Tom jones 20

HENRY FIELDING Tom Jones

Henry Fielding TOM JONES Pripovijest o nahočetu Naslov izvornog izdanja The History of TOM JONES, a foundling S engleskoga preveo DAMIR BILIČIĆ Kao izvornik korišteno je izdanje Oxford World’s Classics Oxford University Pressa iz 1996., reizdanje iz 2008. godine.

Slika na naslovnici Joshua Reynolds: John Musters National Gallery of Art, Washington, D.C. Ilustracije u knjizi HENRI GRAVELOT i JAN PUNT (Puntovi bakrorezi prema Gravelotovim crtežima, 1750.)

Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 37 (191) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000913372 ISBN 978-953-320-092-7 Prijevod i knjiga objavljeni uz potpore Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Mores hominum multorum vidit1

Lat. Gradove mnogih ljudi vidje, Horacijev (Ars Poetica) prijevod poÄ?etka Homerove Odiseje (Sve opaske su prevoditeljeve i lektorove osim autorovih, koje su posebno oznaÄ?ene.)

1 

Prolog

Štovanome gospodinu GEORGEU LYTTELTONU, jednome od guvernera KRALJEVSKE RIZNICE2 Cijenjeni gospodine, koliko god sveudilj odbijate me kada dopuštenje tražim da spomenem Vam ime u ovoj posveti, i dalje moram ustrajati na svojemu pravu da za ovo djelo Vašu zaštitu ištem.

Jer upravo zahvaljujući Vama, gospodine, ovu sam pripovijest uopće započeo. Prema Vašoj sam želji osmislio ovakvu pripovijest. Toliko ljeta proteklo je otada da ste, moguće je, i zaboravili tu okolnost, ali želje Vaše za mene zapovijedi su ravne i dojam koji ostavljaju iz mojih misli nikad ne nestaje.

Još jednom, gospodine, bez Vaše pomoći ovu povijest događaja nikada dovršio ne bih. Neka ta tvrdnja ipak Vas ne začudi. Ne kanim na Vas baciti sumnju da nekakav ste pisac romanci. Želim tek reći da djelomice dugujem Vam mogućnost uzdržavanja tijekom velikog dijela vremena koje uložio sam u pisanje. To još jedna je stvar na koju Vas možda nužno je podsjetiti. Jer pojedine stvari uistinu vrlo lako zaboravljate. Nadam se, međutim, da njih vazda pamtit ću bolje od Vas. Na koncu, upravo zahvaljujući Vama ova pripovijest izgleda tako kako izgleda danas. Nalazi li se u ovome djelu, kako neki sa zadovoljstvom navode, snažnija slika istinski dobrohotne ćudi nego u drugima, tko će od onih koji Vas znaju, a napose onaj Vaš osobiti poznanik,3 uopće sumnjati prema kome je takva dobrohotnost prikazana? Svijet neće, mišljenja sam, pohvaliti mene i pomisliti da uzor sam za tu dobrotu. Ali meni do toga nije stalo: priznat će, ipak, da su dvije osobe čije odlike sam preuzeo, to jest, dva najbolja i najdostojnija čovjeka na svijetu, postojano i s velikim žarom, moji prijatelji. To bi mi možda bilo dovoljno da budem zadovoljan, no moja taština ipak će dodati i trećega. A on je jedan od najuzvišenijih i najplemenitijih, ne samo po položaju, već i po svim javnim i osobnim vrlinama. No pritom, iako zahvalnost spram dobrote raskošne vojvode od Bedforda4 iz srca mi pršti, morate oprostiti mi što podsjećam Vas da upravo Vi preporučili ste me tom dobrotvoru mome. je o tradicionalnome nazivu (HM Treasury) za Ministarstvo financija, dok je štovani gospodin guverner poznati političar, mecena i autorov školski prijatelj.

3 Taj »osobiti poznanik« zapravo je Ralph Allen (1693.-1764.), poduzetnik i filantrop, Fieldingov pokrovitelj od četrdesetih godina 18. stoljeća, ujedno i glavni uzor za lik Allworthyja.

4 John Russell, četvrti vojvoda od Bedforda (1710.-1771.), koji je Fieldingu pomagao novčano i ishodio mu imenovanje na dužnost mirovnog suca.

2 Riječ

5

Prolog A koje vaše su zamjerke dopuštenju da iskažem čast što sam je zatražio?

Toliko od srca preporučili ste ovu knjigu da stidjeli biste se kad bi svoje ime pročitali prije posvete. Uistinu Vam kažem, gospodine, ako zbog same knjige ne stidite se preporuka koje ste dali, onda vas neće i ne treba biti stid ničega što ja ću napisati. Neću odreći se prava na Vašu zaštitu i pokroviteljstvo, jer preporučili moju ste knjigu. I premda priznajem da dugujem Vam mnogo toga, to ipak ne pridodajem popisu. Jer, prijateljstvo u tome, uvjeren sam, udjela je imalo vrlo malo, budući da ono niti može iskriviti Vaš sud, niti narušiti vašu čast i poštenje. Neprijatelj će uvijek Vašu pohvalu steći samo kad je zasluži, a grijesi prijatelja Vaših u najboljem se slučaju nadati mogu Vašoj šutnji, ili, možda, u slučaju da preteško optuženi su, Vašoj blagosti koja umiruje i blaži.

Riječju, gospodine, rekao bih da nesklonost je Vaša spram javne hvale jedina Vaša stvarna primjedba na moju molbu. Već primijetio sam da zajedničko Vam je, s ostala dva moja prijatelja, nesklonost tome da slušate kako netko i najmanje Vaše vlastite vrline spominje, da, kao što jedan veliki pjesnik za nekoga od vas kaže (iako s punim pravom to mogao je reći za svu trojicu): Dobro krišom činite i rumenite se kad se za to pročuje.5 Trude li se takvi ljudi toliko izbjeći pljesak, kao što drugi osude izbjegavaju, kako zacijelo opravdana Vaša je strepnja od toga da Vaš karakter u mojim se rukama nađe. Jer čega se to čovjek ne bi imao s razlogom užasavati kad napao bi ga pisac koji od njega pretrpio je povrede ravne mojim obvezama spram Vas! I neće li se taj strah od osude povećavati razmjerno onome što si je čovjek za to svjesno priuštio? Kad njegov život bio bi, primjerice, stalni predmet satire, s pravom drhtati bi mogao kada dopao bi šaka razjarenoga satiričara. Primijenimo li to sada, gospodine, vašoj skromnoj nesklonosti hvalospjevima, kako će se samo razumnima vaši strahovi od mene doimati!

