Strah i pozuda u new yorku 22

Page 1

Hunter S. Thompson STRAH I POŽUDA U NEW YORKU


Hunter S. Thompson STRAH I POŽUDA U NEW YORKU Izvorni naslovi priča MESCALITO DEATH OF A POET SCREWJACK PRINCE JELLYFISH FIRE IN THE NUTS S engleskoga preveo DAMIR BILIČIĆ Copyright © 2014, The Estate of Hunter S. Thompson All Rights reserved Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka HEY JOE 37 (171) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 875531 ISBN 978-953-320-071-2


STRAH I POŽUDA U NEW YORKU Priče o smrti američkog sna


Moni, koja je omogućila ovaj ispad


STRAH I POŽUDA U NEW YORKU

Uvod Dragi Maurice, bok. Želim ti ugodan dan. Da. Mahalo1. Samo polako. Konačno sam se vratio iz Divljine, gdje su me skoro 22 tjedna proganjali i mučili divovski radioaktivni risovi. Kad sam napokon pobjegao, strpali su me u barokomoru s nekim ljudima koje nisam uspio prepoznati, pa sam šiznuo i sada se ne sjećam ničega i nikoga, čak ni tko sam bio cijelo to vrijeme – a to je bilo baš od Dana svisca, kad je sve počelo. Bilo kako bilo, zato sam neko vrijeme malo kasnio s korespondencijom. Do mene se nije moglo doći, osim ako si bio životinja, a one su me mrzile. Nikada mi nije bilo jasno zašto. Jednostavno nije bilo objašnjenja. ** Pa što onda? Kome još za tako nešto trebaju razlozi? Važan je jedino bijeg – izuzmemo li one užasne ožiljke, no to je već drugo pitanje. Danas se moramo pozabaviti Knjigom, koja iziskuje moju potpunu pažnju i to odmah. Kurva bez mozga to ne bi rekla, Maurice. U njima nema Istine. Ali ja nisam praznoglava kurva 1

havajski – hvala ti

5


Hunter S. Thompson – ako sam i bio, ne sjećam se. Kome je uopće stalo? Događaju se razna sranja. Neki put uopće mi ne nedostaje pamćenje... Tako je, zapravo, najčešće. Kao da znaš da si u prijašnjem životu bio Veliki Gad, a onda ti netko kaže da trebaš paziti da više ne vrištiš u snu. Počinješ osjećati strah... Ali ne i ja, Maurice. A kad je riječ o REDOSLIJEDU, smatram da bi Screwjack trebao biti posljednji, a Mescalito prvi – tako da dramatičnost i napetost (kao i prava kronološka uvrnutost) rastu kao u Boleru, postaju sve brži i neobuzdaniji i dosežu vrhunac koji će čitatelja nesmiljeno povlačiti uzbrdo a onda ga baciti preko ruba litice... To je taj željeni efekt, a ako započnemo Screwjackom, to se neće dogoditi. Knjiga će jednostavno iscuriti, ugasiti se bez praska. ** OK. To bi bilo to, za sada. Čini mi se da sve ovo možemo brzo zaključiti... Doista. I toliko o svemu tome. Moram izići u dvorište iza kuće i ubiti tvora – a ako ne uspijem, on će ubiti mene. Neke se stvari jednostavno ne mijenjaju. Na kraju, uvijek... tvoj staloženi i blagi prijatelj, Hunter 6


STRAH I POŽUDA U NEW YORKU

1 MESCALITO 16. veljače 1969. Ponovno u L. A.-u... ponovno u hotelu Continental... pun tableta i toplih sendviča i viskija Old Crow, sad već i vina Barbera Louisa Martinia, s balkona na desetome katu gledam kola policijske hitne pomoći koja jure prema klubu Whisky-a-Go-Go-u na Stripu, u kojem sam popodne znao sjediti s Lionelom i razgovarati s uličarkama kako taj tren nisu bile na dužnosti... i dok sam ondje stajao, promatrajući četvero hipija u trapezicama, dva para, kako stopiraju prema centru Hollywooda, otprilike kilometar i pol dalje... primijetili su da ih promatram i mahnuli mi. I ja sam mahnuo njima, i već za koji tren, nakon što su jedni drugima pokazali prema meni, prstima su pokazali znak “V” – i ja sam učinio isto. A jedan od njih mi je doviknuo: “Što radiš tamo gore?” A ja sam odgovorio: “Pišem o svima vama luđacima dolje s ulice.” Tako smo se još malo dovikivali, ne rekavši ništa značajno, a ja sam se osjećao poput Huberta Humphreya2 koji gleda na Park Grant. Možda 2  Američki potpredsjednik od 1965. do 1969. U čikaškom Parku Grant izbili su nemiri u kolovozu 1968, kad je Humphrey nominiran za predsjedničkog kandidata.

