stein picasso

GERTRUDE STEIN Picasso

Gertrude Stein Picasso Naslov izvornog izdanja PICASSO Francuski izdavač: Librairie Floury (Paris), 1938.

Američki izdavač: Scribner (New York, NY), 1939.

Na engleski prevela ALICE B. TOKLAS S engleskoga preveo DAMIR BILIČIĆ Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ŽIVOT JE LIJEP 17 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 835147

Gertrude Stein Picasso

Prvo izdanje

Picasso

Slikarstvo je u devetnaestom stoljeću postojalo jedino u Francuskoj i njime su se bavili samo Francuzi, izvan toga nije postojalo, dok je u dvadesetom stoljeću postojalo u Francuskoj, ali su se njime bavili Španjolci.

U devetnaestom stoljeću slikari su otkrili potrebu da pred sobom uvijek imaju model, a u dvadesetome su zaključili da uopće ne smiju gledati modele. Dobro se sjećam, bilo je to u razdoblju od 1904. do 1908. godine, kad smo mi, ili kad su oni sami prisiljavali ljude da gledaju Picassove crteže, tako da su svi oni, pa i mi ponajprije i što je najnevjerojatnije govorili da je on sve to izveo tako čudesno kao da je imao model, ali da je sve to postigao iako nikada nije imao model. A danas mladi slikari gotovo da i ne znaju da postoje slikarski modeli. Sve se mijenja, ali ne bez razloga.

5

GERTRUDE STEIN

Picasso je u Pariz došao kao devetnaestogodišnjak, bilo je to 1900. godine, i tako se našao u svijetu slikara koji su naučili baš sve što su mogli na temelju promatranja.

Od Seurata do Courbeta, svi su gledali očima, a Seuratove oči počele su drhtati pred time što su vidjele, pa je počeo sumnjati i pitati se može li se gledanjem uopće vidjeti. I Matisse je počeo sumnjati u to što vidi očima. Stoga je već postojao neki određeni svijet spreman za Picassa, koji je u sebi nosio ne samo cjelokupno španjolsko slikarstvo nego i španjolski kubizam koji je španjolska svakidašnjica.

Otac mu je u Španjolskoj predavao slikarstvo, a Picasso je pisao slikanje onako kako druga djeca usvajaju i pišu abecedu.

Rodio se crtajući, i to ne crtajući kao dijete, nego crtajući kao slikar. Nije crtao viđeno, nego je crtao izraženo; ukratko, za njega su to bile riječi, a crtanje mu je uvijek bilo jedini način govorenja, a on priča mnogo i često.

Picasso fizički nalikuje na majku čije je prezime, napokon, i preuzeo. Španjolski običaji nalažu da dijete nosi i očevo i majčino 6

Picasso

prezime. Prezime Picassova oca glasilo je Ruiz, prezime majke je Picasso, pa se prema španjolskoj tradiciji zvao Pablo Picasso y Ruiz, a na nekima od prvih platna potpisao se kao Pablo Ruiz, no, dakako, Pablo Picasso: Portret oca Picasso bilo je bolje ime, Pablo Picasso y Ruiz predugo za potpis, pa je svoja platna gotovo odmah počeo potpisivati kao Pablo Picasso.

Prezime Picasso talijanskog je podrijetla, vjerojatno je poteklo iz Genove, a obitelj Picasso u Španjolsku je stigla preko Palma de Mallorce. Majčina obitelj bavila se srebrnarstvom. Poput Picassa, njegova je majka bila malena i snažna, energična tijela, tamne puti, ravne, ne osobito fine i gotovo crne kose, dok je s druge strane, običavao je govoriti Picasso, njegov otac bio poput kakva 7

GERTRUDE STEIN

Engleza, čime su se ponosili i Picasso i njegov otac, visok i crvenkaste kose i gotovo engleske nametljivosti.

Jedina djeca u obitelji bili su Picasso i njegova mlađa sestra. Već kao petnaestogodišnjak, Picasso ju je portretirao u ulju, bila su to izrazito dovršena djela, naslikana kao da ih je radio rođeni slikar.

