windesbudr

Page 1

Sherwood Anderson Winesburg, Ohio


Sherwood Anderson WINESBURG, OHIO Priče o životu u gradiću u Ohiu Naslov izvornog izdanja Winesburg, Ohio: A Group of Tales of Ohio Small-Town Life S engleskoga prevela VJERA BALEN-HEIDL Ilustracije u knjizi MIKI Ilustracija na koricama RAZGLEDNICA KOPRIVNICE, 1905. (Zahvaljujemo Knjižnici Fran Galović iz Koprivnice na ustupljenoj razglednici) Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ZA ANĐELU J. 20 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 818255


Sherwood Anderson

Winesburg, Ohio Priče o životu u gradiću u Ohiu


Ovu knjigu posvećujem uspomeni na moju majku Emmu Smith Anderson, čija su pronicava zapažanja o životu oko nje u meni pobudila žudnju da proniknem ispod površine životā.

4

5

6

3

7

2 1 8

1. Redakcija Winesburg Eaglea 2. Hernova trgovina 3. Sinningsova željezarija 4. Zalogajnica Biffa Cartera

5. Željeznička stanica 6. New Willard House 7. Sajmište 8. Umjetno jezerce


Pripovijetke i osobe Knjiga o grotesknome – uvod................................. 7 Ruke – o Wingu Biddlebaumu............................... 11 Papirnate pilule – o doktoru Reefyu..................... 19 Majka – o Elizabeth Willard.................................. 23 Filozof – o doktoru Parcivalu................................. 34 Nitko ne zna – o Louise Trunnion......................... 43 Pobožnost, priča u četiri dijela............................... 47 I – o Jesseu Bentleyu..................................... 47 II – također o Jesseu Bentleyu....................... 57 III – Predaja – o Louise Bentley..................... 70 IV – Strah – o Davidu Hardyu........................ 81 Čovjek pun ideja – o Joeu Wellingu..................... 88 Avantura – o Alice Hindman................................. 98 Ugled – o Washu Williamsu................................. 107 Mislilac – o Sethu Richmondu............................. 115 Tandy – o Tandy Hard.......................................... 132 Božja snaga – o velečasnom Curtisu Hartmanu.. 136 Učiteljica – o Kate Swift...................................... 146 Osamljenost – o Enochu Robinsonu.................... 156 5


Buđenje – o Belle Carpenter................................ 168 »Čudak« – o Elmeru Cowleyu............................. 179 Neizgovorena laž – o Rayu Pearsonu.................. 191 Pijanstvo – o Tomu Fosteru................................. 199 Smrt – o doktoru Reefyu i Elizabeth Willard....... 210 Korak u život – o Helen White............................ 224 Odlazak – o Georgeu Willardu............................ 235

Napomena prevoditeljice Budući da autor često u istoj rečenici ponavlja iste riječi, u prijevodu nisam posegnula za sinonimima kako ne bih iznevjerila njegov stil, kojim se on pokušava približiti govornom jeziku. Što se tiče interpunkcije, u kojoj je autor postupao vrlo slobodno, radi jasnoće sam poštovala pravila hrvatskog pravopisa. 6


Knjiga o grotesknome Piscu, starcu sa sijedim brkovima, teško se bilo popeti u krevet. Prozori u kući u kojoj je živio bili su visoki, a on je htio gledati stabla kad se ujutro probudi. Došao je stolar da mu podesi krevet tako da bude u visini prozora. Dosta su se uzbuđivali oko toga. Stolar, koji je bio vojnik u Građanskom ratu, ušao je u piščevu sobu pa sjeo i pričao o tome kako će izdjelati takvu podnicu da krevet bude viši. Pisac je posvuda držao cigare pa je stolar pušio. Neko vrijeme njih su dvojica razgovarali o tome kako da podignu krevet, a onda su razgovarali o drugim stvarima. Vojnik je prešao na temu rata. Zapravo ga je pisac naveo na tu temu. Stolar je nekoć bio zatvorenik u zatvoru u Andersonvilleu i izgubio je brata. Brat je umro od gladi i, kad god bi se stolar dotakao te teme, rasplakao bi se. I on je, kao i stari pisac, imao sijede brkove, a kad je plakao naškubio bi usne pa bi mu brkovi skakutali gore-dolje. Rasplakani starac s cigarom u ustima bio je komičan. Zaboravili su na piščev plan o tome da se krevet povisi, pa je kasnije stolar to napravio na svoju ruku, a onda se pisac, koji je prevalio šezdesetu, morao pomagati stolcem kad je noću lijegao u krevet. 7


