James M. Cain Poštar uvijek zvoni dvaput
James M. Cain Poštar uvijek zvoni dvaput Izvorni naslov The Postman Always Rings Twice S engleskoga preveo DEAN TRDAK Copyright © 1934 by James M. Cain Copyright renewed 1962 by James M. Cain This translation published by arrangement with Alfred A. Knopf, an imprint of The Knopf Doubleday Group, a division of Random House, LLC. Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka HEY JOE 38 (178) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 884646 ISBN 978-953-320-078-1
James M. Cain
Vincentu Lawrenceu1
1 
Filmski scenarist i pisac, autorov prijatelj (1889-1946)
Poštar uvijek zvoni dvaput
I. Negdje oko podneva izbacili su me iz kamiona sa sijenom. Prošle noći uskočio sam u njega tamo dolje, blizu granice, i čim sam se popeo pod ceradu, zaspao sam kao klada. Trebalo mi je puno sna nakon tri tjedna u Tia Juani2 i upravo sam ga obilato nadoknađivao kad su se zaustavili uz cestu dok se ne ohladi motor. Zatim je iz cerade izvirila noga i gurnula me s kamiona. Pokušao sam izvesti nešto iz svoga šaljivog repertoara, ali svi su ostali mrtvi ozbiljni, pa mi taj trik nije upalio. No dali su mi cigaretu i ja sam krenuo cestom ne bih li pronašao štogod za jelo. Tad sam nabasao na tu gostionicu »Twin Oaks«. Bila je to obična zalogajnica uz cestu, poput milijun sličnih u Kaliforniji. Iznad nje nalazio se stambeni dio u kojem su stanovali vlasnici, pokraj je bila benzinska crpka, a straga pet-šest straćara koje su zvali motelom. Pojurio sam onamo i počeo gledati niz cestu. Kad se pojavio Grk, upitao sam ga je li ovuda prošao neki tip u Cadillacu. Trebao me pokupiti ovdje, rekao sam, trebali smo otići na ručak. Ne, danas nije, rekao je Grk. Postavio je za mene stol i upitao me što želim. Rekao sam: sok od naranče, kukuPrema pučkoj etimologiji meksički grad Tijuana dobio je ime spajanjem španjolskih riječi tia Juana (teta Juana).
2
5
James M. Cain ruzne pahuljice, pržena jaja sa slaninom, enčiladu, palačinke i kavu. Uskoro se pojavio sa sokom od naranče i kukuruznim pahuljicama. – Samo malo. Moram vam nešto reći. Ako se onaj tip ne pojavi, morat ćete mi dati na vjeru. Trebao me častiti jer sam malo kratak s novcem. – U redu. Samo navali. Vidio sam da je popio priču pa sam prestao spominjati tipa u Cadillacu. Vrlo brzo postalo mi je jasno da nešto želi. – Šta radiš, čime se baviš, ha? – Sa svime pomalo. Zašto? – Koliko imaš godina? – Dvadeset i četiri. – Mladac, ha? Baš bi mi trebao jedan. Za posao. – Lijepo vam je ovdje. – Friški zrak. Nema magle kao u Los Angelesu. Bez magle. Cijelo vrijeme samo fini, friški zrak. – Sigurno je krasno noću. Već sad se osjeća miris. – Dobro spavam. Razumiješ li se u automobile? Znaš ih popravljati? – Naravno. Rođeni sam mehaničar. Nastavio je mljeti o zraku, o tome kako se nije razbolio otkako je kupio lokal te kako ne može shvatiti zašto ga posluga uvijek napusti. Ja mogu, ali ja sam ostao samo radi klope. – Slušaj, nego, misliš li da bi ti se svidjelo ovdje? 6
Poštar uvijek zvoni dvaput Odložio sam ostatak kave i zapalio cigaru koju mi je dao. – Evo kako stoje stvari. Imam nekoliko drugih ponuda, u tome je problem. Ali razmislit ću o tome. Sasvim sigurno ću razmisliti.
