Ubiti pticu final 22

Page 1

HARPER LEE Ubiti pticu rugalicu


HARPER LEE Ubiti pticu rugalicu Naslov izvornog izdanja To Kill a Mockingbird S engleskoga prevela Ljiljana Šćurić Copyright © 1960 by Harper Lee, © renewed 1988. Foreword copyright © 1993 by Harper Lee Ali rights reserved Ilustracija na koricama MUSTRA iz zbirke zidnih valjaka NENADA MARINCA iz Koprivnice Foto VLADIMIR KOSTJUK Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka VINKO I ZVONKO 01 (175)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 880670 ISBN 978-953-320-075-0


Harper Lee

UBITI PTICU RUGALICU


Za g. Leeja i Alice u znak ljubavi i pa탑nje


PRVI DIO


I odvjetnici su moŞda nekoć bili djeca Charles Lamb


1 S nepunih trinaest godina moj je brat Jem gadno slomio ruku u laktu. Nakon što je zacijelila i kad je Jema prošao strah da nikad neće moći igrati američki nogomet, ozljeda ga nije zabrinjavala. Lijeva mu je ruka bila malo kraća od desne; kad je stajao ili hodao, nadlanica mu je bila pod pravim kutom u odnosu na tijelo, palac usporedan s bedrom. Nije za to mario sve dok je mogao dodavati loptu. Kad je prošlo dovoljno godina da bismo se mogli osvrnuti, katkad smo razgovarali o događajima koji su doveli do te nesreće. Ja tvrdim da su sve započeli Ewellovi, ali Jem, koji je četiri godine stariji od mene, kaže da je počelo znatno prije toga. Kaže da je počelo onoga ljeta kad je Dill došao k nama, kad nam je Dill prvi put dao ideju da namamimo Booa Radleyja da iziđe iz kuće. Rekla sam mu da, ako želi stvari sagledati tako široko, onda sve počinje još s Andrewom Jacksonom. Da general Jackson nije otjerao Indijance plemena Creek uz rijeku, Simon Finch nikad ne bi doveslao u Alabamu, a gdje bismo onda bili? Bili smo odveć stari da spor riješimo šakama, pa smo se posavjetovali s Atticusom. Naš je otac rekao da smo oboje u pravu. Budući da smo Južnjaci, neki su se članovi naše obitelji sramili što nam nisu bili zabilježeni preci ni s jedne strane u bitki kod Hastingsa. Imali smo samo Simona Fincha, trapera i ljekarnika iz Cornwalla, čiju je pobožnost nadmašivala samo njegova škrtost. U Engleskoj je Simonu smetalo to što su liberalna braća proganjala one koji su sebe nazivali metodistima, a budući da je Simon sebe nazivao metodistom, odradio je putovanje preko Atlantika do Philadelphije, pa do Jamajke, pa do Mobilea i onda uz Saint Stephens. Držeći se Wesleyjeve zabrane uporabe rječitosti pri kupnji i prodaji, Simon se obogatio radeći kao liječnik, ali je pritom bio nesretan, bojeći se da ne padne u iskušenje i ne učini nešto što ne služi slavi Božjoj, kao što je gomilanje zlata i skupe odjeće. I tako je Simon, zaboravivši riječi svojega učitelja o posjedovanju ljudi, kupio tri roba te uz njihovu pomoć sagradio kuću na obali rijeke Alabame, šezdesetak kilometara iznad Saint Stephensa. 7


Harper Lee Vratio se u Saint Stephens samo jedanput, da bi našao ženu, i s njom je začeo obitelj u kojoj je bilo mnogo kćeri. Simon je doživio duboku starost i umro bogat. Bio je običaj da muškarci iz obitelji ostanu na Simonovu imanju, koje se zvalo Finch’s Landing, i žive od pamuka. Imanje je bilo samodostatno: premda skromno u usporedbi s carstvima koja su ga okruživala, na Landingu se ipak proizvodilo sve što je bilo potrebno za život osim leda, pšeničnog brašna i odjevnih predmeta, koje su iz Mobilea dovozili riječni brodovi. Simon je nedaće između Sjevera i Juga promatrao s nemoćnim bijesom jer su zbog toga njegovi potomci ostali bez svega osim bez zemlje, ali tradicija života na imanju nastavila se sve do dvadesetog stoljeća kada je moj otac Atticus Finch otišao u Montgomery studirati pravo, a njegov mlađi brat u Boston medicinu. Tako je na Landingu od Finchevih ostala njihova sestra Alexandra: udala se za šutljiva čovjeka koji je većinu vremena provodio ležeći na visećoj ležaljci pokraj rijeke i pitajući se je li koja riba zagrizla njegov mamac. Kad je otac položio državni ispit, vratio se u Maycomb i otvorio odvjetnički ured. Maycomb, udaljen tridesetak kilometara od Finch’s Landinga, bio je sjedište okruga Maycomb. U Atticusovu uredu u zgradi suda bila je samo vješalica za šešire, pljuvačnica, ploča za igru dame i neoštećeni Zakonik Alabame. Prva dva klijenta bile su mu posljednje dvije osobe koje su obješene u mejkombskom zatvoru. Atticus ih je preklinjao da prihvate velikodušnost države i priznaju krivicu za ubojstvo drugog stupnja te tako spase život, ali oni su bili Haverfordovi, što je u okrugu Maycomb sinonim za kretene. Haverfordovi su zatukli najboljega kovača u Maycombu zbog nesporazuma o navodno nezakonitom zadržavanju kobile; pritom su bili tako glupi da su to učinili pred trima svjedocima i uporno su tvrdili da je »kurvin sin je to zaslužio« svakome dovoljno dobra obrana. Uporno su tvrdili da nisu krivi za ubojstvo prvoga stupnja pa Atticus nije mogao za njih učiniti ništa drugo nego biti nazočan njihovu vješanju, događaju zbog kojeg je vjerojatno moj otac osjećao duboko gađenje prema krivičnom pravu. Prvih pet godina u Maycombu Atticus je zapravo jako štedio; zatim je sljedećih nekoliko godina ušteđeno ulagao u školovanje svoga brata. John Hale Finch bio je deset godina mlađi od moga oca i od8


