Walt Whitman AMERIČKE PRIČE
Walt Whitman Američke priče Naslov izvornog izdanja COMPLETE PROSE WORKS, 1907. S engleskoga preveo MATE MARAS Ilustracije u knjizi ALLEN LEWIS Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 38 (193) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000917142 ISBN 978-953-320-094-1 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
Walt Whitman
Američke priče
AMERIČKE PRIČE
Umjesto predgovora
PAUMANOK I MOJ ŽIVOT NA NJEMU U DJETINJSTVU I MLADOSTI Doista je vrijedan potpuna i potanka istraživanja ovaj Paumanok (da Long Islandu damo njegovo urođeničko ime), što se pruža na istok kroz okruge Kings, Queens i Suffolk, ukupno 120 milja; sa sjevera mu je tjesnac Long Island Sound, lijep, šarolik i slikovit niz uvala, poluotoka i prostranstava poput mora, stotinu milja do rta Orient. S oceanske strane veliki južni zaton, istočkan bezbrojnim izbočinama – to su ponajviše maleni, neki prilično veliki, mjestimice dugački pješčani sprudovi, udaljeni pola milje do milju i pol od obale. Dok tu i tamo, kao kod Rockawaya i daleko na istok duž Hamptonsa, pjeskoviti žal se nalazi točno na otoku gdje more bez prestanka zapljuskuje. Nekoliko svjetionika na istočnim obalama; duga povijest brodolomnih tragedija, neke su se zbile čak posljednjih godina. Kao mladić živio sam u atmosferi i tradiciji mnogih od tih brodoloma – gotovo sam bio promatrač jednoga ili dvaju. Blizu žala Hempstead, primjerice, 5
Walt Whitman nastradao je godine 1840. brod »Mexico« (na to se aludira u »Spavačima« u Vlatima trave). A u Hamptonu, nekoliko godina poslije toga, uništen je brig »Elizabeth«, strašan događaj, u jednoj od najgorih zimskih oluja, gdje se utopila Margaret Fuller, skupa s mužem i djetetom. Unutar vanjskih spruda ili žala taj južni zaton je posvuda razmjerno plitak; za hladnih zima sav je pokriven debelim ledom. Kao dječak često sam izlazio s jednim ili dvojicom prijatelja na ta ledena polja, sa saonicama, sjekirom i kopljem za jegulje, u lov na jata jegulja. Prosjekli bismo rupe u ledu, ponekad naišavši na pravo obilje jegulja, pa bismo napunili košare krupnim, debelim, slatkim, bjelomesnatim stvorenjima. Krajobrazi, led, vučenje saonica, prosijecanje rupa, gađanje jegulja kopljima, i tako dalje, bili su naravno zabava kakva je ponajdraža u dječaštvu. Obale toga zatona, zimi i ljeti, i moja bavljenja ondje u ranim godinama života, upletene su posvuda u Vlati trave. Bila mi je vrlo draga razonoda ljeti odlaziti na izlet u zaton da bih skupljao jaja morskih galebova. (Galebovi polažu dva-tri jaja, malo veća od polovice kokošjeg jajeta, izravno na pijesak i prepuštaju sunčevoj toplini da ih izleže.) Istočni kraj Long Islanda, područje zatona Peconic, također sam vrlo dobro poznavao – je6
AMERIČKE PRIČE drio više nego jedanput oko otoka Shelter i dolje do Montauka – proveo mnogo sati na brežuljku Turtle kraj starog svjetionika, na krajnjem rtu, gledajući preko neprestana valjanja Atlantika. Drago mi je bilo spuštati se dolje i drugovati s ribarima koji su lovili strijele, ili s godišnjim družinama lovaca na lubine. Ponekad sam, duž poluotoka Montauk (dug je nekih 15 milja, s dobrim pašnjacima), susretao neobične, neuredne, polubarbarske pastire, koji su u ono vrijeme živjeli potpuno izvan društva i civilizacije, čuvajući na onim bogatim pasištima velika krda konja, goveda ili ovaca, u vlasništvu farmera iz istočnih gradova. Katkada sam također nailazio na rijetke preostale Indijance, ili mješance, koji su u tom razdoblju živjeli na poluotoku Montauk, ali sada bih rekao da su sasvim istrijebljeni. Više prema sredini otoka širile su se ravnice Hempstead, tada (1830.-40.) posvema nalik na prerije, otvorene, nenaseljene, prilično neplodne, pokrivene kupinama i borovnicom; ali bilo je mnogo lijepih pašnjaka za stoku, uglavnom za krave muzare, kojih su se stotine čak i tisuće ondje hranile, a uvečer (ravnice su također posjedovali gradovi, a zajednička je bila njihova uporaba) mogle su se vidjeti kako se zapućuju kući, odjeljujući se redovito na pravim mjestima. Često sam bivao na rubovima tih ravnica u predvečerje, i još se mogu u ma7