Ipak, bez dvojbe toliko poduprli ste moje težnje, tim samim činom povjerenja, da će mi zadovoljavanje Vaših sklonosti vazda biti preče od mojega vlastitog zadovoljstva. Vrlo važan primjer toga pružit ću Vam u ovom obraćanju, u kojem naumio sam čvrsto slijediti primjer sviju onih koji nešto posvećuju, pa razmišljati neću o riječima koje moj pokrovitelj uistinu zaslužio je, nego posvetiti se riječima koje najdraže bit će mu pročitati.

Bez daljnjih uvoda, dakle, ovime Vam predstavljam plodove rada određenih godina života svoga. Vi znate već kolika je vrijednost toga truda. Ako, iz Vašega blagonaklonog suda, za taj trud stekao sam određeno poštovanje, ne mogu ga pripisati taštini. Jer jednako neizravno bio bih složio se s Vašim mišljenjem da tako povoljno izrazili ste ga i za nešto što stvorio je bilo koji drugi čovjek. S druge strane, dopustit ćete možda da navedem, kako bio sam svjestan ikakve velike mane, osude dostojne, u ovom djelu, ni u snu ga se ne bih usudio preporučiti Vašoj skrbi.

Zahvaljujući imenu zaštitnika moga, štoviše, nadam se da štilac moj 5

6

Tim riječima Alexander Pope hvali Ralpha Allena u Epilogu Satirama.

Prolog uvjerit će se, već pri prvom susretu s djelom, da u cijeloj pripovijesti ništa ne škodi ni religiji ni kreposti, ništa nedosljedno s najstrožim pravilima doličnosti, niti nešto može uvrijediti čak ni najčednije oko. Posve suprotno, svečano prisežem, u ovoj pripovijesti cilj mi bio je promicati dobrotu i nedužnost.

Sa zadovoljstvom zaključili ste da taj častan cilj uspio sam ispuniti. A iskreno govoreći, on najlakše će se ostvariti upravo u ovakvim knjigama. Jer primjer svojevrsna je slika, u kojoj vrlina postaje u nekom smislu vidljivim predmetom, pa na nas djeluje predodžbom o dražesti onoj za koju Platon tvrdi da krije se u njezinim golim čarima.

Osim prikazivanja te ljepote kreposti koja privući može divljenje čovječanstva, upotrijebiti sam pokušao snažnije motive za čovjekovo djelovanje u njezinu korist, uvjeravajući ljude da ih pravi interesi trebaju navoditi na težnju kreposti. U tu svrhu pokazao sam da nikakvo grizodušje ne može nadomjestiti gubitak te čvrste unutarnje utjehe uma koja uvijek prati nedužnost i krepost i ni najmanje ne može uravnotežiti opačinu onih užasa i tjeskobe koje, umjesto njih, grizodušje u grudi nam usađuje. I ponavljam, koliko god je takvo stjecanje samo po sebi općenito bezvrijedno, tako su i sredstva njihova stjecanja ne samo nedostojna i sramotna, nego su u najboljem slučaju i nepouzdana i uvijek prepuna opasnosti. Na kraju, svim silama nastojao sam poučiti da krepost i nedužnost gotovo nikada nije moguće narušiti osim tek nesmotrenošću, te da upravo samo to često ih dovodi u zamke koje im postavljaju obmane i prostakluk. Pouka je to na kojoj najmarnije sam radio, jer to je učenje, od svih drugih, koje ima najveće izglede za uspjeh. Budući da je, uvjeren sam, dobrim ljudima mnogo lakše donijeti mudrost nego zlima dobrotu.

U tu svrhu upotrijebio sam duh i humor koji prevladavaju u sljedećoj pripovijesti, te sam tako smijehom pokušao odvratiti čovječanstvo od omiljenih ludosti i grijeha. Koliko uspio sam u tom časnom naumu prepuštam na ocjenu iskrenome štiocu, uza samo dva zahtjeva: prvo, da u ovom djelu ne očekuje savršenstvo i, drugo, da mi oprosti na pojedinim dijelovima, ako dorasli nisu kvaliteti, koliko je god bilo malo, za koju se nadam da se javlja u drugim dijelovima.

Neću Vas više, gospodine, zadržavati. Štoviše, već napisao sam predgovor, iako nakanio sam napisati tek posvetu. Ali kako uopće može biti drukčije? Ne usudim se hvaliti vas. A to, kad ste mi u mislima, mogu izbjeći jedino ili ako posve zašutim ili ako misli usmjerim na neku drugu temu.

Ispričavam se, stoga, zbog svega što iznio sam u ovom obraćanju, ne samo bez vaše privole, nego i posve protivno Vašim željama. Dopustite mi barem da, ovako javno, ustvrdim da sam, uz najviše moguće poštovanje i zahvalnost, Gospodine, Vaš veliki dužnik, sluga odan i ponizan, Henry Fielding 7

TOM JONES

KNJIGA PRVA U kojoj navodi se tek onoliko o rođenju nahočetovu koliko nužno je i prikladno da štilac dozna na početku ove pripovijesti

GLAVA I. Uvod u djelo, ili jelovnik gozbe Pisac u sebi ne bi trebao gledati gospodina koji priređuje kakvu zatvorenu ili milosrdnu gozbu, već gospodina koji vodi gostionicu čija su vrata otvorena svima koji raspolažu novcem. U prvome slučaju, poznato je da onaj koji ugošćuje nudi ono što se njemu prohtije. I premda to može biti posve drukčije i krajnje neprikladno ukusu društva koje je ugostio, gosti se ne smiju tužiti. Naprotiv, dobar odgoj nalaže im da barem izvanjski odobravaju i hvale što god im se ponudi. Nešto se posve suprotno tome gospodaru gostionice događa. Oni koji plaćaju jelo pod svaku cijenu vlastito nepce zadovoljiti žele, koliko god to bilo sitničavo i hirovito. A ne odgovara li sve ukusu njihovu, iskoristit će pravo da ocrne, da blate i prok..nju obrok bez imalo sustezanja.