7


Hunter S. Thompson bi se, da je imao balkon u tom apartmanu na dvadeset i četvrtome katu Hiltona, Humphrey ponio drukčije. Gledati kroz prozor nije baš ista stvar. Na balkonu je neizvjesnije, a to je neutralnije – kao da hodaš po dasci s koje se skače u bazen. Bilo kako bilo, zapanjilo me koliko sam zapravo daleko od tih uličnih čudaka; njima sam ja bio tek još jedan bogatun, koji se izležava na balkonu... a to me podsjetilo na Jamesa Farmera koji danas na televiziji u emisiji Face the Nation priča o tome kako je ostao u vezi s crnačkom zajednicom, na to kako priča, onako debela podbratka i u stilu kakvog živčanog uličnog prodavača, samo tako blebeće i nakon otvorenog prezira koji su prema njemu pokazali novinari George Herman i Daniel Schorr... a onda, kasnije govori McGarr, u Luauu, striptiz-baru na Beverly Hillsu, priča kako se sjeća kad je Farmer bio radikal i kako ga plaši kad vidi koliko se udaljio od prve crte bojišnice... plaši ga, rekao je, jer se pita bi li se ista stvar mogla dogoditi i njemu... a to me ponovno vraća na taj prizor na balkonu – Hubert Humphrey u utorak navečer promatra Park Grant, dok je još imao izbora (a onda su, koji trenutak kasnije, ona djeca cvijeća zaustavila taksi – da, taksi – a ja sam se spustio u prodavaonicu pića King’s Cellar, gdje mi je prodavač pogledao Diners karticu i rekao: “Niste li vi onaj tip koji je napisao ono 8


STRAH I POŽUDA U NEW YORKU o Hell’s Angelsima?” Meni se tada učinilo da sam iskupljen... Selah3). 18. veljače Opet bilješke iz L. A.-a... sad je pola dva i strah od tableta obuzima mi mozak dok zurim u taj napola dovršeni članak... pokusni piloti, nakon tjedan dana (ne, tri dana) u zrakoplovnoj bazi Edwards u pustinji... no nastojanje da se pisanje iskombinira sa zafrkavanjem sa starim prijateljima više ne pali, taj sindrom rada kasno noću koji izluđuje i troši vrijeme, to što tek u dva ili tri ujutro zapravo sjednem za pisaći stroj, to jednostavno više ne ide... pogotovo kad sam napola pijan i pun tableta i trave, a rokovi su već prošli i ljudi u New Yorku šize... pritisak se gomila poput vatrene lopte koja je zaglavila u mozgu. Umoran i zaluđen od nespavanja ili bar nedovoljno spavanja. Život na tabletama, neobavljeni telefonski pozivi, ljudi s kojima se nisam vidio, nenapisane stranice, nezarađeni novac, pritisak se posvuda gomila, pa dolazi do nekakvog proboja koji me opet pokreće. Ukloniti smetnje, nešto dovršiti, prekinuti s tom groznom navikom da nikad ne dođem do kraja – ničega. I ovaj čas se u hodniku oglasio protupožarni alarm... užasna, prodorna zvonjava... no hodnik je 3

