Zbogom berlinu 22

Page 1

CHRISTOPHER ISHERWOOD Zbogom Berlinu


Christopher Isherwood ZBOGOM BERLINU Naslov izvornog izdanja GOODBYE TO BERLIN Copyright © 1939, Christopher Isherwood All Rights Reserved S engleskoga preveo ZLATAN MRAKUŽIĆ Ilustracija na naslovnici TONČI ZONJIĆ Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ZA ANĐELU J. 21 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 851508 ISBN 978-953-320-059-0



Za Johna i Beatrix Lehmann


S mojeg prozora, duboka, impresivna, ogromna ulica. Podrumski dućani gdje svjetiljke gore po cio dan, u sjeni pročelja s kojih su se nadvili teški balkoni, prljave sadrene fasade urešene ispupčenim spiralnim ornamentima i heraldičkim amblemima. Cijela je četvrt ovakva: jedna ulica vodi u drugu ulicu kuća koje su nalik pohabanim monumentalnim sefovima nakrcanim vrijednostima što su izgubile sjaj i rabljenim namještajem bankrotirane srednje klase. Ja sam kamera s otvorenim zaslonom, posve pasivna, bilježim, ne mislim. Snimam muškarca koji se brije kraj prozora preko puta i ženu u kimonu dok pere kosu. Jednoga dana, sve će to morati biti razvijeno, pomno otisnuto, fiksirano. U osam sati navečer vrata veže bit će zaključana. Djeca večeraju. Dućani su zatvoreni. Električni znak je upaljen ponad noćnog zvonca malenoga hotela na uglu, gdje možete unajmiti sobu na sat. A uskoro će početi zviždanje. Mladići dozivaju svoje djevojke. Stojeći ondje dolje na studeni, zvižde prema osvijetljenim prozorima toplih soba gdje su kreveti već raspremljeni za noć. Hoće da ih se pusti unutra. Njihovi signali odjekuju niz dubinu šuplje ulice, lascivno, povjerljivo i žalosno. Zbog tog zviždanja ne ostaje mi se uvečer ovdje. Podsjeća me to da sam u stranom gradu, sâm, daleko od doma. Katkad čvrsto odlučim da ne slušam to, uzmem kakvu knjigu, pokušam čita5


Christopher Isherwood ti. Ali uskoro, sigurno je da će se oglasiti nekakav zaziv, toliko prodoran, toliko ustrajan, toliko očajnički ljudski, da naposljetku moram ustati i proviriti kroz rebrenice ne bih li se uvjerio da to nije – kao što jako dobro znam da nikako ne može biti – za mene. ** Vrlo neobičan vonj u ovoj sobi kad je peć naložena a prozor zatvoren; ne posve neugodan, neka mješavina tamjana i ustajalih žemlji. Visoka kaljeva peć, kričavo obojena, poput kakva oltara. Umivaonik nalik kakvu gotičkom svetištu. I kredenc je gotički, s izrezbarenim katedralskim prozorima: Bismarck i kralj Pruske licem u lice u vitraju. Moj najbolji stolac bio bi dobar za biskupsko prijestolje. U kutu tri lažne srednjovjekovne helebarde (od neke kazališne putujuće družine?) pričvršćene su zajedno da tvore vješalicu za šešire. S vremena na vrijeme gospođica Schroeder odvije glave helebardâ i uglača ih. Teške su i dovoljno oštre da ubiju. Sve je u sobi takvo: nepotrebno čvrsto, abnormalno teško i opasno oštro. Ovdje, kod pisaćeg stola, suočen sam s falangom metalnih predmeta – par svijećnjaka oblikovanih poput isprepletenih zmija, pepeljara iz koje se pomalja glava krokodila, nož za papir imitacija je firentinskoga bodeža, mjedeni delfin na vršku svojega repa drži malenu slomljenu zidnu uru. Što biva s takvim stvarima? Kako bi one ikada mogle biti uništene? Ostat će po svoj prilici nedirnute tisućama godina: ljudi će ih gomilati u muzejima. Ili će možda naprosto u nekom ratu biti rastaljene za streljivo. Svakoga jutra gospođica Schroeder slaže ih vrlo pažljivo u stanovite nepromjenjive položaje: ondje stoje, poput kakve čvrste i nepopustljive objave njezinih gledi6