Ubiti pticu rugalicu lučio je studirati medicinu u vrijeme kad se nije isplatilo uzgajati pamuk; ali, nakon što je postavio strica Jacka na noge, Atticus je odvjetništvom pristojno zarađivao. Volio je Maycomb, u tom se okrugu rodio i odrastao, poznavao je tamošnje ljude i oni njega, a zbog marljivosti Simona Fincha, Atticus je bio u krvnom ili bračnom srodstvu s gotovo svim obiteljima u gradu. Maycomb je bio stari gradić, ali kad sam ga ja upoznala, bio je otrcan stari gradić. Za kišna bi se vremena ulice pretvorile u crveno blato; na pločnicima je rasla trava, sudnica je uleknula u trg. Tada je bilo toplije; crnom je psu bilo teško za ljetnog dana; mršave su mazge, upregnute u Hooverove kočije, tjerale muhe u sparnom hladu ispod hrastova na trgu. Uškrobljeni muški ovratnici već su do devet ujutro omekšali. Gospođe su se kupale prije dvanaest, poslije podnevnog odmora u tri i do sutona bi bile poput mekanih kolača prelivenih znojem i slatkim talkom. Ljudi su se tada kretali sporo. Šetali su trgom, teškim korakom ulazili i izlazili iz trgovina, sve su činili polagano. Dan je trajao dvadeset i četiri sata, ali doimao se duljim. Nije bilo žurbe jer se nije imalo kamo ići, nije se imalo što kupiti, nije bilo novca kojim bi se što kupilo, nije se imalo što vidjeti izvan okruga Maycomb. Ali za neke je ljude to bilo doba nejasnog optimizma; okrugu je nedavno rečeno da nema zbog čega strahovati osim zbog straha samog. Mi smo živjeli u glavnoj stambenoj ulici u gradu – Atticus, Jem i ja i naša kuharica Calpurnia. Jem i ja bili smo zadovoljni ocem: igrao se s nama, čitao nam i odnosio se prema nama s uljudnom suzdržanošću. Calpurnia je pak bila nešto posve drugo. Sva je bila koščata i uglata; bila je kratkovidna; škiljila je; ruka joj je bila široka kao krevetna daska i dvostruko tvrđa. Stalno me tjerala iz kuhinje, pitala zašto se ne mogu ponašati lijepo kao Jem premda je znala da je on stariji i zvala me kući kad nisam još željela doći. Naše su bitke bile epske i jednostrane. Calpurnia je uvijek pobjeđivala, uglavnom zato što bi Atticus uvijek stao na njezinu stranu. Bila je s nama otkako se Jem rodio pa sam njezinu tiransku prisutnost osjećala otkad znam za sebe. Naša je majka umrla kad su mi bile dvije godine, pa je se nisam sjećala. Bila je iz obitelji Grahamovih iz Montgomeryja; Atticus ju je upoznao kad je prvi put bio izabran u državnu upravu. On je već bio 9


Harper Lee sredovječan, a ona petnaest godina mlađa. Jem je nastao tijekom njihove prve godine braka; ja sam se rodila četiri godine kasnije, a dvije godine nakon toga naša je majka umrla od iznenadne srčane kapi. Kažu da je to u njezinoj obitelji nasljedno. Meni nije nedostajala, ali mislim da Jemu jest. On je se jasno sjećao i katkad bi usred igre počeo uzdisati i onda bi otišao i igrao se sam iza garaže. Kad je bio takav, znala sam da mi je najbolje ne dirati ga. Kad je meni bilo gotovo šest, a Jemu deset godina, naš je ljetni prostor za igru (ograničen dosegom Calpurnijina glasa) dopirao do kuće gospođe Henryja Lafayettea Dubosea, to jest dvije kuće sjeverno od nas i do Radley Placea, tri kuće južno. Nikad nismo bili u iskušenju da prekoračimo tu granicu. U Radley Placeu živjelo je nepoznato biće čiji je opis bio dovoljan da nas natjera da danima budemo dobri; gospođa Dubose bila je prava vještica. Tog nam je ljeta došao Dill. Jednoga dana rano ujutro, kad smo se počeli igrati u dvorištu iza kuće, Jem i ja čuli smo nešto iz raštike naše susjede Miss1 Rachel Haverford. Otišli smo do žičane ograde da vidimo je li možda štene – terijerka štakorašica Miss Rachel bila je skotna – a umjesto toga ugledali smo nekoga kako sjedi i gleda nas. Dok je sjedio, nije bio mnogo viši od raštike. Buljili smo u njega dok nije progovorio: – Hej. – Hej i tebi – rekao je Jem srdačno. – Ja sam Charles Baker Harris – rekao je – Znam čitati. – Pa što onda? – rekla sam ja. – Samo sam mislio da biste voljeli znati da znam čitati. Ako imate nešto što vam treba pročitati, mogu vam ja... – Koliko imaš godina – upitao je Jem – četiri i pol? – Uskoro ću imati sedam. – Uh, pa onda i nije čudo – rekao je Jem upirući palcem u mene – Scout zna čitati otkako se rodila, a još nije krenula u školu. Prilično si sitan za sedmogodišnjaka. – Malen sam, ali sam star – rekao je. Miss – osobit način oslovljavanja žena u južnom dijelu Sjedinjenih Država. Premda riječ doslovno znači »gospođica«, ondje se tako, u znak poštovanja, oslovljavaju i udane žene. Oslovljavanje je dalje stupnjevano prema razini bliskosti: osobu koju manje poznajemo oslovit ćemo s Miss i prezimenom, a osobu koja nam je bliža s Miss i imenom. Ovdje bih napomenula i da je narječje američkog Juga uglavnom prevedeno književnim jezikom kojim je knjiga najvećim dijelom izvorno i napisana (prev.).

