Ove 2011. godine 20. prosinca. navršava 45 godina od smrti jednog od najvećih talenata koprivničke glazbe Milana Brace Šimunovića. Pamte ga mnogi Koprivničanci, danas već nešto starije dobi, kao izvanrednog glazbenika, harmonikaša, trubača i klavijaturista, koji je već kao dečko s petnaestak godina počeo oduševljavati publiku na javnim nastupima, plesnjacima i zabavama krajem pedesetih pa do polovine šezdesetih godina. Nas nekoliko prijatelja iz škole, benda i privatnog života nekako smo osjetili potrebu da povodom ove, za nas tužne godišnjice, pripremimo in memoriam koncert uz pomoć nekoliko generacija koprivničkih glazbenika, u znak sjećanja na njega i glazbu u koju je bio zaljubljen.
Naši počeci Bracin glazbeni put, kao i nas mnogih koji smo se dobar dio života bavili glazbom, počinje sjećanjem na Stjepana Miklaužića, jednog velikog čovjeka, glazbenog pedagoga, entuzijasta, zaslužnog za odgoj generacija koprivničkih glazbenika. Naša generacija je pod njegovu dirigentsku palicu došla davne 1952. godine, kao druga generacija poslijeratnih tamburaša, a vodio nas je punih osam godina. No nije vodio samo tamburaše. Odgojio je i usadio ljubav prema glazbi i mnogim malim harmonikašima i puhačima te ostavio traga i u vođenju pjevačkih zborova. O njemu se pričaju anegdote dandanas i usprkos tome što su ga mnogi zapamtili po ne baš pedagoškim mjerama, svima je ostao u divnoj uspomeni. Učo (po tom nadimku ga pamtimo) mnogima od nas odredio je glazbeni put za mnogo godina unaprijed. Sviranje u tamburaškom orkestru dalo nam je osnovna znanja i ljubav prema glazbi, slušanje nekih starijih kolega, koji su tada bili prisutni na koprivničkoj glazbenoj sceni, potaknulo je interes pa smo na Bracinu inicijatiTamburaški orkestar s Miklaužićem.
2
Čaga u Domoljubu 1960. Za klavirom je Braco Šimunović, na harmonici Zlatko Šestak, bubnjevi Stanko Pika, truba Jerko Kučan i na basu vjerojatno Zdravko Ogrinec.
vu počeli razmišljati o stvaranju zabavnog benda već u osmom razredu osnovne škole. Moram svakako spomenuti neka imena starijih kolega kojih se sjećam iz pedesetih godina i koje smo rado slušali na plesnjacima i zabavama u Domoljubu. Tu su bili braća Herceg, naš profesor Šavor, Max Šimunković, Stanč Bešenić, Dado Hrubec, Dražen Haberštok, Zlatko Jurjević, moj susjed Stanko Pika i mnogi drugi. Stanka su inače zvali Piksić i vjerojatno je bio jedan od najtalentiranijih bubnjara u poslijeratnom vremenu i šteta da se rano prestao baviti glazbom. U sjećanju su mi ostala njegova sola na bubnjevima u stilu poznatog američkog bubnjara Gena Krupe. U nekoliko navrata Piksić je surađivao s Bracom i vjerujte da je to bio u ono vrijeme glazbeni doživljaj. S nekima od spomenutih mi mlađi 3
imali smo kasnije prilike i svirati i naravno, mnogo toga naučiti. Srećom da su svi ovi spomenuti ljudi imali vrlo istančan glazbeni ukus pa smo i mi od njih preuzeli repertoar evergrinske glazbe koji je kasnije godinama bio osnova i našeg repertoara. Uz našeg Uču Miklaužića, na Bracin glazbeni razvoj utjecala su još trojica poznatih Koprivničanaca: gospodin Cesarec s prvim podukama klavira, nastavio je gospodin Vladimir Dominis a poduke iz harmonike je dobivao od legendarne Mariške Holubek. Uz Marišku nas veže i jedna poznata anegdota kojoj sam osobno prisustvovao jer sam Braci pomagao nositi poveću harmoniku. Mariška je, naime, prakticirala za vrijeme poduke i kuhati pa je jednom, dok je Braci dala svirati vježbu, otišla u podrum po krumpir i naravno, jednim uhom slušala kako Braco svira. Odjedanput se iz podruma čulo: - Falš! Od početka! Kao i mnogi klinci u tim godinama i takvoj situaciji, i mi smo se našli pred nekim gotovo nerješivim problemima: kako pribaviti instrumente za normalni početak rada benda? Olakšavajuća nam je situacija bila što je Braco bio iz relativno dobro stojeće obitelji pa je doma imao harmoniku i klavir, što naravno nije bilo dosta, ali ipak nešto konkretno za početak. Druga povoljna okolnost je bila što je naš poštovani učitelj Miklaužić imao mnogo razumijevanja za naš početak pa nam je posuđivao instrumente tamburaškog orkestra. Nismo, doduše, izgledali kao “pravi” bendovi, ali za početak dosta. 4
Braco na harmonici, Zvonko Sekelj na gitari, Ivan Ferenčak “pjevač”,Zlatko Keršun na zvečkama i Josip Šafar na bubnjevima. Iza Brace je tamburaška berda koju je svirao Zdravko Ogrinec.
Slijedeća velika sreća je bila što sam u to vrijeme dobio od dede iz Amerike nekoliko dolara pa sam uz malu tatinu pomoć mogao kupiti prvu gitaru. Naravno, gitara je bila bez pojačala jer tada za to gotovo nismo niti znali, a kamoli imali novca za tako nešto kupiti. Novi problem je bio kako riješiti pitanje bubnjeva, bez kojeg se niti jedan normalan bend nije mogao zamisliti. Za to smo pronašli rješenje na Bracinom tavanu, gdje smo našli neke materijale slične koži i to smo napeli na okvir starog sita. Ton nije bilo baš kakav smo očekivali no boljega od toga nije bilo. Tek koji mjesec kasnije smo uspjeli kupiti nekakav bubanj koji vidite na slici s prvog našeg nastupa. Još nam je ostalo dati ime bendu. To je bilo vrijeme našeg odrastanja kad smo još uvijek bili jako zaluđeni igrom kauboja i Indijanaca i romanima Karla Maya pa smo nekako normalno dali ime prvom bendu “Winetou”. Bend je mogao početi s 5
radom. Kako je to izgledalo na prvom javnom nastupu pogledajte na slici. Nekoliko riječi o tom prvom nastupu. Kraj je osmog razreda, generacija se razilazi, opraštamo se od nastavnika pa je i red da taj oproštaj nekako obilježimo. Po uzoru na tada popularne emisije Radija Zagreb, Braco organizira “Mikrofon je vaš” u danas već srušenoj zgradi druge osnovne škole. Na fotografiji s te priredbe već se vidi osnova na kojoj će u budućnosti počivati bend, doduše u malo drugačijim ulogama. Na fotografiji su: Braco na harmonici, Zvonko Sekelj na gitari, Zdravko Ogrinec Cico na berdi, Josip Šafar Joha na bubnjevima, Zlatko Keršun Pele (nažalost također pokojni), na zvečkama i ja u ulozi pjevača. Srećom za publiku to je za mene bio jedini solistički nastup. Dobio sam, doduše, prvu nagradu od dvjesto dinara za izvođenje pjesme Pepita de Mallorka, a toliko mi je dao i ponosni otac. Tako sam zaradio prvih četiristo dinara sa glazbom u životu. U duetu s kolegom Željkom Kukecom otpjevao sam još i veliki hit Paula Anke “Diana”. Sjećam se da je Braco nakon nastupa na toj priredbi već istu večer ugovorio “gažu” u dječjem domu u Basaričekovoj. Zamislite klince od četrnaest godina s dvije gaže u istom danu. Honorar za ovu drugu gažu bili su kolači i nekakav sok. Bend postaje sve poznatiji, a to nam stvara obvezu da više vježbamo i obogatimo repertoar, ali i da poboljšamo kvalitetu naših instrumenata. Kako nam je prvi gitarist Zvonko uskoro otišao u sjemenište (danas je ugledni visokopozicionirani crkveni dužnosnik), ja sam 6
Na slici u Glasu Podravine od 8. kolovoza 1959. su slijeva: Ivan Ferenčak, Braco Šimunović, Martin Petrić, Jerko Kučan, Josip Šafar i Boško Lukač.