Anderson: Winesburg, Ohio U krevetu bi se pisac okrenuo na bok i posve mirno ležao. Godinama su ga morile slutnje u vezi s njegovim srcem. Bio je okorjeli pušač i srce mu je treperilo. Uvrtio si je u glavu da će jednog dana naglo umrijeti pa bi na to pomislio svaki put kad je lijegao. Nije zbog toga paničario. Zapravo je iz toga proisteklo nešto posebno što se ne da lako objasniti. Od toga bi, ondje u krevetu, živnuo više nego inače. Savršeno mirno bi ležao, a tijelo mu je bilo staro i ne više od neke velike koristi, no nešto duboko u njemu bilo je posve mlado. Bio je poput trudne žene, samo što ono u njemu nije bilo dijete, već mladić. Ne, nije bio mladić, bila je to žena, mlada, i na sebi je imala ogrtač od pletene žice kao kakav vitez. Apsurdno je, vidite, pokušati objasniti što se nalazilo u tijelu staroga pisca dok je ležao u visokom krevetu i slušao svoje ustreptalo srce. Zapravo treba dokučiti o čemu je pisac, ili ono mlado stvorenje u piscu, razmišljao. Mnogo se toga staromu piscu, kao i svim ljudima na svijetu, tijekom dugoga života, vrzmalo po glavi. Nekoć je bio prilično naočit i dosta se žena bilo zaljubilo u njega. A osim toga, naravno, poznavao je ljude, mnogo ljudi, poznavao ih osobito prisno, drukčije nego što vi i ja poznajemo ljude. Barem je tako pisac mislio i ta mu je pomisao godila. Zašto se svađati sa starcem kad je riječ o njegovim mislima? U krevetu je pisac sanjao san koji nije bio san. Dok je pomalo drijemao, ali još uvijek pri svijesti, pred očima su mu se stali prikazivati razni likovi. Zamišljao je da ono mlado i neopisivo stvorenje u njemu vodi dugu povorku likova pred njegovim očima. Vidite da je sve ovo zanimljivo zbog likova koji su 8


Knjiga o grotesknome se redali piscu pred očima. Svi su oni bili groteske. Svi muškarci i sve žene koje je pisac ikad upoznao pretvorili su se u groteske. Nisu sve te groteske bile strašne. Neke su bile zabavne, neke gotovo lijepe, a jedna žena, posve izobličena, bolno se dojmila starca zbog svoje grotesknosti. Kad je ona prošla, on istisne glas kao kad neki psić zacvili. Da ste ušli u tu sobu, možda biste pomislili da starac sanja neugodne snove ili da možda ima lošu probavu. Cijeli je sat povorka groteski prolazila starcu pred očima, a onda se, iako ga je pritom sve boljelo, izvukao iz kreveta i počeo pisati. Neke su ga se groteske duboko dojmile i on je to htio opisati. Pisac je sat vremena radio za pisaćim stolom. Na kraju je napisao knjigu koju je nazvao »Knjiga groteski«. Nikad nije bila objavljena, no ja sam je jednom vidio i zauvijek mi se usjekla u pamćenje. Kroz knjigu se provlačila jedna središnja misao koja je vrlo čudna i zauvijek mi je ostala u sjećanju. Sjećajući se nje, mogao sam razumjeti mnoge ljude i stvari koje nikad prije nisam razumio. Ta je misao bila zamršena, ali bi je se moglo ovako pojednostavljeno prepričati: Da je na samom početku svijeta bilo jako mnogo misli, ali nešto takvo kao istina nije postojalo. Čovjek je sam stvarao istine a svaka se istina sastojala od jako mnogo neodređenih misli. Svuda po svijetu bilo je istina i sve su one bile divne. Starac je u svojoj knjizi nabrojio na stotine istina. Neću pokušati sve vam ih navesti. Bila je tu istina o djevičanstvu i istina o strasti, istina o bogatstvu i siromaštvu, o štedljivosti i rasipnosti, o nehaju i zanosu. Na sto9


