Charles Bukowski POKVARENJAKOVE MISLI
Charles Bukowski POKVARENJAKOVE MISLI Izabrao i s engleskoga preveo VOJO ŠINDOLIĆ Izbor dopunio Zvonimir Obran Preveli Janko Paravić, Zlatko Crnković, Vladimir Gerić, Anton Petković, Martina Burulic i Domagoj Čavrak Ilustracije CHARLES BUKOWSKI Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka MALI MRAV 23 (215) CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001025092 ISBN 978-953-320-119-1
Charles Bukowski
POKVARENJAKOVE MISLI
O PISANJU
Charles Bukowski
Pišem da bih nešto radio. Bez toga bih se razbolio i umro. To je dio mene koliko i jetra ili crijeva, i gotovo jednako je čarobno. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)
Svojedobno, dok sam vjerovao da sam genij, gladovao sam i nitko me nije želio objaviti; tada sam po knjižnicama provodio puno više vremena nego što to sada činim. (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)
Još odavno sam došao do zaključka da je POEZI-
JA najkraći, najsočniji, najdjelotvorniji oblik pisanja. Zašto pisati roman kad sve možete iskazati u deset stihova? Zašto deset romana kad možete napisati 10.000? Naravno, roman ZLOČIN I KAZNA nije mogao biti napisan u deset redaka, unatoč tome što se ne slažem sa završetkom, za koji vjerujem da je bio iznuđen pod pritiskom općedruštvenog licemjerja, to je ipak sjajno dje-
6
POKVARENJAKOVE MISLI lo. Zbog toga osjećam naklonost prema svega nekolicini romansijera, ali oni ne mogu biti opravdanje za sve one silne mudrijaše i pametnjakoviće koji su uslijedili. (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)
Po mom mišljenju, glavni problem je u tome što postoji jako velika razlika između književnosti i života, jer oni koji stvaraju književnost ne pišu o životu, a oni koji žive život isključeni su iz literature. Naravno, tijekom stoljeća pojavili su se jako važni pisci – Dostojevski, Céline, rani Hemingway, rani Camus, Turgenjev i njegove kratke priče, a tu je i Knut Hamsun, Glad i sve ostalo što je napisao, Gorki, taj lutalica prije Revolucije... nekolicina drugih... ali najveći dio svega ostalog bilo je obično sranje... (pismo Gerardu Dombrowskom, 3. 1. 1969.)
Sportski novinari su najgori od najgorih kad počnu pisati, a naročito kad počnu razmišljati. Ne znam što je gore, njihovo pisanje ili razmišljanje, no koje god da prednjači, to je brak iz kojeg se mogu roditi jedino nezakonita i nakazna čudovišta. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)
7
Charles Bukowski
Moram piti i kladiti se na konje kako bih se uda-
ljio od pisaćeg stroja. Nije stvar u tome da ne volim ovaj stari pisaći stroj, jer on i dalje dobro radi. Ali znati kad treba sjesti za njega i kad treba ustati od njega, u tome je kvaka. (pismo Lafayette Young, 25. 10. 1970.)
Doista ne želim biti profesionalni pisac. Želim pi-
sati onako kako ja želim i ono što želim, ali ako nije tako, onda mi sve skupa ništa ne znači. Ne želim zvučati uzvišeno jer u tome nema ničega uzvišenog – to je više nalik na mornara Popaja. Ali Popaj je znao kad treba napraviti potez. Takav je bio i Hemingway, sve dok nije počeo govoriti o »disciplini«. Pound je također govorio o »radu«. To je sranje, ali imao sam više sreće od obojice jer ja sam radio u tvornicama i skladištima i klaonicama, i spavao na klupama, i jako dobro znam da su »rad« i »disciplina« nepoželjne riječi. Znam što su time htjeli reći, ali što se mene tiče, za mene vrijedi drukčija igra. (pismo Lafayette Young, 25. 10. 1970.)
Imao sam pisaći stroj i bio bez posla. Odlučio sam napisati roman. Napisao sam ga u 20 noći, ispijajući po8
POKVARENJAKOVE MISLI la litre viskija svake noći. Black Sparrow Press ga je objavio pod naslovom Pošta. Također sam 2 ili 3 poglavlja uspio prodati časopisima kao kratke priče. Novi čudan život se rađao. (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)
Moj stil bio je vrlo jednostavan, njime sam uspije-
vao izraziti što god sam želio. Knjige su bile razgrabljene odmah po objavljivanju.