ZBOGOM BERLINU šta glede Kapitala i Društva, Religije i Spolnosti. Po cio dan ona se mota po svom velikom oronulom stanu. Neskladna stasa ali okretna, gega se od sobe do sobe, u mekim papučama i kućnoj haljini s cvjetnim uzorkom, skopčanoj pribadačama tako spretno da joj se ne vidi niti palac podsuknje ili steznika, mašući peruškom za prašinu, vireći, uhodeći, zabadajući onaj kratki ušiljeni nos u ormare i prtljagu svojih stanara. Ima tamne, sjajne, ispitljive oči i lijepu valovitu smeđu kosu na koju je ponosna. Mora da joj je negdje oko pedeset i pet godina. Nekad davno, prije Rata i Inflacije, bila je razmjerno imućna. Ljetovala na Baltiku i držala služavku da obavlja kućanske poslove. U posljednjih trideset godina živi ovdje i prima podstanare. Započela je s time zato što je voljela imati društvo. »‘Lina’, znali su mi reći prijatelji, ‘pa kako možeš? Kako možeš podnijeti da strani ljudi žive u tvojim sobama i da ti ruiniraju namještaj, naročito kad imaš novaca da budeš neovisna?’ A ja bih im uvijek davala jednak odgovor: ‘Moji stanari nisu stanari. Oni su moji gosti.’ Vidite, Herr Issyvoo, u ono doba mogla sam si priuštiti da budem vrlo izbirljiva glede ljudi koje ću primiti na stan. Mogla sam probrati i odabrati. Uzimala sam samo one stvarno iz dobrih krugova i dobro obrazovane – pravu gospodu (poput vas, Herr Issyvoo). Imala sam jednom nekog Freiherra, pa jednog Rittmeistera1 i jednog profesora. Često su mi donosili poklone – bocu konjaka ili kutiju čokoladnih bombona ili kakvo cvijeće. A kad bi koji od njih otišao na odmor, uvijek bi mi slao razglednicu – iz Londona, moglo je biti, ili Pariza, ili Baden-Badena. Uvijek sam primala takve zgodne karte...« A sada gospođica Schroeder nema čak ni svoju sobu. 1

njem. – Freiherr: barun; Rittmeister: konjički kapetan

7


Christopher Isherwood Mora spavati u dnevnom boravku, iza paravana, na malenoj sofi slomljenih opruga. Kao u mnogim starijim berlinskim stanovima, naš dnevni boravak povezuje prednji dio kuće sa stražnjim. Stanari koji žive u prednjem dijelu moraju proći kroz dnevni boravak na putu u kupaonicu, tako da gospođica Schroeder često noću nema svoga mira. »Ali ja smjesta ponovo zaspim. To me ne zabrinjava. Isuviše sam umorna.« Sve kućanske poslove mora raditi sama i to joj oduzme najveći dio dana. »Prije dvadeset godina, da mi je itko kazao da sama ribam pod, pljusnula bih ga. Ali naviknete se na to. Na sve se čovjek navikne. Joj, sjećam se vremena kad bih si prije odsjekla desnu ruku nego ispraznila ovu noćnu posudu... A sada«, kaže gospođica Schroeder, poprativši riječi gestom, »Bože mili! To mi je kao naliti šalicu čaja!« ** Voli mi ukazivati na razne biljege i mrlje što su ih ostavili stanari koji su stanovali u ovoj sobi: »Da, Herr Issyvoo, imam nešto po čemu ću se sjećati svakoga od njih... Vidite ovdje, na sagu – bila sam ga slala na čišćenje ni sama ne znam koliko puta, ali s ničim se to ne da izvući – to je gdje je gospodin Noeske povratio nakon proslave rođendana. Što je to, za ime svijeta, mogao pojesti, da napravi ovakav nered? On je bio došao u Berlin studirati, znate. Roditelji su mu živjeli u Brandenburgu – jedna prvorazredna obitelj; oh, ja vas uvjeravam! Imali su novaca ko blata! Njegov gospodin otac bio je kirurg, i dabome da je htio da njegov dečko pođe njegovim stopama... Kakav šarmantan mladić! ‘Herr Noeske’, znala bih mu reći, ‘oprostite mi, ali vi biste se stvarno morali više trsiti – vi sa svim tim svojim mozgom! Pomislite na svog 8