Anderson: Winesburg, Ohio tine i stotine bilo je tih istina i sve su bile divne. A onda su se tu stvorili ljudi. Kako se tko pojavio, zgrabio bi jednu istinu a oni snažniji zgrabili bi ih i po tucet. Upravo zbog tih istina ljudi su postajali groteskni. Starac je u vezi s tim imao prilično razrađenu teoriju. Prema njegovu tumačenju, onoga trenutka kad netko od ljudi prisvoji jednu od istina, nazove je svojom istinom i pokuša živjeti svoj život prema njoj, on se pretvara u grotesku a istina koju je prihvatio postaje neistina. I sami vidite kako je taj starac, koji je cijeli život proveo u pisanju i bio pun riječi, mogao napisati na stotine stranica u vezi s tom temom. Taj bi mu predmet toliko napunio glavu da bi mu i samom prijetila opasnost da se pretvori u grotesku. Ali nije, pretpostavljam, zbog istog razloga zbog kojega nikada nije objavio tu knjigu. Ono nešto mlado u njemu spasilo je starca. Što se tiče starog stolara koji je piscu popravio krevet, njega sam spomenuo samo zato što se, kao mnogi među onima koje zovemo običnim ljudima, najviše približio onomu što najviše razumijemo i najviše volimo od svih groteski u piščevoj knjizi.

10


Ruke Po natruloj verandi drvene kućice što je stajala blizu ruba gudure nedaleko od gradića Winesburga u Ohiu nervozno je šetkao debeo starčić. Preko širokoga polja zasijana djetelinom, na kojem je međutim gusto izrasla samo gorušika, gledao je na glavnu cestu kojom su prolazila teretna kola puna berača jagoda što su se vraćali s polja. Berači, mladići i djevojke, glasno su se smijali i vikali. Iz kola iskoči momak odjeven u plavu košulju i pokuša za sobom povući jednu djevojku, koja se odupirala i prodorno vrištala. Mladićeva stopala na cesti podignu oblak prašine koji se vine u zrak zastirući sunce na zalazu. Preko širokoga polja začuje se tanak djevojački glasić. »Ej ti, Wing Biddlebaum, počešljaj si kosu, pada ti u oči«, zapovjedi taj glas muškarcu, koji je bio ćelav i čije su male nervozne ruke tapšale golo bijelo čelo kao da razmrsuju guste zapetljane kovrče. Wing Biddlebaum, stalno preplašen i opsjednut sablasnom gomilom sumnji, nije o sebi mislio da se iole uklapa u život gradića u kojem je već dvadeset godina živio. Od svih ljudi u Winesburgu samo mu se jedan približio. Neku vrstu prijateljstva sklopio je s Georgeom Willardom, sinom Toma Willarda, vlasnika New Willard Housea. George Willard bio je reporter u Winesburg Eagleu i ponekad bi uvečer došetao cestom do kuće Winga Biddlebauma. I sada, dok je hodao gore-dolje po 11