Ne bi li, stoga, onemogućili vrijeđanje gostiju razočaranjem takvim, pošteni i dobronamjerni domaćini već uobičajeno ponudit će jelovnik koji svi već na ulazu u lokal mogu pročitati. A nakon što tako upoznaju se s onim što mogu očekivati, mogu ili ostati i uživati u tome što im se nudi ili, pak, otići u kakvu drugu gostionicu koja više odgovara ukusu njihovu.

Budući da ne protivimo se posudbi duhovitosti i mudrosti od bilo koga tko takvo što ponuditi nam može, pristali smo povesti se za primjerom takvih poštenih gostioničara i ponudit ćemo ne samo opći jelovnik svega što nudimo, nego jednako tako štiocu ponudit ćemo i pojedinačne najave za svako jelo što poslužujemo u ovom i svim daljnjim svescima.

Ovo što, dakle, nudimo ništa drugo nije doli ljudska priroda. Jednako tako ne bojim se da moj štilac profinjeni, premda raskošna ukusa, iznenadit će se, protiviti ili povrijeđen biti, jer navodim tek jedno jelo. Kornjača, kao što vijećnik grada Bristola, upućen u pitanja kulinarska, iz iskustva velikoga znade, osim slasnoga želatinoznog sloja ispod samog oklopa i bijelog mesa ispod trbuha, sadrži i mnoge druge jestive dijelove. Jednako tako, učeni štilac ne može ne znati da u čovjekovoj prirodi, iako okupljeno samo pod jednim imenom, postoje tako nevjerojatne raznolikosti da i kuhar će prije iskušati sve 9

Henry Fielding najraznovrsnije vrste životinjske i biljne hrane na ovome svijetu no što pisac će iscrpsti tako opsežnu temu.

Zamjerke se možda možemo pribojavati od probirljivijih da ovo jelo odviše obično je i jednostavno, jer što drugo tema je svih ljubavnih priča, romana, dramskih djela i pjesama kojih prepune su tržnice? Epikurejac mogao bi odbiti mnoge izvrsne slastice, ako to dovoljan je razlog da s prijezirom ih odbaci kao obična i jednostavna, jer nešto istog imena pronaći se može i u najnedostojnijim uličicama. A istinsku je prirodu jednako teško pronaći kod pisaca, kao što je u prodavaonicama teško doći do bajonske šunke ili bolonjske kobasice.

Ali cjelina se, da se zadržimo na istoj metafori, krije u kuharskome umijeću samoga autora. Jer kao što kaže nam gospodin Pope: »Pravi duh prirodan je u lijepu ruhu, Što često se misli, al’ nikad ne izrazi.«6 Životinja ona ista što čast je imala da dio mesa pojedu joj za vojvodinim stolom, možda ponižena je u nekom drugom dijelu, pa neki njezini udovi tako vise na najodvratnijoj tezgi u gradu. U čemu je onda razlika između hrane plemićeve i hrane nosačeve, objeduju li obojica meso istog vola ili teleta, doli u pripremi i začinima, ukrasima i posluživanju? I samo stoga jedno izaziva i potiče čak i krajnje nevoljan tek, dok drugo kvari i slabi i tek koji je najjači i najželjniji.

Slično tome, iznimnost duhovnoga gošćenja manje je u temi, a više u piščevoj vještini da lijepo je predoči. Kako li će, onda, samo štiocu drago biti da u djelu koje pred njim je držali smo se strogo jednoga od najuzvišenijih načela najboljega kuhara kojega ovo je doba, ili možda doba Heliogabalovo,7 podarilo. Taj veliki čovjek, kao što poznato je svim ljubiteljima uljuđenoga jela, počinje tako što gladnim gostima prvo nudi stvari posve obične i priproste, kasnije ih malo-pomalo podižući, kad može se pretpostaviti da u želucu manje mjesta već imaju, do same biti onoga što nazivamo umacima i mirodijama. Jednako tako, mi u prvi mah željnome teku štiočevu ponudit ćemo sliku prirode ljudske, u jednostavnijem i manje privlačnom svjetlu, prirodu na kakvu na selu nailazimo, a nakon toga sve fino sjeckati i u raguu ponuditi sa svim francuskim i talijanskim začinima i ostalim prenemaganjima i porocima koje veliki dvorovi i gradovi pružiti mogu. Na taj način, ne sumnjamo nimalo da štilac naš poželjeti bi mogao čitati tako u beskraj i zauvijek, kao što veliki čovjek onaj, maločas spomenuti, navodno je neke naveo na to da jedu.

Pope, Esej o kritici (1711.)

Heliogabal, vladao kao Marko Aurelije Antonin, rimski car poznat po proždrljivosti (203.-222.)

6 Alexander 7

10

TOM JONES Nakon uvoda ovakvog i pojašnjenja, one koji naša jela žele više nećemo zadržavati i odvajati ih od hrane, pa tako odmah poslužit ćemo prvi slijed iz pripovijesti ove naše, njima na čast i zabavu.

GLAVA II. Opis kratak gospodina vlastelina Allworthyja, kao i potpuniji prikaz gospođice Bridget Allworthy, sestre njegove U onome kraju zapadnoga dijela ovoga kraljevstva koji obično nazivamo Somersetshireom živio je nedavno (a možda i dan-danas živi) gospodin po imenu Allworthy, gospodin kojeg s razlogom nazvati mogli bismo miljenikom i prirode i sreće, jer obje kao da nadmetale su se koja će ga više blagosloviti i obdariti. U tom nadmetanju, reći će neki, priroda je možda odnijela pobjedu, jer obasula ga je darovima mnogima, dok sreća mogla je podariti tek jedan dar. No u tome bila je tako iznimno darežljiva da će drugi možda reći da je i taj jedan jedini dar više nego ravan bio svim raznoraznim blagoslovima u kojima uživa zahvaljujući prirodi. Od prve od njih potjecali su njegova ugodna vanjština, čvrsta građa, bistar um i plemenito srce, od druge je naslijeđeno jedno od najvećih imanja u grofoviji.