Walt Whitman šti sjetiti beskrajnih kravljih povorka, i čuti glazbu limenih ili brončanih zvona što su zveckala daleko ili blizu, i udisati hladnoću slatka i pomalo aromatična večernjega zraka, i promatrati zalazak sunca. Preko istog dijela otoka, ali dalje na istok, pružali su se široki središnji pojasovi borova i hrastova grmlja (tu se uvelike pravio drveni ugljen), jednolični i jalovi. Ali proveo sam mnogo lijepih dana, ili poludneva, lutajući tim pustim raskrižjima, udišući osobitu i divlju aromu. Tu, i duž otoka i njegovih obala, provodio sam razdoblja tijekom mnogo godina, svih godišnjih doba, katkada jašući, katkada ploveći čamcem, ali najčešće pješice (tada sam uvijek bio dobar pješak), upijajući polja, obale, pomorske nesreće, karaktere, stočare, farmere, peljare – uvijek sam imao mnogo poznanstava s ovim posljednjima i s ribarima – odlazio svakoga ljeta na izlete – uvijek volio gol morski žal, s južne strane, gdje sam proživio neke od najsretnijih sati do dana današnjega. Dok pišem, cijelo to iskustvo vraća mi se nakon proteklih četrdeset i više godina – umirujući šum valova i slankast miris – dječačko doba, vađenje školjaka, bosonog, sa zasukanim nogavicama – lovljenje ribe niz potok – miomiris livada pod kaduljom – čamac za sijeno, gusta juha od školjaka i ribolovni izleti. Ili, nakon kasnijih godina, ma8
AMERIČKE PRIČE la putovanja po zatonu New Yorka i izvan njega, na peljarskim brodovima. Istih tih kasnijih godina, također, dok sam živio u Brooklynu (1836.-50.), odlazio sam redovito svakoga tjedna u blagim godišnjim dobima na otok Coney; u ono je doba to bila dugačka, neposjećivana obala, koju sam imao svu za sebe, i gdje sam volio, nakon kupanja, trčati gore-dolje po oštru pijesku i satima recitirati Homera ili Shakespearea vodi i galebovima. Ali prebrzo idem naprijed, a moram se više držati svojih tragova. (1882.)
9
Walt Whitman
SMRT U UČIONICI Cin-cin-cin-cin! oglasilo se jednog jutra zvonce na učiteljevu stolu u seoskoj školi, kad je prijepodnevna nastava bila dopola gotova. Dobro se znalo da je to zapovijed za tišinu i pozornost; i kad su te dvije stvari postignute, učitelj je progovorio. Bio je nizak zdepast čovjek, a zvao se Lugare. »Djeco«, rekao je, »dobio sam pritužbu da je sinoć netko od vas krao voće iz vrta g. Nicholsa. Rekao bih da znam tko je lopov. Tim Barker, priđi.« Pristupio je onaj komu se obratio. Bio je to slabunjav, plavokos dječak od trinaestak godina; i na licu mu je titrao nasmiješen, dobroćudan izraz, koji se nije potpuno izgubio ni sada kad je protiv njega izrečena optužba, uz učiteljev strog prizvuk i prijeteći pogled. Ipak je dječakova put bila previše nezemaljski svijetla da bi pokazivala zdravlje; usprkos bucmastu i veselu izgledu, na njemu se vidjela osobita boja kao znak neke unutarnje, i to pogubne bolesti. Dok je momčić stajao pred sudištem – to je mjesto tako često bivalo pozornicom nemilosrdne i grube okrutnosti, zbunjivanja plašljive nevinosti, nasilja nad bespomoćnim djetinjstvom i gaženja nježnih osjećaja – Lugare ga je gledao namrgođeno 10