1

10


Ubiti pticu rugalicu Jem je odmaknuo kosu s čela ne bi li bolje vidio. – Zašto ne dođeš ovamo, Charles Baker Harris? – rekao je. – Bože dragi, kakvo ime. – Nije smješnije od tvojeg. Teta Rachel kaže da se ti zoveš Jeremy Atticus Finch. Jem se namrštio. – Ja sam za svoje ime dovoljno visok – rekao je. – Tvoje je duže od tebe. Sigurno cijelu stopu duže. – Inače me zovu Dill – rekao je pokušavajući se provući ispod ograde. – Bilo bi ti lakše prijeći preko, a ne ispod – rekla sam. – Odakle si? Dill je bio iz Meridiana u Mississippiju, došao je provesti ljeto kod tete, Miss Rachel, i odsad će svako ljeto provoditi u Maycombu. Njegovi su porijeklom bili iz okruga Maycomb, majka mu je radila kod nekog fotografa u Meridianu, prijavila je njegovu fotografiju na natjecanje za najljepše dijete i osvojila pet dolara. Novac je dala Dillu koji je za to dvadeset puta otišao u kino. – Ovdje nema projekcija filmova osim katkad u sudnici onih o Isusu – rekao je Jem. – Jesi li gledao koji dobar? Dill je gledao Drakulu i zbog toga ga je otkrića Jem počeo promatrati s prvom natruhom poštovanja. – Prepričaj nam ga – rekao je. Dill je bio vrlo neobičan. Nosio je plave lanene kratke hlače koje su se kopčale sve do košulje, kosa mu je bila bijela poput snijega i prianjala mu je uz glavu kao pačje paperje; bio je godinu stariji od mene, ali sam ja bila mnogo viša. Dok nam je pričao staru priču, njegove bi plave oči potamnjele pa posvijetlile; smijao se nenadano i veselo; stalno je iz navike potezao pramen koji mu je stršao nasred čela. Kad je Dill pretvorio Drakulu u prah i pepeo, a Jem rekao da film zvuči bolje nego knjiga, upitala sam Dilla gdje mu je otac. – Ništa nisi rekao o njemu. – Zato što ga nemam. – Je li umro? – Ne... – Pa ako nije umro, onda ga moraš imati, zar ne? Dill je porumenio, a Jem mi je rekao da ušutim, što je bio siguran znak da je proučio Dilla i zaključio da je prihvatljiv. Poslije toga, ljeto je protjecalo u uobičajenom zadovoljstvu. Uobičajeno se zadovoljstvo sastojalo od: popravljanja naše kućice na stablu koja se oslanjala na dva stabla divovskih očenašica u stražnjem dvorištu, svađanja, predstava 11


Harper Lee prema našem popisu drama koje su se temeljile na djelima Olivera Optica, Victora Appletona i Edgara Ricea Burroughsa. U tom smo pogledu bili sretni što smo imali Dilla. On je glumio karakterne uloge koje sam dotad ja dobivala – majmuna u Tarzanu, g. Crabtreeja u Roverovima, g. Damona u Tomu Swiftu. Tako smo upoznali Dilla kao džepnog Merlina koji je imao mnogo neobičnih planova, čudnih žudnji i osebujnih sklonosti. Ali potkraj kolovoza naš je repertoar postao bljutav od bezbrojnih repriza i tada nam je Dill dao ideju da izmamimo Booa Radleyja iz kuće. Radley Place fascinirao je Dilla. Usprkos našim upozorenjima i objašnjenjima, privlačio ga je kao što Mjesec privlači vodu, ali ga ne bi povukao dalje od rasvjetnog stupa na uglu, na sigurnoj udaljenosti od ulaza na imanje Radleyjevih. Stajao bi ondje, ruke ovijene oko debelog stupa, zurio i razmišljao. Radley Place nalazio se poslije oštrog zavoja iza naše kuće. Ako bismo krenuli na jug, vidjeli bismo trijem; pločnik je skretao i prolazio uz imanje. Kuća je bila niska, nekoć bijela, s dubokim prednjim trijemom i zelenim prozorskim kapcima, ali je odavno potamnjela u boju škriljevca poput dvorišta oko nje. Crepovi truli od kiše visjeli su iznad strehe trijema; hrastovi su zaklanjali sunce. Ostaci plota pijano su čuvali prednje dvorište – »pometeno« dvorište koje nikad nije bilo pometeno – gdje su divlji sirak i divlji duhan rasli u izobilju. U kući je živio zao fantom. Ljudi su govorili da postoji, ali ga Jem i ja nikad nismo vidjeli. Ljudi su govorili da izlazi noću kad je mjesec visoko i viri kroz prozore. Kad bi se ljudima od hladnoće smrzle azaleje, bilo je to zato što je on puhnuo na njih. Svi neriješeni zločini u Maycombu bili su njegovo djelo. Jednom je grad terorizirao niz morbidnih noćnih zbivanja: kokoši i kućni ljubimci pronađeni su unakaženi; iako je krivac bio Ludi Addie, koji se na kraju utopio u rječici Barker’s Eddy, ljudi su svejedno gledali u Radley Place i nisu htjeli odbaciti svoje prvotne sumnje. Crnac noću ne bi prošao pokraj Radley Placea nego bi prešao na drugu stranu ulice i zviždukao dok bi hodao. Zemljište mejkombske škole graničilo je sa stražnjom stranom imanja Radleyjevih; iz Radleyjeva dvorišta s kokošinjcem s visokih su stabala padali orasi pekani u školsko dvorište, ali djeca ih ne bi ni taknula: Radleyjevi orasi pekani mogu te ubiti. Bejzbolska lopta koja bi odle12