Tad sam ugledao nju. Dotad je bila straga u kuhinji, a sad je došla raspremiti stol. Unatoč dobrom tijelu nije bila neka ljepotica, ali imala je neki zlovoljan izraz lica i napućene usne koje su u meni izazivale želju da ih prignječim svojima. – Ovo je moja žena. Nije me ni pogledala. Kimnuo sam Grku, napravio valovit pokret cigarom i to je bilo sve. Izašla je s posuđem i, što se nas dvojice ticalo, kao da nikad i nije bila ondje. Otišao sam, ali sam se nakon pet minuta vratio da bih ostavio poruku za tipa u Cadillacu. A Grku je trebalo pola sata uvjeravanja da prihvatim posao i na kraju sam završio na benzinskoj crpki krpajući probušene gume. – Hej, kako ti je ime? – Frank Chambers. – Ja sam Nick Papadakis. Rukovali smo se i onda je otišao. Trenutak poslije čuo sam ga kako pjeva. Imao je izvrstan glas. S benzinske crpke imao sam dobar pogled na kuhinju.
7
James M. Cain
II. Oko tri sata stigao je neki tip koji je bio izvan sebe jer mu je netko zalijepio naljepnicu na leptir-staklu. Morao sam otići u kuhinju da je ondje skinem pomoću pare. – Svaka čast, vi ljudi doista znate kako se spremaju enčilade. – Kako to mislite, vi ljudi? – Pa, vi i g. Papadakis. Vi i Nick. Ona koju sam pojeo za ručak bila je za prste polizati. – A, to. – Imate li neku krpu? Nešto čime bih mogao ovo pridržati? – To nije ono na što ste mislili. – Naravno da jest. – Vi mislite da sam Meksikanka. – Ni slučajno. – Mislite, mislite. Niste vi ni prvi ni zadnji. E, pa, slušajte. Ja sam bijela baš kao i vi, razumijete? Možda imam crnu kosu i podsjećam na njih, ali sam bijela baš kao i vi. Ako hoćete da vam bude dobro ovdje, ne smijete to zaboraviti. – Ali uopće ne izgledate kao Meksikanka. – Kažem vam. Bijela sam, baš kao i vi. – Ne, ne izgledate ni najmanje kao Meksikanka. 8
Poštar uvijek zvoni dvaput Meksikanke se gegaju, imaju široke bokove, grudi koje im dosežu do brade i žućkastu kožu, a kosa im je kao da ju je netko premazao svinjskom mašću. Vi ste niski, imate lijepu bijelu kožu i meku kovrčavu kosu, nema veze što je crna kao i njihova. Jedino što podsjeća na njih su vaši zubi. Sve imaju bijele zube, to im se mora priznati. – Prije no što sam se udala, prezivala sam se Smith. To ne zvuči previše meksikanski, zar ne? – Ne baš. – Osim toga, uopće nisam odavde. Ja sam iz Iowe. – Smith, ha? A kako vam je ime? – Cora. Možete me zvati tako, ako želite. Tada sam se uvjerio u ono što sam tek naslućivao kad sam ušao u kuhinju. Nije bila stvar u enčiladama koje je morala pripremiti, a ni u tome što je bila crnokosa. Nije se osjećala dovoljno bijelom zato što je bila udana za toga Grka, čak se i uplašila da ću je zvati gospođa Papadakis. – Cora. Naravno. A vi mene možete zvati Frank. Prišla je da mi pomogne oko onog leptir-stakla. Bila mi je toliko blizu da sam osjećao njezin miris. Nagnuo sam joj se gotovo do uha i prošaptao: – Zašto si se uopće udala za toga Grka? Poskočila je kao da sam je ošinuo bičem. – A što se to tebe tiče? – Tiče me se. – Izvoli tvoje leptir-staklo. 9
James M. Cain – Hvala. Izašao sam. Dobio sam što sam želio. Bio je to nizak udarac, i to vrlo bolan. Odsad je to bila stvar između mene i nje. Ako i ne pristane, barem me neće zavlačiti. Znala je što mi je na pameti, a i isto tako je znala da sam je pročitao.