hebr. – zastani i promisli o tome

9


Hunter S. Thompson prazan. Je li hotel zahvatio požar? Nitko s recepcije ne javlja se na telefon; ne javlja se centrala... zvono i dalje vrišti. Čovjek čita o požarima u hotelu: 75 MRTVIH U KATASTROFALNOM POŽARU: SKAKALI S BALKONA (ja sam na desetome katu)... no očito nema požara. Konačno se javlja centrala i kaže “linija je zauzeta”. No u hodniku nema nikoga. To se dogodilo i u Washingtonu, za Nixonova mandata. Lažne uzbune i čovjek koji je u ventilacijske otvore vikao: “Hoće se netko ševiti?” Temelji se raspadaju. Jučer je neki narkić pokušao ukrasti Goodyearov reklamni cepelin i njime odletjeti u Aspen na rock and roll festival... uzevši samo gitaru i četkicu za zube i tranzistor za koji je rekao da je bomba... “Policija je bila nemoćna”, izvijestio je L. A. Times, “više od sat vremena. Tvrdio je da je George Harrison iz Beatlesa.” Strpali su ga u zatvor, no nisu mogli smisliti za što da ga optuže... pa su ga smjestili u ludnicu. U međuvremenu su se brda i dalje raspadala, kuće padale na ulice i autoceste. Jučer su zatvorili dvije trake autoceste Pacific Coast između Sunseta i Topange... prolazeći pored mjesta događaja u McGarrovom4 malom britanskom autu-suveniru na putu do Goverove5 kuće u Malibuu... pogledali smo 4  5

Gene Mcgarr (1937–2007) – američki glumac, Thompsonov prijatelj Robert Gover (1929) – američki novinar i književnik

10


STRAH I POŽUDA U NEW YORKU prema gore i vidjeli dvije kuće kako strše, i odrone koji su zbilja klizili niz padinu. Bilo je samo pitanje vremena, za to nije bilo lijeka, nije bilo načina da se spriječi da te dvije kuće ne padnu na autocestu. Nastavili su potkopavati uzvisine kako bi dobili više prostora za izgradnju, pa se brda urušavaju. Ljeti požari gutaju vegetaciju, zimi kiše izazivaju odrone... velike erozije, požari i blato, uz potres zakazan za travanj. Izgleda da se svima živo fućka. Danas sam na tepihu u svojoj sobi pronašao sjemenke marihuane... sagnuvši se da zavežem vezice na cipelama bolje sam pogledao i odjednom je tepih vrvio sjemenkama. To me podsjeća na ono kad sam hotelsku sobu u Missouli, u Montani, onečistio stidnim ušima... skidao sam ih, jednu po jednu, i razbacivao po sobi... Tražio sam grad Butte. A kad sam zadnji put bio u ovom hotelu imao sam cipelu punu trave, i vodič Johna Wilcocka.... grozan prizor na kanadskoj granici u Torontu, imao sam svu tu travu i nisam im znao reći gdje živim kad su me pitali... mislio sam da je svemu kraj, no ipak su me pustili. A sada, sasvim slučajno, pronalazim natpis “Vlasništvo Fat Citya” (nužna izlika i promjena – pljačka Oscara radi samoodržanja) napisano s bočne strane ove posuđene pisaće mašine. Je li ukradena? Sam Bog zna... sjemenke na tepihu i sumnjivi pisaći stroj na pisaćem stolu; živimo u džungli neizbježnih 11


Hunter S. Thompson katastrofa, neprekidno hodajući kroz minsko polje... hoće li mi se avion sutra srušiti? Što ako ne stignem na vrijeme? Hoće li mi idući avion pasti? Hoće li mi izgorjeti kuća? Jučer je izgorjela kuća Goverova prijatelja u Topangi; spašen je jedino jedan originalni Cézanne. Gdje je svemu tome kraj? 18–19. veljače Približava se svitanje, u glavi mi je vrlo maglovito... a nemam više Dexedrina. Prvi put nakon barem pet godina ponestalo mi je tih energetskih bombica. U bočici je još samo pet tableta Ritalina i velika kapsula meskalina i spida. Ne znam omjer mješavine, niti kakav je to spid u kapsuli s meskalinom. Nemam pojma kako će mi to djelovati na glavu, srce i tijelo. No u ovoj je fazi Ritalin beskoristan – nije dovoljno jak – pa ću riskirati s ovim drugim. Oscar stiže u deset, vozit će me na aerodrom kako bih stigao na let za Denver i Aspen... pa ako utonem u ludilo i čudnovate halucinacije, on će mi barem pomoći da se odjavim iz hotela. Sam let mogao bi također biti problematičan. Kako da to čovjek zna? (E pa, upravo sam progutao tog malog gada... uskoro će početi djelovati. Nemam pojma što mogu očekivati, a budući da sam toliko mrtav umoran i iscrpljen, sve je moguće. Nestalo je moga opiranja, pa će sve reakcije biti ekstremne. Još nikada nisam probao meskalin). 12