(Stari pokvarenjak se ispovijeda, listopad 1971.)
Moja prva pogreška bila je što sam povjerovao da mogu pisati satima, i to svakog dana. Čovjek može pisati i tako, ali ono što piše bit će razblaženo i usiljeno. (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)
Sjediti s bocom ispred pisaćeg stroja nije najlakši način da se čovjek oslobodi straha. Cijelog života sanjao sam o tome kako ću postati pisac, a sada me progone demoni. Pisanje pojačava osjećaje do te mjere da smo prepušteni na milost i nemilost svih događaja. Vlat trave preobražava se u mač, a ljubavna veza nekomu prosipa crijeva. (Zabilješke starog pokvarenjaka, travanj 1972.)
9
Charles Bukowski
Godinama sam živio bez žena, a hranio sam se ma-
slacem od kikirikija, ustajalim kruhom i kuhanim krumpirima. Bio sam budala, klipan, idiot. Žarko sam želio pisati, ali pisaći stroj sam stalno zalagao. Odustao sam i s pisanja prešao na piće... (Ovo je ubilo Dylana Thomasa, 1972.)
Jedan prijatelj je pred neki dan svratio k meni na-
kon što je poslije 19 godina izašao iz zatvora... on je bio laskava duša, stalno mi je pisao kako moje knjige s erotskim pričama kolaju od ćelije do ćelije i da se dečki pale na njih – svi osim jednog tipa koji je tvrdio da nemam pojma o pravilnoj upotrebi engleskog jezika, a ja sam mu odgovorio da tom tipu kaže da je u pravu, ali da je upravo to najbolja stvar u mom pisanju. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1973.)
Zvuk pisaćeg stroja dok sjedite i tipkate, to je sna-
žan zvuk, najsnažniji zvuk na svijetu, kad pišete na svoj način, pravi način, i nijedna lijepa žena ne može se usporediti s tim i ništa od svega onoga što možete naslikati ili isklesati nije važnije od toga; to je krajnja umjetnost, takvo zapisivanje riječi, a razlog za hrabrost je svuda uokolo, to je najzanosniji oblik kockanja ikad poduzet,
10
POKVARENJAKOVE MISLI ali u kojem rijetki dobivaju... Valjano zabilježiti riječi, za to treba hrabrost, baš kao što treba znati vidjeti oblik, živjeti život, valjano zapisati rečenicu. Hemingwaya sada kritiziraju ljudi koji ne znaju pisati... (O matematici disanja i sredstvima, 1973.)
Postoji određeni stil promatranja i zapisivanja rije-
či koji prerasta u rečenicu i formu i djelo... Jednom kad čovjek razvije određeni stil, ljudi vjeruju da je to lako, ali stil se ne razvija jedino kroz metodu, razvija se kroz osjećaj za njega, poput načina na koji slikar kistom slika po platnu i ako u sebi ne osjeća tu moć i cirkulaciju, stil se gubi. (O matematici disanja i sredstvima, 1973.)
Najvažnije je pronaći pristojan kutak za pisanje; a potom, najamnina bi trebala biti povoljna, zidovi debeli, gazda koji iznajmljuje stanove ravnodušan, a ostali stanari siromašni, bijedni alkoholičari iz niže srednje klase. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1974.)
Prolazim kroz prilično impotentno razdoblje, a to mi se nije događalo baš često. Ne mislim time reći da je 11
Charles Bukowski ono što sam pisao uvijek bilo sjajno, ono na što mislim je da je nekako uvijek teklo. Ali u zadnje vrijeme posve je stalo. Prošle noći napisao sam nekoliko pjesama, ali nisam imao isti osjećaj kao prije. Čak mi se dogodilo da sam se počeo derati na Lindu, a jednu od mačaka ljutito sam odgurnuo. Ne volim se ponašati kao kakva primadona, ali po svemu sudeći, ako ne uspijem valjano pisati, postanem otrovan, zaboravim se smijati, prestanem slušati ozbiljnu glazbu s radija, a kad se pogledam u zrcalo, ugledam nekoga ljutitog tipa – upalih očiju, žutopepeljastog lica – i osjećam se bijedno, beskorisno poput stare suhe smokve. Hoću reći, kad pisanje lako teče, što još ostaje? Rutina. Rutinski pokreti. Poput onih u kazališnog šminkera. (pismo Johnu Fanteu, 2. 12. 1979.)