se morao prihvatiti gitare, a bend dobiva tri nova člana: Jerka Kučana i Martina Petrića na trubi, a za pjevača dolazi Boško Lukač. Taj je bend, pod imenom “Bolero”, počeo organizirati vrlo popularne plesove u dvorištu Boška Lukača u Gornjem Banovcu, o čemu svjedoči članak i slika iz Glasa Podravine od 8. kolovoza 1959. Za te plesnjake smo imali čak osmišljenu “reklamu”. Jedan stariji kolega, Darko Jovanović, dao je izraditi drvenu piramidu, obukao je u čvrsto platno, na koje je nešto nacrtao i ispisao poziv na čagu. Ovo što vidite u Boškovoj lijevoj ruci je stalak i mikrofon iz kućne radinosti, a umjesto pravog zvučnika glas je izlazio iz starog radioaparata. Koliko je taj bend trajao, teško mi je reći ali smo nekako u to vrijeme, sad već gimnazijalci, imali nešto
7
veće apetite pa smo počeli svirati po plesnjacima u Koprivnici i okolici. Sjećam se prvog nastupa na plesnjaku u Peterancu, a dobili smo priliku svirati u Kloštru Podravskom pa u kratko vrijeme u Novigradu nastupiti čak dva puta. Iz tog vremena moram spomenuti neke anegdote. U Peteranec smo krenuli vlakom i da si skratimo vrijeme do polaska počeli smo svirati u ondašnjim G-kolima. Za koju minutu nas je jedan željezničar zapitao kamo putujemo i onda nam skrenuo pažnju da smo u vlaku za Varaždin. Naš je vlak u međuvremenu već bio negdje oko Danice. Da spasimo stvar, Martin je skoknuo doma po bicikl i odvezao se do Peteranca a mi ostali krenuli smo pješice uz prugu. Negdje na pola puta došli su organizatori pred nas biciklima pa smo tako na prvu gažu izvan Koprivnice putovali kombinirano: pješke i biciklima. U Kloštru Podravskom imali smo priliku nastupiti s tada vrlo popularnim koprivničkim GAK-om (gradskim amaterskim kazalištem). GAK je davao kazališnu predstavu “Klupko”, a mi smo nakon predstave odsviSvirka u Novigradu, 1959. Na slici slijeva: Josip Šafar, Jerko Kučan, Ivan Ferenčak, Slavko Česi (vozač kombija), Braco Šimunović.
8
rali zabavu. Za Novigrad je vezana jedna nezgodna anegdota. Razglas na koji smo svirali bio je spojen sa zvučnicima po cijelom selu, što mi tada nismo znali. U pauzama smo razgovarali malo “slobodnije”, sve dok netko od organizatora nije dobio informaciju o sadržaju našeg razgovora. Usprkos tome u Novigradu smo i kasnije bili rado viđeni bend. Iz slike je vidljivo da smo bili dosta opušteni pa nije čudno da je u eter otišla i koja nezgodna riječ. Prvi razred gimnazije smo upisali u jesen 1959. i kao gimnazijski bend dobili smo dvoranu za vježbanje u podrumu gimnazije, gdje su bili za ono vrijeme prihvatljivi bubnjevi, a bio nam je na raspolaganju i školski klavir. Prvi učitelj benda je bio poznati koprivnički
Slika s jedne čage u nekoj gimnazijskoj učionici Na toj slici je bend koji je formiran za samo nekoliko svirki. Na slici su: Braco, Škuro Slukić, Jerko Kučan i Joha Šafar. Ja u tom bendu još nisam svirao. 9
violinist, gitarist i glazbeni pedagog Željko Gregl, koji je preminuo zadnjih dana 2011. godine. Kako u to vrijeme gitara bez pojačala i nije značila puno, na Bracin prijedlog ja prelazim na bubnjeve. Ustvari o tome je odlučio čisti slučaj. Drugog dana nove godine bubnjar se malo “razbolio” a kako sam ja bio uvijek negdje tu, zamijenio sam ga tu večer i tako je ostalo slijedećih dvadesetak godina, pa pomalo još i danas. Tada se formira bend koji se održao pune dvije godine svirajući na plesnjacima u gimnaziji ili u Domoljubu. Kako u to vrijeme nije bili pravog razglasa, a bendovi nisu ni mogli sanjati o vlastitom razglasu, svirali smo uglavnom instrumentalnu plesnu glazbu, pretežno američke evergrine i, naravno, šlagere s domaćih festivala. Bendovi nisu imali niti pjevača osim na priredbama à la “Mikrofon je vaš”, kad bi dobili neki društveni razglas upitne kvalitete.
Prva gaža u Opatiji 1961. Bend je napredovao, zahvaljujući vrlo čestim probama pa smo već u drugom razredu gimnazije počeli razmišljati o gaži na moru, što nam se i ostvarilo 1961., iako je bila plaćena dosta visoka cijena te avanture. Naime, na kraju drugog razreda gimnazije dogodile su nam se stvari koje su nam malo zakomplicirale život iako smo, čini mi se, i sami puno tome doprinijeli. U to vrijeme redovito se odlazilo na dobrovoljne akcije na izgradnju autoputa “Bratstvo i jedinstvo” i trebalo se pokazati u dobrom svijetlu, naravno i u kulturnom 10
životu. Bracin bend trebao je biti glavni adut koprivničke gimnazijske brigade pa je bilo najnormalnije da se tamo i pojavimo. Kao i svi ostali brigadisti bili smo cijepljeni protiv nekih boleština i čekao se samo dan polaska. U čitavu igru uklopio se i izbor novog predsjednika omladine na gimnaziji, što je trebao biti Braco kao vrlo popularan dečko među đacima i profesorima, iako je završio tek drugi razred. Ta se dužnost nije ni u snu smjela odbiti iako smo koji dan prije već znali da smo dobili dvo i pol mjesečnu gažu u Opatiji. Braci su napisali govor, objasnili protokol omladinske konferencije, koja se poklapala upravo s našim danom odlaska. Osim nas petorice iz benda, nitko nije znao što se sprema. Nisam siguran da su za taj slučaj znali i naši roditelji jer bi se događaji vjerojatno odvijali drugačije. Uglavnom, na dan konferencije mi smo pokupili instrumente i garderobu i najranijim vlakom krenuli put Opatije. Kakva je frka nastala u Koprivnici saznali smo dva dana kasnije kad je naš član benda Zlatko Šestak Žač kao maturant došao u Opatiju i donio nam najnovije informacije. Nas trojica gimnazijalaca, četvrti je bio iz ekonomske škole, bili smo predloženi za isključenje iz škole. Sreća u nesreći bila je da su Cicina mama, profesorica Olga Ogrinec i teta, profesorica Zora Damjanić, bile profesorice na gimnaziji pa su uspjele ishoditi samo ukor pred isključenje. No taj grijeh nas je pratio do kraja školovanja u gimnaziji. Bili smo krivi za puno toga, neki su gimnaziju morali završiti u Križevcima, neki iz ničega nisu mogli dobiti pet, a posebno Braco kao vođa benda i začetnik svih akcija benda. 11
Na slici prva gaža na moru 1961. u Opatiji. Slijeva: Zlatko Šestak - harmonika, Zdravko Ogrinec - bas, Braco Šimunović - truba, Ivan Ferenčak - bubnjevi i Marijan Posavec - saksofon.