ZBOGOM BERLINU gospodina oca i vašu gospođu mamu; nije pošteno prema njima da ovako rasipate njihov teško zarađen novac. Joj, da ste ga bacili u Spree, bilo bi bolje. Barem bi se čulo pljus!’ Bila sam mu poput majke. I uvijek, kad god bi zapao u kakvu nevolju – a bio je grozno nepromišljen – došao bi ravno k meni: ‘Schroederschen’, znao bi reći, ‘molim vas ne ljutite se na mene... Kartali smo prošle noći i izgubio sam čitavu doznaku za ovaj mjesec. Ne usuđujem se reći ocu...’ I tada bi me pogledao onim bistrim krupnim očima svojim. Znala sam točno što hoće, nevaljalac! Ali nisam imala srca odbiti: stoga bih sjela i napisala pismo njegovoj gospođi mami i zamolila je da mu oprosti samo još ovaj put i da mu pošalje još nešto novaca. I ona bi to uvijek učinila... Dakako, kao žena, znala sam kako djelovati na majčinske osjećaje, premda nikada nisam imala svoje vlastite djece... Čemu se smijete, Herr Issyvoo? Pa dobro, dobro! Pogreške će se uvijek događati, znate! A ono je gdje je Herr Rittmeister uvijek prolijevao kavu po tapetama. Obično je sjedio ondje na kauču sa svojom zaručnicom. ‘Herr Rittmeister’, govorila bih mu, ‘umoljavam vas da pijete svoju kavu za stolom. Oprostite što tako moram reći, ima obilje vremena za drugu stvar poslije...’ Ali ne, on bi uvijek sjedio na kauču. I tada, sasvim jasno, kad bi se počeo pomalo uzbuđivati u svojim osjećajima, odoše šalice s kavom... Takav jedan pristao gospodin! Njegova gospođa mama i njegova sestra dolazile bi nam pokatkad u posjet. Voljele su dolaziti ovamo u Berlin. ‘Fräulein Schroeder’, često bi mi kazale, ‘vi ne znate kakva ste sretnica što živite ovdje, u centru zbivanja. Mi smo tek rođakinje sa sela – zavidimo vam! A sada nam ispripovijedajte sve najnovije dvorske skandale!’ Dabome, samo su se šalile. Imale su tako dražesnu kućicu, nedaleko od Halberstadta, u Harzu. Pokazivale su mi slike te kuće. San snova! 9


Christopher Isherwood Vidite li na sagu one mrlje od tinte? To je gdje je gospodin profesor Koch običavao protresati svoje nalivpero. Upozorila sam ga na to stotinu puta. Na kraju, čak sam na pod oko njegova stolca bila položila listove bugačice. Bio je tako rastresen... Takav jedan dragi stari gospodin! A tako jednostavan. Bio mi je vrlo drag. Ako bih mu zašila kakvu košulju ili mu pokrpala čarape, zahvalio bi mi sa suzama u očima. Malčice se volio i šaliti. Pokatkad, kad bi me čuo da dolazim, ugasio bi svjetlo i skrio se za vratima, a onda riknuo kao lav da me preplaši. Baš poput kakva djeteta...« Gospođica Schroeder satima je mogla ovako pripovijedati a da se ne ponavlja. Kad bih je tako neko vrijeme slušao, zatekao bih se kako zapadam u nekakvo čudno stanje potištenosti nalik transu. Počinjao sam se osjećati duboko nesretnim. Gdje su svi ti stanari sada? Gdje ću, za još deset godina, i ja sam biti? Zasigurno ne ovdje. Koliko mora i granica ću morati prijeći da dosegnem taj daleki dan; koliko daleko ću morati putovati, pješice, na konju, autom, biciklom, zrakoplovom, parobrodom, vlakom, liftom, pokretnim stepenicama i tramvajem? Koliko će mi novaca trebati za to golemo putovanje? Koliko hrane moram postupno, bez teka pojesti na svome putu? Koliko pari cipela ću iznositi? Koliko tisuća cigareta popušiti? Koliko ću šalica čaja popiti, i koliko čaša piva? Kakve li grozne nezanimljive perspektive! A opet – morati umrijeti... Nekakav nenadan neodređen grč tjeskobe stisnu mi utrobu pa se ispričavam, jer moram na zahod. ** Čuvši da sam nekoć bio student medicine, ona mi se povjeri da je vrlo nesretna zbog veličine svojih grudi. Pati 10


ZBOGOM BERLINU od lupanja srca i sigurna je da je to uzrokovano naprezanjem njezina srca. Pita se bi li trebala poći na operaciju. Neki od znanaca to joj savjetuju, drugi su protiv: »Ah Bože dragi, to je takva jedna težina koju treba stalno nositi okolo sa sobom! A pomislite samo – Herr Issyvoo: nekada sam bila vitka baš poput vas!« »Pretpostavljam da ste imali svu silu obožavatelja, Fräulein Schroeder?« Da, imala ih je na desetke. Ali samo jednoga Prijatelja. Bio je oženjen muškarac, živio je odvojeno od supruge, koja se nije htjela razvesti. »Bili smo zajedno jedanaest godina. Tada je on umro od upale pluća. Pokatkad se probudim noću kad je hladno i poželim da je tu. Čini se da nikako da se stvarno zgriješ, spavajući sama.« Još su četiri stanara u ovome stanu. Vrata do mene, u velikoj prednjoj sobi, je gospođica Kost. U sobi nasuprot mojoj, koja gleda na dvorište, je gospođica Mayr. Straga, s druge strane dnevnog boravka, je Bobby. A iza Bobbyeve sobe, ponad kupaonice, navrh ljestava, sićušan je tavan o kojem gospođica Schroeder, iz nekakva tajnovita razloga, govori kao o »Švedskome paviljonu«. To ona iznajmljuje, za dvadeset maraka na mjesec, nekom trgovačkome putniku koji izbiva po cijeli dan i veći dio noći. Zgodimice nabasam na njega nedjeljom ujutro, u kuhinji, kako se mota naokolo u potkošulji i hlačama, ispričavajući se, u potrazi za kutijom žigica. Bobby je barmen u noćnom lokalu Trojka, u zapadnom dijelu grada. Ne znam kako mu je pravo ime. Usvojio je ovo zato što su engleska imena u berlinskome polusvijetu danas u modi. To je elegantno odjeven mladić, tanke zalizane crne kose, blijed i nekako zabrinut. Tijekom ranog popodneva, tek što je ustao iz kreveta, on po stanu šeće u potkošulji, s mrežicom za kosu na glavi. 11