Za svoj pedeseti rođendan donio sam odluku da sam završio s običnim životom. Dao sam otkaz i odlučio postati profesionalni pisac. Želio sam zarađivati za život jer sam noću volio piti, a nisam volio ustajati rano ujutro. Mogao sam napisati kakvu dobru seksi priču o silovanju, o ubojstvu, o stvarima koje su mnogi od njih željeli raditi, ali nisu imali muda. Zato sam o tome pisao na uvjerljiv način, njima bi se digao i oni bi ga izdrka12
POKVARENJAKOVE MISLI li, a ja bih dobio lovu za priču. Volio sam riječi. Mogao sam ih natjerati da plešu kao plesačice ili ih ispucati poput rafala iz strojnice. (Istočni Hollywood: novi Pariz, 1981.)
Za mene pisanje nikada nije predstavljalo rad, jer
čak i onda kad ono što pišem ne ispadne dobro, ja volim akciju, zvuk pisaćeg stroja, mogućnost da produžim. Čak i onda kad ono što napišem nije osobito dobro, pogledam u to što sam napisao i ne brinem se puno: uvijek postoji šansa da to popravim. Važno je biti svjestan toga, odmaknuti se od toga i u trenutku kad ti se čini da se sve ono dobro i ono loše što si napisao isprepliće i da je teško pronaći nove mogućnosti, sve dok jednog trena ne zvuči bolje i ne čita se bolje. (pismo Johnu Martinu, 3. 1. 1982.)
Jednostavno tipkaj, budi uporan. Naravno, dok tipkaš, jako je dobro ako uspiješ smisliti nešto zanimljivo, a takve stvari ne događaju se baš svakog dana. Ponekad moraš čekati više dana da se to dogodi. A isto tako moraš znati da među velikanima koji su se time stoljećima bavili mnogi od njih nisu u tome bili osobito uspješni, i ako si čak i ti učio od njih i oponašao ih, i nisi mogao 13
Charles Bukowski započeti ništa suvislo bez njihove pomoći, zapravo im ništa ne duguješ, zato tipkaj i budi uporan. (pismo Johnu Martinu, 3. 1. 1982.)
Čini mi se da pisanje privlači najgore, a ne najbolje u ljudskom rodu. Još mi se čini da izdavačke kuće diljem svijeta neprekidno objavljuju bezvrijedna djela bijednih duša koja jednako bijedni kritičari zovu literaturom, poezijom, prozom. (pismo Jacku Stevensonu, ožujak 1982.)
Noću sam pisao i pio. Preko dana bih se motao po Narodnoj knjižnici u L.A.-u i čitao razne pisce i bilo mi ih je teško čitati; pisali su duge odlomke, stranice i stranice opisa, gradeći zaplet i razvijajući likove, ali njihovi su likovi bili prilično nezanimljivi, a ono o čemu su priče govorile bilo je prilično tanko. Rijetko su se spominjali protraćeni životi velike većine ljudi, tuga, sveopća tuga, ludost, smijeh u bolu. Većina tih pisaca pisala je o iskustvima više srednje klase, dok sam ja želio pročitati nešto što bi mi pomoglo da prebrodim dan, i ulice, nešto što bi mi moglo poslužiti kao pribježište. (Susret s majstorom, 1984.)
14
POKVARENJAKOVE MISLI
Pisanje predstavlja rezultat onoga što smo postali
pišući iz dana u dan tijekom godina. To su otisci našega ja, i to je doista tako. A sve ono što je napisano u prošlosti nije ništa, jedino što vrijedi... sljedeći je redak. A kad više ne možeš napisati sljedeći redak, to ne znači da si star, to znači da si mrtav. Ali sasvim normalno je biti mrtav, jer i takvo što se događa... Ovo je život s druge strane svih smrtnih i moralnih razmatranja. Ovo je ono što jest. A kad se moje truplo bude odmaralo u mrtvačkom sanduku, kad se to dogodi, nitko i ništa mi nikada više neće moći oduzeti ovakve divne noći dok sam sjedio za pisaćim strojem. (pismo Williamu Packardu, 27. 3. 1986.)
Radije pišem kad se osjećam barem donekle raspoloženo, a tako i činim kad taj rijetki i sretni trenutak naiđe. Ne vjerujem u bol kao veliki poticaj u umjetnosti. Bol je odveć česta. Možemo disati bez nje. Ako nam to dopusti. (pismo Carlu Weissneru, 6. 11. 1988.)