Anderson: Winesburg, Ohio verandi, a ruke mu nervozno poigravale, starac se nadao da će George Willard doći i provesti večer s njim. Kad su kola s beračima jagoda odmakla, krenuo je preko polja kroz visoku gorušiku pa se popeo na plot i zabrinuto upro pogled duž ceste prema gradu. Časkom je tako ostao, trljajući ruke dok mu je pogled vrludao po cesti, a onda je u napadaju straha otrčao natrag na trijem svoje kuće i ondje se opet ushodao. U nazočnosti Georgea Willarda, Wing Biddlebaum, koji je već dvadeset godina predstavljao zagonetku u tom gradiću, donekle bi se oslobodio svoje sramežljivosti, a njegova bi tajanstvena osobnost, uronjena u more sumnji, izronila da promatra svijet. U pratnji mladog reportera usudio bi se u po bijela dana pojaviti na Glavnoj ulici ili bi pak šetkao po klimavom trijemu svoje kuće i uzbuđeno razgovarao. Njegov glas, inače tih i drhtav, postajao bi glasan i prodoran. Pogrbljeni bi se lik uspravio. Uz trzaj, poput ribe koju ribič baca natrag u potok, šutljivac Biddlebaum počeo bi govoriti, nastojeći riječima izraziti ono što mu se nagomilalo u glavi za dugih godina šutnje. Wing Biddlebaum najviše je govorio rukama. Vitki izražajni prsti, stalno u pokretu, uporno se skrivajući u njegovim džepovima ili iza njegovih leđa, pokazali bi se i postali stapajice njegove izražajne mašinerije. Priča o Wingu Biddlebaumu priča je o rukama. Onako neprestano u pokretu, nalik na lepet krila zatočene ptice, priskrbile su mu i ime1. Neki ga se neznani gradski pjesnik dosjetio. Te su ruke plašile svojega vlasnika. Htio ih je skrivati i s čuđenjem je promatrao bez1

Wing (eng.), krilo

12


Ruke izražajne ruke drugih ljudi koji su radili pokraj njega u polju ili prolazili seoskim cestama vozeći se pospanim zapregama. Dok bi razgovarao s Georgeom Willardom, Wing Biddlebaum stisnuo bi šake i lupao njima po stolu ili po zidu svoje kuće. Od toga bi se bolje osjećao. Ako bi ga želja za razgovorom spopala dok su njih dvojica šetala poljem, on bi potražio kakav panj ili najvišu dasku neke ograde te bi, žustro lupajući po njima, govorio s iznova pronađenom lakoćom. Priča o rukama Winga Biddlebauma sama po sebi zaslužuje da se o njoj napiše knjiga. Kad bi bila suosjećajno napisana, otkrila bi mnoge neobične, krasne osobine neuglednih ljudi. Toga bi se trebao latiti pjesnik. U Winesburgu te su ruke privlačile pažnju samo zbog toga što su stalno bile u pokretu. Njima je Wing Biddlebaum znao nabrati sto četrdeset litara jagoda na dan. Postale su njegovo istaknuto obilježje, ono što ga je proslavilo. Isto su tako naglašavale grotesknost već ionako groteskne i neshvatljive ličnosti. Winesburg se ponosio rukama Winga Biddlebauma, baš kao što je bio ponosan na novu kamenu kuću bankara Whitea te na Tonya Tipa, pastuha riđana koji je pripadao Wesleyu Moreyu, a koji je pobijedio u kasu na jesenskim utrkama u Clevelandu, istrčavši u vremenu 2:15. Što se tiče Georgea Willarda, on je mnogo puta htio nešto pitati o tim rukama. Povremeno bi ga obuzela silna znatiželja. Osjećao je da zacijelo postoji neki razlog zašto su stalno u pokretu i zašto se stalno žele skrivati, i samo ga je sve veće poštovanje prema Wingu Biddlebaumu sprečavalo da se ne izlane s takvim pitanjima koja 13