Christopher Isherwood Gospođica Schroeder i Bobby su u prisnim odnosima. On je škaklja i pljesne je po stražnjici; ona ga klopi po glavi tavom ili mokrom krpom. Prvi put kad sam ih iznenadio kako se tako natežu, oboma im je bilo prilično neugodno. Sada uzimaju moju nazočnost kao nešto što se samo po sebi razumije. Gospođica Kost je plavokosa rumena djevojka krupnih bespomoćnih plavih očiju. Kada se susretnemo, na putu u kupaonicu ili iz nje, u kućnim haljecima, ona smjerno izbjegava moj pogled. Punašna je, ali ima dobru figuru. Jednoga dana upitao sam gospođicu Schroeder izravno: Čime se bavi gospođica Kost? »Čime se bavi? Ha-ha, ovo je dobro! To je baš prava riječ! Oh, da, ima ona zgodno zanimanje. Evo ovako...« Pa se s obješenjačkim izrazom na licu poče gegati preko kuhinje kao patka, nježno držeći krpu za prašinu između kažiprsta i palca. Kad je stigla tik do vrata, napravila je pobjedonosan okret, teatralno zamahnuvši krpom kao da je svilena maramica, te si posprdno poljubila ruku: »Ja, ja, Herr Issyvoo! Tako to one rade!« »Nije mi baš sasvim jasno, Fräulein Schroeder. Hoćete li reći da je ona nekakva hodačica po žici?« »Ha-ha-ha! Ovo vam je stvarno dobro, Herr Issyvoo! Da, u pravu ste. To je to! Ona zarađuje za život hodajući po užetu. To je dolično opisuje!« Jedne večeri, nedugo nakon toga, susreo sam gospođicu Kost na stubama, s nekim Japancem. Gospođica Schroeder mi je kasnije objasnila da je on jedna od najboljih mušterija gospođice Kost. Ona je pitala gospođicu Kost kako provode vrijeme kada nisu u krevetu, budući da Japanac jedva natuca njemački. »Oh, pa«, rekla je gospođica Kost, »slušamo gramofon, znate, i jedemo čokoladne bombone, i potom se jako 12


ZBOGOM BERLINU puno smijemo. On se jako voli smijati...« Gospođici Schroeder je gospođica Kost zapravo sasvim draga, i ona zasigurno nema nikakvih moralnih prigovora njezinu zanatu: unatoč tome, kada je ljutita zato što je gospođica Kost slomila kljun čajnika ili propustila napraviti križiće za svoje telefonske pozive na popisu u dnevnoj sobi, tada redovito uzvikne: »Ali na koncu konca, što i možeš očekivati od žene te vrste, jedne obične prostitutke! Joj, Herr Issyvoo, znate li vi što je ona nekoć bila? Sluškinja! A potom je postala intimna sa svojim poslodavcem i jednoga lijepoga dana, dabome, našla se u stanovitim okolnostima... A kad je ta mala poteškoća uklonjena, morala je poći hopa-cupa...« Gospođica Mayr je varijetetska jodlerica – jedna od najboljih, tako me gospođica Schroeder s puno poštovanja uvjerava, u cijeloj Njemačkoj. Gospođici Schroeder se, sve u svemu, gospođica Mayr ne sviđa, ali ju ona jako respektira i boji je se; i za to ima razloga. Gospođica Mayr ima čeljust buldoga, goleme ruke i grubu kosu boje kudjelje. Govori bavarskim dijalektom s neobično agresivnim naglaskom. Kad je kod kuće, sjedi za stolom u dnevnoj sobi, uspravno poput kakva ratnog veterana, pomažući gospođici Schroeder polagati karte. Obje su ekspertne gatare i nijedna od njih ne može si ni zamisliti da bi mogla započeti dan a da se ne vidi što kažu pretkazanja. Glavna stvar koja ih trenutno obje zanima jest: kada će gospođica Mayr dobiti drugi angažman? To pitanje zanima gospođicu Schroeder jednako toliko koliko i gospođicu Mayr, zato što gospođica Mayr kasni sa stanarinom. Na uglu Motzstrasse, kad je vrijeme lijepo, pokraj prenosive platnene kabine stoji neki odrpani muškarac buljavih očiju. Na stranicama kabine pribodeni su astrološki dijagrami i vlastoručno potpisana pisma preporuke zadovoljnih klijenata. Gospođica Schroeder, kad god si 13