Ubiti pticu rugalicu tjela u Radleyjevo dvorište smatrana je izgubljenom i o tome nije bilo zbora. Jad te kuće počeo je mnogo godina prije nego što smo se Jem i ja rodili. Radleyjevi, koje bi svi u gradu bili rado primili, držali su se odvojeno, a to je u Maycombu neoprostivo. Nisu išli u crkvu, što je glavna mejkombska rekreacija, nego su službu Božju obavljali kod kuće; gospođa Radley rijetko je, ako ikad, prelazila ulicu da sredinom jutra popije kavu sa susjedama, a nikad se nije pridružila nijednom misionarskom kružoku. Gospodin Radley svakog je dana otišao u grad točno u pola dvanaest i vratio se u dvanaest, katkad noseći smeđu papirnatu vrećicu u kojoj su, pretpostavljali su susjedi, bile namirnice. Nikad nisam doznala kako je gospodin Radley zarađivao za život – Jem je rekao da je »prodavao pamuk«, što je uljudan način da se kaže kako nije ništa radio – ali gospodin Radley i njegova žena živjeli su oduvijek ondje sa svoja dva sina. Kapci i vrata na kući Radleyjevih bili su zatvoreni nedjeljom – još jedan prekršaj mejkombskih običaja: vrata su se zatvarala jedino u slučaju bolesti ili hladnog vremena. Nedjelja je bila dan za svečanije poslijepodnevne posjete: žene su nosile korzete, muškarci sakoe, djeca cipele. Ali nitko se od susjeda nikad ne bi nedjeljom popeo na trijem Radleyjevih i povikao: »He-ej!« Na toj kući nije bilo ni mrežastih vrata. Jednom sam pitala Atticusa jesu li ikad bili tamo, a on je rekao da jesu, ali davno, prije nego što sam se ja rodila. Prema legendi koja se prepričavala u susjedstvu, kad je mlađi Radleyjev sin bio tinejdžer, počeo se družiti s Cunnignhamovima iz Old Saruma; oni su bili golemo i zbrkano pleme iz sjevernog dijela okruga i udružili su se u nešto najsličnije bandi što je ikad viđeno u Maycombu. Nisu bogznašto činili, ali ipak dovoljno da se o njima priča u cijelom gradu i da na njih upozore pastori triju različitih crkava: okupljali su se u brijačnici; vozili su se nedjeljom autobusom u Abbotsville i išli u kino; odlazili su na plesove u gostionicu Dew-Drop i ribički kamp, kockarnicu na obali; kušali su domaći viski. Nitko u Maycombu nije imao petlje reći gospodinu Radleyju da se njegov sin spetljao s pogrešnim društvom. Jedne večeri, kad su bili osobito veseli, dečki su se u posuđenoj krntiji vozili natraške trgom, opirali se kad ih je prastari mejkombski sudski podvornik, gospodin Conner, htio uhititi i zaključali su ga u 13