Anderson: Winesburg, Ohio su ga često mučila. Jednom mu je bilo navrh jezika da postavi takvo pitanje. Njih su dvojica jednog ljetnog poslijepodneva šetala poljima pa su se zaustavili i sjeli na travnati nasip. Cijelo to popodne Wing Biddlebaum govorio je kao navijen. Bio se zaustavio pokraj neke ograde i, lupkajući po najvišoj dasci poput kakva divovskog djetlića, vikao na Georgea Willarda, osuđujući njegovu preveliku podložnost utjecaju okoline. »Uništavaš se«, vikao je. »Naginješ samoći i sanjarenju, a bojiš se sanja. Htio bi biti poput svih ostalih u gradu. Slušaš što govore i pokušavaš ih oponašati.« Na tom travnatom nasipu Wing Biddlebaum ponovo mu je pokušao nešto utuviti u glavu. Glas mu je postao tiši i ispunjen sjećanjima i onda se on, uz uzdah zadovoljstva, nadugo i naširoko raspričao, govoreći kao u snu. Iz tog sna Wing Biddlebaum oblikovao je sliku za Georgea Willarda. Na toj slici ljudi su ponovo živjeli u neke vrste pastoralnom zlatnom dobu. Preko zelene ravnice stizali su skladno građeni mladići, neki pješice, neki na konjima. Ti su se mladići hrpimice okupljali do nogu starca koji je sjedio ispod stabla u malom vrtu i nešto im govorio. Wing Biddlebaum potpuno se zanio. Čak je zaboravio i na svoje ruke. One su se polagano prišuljale i smjestile se na ramena Georgea Willarda. U njegovu glasu osjetilo se nešto novo i smiono. »Moraš nastojati da zaboraviš sve što si naučio«, govorio je starac, »moraš početi sanjariti. S vremena na vrijeme moraš se oglušiti o viku glasova.« 14


Ruke Zastavši u govoru, Wing Biddlebaum dugo je i ozbiljno promatrao Georgea Willarda. Oči su mu se sjajile. Ponovo je podigao ruke da pomiluje momka, a onda mu licem prijeđe užasnut izraz. Grčevitim pokretom Wing Biddlebaum skoči na noge i gurne ruke duboko u džepove hlača. Oči mu zasuze. »Moram poći kući. Ne mogu više razgovarati s tobom«, nervozno reče. I ne osvrnuvši se, starac je žurno sišao nizbrdo pa udario preko livade, ostavivši Georgea zbunjena i preplašena na onom travnatom obronku. Drhteći od prepasti, mladić ustane i krene cestom prema gradiću. »Neću ga pitati o rukama«, pomisli pod dojmom užasnutosti koju je ugledao u starčevim očima. »Tu nešto ne valja, ali ja ne želim znati što. Njegove ruke imaju veze sa strahom od mene i od svih drugih.« George Willard bio je u pravu. Pozabavimo se ukratko pričom o tim rukama. Možda će naš govor o njima potaknuti pjesnika koji će ispričati čudesnu priču o utjecaju za koji su te ruke bile tek lepršave zastavice nade. Wing Biddlebaum u mladosti je bio učitelj u nekom gradiću u Pennsylvaniji. Onda još nije bio znan po imenu Wing Biddlebaum, već po manje zvučnom imenu Adolph Myers. Kao Adolph Myers bio je obljubljen među dječacima u školi. Adolph Myers bio je kao stvoren za to da podučava mladež. Bio je jedan od onih rijetkih, gotovo neshvaćenih muškaraca koji vladaju takvom blagošću da se na nju gleda kao na simpatičnu slabost. U svom osjećaju za dječake koji su im povjereni takvi se muškarci i ne razli15


Anderson: Winesburg, Ohio kuju od tankoćutnijih žena po svojoj ljubavi prema muškom rodu. Pa ipak je ovo grubo rečeno. Tu bi bio potreban pjesnik. S dječacima iz škole Adolph Myers bi uvečer šetao ili sve do sumraka sjedio na školskim stubama utonuo u nekakvo sanjarenje. Njegove su ruke poigravale, milujući ramena dječaka, prelazeći preko njihove raščupane kose. Dok je govorio, glas bi mu postajao tiši i nalik na glazbu. I u njemu se osjećalo milovanje. Taj glas i te ruke, to milovanje ramena i dodirivanje kose – sve je to zapravo bilo učiteljevo nastojanje da prenese snove u te mlade duše. Kroz prste što su milovali progovarao je on sam. Spadao je u one ljude čija je snaga koja rađa život raspršena, a ne zgusnuta. Uz milovanje njegovih ruku iz dječačkih duša iščezavale su sumnje i nevjerice, pa su i oni počeli sanjariti. A onda tragedija. Neki maloumni učenik zaljubio se u mladog učitelja. Noću je u krevetu zamišljao nečuvene stvari a ujutro bi onda ispričao svoje snove kao da su se doista zbili. Iz njegovih ovješenih usana izlazile su čudne, odvratne optužbe. Pensilvanijski gradić zadrhtao je od jeze. Neodređene sumnje koje su se krile u glavama stanovnika u vezi s Adolphom Myersom pretvorile su se u uvjerenja. Brzo je došlo do tragedije. Drhtureće momke dizali bi iz postelje i ispitivali. »Zagrlio me«, rekao je jedan. »Prstima mi je uvijek mrsio kosu«, rekao je drugi. Jednog popodneva sugrađanin Henry Bradford, koji je držao gostionicu, dođe na školska vrata. Pozove Adolpha Myersa u školsko dvorište i počne ga tući šakama. Dok su mu zglobovi prstiju udarali po učiteljevu 16