Christopher Isherwood može priuštiti marku za njegovu uslugu, odlazi se s njime posavjetovati. U stvari, on igra najvažniju ulogu u njezinu životu. Njezino ponašanje spram njega je nekakva mješavina podilaženja i prijetnji. Ako se dobre stvari koje joj on obeća obistine, ona će ga poljubiti, kaže, pozvati ga na ručak, kupiti mu zlatni sat: ako se ne obistine, ona će ga zadaviti, iščupati mu uši, prijaviti ga policiji. Među inim proroštvima, astrolog joj je bio kazao da će osvojiti nekakav novčani zgoditak na Pruskoj državnoj lutriji. Do sada, još joj se nije posrećilo. Ali ona uvijek razmatra što će učiniti sa svojim dobitkom. Svi ćemo mi dobiti poklone, dakako. Ja bih trebao dobiti šešir, zato što gospođica Schroeder misli kako je neprilično da jedan gospodin moje naobrazbe hoda okolo bez šešira. Kad nije zaokupljena polaganjem karata, gospođica Mayr pije čaj i drži predavanje gospođici Schroeder na temu svojih prošlih teatarskih trijumfa: »A ravnatelj mi je rekao: ‘Fritzi, mora da te je samo nebo ovamo poslalo! Moja prvakinja se razboljela. Noćas moraš otputovati u Kopenhagen.’ I štoviše, nije htio ni čuti da bih rekla ne. ‘Fritzi’, kazao je (uvijek me je tako zvao), ‘Fritzi, ti nećeš iznevjeriti starog prijatelja?’ I tako sam otišla...« Gospođica Mayr s nostalgijom pijucka svoj čaj: »Šarmantan muškarac. I tako dobro odgojen.« Smiješi se: »Familijaran... ali uvijek se znao ponašati.« Gospođica Schroeder kima gorljivo, upijajući svaku riječ, silno uživajući u svemu: »Pretpostavljam da neki od tih upravitelja mora da su bezobrazni lopovi? (Još malo kobasice, Fräulein Mayr?)« »(Hvala vam, Fräulein Schroeder; još samo zalogajčić.) Da, neki od njih... ne biste vjerovali! No ja sam se uvijek mogla pobrinuti za se. Čak i kada sam bila sasvim slabašna djevojka...« 14


ZBOGOM BERLINU Mišići golih mesnatih ruku gospođice Mayr mreškaju se odbojno. Ona izbacuje bradu: »Ja sam Bavarka; a Bavarac nikada ne zaboravlja uvredu.« ** Došavši u dnevnu sobu jučer navečer, zatekao sam gospođicu Schroeder i gospođicu Mayr kako leže na podu na trbuhu, ušiju pripijenih uz sag. S vremena na vrijeme, izmjenjivale su široke osmijehe oduševljenja ili bi radosno uštipnule jedna drugu, istodobno šapćući: Pssst! »Poslušaj!«, prošaptala je gospođica Schroeder, »on razbija sav namještaj!« »Prebija je na mrtvo ime!«, uskliknula je gospođica Mayr, sva izvan sebe od veselja. »Dum! Čuj ti samo ovo!« »Pst! Pst!« »Pst!« Gospođica Schroeder je bila sasvim izvan sebe. Kad sam upitao što se to događa, osovila se na noge, zagegala naprijed i, obujmivši me oko struka, zaplesala valcer sa mnom: »Herr Issyvoo! Herr Issyvoo! Herr Issyvoo!«, sve dok nije ostala bez daha. »Ali što se zaboga dogodilo?«, upitao sam. »Pst!«, zapovjedila je gospođica Mayr s poda. »Pst! Opet su počeli!« U stanu ispod nas živi stanovita gospođa Glanterneck. Ona je galicijska Židovka, što je samo po sebi razlog da joj gospođica Mayr bude neprijatelj: jer gospođica Mayr, treba li uopće spominjati, gorljiva je nacistkinja. A, sasvim odjelito od toga, čini se da su gospođa Glanterneck i gospođica Mayr jednom bile popričale na stubištu o jod15