Harper Lee sudski zahod. Grad je zaključio da se nešto mora poduzeti; gospodin Conner rekao je da točno zna tko je u tome sudjelovao, a nije im namjeravao dopustiti da se izvuku, pa su dečki dospjeli pred suca zbog narušavanja javnog reda, remećenja mira, tvornog napada i psovanja u prisutnosti žene. Sudac je upitao gospodina Connera zašto je naveo i posljednju optužbu; gospodin Conner rekao je da su psovali tako glasno da su ih zacijelo čule sve gospođe u Maycombu. Sudac je odlučio poslati dečke u državnu industrijsku školu kamo su neke slali ni zbog čega drugog nego zato da bi imali krov nad glavom i jelo na stolu; nije to bio zatvor i nije bila sramota otići onamo. Ali gospodin Radley smatrao je da jest. Oslobodi li sudac Arthura, gospodin Radley će se pobrinuti da on više ne izaziva neprilike. Znajući da gospodin Radley uvijek održi zadanu riječ, sudac je to voljko učinio. Ostali su mladići otišli u industrijsku školu i tako stekli najbolju srednjoškolsku naobrazbu u državi; jedan je čak poslije završio za inženjera na Sveučilištu Auburn. Vrata kuće Radleyjevih bila su zatvorena i radnim danom, a ne samo nedjeljom, a sina gospodina Radleyja nitko više nije vidio sljedećih petnaest godina. No došao je dan, kojeg se Jem mutno sjećao, kad je nekoliko ljudi čulo i vidjelo Booa Radleyja; ali Jem nije bio jedan od njih. Rekao mi je da Atticus nikad nije mnogo govorio o Radleyjevima: kad bi ga Jem nešto pitao, Atticus bi mu samo rekao neka gleda svoja posla i pusti da Radleyjevi gledaju svoja jer na to imaju pravo; ali kad bi se to dogodilo, rekao mi je Jem, Atticus bi odmahivao glavom i mrmljao: – Mm, mm, mm. Tako je Jem većinu informacija dobivao od Miss Stephanie Crawford, tračerice iz susjedstva, koja je tvrdila da zna cijelu priču. Rekla je da je Boo sjedio u dnevnom boravku i izrezivao članke iz Maycomb Tribunea. U sobu je ušao njegov otac. Dok je gospodin Radley prilazio, Boo je zabio škare u očevu nogu izvukao ih, obrisao o hlače i nastavio izrezivati. Gospođa Radley izjurila je na ulicu vrišteći da će ih Arthur sve poubijati, ali kada je došao šerif, zatekao je Booa kako sjedi u dnevnoj sobi i izrezuje članke. Tada su mu bile trideset i tri godine. Miss Stephanie je rekla da je stari gospodin Radley, kad su mu nabacili kako bi Boou dobro činilo da neko vrijeme bude u Tuscaloosi, rekao kako nijedan Radley neće ni u kakvu ludnicu. Boo nije 14


Ubiti pticu rugalicu lud, samo je katkad nagao. Opravdano ga je zatvoriti, priznao je gospodin Radley, ali nije pristao da ga makar za što optuže: pa on nije zločinac. Šerif ga nije imao srca staviti u zatvor s crncima, pa su ga zaključali u podrum sudnice. Jem se vrlo maglovito sjećao Booova povratka kući. Miss Stephanie Crawford rekla je kako su neki iz gradske uprave rekli gospodinu Radleyju da će Boo umrijeti od plijesni i vlage ako ga ne primi natrag. Osim toga, ne može Boo vječno živjeti o državnom trošku. Nitko nije znao kojim se oblikom zastrašivanja gospodin Radley koristio da bi zadržao Booa u kući, ali Jem je zaključio da ga drži uglavnom vezanog lancem za krevet. Atticus je rekao da to nije točno, da postoje drugi načini da ljude pretvoriš u duhove. U pamćenju mi je ostalo kako je gospođa Radley povremeno otvarala vrata, dolazila do ruba trijema i zalijevala svoje kane. Ali Jem i ja svakog bismo dana vidjeli gospodina Radleyja kako odlazi u grad i vraća se. Bio je mršav muškarac gruba lica s bezbojnim očima, tako bezbojnim da nisu odbijale svjetlost. Imao je oštro izražene jagodice i široka usta, s tankom gornjom i punom donjom usnicom. Miss Stephanie Crawford rekla je da je tako čestit da mu je riječ Božja jedini zakon, a mi smo joj vjerovali jer se gospodin Radley doista držao uspravno kao da je progutao metlu. Nikad nam nije uputio ni riječi. Kad bi prošao pored nas, mi bismo gledali u tlo i rekli: – Dobro jutro, gospodine – a on bi se zauzvrat nakašljao. Njegov je stariji sin živio u Pensacoli; dolazio je kući za Božić i bio jedan od malobrojnih ljudi koje bismo vidjeli kako ulazi i izlazi iz te kuće. Na dan kad je gospodin Radley doveo Arthura kući, govorili su ljudi, ta je kuća umrla. Ali došao je dan kad nam je Atticus rekao da će nas izmlatiti ako samo pisnemo u dvorištu i zadužio je Calpurniju da stražari nad nama dok je on u gradu. Gospodin Radley bio je na samrti. Nije se žurio. Drveni jarci za piljenje zapriječili su promet s obje strane imanja Radleyjevih, pločnik je bio pokriven slamom, a promet preusmjeren na stražnju ulicu. Dr. Reynolds parkirao je ispred naše kuće i odlazio pješice do Radleyjevih. Jem i ja danima smo dvorištem hodali na prstima. Napokon su maknuli jarce i mi smo s prednjega trijema gledali kako gospodin Radley posljednji put prolazi pored naše kuće. 15