Na priloženoj slici je bend (Braco Šimunović, Zlatko Šestak, Marijan Posavec, Zdravko Ogrinec i Ivan Ferenčak) koji je to ljeto svirao na jednoj maloj terasi, bez razglasa i bez pjevača, što danas vjerojatno za mlade kolege muzičare zvuči gotovo nevjerojatno. Iz slike je vidljivo da Braco svira trubu. Naime, uz privatno učenje klavira, Braco je bio polaznik srednje glazbene škole u Varaždinu. Prvu trubu kupio je od tada poznatog koprivničkog trubača Zlatka Jurjevića Jure koji mu je i dao prve poduke na trubi. Ta gaža za bend je bila strašan dobitak. Pripremili smo pristojan repertoar a i publika je bila vrlo zadovoljna. U slučaju kiše nismo svirali, što je za nas bila dobra situacija, ne zato što nam se nije sviralo, nego smo mogli slušati poznate bendove u opatijskim hotelima. Uskoro smo se upoznali s tadašnjim poznatim zagrebačkim muzičarima, koji su svirali u big bendu na terasi hotela Kvarner, pa su nam pristali davati instrukcije. 12
Braco je išao na satove trube k Robertu Švabenicu, Cico k Šari Šatraku a ja k Ivici Gereku, tadašnjemu bubnjaru big benda i Zagrebačkog jazz kvarteta. Iz toga ljeta ostala mi je u sjećanju jedna divna anegdota s našim poznatim kompozitorom Ljubom Kuntarićem. Bracin brat ga je doveo na terasu da čuje taj bend mladih nada i naravno da smo mi odsvirali njegovu, tada vrlo popularnu kompoziciju, “Kad si kupim mali motorin”. Na pitanje kako mu se bend sviđa, Ljubo je odgovorio: “Dečki jako dobro sviraju, al bi prosil da moje kompozije više ne sviraju”. Nije baš neki kompliment, ali nam je pomogao da još više vježbamo. Sve u svemu ljeto za pamćenje. Gotovo tri mjeseca uživanja, stjecanja dragocjenog iskustva, za sedamnaestogodišnjake u ono doba - gotovo nestvarno. Prva ljetna gaža otvorila nam je apetite i naravno da smo to sve htjeli ponoviti. Ali između dva ljeta dosta se toga promijenilo. Harmonikaš Žač odlazi u Zagreb na studij, a umjesto njega na harmoniku i klavir dolazi Tihomir Šifkorn, danas poznati teniski entuzijast. Sviramo na kojekakvim čagama i zabavama, a posebno mi je u sjećanju ostala maturalna zabava na dočeku Nove godine 1961./62. za Poljoprivrednu školu u Križevcima. Osim dobre zabave i lijepih djevojaka, atrakcija su bili crni studenti iz nesvrstanih zemalja koji su se isticali svojim plesom. Ovaj bend je u proljeće 1962. prestao s radom, no kako je Braco već imao dogovorenu gažu na istom mjestu u Opatiji kao i 1961. , trebalo je oformiti novi bend za to ljeto. 13
Opatija 1962. U sastav ulazi naš poznati Koprivničanac Vinko Hraščanec na harmonici. Moram reći da je i sjajno pjevao ali ga je bilo malo teže nagovoriti da to čini češće. Godinu-dvije kasnije pobjedio je na “Prvom pljesku” u zagrebačkom varijeteu s pjesmom “Mesec, seno i noć”, a pjevao je i u mnogim kasnijim koprivničkim bendovima. Dogodio nam se, doduše, peh pred sam odlazak u Opatiju, jer nas je napustio basist Cico, pa smo na gažu otišli u malo čudnom sastavu: Braco na klaviru, Vinko na harmonici i ja na bubnjevima. Slučaj je htio da već za dan-dva na terasu dođe Duško Paro, saksofonist iz Ičića, koji je tražio bend. Došao je kao kec na desetku, a posebno je bio zanimljiv jer je pjevao tada popularne talijanske šlagere. Duško je kasnije bio dugogodišnji vođa poznatog benda “Opatijski suveniri” koji je godinama nastupao u hotelu Kvarner kao prateći bend Ive Robića. Da bi ta sezona bila zapamćena po još nečemu, opet se pobrinuo Braco jednim dodatnim poslom. S turističkom agencijom “Kvarner express” ugovorio je gažu na izletničkom brodu za Rab. Taj put svake srijede na relaciji Opatija - Lovran - Medveja - Crikvenica Rab i natrag, bio nam je pravi doživljaj i totalna zabava. Gosti su bili iz svih mogućih europskih zemalja, svih mogućih uzrasta i naravno različitih navika zabave. Za štimung, nećete vjerovali, najbolji su bili Englezi, pogotovo dok su se svirali njima poznati evergrini. Dobri su bili i Talijani, a Nijemci bi se uglavnom “zabavljali” uz dobro i jeftino piće. Naročito je bilo 14
Slika benda na brodu s jednog od putovanja na Rab u ljeto 1962. Na slici koju je snimio Braco su: Duško Paro, Vinko Hraščanec i Ivan Ferenčak.
zabavno na povratku s izleta. Nije se ni na Rabu gubilo vrijeme pa je vožnja prema Opatiji bila nezaboravni štimung. Hodalo se po brodu gore, dolje, unutra, van, svirale se kojekakve internacionalne stvari koje su svi poznali. Braco bi za tu prigodu svirao trubu, Vinko i Duško na svojim instrumentima a ja bih na remen objesio mali bubanj i tako smo bili mobilni za pravi brodski šou. Kako to obično biva, dok se turisti opuste, a bili su puni alkohola “kak Majka božja milosti”, bili su i široke ruke što se tiče love. Na povratku smo jedanput imali problema da zbrojimo i razvrstamo svu lovu u svim mogućim valutama i apoenima. Duško je pun oduševljenja viknuo: “Ljudi pa mi smo bogati!” Naravno da je to bilo daleko od bilokakvog bogatstva ali je bilo dosta za jednu obilnu finu večeru za cijeli bend. Ta ljetna gaža nije možda bila za pamćenje po kvaliteti svirke, ali je definitivno bila jedna od najzabavnijih od svih četrnaest ljetnih gaža, koliko sam ih odsvirao tijekom bavljenja glazbom.
15
Prvi jazz bend Kraj sezone u ljeto 1962. značio je i razlaz tog benda i počela je potraga za novim članovima i novim izazovima. Braco je bio dosta sklon jazzu, a kao trubač mnogo je slušao velikog jazz trubača Milesa Davisa. Kad bi došli noću doma sa svirke, on bi na gramofon stavio LP ploču Milesa Davisa “Seven steps to Heaven”, slušao je do kasno u noć i skidao Milesove numere. No kako ta vrsta glazbe u to vrijeme baš i nije bila previše omiljena kod naše publike, odlučili smo se za jednu prihvatljiviju varijantu jazza: diksilend. Uz Bracu na trubi bend su činili: Zvonko Kučinić Kićo na saksofonu, Martin Petrić Pepa na trombonu, Miroslav Kokot Ruco na klaviru, Zdravko Ogrinec Cico na basu i ja na bubnjevima. Taj je bend trajao oko godinu dana i moram reći da je za ono vrijeme sjajno zvučao. Redovite probe održavali smo uglavnom u Domoljubu i to po svakakvim uvjetima. Sjećam se da smo zimi 1962./63. došli na probu u jednu prostoriju bez grijanja pa smo svi osim Ruce nosili rukavice i sjedili u zimskim kaputima. U jednom trenutku je došao tadašnji domar, gospon Travinić i pital:”Kaj je dečki? Je sparinjava?” Gaže su bile uglavnom po zabavama i čagama, a posebno pamtim doček Nove godine u organizaciji sportskog društva “Partizan”, koju je kao glavni organizator vodio poznati koprivnički sportski radnik Rudi Šestak. Nakon godinu dana razišli smo se, iako se zapravo ne sjećam pravog razloga, osim činjenice da smo te godine maturirali, a dio benda (Braco, Cico i ja) odlazi u Zagreb na studij. 16
Moram spomenuti i jednu za nas neobičnu gažu na kraju gimnazije i jedno novo iskustvo. Dobili smo ponudu da sviramo na svatovima poznatog sportaša Branka Županića i Barice Klauček. Tu se baš i nismo snalazili jer za svirati svatove na Starom Brežancu trebalo je imati hrabrosti. Bilo je poznato da su se svatovi u tom koprivničkom kvartu znali dobro zabavljati i naravno da je trebalo svirati vrlo “šareni” repertoar. Izlaz je bio u tome da uz naš standardni repertoar naučimo i prigodne pjesme. Zamolili smo Nanu (Bracinu dadilju) da nam pjeva sve čega se sjeti za takve prilike. Braco bi bilježio note a ja sam zapisivao tekstove. Dvodnevna svirka je uspjela iznad svih očekivanja, a svatovi se pamte po ludoj zabavi za koju smo i mi bili zaslužni. Prvi smo dan svirali do nedjelje ujutro i već smo za ručak morali doći natrag i svirati do ponedjeljka ujutro. Sa svatova direktno u školu. Kako je to bilo zimi a sjedili smo u razredu pored peći izdržali smo samo prva dva sata i onda doma na spavanje. 17
Bend je za tu priliku bio u sastavu: Braco na harmonici (prvi slijeva), Paja Posavec na saksu i klarinetu, Cico Ogrinec na basu i ja na bubnjevima.