Christopher Isherwood lanju gospođice Mayr. Gospođa Glanterneck, možda zato što nije arijskog podrijetla, rekla je da radije sluša mačju dreku. Time je uvrijedila ne samo gospođicu Mayr, već sve bavarske, sve njemačke žene: a ugodna dužnost gospođice Mayr bila je da ih osveti. Prije kakva dva tjedna pročulo se među susjedima da je gospođa Glanterneck, kojoj je šezdeset godina i ružna je kao vještica, dala u novine ženidbeni oglas. K tome još, zainteresirani se već pojavio: neki obudovjeli mesar iz Hallea. On je vidio gospođu Glanterneck i unatoč tomu bio je pripravan da se njome oženi. To je bila prilika za gospođicu Mayr. Zaobilaznim propitivanjem, otkrila je mesarevo ime i adresu te mu napisala anonimno pismo. Je li on svjestan toga da gospođa Glanterneck ima (a) stjenice u svojemu stanu, (b) da je bila uhićena zbog prijevare te puštena na slobodu s osnove što je umobolna, (c) da je iznajmljivala vlastitu spavaću sobu u nemoralne svrhe i (d) poslije spavala u tom krevetu a da nije promijenila plahte? A sada je mesar bio stigao da suoči gospođu Glanterneck s pismom. Moglo ih se oboje čuti sasvim razgovijetno: režanje razbješnjela Prusa i prodorno vrištanje Židovke. Ovda-onda začuo bi se tup udarac šake o drvo i, zgodimice, prasak stakla. Svađa je potrajala više od sata. Ovoga jutra čuli smo da su se susjedi pritužili kućepaziteljici zbog uznemiravanja te da se gospođu Glanterneck može vidjeti s modricom pod okom. Ništa od braka. ** Stanovnici ove ulice već me znaju iz viđenja. U trgovini mješovitom robom ljudi se više ne osvrću kad začuju moj engleski akcent dok naručujem funtu maslaca. Na uličnome uglu, nakon što padne mrak, one tri kurve 16


ZBOGOM BERLINU više ne šapuću grlenim glasom: »Komm, Süsser!«2 dok prolazim. Sve tri su, posve očito, prevalile pedesetu. Ne pokušavaju prikriti godine. Nisu zamjetljivo narumenjene niti napudrane. Nose vrećaste stare krznene kapute i odulje suknje i šešire kakve nose žene zrele dobi. Nekom sam ih prilikom spomenuo Bobbyu i on mi je objasnio da postoji znatna potražnja upravo za tim tipom žena. Mnogi sredovječni muškarci daju im prednost pred djevojkama. One čak privlače dečkiće u njihovim adolescentskim godinama. Neki dečko, objasnio je Bobby, osjeća se plaho s djevojkom svoje dobi, ali ne s nekom ženom dovoljno starom da mu bude majka. Poput većine barmena, Bobby je velik stručnjak za seksualna pitanja. Jedne sam večeri svratio k njemu za vrijeme radnoga vremena. Bilo je još veoma rano, oko devet sati, kada sam stigao u Trojku. Lokal je bilo mnogo prostraniji i impresivniji nego što sam očekivao. Uniformirani vratar urešen rojtama kao kakav nadvojvoda promotrio je s podozrenjem moju glavu bez šešira sve dok mu se nisam obratio na engleskome. Neka okretna mlada garderobijerka je pak zapela da joj predam kaput, koji skriva najgore mrlje na mojim vrećastim flanelskim hlačama. Pikolo, koji je sjedio na pultu, nije ustao da otvori nutarnja vrata. Na moje olakšanje, Bobby je bio na svome mjestu za šankom plave i srebrne boje. Uputih se prema njemu kao prema kakvom starom prijatelju. Dočekao me na najprijateljskiji način: »Dobra večer, gospodine Isherwood. Vrlo mi je drago što vas ovdje vidim.« Naručio sam pivo i smjestio se na barskome stolcu u 2

njem. – Dođi, slatki!