STRAH I POŽUDA U NEW YORKU U međuvremenu, vani, na Stripu, ludnica kao u zoološkom vrtu nikad ne prestaje. Neko sam vrijeme promatrao kako četvorica losanđeleskih šerifa mlate dvojicu tinejdžera, stavljaju im lisice i odvode ih. Do balkona mi je dopirala užasna vika i skrika. “Žao mi je, gospodine... O Bože, molim vas, žao mi je.” PAF. Jedan ga je murjak uhvatio za gležnjeve dok se ovaj držao za žičanu ogradu. Drugi ga je opalio tako da se ovaj odmah prestao držati, a zatim mu je kleknuo na leđa i nekoliko ga puta opalio po glavi. Bio sam u napasti da na policajce bacim bocu vina, no suzdržao sam se. Kasnije, još buke... ovaj put neki džanki. Poskakuje i pjeva iz svega glasa – nekakav srednjovjekovni napjev. Ne primjećuje ništa oko sebe, samo poskakuje po cesti. Sjećate se one pucnjave u filmu Alfie... i početka u kojem tip posrće, ulazi u kuću od plastike, povraća, proklinje vijesti, uzima pištolj i puca u strop... sluđen vijestima i pritiskom zbog napredovanja u životu... a onda možda ide i u klub Classic Cat kad nastupaju striptizete amaterke, susjedova žena... a odande do pucnjave u Alfieu... da, počinje se kristalizirati. Isuse, sad je 6:45 i tableta je stvarno počela djelovati. Mutnozeleni metal na pisaćem stroju odjednom je poprimio visoki plavičasti sjaj, tipke blistaju, svjetlucaju od odrazâ... Ja sam nekako levitirao u 13


Hunter S. Thompson naslonjaču, lebdio pred pisaćim strojem, nisam sjedio. Fantastični sjaj na svemu, sve je ulašteno i obasjano posebnim osvjetljenjem... a fizički završetak te stvari nalik je na prvih pola sata na LSD-u, zujanje po cijelom tijelu, kao da te nešto hvata, kao da brujiš iznutra, ali se izvana ništa ne vidi, nema nikakvih pokreta. Ne mogu vjerovati da uspijevam i dalje pisati. Imam dojam da smo i ja i pisaći stroj prešli u bestežinsko stanje. Stroj lebdi ispred mene poput kakve blistave igračke. Ludilo, i dalje znam kako se pišu riječi... ali morao sam razmisliti o posljednjoj riječi... “ludilo”. Isuse Bože, pitam se koliko će se stvar još pogoršati. Sad je sedam i za sat ili malo više moram napustiti sobu. Ako je ovo početak nekog tripa u stilu LSD-a, možda bih odmah mogao odustati i od pomisli da nekamo putujem avionom. Polijetanje bi trenutno bilo nepodnošljivo iskustvo, raznijelo bi mi glavu. Fizički osjećaj odvajanja od tla bio bi u ovom stanju nepodnošljiv. Imam dojam da bih ovaj tren mogao samo tako zakoračiti s balkona i lebdjeti, fino se i blago spustiti na pločnik. Da, stvar se pogoršava. Jedan mišić u bedru počinje mi se grčiti, podrhtava kao da je nekako odvojen od tijela... Gledam ga, osjećam ga, ali s njim se ne mogu povezati. Glava i tijelo općenito mi nisu osobito povezani... ali još mogu pisati, tipkam čak i vrlo brzo, puno brže nego inače. Da, ta prokleta droga nesumnjivo me 14


STRAH I POŽUDA U NEW YORKU hvata, skoro isto kao LSD, imam osjećaj vrlo ugodne tjelesne paraliziranosti (čovječe, kako pišem i teške riječi), dok se mozak nosi s nečim s čim se dosada nije susretao. Mozak sada odrađuje sve funkcije, prilagođava se tim novim poticajima poput kakvog iskusnog vojnika koji je upao u zasjedu i načas ga je uhvatila panika, pokušava se snaći, ali nema kontrolu nad situacijom, drži se zubima i noktima, čeka pravu priliku, ali očekuje i nešto gore... i da, to nešto dolazi. Sada ni u snu ne bih mogao ustati, ne bih mogao hodati, mogu samo ovako pisati... imam dojam da mi krv snažno kola cijelim tijelom, posvuda, fantastičnom brzinom. Ne osjećam nikakvo pulsiranje, samo pojačani protok... Brzinu. Unutarnju brzinu... i brujanje bez zvuka, visoke vibracije i još jarke svjetlosti. Onaj mali crveni pokazivač koji se kreće zajedno s onom kuglom na ovom pisaćem stroju sada izgleda kao da se sastoji od arterijske krvi. Pulsira i poskakuje poput živog bića. Čini mi se da mi se povraća, no pritisak je prejak. Stopala su mi ledena, ruke također, glava u škripcu... nadljudski trud da bih pridignuo bocu Budweisera i otpio gutljaj, pijem kao da udišem to pivo, osjećam kako se onako hladno spušta sve do želuca... velika žeđ, ali ostalo mi je samo pola boce, a prerano je da naručim još. Isuse, tu je ta kvaka. Morat ću se posvetiti hrpi kompliciranih sranja, poput 15