Picasso se rodio u Málagi, 25. listopada 1881. godine, no gotovo se u cijelosti školovao u Barceloni, gdje je njegov otac praktički do konca života predavao slikarstvo na Likovnoj akademiji i gdje je živio do smrti, a i majka je ondje nastavila živjeti s Picassovom sestrom.

Ondje je nedavno i preminula.

I tako se devetnaestogodišnji Picasso našao u Parizu, gdje živi i danas, izuzmu li se vrlo rijetki i kratkotrajni odlasci u Španjolsku.

Došao je u Pariz.

Njegovi prijatelji u Parizu uglavnom su bili pisci, a ne slikari, jer čemu za prijatelje imati slikare kad slika tako kako slika.

Bilo je očito da mu u svakodnevnom životu nisu potrebni slikari, i tako je to kod 8

Picasso

njega ostalo čitavog života.

Trebale su mu ideje, kao i svima, ali ne ideje o tome kako slikati, ne, morao je upoznati ljude s kojima će razmjenjivati ideje, jer kad je riječ o spoznajama o tome kako slikati, on se rodio znajući baš sve o tome.

I tako je u početku prisno upoznao Maxa Jacoba i odmah potom Guillaumea Apollinairea i Andréa Salmona, a kasnije je upoznao mene i još mnogo kasnije Jeana Cocteaua i još kasnije Nadrealiste, to je ta njegova literarna povijest. Među prisnim prijateljima iz slikarskoga svijeta, a to je bilo kasnije, mnogo kasnije od Maxa Jacoba i potom Guillaumea Apollinairea i potom Andréa Salmona i zatim mene, bili su Braque i Derain, obojica s literarnom stranom ličnosti i ta literarna strana je i bila razlogom prijateljstva s Picassom.

Literarne ideje jednog slikara nisu isto što i literarne ideje jednog pisca. Slikarov egotizam nešto je posve drugo u odnosu na piščev egotizam.

Slikar sebe ne zamišlja kao da postoji 9

GERTRUDE STEIN

u sebi, on sebe zamišlja kao odraz predmeta koje je ukomponirao u slike, pa živi u odrazima tih predmeta, dok pisac, ozbiljan pisac, sebe zamišlja kao da postoji za sebe i u sebi, kao da uopće ne živi u odrazu svojih knjiga; da bi pisao ponajprije mora postojati u sebi, a da bi slikar mogao slikati, ponajprije mora dovršiti sliku, pa stoga slikarov egotizam ni približno nije jednak piščevu egotizmu i upravo je zbog toga Picasso kao čovjek koji se izražavao jedino slikanjem za prijatelje imao samo pisce.1 Suvremenici iz redova slikara u Parizu vrlo su malo utjecali na njega, no sve slike iz nedavne prošlosti koje je uspio vidjeti duboko su ga se dojmile.

Slikarstvo ga je oduvijek zanimalo kao poziv, a jedan događaj upravo je karakterističan za taj njegov stav. U Parizu je radila jedna američka kiparica koja je svoja platna i skulpture Ova poduža rečenica tipična je za eksperimentalni i avangardni rukopis Gertrude Stein. Tako navodne znakove nije koristila, a škrtarila je sa zarezima i ostalim interpunkcijskim znakovima, često je ponavljala riječi u rečenici... Uz rizik da bi autoričin način pisanja nepripravnom čitatelju ponegdje mogao djelovati zbunjujuće ili nemušto, izdavač ga je gotovo bez izuzetka poštovao.