17


Christopher Isherwood kutu. Leđima okrenut zidu, mogao sam promotriti cijelu prostoriju. »Kako ide posao?«, upitao sam. Bobbyevo brigom ispijeno, napudrano lice čovjeka koji radi noću se uozbiljilo. Nagnuo je glavu prema meni, preko šanka, s povjerljivom laskavom ozbiljnošću: »Ne baš dobro, gospodine Isherwood. Ta klijentela koju imamo u današnje vrijeme... ne biste vjerovali! Joj, prije godinu dana, ne bismo ih ni pustili unutra. Naruče pivo i misle da imaju pravo sjediti ovdje cijelu večer.« Bobby je govorio s krajnjom gorčinom. Počeo sam se osjećati nelagodno: »Što ćete popiti?«, upitao sam, iskapivši pivo s osjećajem krivnje, te dodao, da ne bi bilo nikakvih nesporazuma: »Ja bih viski sa sodom.« Bobby je rekao da će i on isto. Prostorija je bila gotovo prazna. Promotrio sam onih nekoliko gostiju, pokušavajući ih vidjeti Bobbyevim bezvoljnim očima. Bile su tu tri privlačne, dobro odjevene djevojke koje su sjedile za šankom: ona najbliža meni bila je osobito elegantna, imala je sasvim kozmopolitsko držanje. Ali tijekom zatišja u konverzaciji, uhvatio sam fragmente njihova razgovora s drugim barmenom. Govorila je razvučenim berlinskim dijalektom. Bila je umorna i dosađivala se; usta su joj se ovjesila. Neki mladić joj je pristupio i pridružio se raspravi; bio je to pristao momak širokih ramena u dobro skrojenu smokingu, koji je isto tako mogao biti i maturant neke engleske privatne škole na raspustu, jedan od onih koji su inače zaduženi za održavanje reda u internatu. »Nee, nee«, čuo sam ga kako kaže. »Bei mir nicht!«3 Nacerio se i napravio odsječnu, brutalnu uličarsku gestu. 3

njem. – Kod mene to ne prolazi.

18


ZBOGOM BERLINU Prijeko u kutu sjedio je pikolo, konobarski naučnik, razgovarajući s malenim starim zahodskim poslužiteljem u bijelom kaputiću. Dečko je rekao nešto, nasmijao se i iznenada široko zijevnuo. Tri glazbenika čavrljala su na podiju, očito nevoljki da počnu sve dok ne budu imali publiku za koju vrijedi svirati. Pomislio sam da vidim nekog pravog gosta za jednim od stolova, nekog korpulentnog brkatog muškarca. Časak kasnije, međutim, uhvatio sam mu pogled, on mi se lagano naklonio, pa sam shvatio da je to vlasnik lokala. Vrata su se otvorila. Ušla su dva muškaraca i dvije žene. Žene bijahu postarije, imale su debele noge, kratko ošišanu kosu i skupe večernje haljine. Muškarci su bili letargični, blijedi, po svoj prilici Nizozemci. Tu je, posve očito, bio Novac. U tili čas Trojka se preobrazila. Gazda, dečko koji prodaje cigarete i zahodski poslužitelj u hipu su skočili na noge. Zahodski poslužitelj se smjesta izgubio. Gazda je ispod glasa nešto prosiktao prodavaču cigareta, koji je također nestao. Potom je, klanjajući se i smiješeći se, otišao do stola gostiju i rukovao se sa dvojicom muškaraca. Dečko se iznova pojavio sa svojim poslužavnikom, a za njim i konobar koji je pohitao naprijed s vinskom kartom. U međuvremenu, tročlani je orkestar žustro zasvirao. Djevojke za šankom okrenule su se na visokim stolcima, pozivajući smiješkom, ali ne suviše izravno. Žigoli su im pristupili kao da ih uopće ne poznaju, formalno se naklonili i upitali, kultiviranim tonom, bi li im pružile zadovoljstvo da s njima zaplešu. Pikolo, besprijekorno dotjeran, diskretno se smješkajući, njišući se u pasu poput kakva cvijeta, prošetao je lokalom s poslužavnikom s cigaretama: »Zigarren! Zigaretten!« Glas mu je bio podrugljiv, jasan kao u kakva glumca. A u jednakom je tonu, ali još glasnije, podrugljivo, veselo, tako da smo svi mogli čuti, 19


Christopher Isherwood konobar naručio od Bobbya: »Heidsieck Monopol4!« S apsurdnom, pomnjivom ozbiljnošću, plesači su izvodili zamršene korake, iskazujući u svakome svojem pokretu nekakvu svjesnost o ulozi koju igraju. A saksofonist, pustivši da mu se glazbalo slobodno njiše na vrpci oko vrata, pristupio je rubu podija s malenim megafonom u ruci: Sie werden lachen, Ich lieb’ Meine eigene Frau...5 Pjevao je, s nekakvim posprdnim povjerljivim pogledom, uključujući nas sve u urotu, nabijajući svoj glas seksualnom aluzijom, kolutajući očima u nekakvoj epileptičkoj pantomimi skrajnjeg veselja. Bobby, uglađen, dotjeran, pet godina mlađi, baratao je bocom. A u međuvremenu su ona dva mlitava gospodina čavrljali jedan s drugim, po svoj prilici o poslu, ni letimice ne pogledavajući na noćni život koji je upravo zbog njih živnuo; dok su njihove žene sjedile šutke, doimajući zapostavljeno, zbunjeno, kao da im je neugodno i pusto dosadno. ** Gospođica Hippi Bernstein, moj prvi đak, živi u Grünewaldu, u kući sagrađenoj gotovo u cijelosti od stakla. Većina najbogatijih berlinskih porodica živi u Grünewaldu. Teško je razumjeti zašto. Njihove vile, u svim znanim stilovima skupe ružnoće, koja seže od ekscentričnih 4  5

marka šampanjca njem. – Smijat ćete se, / Al’ ja ljubim / Svoju vlastitu ženu.