Taj se gospodin u mladosti oženio jednom vrlo dostojnom i prelijepom ženom koju silno je volio. S njom imao je troje djece, no sva poumirala su još u ranome djetinjstvu. Jednako tako nesreću je imao da pokopao je i samu ljubljenu ženu, približno pet godina prije početka ove naše pripovijesti. Taj gubitak, koliko god velik bio, podnio je kao razuman i staložen čovjek, premda mora se priznati da o tome počesto je govorio pomalo hirovito i neobično: jer neki put govorio je da sebe smatra i dalje oženjenim, dok žena kao da je otišla malo prije njega na put kojim će on, izvan svake sumnje, prije ili kasnije, krenuti za njom. I da ni najmanje ne sumnja u to da s njom ponovno sastat će se ondje gdje više nikada rastati se neće. U pokušaju da objasne takve osjećaje njegove, dio susjeda pozivao se na njegovu pamet, drugi na pobožnost, a treći na njegovu iskrenost.

Sada je on većim dijelom živio povučeno na selu, s jednom sestrom kojoj bio je nježno naklonjen. Toj gospi bilo je sada nešto više od trideset ljeta, bila je u dobi u kojoj joj se, u očima zlonamjernih, bez neprimjerenosti usidjelički status može pridati. Bila je od onih žena koje čovjek hvali zbog osobina prije nego zbog ljepote i koje i pripadnice njihova vlastita spola obično nazivaju dobrim i divnim ženama – žena tako divna, gospo, da bolju ne biste ni poželjeli upoznati. I doista, toliko nije žalila za nedostatkom ljepote da nikad nije ni spominjala to savršenstvo (ako takvim može nazvati se) bez prijezira. I često zahvaljivala je Bogu što nije lijepa poput gospođice te i te, koju možda 11

Henry Fielding ljepota navela je na pogreške koje inače vjerojatno bi se mogle izbjeći. Gospođica Bridget Allworthy (jer tako se zvala ta dama) s punim je pravom smatrala da osobne čari neke žene nisu ništa drugo doli klopke za nju samu, kao i za druge. Pa ipak, u ponašanju bila je toliko samozatajna i suzdržana da promišljenost njezina bila je na oprezu kao da pribojavati se treba baš svih klopki ikad pripremljenih njezinu rodu. Štoviše, primijetio sam (iako štiocu to može učiniti se neobjašnjivim) da taj promišljeni oprez, poput vojnih rezervista, vazda najspremniji je na dužnost stupiti ondje gdje opasnost je najmanja. Često mučki i kukavički napušta upravo one idealne uzore za kojima muškarci odreda žude, čeznu, umiru i razapinju sve mreže kojima raspolažu; a neprestance u stopu prate one žene višega reda prema kojima drugi spol strahopoštovanje osjeća, više nekako izdaleka, i koje (iz bojazni, rekao bih, da uspjeti neće) nikada ne usuđuje se napasti. Štioče moj, prije nego zajednički dalje pođemo, smatram prikladnim upoznati te s time da kanim skretati s teme, kroz cijelu pripovijest ovu, kad god učini mi se prikladnim, a o tome bolje ću suditi no kakav kritičar ojadni. I ovdje moram sve te kritičare zatražiti da svoja posla gledaju i ne miješaju se u poslove, ili djela, koja nikako ih se ne tiču. Jer dok ne pokažu ovlasti prema kojima možemo smatrati ih stvarnim sucima u pitanjima tim, ja odričem im pravo da sude.

GLAVA III. Neobičan događaj što snašao je gospodina Allworthyja po povratku kući – Primjereno držanje gospođe Debore Wilkins, uz ponešto dolične kritike na račun kopiladi Štiocu već rekoh, u prethodnoj Glavi, da gospodin Allworthy naslijedio je veliko bogatstvo, da imao je dobrostivo srce i nije imao obitelj. Iz toga će mnogi, bez imalo sumnje, zaključiti da živio je u poštenju, da nikome nije dugovao ni novčića, da uzimao je tek ono što mu pripada, da lijepo je vodio domaćinstvo, ugošćivao susjede srdačno i raširenih ruku, za stolom, da bio je milostiv prema sirotinji, to jest onima koji radije prose nego rade, dijeleći im ostatke, da umro je neopisivo bogat i da dao je izgraditi bolnicu.

I istina je da činio je mnoge od tih stvari, ali i da ništa više učinio nije, prepustio bih mu da sam zabilježi vlastite zasluge na nekoj lijepoj kamenoj ploči iznad ulaza u tu bolnicu. Događaji neusporedivo neuobičajenije vrste bit će temom ove pripovijesti, jer inače silno i strašno tratim vrijeme pišući ovako opsežno djelo, a ti, mudri moj prijatelju, uz podjednaku bi korist i užitak mogao listati i stranice koje neki šaljivi autori s neozbiljnim užitkom nazivaju Poviješću Engleske.

12

TOM JONES Gospodin Allworthy izbivao je punu četvrt godine, u Londonu, nekim osobitim poslom, iako ne znam kojim, već o njegovoj važnosti sudim po tome što toliko zadržao ga je daleko od kuće, iako već godinama odande nije izočio po više od mjesec dana. Kući se vratio kasno navečer i, nakon kratke večere u sestrinu društvu, premoren se povukao u svoju sobu. Ondje se, nakon što neko vrijeme proveo je na koljenima – od tog običaja nije se odvajao nikada, ni iz kojeg razloga – već spremao ući u postelju kada je, podignuvši prekrivač, na bezgranično iznenađenje, ugledao novorođenče, umotano u grubu tkaninu, dijete što spavalo je duboko i spokojno, u njegovoj postelji. Još je nekoliko trenutaka nepomično stajao, omamljen i zapanjen tim prizorom. No kako dobra narav uvijek je odnosila prevagu u njegovim mislima, ubrzo je osjetio kako dirnulo ga je suosjećanje prema tom malom i jadnom stvorenjcu. Pozvonio je i naredio da jedna postarija sluškinja odmah ustane i dođe u njegovu sobu. U međuvremenu je toliko željno promatrao ljepotu nedužnosti toga bića, što odražavala se u živahnim bojama kojima se uvijek odražavaju ta nježna dob i san, da misli mu bijahu odveć zaokupljene da bi sjetio se kako samo je u noćnoj košulji kad se u sobi pojavila sluškinja u godinama. A ona mu je svakako ostavila više nego dovoljno vremena da se odjene, jer je, iz poštovanja prema njemu, te obzira prema doličnosti, još dugo popravljala kosu pred zrcalom, bez obzira na silnu žurbu kojom ju je pozvao sluga, i premda je njezin gospodar, barem koliko je znala, mogao biti na izdisaju od apopleksije ili neke druge vrste kapi.