AMERIČKE PRIČE što je otvoreno govorilo da nije baš ugodno raspoložen. (Nasreću, vrjedniji i mudriji sustav dokazuje ljudima da se školama može upravljati boljim sredstvima nego što su šibe i suze i jecaji. Napredujemo prema onom cilju kad će se na nekoga od staromodnih školskih učitelja, s njegovim bičem od kravlje kože, teškom brezovom šibom i mnogim domišljatim načinima mučenja djece, gledati kao na prezreno podsjećanje na jednu neuku, okrutnu i odbačenu doktrinu. Neka povoljni vjetrovi ubrzaju taj dan!) »Jesi li sinoć bio kraj vrtne ograde g. Nicholsa?« upitao je Lugare. »Da, gospodine«, odgovorio je dječak. »Bio sam.« »Dobro, gospodine, drago mi je što vidim da si tako spreman sa svojim priznanjem. I tako si pomislio da možeš malko pljačkati, i uživati na način kojega bi se trebao sramiti, a da ne budeš kažnjen, je li?« »Nisam pljačkao«, brzo je odgovorio dječak. Lice mu je porumenjelo, od kivnosti ili straha, teško je bilo reći. »I nisam sinoć ništa učinio čega bih se trebao sramiti.« »Ne budi drzak!« uzviknuo je učitelj, žestoko, grabeći štap od trske. »Poštedi me svojih oštrih govora ili ću te šibati dok ne počneš moliti kao pas.« 11
Walt Whitman Dječakovo je lice malko problijedjelo; usna mu je zadrhtala, ali nije progovorio. »I molim te, gospodine«, nastavio je Lugare, dok su mu izvanjski znaci srdžbe iščeznuli s lica, »što si radio kraj vrta? Možda si samo preuzeo plijen i imao sudionika da obavi opasniji dio posla?« »Pošao sam tim putem jer se onuda vraćam kući. Poslije sam opet bio ondje da se sastanem s jednim znancem i... i... Ali nisam ulazio u vrt, niti sam išta iz njega uzeo. Ja ne bih ukrao... ni da spasim život od skapavanja.« »Radije se drži onoga što je bilo prošle večeri. Vidjeli su te, Tim Barker, kako dolaziš od vrtne ograde g. Nicholsa, malo poslije devet sati, s vrećom punom nečega na ramenu. Po svemu je izgledalo da je vreća bila napunjena plodovima, a jutros se otkrilo da su lijehe dinja potpuno obrane. Onda, gospodine, što je bilo u toj vreći?« Lice otkrivena dječaka gorjelo je kao sama vatra. Nije rekao ni riječi. Oči cijeloga razreda bile su uprte u njega. Znoj je curio niz njegovo blijedo lice poput kišnih kapi. »Govori, gospodine!« uzviknuo je Lugare, udarivši glasno štapom po stolu. Dječak je izgledao kao da će se onesvijestiti. Ali nemilosrdni učitelj, uvjeren da je izveo na vidjelo zločinca, i likujući od pomisli na strogu ka12
AMERIČKE PRIČE znu koju će sada opravdano dosuditi, stalno je u sebi podgrijavao sve viši i viši stupanj uzbuđenja. U međuvremenu, dječak kao da nije znao što bi sa sobom učinio. Jezik mu se zalijepio za nepce. Ili je bio vrlo jako uplašen, ili mu doista nije bilo dobro. »Govori, kad kažem!« ponovno je zagrmio Lugare; i njegova ruka, stežući štap od trske, dizala mu se iznad glave na vrlo značajan način. »Teško da mogu, gospodine«, rekao je jadnik tiho. Glas mu je bio hrapav i promukao. »Reći ću vam drugi... drugi put. Molim vas, pustite me na mjesto... nisam dobro.« »Oh, da, to je lako moguće«, rekao je g. Lugare i s prijezirom napuhnuo nos i obraze. »Misliš li da ćeš me uvjeriti u svoje laži? Otkrio sam te, gospodine, dovoljno očigledno; i drago mi je što si krasan sitni lopov kakva nema u državi. Ali odgodit ću obračun s tobom za još jedan sat. Onda ću te opet prozvati; pa ako tada ne kažeš cijelu istinu, dobit ćeš od mene nešto što će te podsjećati na dinje g. Nicholsa još mnogo mjeseci. Idi na mjesto.« Dovoljno radostan zbog neprijazna dopuštenja, i ne izustivši ni riječi, dječak se drhturavo odvukao do klupe. Osjećao se vrlo čudno, omamljeno, više mu je to sličilo na san nego na stvaran život; i kad je spustio ruke na klupu, zaronio je u 13