20


ZBOGOM BERLINU rokoko ludosti do kubističke kutije ravnoga krova načinjene od čelika i stakla, tiskale su se u ovom vlažnom i prohladnom, sumornom boriku. Mali broj njih može si priuštiti prostrane vrtove jer je zemljište basnoslovno skupo: njihov jedini vidik je na susjedovo stražnje dvorište, a to je dvorište zaštićeno žičanom ogradom i čuva ga oštar pas. Silan strah od provala i revolucije sveo je ove jadne ljude na nekakvo opsadno stanje. Niti imaju privatnosti niti sunčeve svjetlosti. Ta četvrt je stvarno nekakav milijunaški slam. Kad sam pozvonio na vrtnome ulazu, neki mladi sobar je s ključem izišao iz kuće, praćen velikim njemačkim ovčarom koji je režao. »Neće vas ugristi dok sam ja tu«, razuvjerio me je sluga, cereći se. Predvorje kuće Bernsteinovih imalo je kovinom optočena vrata i zidnu uru na paru, vijcima pričvršćenu uza zid. Bilo je tu modernističkih svjetiljki, napravljenih da izgledaju poput tlakomjera, termometara i preklopnika telefonske centrale. Ali namještaj nije u skladu s kućom i njezinim instalacijama. Ona je nalik na električnu centralu koju su inženjeri, ne bi li postala udobnija, opremili stolcima i stolovima iz nekog staromodnog, vrlo mondenog pansiona. Na asketskim metalnim zidovima vise sjajno lakirani krajolici iz devetnaestog stoljeća u masivnim zlatnim okvirima. Herr Bernstein je po svoj prilici naručio vilu od nekog popularnog avangardnog arhitekta u trenutku nepromišljenosti; užasnuo se nad rezultatom i pokušao to što je moguće više prikriti obiteljskim stvarima. Gospođica Hippi je debela pristala devetnaestogodišnjakinja, ravne sjajne kestenjaste kose, lijepih zubi i krupnih kravljih očiju. Smije se lijenim, dobrohotnim, samodopadnim smijehom, a poprsje joj je dobro oblikova21


Christopher Isherwood no. Govori engleski onako kako ga se već nauči u školi, s neznatnim američkim akcentom, sasvim pristojno, na svoje potpuno zadovoljstvo. Ona posve jasno nema nikakve nakane da bi išta radila. Kad sam slabašno pokušao predložiti nekakav plan za lekcije iz engleskog, stala me prekidati nudeći mi čokoladne bombone, kavu, cigarete: »Ispričajte me načas, nema voća«, nasmiješila se, podižući slušalicu kućnog telefona: »Anna, molim donesite naranče.« Kad je dvorkinja stigla s narančama, bio sam prisiljen, usprkos svojim prosvjedima, pojesti potpun obrok, s tanjurom, nožem i viljuškom. To je razorilo i zadnje izigravanje odnosa učitelj – učenik. Osjećao sam se kao policajac koji u kuhinji od neke privlačne kuharice dobiva obrok. Gospođica Hippi sjedila je i gledala me kako jedem, dobrodušno se, lijeno osmjehujući: »Kažite mi, molim, zašto vi došli u Njemačku?« Glede mene ona je ispitljiva, ali na onoj razini kao kad krava dokono gura glavu između rešetaka obora. Nije da baš naročito želi da se vrata otvore. Rekao sam da Njemačku smatram vrlo zanimljivom: »Politička i ekonomska situacija«, improvizirao sam autoritativno, svojim školničkim glasom, »zanimljivija je u Njemačkoj nego u ikojoj drugoj europskoj zemlji.« »Izuzev Rusije, dakako«, dodao sam pokusno. Ali gospođica Hippi nije reagirala. Samo se mlako nasmiješila: »Mislim da će vam ovdje biti dosadno? Vi nemate mnogo prijatelja u Berlinu, ne?« »Ne. Ne mnogo.« Činilo se da joj to godi i da je zabavlja: »Znadete li kakvih zgodnih djevojaka?« U tom je trenutku zazvrndao kućni telefon. Lijeno se osmjehujući, podigla je slušalicu, no činilo se da ne slu22


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.