Ruke prestrašenom licu, sve ga je više hvatao bijes. Vrišteći od straha, djeca su se rastrčala na sve strane poput uznemirenih kukaca. »Ti ćeš dirati mog dečka, dat ću ti ja, životinjo jedna«, urlao je gostioničar koji je, umoran od udaranja, učitelja počeo natjeravati po dvorištu. Adolph Myers noću je otjeran iz pensilvanijskog gradića. S fenjerima u ruci desetak je muškaraca došlo na vrata kuće, u kojoj je živio sam, i naredili su mu da se obuče i iziđe. Padala je kiša, a jedan od tih muškaraca držao je u ruci uže. Kanili su objesiti učitelja, ali ih je nešto u njegovu liku dirnulo u srce, nešto tako sitno, blijedo i jadno, pa su ga pustili da pobjegne. Dok je bježao u mraku, pokajali su se zbog svoje slabosti i potrčali za njim, psujući i gađajući štapovima i velikim grudama blata tu spodobu koja je u tom mraku vrištala i trčala sve brže i brže. Dvadeset je godina Adolph Myers živio sam u Winesburgu. Tek je prevalio četrdesetu, ali je izgledao kao da mu je šezdeset i pet. Prezime Biddlebaum pokupio je s jedne kutije s nekom robom koju je spazio na utovarnoj stanici dok je jurio kroz neki grad u istočnom Ohiu. Imao je tetku u Winesburgu, staricu pocrnjelih zubi koja je uzgajala piliće, pa je stanovao kod nje sve do njezine smrti. Bio je cijelu godinu bolestan poslije onoga što mu se dogodilo u Pennsylvaniji, a nakon što je ozdravio radio je kao nadničar u polju, stidljivo se ponašajući i nastojeći sakriti ruke. Iako nije shvaćao što se dogodilo, osjećao je da su to sigurno skrivile ruke. Očevi onih dječaka stalno su spominjali ruke. »Prste k sebi«, urlao je onaj gostioničar, bijesno cupkajući po školskom dvorištu. 17


Anderson: Winesburg, Ohio Na verandi svoje kuće pokraj gudure Wing Biddlebaum i dalje je šetao amo-tamo sve dok sunce nije zašlo a sive sjene progutale cestu onkraj polja. Ušavši u kuću, narezao je kriške kruha i namazao ih medom. Kad je prestalo štropotanje večernjeg vlaka koji je odvozio brze vagone nakrcane tovarima jagoda i kad je ponovo zavladala tišina ljetne noći, opet je izišao na verandu i stao hodati po njoj. U mraku nije vidio svoje ruke i one su mirovale. Iako je još uvijek čeznuo za prisutnošću momka koji je bio posrednik preko kojega je izražavao svoju ljubav prema čovjeku, ta je čežnja ponovo postala sastavni dio njegove osamljenosti i njegova iščekivanja. Upalivši svjetlo, Wing Biddlebaum oprao je ono malo suđa koje je zamazao dok je jeo svoj skromni obrok i, postavivši krevet na rasklapanje pokraj vrata s mrežicom koja su vodila na trijem, spremao se razodjenuti za spavanje. Na svježe opranom podu pokraj stola ležalo je nekoliko prosutih mrvica kruha; položivši svjetiljku na niski stolić počeo je skupljati te mrvice, prinoseći ih ustima nevjerojatnom brzinom. Osvijetljen jarkom mrljom svjetla pod stolom, taj lik što kleči doimao se poput svećenika dok obavlja službu Božju. Njegovi nervozni izražajni prsti, koji bi načas zablistali na svjetlu, mogli su zabunom djelovati kao prsti vjernika koji prebiru deset po deset kuglica krunice.