Školovanje Iako nije vezano uz glazbu, nekako mi se čini da o Braci treba reći i nekoliko riječi kao đaku, naročito o onom dijelu za vrijeme školovanja u gimnaziji. Osnovno obrazovanje smo manje više proveli u igri i pomalo učenju. Bilo je kojekakvih aktivnosti: od ranije spomenutih igara kauboja i Indijanaca, logorovanja u Bracinim goricama, proslavama rođendana pa do obaveznih posjeta kinu. Ako se dobro sjećam, nismo bili baš u prvim redovima odlikaša, ali smo bili tu negdje između četvorke i mršave petice. No zato smo bili izuzetno aktivni u tamburaškom orkestru i mnogobrojnim dječjim predstavama za kolege, roditelje i one koji su tih godina bili zainteresirani za kulturni život školaraca. U gimnaziji se sve to još više potenciralo pa je Braco osim na školskim priredbama sudjelovao u radu glumačke sekcije glumeći neke zahtjevne uloge kao što 18
Predstava “Nebeski odred” (Braco stoji drugi zdesna).
je bila ona u “Nebeskom odredu” kojeg je režirao, ako se dobro sjećam, profesor biologije Slavko Domazet. U drugom razredu morali smo se opredijeliti za jedan od smjerova, društveni ili prirodni, pa su tako formirani razredi sljedeće tri godine bili uglavnom isti. U našem se razredu brzo iskristalizirala jedna pomalo “čudna” četvorka, ali je odlično funkcionirala do samog kraja gimnazijskog školovanja. Zašto čudna? Dvojica su bili sportaši - Dieter Benotić i Đorđe Karlović, sjajni rukometaši, dugogodišnji nositelji rukometa u Koprivnici, a Braco i ja smo se posvetili glazbi. Bili smo prisutni svugdje, koristili smo svaki slobodni trenutak za druženje i zabavu. Posebno mi je ostalo u pamćenju maturalno putovanje i zgode i nezgode s tog dvotjednog puta na relaciji: Koprivnica - Zagreb - Sarajevo Dubrovnik - Starigrad na Hvaru - Split - Rijeka - Koprivnica. Nešto i nije za ovaj tekst ali ću ispričati jednu anegdoticu iz Dubrovnika. U ono vrijeme smo bili smještani po privatnim kućama po dvoje-troje, ovisno kakva je bila ponuda 19
iznajmljivača soba. Nas smo četvorica ostali na kraju s dvojicom profesora u nadi da se bude našla nekakva četverokrevetna soba. Međutim ostale su samo dvije trokrevetne i na moju žalost, trojica mojih prijatelja su bili za trenutak brži, zgrabili jednu sobu a u drugoj sam ostao ja s ova dva profesora. Jedan je bio naš razrednik Ivo Kušek a drugi, Sveto Komatina, bio je određen da nam bude svojevrsni čuvar jer smo kao razred bili navodno malo nestašni. Tu mi pada na pamet još jedna zgoda vezano uz nas četvoricu prijatelja. Čini mi se da je to bilo u trećem razredu. Malo smo se “zaigrali” i na polugodištu katastrofa. Cijeli razred je imao ukupno 27 jedinica, a nas smo četvorica sami skupili 17. Roditeljima nismo rekli ni riječi, ali smo se morali tijekom zimskih praznika malo potruditi da isperemo tu sramotu. Kako je izgledala ta četvorka vidite na priloženoj slici, koja je snimljena na našem oproštajnom od gimnazije. U ono vrijeme bila je tradicija da vicematuranti prirede oproštaj starijim kolegama maturantima. I baš se na nama slomilo. Godinu dana prije, na oproštaju od starijih kolega, bilo je malo “veselo” (nas četvorica bili smo zaduženi za nabavu pića) i kad smo se mi opraštali, stigla nas je prohibicija. Direktorica je zabranila točenje alkohola pa smo morali nešto poduzeti za malo štimunga. Na slici vidite flašice Cokte, ali vjerujte da je to poslužilo samo za slikanje. Ključ rješenja bio je u lozinki “Šaran”, koje se još uvijek, ponekad nestašna trojka, živa i zdrava, jako rado sjeti. Jedna pak zgoda je povezana s našom maturom i glazbom. Počeli smo se pripremati za maturu na vrije20
me, kod mene u dvorišnoj sobici. Nesreća je bila što je ta sobica bila iznad podruma a u podrumu je bilo i finoga domaćeg šilera. Stalno je bilo “imamo još vremena, budemo stigli sve na vrijeme”, dok nismo jednog dana shvatili da je matura već tu. Počeli smo intenzivnije učiti i po noći, da nadoknadimo ona opuštanja ranijih dana. Jedne večeri Braco se vraćao doma biciklom, naletio u Dugoj ulici na nekakvu grabu, pao s bicikla i puko mu je prednji zub. Dao je napraviti novi zub ali taj nije mogao izdržati pritisak kod sviranja trube. Možda jednog dana malo detaljnije opišem još masu zgoda u kojima smo sudjelovali tijekom gimnazijskoga školovanja. U muzičkom vakuumu 1963./64. sviramo po čvrgama u različitim postavama, no kako nismo imali stalni bend, nismo te godine mogli niti tražiti ljetnu gažu na moru. Najčešće smo Braco, Cico i ja svirali u
Četvorka na oproštajnom od gimnazije. Slijeva: Đorđe Karlović, Braco Šimunović, Dieter Benotić i Ivan Ferenčak. 21
triju pa bismo vikendom obilazili dvorane u Koprivnici gdje su svirali naši stariji kolege. Mi bismo u pauzama išli na pozornicu i molili da nas puste odsvirati nekoliko stvari. To bi se događalo gotovo redovito u dvorani “Željezničara”, u starom Domu JNA pa čak i u čuvenom i zloglasnom Kalniku u koji kao gimnazijalci nismo smjeli ulaziti. Poslije jednog takvog posjeta Kalniku imali smo u kasnije noćne sate bliski susret s jednim našim nastavnikom pa je Cico nakon malo “nezgodne” komunikacije s njim gimnaziju završio u Križevcima. Svirali bismo uglavnom evergrinske standarde koje je rado slušala mlađa publika jer smo bili malo drugačiji nego naši stariji kolege. S tim smo kolegama kasnije tu i tamo i nastupali po kojekakvim gažama pa čak i na svatovima. Kao trio nastavljamo nastupati i u Zagrebu po nekim čagama. Ja sam uspio već za prvu Novu godinu u Zagrebu dobiti gažu u “Gradskom podrumu”, a neko vrijeme i u klubu mađarskih studenata u Radićevoj.
Bend za vrijeme studija i pobjeda 1964. Upravo u to vrijeme Braco počinje s okupljanjem novog benda za jednu posebnu priliku, za natjecanje omladinskih zabavnih bendova u Hrvatskoj. U mađarskom klubu sviram s kolegom s faksa Arpadom koji postaje novi član benda na saksofonu. Peti član postaje
22
poznati Koprivničanac Pavao Dominis Aki na klaviru. Probe održavamo u Koprivnici, a za uhodavanje odrađujemo nekoliko čaga i zabava. Natjecanja su bila po kup-sistemu po regijama, a naš koprivnički bend dobio je priliku nastupiti u finalu u tadašnjem Narodnom sveučilištu grada Zagreb u Kordunskoj ulici. Osim nas nastupao je jedan daruvarski bend, jedan bjelovarski, a četvrtog se, moram priznati, ne sjećam. Pobijedili smo (18. ožujka 1964.) uvjerljivo jer je tako odlučio žiri sastavljen od poznatih zagrebačkih muzičara. U žiriju su bili tada poznati pjevač i trubač Ivica Keretić i Boris Ciglenečki Cigla dugogodišnji bubnjar “Komba pet”. Moram spomenuti da je ugovor (kojega čuvam i danas) za taj nastup potpisao Koprivničanac Ivan Meandžija kao predstavnik organizatora. Pobjedu smo dosta bučno i nestašno proslavili u Gradskom podrumu s našim kolegama iz Bjelovara. Ovaj bend je nastupao još neko vrijeme tijekom proljeća 1964., no onda je došlo do promjena pred ljetnu gažu na Cresu. Cico i ja smo izašli iz benda (ne sjećam se zbog kojih razloga), a na naša mjesta dolaze Vlado Sverak Master (dugogodišnji violinist zagrebačkih solista) na bubnjeve i (da ne povjerujete) Zlatko Kauzlarić Atač na kontrabas. Drago Horvat Čarli je na klaviru, a on je poslije Bracine smrti došao na njegovo mjesto u bend. Ispred ovog trija bili su Braco na trubi i Paja Posavec na saksofonu i klarinetu. Ovaj je bend trajao samo jedno ljeto jer smo već u jesen 1964. počeli raditi na okupljanju novog benda i pripremati se za ljetnu gažu 1965.