Jezik onoga o čemu čovjek piše potječe iz mjesta u
kojem živi, kao i iz okolnosti u kojima živi. Najveći dio života proveo sam kao skitnica i običan radnik. Razgo-
15
Charles Bukowski vori koje sam čuo teško da su bili učeni. I godine koje sam tako proživio teško da su bile povezane s onima iz gornje klase... (Temeljna obuka, 1991.)
Možda je genijalnost sposobnost da čovjek dubo-
koumnu stvar iskaže na jednostavan način. Riječi su bile meci, riječi su bile zrake sunca, riječi su odjekivale kroz sudbinu i patnju. Igrao sam se riječima. Pokušavao sam pisati rečenice koje bi se mogle jednako čitati vodoravno i okomito. Igrao sam se. Važno je imati dovoljno vremena za igru. Igrao sam se desetljećima. I bio jako slabo prihvaćen. Urednici su vjerojatno mislili da sam lud, osobito kad bi primili moje duge rukopise ispisane rukom. Sjećam se jednog tipa koji mi je na priču koju sam mu poslao uzvratio riječima: »KAKVO JE OVO SRANJE?« Možda je i bio u pravu. (Temeljna obuka, 1991.)
Pitam se koji je sljedeći korak nakon kompjute-
ra? Vjerojatno će biti dovoljno da čovjek prstima pritisne sljepoočnice i pojavit će se masa savršenog teksta. Naravno, morat će napuniti spremnik prije no što poč-
16
POKVARENJAKOVE MISLI ne, ali uvijek će biti nekih sretnika koji će to znati. Nadajmo se.
(dnevnička zabilješka, 2. 10. 1991.)
Mislim da sam se držao svog stila, svoje metode. Volio sam oštro kamenje u svojim rečenicama, grbav smijeh, podrigivanje, prdež... žestoke, otkačene, klimave, pogane rečenice. Daleko od Shakespeareovih. (Temeljna obuka, 1991.)
Što se pisanja tiče, sada pišem na isti način kao i prije pedeset godina, možda nešto bolje sada, ali ne puno bolje. Zašto sam morao čekati pedeset i jednu godinu da bih svojim pisanjem uspio zaraditi za stanarinu? Hoću reći, ako sam u pravu i moje se pisanje nije puno promijenilo, zašto je trebalo tako dugo? Jesam li morao čekati dok me svijet ne sustigne? A ako je tako, gdje sam ja sada? U govnima, eto gdje sam. (dnevnička zabilješka, 13. 9. 1991.)
Nikada ne treba silovati riječ. To ionako nije ni-
kakvo natjecanje, a i konkurencija je slaba. Jako slaba.
(dnevnička zabilješka, 9. 10. 1991.)
17
Charles Bukowski
Svaki novi redak predstavlja početak i nema nika-
kve veze s ranijim rečenicama. Uvijek počinjemo ispočetka. Naravno, u tome nema ničega uzvišenog. Svijet može mnogo lakše živjeti bez pisaca nego bez vodoinstalatera. (dnevnička zabilješka, 26. 9. 1991.)
Ništa ne može spriječiti čovjeka da prestane pisa-
ti osim ako on sam to ne poželi. Ako čovjek zbilja želi pisati, onda će to i raditi. Odbijanje i podsmijeh samo će ga osnažiti. (dnevnička zabilješka, 26. 9. 1991.)
U sedamdeset prvoj godini života bio sam vraš-
ki produktivan. Vjerojatno sam ove godine napisao više riječi nego ijedne druge godine u svom životu. No, i pored toga što je pisac slab sudac svom književnom djelu, još uvijek vjerujem da je ono što pišem jednako dobro kao što je bilo nekoć – hoću reći, kao u mojim najboljim danima. (dnevnička zabilješka, 22. 11. 1991.)
Mislim da je ponekad nužno gurnuti lice u blato,
mislim da čovjek mora znati što je zatvor, što je bolni-
18
POKVARENJAKOVE MISLI ca. Mislim da čovjek mora znati kako izgleda kad 4-5 dana živiš bez hrane. Mislim da čovjek očvrsne od života s ludim ženama. Mislim da kad se izvučeš iz škripca možeš pisati radosno i slobodno. Ovo govorim samo zato što su svi pjesnici koje sam upoznao obični mekušci, uguzice. Nemaju o čemu pisati osim o svojoj sebičnoj neotpornosti. (dnevnička zabilješka, 8. 2. 1992.)