18


Papirnate pilule Bio je to starac sijede brade i ogromna nosa i ruku. Davno prije nego što ćemo ga upoznati, bio je liječnik i tjerao je iznurena bijelog konja od kuće do kuće ulicama Winesburga. Kasnije se oženio imućnom djevojkom. Ona je poslije očeve smrti bila naslijedila veliko plodno imanje. Djevojka je bila tiha, visoka i crnomanjasta, i mnogima je bila vrlo lijepa. Svi su se u Winesburgu pitali zašto se udala za tog liječnika. Umrla je godinu dana nakon udaje. Doktor je imao neobično velike zglobove prstiju. Kad bi stisnuo šake, izgledali su kao niz neobojenih drvenih loptica koje skupa drže čelične šipke. Pušio je lulu s glavom od kukuruznog klipa i poslije ženine smrti po cijeli dan sjedio bi u praznoj ordinaciji pokraj prozora prekrivena paučinom. Nikad nije otvarao prozor. Jednog je vrućeg dana u kolovozu to pokušao, no prozor je bio čvrsto zaglavljen pa je nakon toga potpuno odustao. Winesburg je zaboravio na starca, ali je iz doktora Reefya izbijalo nešto vrlo profinjeno. Onako sam u svojoj zagušljivoj ordinaciji u Heffnerovu bloku zgrada, iznad dućana tekstilne tvrtke Paris, neprekidno je bio zaposlen, gradeći nešto što bi onda sam uništavao. Podizao je on male piramide istine, a nakon što bi ih podigao, ponovo bi ih srušio tako da mu dostane istinâ za podizanje drugih piramida. 19


Anderson: Winesburg, Ohio Doktor Reefy bio je visok čovjek koji je deset godina nosio isto odijelo. Bilo je iskrzano na rukavima, a na koljenima i laktovima pojavile su se rupice. U ordinaciji je nosio i kutu s velikim džepovima u koje je stalno trpao komadiće papira. Nakon nekoliko tjedana ti bi se komadići papira pretvarali u tvrde kuglice, a kad bi ih džepovi bili puni, bacao ih je na pod. Deset godina imao je samo jednog prijatelja, još jednog starca, po imenu John Spaniard, koji je bio vlasnik rasadnika drveća. Katkada bi, zaigran, stari doktor Reefy izvadio iz džepova punu šaku papirnatih kuglica i bacao ih na vlasnika rasadnika. »Eto ti, nà, brbljavi stari cmizdravče«, povikao bi, tresući se od smijeha. Priča o doktoru Reefyu i njegovu udvaranju crnomanjastoj djevojci koja mu je postala žena i ostavila mu svoj novac vrlo je neobična priča. Slasna je poput izobličenih malih jabuka koje rastu u voćnjacima Winesburga. Ujesen prolaziš tim voćnjacima, a zemlja pod nogama sva je otvrdnula od mraza. Berači su već pobrali jabuke sa stabala. Spremljene su u bačve i otpremljene u gradove gdje će ih jesti u stanovima punim knjiga, časopisa, namještaja i ljudi. Na stablima ima još samo nekoliko kvrgavih jabuka koje su berači škartirali. Izgledaju kao zglobovi prstiju doktora Reefya. Grickaš ih i slasne su. U točki na jednom mjestu skupila se sva slatkoća jabuke. Trčiš preko smrznutog tla od stabla do stabla i bereš kvrgave, izobličene jabuke pa ih trpaš u džep. Samo neki poznaju slatkoću kvrgavih jabuka. Doktor Reefy počeo je udvarati djevojci jednog ljetnog popodneva. Njemu je bilo četrdeset i pet i već mu je bilo prešlo u naviku da puni džepove komadićima 20