23
Nova gaža u Opatiji 1965. Došlo je vrijeme za kvalitetnije promjene jer smo već iza sebe imali dvije godine “zagrebačkog” iskustva i ozbiljnije smo pristupali glazbi. Braco definitivno ostavlja trubu, jer mu zub stalno radi probleme, prelazi na klavijature a počinjemo intenzivno tražiti i pjevača za bend. Našli smo ga u jednom mladom koprivničkom polazniku glazbene škole u Varaždinu, Ivici Martinčeviću Tinči. Sjećam se da je na prvoj probi pjevao tada vrlo popularan šlager “Platno, boje, kist i tvist”, s kojim je pobijedio na nekom omladinskom natjecanju. Novi članovi benda opet su moji kolege sa studija, Jelenko Minigo Faust na saksofonu i Vlado Mijić Zeko na gitari. Javlja nam se stari problem s prostorom za probe, no kako su dečki bili školovani glazbenici, mogli smo se dobro pripremiti i za probe i nastupe. Približavala se nova ljetna gaža, ponovno u Opatiji, našli smo se na nekoliko dana u Koprivnici i intenzivno radili na repertoaru. Ovaj put je postalo sve jako ozbiljno jer smo gažu dobili u centru Opatije na terasi hotela Jadran, današnjem hotelu Millenium. Tu je stvarno trebalo dati najbolje od sebe jer su pored terase svaku večer prolazile stotine turista šetača, a tog je ljeta i konkurencija bila strašna. Naime na potezu od Voloskog do Ičića, na udaljenosti od 3-4 kilometra, tog ljeta sviralo je devet živih orkestara. Za publiku se trebalo izboriti. Srećom imali smo mladog ambicioznog direktora, koji je imao vrlo stroge kriterije i stalno nas je tjerao na vježbanje i proširenje repertoara. Na kraju sezone bend je već imao prepo-
24
znatljiv zvuk, dobro uigran repertoar i naravno mnogo planova za budućnost. I dok je dio benda, zbog obveza u školi i na faksu, nakon sezone otputovao prema Zagrebu, nas trojica (Braco, Cico i ja) malo smo produžili sezonu za još mjesec dana u crikveničkom hotelu “International”, gdje nam se pridružio samo Ante, saksofonist tadašnjih riječkih “Sinova mora”. Braco je ostao s jednim domaćim bendom u tom hotelu čitavu zimu, a ja sam ga redovito posjećivao jer, ruku na srce, imao sam dosta vremena s obzirom da ni Braci ni meni u to vrijeme studij nije bio u prvom planu.
Velika obećavajuća 1966. i tužan kraj Proljeće 1966. donosi nove izazove, velika očekivanja, mnogo divnih trenutaka, ali je završila na najtužniji mogući način. Najprije se događa jedna velika promjena. U bend pred odlazak na gažu u Mali Lošinj uvodimo umjesto kontrabasa bas gitaru koju svira Ivica Martinčević, a Braco kupuje za ono vrijeme “strašne” orgulje “Farfisa”. Tako smo dobili malo suvremeniji zvuk, a ruku na srce bilo je racionalnije raditi s manjim bendom. Počinje više nego dobro. Braco se već sjajno snalazi u riječkim glazbenim krugovima i u kratko vrijeme dobivamo tri gaže u najprestižnijem opatijskom hotelu “Kvarner”. Prvi nastup smo imali s Anom Štefok, tada velikom zvijezdom zabavne glazbe, a druga dva posve slučajno s Ivom Robićem. Naime gažu smo dobili mi kao bend, s 25
Tinčom kao vokalistom, a kontrabas je s nama svirao te gaže jedan odličan riječki basist Pic. Kako je Robić bio doma u Ičićima, bio je redoviti gost takoreći “svojega” hotela pa je bilo normalno da sa svojom Martom navrati na večeru. Te prigode su bile uskrsni vikend i kongres turističkih radnika Europe kad je Kvarner bio pun inozemnih gostiju. Gosti su bili uglavnom iz Njemačke, Austrije i Italije pa su kao i ljudi iz turizma dobro znali tko je Robić. Čim bi ga gosti opazili, spontano su počeli s pljeskom i naravno tražili da nešto otpjeva. Bio je vrlo uviđavan prema nama. Pogledao je notni materijal i tekstove koje je imao Tinča i izabrao ono što je mislio da možemo odsvirati od prve. Bio je tu naravno i nezaobilazni “Morgen”. Kako nam je bilo pratiti Robića bez probe možete misliti, no sve je prošlo više nego dobro. Rezultat toga: Robić nam je dao nekoliko savjeta i sugestija i natuknuo kako traži stalni bend za ljetne svirke u “Kvarneru”. Braco i on razmijenili su brojeve telefona i uskoro su počeli razgovori o mogućoj suradnji. Nekoliko telefonskih razgovora završilo je dogovorom da se čuju u jesen nakon ljetne gaže. Ove tri gaže u tako poznatom hotelu i s imenima kakva su bila Ana Štefok i Ivo Robić, podigli su nam cijenu, dobro kotiramo među bendovima na riječkoj estradi pa dobivamo vrlo atraktivnu gažu na Malom Lošinju u “Vili Karlolini” i to već od prvog svibnja. Zašto atraktivnu? Nekim čudom je u koncesiju na deset godina tu vilu i terasu dobio talijanski državljanin Angelino Mancini. Gaža ko gaža mislili smo i malo se prevarili. Naime, taj je gospodin odmah postavio stroge kriterije 26
i sve to lijepo stavio u ugovor: od ponašanja, odijevanja, dužine svirke do obveznih dnevnih proba u trajanju od sat i pol. Na Bracinu inicijativu bili smo prisiljeni potpisati i međusobni ugovor o poštivanju discipline i načina rada u bendu. Imam i taj ugovor koji je sklopljen 30. travnja 1966. Sve u svemu svakodnevno smo svirali normalno radno vrijeme od osam sati. Nismo ni slutili da smo odjednom postali profesionalci. Dobili smo i dodatni posao, jer je na mjesec dana na gažu došao naš, tada vrlo popularni pjevač, Zvonko Špišić. To vam je izgledalo otprilike ovako: jutarnja proba od devet do pola jedanaest ali se protegnula i do ručka. Gazda nam je nosio iz Italije note za sve svjetske hitove ili nam je donosio ploče pa smo talijanske i svjetske hitove morali skidati s magnetofona. Tijekom tjedna svirali smo od 19 do 24 sata, a subotom i nedjeljom do jedan ili čak do dva sata u noći. Ovisilo je o publici na terasi. No kad imate 21 ili 22 godine, ništa vam nije teško. S gazdom Angelinom riješili smo još jedan gorući problem: jedan, za ono vrijeme, odličan talijanski razglas Meazzi, na kojeg je otišao dobar dio zarade benda tog ljeta. Navodno je na takav razglas u Italiji pjevao čuveni talijanski urlator Adriano Celentano. Ja sam pak preko Angelina nabavio bongose i nove činele koje je gazda zvao piato (tanjur) pa sam za njega i njegovu gospođu ostao cijelo ljeto mister Piato! Zadnjih mjesec dana dobili smo jedno pojačanje u osobi mlade riječke pjevačice u usponu: Ire Kraljić. Moram reći da smo s njom mnogo dobili na kvaliteti: kao 27
čovjek se brzo uklopila u bend, povećali smo još više repertoar, a s Tinčom je sjajno pjevala u ono vrijeme vrlo popularne duete. Suradnja s Irom nastavljena je i nakon Bracine smrti pa je s nama odradila i slijedeće godine cijelu sezonu. Sve u svemu bend je zvučao dobro, sa širokim i vrlo dobro uigranim repertoarom. Terasa je svake večeri bila puna iako je primala više od 700 gostiju. Sjećam se da bismo svaku večer, među ostalim, morali svirati tada popularne plesove Jenka song i La bamba. Kako su to tada bili plesovi popularni u čitavoj Evropi, bilo je divno vidjeti kad bi se gotovo svi gosti digli i zakrčili plesni podij uživajući u opuštenom plesu. Sezona 1966. u Lošinju je već pomalo bila pri kraju kad nam je došla nova ponuda. Iz Lošinja smo otputovali na petnaest dana u Poreč u Plavu lagunu. Nezgoda je bila u tome što je Tinča, još uvijek đak, morao otići u rujnu u školu pa smo morali uzeti zamjenu na basu. Bio je to Šiljo, kolega koji nas je slušao čitavo ljeto pa mu se nije bilo teško uklopiti s obzirom da je odlično svirao i gitaru i bas. Ira je ostala jedini vokalist. Plava laguna bila je i novi izazov i drugačiji način svirke. Naime svirali smo i na terasi i u baru. To je značilo: od 19 do 23. 30 terasa pa preseljenje u bar od ponoći do tri sata ujutro. Kondicije za takvu svirku smo imali, ali je dodatni problem bio program u baru. To je bio naš prvi susret s artistima a ono što nas je posebno uzbuđivalo, bio je nastup striptizete. Moram vam reći da smo se upravo sa striptizetom Sonjom brzo skompali i postali dobri prijatelji. Sonja je naime bila u kompi s Bracom pokretač 28
mnogih nepodopština pa su ta dva tjedna proletjela kao dva dana. U to vrijeme je Plava laguna bilo mjesto gdje su se zabavljali uglavnom mladi iz cijele Evrope i vjerujte da su se sklopila mnoga divna prijateljstva. Za nas sezona nikako da završi. Još se nismo zapravo niti snašli u Poreču i već je stigla ponuda za gažu u baru hotela Adriatic u Umagu. Bend se sve više smanjivao jer je iz Poreča morao otići i saksofonist Faust pa smo ostali u kvartetu samo s Irom. Tih mjesec dana bilo je izuzetno zanimljivo i zabavno. Sa svirkom nismo imali problema, društvo u baru bilo je sjajno pa se sve svodilo na ludu zabavu. Imam osjećaj da je nekakav prst božji tjerao Bracu na čisti hedonizam. Gotovo je izmišljao što da radimo tijekom slobodnog vremena ili slobodnih dana, kao da je slutio što će se dogoditi samo dva mjeseca kasnije. Uostalom tako je izgledalo cijelo to ljeto: mnogo posla ali i vrlo mnogo zabave. Bend na terasi “Karoline” 1966. Slijeva: Ivica Martinčević, Braco Šimunović, Ivan Ferenčak, Jelenko Minigo i Vlado Mijić.