1

10

Picasso

željela prikazati na Salonu. Oduvijek je prikazivala skulpture na Salonu u kojem je bila hors concours2, ali skulpture i slike nije željela prikazati na tom istom Salonu. Stoga je zamolila gospođicu Toklas da joj dopusti da slike potpiše njezinim imenom. Tako je i bilo. Slike su prihvaćene pod imenom gospođice Toklas, našle su se u katalogu i mi smo dobili taj katalog. One večeri kad se trebao održati vernissage3 Picasso je bio kod mene. Pokazala sam mu katalog i rekla, ovo ti je Alice Toklas koja nikada nije slikala i kojoj je slika prihvaćena za Salon. Picasso je posve pocrvenio, rekao je da to nije moguće, da je morala dugo slikati u tajnosti, nikada, kažem ti, rekla sam mu. Nije moguće, rekao je on, nije moguće, slika na Salonu zapravo je loša slika, ali ipak, ako netko može kao prvu sliku naslikati nešto što je prihvaćeno, onda ja nemam pojma o pojmu. Smiri se, rekla sam mu, ne nije ona naslikala sliku, samo je autorici posudila ime. To ga je i dalje malo mučilo, ne, ponovio je, moraš nešto znati da bi mogao 2 3

izvan konkurencije (franc.) zatvoreno pretpremijerno prikazivanje djelâ (franc.)

11

GERTRUDE STEIN

Izdanje Šarenog dućana

12

Picasso

naslikati sliku, moraš, moraš.

No, eto, bio je u Parizu i sve su slike djelovale na njega, a prijatelji iz svijeta književnosti bili su mu velik poticaj. Time ne želim reći da je stoga nekako bio manje Španjolac. No jedno kratko vrijeme svakako je bio više Francuz. Najviše od svega, a to je vrlo neobično, silno su ga zanimali radovi Toulouse-Lautreca, možda zbog toga što je i Lautrec imao literarnu stranu.

Svakako želim naglasiti da je Picassov dar u cijelosti bio dar slikara i crtača, to je čovjek koji se uvijek mora isprazniti, posve se isprazniti, nužni su mu veliki stimulansi kako bi mogao biti dovoljno aktivan da se dokraja isprazni.

On je oduvijek tako živio.

Nakon tog prvog nedvojbeno francuskog utjecaja, ponovo se u cijelosti pretvorio u Španjolca. Španjolski temperament u njemu je ubrzo ponovo postao izrazito stvarnim. U Španjolsku se opet vratio 1902. godine, a slike iz njegove sjajnije faze plod su tog povratka. Španjolska tuga i monotonost 13

GERTRUDE STEIN

španjolskih boja, nakon razdoblja provedenog u Parizu, snažno su djelovale na njega. Jer nikada ne smijemo zaboraviti da Španjolska nije poput ostalih zemalja na jugu, da nije slikovita, da su boje u Španjolskoj bijele crne srebrne i zlatne, da uopće nema ni crvene ni zelene. Španjolska u tom smislu uopće nije Jug, nego je orijentalna, žene su ondje češće u crnini nego u odjeći u boji, zemlja je suha i zlatne boje, nebo plavo gotovo crno, zvjezdane noći također crne ili izrazito tamnoplave, dok je zrak vrlo svijetao i prozračan, tako da su svi crni i sve je crno. Ipak volim Španjolsku.

Sve španjolsko utisnulo se u Picassa kad se onamo vratio nakon drugog izbivanja i ono što poznajemo kao njegovu plavu fazu upravo je plod toga. Prvi francuski utjecaj i utjecaj Toulouse-Lautreca bili su okončani i on se vratio svome pravom karakteru, španjolskom karakteru.

A onda se 1904. ponovo našao u Parizu. Živio je na Montmartreu, u rue Ravignan, u toj ulici kojoj je ime u međuvremenu promijenjeno, ali kad sam 14

Picasso

posljednji put bila ondje, još je zračila istim onim starim šarmom, dok je mali trg bio jednak kao kad sam ga vidjela prvi put, neki je stolar nešto radio u jednom kutu, tu su bila i djeca, sve kuće uglavnom iste kao i tada, stari atelijer u kojem su svi tada živjeli još je bio na mjestu, možda su u međuvremenu, jer ondje sam posljednji put bila prije dvije ili tri godine, možda su tu kuću sad počeli rušiti i podizati novu zgradu. Normalno je graditi nova zdanja, ali čovjek ipak ne voli da se stvari mijenjaju, a rue Ravignan iz tog doba doista je bila nešto posebno, bila je to rue Ravignan i upravo se ondje dogodilo mnogo toga važnog za povijest umjetnosti dvadesetog stoljeća.