Harper Lee – Eno najgoreg čovjeka koji je ikad živio – promrmljala je Calpurnia i zamišljeno pljunula u dvorište. Iznenađeno smo je pogledali jer je Calpurnia rijetko iznosila mišljenje o bijelcima. Susjedi su mislili da će Boo izići kad pokopaju gospodina Radleyja, ali tu su se prevarili: Booov se stariji brat vratio iz Pensacole i preuzeo mjesto gospodina Radleyja. Jedina razlika između njega i oca bila je u godinama. Jem je rekao da gospodin Nathan Radley također »kupuje pamuk«. Ali gospodin Nathan bi nam odgovorio kad bismo mu poželjeli dobro jutro i katkad bismo vidjeli kako dolazi iz grada s časopisom pod rukom. Što smo više pričali Dillu o Radleyjevima, to je on više htio znati, to je dulje stajao grleći rasvjetni stup na uglu, to je bio radoznaliji. – Što li samo radi tamo unutra? – mrmljao bi. – Čovjek bi pomislio da će barem poviriti kroz vrata. Jem je rekao: – O, izlazi on, kad je mrkli mrak. Miss Stephanie Crawford kaže da se jednom probudila usred noći i vidjela ga kako je gleda kroz prozor... Kaže da mu je glava izgledala kao mrtvačka lubanja. Zar se nikad nisi probudio noću i čuo ga, Dill? Hoda ovako... – Jem je povukao nogom po šljunku. – Što misliš, zašto se Miss Rachel onako zaključava noću? Mnogo sam puta vidio njegove tragove u našemu dvorištu, a jedne sam ga noći čuo kako grebe po mrežastim vratima, ali kad je Atticus stigao, već je bio otišao. – Kako li samo izgleda? – rekao je Dill. Jem mu je prilično točno opisao Booa: Visok je gotovo dva metra, sudeći prema njegovim tragovima; jede sirove vjeverice i mačke koje uspije uloviti, zato su mu ruke zamrljane krvlju – ako jedeš sirove životinje, nikad ne možeš isprati krv. Na licu ima dug, krivudav ožiljak; ono malo zuba što ima žuto je i trulo; oči su mu izbuljene i obično slini. – Pokušajmo ga natjerati da iziđe – rekao je Dill. – Htio bih ga vidjeti kako izgleda. Jem mu je rekao da, ako baš želi umrijeti, treba samo otići i pokucati na ulazna vrata. Do našeg je prvoga napada došlo samo zato što se Dill kladio s Jemom u Sivoga duha protiv dva Toma Swifta da se Jem ne bi usudio otići dalje od ulaza u dvorište Radleyjevih. Jem nikad u životu nije odbio izazov. 16


Ubiti pticu rugalicu Razmišljao je o tome tri dana. Čast mu je, izgleda, bila draža od glave jer ga je Dill lako obradio. – Bojiš se – rekao mu je Dill prvoga dana. – Ne bojim se, samo sam pristojan – odgovorio je Jem. Sljedećeg dana Dill je rekao: – Toliko te je strah da se čak ne usuđuješ zakoračiti palcem u njihovo dvorište. – Jem je rekao da nije jer je prolazio pokraj kuće Radleyjevih svakoga školskog dana otkako je krenuo u školu. – Uvijek trkom – rekla sam ja. Ali Dill ga je sredio trećega dana rekavši mu da ljudi u Meridianu nisu tako strašljivi kao ljudi u Maycombu, da nikad nije čuo za takve strašljivce. To je bilo dovoljno da natjera Jema da ode do ugla gdje je stao i naslonio se na stup gledajući dvorišna vrata kako pijano vise na šarci kućne izrade. – Nadam se da si shvatio da će nas on sve ubiti, Dill Harris – rekao je Jem kad smo mu se pridružili. – Nemoj mene okrivljivati kad ti iskopa oči. Ne zaboravi da si ti to počeo. – Još se bojiš – promrmljao je Dill strpljivo. Jem je htio jednom zauvijek uvjeriti Dilla da se ničega ne boji: – Radi se o tome da ne znam kako ga izmamiti, a da nas sve ne poubija. – Osim toga, morao je misliti na svoju mlađu sestru. Kada je to rekao, znala sam da se boji. Jem je morao misliti na svoju mlađu sestru kad sam ga jednom izazvala da skoči s krova: – Ako poginem, što će biti s tobom? – rekao je. Onda je skočio, prošao bez ozljeda i osjećaj odgovornosti prošao ga je sve dok se nije morao suočiti s kućom Radleyjevih. – Odustaješ od izazova? – upitao ga je Dill. – Jer ako je tako... – Dill, to su stvari o kojima treba razmisliti – rekao je Jem. – Daj da malo razmislim... To je kao kad želiš izmamiti kornjaču iz oklopa... – A kako se to radi? – upitao je Dill. – Zapališ pod njom šibicu. Rekla sam Jemu da ću ga tužiti Atticusu ako zapali kuću Radleyjevih. Dill je rekao da je ružno zapaliti šibicu pod kornjačom. – Nije ružno, tako je samo uvjeriš, nije to kao da je baciš u vatru – zarežao je Jem. – Kako znaš da je to ne boli? – Pa kornjače ništa ne osjećaju, blesane – rekao je Jem. 17


Harper Lee – Jesi li ti nekad bio kornjača? – Ma daj, Dill! Čekaj da razmislim... mogli bismo ga uzdrmati... Jem je tako dugo razmišljao da je Dill blago popustio. – Neću reći da si odustao od izazova i zamijenit ću se s tobom za Sivog duha ako samo odeš i dodirneš kuću. Jem se razvedrio. – Samo da dodirnem kuću? Dill je kimnuo. – Siguran si da je to sve? Nemoj tvrditi nešto drugo čim se vratim. – Ne, to je sve – rekao je Dill. – Vjerojatno će istrčati za tobom kad te vidi u dvorištu, a onda ćemo ga Scout i ja zaskočiti i držati na tlu dok mu ne uspijemo objasniti da ga ne želimo ozlijediti. Otišli smo s ugla, prešli bočnu ulicu koja je prolazila pred kućom Radleyjevih i zaustavili se pred dvorišnim vratima. – No, hajde – rekao je Dill. – Scout i ja smo odmah iza tebe. – Idem, idem – rekao je Jem. – Ne požuruj me. Otišao je do ugla imanja pa se vratio, razgledajući ravan jednostavan teren kao da pokušava odlučiti kako bi najlakše ušao. Mrštio se i češao po glavi. Onda sam mu se ja podrugljivo nasmijala. Jem je otvorio vrata i potrčao do bočne strane kuće, udario zid dlanom i potrčao natrag, prolazeći pored nas i ne čekajući da vidi je li njegov pothvat bio uspješan. Dill i ja slijedili smo ga u stopu. Kad smo se vratili u sigurnost našeg trijema, zadihani i znojni, osvrnuli smo se. Stara je kuća bila jednaka, klimava i bolesna, ali dok smo zurili, učinilo nam se da vidimo kako se pomaknuo jedan kapak prozora. Samo taj blagi, gotovo neprimjetan trzaj, a onda je opet sve bilo mirno.