29
1966: Zadnja dva mjeseca jednog mladog života Povratak u Koprivnicu značio je mali odmor ali i nekakav novi početak. Braco se sa studijem stomatologije preselio u Maribor jer je Koprivnica bila bliže nego Rijeka. Počeo je razmišljati o novom bendu čija bi okosnica i dalje bili Koprivničanci. On, Tinča i ja počeli smo s probama u triju s jednom velikom novinom: troglasno pjevanje dok ne dobijemo nove članove. Obavili smo nekoliko proba i da provjerimo kako to bude primljeno, dogovorili smo svirku na čagi u tadašnjem domu JNA, danas Dom mladih. Bio je 17. prosinca 1966. Dvorana je bila puna jer smo nekako koprivničku publiku i ranijih godina naviknuli da po povratku s ljetnih gaža odsviramo čagu ili koncert. Već negdje kod postavljanja instrumenata činilo nam se da nešto nije u redu s Bracom. Naime ubo se u prst na nekakvu žicu i potekla je tekućina čudno svijetle boje. Naravno da nismo kao laici mogli ni slutiti što bi to moglo biti. Čim je počela svirka sve smo brzo zaboravili i koncentrirali se na novi nastup ovog trija. Bili smo na dobrom putu da učinimo nešto veliko, ali je život otišao drugim putem. Posebno pamtim posljednju zajedničku večer. Braco je došao sa svojom zaručnicom k meni doma na kolinjsku večeru. Obožavao je krvavice i godinama su on i drugi kolege iz generacije dolazili k meni na koli-
30
nje. Bio je nekako umoran, brzo poslije večere je otišao doma. Kasno u noći mu je pozlilo, završio je u bolnici. Vjerovali smo da će se stvari srediti za nekoliko dana, no samo tri dana nakon zadnje odsvirane čage, u utorak 20. prosinca 1966. jedan veliki glazbeni talent nije dobio šansu da se razvije do kraja. Nekim slučajem događaji tih dana su se čudesno poklopili. Naime, na dan Bracine smrti već je bio najavljen u Domoljubu koncert s našim prijateljem Zvonkom Špišićem. Da spasimo situaciju koncert odgađamo za 22. prosinca i umjesto Brace angažiramo poznatog zagrebačkog glazbenika Stjepana Mihaljinca na klaviru da možemo odraditi već dogovoreni posao. Koncerta nije bilo, a na taj dan je Zvonko Špišić umjesto koncerta prisustvovao zadnjem ispraćaju našega dugogodišnjeg prijatelja i lidera benda Milana Brace Šimunovića. U neviđenoj povorci do tada, Koprivničanci svih uzrasta, prijatelji glazbe i kolege iz generacije oprostili su se od svog mladog sugrađanina Brace. Slučaj je htio da smo za doček Nove godine 1967. imali već i dogovorenu gažu na Lošinju na tradicionalnom svjetskom kupu podvodnih ribolovaca, s obzirom da smo od ljetne gaže ostavili vrlo dobre dojmove. Gažu smo naravno morali prepustiti nekom drugom bendu. Ja sam boravio za novogodišnje praznike na Lošinju privatno, no to je za mene bio najtužniji doček u životu. Na svakom koraku u poznatoj lošinjskoj uvali Čikat Braco je bio još prisutan. 3 2 31
Bendovi nakon Brace 1967-1980. . Bracinog benda više nema ali ozračje jednog talenta pratilo nas je još godinama. Želja mi je da napišem i jedan prikaz ostalih bendova koji su nastavak Bracinog rada, ustvari da opišem kontinuitet bendova u kojima smo nakon Brace nastupali Tinča i ja kao Koprivničanci i višegodišnji članovi Bracinog benda. Trebalo nam je nekoliko mjeseci da se vratimo u realnost i da shvatimo gdje smo i što hoćemo. Vraćamo se zadnjem bendu iz ljeta 1966. Ja preuzimam poslovno vođenje benda, a tražimo zamjenu za glazbenog lidera. Dobivamo informaciju od našeg starog gazde Angelina da nas ponovno želi angažirati za ljetnu gažu u Karolini, pod uvjetom da mi to želimo i da možemo na odgovarajući način riješiti zamjenu za Bracu na klavijaturama. Počinjemo dogovore s Dragom Horvatom Čarlijem, on pristaje ali nema instrument. To rješavam razgovorom s Bracinom mamom koja Čarliju, na moju riječ, daje gotovo nove orgulje na otplatu. Nastavljamo tamo gdje smo stali s Bracom, pojačani za cijelo ljeto s Irom Kraljić. Uz početne poteškoće oko svladavanja našeg uigranog repertoara, brzo dolazimo u nekakvu optimalnu formu i odradimo cijelu sezonu u profesionalnom ritmu kojeg nam je već godinu dana prije nametnuo gazda. Koliko je bilo teško svirati na pozornici, na kojoj smo čitavu jednu ljetnu gažu odsvirali s Bracom i svirati uglavnom repertoar koji je on postavio, možete zamisliti. Emocije su bile još previše jake.
32
Lošinj, 1967. Slijeva: Drago Horvat, Vlado Mijić, Jelenko Minigo, Ira Kraljić, Ivan Ferenčak i Ivica Martinčević.
Kraj sezone dočekujemo s novom ponudom za stalnu gažu u studentskom domu “Cvjetno naselje” u Zagrebu gdje se zadržavamo pune dvije godine svirajući plesnjake svake subote i nedjelje, a svake druge srijede na plesnjak dovodimo poznate zagrebačke pjevače: Zvonka Špišića, Bojana Kodriča, Anu Štefok, Tonija Leskovara, Žarka Dančua, Vjekoslava Jutta i druge. Ovaj bend, još pod jakim utjecajem Brace i njegovog doživljaja glazbe, svoj vrhunac postiže godinu dana poslije Bracine smrti kad organiziramo “In memorim Braci” s našim dragim prijateljima Zvonkom Špišićem, Anom Štefok i Irom Kraljić.
33
Nekoliko mjeseci kasnije iz benda izlazi najprije Faust, kojeg zamjenjuje jedan od najboljih zagrebačkih saksofonista Tomislav Karlović Ranac. To je bio pun pogodak. Kroz bendove u kojima sam svirao, prodefiliralo je 7-8 saksofonista ali je Ranac bio daleko najbolji i najinteresantniji kao čovjek. Uz njega je bend dobio drugog “pjevača” na saksofonu. Njegov tenor je ustvari pjevao i puno je doprinio kvaliteti svirke tijekom pune dvije godine.
Poreč 1968. Pred ljetnu gažu te godine ostajemo i bez Čarlija i u velikoj smo potrazi u zadnji čas za klavijaturistom s obzirom da je na gažu u Zelenoj laguni u Poreču trebalo doći već prvog svibnja. Dakle ta se godina pamti. Svirali smo u baru “Zabavnog centra” od 1. svibnja do 30. rujna i promijenili jedanaest ljudi: trojicu klavijaturista, dvojicu saksofonista, trombonista, dva pjevača, dvojicu basista a jedini stalni članovi bili smo Zeko na gitari i ja na bubnjevima. Naša je sreća bila da je objekt bio tek otvoren, svi su se pomalo uhodavali i tražili pa na orkestar nisu posebno obraćali pažnju. Čak smo na kraju i profitirali. Naime mi smo svirali u baru zabavnog centra u Zelenoj laguni a na terasi su svirali “Roboti”, tada vjerojatno prvi hrvatski bend. Kad su 31. kolovoza otišli, na njihovo su mjesto došli koparski “Kameleoni”, a kako su za ono vrijeme imali strašnu opremu i bili veoma glasni, na što su se gosti žalili, već nakon 2-3 dana su dobili otkaz. S nama je umjesto Tinče ostao basist Robota Rajmond Ruić. Mi smo dobili priliku da do kraja ljeta odradimo dvostruku 34
gažu: od 19 do 24 sata i od 00.30- četiri sata bar. Jest da je bilo naporno ali je trajalo samo mjesec dana uz za ono vrijeme vrlo obilan honorar. Po povratku u Zagreb nastavljamo sa plesnjacima na “Cvjetnom”, a na upražnjeno mjesto klavijaturista dolazi Mladen Brajša, tek devetnaestogodišnjak, iz poznate glazbene obitelji. U toj postavi bend radi nešto više od godinu dana i odrađujemo ljetnu gažu u Selcu.