Bilo kako bilo, Picasso se još jednom vratio u Pariz i negdje oko 1904. onamo donio i radove iz plave faze, kao i mali pejzaž iz te faze što ga je naslikao u Barceloni. Ponovo se našavši u Parizu, još je jednom postao malo više Francuzom, odnosno ponovo ga je zavela Francuska, u njegovu prisnom odnosu s Guillaumeom Apollinaireom i Maxom Jacobom i Andréom Salmonom, s kojima se 15

GERTRUDE STEIN

Picasso, rue Ravignan, 1904.

neprestano viđao, a što je ponovo ublažilo njegovu španjolsku ozbiljnost i stoga se još jednom, zbog potrebe da se posve isprazni od svega što ima, oslobodio te plave faze, obnove španjolskoga duha, pa je nakon toga počeo slikati djela iz stvaralačke faze koju danas nazivamo ružičastom ili harlekinskom.

Slikari oduvijek vole cirkus, čak i danas kad su cirkus zamijenili kino i noćni klubovi, vole se prisjećati cirkuskih klaunova i akrobata.

16

Picasso

U to doba svi su oni odlazili najmanje jednom tjedno u cirkusu Medrano, silno polaskani jer su se ondje mogli prisno družiti s klaunovima, žonglerima, konjima i njihovim jahačima. Picasso je malo-pomalo sve više postajao Francuzom i to je potaknulo nastanak ružičaste ili harlekinske faze. Potom se riješio toga, te blage poezije Francuske i cirkusa, ispraznio ih i istisnuo iz sebe jednako kao što se oslobodio one plave faze, a ja sam ga upoznala na završetku te harlekinske faze.

Naša prva Picassova slika pripada, ako baš hoćete, ružičastoj ili harlekinskoj fazi, to je Djevojčica s košarom cvijeća, nastala na vrhuncu harlekinske faze, prepuna sklada, profinjenosti i privlačnosti. Nakon toga, malo-pomalo, crtanje mu je ogrubjelo, linije postale čvršće, boje življe i, posve prirodno, više nije bio mladić, nego pravi muškarac, a onda je 1905. naslikao moj portret.

Zašto je upravo tada poželio raditi s modelom, to uistinu ne znam, no sve ga je tjeralo na to, bio se posve oslobodio nadahnuća harlekinske faze, španjolski identitet u njemu 17

GERTRUDE STEIN

ponovo se sve više aktivirao, a kako sam ja Amerikanka, a Amerika i Španjolska na određeni način imaju dodirne točke, možda je zbog svega toga želio da mu poziram. Našli smo se kod Sagota, trgovca umjetninama, od kojeg smo i kupili Djevojku s košarom cvijeća.

Pozirala sam mu cijele te zime, osamdeset puta i na kraju je premazao glavu, rekao mi je da me više ne može gledati te je ponovo otputovao u Španjolsku. Prvi put nakon plave faze i neposredno nakon povratka iz Španjolske dodao je glavu iako me u međuvremenu nije vidio i darovao mi je sliku, a ja sam bila i još sam uvijek zadovoljna tim portretom, samoj sebi to sam ja, i to je za mene jedina moja reprodukcija koja je uvijek ja.

Zabavna priča.

Jednog je dana neki bogati kolekcionar došao u moju kuću, pogledao taj portret i upitao me koliko sam ga platila. Ništa, odgovorila sam, ništa, uskliknuo je on, ništa, rekla sam, naravno da mi ga je poklonio.

Nekoliko dana kasnije to sam ispričala Picassu, on se nasmiješio, ne razumije, rekao je, da je u 18

Picasso

to vrijeme razlika između prodaje i dara bila zanemariva.