Walt Whitman njih licem. Učenici su se vratili svojem uobičajenom učenju jer su za vrijeme Lugareove vladavine u seoskoj školi bili tako naviknuti na prizore nasilja i stroga kažnjavanja da su takve stvari tek neznatno prekidale tijek njihovih navika. No, dok protječe taj umetnuti sat, raščistit ćemo tajnu vreće i okolnosti pod kojima se mladi Barker prošle noći našao kraj vrtne ograde. Dječakova je majka bila udovica i njih je dvoje živjelo u vrlo skučenim granicama. Otac mu je umro kad je imao šest godina, i mali Tim je ostao kao boležljivo i slabunjavo dijete od kojega se nitko nije nadao da će živjeti dulje od nekoliko mjeseci. Ali na svačije iznenađenje, jadno je dijete poživjelo i činilo se da vraća zdravlje, kao što je pouzdano raslo i sve bolje izgledalo. To je trebalo zahvaliti ljubaznim uslugama istaknutoga liječnika koji je imao ljetnikovac u susjedstvu i zanimao se za udovičinu malu obitelj. Vjerojatno bi Tim mogao nadživjeti svoje slaboće, govorio je liječnik; ali sve je bilo neizvjesno. Bila je to tajanstvena i nerazumljiva bolest; i ne bi bilo nimalo čudno ako bi ga u nekom prividnom trenutku zdravlja iznenada nešto pokosilo. Jadna udovica isprva je bila u neprekidnom stanju tjeskobe; ali sada je već bilo prošlo nekoliko godina, a nijedno od prijetećih zala nije se srušilo na dječakovu glavu. Činilo se kako je njegova majka bivala uvjerena da 14
AMERIČKE PRIČE će on poživjeti, kako bi joj bio od pomoći i na čast pod stare dane; i njih se dvoje zajedno borilo, usrećujući se međusobno, i trpeći mnogo siromaštva i neudobnosti bez gunđanja, za ljubav jedno drugome. Tim je zbog ugodne naravi bio stekao mnogo prijatelja u selu, među koje se ubrajao i mladi farmer Jones koji je, sa starijim bratom, sudjelovao u obrađivanju velike farme u blizini. Jones je vrlo često davao Timu na dar vreću krumpira ili kukuruza, ili kakva povrća iz vrta, što ih je uzimao iz vlastitih zaliha; ali kako je njegov ortak bio škrt čovjek nagle ćudi, i često govorio da je Tim danguba i da mu ne treba pomagati jer ne radi, Jones je općenito svoje darove isporučivao na takav način da nitko ništa nije znao o njima, osim njega i zahvalnih uživatelja njegove ljubaznosti. Moglo je biti i to da se udovici ne bi svidjelo da njezini susjedi doznaju kako ona prima darove od bilo koga; jer često ima oprostiva ponosa u ljudima njezina položaja zbog kojega su neskloni da ih se smatra predmetima »milostinje« kao što bi izbjegavali najnesnosnije boli. One večeri o kojoj govorimo, Timu je bilo rečeno da će im Jones poslati vreću krumpira, i ugovoreno mjesto gdje su ga trebali čekati bilo je kraj Nicholsove vrtne ograde. To je bila ona vreća pod kojom su vidjeli Tima kako posrće, ona je bila 15
Walt Whitman uzrokom što je nesretnoga dječaka njegov učitelj optužio i osudio kao lopova. Taj učitelj nije bio nimalo prikladan za svoju važnu i odgovornu službu. Prenagljen u odlučivanju i nepopustljivo strog, bio je strah i trepet maloga svijeta kojim je tako despotski vladao. Činilo se da uživa u kažnjavanju. Kako ništa nije znao o onim slatkim vrutcima što brzo izviru iz dječjih grudi na doziv blagosti i ljubaznih riječi, svi su ga se bojali zbog krutosti i nitko ga nije volio. Drago bi mi bilo da je bio osamljen slučaj u svojem zvanju. Sat poštede primicao se završetku i bližilo se vrijeme kad je Lugare, na opće veselje, obično raspuštao svoj razred. Od časa do časa poneki bi đak bacio kriomičan pogled prema Timu, katkad sažalno, katkad ravnodušno ili znatiželjno. Znali su da učitelj ne će pokazati nimalo milosti prema njemu, i premda ga je većina voljela, bičevanje je ondje bilo prečesto da bi izazivalo mnogo sućuti. Ali svaki znatiželjni pogled ostao je nezadovoljen, jer je na kraju sata Tim ostao s potpuno sakrivenim licem dok mu je glava bila pognuta na podlakticama, točno kako se bio naslonio kad se vratio na svoje mjesto. Lugare je povremeno pogledavao na dječaka s mrgođenjem koje je kanda nagovještavalo osvetu za njegov prkos. Naposljetku je saslušan razred, i ponovila se lekcija, i Lugare je sjeo iza stola na po16
