ova ispitivanja može inforrmisati naše razumijevanje važnosti ovoga u imunopatogenezi COVID-19. Dok su rane studije pokazale povišene nivoe GM-CSF i kod ICU i kod onih koji nisu liječeni od COVID-19, mi sada pokazuju pozitivnu povezanost sa ozbiljnošću bolesti i ishod, u saglasnosti sa izvještajima o povišenim frekvencijama GM-CSF + Th1 stanica u pacijenata sa COVID-19 koji trebaju ICU tretman. Pored toga, populacija IL-17A i GMCSF koji eksponira klonski prošireno tkivo T- memorijske ćelije su identificirane u plućima pacijenata sa COVID-19. Ova ispitivanja ukazuju da patogeni T-ćelijske populacije mogu doprinijeti stvaranju GM-CSF u pacijenti s teškim COVID-19. Jedno ograničenje naše studije je nedostatak istovremenog ne-COVID-19 ARDS grupa za kontrolu bolesti. Ovo je posebno važno za GM-CSF, gdje je analiza povijesti, uzorci plazme ukazuju na pojavu povišenih nivoa GMCSF relativno specifičan za teški COVID-19.


Razmotrili smo mogućnost da je produženo skladištenje moglo rezultirati degradacija medijatora, iako su kod mnogih drugih citokina bili povišeni u ovim uzorcima u odnosu na COVID-19 (uključujućiIL-1β i vWF-A2). Međutim, mjerenja citokina u serumu napravljenih u vrijeme uzimanja uzoraka sugeriraju da povišeni GM-CSF nije izražen u slučajevima ozbiljne gripe. Istovremena fatalna kontrolna grupa za ARDS bolest omogućilo bi direktno poređenje između infekcija, ali trenutno je vrlo malo slučajeva teške gripe zbog nefarmaceutske mjere poduzete za kontrolu COVID-19 . Multicentrična priroda ISARIC4C dodaje mogućnost da protumačite i primijenite ove rezultate na druge postavke. Dalje, studije su potrebne da bi se utvrdila prognostička vrijednost biomarkeri u plazmi koje identificiramo, zajedno sa identificiranim markerima koristeći druge metode za omogućavanje multivarijabilnih analiza bioloških podataka uz kliničke i demografske podatke. Ovaj oblik analize takođe može omogućiti fenotipizaciju pacijenata najvjerovatnije će odgovoriti na pojedinačne terapije. The jasna rana razlika između medijatora kod pacijenata koji napredovati do ozbiljnog COVID-19 i onih koji to ne ukazuju da rana terapijska intervencija može biti presudna za efikasnost modifikacija bolesti. Nadamo se da će uzorci odgovora koje opisujemo omogućit će racionalno i novo prognostičko i terapijski pristupi koji se trebaju usvojiti za kontrolu COVID19.

M A TE R I J AL I I M E TO D E Dizajn studije ISAIRIC WHO Protokol o kliničkoj karakterizaciji za teške zaraze u Velikoj Britaniji (CCP-UK) je u toku prospektivna kohortna studija hospitaliziranih pacijenata sa COVID-19, koji zapošljava u 258 bolnica u Engleskoj, Škotska i Wales (Nacionalni institut za zdravstvena istraživanja. Mreža kliničkih istraživanja Centralno upravljanje portfeljem ID sistema: 14152). Cilj studije ISARIC4C je sveobuhvatan karakteriziraju COVID-19 na kliničkoj i biološkoj osnovi nivo sa ambicijom da se razviju intervencije koje se smanjuju morbiditet i smrtnost od COVID-19. Studira tako daleko su definirali kliničke faktore rizika za ozbiljnost bolesti i progresija i doprinos genetike domaćina, do težine bolesti. Buduće studije nastoje definirati doprinos virusnih varijanti, faktora okoline i imunološki odgovor domaćina na ozbiljnost bolesti. Protokol, revizija istorija, obrazac za prikaz slučaja, leci sa informacijama o pacijentu, obrasci za saglasnost i detalji o nezavisnim podacima i materijalu Odbor za pristup dostupan je na mreži. Ovo je bilo unaprijed postavljena studija spremnosti za pandemiju s hitnim status istraživanja javnog zdravlja.

U č e s n i c i: Hospitalizirani pacijenti s PCR dokazanim (n = 422, 90%) ili velika vjerojatnost infekcije SARS-CoV-2 (PCRnegativan n = 12, 3%; nisu regrutovani PCR podaci zabilježeni n = 37, 8%), uključujući oba pacijenta sa zajednicom i bolnicom COVID19. Ova studija analizirala je EDTA plazmu iz krvi uzorci dobijeni na dan upisa na slijedeći studij protokol usklađen sa međunarodnim istražiteljima kako bi se omogućilo smisleno upoređivanje rezultata između studije (25). Preuzeto sa http://immunology.sciencemag.org/, gost 14. aprila 2021 Prvo izdanje: 10. marta 2021. immunology.sciencemag.org (Brojevi stranica nisu konačni u trenutku prvog objavljivanja) 7 Registracija studija i odobrenja ISARIC WHO CCP-UK studija je registrirana na https://www.isrctn.com/ISRCTN66726260 i naznačena hitna studija istraživanja javnog zdravlja Nacionalnog instituta za zdravstvena istraživanja u Velikoj Britaniji. Etičko odobrenje za ISARIC WHO CCP-UK i ovaj je posao dao Jug Central - Oxford C Etički odbor za istraživanje u Engleskoj. IZVOR: Immunology.sciencemag.org Preuzeto sa http://immunology.sciencemag.org/, gost 14. aprila 2021 Prvo izdanje: 10. marta 2021. imunologija.sciencemag.org (brojevi stranica nisu konačni u trenutku prvog objavljivanja)


http://klubzvezdanikolodvor.blogspot.com/


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.