Neće biti nimalo čudno što se osoba koja tako silno drži do doličnosti kod sebe toliko šokira kad kod drugoga primijeti i najmanje zastranjivanje od tog načela. I tako, čim otvorila je vrata i ugledala gospodara kako stoji kraj postelje samo u noćnoj košulji, sa svijećom u ruci, ustuknula je neopisivo prestrašena, a možda bila bi se i onesvijestila da on tada nije spoznao da nema odjeću, pa je njezin užas okončao govoreći joj da ostane pred vratima dok on nešto ne navuče na sebe i tako izgubi sposobnost da toliko zaprepasti nevine oči gospođe Debore Wilkins, koja se, iako u pedeset drugoj godini života, zaklinjala da nikada nije vidjela muškarca bez kaputa. Rugalice i prostaci možda bi joj se i smijali zbog početnog straha. Ipak, moj ozbiljni štilac, kad promisli o kojem je dobu noći riječ, o tome kako pozvali su je iz kreveta, kao i o situaciji u kojoj zatekla je gospodara, posve će opravdati i pozdraviti njezino držanje, osim ako razboritost za koju moramo pretpostaviti da prati djeve u tom životnom razdoblju u kojem našla se i gospođa Deborah, malčice umanjuje to divljenje.

Kad ponovno ušla je u sobu i gospodar je upoznao s time da je u postelji zatekao novorođenče, gospođa Deborah zaprepastila se još i više no on.

Jednako tako, nije se uspjela suzdržati i ne uskliknuti, neopisivo užasnutim tonom i izrazom lica: »Bože moj, gospodine! I što sad učiniti?« Gospodin Allworthy odgovori da se ona te večeri mora pobrinuti za dijete, a on će ujutro narediti da osigura mu se dadilja. »Svakako, gospodine«, reče ona, »na13

Henry Fielding dam se da vaša milost izdat će nalog da privede se djetetova bestidna majka, jer zacijelo je negdje iz ovoga kraja i rado bih je vidjela zatočenu u Bridewellu i svojski izbičevanu. Štoviše, takvim izopačenim droljama nijedna kazna nije prevelika. Mogu se okladiti da joj to nije prvi put, samo ga je sada drsko ovako podmetnula Vašoj Milosti.« – »Podmetnula meni, Deborah!« uzvrati Allworthy. »Ne bih rekao da joj je to bila nakana. Bit će da se na to odlučila samo da nekako zbrine dijete. I uistinu mi je drago da nije učinila nešto gore.« – »Ne znam što bilo bi gore«, usklikne Deborah, »nego da takve pokvarene bludnice plod grijeha svoga ostavljaju pred vratima poštena čovjeka. I premda Vaša Milost zna koliko je u tome nedužna, svijet voli kritizirati i nema milosti, pa mnoge je poštene ljude snašla takva nesreća, pa postali su ocem djeteta kojeg nisu začeli. A bude li se Vaša Milost brinula za dijete, ljudi će samo još lakše vjerovati. Osim toga, zašto biste se trebali brinuti za nešto što je ionako dužnost župe? S moje strane, da to je uistinu dijete poštena čovjeka... ali, s moje strane, protivno je mojoj prirodi da dodirujem taj izvan braka začet jad, bića koja ne smatram srodnima, ni svojom vrstom. Fuj, kako samo zaudara! Ne miriše kao kršćansko dijete. Ako smijem biti toliko otvorena i ponuditi savjet, položila bih ga u košaru, otpravila ga i ostavila na crkvenjakovim vratima. Noć je ugodna, tek malo kiše i vjetra. Bude li dobro umotano i u toploj košari, po svoj će prilici preživjeti do jutra, kad će ga ondje pronaći. A ne preživi li, mi ćemo znati da ispunili smo dužnost i dobro se pobrinuli za dijete. Za takva je stvorenja možda i bolje da umru u nedužnosti, nego da odrastu oponašajući majku. Jer od njih se i ne može očekivati ništa bolje.« U tom je govoru bilo riječi koje možda bi i uvrijedile gospodina Allworthyja da je na njih strogo pazio. No sada je djetetu već bio pružio prst, a ono kao da ga je, blagim pritiskom stisnute šake, zaklinjalo da mu pomogne, time nesumnjivo nadjačavajući rječitost gospođe Debore, čak i da bila je deset puta veća nego u stvarnosti. On joj sada nedvosmisleno naloži da dijete odnese u svoju postelju, pa da pozove jednu sluškinju da djetetu priredi hranu i sve ostalo potrebno, kako sve bilo bi spremno kad se probudi. Jednako tako, odredio je da pribavi mu se primjerena odjeća, odmah ujutro, te da mu ga donesu čim prvi se put promeškolji.

Gospođa Wilkins bila je toliko pronicljiva i toliko poštovala je gospodara, pod kojime uživala je u izvrsnome položaju, da je i njezina savjest popustila pred njegovim odlučnim zapovijedima, pa uzela je dijete, ne pokazujući gađenje zbog njegova nezakonita podrijetla. Ustvrdivši da riječ je o slatkome djetetu, vratila se u svoju sobu.

Allworthy se potom prepustio onom ugodnom snu kojemu je srce što za dobrotom žudi sklono kad zadovoljstvom posve se nasiti. A budući je takav san možda i slađi od sna nakon bilo kakva krepkog obroka, potrudio bih se s time bolje upoznati štioca, samo kad znao bih kakav mu zrak preporučiti da stekne takav tek.

14

TOM JONES

GLAVA IV. Štiočeva glava naći će se u torbi zbog jednog opisa, njegov spas, te silna snishodljivost gospođice Bridget Allworthy Gotički stil gradnje nije ni mogao stvoriti ništa plemenitije od kuće gospodina Allworthyja. Ozračje veličajne raskoši u čovjeku je budilo strahopoštovanje i po ljepoti se moglo mjeriti s najboljim primjerima grčkoga graditeljstva, dok kuća je iznutra bila prostrana koliko je izvana bila dostojna divljenja.

Nalazila se na jugoistočnome obronku jednoga brežuljka, ali bliže podnožju nego vrhu, kako bi je pred sjeveroistočnjakom zaštitio šumarak starih hrastova koji uzdizali su se nad njom, malo se pomalo penjući gotovo i kilometar, no ipak dovoljno visoko da iz nje puca prelijep pogled na dolinu.