AMERIČKE PRIČE višenom podiju, s najdužim i najdebljim štapom ispred sebe. »Sada ćemo, Barker, dovesti u red onaj tvoj sitni posao«, rekao je. »Samo priđi ovamo.« Tim se nije pomaknuo. Učionica je bila tiha kao grob. Nikakav se zvuk nije čuo, osim mjestimična dugačkog udisaja. »Poslušaj me, gospodine, ili će biti gore za tebe. Priđi ovamo, i skini kaput!« Dječak se nije nimalo pomaknuo, kao da je bio od drva. Lugare se stresao od gnjeva. Sjedio je mirno jednu minutu, kao da je razmišljao o najboljem načinu kako će iskaliti osvetu. Ta je minuta prolazila u samrtnoj tišini, i bila je užasna nekoj djeci, jer su im lica bila blijeda od straha. Dok je polagano protjecala, sličila je na minutu koja prethodi vrhuncu sjajno izvedene tragedije, kad neki veliki majstor glumačkog umijeća stupa pozornicom, a vi i mnoštvo oko vas pritajeni, napetih živaca i suspregnuta daha, iščekujete strašnu katastrofu. »Tim je zaspao, gospodine«, rekao je na kraju dječak koji je sjedio blizu njega. Lugare je na tu obavijest dopustio svojem licu da od izraza divljačke srdžbe prijeđe u smiješak, ali taj smiješak izgledao je zlokobnije nego njegova prijašnja namrgođenost, ako bi to bilo moguće. Možda ga je zabavljao užas što se oslikavao na li17
Walt Whitman cima oko njega; ili bi moglo biti da se naslađivao načinom kako je nakanio probuditi spavača. »Zaspao! Je li, mladi moj gospodine!« rekao je. »Da vidimo možemo li te nekako poškakljati da otvoriš oči. Ništa nije ljepše nego kad se iz loša slučaja izvuče najbolje, momci. Tim je, eto, odlučio da se ne zabrinjava u duhu zbog malo batinanja, jer misao na to ne može maloga propalicu održati u budnom stanju.« Lugare se opet nasmiješio dok je izgovarao posljednju primjedbu. Čvrsto je stegnuo štap i sišao s podija. Lakim i opreznim korakom prešao je prostoriju i stao kraj nesretnog spavača. Dječak nikada nije bio manje svjestan kazne koja mu je zaprijetila. Možda je snivao neki zlaćani san o mladosti i uživanju; možda je bio daleko u svijetu mašte, gledajući prizore i ćuteći ushićenja kakve hladna stvarnost nikada ne može pružiti. Lugare je podignuo trščani štap visoko iznad glave, i ciljajući s velikom vještinom koju je stekao dugim vježbanjem, spustio ga na Timova leđa s tolikom snagom i glasnim udarcem te se činilo kako bi to bilo dovoljno da probudi zaleđena čovjeka u posljednjim časovima obamrlosti. Brzo i sve brže nizali su se udarci. Ne čekajući da vidi učinak prvog zasjeka, okrutni bijednik primjenjivao je svoje mučilo na jednu stranu dječakovih leđa, zatim na drugu, i zaustavio se tek 18
AMERIČKE PRIČE po isteku dvije-tri minute kad se doista umorio. Ali Tim ni dalje nije pokazivao znakove micanja; i kad je Lugare, bijesan zbog njegove ukočenosti, trgnuo ruku na koju se dječak naslanjao preko klupe, njegova je glava pala na dasku s tupim udarom, a lice mu se okrenulo gore i izložilo pogledu. Kad ga je Lugare vidio, ostao je kao čovjek kojega je zamrznuo pogled baziliska. Lice mu se preobratilo u ledenu bjelinu; štap mu je ispao iz stiska; a razrogačene oči buljile su kao u nekakav nakazan prizor užasa i smrti. Kapi znoja velike kao graške počinjale su curiti naizgled iz svake pore na njegovu licu; stegnule su se njegove tanke usne i pokazale zube; i kad je naposljetku ispružio ruku, i vrškom jednoga prsta dodirnuo dječakov obraz, svaki mu je ud zadrhtao kao zmijski jezik; i činilo se da će ga istoga časa izdati snaga. Dječak je bio mrtav. Vjerojatno je bio mrtav već neko vrijeme, jer su mu oči bile uvrnute gore i tijelo sasvim hladno. Smrt je pohodila učionicu, i Lugare je batinao truplo. (1841.)