18


2 Dill se početkom rujna vratio u Meridian. Otpratili smo ga na autobus u pet i meni je bilo grozno bez njega dok mi nije sinulo da za tjedan dana krećem u školu. U zimske dane sjedila bih u kućici na stablu koja je gledala na školsko dvorište i promatrala djecu dalekozorom koji mi je dao Jem – učila sam njihove igre, pratila Jemovu crvenu jaknu tijekom krugova igre slijepog miša, suosjećala s njihovim nedaćama i sitnim pobjedama. Jedva sam čekala da im se pridružim. Jem se smilovao i pristao me povesti u školu prvoga dana – to inače čine roditelji, ali Atticus je rekao da će mi Jem rado pokazati gdje mi je učionica. Mislim da je u toj priči netko bio za to plaćen jer, dok smo obilazili ugao iza Radley Placea, čula sam neobično zveckanje u Jemovim džepovima. Kad smo usporili na početku školskoga dvorišta, Jem mi je objasnio da ga tijekom nastave ne smijem gnjaviti. Ne smijem mu prilaziti i tražiti ga da odigramo neko poglavlje iz Tarzana i ljudi-mrava. Ne smijem ga sramotiti spominjući pojedinosti iz njegova privatnog života i ne smijem ga tražiti tijekom odmora i podnevne stanke. Neka se družim s prvoškolcima, a on će sa svojima iz petoga razreda. Ukratko, trebam ga ostaviti na miru. – Hoćeš reći da se više ne možemo igrati zajedno? – upitala sam. – Kod kuće ćemo se ponašati kao i uvijek – rekao je – ali, vidjet ćeš, u školi je drukčije. Bilo je itekako drukčije. Nije prošlo ni prvo jutro, a Miss Caroline Fisher, naša učiteljica, odvukla me pred ploču i lupila ravnalom po dlanu, a onda me natjerala da do podneva stojim u kutu. Miss Caroline nije moglo biti više od dvadeset i jedne. Imala je svjetloriđu kosu, ružičaste obraze, a nokte je lakirala grimiznim lakom. Nosila je i cipele s visokim petama i crveno-bijelu prugastu haljinu. Izgledala je i mirisala kao bombon. Stanovala je u iznajmljenoj sobi preko puta pa jednu kuću niže, kod Miss Maudie Atkinson; kad nam ju je Miss Maudie predstavila, Jem je danima bio ošamućen. Miss Caroline napisala je svoje ime na ploču velikim slovima i rekla: – Tu piše da se ja zovem Miss Caroline Fisher. Ja sam iz sjeverne 19


Harper Lee Alabame, iz okruga Winston. – Razred je zabrinuto zamrmljao, strahujući hoće li pokazati čudne osobine toga područja. (Kad se Alabama odvojila od Unije 11. siječnja 1861. godine, okrug Winston odvojio se od Alabame i to je znalo svako dijete u okrugu Maycomb.) Sjeverna je Alabama bila puna pecara, velikih mazgi, čeličana, republikanaca, profesora i drugih neuglednih ljudi. Miss Caroline počela je nastavu čitanjem priče o mačkama. Mačke su vodile duge razgovore, nosile su zgodna odijelca i živjele u toploj kući, ispod štednjaka. Kad je Miss Caroline došla do mjesta na kojemu gospođa Mačka telefonom naziva drogeriju i naručuje miševe prelivene čokoladom, razred je izgledao kao kanta puna glista. Miss Caroline, čini se, uopće nije zamijetila da su njezini učenici odjeveni u stare traper-košulje i suknje sašivene od vreća za brašno, da je većina brala pamuk i hranila svinje otkako je prohodala i da su otporni na maštovite priče. Miss Caroline završila je pripovijetku i rekla: – Oh, nije li to bilo krasno? Onda je otišla do ploče i ispisala abecedu velikim slovima te se okrenula razredu i upitala: – Zna li itko što je ovo? Svi su znali – većinu su učenika činili ponavljači. Vjerojatno je izabrala mene zato što mi je znala ime; dok sam čitala abecedu, blago se namrštila, a nakon što me natjerala da naglas pročitam gotovo cijelu Moju prvu čitanku i burzovno izvješće iz Mobile Registera, otkrila je da sam pismena i gledala me nimalo blagonaklono. Miss Caroline rekla mi je neka kažem ocu da me više ne poučava jer ću zbog toga lošije naučiti čitati. – Da me ne poučava? – rekla sam iznenađeno. – Nije on mene ničemu naučio, Miss Caroline. Atticus nema vremena ičemu me učiti – dodala sam kad se Miss Caroline nasmiješila i odmahnula glavom. – Navečer je tako umoran da samo sjedi u dnevnoj sobi i čita. – Ako te nije on naučio, tko je onda? – upitala je Miss Caroline dobronamjerno. – Netko jest. Nisi se rodila s Mobile Registerom u rukama. – Jem kaže da jesam. Pročitao je u nekoj knjizi da sam ja iz obitelji Bullfinch, a ne Finch. Jem kaže da se zapravo zovem Jean Louise Bullfinch i da su me zamijenili kad sam se rodila... Miss Caroline je, čini se, mislila da lažem. – Obuzdaj malo maštu, dušo – rekla je. – Lijepo reci ocu da te više ne uči. Najbolje je po20