Svatko tko ustaje u šest ujutro da bi pisao nema smisla za humor. Taj želi pobijediti nešto. (dnevnička zabilješka, 9. 12. 1991.)
Sve tuđe što pročitam djeluje mi jako... uvježbano... kao dobro uvježban stil. Možda sam previše čitao, možda sam predugo čitao. Osim toga, nakon desetljeća i desetljeća pisanja (a napisao sam pun kofer toga), kad čitam drugog pisca, vjerujem da s velikim postotkom sigurnosti mogu reći kada folira, laži same iskaču, uobičajeno uglađeno izdrkavanje... (dnevnička zabilješka, 16. 3. 1992.)
Kad me neprilike snađu, samo pogledam neku ili nekoliko svojih mačaka. Imam ih devet. Samo pogle19
Charles Bukowski dam jednu koja spava ili drijema i osjetim se bolje. Pisanje me također smiruje poput mačaka. Pisanje mi omogućava da se suočim s istinom. Da se malo smirim. Barem za neko vrijeme. Onda dođe do kratkog spoja i moram sve ispočetka. Ne shvaćam pisce koji odluče prestati s pisanjem. Kako se oni smiruju? (dnevnička zabilješka, 16. 4. 1992.)
U svakom trenutku mogu pisati o konjskim utrkama, o toj velikoj praznoj rupi ništavila. Odlazim tamo da bih žrtvovao dio sebe, da bih mučio sate, ubio ih. Sati se moraju ubiti. Dok čovjek čeka. Savršeni sati događaju se za ovim strojem. Ali čovjek mora proživjeti mnoge nesavršene sate da bi došao do nekoliko savršenih. Moraš ubiti 10 sati da bi 2 sata zbilja živio. Ali moraš biti pažljiv da ne ubiješ SVE sate. SVE godine. (dnevnička zabilješka, 23. 6. 1992.)
Desetljećima sam pisao po malim sobama, spavao
po klupama u parku, sjedio po barovima, radio mnoštvo nezanimljivih poslova, i sve to vrijeme pisao sam baš onako kako sam oduvijek želio i osjećao. Na kraju, moje je djelo prepoznato. A ja i dalje pišem, i to onako ka-
20
POKVARENJAKOVE MISLI ko sam želio i osjećao da trebam. Jer ja i dalje pišem da ne bih poludio, ja još uvijek pišem pokušavajući objasniti ovaj prokleti život samom sebi. (dnevnička zabilješka, 28. 8. 1992.)
Kad posumnjam u vlastitu sposobnost da valjano iskažem i zabilježim riječi, dovoljno je da pročitam nekog drugog pisca i znam da se nemam zbog čega brinuti. Ja se natječem jedino sa samim sobom: želim biti što bolji u onome čime se bavim, snažan i moćan i ushićujući i smion. Ako nije tako, nije vrijedno truda. (dnevnička zabilješka, 23. 6. 1992.)
U 72. godini moguće je da me svakog trena napusti. Sposobnost da pišem. Jedino čega se bojim. Uopće nije riječ o slavi. Ni o novcu. Radi se o meni. Osjećao sam se bolesno. Bio mi je potreban taj odušak, zabava, olakšanje koje nalazim u pisanju. Sigurnost koju pruža pisanje. Taj prokleti rad. Sva prošlost mi ništa ne znači. Reputacija mi ništa ne znači. Samo sljedeća rečenica nešto znači. A ako se ona ne pojavi, ja sam mrtav, iako sam, zapravo, i dalje živ. (dnevnička zabilješka, 15. 9. 1992.)
21
Charles Bukowski
Nikada ništa ne pišem ako radio nije uključen na
ozbiljnu glazbu, oduvijek je dio mog djela, glazba koju slušam dok pišem. Možda će mi, jednoga dana, netko uspjeti objasniti zašto se toliko puno čudotvorne energije nalazi u ozbiljnoj glazbi. Sumnjam da će mi to itko ikada objasniti. Ostaje mi jedino da se čudim. Zašto, zašto, zašto nema više knjiga takve snage? Što to ne valja s piscima? Zašto ih je tako malo dobrih? (dnevnička zabilješka, 6. 11. 1992.)
22