Usred šumarka nalazio se skladan travnjak što spuštao se prema kući, a u blizini njegova najvišeg dijela izvirao je obilan potok, navirući iz litice prekrivene jelama i tvoreći stalni vodopad od oko devet metara, koji se nije spuštao pravilnim stubastim formacijama, nego prirodno se obrušavao preko razlomljenog stijenja prekrivenoga mahovinom, sve do podnožja litice, odakle voda otjecala je u potok dna pokrivenoga šljunkom, potok koji je, uz mnoge manje kaskade, vijugao dalje, sve do mjesta na kojemu ulijevao se u jezero u podnožju uzvisine, kojih četiristo metara niže od kuće na južnoj strani, a koje vidjelo se iz svih prostorija s prednje strane. Iz tog jezera, u središtu prelijepe ravnice, urešene skupinama bukava i javora, krajolika punog ovaca, istjecala je rijeka, koja se još nekoliko kilometara vidjela kako zavojito provlači se među neopisivim mnoštvom raznolikih livada i šuma, sve do mjesta na kojemu utječe u more, čiji su veliki zaljev i otok ispred te obale dovršavali prizor.

Desno od te doline otvarala se druga, nešto manja dolina, kojoj kao ures služilo je nekoliko sela, a završavala je jednim od tornjeva stare urušene opatije, obrasle bršljanom, i dijelom prednjeg pročelja, što još bilo se očuvalo.

Prizorom s lijeve strane dominirao je vrlo skladan park, na vrlo neujednačenome terenu, ugodno prošaran raznovrsnošću kakvu mogu pružiti brežuljci, travnjaci, šumarci i voda, raspoređeni s divljenja dostojnim ukusom, ali manje zahvaljujući umijeću, a više prirodi. Iza parka, tlo se malo-pomalo uzdizalo i prelazilo u greben nepristupačnih planina čiji su se vrhovi izdizali iznad oblaka.

Bila je sredina svibnja i jutro bilo je neizmjerno spokojno kad gospodin Allworthy izašao je na terasu, gdje svitanje otkrivalo mu je iz minute u minutu taj dražesni pogled koji već opisasmo. A sada, već odaslavši zrake svjetlosti, koje uspinjale su se plavim svodom pred njim, poput vjesnika što najavljuju njegovu raskošnu veličinu, u svoj silini njegova veličanstvenog sjaja uzdizalo se sunce, jedino što u tom donjem svijetu moglo je biti veličaj15

Henry Fielding nije i sjajnije, a što predstavljao je osobno gospodin Allworthy – ljudsko biće prepuno dobrostivosti, ispunjeno mislima o tome na koji način moglo bi postati najprihvatljivije Stvoritelju, čineći najvećma dobra njegovim stvorenjima. Štioče, na oprezu budi. Nimalo mudro doveo sam te do vrha što se s uzvisinom gospodina Allworthyja može mjeriti, a kako te spustiti tako da ne slomiš vrat, zapravo, najbolje ni ne znam. No pokušajmo se barem nekako otklizati prema dolje. Jer gospođica Bridget zvoni, a gospodinu Allworthyju valja poći na doručak, kojemu moram nazočiti i, nemaš li ništa protiv, bit će mi drago da onamo pođemo zajedno.

Pošto razmijenio je uobičajene pozdrave s gospođicom Bridget i pošto bi natočen mu čaj, pozvao je gospođu Wilkins i sestri rekao da joj je pripremio dar, na čemu ona tad mu je zahvalila – očekujući, predmnijevam, da riječ je o kakvoj haljini ili kakvom nakitu. I doista, on često joj je darivao takve stvari.

A ona se, njemu za volju, često i dugo dotjerivala. Kažem njemu za volju, jer je oduvijek iskazivala tek najveći prijezir spram odijevanja i onih dama kojima to glavno je zanimanje.

No ako je takvo što očekivala, kako li se samo razočarala kad joj je gospođa Wilkins, prema gospodarevim uputama, pokazala to djetešce? Velika iznenađenja, kao što znamo, često se dogode u tišini. Tako je bilo i s gospođicom Bridget, sve dok nije se oglasio njezin brat, ispričavši joj cijelu priču, a nju, budući da štilac već je zna, nećemo ponoviti.

Gospođica Bridget uvijek iskazivala je silno poštovanje prema onome što dame nazivati vole krepošću, te i sama je tako strogo održavala čvrstinu karaktera da se očekivalo, a to je osobito očekivala Wilkinsova, da ovom će prigodom iskazati veliku ogorčenost i založiti se za to da se dijete, poput kakve ogavne životinje, odmah otpravi iz kuće. No ona je, posve neočekivano, pitanju pristupila s posve dobrostive strane, pokazala određeno suosjećanje prema tome bespomoćnom stvorenjcu, te pohvalila brata i milosrdnost njegova postupka.

Možda štilac takvo držanje pripisat će njezinoj snishodljivosti prema gospodinu Allworthyju, jer izvijestili smo ga da taj dobrostivi čovjek izlaganje je dovršio čvrstom odlukom da se pobrine za dijete i podigne ga kao svoje vlastito. A, istini za volju, ona mu je uvijek spremno želje ispunjavala i vrlo se rijetko, gotovo nikad, protivila njegovim stavovima. Istina, ponekad bi primijetila, primjerice, da muškarci su svojeglavi, da uvijek mora biti po njihovu, žaleći što joj sudbina nije namijenila financijsku neovisnost, no to uvijek je izgovarala prigušenim glasom i u najgorem slučaju to se moglo nazvati tek gunđanjem.

Ali sve čega poštedjela je dijete, svom je silinom i bez imalo sustezanja usmjerila prema sirotoj neznanoj majci, nazivajući je bestidnom droljom, bezobzirnom bludnicom, drskom djevojčurom, izopačenom razvratnicom, po16

TOM JONES kvarenom uličarkom, uza sve ostale pogrde kojima krepostan jezik uvijek išiba one što osramote ženski rod.

Potom otpočelo je savjetovanje o tome kojim smjerom krenuti ne bi li se otkrila djetetova majka. Prvo je pomno razmotren karakter svih sluškinja u kući, a sve njih krivnje je oslobodila gospođa Wilkins, i to, činilo se, nimalo nezasluženo: ona ih je osobno dovela i zaposlila i moguće je da ne bi bilo lako pronaći još jednu takvu skupinu strašila.