Hunter S. Thompson pakiranja, plaćanja, sva mi ta sranja uskoro ne ginu. Ako me ovo uhvati još jače, mogao bih skrenuti i zatražiti pivo... kloni se telefona, gledaj crvenu strelicu... ovaj pisaći stroj održava me na tračnicama, bez njega bih skrenuo i počeo lutati. Možda bih trebao nazvati Oscara, reći mu da dođe s pivom, da me drži podalje od balkona. Ah, sranje, ovo je već jako uvrnuto, noge su mi se napola smrznule i u želucu osjećam blagu paniku, pitam se koliko će još postati čudnije... upali radio, koncentriraj se na nešto, ali ne slušaj riječi, ta zlobna sranja... Isuse, sunce izlazi, soba je nepodnošljivo svijetla, a onda oblak zastire sunce, vidim oblak u tom iznenadnom nestanku svjetlosti u sobi, sad postaje svjetlije, jer se oblak miče ili prolazi... negdje vani, sad je već teže pisati, ali moram to dovršiti, to mi je prilika, da nekako zadržim mozak, da ga vežem i obuzdam. Svako posrnuće sada bi se moglo pretvoriti u veliki pad, gubitak uporišta, duboko poniranje, Isuse Bože, ne mogu ispuhati nos, ne mogu ga pronaći, ali vidim ga, kao i ruku, ali nikako se ne mogu spojiti, led u nosu, drhtim sad uz upaljeni radio, nekakav zvuk flaute, hladne i fantastične vibracije toliko brze da se ne mogu pomaknuti... kugla se upravo vratila, svemirska kapsula koja lebdi preko stranice, uz nekakav truli i lažni soul na radiju, Melvin Laird6 pjeva The Weight. “O, da, 6

američki ministar obrane od 1969. do 1973.

16


STRAH I POŽUDA U NEW YORKU umorniii postajemo, umorniiiii?” Nekakav grozomorni naglasak. Ljigava muzika. Novinar Anthony Hatch javlja se iz Jeruzalema, Bože presveti, odvratne vijesti na programu, riješi ih se, ne spominje se Nixon, previše za izmučenu glavu... Isuse Bože, kakva je to muka živa tražiti stanicu na skali ovog radija, gore-dolje po toj jarko plavoj liniji i sa svim tim brojkama, brzo prebaci na UKV, riješi se tih jebenih vijesti, pronađi nešto na stranome jeziku... vijesti su već na televizijskome ekranu, ali neću ih uključiti, neću ih čak ni pogledati... Nixonovo lice... DOVRAGA, upravosam nazvao Oscara, nadljudski trud da ga okrenem, a jebena je linija zauzeta... spusti slušalicu, bez pada, zanemari to uvrnuto podrhtavanje... smij se, da, taj smisao za humor, izvuci ga odnekud, spusti s neba... Isuse, moram zaključati ta vrata, objesiti znak NE SMETAJ prije nego što sobarica uleti u sobu. To ne bih podnio, upravo sam čuo jednu od njih na hodniku, kako se vuče, isprobava kvake... o, da, taj slavni osmijeh... da, upravo sam dobio Oscara... dolazi s pivom... u tome je sad problem, ne mogu se početi zavitlavati s upravom hotela, vikati i tražiti pivo u cik zore... katastrofa u tom smjeru, ne zajebavaj se s upravom, ni slučajno u ovom sluđenom stanju... sačuvaj ovaj gutljaj piva dok Oscar ne donese još, postavi ljudsku tampon-zonu, nešto iza čega ćeš se sakriti... opet te jebene vijesti, ovaj 17