Poslije, za večerom, Grk se naljutio na nju zato što mi nije ponudila više pečenih krumpira. Htio je da mi ovdje bude lijepo, plašio se da ga ne napustim poput ostalih. – Ponudi čovjeku još krumpira. – Na štednjaku je. Zar se ne može sam poslužiti? – U redu je, još imam dovoljno. Ali on je ustrajao. Da je imao imalo mozga, znao bi da tu nešto nije u redu, jer ona nije bila od one vrste koja bi dopustila da se muškarac sam posluži, to se mora reći u njezinu obranu. No bio je glup, pa je nastavio sa zanovijetanjem. Sjedili smo za kuhinjskim stolom, on na jednom kraju, ona na drugom, ja u sredini. Nisam gledao u nju. Ali krajičkom oka gledao sam u njezinu suknju. Bilo je to nešto nalik bijeloj odori medicinske sestre kakvu nose sve pomoćnice, bilo da rade u zubarskoj ordinaciji bilo u pekarnici. Ujutro je bila čista, ali sad je bila pomalo zgužvana i prljava. Osjećao sam njezin miris. – No, dobro, zaboga! 10
Poštar uvijek zvoni dvaput Ustala je i otišla po krumpir. Na trenutak suknja joj se otvorila otkrivši joj nogu. Kad mi ga je dodala, više nisam bio gladan. – Vidi sad. Nakon svega, više ga ne želi. – U redu. Ali, ako ga želi, tu je. – Nisam gladan. Obilno sam ručao. Ponašao se kao da je upravo izvojevao nekakvu veliku pobjedu nakon čega će joj, onako velikodušno, sve oprostiti. – Ona je dobra cura. Moja bijela ptičica. Moja bijela golubica. Namignuo mi je i popeo se na kat. Ona i ja ostali smo sjediti bez riječi. Vratio se s velikom bocom pića i gitarom. Natočio je malo vina iz boce, ali bilo je to nekakvo slatko grčko vino od kojeg mi je bilo zlo. Počeo je pjevati. Bio je tenor, ali ne poput onih slabih tenora kakve se može čuti na radiju, već snažan tenor koji bi na visokim notama zajecao baš kao na Carusovoj ploči. Ali više ga nisam mogao slušati. Svaki trenutak bilo mi je sve gore i gore. Ugledavši moj izraz lica, odveo me van. – Bit će ti bolje vani na zraku. – Sve je u redu, dobro sam. – Sjedni i šuti. – Slobodno se vratite unutra. Prejeo sam se za ručak. Bit će mi dobro. Vratio se unutra, a meni se sve diglo iz želuca. Ma 11
James M. Cain kakav ručak, krumpiri ili vino. Želio sam tu ženu toliko da nisam mogao zadržati ništa u želucu.
Sljedećeg jutra vjetar je srušio natpis gostionice. Počeo ga je ljuljati usred noći, a do jutra je toliko snažno zapuhao da ga je naprosto odnio. – Užasno. Pogledajte ovo. – Cijele noći je puhalo. Nisam oka sklopio. – Da, stvarno je puhalo. Ali pogledajte taj natpis. – Slomio se. Počeo sam petljati oko natpisa, a on je izašao iz kuće i stao promatrati što radim. – Gdje ste ga uopće nabavili? – Bio je ovdje kad sam kupio lokal. Zašto? – Grozan je. Čudi me da uopće imate gostiju. Otišao sam natočiti gorivo u jedan automobil ostavivši ga da razmisli o tome. Kad sam se vratio, još uvijek je žmirkao prema natpisu koji je bio naslonjen na zid blagovaonice. Tri žarulje bile su razbijene. Uključio sam žicu u struju i pola svjetala nije se upalilo. – Stavi nove žarulje, ponovo ga objesi i bit će sve u redu. – Kako god vi želite. – Šta mu fali? – Prije svega, zastario je. Nitko više nema natpise sa žaruljama. Svi imaju one neonske. Izgledaju bolje i ne tro12
Poštar uvijek zvoni dvaput še toliko struje. Zatim, što uopće piše na njemu? »Twin Oaks«, to je sve. Uopće nije osvijetljeno mjesto gdje piše da je to gostionica. »Twin Oaks« ne pobuđuje u meni apetit. Ne potiče me da se zaustavim i nešto prezalogajim. Zbog tog natpisa gubite novac, a da toga i niste svjesni. – Popravi ga, bit će u redu. – Zašto ne nabavite novi? – Nemam vremena. No ubrzo se vratio s komadom papira u ruci. Nacrtao je novi natpis i obojio ga crvenim i plavim bojicama. Na njemu je pisalo: Gostijonica Twin Oaks roštilj, higienski zahodi vl. N. Papadakis – Izvrsno. To će ih oboriti s nogu. Ispravio sam pravopisne pogreške, a on je slovima dodao još nekoliko zavijutaka. – Nick, zašto da uopće vraćamo stari natpis? Zašto ne odete u grad i naručite novi? Bit će prekrasan, vjerujte mi. Osim toga, to je važno. Lokal vrijedi koliko vrijedi njegov natpis, zar ne? – I hoću. Bogami, i hoću.