Sljedeći korak bile su stanovnice župe, a ta zadaća pripala je gospođi Wilkins, koja trebala se raspitati beskonačno obzirno, pa poslijepodne podnijeti izvješće.

Pošto sve su tako dogovorili, gospodin Allworthy povukao se u radnu sobu, kao što je i običavao činiti, a dijete je prepustio sestri, koja je, po njegovoj želji, za nj preuzela brigu.

GLAVA V. S nekoliko uobičajenih stvari, uz vrlo neuobičajen pogled na njih Nakon što gospodar se povukao, gospođa Deborah ostala je nijemo stajati, iščekujući kakav znak od gospođice Bridget. Jer to što zbilo se pred očima njezina gospodara, ta pronicljiva kućedomaćica nipošto nije smatrala pouzdanim, budući da mnogo se puta uvjerila u to da gospino se mišljenje u bratovoj izočnosti silno razlikuje od onoga što iskazuje pred njim. No gospođica Bridget nije joj dopustila da još dugo živi u takvoj neizvjesnosti: jer nakon što neko je vrijeme usrdno gledala u to dijete, koje usnulo je u krilu gospođe Debore, dobra gospa nije mogla suzdržati se a da ga zdušno ne poljubi, istodobno govoreći koliko čudesno je oduševljena djetetovom ljepotom i nedužnošću. Čim je gospođa Deborah to vidjela, prepustila se stiskanju i poljupcima, s ushitom kakav ponekad obuzme i pronicljive i iskusne dame od četrdeset i pet godina kad pred njima se nađe kakav mlađahan i snažan momak, pa piskutavim glasom kliču: »O, kakvo dražesno stvorenjce! Kakvo drago, slatko, prelijepo stvorenje! Tako mi svega, tako pristala momčića još nisam vidjela!« Zadivljeni su se klicaji nastavili sve dok ne prekine ih gospa, koja sad se dala na zadaću dobivenu od brata, nalažući da se djetetu osigura sve što mu treba, određujući jednu od boljih soba u kući za dječju sobu. Nalozi doista bijahu toliko velikodušni da ih ne bi bila mogla nadmašiti ni da radilo se o njezinu vlastitom djetetu. No da kreposni štilac odmah je ne osudi zbog pretjerane pozornosti poklonjene djetetu nedostojna roda, za kakvo sve se milosrđe osuđuje kao protivno vjeri, prikladnim smatramo primijetiti da sve je zaključila ovim riječima: »Budući da malo derište usvojili su zbog bratova hira, pretpostavila je da se prema malome gospodaru treba odnositi s velikom nježnošću.

17

Henry Fielding Ona, pak, nije mogla prestati misliti kako to samo poticaj je izopačenosti, ali i kako zna previše o tvrdoglavosti ljudskoga roda da protivila bi se nekome od tih besmislenih raspoloženja.« Opažanjima takve prirode, kako već natuknusmo, pratila je svaki čin poslušnosti spram bratovih želja. I ništa, bez imalo sumnje, nije moglo pojačati i uzvisiti plemenitost takve poslušnosti kao iskaz da zna, istodobno, koliko su te želje i sklonosti pred kojima popušta lakomislene i nerazumne. Prešutna poslušnost ni na kakvu prisilu na volju usmjerenu ne ukazuje, pa ju je stoga lako, bez muke, očuvati. No kad supruga, dijete, rođak ili prijatelj učini što želimo uz gunđanje i nevoljkost, pokazujući odbojnost i nezadovoljstvo, ta očita nelagoda koju taj netko proživljava mora uvelike uvećati obvezu.

Budući da to je jedno od onih dubokih opažanja do kakvih su, moramo pretpostaviti, kadri doći tek rijetki štioci, smatrah primjerenim pružiti im pomoć. No takvu pomoć i uslugu ne očekujte često u ovomu mojem djelu. Štoviše, rijetko ili nikada tako izaći ću u susret onome koji čita, osim u ovakvim okolnostima, kada tek nadahnuće kojim obdareni smo mi spisatelji, i ništa više, čovjeku uopće može dopustiti da do takvog otkrića i dođe.

GLAVA VI. Gospođu Deboru u župu uvodimo prispodobom – Kratka priča o Jenny Jones, s poteškoćama i preprekama koje često prate mlade žene željne znanja Pobrinuvši se za dijete u skladu s gospodarevim željama, gospođa Deborah sad spremala se za posjet onim kućama u kojima trebala se kriti djetetova majka.

Baš kao kad jastreba, tu moćnu pticu, opazi pernato jato u visinama, kad vide da lebdi im nad glavom, dražesna grlica, i sve ostale nedužne ptičice na sve strane prošire strašan glas, pa drhtureći pojure prema skrovištu. A jastreb ponosito maše krilima, svjestan ugleda i dostojanstva, odvagujući pogibelj koju posijati kani.

I tako, kad ulicom proširio se glas o dolasku gospođe Debore, svi žitelji uzdrhtali pohitaše kući, sve matrone u užasnome strahu da upravo njih mogao bi snaći posjet. A ona dostojanstvenim korakom ponosito prolazi poljem: visoko drži uzdignutu glavu, toliko uvjerena u vlastitu nadmoć, smišljajući kako da do željenog otkrića dođe.

Pronicljivi štilac iz ove prispodobe neće zaključiti da ti su siromasi u strahu živjeli pred nakanama s kojima gospođa Wilkins sada im se približavala. No kako neizreciva ljepota prispodobe ove snivati može i stotinu godina, dok njome ne pozabavi se netko u budućnosti, prikladnim mi se čini da na ovome mjestu štiocu pružim i malu pomoć.

18

TOM JONES Nakana mi je, dakle, pokazati da je, kao što u prirodi je jastrebovoj da proždire malene ptice, u prirodi osoba poput gospođe Wilkins da gaze i zlostavljaju male ljude. To uistinu je sredstvo kojim nadoknađuju neopisivu servilnost i snishodljivost prema sebi nadređenima. Jer nema toga što normalnije i razumnije bilo bi od robova i laskavaca koji jednako postupaju prema onima ispod sebe kao što prema njima postupaju oni koji su nad njima.

Kad god morala je osobito snishodljivo postupiti prema gospođi Bridget, pa tako još malo pokvariti prirodno raspoloženje, gospođa Deborah običavala je doći među te ljude ne bi li se počela bolje osjećati, izbacujući i, da se tako izrazimo, pročišćujući svu neraspoloženost. A u tim posjetima nije bila nimalo dobrodošla: iskreno rekavši, svi redom jednako su je se užasavali i mrzili je.