Hunter S. Thompson put na UKV-u. Petnaest do osam, prognozu vam donosi Singerica, rasprodaja za Washingtonov rođendan ne možemo lagati, naši šivaći strojevi toliko će vas brzo zašiti u vreću da ćete pomisliti da ste oslijepjeli... dovraga, zar na tom radiju nema nekog mirnog ljudskog zvuka... da, načas se čulo nešto slično, no sada opet slijede reklame i druga sranja... sada, ovdje i sada, zvuk violine, drži se toga, ostani na tome, koncentriraj se na taj zvuk violine, izdrži još malo... ah, ovo pivo neće potrajati, žeđ će me upropastiti, natjerati me da se zakvačim s upravom... ne, ostalo mi je malo leda – na balkonu – ali tamo treba paziti, ne gledaj preko ruba... iziđi natraške, rukom potraži kartonsku posudu za led, oprezno je uhvati palcem i kažiprstom, a onda se polagano vrati ovamo... pokušaj... RIJEŠENO, ali noge mi klecaju, ne mogu se kretati, osim da se možda kotrljam kao lopta, ne da poskakujem, makni se od tog telefona, nastavi pisati, saberi se, uhvati se... Isuse, ruke mi sad vibriraju, ne kužim kako mogu pisati. Imam dojam da su tipke velike plastične uzvisine, jako gnjecave, a ona jarko crvena strelica poskakuje poput pilule u jednom od onih kratkih filmića u kojima se pjeva, poskakuje s riječi na riječ i prati glazbu... Hvala bogu na Sonati u F-duru za obou i gitaru Charlesa Starkweathera... nema reklama, ovu stanicu financiraju slušatelji, nema čak ni vijesti... spas ima mnogo 18


STRAH I POŽUDA U NEW YORKU različitih lica, podsjetite me da pošaljem ček toj stanici kad se malo oporavim... Kako se zove, KPFK? Tako nekako. Pivska kriza jača, ostao sam samo na slini u toj posljednjoj smeđoj boci... dovraga, polovica mozga već mi razmišlja samo o tome kako se domoći još piva, ali neće upaliti... nema šanse. Ovdje nema piva. Nema šanse. Não tem. Misli na nešto drugo, zahvali Bogu na ovoj glazbi. Kad bih mogao doći do kupaonice, volio bih uzeti ručnik i prebaciti ga preko lica ovog smrdljivog televizora, na programu su vijesti, osjećam im smrad. Imamo dojam da su mi oči veće od grejpfruta. Gdje su sunčane naočale, vidim ih tamo, puzim do njih, onaj oblak ponovno je otkrio sunce, ovaj put za pravo, nevjerojatno svjetlo u sobi, zidovi blješte, tipke na pisaćem stroju svjetlucaju... a ondje, pod balkonom, promet ustrajno teče Sunset Stripom, u Hollywoodu, u Kaliforniji, poštanski broj nepoznat... upravo smo se vratili s turneje po Sovjetskome Savezu i Danskoj, sada samo oprezno, ne zastranjuj u vijesti, neka sve ostane čisto, da, sad čujem flautu, ponovno počinje glazba. A cigarete, još jedno problematično područje... i čujem onu prepredenu spremačicu kako ponovno povlači kvaku, jebo joj pas mater pokvarenu što hoće? Nemam novaca. Uđe li ovamo, do konca života živjet će u komi od straha. Nisam raspoložen za zavitlavanje s nekakvim spremačicama, neka me se samo 19


Hunter S. Thompson klone, vrebaju i vuku se ovim hotelom poput ćopavih vukova... ponovno osmijeh, da, još jedan korak, čvršći stisak, ho-ho... Kad će ovo doći do vrhunca? Čini se da se samo dublje zariva. Znam da ne može biti gore od LSD-a, ali sada imam takav osjećaj. Za dva sata moram biti u avionu. Je li to izvedivo? Isuse, sad nikako ne bih mogao putovati... Ne bih mogao doći do aviona... o, Isuse, ovo sad žestoko steže, grlo i usta sad su mi poput vrućeg šljunka, nema čak ni sline... mogu li doći do boce Old Crowa i pomiješati ga s ostacima ovih komadića leda... jedno rashlađeno piće za nakazu? Daj gospodinu nešto hladno, draga, ne vidiš da je priključio mozak na crpku za vodu, a uši za generator... odmakni se, pogledaj iskre! Udalji se, možda je već preduboko zaglibio... oko njega omotaj zmiju... uzmi to piće, mali, gubiš se, treba nam KONCENTRACIJA... da, glazba, neka njemačka pjesma o cvijeću. Martin Bormann pjeva WHITE RABBIT... našavši se u zasjedi koju je u džungli postavila hrpa golih Kosookih... viski über alles, uzmi to piće, diži se, kreni. RIJEŠENO... ali koljena su mi nepomična, a glava barem šest metara iznad stopalâ... u ovoj sobi u kojoj je strop na dva i pol metra i zbog toga mi se teško kretati. Ponovno ona svjetlost, uzmi sunčane naočale, savij ta koljena i otpuži onamo... nije daleko... da, sad imam naočale, ali sve ipak posvuda blje20