Los Angeles je bio tek tridesetak kilometara odande, no on se nalickao kao da ide u Pariz te nakon ručka i otišao. Čim je otišao, zaključao sam ulazna vrata. Poku13
James M. Cain pio sam tanjur koji je netko ostavio u blagovaonici i otišao u kuhinju. Bila je ondje. – Evo tanjura koji je ostao u blagovaonici. – O, hvala. Spustio sam ga na stol. Vilica je zazveckala poput tamburina. – Baš sam mislila počistiti, ali sam stavila nešto da se kuha pa sam pomislila kako je bolje da ostanem. – I ja imam puno posla. – Je li ti bolje? – Dobro mi je. – Ponekad je dovoljna samo sitnica. Kao kad se navikavaš na drukčiju vodu, ili tomu slično. – Vjerojatno je to bilo zbog preobilnog ručka. – Što je to? Sprijeda je netko zaklepetao vratima. – Kao da netko pokušava ući. – Jesu li vrata zaključana, Frank? – Vjerojatno sam ih ja zaključao. Pogledala me i problijedjela. Provirila je kroz krilna vrata. Zatim je otišla u blagovaonicu, ali se već trenutak nakon toga vratila. – Otišli su. – Ne znam zašto sam ih zaključao. – Ja sam ih zaboravila otključati. Ponovo je krenula prema blagovaonici, ali sam je zaustavio. 14
Poštar uvijek zvoni dvaput – Neka ostanu zaključana. – Ako su zaključana, nitko ne može ući. Moram još nešto skuhati. A onda i oprati ovaj tanjur. Uzeo sam je u naručje i čvrsto pritisnuo svoje usne uz njezine... – Ugrizi me! Ugrizi me! Ugrizao sam je. Zario sam joj zube u usne toliko duboko da sam osjetio kako mi je njezina krv šiknula u ustima. Curila joj je niz vrat dok sam je nosio stubama na kat.
15
James M. Cain
III. Iduća dva dana bio sam iscrpljen, ali je sve prošlo dobro, iako se Grk ljutio na mene. A ljutio se zato što nisam bio popravio krilna vrata koja su vodila iz blagovaonice u kuhinju. Rekla mu je da su se vrata zaljuljala i pogodila je u usta. Nešto mu je morala reći. Usnica joj je bila sva natečena na mjestu gdje sam je ugrizao. On je rekao da sam ja kriv zato što ih nisam popravio. Rastegnuo sam oprugu sve dok nije oslabila i tako popravio vrata. Ali pravi razlog njegove ljutnje bio je natpis. Toliko je zagrizao taj mamac da se bojao kako ću reći da je to bila moja ideja, a ne njegova. Bilo je to takvo čudo od natpisa da ga nisu mogli završiti tog istog poslijepodneva. Trebalo im je tri dana, i kad je napokon bio gotov, otišao sam po njega i objesio ga. Na njemu je bilo sve što je nacrtao na papiru, uz još nekoliko pojedinosti: grčka i američka zastava, naslikane dvije ruke koje se rukuju i natpis »zadovoljstvo zajamčeno«. Bio je sastavljen od crvenih, bijelih i plavih neonskih slova. Pričekao sam da padne mrak i zatim ga uključio u struju. Kad sam uključio sklopku, zasvijetlio je poput božićnog drvceta. – Pa, u životu sam vidio mnogo znakova, ali ni jedan poput ovoga. To vam se mora priznati, Nick. 16
Poštar uvijek zvoni dvaput – Bogami da, bogami da. Rukovali smo se. Ponovo smo bili prijatelji.