Picasso je 1909. ponovo bio u Španjolskoj, a odande je donio pejzaže koji su bili, izvan svake sumnje, začetak kubizma. Ta su tri pejzaža bila nevjerojatno realistična, ali su ipak bila začetak kubizma. Picasso je igrom slučaja snimio nekoliko fotografija sela koja je naslikao, a mene je uvijek zabavljalo gledati reakcije ljudi koji su se žalili, a to su bili svi, da je u slikama previše stvaralačke mašte i kad bi potom pogledali fotografije zahvaljujući kojima su uviđali da su slike gotovo identične tim snimkama. Oscar Wilde običavao je govoriti da priroda samo oponaša umjetnost i u tome uistinu ima određene istine, a ta španjolska sela doista su bila kubistička koliko i slike.

Picasso je tako ponovo postao Španjolcem.

I tada je počela dugotrajna faza koju je Max Jacob nazvao »junačkim dobom kubizma«. To je uistinu bilo junačko razdoblje.

Sva su razdoblja junačka, što znači da su junaci 19

GERTRUDE STEIN

u svim razdobljima oni koji čine to što čine jer ne mogu drukčije, a ni oni sami ni ostali ne razumiju kako i zašto se to događa. Čovjek nikada ne može shvatiti, prije nego nešto bude posve stvoreno, što se događa i čovjek uopće ne razumije što je učinio do trenutka kad je sve već okončano. Picasso je jednom rekao da je onaj tko je nešto stvorio prisiljen učiniti sve da to nešto bude ružno. U pokušajima stvaranja intenzivnosti i u borbi za postizanje te intenzivnosti, ishod uvijek dovodi do određene ružnoće, a oni koji slijede taj pravac mogu od toga stvoriti nešto prelijepo jer znaju što rade, jer je to nešto već osmišljeno, no početni stvaralac, zato što ne zna što će stvoriti, neizbježno stvara nešto što mora obilježiti ružnoća.

U tom razdoblju od 1908. do 1909.

Picasso gotovo uopće nije izlagao slike, njegovi su sljedbenici izlagali svoje radove, ali on nije. Rekao je da čovjek kad dođe na izložbu i pogleda slike drugih autora, zna da su loše, tu nema izgovora za to, jednostavno su loše, ali kod vlastitih slika čovjek zna zbog čega 20

Picasso

su loše, pa, zahvaljujući tome, nisu beznadno loše. U to je vrijeme običavao govoriti, kasnije i ponavljati, da ima tako malo ljudi koji to razumiju, a kasnije kada ti se svi dive, i dalje postoji ta ista šačica ljudi koji razumiju, jednako malobrojna kao i ranije.

Tako se Picasso vratio iz Španjolske 1908. godine sa svojim pejzažima koji su bili ishodište kubizma. Do istinskog stvaranja kubizma pred njim je još bio dalek put, ali početak je već bio tu.

Picasso: Kuće na brijegu (Orta na Ebru), 1909.

21

GERTRUDE STEIN

Moglo bi se reći da kubizam ima trodijelne temelje. Kao prvi, devetnaesto stoljeće iscrpilo je potrebu za postojanjem modela, jer je izgubila na značenju ona istina koja govori da su stvari viđene okom jedine prave stvari.

Koliko poznajemo povijest, ljudi se zapravo ne mijenjaju iz naraštaja u naraštaj, ljudi su uglavnom onakvi kakvi su i bili, imaju iste potrebe, iste želje, iste vrline i iste odlike, iste mane, štoviše iz naraštaja u naraštaj ne mijenja se ništa osim stvari koje vidimo, a stvari koje vidimo obilježuju taj naraštaj, odnosno u ljudima se iz naraštaja u naraštaj ništa ne mijenja osim načina na koji gledaju i načina na koji gledaju njih, ulice se mijenjaju, način na koji se vozi ulicama također se mijenja, mijenjaju se zgrade, mijenja se komfor u kućama, ali ljudi se iz naraštaja u naraštaj ne mijenjaju. Stvaralac je u umjetnosti poput svih ostalih živućih ljudi i na njegovu umjetnost neizbježno utječe način na koji njegov naraštaj živi, način na koji se taj naraštaj školuje, način na koji se kreće, sve to stvara opću sliku tog naraštaja.

22