STRAH I POŽUDA U NEW YORKU šti. Izići iz ovog hotela i na vrijeme ući u taj avion bit će uvrnuto... Ne vidim puno nade, ali tako se ne razmišlja... Uspio sam učiniti sve ostalo što je dosada trebalo učiniti. Osam i dvadeset tri na ovoj stanici koja spašava mozak, čujem odjeke vijesti, kako istječu iz stražnjeg dijela televizora... Nixon je dobrovoljačkoj legiji Kondor naredio da dođe na Berkeley... smiješi se... malo se opusti, otpij gutljaj tog pića. Sada su na radiju gajde, ali zapravo se radi o violinama... zajebavaju se s tim instrumentima, zvuk poput traktora u hodniku, one spremačice srušit će mi vrata tim jebenim vozilom prekrivenim paučinom, dizalica na hodniku, samo skida vrata s okvira kao da se radi o paučini... škripi i štropoće, ovaj je hotel otišao k vragu otkako ga je preuzeo onaj lanac, više nema grejpfruta u utičnicama za rasvjetu, utičnicama za svjetiljke... premaži malo zidove čađom, samo da se ublaži taj sjaj. Treba nam više dlaka na tim zidovima i stidnih uši u tepihu da malo oživi. U ovom tepihu ima sjemenja marihu-ane, sve ih je puno. Tepih pucketa poput kokica kad hodam po njemu, tko je ostavio to sjeme u ovom tepihu, i zašto ga nitko ne zalijeva? Nego... da... to je zadatak, brinuti se za usjev, natopiti tepih kao da se stuštio pljusak, nekakva tropska kiša... dobro je to za usjeve, tlo mora biti vlažno, a lišće valja prorjeđivati svaki drugi dan. Pažljivo s iznajmljivanjem sobe, samo posebnim ljudima, lju21


Hunter S. Thompson biteljima prirode, onima koji će raditi na zemlji... pusti ih unutra, ali za ime svijeta ne puštaj spremačice. Njima se ne sviđa kad nešto raste iz tepiha, većina ih izgleda kao da su Finci trećeg naraštaja, nekadašnji mišići pretvorili su se u salo i vise poput osinjih gnijezda... Osinjih gnijezda? Ponovno se gubiš, pazi, Oscar je upravo ušao s pivom. Izgleda da sam se malo stabilizirao, kao nakon prve navale LSD-a. Ako je ovo maksimalna dubina, čini mi se da još možemo stići na avion, ali užasavam se toga. Treba ući u čeličnu cijev koja će te onda katapultirati na suprotnu stranu neba, onako vezan... da, slutim vrhunac, baš sada, blaga naznaka razočaranja, ali ipak vibriram i lebdim uokolo s pisaćim strojem. Onaj oblak ponovno se navukao na sunce, ili je to možda smog... ali zidovi više onako ne blješte, nema odsjaja na zgradama ispod balkona, nema onog svjetlucanja na krovovima, nema vode, vidi se samo sivi zrak. Vidim veliki kamion, mikser za beton, crven je i siv, dolje na ulici, dosta daleko. Izgleda poput kakve Matchboxove igračke; takve prodaju na aerodromima. Kupi takav kamiončić Juanu. Čini mi se da ćemo stići na avion. Jednom kad sve bude u redu i onako kako treba, možemo sve ovo ponoviti tako da ubacimo četvrt dolara u vibracijski krevet u Holiday Innu i uzmemo posebnu tabletu za ludilo... ali čekaj malo, sa22


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.