Idućeg dana ostao sam nasamo s njom na trenutak i mlatnuo je šakom po slabinama toliko snažno da sam je gotovo srušio. – Kako si postao takav? – zarežala je kao puma. Sviđala mi se takva. – Kako si, Cora? – Šugavo. Otada sam počeo osjećati njezin miris.
Jednoga dana Grk je saznao da mu neki tip uz cestu ruši cijenu benzina. Uskočio je u automobil i otišao vidjeti o čemu se radi. Bio sam u svojoj sobi kad se odvezao i upravo sam se okrenuo od prozora da odem prema kuhinji, ali ona je već stajala na vratima. Prišao sam i pogledao joj usnicu. Bila mi je to prva prilika da vidim kako je. Oteklina je splasnula, ali još uvijek su se vidjeli tragovi zubi, mali modri nabori na obje usnice. Dotaknuo sam ih prstima. Bile su meke i vlažne. Poljubio sam ih, ali ne snažno. Ljubio sam je kratkim, nježnim poljupcima. Nikada prije nisam pridavao toliko pažnje usnama. Ostala je sve dok se Grk nije vratio, otprilike sat vremena. Nismo ništa radili, samo 17
James M. Cain smo ležali na krevetu. Svako malo bi mi razbarušila kosu. Zurila je u strop kao da o nečemu razmišlja. – Voliš li pitu od borovnica? – Nemam pojma. Da. Mislim da dâ. – Onda ću ti je ispeći.
– Pazi, Frank, pregazit ćeš proljetne listove. – Nek idu kvragu i proljetni listovi. Ušli smo u mali nasad eukaliptusa kraj ceste. Grk nas je poslao u robni centar da vratimo neke T-bone odreske za koje je rekao da ne valjaju i na povratku se već smračilo. Sjurio sam se u nasad i automobil je skakao i poskakivao sve dok se nije zaustavio među drvećem. Ruke su joj bile oko mog vrata čak i prije no što sam uspio ugasiti svjetla. Bacili smo se na posao. Poslije smo neko vrijeme ostali sjediti u automobilu. – Ne mogu više ovako, Frank. – Ni ja. – Ne mogu to više podnijeti. Moram se opiti s tobom, Frank. Znaš li na što mislim? Opiti. – Znam. – Mrzim toga Grka. – Zašto si se onda udala za njega? Nikad mi to nisi rekla. – Ništa ti nisam rekla. – Nismo gubili vrijeme na razgovor. 18
Poštar uvijek zvoni dvaput – Radila sam u jednoj krčmi. Dvije godine u krčmi u Los Angelesu – i otići ćeš s prvim tipom koji ima zlatni sat. – Kad si otišla iz Iowe? – Prije tri godine. Pobijedila sam na natjecanju ljepote. Bilo je to srednjoškolsko natjecanje ljepote u Des Moinesu. Tamo sam živjela. Nagrada je bila putovanje u Hollywood. Potpuno sam očarala Šefa, fotografiralo me petnaest različitih tipova, no dva tjedna nakon toga već sam radila u krčmi. – Zašto se nisi vratila? – Nisam im htjela pružiti to zadovoljstvo. – Jesi li dobila kakvu ulogu? – Stavili su me na probu. Sve je bilo u redu dok su mi snimali samo lice. Ali sad imaju i zvuk. Filmovi, hoću reći. A kad sam počela govoriti na ekranu, svi su, uključujući i mene, uvidjeli tko sam. Jeftina drolja iz Des Moinesa koja ima isto toliko šanse da uspije u filmskoj industriji kao i majmun. Čak ni to. Majmun te može nasmijati. A od mene im je samo bilo zlo. – I onda? – Onda su me dvije godine štipali za noge, ostavljali napojnice od pet centa i pitali »jesam li večeras raspoložena za malu zabavu«. Bila sam na nekoliko takvih zabava, Frank. – A zatim? – Znaš na što mislim pod time? 19