19
Walt Whitman
POVRATAK DIVLJEGA FRANKA Kad je sunce, jednoga kolovoškog dana prije pedesetak godina, upravo bilo prešlo meridijan provincijskoga grada u istočnom dijelu Long Islanda, samotni putnik je stigao do udobne seoske krčme niska krova, otvorio razdijeljena vrata i ušao u zajedničku prostoriju. Prašina je pokrivala namjernikovu odjeću i čelo mu je bilo vlažno od znoja. Koračao je na usporen i umoran način, premda su njegov stas i lice govorili da nema više od devetnaest ili dvadeset godina. Preko jednog ramena bio mu je prebačen mornarski kaput, a u ruci je nosio malen zavežljaj. Sjedajući na grubu klupu, rekao je ženi koja se pojavila iza šanka da želi čašu rakije sa šećerom. Piće je popio u jednom gutljaju; potom je zapalio i počeo pušiti cigaru koju je izvadio iz džepa, te ispružio jednu nogu i naslonio lakat na klupu, zauzevši položaj čovjeka koji nehajno dangubi. »Poznajete li nekoga Richarda Halla koji živi negdje u okolici?« rekao je. »Gospodin Hall stanuje dolje niz uličicu što se odvaja kraj onoga velikoga rogačeva stabla«, od20
AMERIČKE PRIČE govorila je žena pokazujući prstom kroz otvorena vrata. »Ima jedno pola milje odavde do njegove kuće.« Mladić je dvije-tri minute vrlo spokojno u tišini otpuhivao dim iz usta. U njegovu je ponašanju bilo dokone samodostatnosti koja je prilično rijetka u čovjeka od tako malo godina. »Želim vidjeti gospodina Halla«, rekao je naposljetku. »Dajem srebrnjak od šest penija onomu tko će mu odnijeti poruku.« »Svi su se momci razišli. Ali to je tek kratka šetnja, a vaši su udovi mladi«, odgovorila je žena kojoj nije bila posvema po volji lakoća s kojom se njezina mušterija pohabana izgleda osjećao kao kod kuće. Taj se čovjek međutim nije osvrtao na njezin savjet, nego se naslonio i jednako dokono otpuhivao dim iz cigare kao prije. »Osim ako stari Joe nije u štali«, nastavila je žena, »što je lako moguće. Poći ću i vidjeti ako želite.« I gurnula je vrata iza sebe, prošla kroz susjednu prostoriju u dvorište, odakle se sljedećeg trenutka čuo njezin glas kako doziva osobu koju je spomenula, s prizvukom koji se nipošto nije mogao podičiti pjevnošću ili mekoćom. Njezina je potraga bila uspješna. Uskoro se vratila s onim tko je trebao biti glasnik: sitan, oro21
Walt Whitman nuo starac u dronjcima, smucalo čije je neobrijano lice otvoreno kazivalo priču o njegovim neumjerenim navikama, duboko usađenim navikama – već je prekasno bilo da bi se iskorijenile – koje će ga uskoro položiti u grob kao okorjela pijanca. Mladić mu je priopćio kakva se usluga od njega traži i obećao mu nagradu čim se vrati. »Kažite Richardu Hallu da ću danas poslije podne otići u kuću njegova oca. Ako upita tko ga želi vidjeti, recite da čovjek nije kazao svoje ime«, nastavio je stranac, uspravljajući se iz nemarna položaja, dok su se noge staroga Joea spremale otići s kamenoga praga, a njegove se zamućene oči okrenule da ulove posljednju rečenicu naredbe. »Pa ipak, možda biste mogli isto tako...« dodao je mladić općeći na trenutak sam sa sobom. »Mogli biste mu kazati da njegov brat Frank, to jest Divlji Frank, traži od njega da dođe.« Starac je pošao odnijeti poruku, a onaj tko se nazvao Divljim Frankom bacio je gotovo popušenu cigaru kroz prozor i zamišljeno prekrižio ruke. Vjerojatno ne će biti boljega mjesta od ovoga da se ukratko opišu neki prijašnji događaji iz života mladoga stranca koji se odmarao i čekao u seoskoj krčmi. Petnaest milja istočno od te krčme živio je farmer koji se prezivao Hall, čovjek na dobru gla22