Studentski dom “Cvjetno naselje” 1968. Slijeva: Ivan Ferenčak,Tomislav Karlović, Mladen Brajša i Ivica Martinčević.
1969. Selce Nekako mi se čini da je to bila posljednja gaža na kojoj se još osjećao utjecaj Brace i repertoara kojeg smo pripremili pod njegovim vodstvom. Od Bracinog benda ostali smo još Tinča i ja, Ranac je na saksu i Mla35
den na klavijaturama. Promjena je utoliko što je Tinča samo pjevao a na basu je naš susjed Međimurec Stjepan Magdalenić Mojs, sjajan muzičar tada student akademije na violončelu. Kako je Ranac bio zaposlen pa je mogao svirati samo za vrijeme godišnjeg, tijekom znatnog dijela gaže zamijenio ga je Braco Kramarić Kit, poznati zagrebački glazbeni pedagog i dugogodišnji član benda u Ritz baru. Jedna divna sezona na lijepoj terasi hotela Slaven s pogledom na Crikvenicu. To ljeto pamtim po dvama događajima: dva koncerta s Ivom Robićem i finale Hrvatske za pjevače amatere. Koncerti s Ivom Robićem bili su posebno interesantni ali i naporni. Robić je u to vrijeme dolazio na gaže sa Stjepanom Mihaljincem koji je basisti i meni donio popis stvari koje se sviraju u dva dijela. Na Mojsovom popisu bili su nazivi kompozicija i tonaliteti a na mojem nazivi i ritmovi. O probi nije bilo ni govora. Gledaj u Mihu i sviraj. Kako me je to izmorilo na prvom koncertu, prije drugoga sam se išao vagnuti. Za nešto više od dva sata sam izgubio dva kilograma. Što je najvažnije, Mojs i ja smo svirali za čavle. Na drugi koncert nam je Robićeva Marta donijela onda poznati konjak David. Na finalu Hrvatske za mlade pjevače nastupili su poslije poznata braća Tomislav i Vedran Ivčić, Nevia Rigutto, riječka pjevačica kasnije poznata kao druga pjevačica uz Iru Kraljić u poznatom bendu “Grupa 777”, a pobijedila je Inga Romac iz Sinja koja se nakon kratkog vremena potpuno izgubila s glazbene scene.
36
1969. do 1973. U tom razdoblju bend iz “Cvjetnog” imao je samo jednu veću gažu izvan stalne gaže. Odsvirali smo doček Nove godine 1969. /70. u Umagu u hotelu “Turist” s Vjekoslavom Juttom, tada vrlo popularnim pjevačem. Početkom 1970. vraćam se pomalo studiju, uglavnom sam u Zagrebu i jedina ozbiljnija gaža bila je mjesec dana tijekom ljeta u baru u Čateškim Toplicama. Čvrgaril sam s kojekakvim bendovima, tek toliko da popunim prazan studentski džep i pripremam se za posao kojeg sam dobio 15. rujna 1970. u koprivničkoj Podravki. Početkom 1971. osniva se “Zodijak” u sastavu: Antal Papp na klavijaturama i saksofonu, Davor Švarc na gitari, Mladen Antolić na basu i ja na bubnjevima. Moram reći da je to za mene bilo nešto novo, pomalo izazovno, čak i na momente zabavno, no trajalo je tek nekoliko mjeseci. Uglavnom se sviralo na čagama u tadašnjem domu JNA pred punom dvoranom koprivničke omladine i nekoliko nastupa u okviru Dana mladosti u Koprivnici i okolnim mjestima. Odnosi među članovima nisu bili baš idilični i ta kratka i slatka avantura je brzo završila. Krajem 1971. odlazim u vojsku, nakon jedanaest mjeseci se vraćam i za nekoliko dana dobivam ponudu od tada već uigranog i poznatog benda “Panonije”. Prva postava je bila: Ivo Hanžek na klavijaturama, Zlatko Kesteli Paja na trubi, Davor Premec Dixi na saksofonu, Ivan Stanišić Hans na gitari, Slavek Česi Česka na basu i ja na bubnjevima. U tom sastavu se zadržavamo nešto
37
više od godinu dana. Sviramo u hotelu Podravka triput tjedno, za potrebe Podravke u različitim prilikama, ljeto sviramo najprije na Šoderici a onda mjesec dana u hotelu “Colentum” na Murteru. I kako to obično biva, mjesec dana zajedničkog svakodnevnog života na površinu donese sve ono što inače u rijetkim nastupima ne dolazi do izražaja. Bend se raspada: jedan dio ostaje na okupu, a drugi dio - kud koji, mili moji. Ja sam u ovom drugom djelu i opet pomalo čvrgarim tek toliko da ubijem vrijeme i tu i tam popravim malo džeparac. U tom trenutku već ponovno radim u Podravki pa mi glazba nije toliko važna kao izvor prihoda.
1976. do 1980. Godine 1976. ponovno dolazim u “Panoniju” i čini mi se da poslije onih vrlo plodnih i uspješnih godina 1966. i 67. dolazi novi zlatni period dobre svirke i rekao bih novog profesionalizma. Naime, taj je bend bio gotovo četiri godine rasprodan i svirao bez pauze na način: četiri godine, u zimskim mjesecima od 1. studenoga do 1. ožujka svakodnevna svirka u koprivničkom hotelu “Podravka”, a ostale mjesece smo kružili: hotel “Central” u Bjelovaru, hotel “Kalnik” u Križevcima, hotel “Putnik” u Ludbregu, hotel “Slavonija” u Virovitici”, hotel “Turist” u Varaždinu i “Motel Vrbovec” u Vrbovcu. U Vrbovcu smo 1. svibnja 1980. i završili karijeru, barem bend u kojem smo još sudjelovali Tinča i ja, kao nekadašnji članovi Bracinog benda. Eventualne slobodne termine pretežno smo odrađivali po želji Ive Hanžeka u Đurđevcu i okolici. 38
Tu bih rado istaknuo prve dvije godine kad je Panonia nastupala u sastavu: Ivo Hanžek, Ivan Stanišić, Slavek Česi i ja. Te dvije godine njegovali smo dva paralelna repertoara: šlagerski repertoar za plesnjake po hotelima i zabavama širom Podravine i drugi dio repertoara koji je bio usmjeren na Golden Gate Quartet, Abbu i slične sastave, njegujući višeglasno pjevanje. Panonia na ljetnoj gaži Moram reći da smo to dobro u hotelu “Horizont” radili, zvučali smo vrlo uvjerljiu Baškoj vodi. Na slici vo pa smo to odlično “prodavali” slijeva: Ivan Ferenčak, Ivo i pred ozbiljnijom publikom. Taj Hanžek, Ivan Stanišić i Vjekoslav Česi. bend odradio je tri ljetne gaže po mjesec dana, koliko smo dobili godišnjeg odmora, s obzirom da smo svi bili u radnom odnosu. Bilo je to na Zlatnim stijenama u Puli u “Tvrđavi baru”, na terasi hotela “Park” u Puntu na Krku i u baru hotela “Horizont” u Baškoj Vodi. Na pola tog razdoblja osjećao se već lagani umor od neprestanog nastupanja pa najprije bend i glazbu uopće napušta Česka, zamjenjuje ga Tinča na basu i naravno postaje prvi vokal a nakon kraćeg vremena iz benda odlazi Ivo Hanžek a na njegovo mjesto dolazi Vinko Hraščanec na klavijaturama ali i kao pjevač. Moram reći da su potencijali bili stvarno veliki ali se dogodilo nešto drugo. Harmonija glasova nije bila 39
ni blizu onog što je imao stari bend jer smo imali dva odlična pjevača (Tinča i Vinko) jednog vrlo korektnog (Hans) ali smo izgubili onaj saund koji je krasio bend u djelu repertoara višeglasnog pjevanja, posebno Golden Gate repertoara. Ostali smo još uvijek solidan bend i još uvijek smo jako traženi u tom djelu Hrvatske. Zadržavamo zimske gaže u koprivničkom hotelu, sviramo u Virovitici i Vrbovcu. Umor od stalnih gaža učinili su svoje. Ne radimo previše na repertoaru, postajemo pomalo apatični i zasićeni pa je kraj dominacije jednog benda posve logičan na dan 31.svibnja 1980. u motelu Vrbovec. Vinko, Tinča i ja prestajemo s aktivnim bavljenja glazbom a Hans se još neko vrijeme drži u bendovima koje više nažalost nisam pratio.