James M. Cain – Znam. – Zatim sam upoznala njega. Odabrala sam ga i kunem se da sam htjela ostati s njim. Ali više to ne mogu podnijeti. Bože, zar stvarno nalikujem na bijelu ptičicu? – Meni više nalikuješ na divlju mačku. – Ti me poznaješ, zar ne? To mi se sviđa kod tebe. Ne moram te cijelo vrijeme zavaravati. A i čist si. Nisi mastan. Frank, možeš li zamisliti što to znači? Nisi mastan. – Mislim da mogu. – Ne vjerujem. Ni jedan muškarac ne može zamisliti što to znači ženi. To da mora biti s nekim masnim i da joj je zlo svaki put kad je dodirne. Zapravo, nisam takva divlja mačka, Frank. Samo to više ne mogu podnijeti. – Koga ti to pokušavaš zavarati? – U redu. Onda sam divlja mačka. Ali mislim da ne bih bila toliko loša s nekim tko nije mastan. – Što kažeš da pobjegnemo, Cora? – Razmišljala sam o tome. Puno sam razmišljala o tome. – Ostavit ćemo toga Grka i otperjati. Naprosto otperjati. – Kamo? – Bilo kamo. Što nas briga? – Bilo kamo. Bilo kamo. A znaš li gdje će to završiti? 20
Poštar uvijek zvoni dvaput – Posvuda. Gdje god nam se svidi. – Ne, neće. Završit će u nekoj krčmi. – Ne govorim o krčmi. Govorim o cesti. To je zabavno, Cora. A i nitko je ne poznaje bolje od mene. Znam svaki njezin zavijutak. Znam se snalaziti na njoj. Nije li to ono što želimo? Da budemo par lutalica, što zapravo i jesmo? – Pa ti si bio itekakva lutalica. Nisi imao ni čarape. – Ali sam ti se svidio. – Zavoljela sam te. Voljela bih te i bez košulje. Osobito bih te voljela bez košulje, da mogu opipavati tvoja lijepa, čvrsta ramena. – Ti su se mišići razvili u sukobu sa željezničkim policajcima. – A i posvuda si čvrst. Krupan, visok, čvrst. I imaš svijetlu kosu. Nisi omalen, mekan, mastan tip crne kudjeljaste kose koju svaku večer namačeš kolonjskom vodom. – To mora biti krasan miris. – Ali to neće ići, Frank. Ta cesta ne vodi nikamo, već samo u krčmu. Krčma za mene i neki sličan posao za tebe. Ušljivi posao u nekoj radionici gdje bi morao nositi kombinezon. Rasplakala bih se kad bih te vidjela u kombinezonu, Frank. – Pa onda? Dugo je sjedila prevrćući mi ruku svojim rukama. 21
James M. Cain – Frank, voliš li me? – Da. – Voliš li me toliko da ništa drugo nije važno? – Da. – Postoji način. – Nisi li upravo rekla da zapravo nisi divlja mačka? – Jesam, a to sam i mislila. Nisam ono što misliš, Frank. Želim raditi i učiniti nešto od sebe, to je sve. Ali to se ne može bez ljubavi. Znaš li to, Frank? Barem žena to ne može. Pogriješila sam i moram biti divlja mačka bar jednom da bih to ispravila. Ali, zapravo, nisam divlja mačka, Frank. – Zbog toga te mogu objesiti. – Ne, ako to učiniš kako treba. Ti si pametan, Frank. Ni na trenutak te nisam uspjela prevariti. Smislit ćeš način. Ima ih mnogo. Ne brini. Nisam prva žena koja se morala pretvoriti u vješticu da se izvuče iz nevolje. – Nije mi učinio ništa nažao. Nije on loš. – Vraga nije loš. Smrdi, kažem ti. Mastan je i smrdi. A misliš li da ću dopustiti da nosiš kombinezon na kojem sa stražnje strane piše »Automehaničar« i »Hvala, posjetite nas opet«, dok on ima četiri odijela i desetak svilenih košulja? Nemam li ja pravo na pola restorana? Ne kuham li? Ne kuham li dobro? Ne činiš li i ti svoje? – Govoriš o tome kao da je to u redu. – Tko će znati je li to u redu osim tebe i mene? – Osim tebe i mene. 22