Papirnate pilule papira koji su se pretvarali u tvrde kuglice i koje je onda bacao. Stekao je tu naviku dok je sjedio u svojoj lakoj kočiji iza iznurena bijelog konja i polagano se vozio ulicama. Ti su papirići bili ispisani mislima, završecima misli, počecima misli. Um doktora Reefya rađao je jednu po jednu misao. Od mnogo njih oblikovao je istinu koja je u njegovu duhu poprimila divovske razmjere. Od te se istine svijet zamračio. Postala je strašna, a onda je izblijedjela pa su se opet pojavile tričave misli. Visoka crnomanjasta djevojka došla je doktoru Reefyu jer je bila trudna pa ju je uhvatila panika. Našla se u takvu stanju zbog niza okolnosti, isto tako neobičnih. Zbog očeve i majčine smrti i plodnih jutara zemlje koja ju je zapala, cijela povorka udvarača stvorila joj se za petama. Dvije se godine svake večeri viđala s udvaračima. Svi su bili slični jedan drugom osim dvojice. Svi su joj govorili o strastvenim osjećajima, a u njihovim glasovima i očima, kad bi je gledali, bilo je neke ustreptale čeznutljivosti. Ona dvojica drukčijih i sami su se međusobno jako razlikovali. Jedan od njih, vitak mladić bijelih ruku, sin draguljara iz Winesburga, stalno je govorio o djevičanstvu. Kad god je bio s njom, nikada nije prestajao s tom temom. Drugi, crnokosi momak velikih ušiju, uopće ništa nije govorio, već bi je uvijek uspio odvući u mrak, gdje bi je počeo ljubiti. Neko vrijeme visoka djevojka mislila je da će se udati za draguljareva sina. Satima je šutke sjedila slušajući što joj govori, a onda se stala nečega bojati. U svom tom pričanja o djevičanstvu počela je nazirati veću požudu ne21


Anderson: Winesburg, Ohio go u svih ostalih. Na trenutke bi joj se učinilo da je drži u zagrljaju dok govori. Zamišljala je kako svojim bijelim rukama polagano okreće njezino tijelo i zuri u nj. Noću je sanjala da je grize po tijelu i da mu iz čeljusti curi krv. Triput je sanjala taj san, a onda je ostala trudna s onim koji nije uopće govorio, ali ju je u trenutku strasti zaista ugrizao za rame tako da su joj se još danima vidjeli ožiljci. Kad je visoka crnomanjasta djevojka upoznala doktora Reefya, učinilo joj se da više ne želi otići od njega. Jednoga jutra otišla je u njegovu ordinaciju i njemu je, a da i nije ništa rekla, bilo jasno što joj se dogodilo. U doktorovoj ordinaciji nalazila se supruga vlasnika knjižare u Winesburgu. Kao i svi staromodni provincijski liječnici opće prakse, doktor Reefy vadio je zube, a žena koja je čekala držala je rupčić na ustima i stenjala. S njom je bio i muž, a kad je zub izvađen, oboje je vrisnulo, a po ženinoj bijeloj haljini potekla je krv. Visoka crnomanjasta djevojka nije se na to osvrtala. Kad su muškarac i žena otišli, doktor se nasmiješio. »Povest ću vas na vožnju u prirodi«, rekao je. Nekoliko tjedana visoka crnomanjasta djevojka i doktor gotovo su svaki dan provodili zajedno. Onog stanja zbog kojeg je došla k njemu riješila se za jedne bolesti, no ona je bila poput nekoga tko je otkrio slatkoću kvrgavih jabuka, više se nije mogla usredotočiti na okruglo savršeno voće koje jedu po gradskim stanovima. Iste jeseni nakon što je upoznala doktora Reefya udala se za njega, a na proljeće je umrla. Zimi joj je čitao nabacane misli koje je načrčkao na komadićima papira. Nakon što bi ih pročitao nasmijao bi se i strpao ih u džepove da se ondje pretvore u tvrde kuglice. 22


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.