Došavši onamo, odmah se uputila u kuću jedne postarije gospođe, prema kojoj, jer ta je matrona imala sreće da joj nalikuje po pristalosti u svakom pogledu, kao i po dobi, općenito bila je naklonjenija nego prema svima ostalima. Toj je ženi ispričala što se dogodilo, kao i s kojom nakanom toga je jutra došla onamo. Njih se dvije odmah upustiše u podrobnu raščlambu ćudi nekoliko djevojaka koje živjele su u tim kućama, da bi na koncu najsnažniju sumnju izrazile prema nekoj Jenny Jones, najizglednijoj, složiše se obje, ženi koja mogla je počiniti djelo u pitanju.

A ta Jenny Jones ne bijaše osobito pristala djevojka, ni u licu ni u općemu dojmu. No taj nedostatak ljepote priroda je nadoknadila nečime što općenito više cijene dame čiji sud je plod godina potpunog dozrijevanja, jer podarila joj je vrlo neuobičajeno razvijen um. A taj dar Jenny je još dobrano pojačala učenošću. Nekoliko godina živjela je kao sluškinja kod učitelja, a ovaj, uvidjevši kako djevojka dobro povezuje stvari, te pokazuje iznimnu želju za učenošću – jer zaticao ju je kako u svakom slobodnom trenutku čita knjige učenih ljudi – bio je toliko dobrohotan, ili glup – kako god to, štioče, želiš nazvati – da je pouči toliko da usvojila je latinski jezik i, možda, bila učena koliko i većina profinjenih mladića toga doba. No tu prednost, kao i većinu drugih tako iznimne prirode, pratile su i neke male nezgode: jer ne treba se čuditi što tako upućena mlada žena baš i nije žudjela za društvom onih kojima sudbina namijenila je da joj budu ravnopravni, ali koji po školovanju bijahu toliko ispod nje. Stoga i ne možemo se odveć čuditi što ta je Jennyna nadmoć, uz držanje koje bez dvojbe plod je toga, među ostalima budila nemalu zavist i zlobu usmjerenu prema njoj. A sve to možda tajno žarilo se u njedrima njezinih susjeda sve otkako vratila se iz službe kod onog učitelja.

No ta zavist nije se očitovala javno i otvoreno, sve dok sirota Jenny, na veliko čudo sviju, te na jad mladih žena toga kraja, jedne nedjelje nije ukazala se u novoj svilenoj opravi, s čipkastom kapom i ostalim dodacima i ukrasima kakvi tome pripadaju.

Taj plamen, što prije bijaše možda tek začetak iskre, sada se rasplam19

Henry Fielding sao. Jenny se, učenošću silnom, uzoholila, a nijedna od susjeda ne bijaše toliko dobrostiva da oda joj priznanje kakvo je, stjecao se dojam, tražila. I sada, mjesto poštovanja i divljenja, profinjenošću svojom izazivala je tek mržnju i porugu. Cijela župa smatrala je da do takvih stvari na častan način nije mogla doći. A roditelji, mjesto da kćerima to isto žele, sretno su se tješili time što njihova ih djeca nemaju.

I stoga je, možda, ta dobrostiva žena gospođi Wilkins prvo spomenula upravo ime sirote djevojke. No još je jedna okolnost potonjoj potvrdila sumnju. Jer Jenny u posljednje su vrijeme često viđali u kući gospodina Allworthyja. Njegovala je gospođicu Bridget kad naglo je i teško oboljela, uz gospu sjedeći mnoge noći. Usto, ondje su je vidjeli i dan uoči povratka gospodina Allworthyja i to ju je vidjela sama gospođa Wilkins, iako ta mudra i pronicljiva žena u prvi mah uopće nije posumnjala u nju u tom smislu: jer, kao što je i sama ustvrdila: »Uvijek cijenila sam Jenny kao vrlo trezvenu djevojku« (iako o njoj uistinu je znala vrlo malo) te »da bi prije posumnjala u neke od onih raspuštenih djevojčura koje nadmeno afektiraju, jer se, zaboga, smatraju lijepima.« Jenny sad pozvali su da smjesta se osobno pojavi pred gospođom Deborom, što je i učinila. Već se držeći ozbiljno poput pravog suca, još i malo strože i nepopustljivije nego on, gospođa Deborah počela je obraćanje riječima: »Ti, drska droljo!«, nakon čega kao da je naumila izreći kaznu zatočenici, a ne je tek optužiti.

Iako gospođa Deborah bila je već posve uvjerena u Jennynu krivnju, iz razloga maločas navedenih, moguće je da bi gospodin Allworthy iziskivao i ponešto uvjerljivijih dokaza da je samo tako osudi. No ona je tužitelje oslobodila takve muke, svojom voljom priznajući sve što su joj stavljali na teret.

A to priznanje, iako izrečeno uz iskreno žaljenje, kako se činilo, nije nimalo umirilo gospođu Deboru, koja sad joj je iznijela i drugu presudu, još pogrdnijim riječima nego prije. Jednako tako, priznanjem nije polučila veći uspjeh ni kod promatrača kojih se sad već okupilo cijelo mnoštvo. Mnogi od njih dovikivali su: »Pitali su se gdje svršit će gospodska svila«, dok su drugi sarkastičnim tonovima spominjali njezinu učenost. Nije bilo ni jedne jedine žene koja se našla ondje a da na neki način nije izrazila gađenje prema sirotoj Jenny, koja je sve to trpjela krajnje strpljivo, osim u slučaju zlobe jedne žene, što dotakla se njezina izgleda, pa je, uzdignuvši nos prema nebu, rekla: »Bit će da muškarac koji daje svilene haljine takvoj rugobi ima jako dobar želudac!« Jenny je na to uzvratila ogorčenošću koja bi možda i iznenadila pronicljivu osobu, nekoga tko uočio je spokoj kojim podnosila je sve uvrede na račun svoje čednosti. No strpljenje joj možda bilo je na izdisaju, jer to vrlina je koju vrlo je lako iscrpsti trošenjem.

Provevši ispitivanje neusporedivo uspješnije no što je i sama očekivala, gospođa Deborah slavodobitno se vratila i, u zakazano vrijeme, podrobno i 20