Postava zadnjeg benda iz 1980., hotel Podravina, zdesna: Ivan Stanišić, Vinko Hraščanec, Ivica Martinčević i Ivan Ferenčak. Trubač je odsvirao 2-3 stvari kao gost.
40
2010. Povratak nakon 30 godina Znate već kako to ide. Iako sam ubrzo nakon prestanka prodao bubnjeve da ne padnem u napast, jedna potajna želja za aktiviranjem je stalno tinjala. Susret s prijateljem Davorom Švarcom je uvijek završavao s pitanjem: “Stari, bumo napravili bend?” i tako više od desetak godina. Slično je bilo i s Tinčom. Čim bi popili dva gemišta na nekoj zabavi započeo bi razgovor o okupljanju novog benda. Davorova upornost je urodila plodom i nakon punih trideset godina pristajem se aktivirati i osniva se BPS 300. (Pogodite zašto ovaj 300?) Kakav je to osjećaj teško mi je opisati. S jedne strane veliko veselje ponovnog bavljenja glazbom a s druge strane godine su učinile svoje, ruke i noge su teške i glazba pomalo postaje opterećenje. Dodatna poteškoća je i u sastavu članova benda. Razlika između mene i dečki je bila sedam pa čak do deset godina života. To se naravno reflektiralo u radu benda. Bili smo jednostavno ljudi iz različitih glazbenih filmova, s različitim idejama oko stvaranja repertoara, načina rada i naravno iskustva. Uz nas petoricu: Davora Švarca, Duška Bodinovca, Zlatka Samošćanca, Ivana Bukovčana i mene, gotovo stalni članovi benda su i vokali Anita Šepec i Augustina Posavec te moj kum Ivica Marinčević Tinča. Radili smo otprilike godinu i pol dana i u to vrijeme odradili šest nastupa: dva prva svibnja na glavnom koprivničkom trgu, jedne “Podravske motive”, dvije svirke u hotelu i zadnja moja svirka s bendom je bila 15. srpnja 2011. na plesnjaku u Domu mladih. Nekoliko dana prije te zadnje svirke sam 41
odlučio napustiti bend u nadi da će bend imati više sreće s mlađim bubnjarom od mene. Od srca bih želio da taj bend uspije. Sve moje ambicije i aktivnosti sam odlučio usmjeriti na in memoriam koncert povodom 45. godišnjice Bracine smrti kako sam to napisao u uvodu ovog teksta.
20. 12. 2011. Drugi in memoriam koncert: 45. godišnjica Bracine smrti Ideja se nametnula u proljeće ove godine u razgovoru s prijateljima i članovima Bracinih bendova:Atačem i Tinčom. Osim toga podržali su me i prijatelji naše generacije s kojima svake godine, početkom lipnja slavim godišnjicu mature. Ideja je bila: okupiti muzičare nekoliko generacija koji će svirati glazbu iz razdoblja 1958. -1966. u vremenu kad je djelovao Bracin bend. Naravno da to nismo bili u stanju učiniti sami pa smo potražili pomoć mnogih generacija koprivničkih glazbenika i hvala im da su žrtvovali svoje dragocjeno vrijeme za probe i završni nastup u “Domu mladih”. Prvi razgovori bili su obavljeni već u srpnju kad smo dobili suglasnost dvojice sjajnih koprivničkih glazbenika: Marina Hraščanca i Ferdinanda Buhanca. Tinča i ja smo bili tu i sad smo trebali animirati još neke kolege. Već prije sam dobio suglasnost od našeg poznatog koprivničkog glazbenika sa stanom u Zagrebu Krešimira Trumbetaša Boča, poznatog glazbenog pedagoga i dugogodišnjeg člana zabavnog orkestra 42
RTV-a. Bez razmišljanja nam se pridružio i trombonist Tihomir Klauček, vrlo aktivan koprivnički glazbenik i ravnatelj koprivničke glazbene škole, bez obzira što je upravo tih dana bio vrlo zauzet svojim obvezama. Na trubi nam se pridružio Mario Lončar, nadareni mladi i vrlo traženi glazbenik, koji je upravo pred krajem studija na zagrebačkoj glazbenoj akademiji. Ja sam pak dobio kao pojačanje mladog perspektivnog bubnjara Gorana Vdovića koji nam se pridružio na kongama i bongosima. Nisam naravno zaboravio Tinču koji je glavni vokalist s repertoarom iz tog vremena, a pridružila nam se i članica “Pralina” Anita Šepec.
Kao gost je nastupio i Vis BPS 300, bend u kojemu sam svirao od siječnja 2010. do srpnja 2011. Bend je doživio neke promjene, vjerujem da će biti uspješni s novim članovima, a ja sam na ovom koncertu bio njihov gost. Koncert je protekao vrlo dobro s obzirom na činjenicu da smo imali malo prilika za ozbiljnije zajedničke probe, ali glede glazbenika koji su sudjelovali, s njihovim iskustvom i kvalitetom, odradili smo vrlo 43
dobar posao na zadovoljstvo mnogobrojne publike. Već istu večer mnogi od njih došli su izraziti svoje zadovoljstvo i oduševljenje s onim što smo im pokazali, a još nekoliko dana poslije koncerta nazivali su me prijatelji i kolege iz generacije i zahvalili nam na dva sata podsjećanja na jedan mladi život i glazbu iz tog vremena. Vjerujem da su se mnogi u dvorani vratili u mislima u to vrijeme kad su s nama dijelili radost života i glazbe. Na kraju moram izreći veliko HVALA svim ovim dragim ljudima, sudionicima koncerta kao i mnogim prijateljima koji su prema svojim financijskim mogućnostima pomogli realizaciju ove naše ideje. Ono što smo mogli učiniti za sudionike bio je poziv na malu zakusku, a svi oni koji su na bilo koji način pomogli realizaciji ove ideje, u znak pažnje i zahvale dobit će DVD koncerta i ovaj tekst koji je pred vama.
44
Doprinos ovom in memoriam koncertu za Bracu dao je i naš mlađi sugrađanim Slavko Zlatić sa ove dvije pjesme. Zamro je džez Prazno je mjesto za klavirom ne dira nitko bijele tipke miruju napete žice ne svira orkestar. Tuguju prijatelji suze kaplju na crni mramor. Još se čuje žamor. Njega nema tu sakriva ga crni mramor. Tuguju prijatelji Tuguju balade za njimupražnjeno mjesto u orkestru kruti su sad ti prsti ne dira nitko tipke njegovog klavira. Šute slogovi nota, zamro je džez. Ne zvoni više njegova truba melodiju tanga i plesni su koraci postali koraci što ga prate ka kamenim stepenicama. Godina dana otkako ga nema s nama, nema suza, al srca još plaču. O, prokleta, gorka sudbino zašto nam ga ote prijatelja našeg Bracu? Nema ga više sa nama ne tuguju samo njegov otac i mama. Oni tuguju sa nama. Svima su nam misli u crno zavijene i svijeća je dogorjela na njegovu grobu. Prošla je godina dana otkako nije sa nama, crna mu je hunka sada i sunce mu više ne sja.
Slavko Zlatić
Slavko Zlatić
45
Sudionici in memoriam koncerta U glazbenom dijelu sudjelovali: Marin Hraščanec - klavijature Ferdinand Buhanec - bas Krešimir Trumbetaš ; tenor sax, klarinet, flauta Mario Lončar - truba Tihomir Klauček - trombon Goran Vdović - konge i bongosi Ivan Ferenčak - bubnjevi Vokali: Ivica Martinčević, Anita Šepec, Gosti programa: Vis 300 Davor Švarc - gitara, Sven Pierobon - gitara, Ivan Bukovčan - klavijature Duško Bodinovac - bas Renato Glavak - konge Ivan Ferenčak - bubnjevi; kao gost Anita Šepec i Augustina Posavec - vokali Voditelj i koautor scenarija: Zlatko Kauzlarić Suvoditelj i autor teksta: Ivan Ferenčak Ozvučenje postavili: Braća Bardek Vizualni efekti: Robert Ostriž
46