Ubiti pticu rugalicu četi čitati svježeg uma. Reci mu da ću sad ja to preuzeti i nastojati popraviti štetu... – Molim? – Tvoj otac ne zna poučavati. Sad možeš sjesti. Promrmljala sam da mi je žao i sjela, razmišljajući o svojem zlodjelu. Nisam namjerno naučila čitati, ali nekako sam potajno stalno imala novine u rukama. Tijekom dugih sati u crkvi – jesam li tada naučila? Nisam se mogla sjetiti vremena kad nisam znala čitati crkvene pjesme. Sada kad sam bila prisiljena razmišljati o tome, shvatila sam da mi je čitanje nekako samo došlo, kao i vezivanje pojasa na leđima bez osvrtanja ili dvostruke mašne na uzici cipela. Nisam se mogla sjetiti kada su reci iznad Atticusova prsta postali riječi, ali zurila sam u njih svake večeri otkako znam za sebe, slušajući dnevne novosti, prijedloge zakona, dnevnike Lorenza Dowa – što god je Atticus čitao kad bih mu se navečer zavukla u krilo. Sve dok se nisam uplašila da ću ostati bez toga, nisam voljela čitati, baš kao što mi nije palo na pamet da volim disati. Znala sam da sam naljutila Miss Caroline, pa sam se umirila i gledala kroz prozor do odmora kad me Jem odvojio od ostalih prvoškolaca u dvorištu. Pitao me kako mi ide. Rekla sam mu. – Da ne moram ostati, otišla bih, Jem. Ona prokleta gospođa rekla je da me Atticus učio čitati i neka prestane... – Ne brini se, Scout – umirio me Jem. – Naša učiteljica kaže da Miss Caroline uvodi novi način poduke. Učila je o tome na fakultetu. Uskoro će to provesti u sve razrede. Na taj način ne moraš mnogo naučiti iz knjiga – to ti je više kao da, ako želiš nešto naučiti o kravama, odeš i pomuzeš kravu, shvaćaš? – Da, Jem, ali ja ne želim učiti o kravama, ja... – Naravno da želiš. Moraš nešto znati o kravama, one su važan dio života u okrugu Maycomb. Pristojno sam ga upitala je li poludio. – Samo ti pokušavam objasniti novi način poduke u prvom razredu, tvrdoglavice. To ti je Deweyjev decimalni sustav. Budući da nikad prije nisam dovodila u pitanje Jemove tvrdnje, nije bilo razloga da sad počnem. Deweyjev decimalni sustav sastojao se djelomice od toga da nam Miss Caroline pokazuje kartice na kojima su bile ispisane riječi »ovaj«, »mačka«, »štakor«, »čovjek« i »ti«. Činilo se da 21


Harper Lee se od nas ne očekuje nikakva reakcija pa je razred ta impresionistička otkrića primao šutke. Meni je bilo dosadno pa sam počela pisati pismo Dillu. Miss Caroline ulovila me kako pišem i rekla neka kažem ocu da me prestane poučavati. – Osim toga – rekla je – u prvom razredu pišemo samo velika slova. Pisana ćete učiti tek u trećem razredu. Za to je bila kriva Calpurnia. Valjda radi toga da je u kišne dane ne bih izluđivala. Dala bi mi list papira na kojemu bi ispisala slova abecede, a ispod njih bi prepisala ulomak iz Biblije. Ako bih točno prepisala ulomak, nagradila bi me kruhom s maslacem i šećerom. Calpurnia nije bila sentimentalna – rijetko bih je zadovoljila i rijetko me nagrađivala. – Svi koji idu kući užinati, neka dignu ruke – rekla je Miss Caroline, prekidajući moje srdite misli o Calpurniji. Sva su djeca iz grada digla ruku i ona nas je prebrojila. – Svi koji su donijeli užinu u školu, neka ga stave na klupu. Kantice za melasu pojavile su se kao niotkuda, na stropu su zaplesali metalni odrazi. Miss Caroline prolazila je između redova, virila u posude s užinom, kimala ako je bila zadovoljan sadržajem, mrštila se ako nije. Zaustavila se pokraj klupe Waltera Cunninghama. – Gdje je tvoj? – upitala je. Prema Walterovu su licu svi u prvom razredu znali da ima trakavicu. Budući da nije imao cipele, znali smo i kako ju je dobio. Dobiješ je tako što hodaš bos po stajama i svinjcima. Da je Walter imao cipele, obuo bi ih prvoga dana škole i onda ih odbacio do sredine zime. Međutim, imao je na sebi čistu košulju i uredno pokrpan kombinezon. – Jesi li jutros zaboravio užinu? – pitala je Miss Caroline. Walter je gledao ravno preda se. Vidjela sam kako mu je poskočio mišić na čeljusti. – Jesi li ga jutros zaboravio? – pitala je Miss Caroline. Walteru se opet trgnula čeljust. – Da, gospojo – promrmljao je na kraju. Miss Caroline otišla je do katedre i otvorila svoju torbicu. – Evo ti četvrt dolara – rekla je Walteru. – Danas otiđi i jedi u gradu. Novac mi možeš vratiti sutra. Walter je odmahnuo glavom. – Ne, hvala, gospojo – rekao je polako, razvlačeći riječi. 22


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.