Bruno Jasieński PALIM PARIZ
Bruno Jasieński PALIM PARIZ Naslov izvornog izdanja PALĘ PARYŻ S poljskoga preveo ADRIAN CVITANOVIĆ Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 38 (194) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000919975 ISBN 978-953-320-095-8
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
Drugu Tomaszu Dąbalu,1 Neustrašivom borcu za radničko-seljačku stvar, Predajem ovu knjigu, kao stisak ruke Nad glavom Europe.
Tomasz Dąbal (1890.-1937.), politički komunistički aktivist u međuratnoj Poljskoj, stradao u čistkama 1
PALIM PARIZ
Prvi dio I. Sve je započelo malim, naizgled beznačajnim događajem sasvim osobne prirode. Jedne lijepe večeri u studenom, na uglu Ulice Vivienne i Bulevara Montmartre, Jeannette je obznanila Pierreu da su joj nužno potrebne cipele za večernji izlazak. Hodali su polako, zagrljeni, pomiješani s onom slučajnom, neusklađenom gomilom statista koju svake večeri na platno pariških bulevara izbacuje pokvareni projekcijski uređaj Europe. Pierre je smrknuto šutio. Uostalom, imao je za to i više no opravdane razloge. Toga se jutra majstor, prolazeći grozničavim koracima halom, zaustavio pred njegovim strojem i, gledajući negdje iznad njegove glave, naložio mu da pokupi sav alat. Već dva tjedna trajao je taj tihi lov. Pierre je od kolega čuo da su ljudi u Francuskoj zbog loše gospodarske situacije prestali kupovati automobile. Tvornicama je prijetilo zatvaranje. Svugdje su otpustili gotovo polovicu radnika. Ne bi li se izbjegli neredi, ljude su s različitih odjela uklanjali u različita doba dana. Dolazeći svaki dan na posao i stavši pred stroj, nitko nije mogao znati je li danas došao njegov red. Četiri stotine zabrinutih pari očiju su, poput pasa koji njuškaju po zemlji, trčkarali pognuti, prateći u stopu teške 5
Bruno Jasieński majstorove korake, polagano, hineći da zamišljeni prolaze radionicama i izbjegavali susresti se s njegovim pogledom koji je prelazio preko njihovih lica. Četiri stotine ljudi su – pognuti nad strojevima, kao da su nastojali postati još manji, neupadljiviji, neprimjetniji – grozničavo brzo radeći štedjeli sekunde na strojevima za obradu usijanima od brzine i, promukli od muklih vapaja, zapletenih prstiju, izgledali kao da mumljaju: »Ja sam najbrži! Nemojte mene! Samo ne mene!« Iz dana u dan bi se u nekom kraju hale iznenada zaustavio omraženi, neodlučan rukopis koraka i u mukloj bi tišini odjeknuo tup, bezizražajan glas: »Pokupi svoj alat!« Tada bi iz nekoliko stotina grudi poput zvuka ventilatora odjeknuo uzdah olakšanja: »Dakle, ne radi se o meni! Nisam ja!«; i hitri, uvježbani prsti bi još brže dohvaćali, pričvršćivali, namatali sekundu za sekundom, kariku za karikom, željezni osmosatni lanac. Pierre je čuo da su politički prvi na odstrelu. Nije se bojao. Držao se podalje od agitatora. Nije odlazio na mitinge. Tijekom posljednjeg štrajka bio je među onima koji su radili usprkos zabrani. Kolovođe su ga mrko pogledavali. Pri susretu s majstorom uvijek bi se upinjao usnama procijediti prijateljski osmijeh. Usprkos svemu, kad god bi majstor otpočeo sa svojom mučaljivom, zloslutnom šetnjom halom, Pierreovi bi se prsti stali ishitreno zaplitati, alatke bi mu ispadale iz ruku, ali ne bi ih pokupio, iz straha da ne svrne pozornost na sebe, a grašci znoja ovlažili bi mu orošeno čelo poput hladnog obloga. Kada su se dakle toga jutra zloguki koraci iznebuha zaustavili pred njegovim radnim strojem, kada je pogledom u obrisu majstorovih usana pročitao svoju presudu, Pierre je neočekivano osjetio nešto poput olakšanja: bijaše to kraj! 6
PALIM PARIZ Ravnodušno je i polagano u zavežljaj spakirao posložen alat. Ne osvrnuvši se ni na koga, polako je stao svlačiti radničko odijelo i brižljivo ga zamotao u papir. Dok su mu u tajništvu obračunavali bonove za hranu, pokazalo se da mu je netko ukrao mikrometar. Nepogrešiv mehanizam tvorničke birokracije prebacio ga je u kontrolni ured. Ondje mu je ćelavi, škiljavi pisar lakonski dao do znanja da će mu tvornica za izgubljeni mikrometar odbiti četrdeset franaka od plaće. Ostatak je podigao prekjučer kao predujam. Više mu nije ostalo ništa. Pierre je šutke pokupio simetrično položene, zamašćene dokumente. Vrlo dobro je znao kako je tvornica u dosluhu s vlastima izbjegavala na potvrde stavljati napomenu »otpušten kao višak radne snage«, ne bi li tako bivše radnike lišila njihova prava na naknadu za nezaposlene. Neko je vrijeme usprkos svemu želio nešto pokušati, zamoliti. Pogledao je sjajnu, zlobnu ćelu napuhanog ćate, dvojicu mrga koji su radili za tvorničko osiguranje okrenutih mu leđima, koji su izgledali zauzeti razgovorom... Shvatio je da od svega toga nema ništa. Teškim je korakom izišao iz ureda. Na ulazu su mu oduzeli propusnicu i pregledali sadržaj smotuljka. Našavši se na ulici, Pierre je dugo bespomoćan stajao, razmišljajući kamo da se zaputi. Tust, tamnoplavo odjeven policajac s licem buldoga i ulaštenim brojem na ovratniku, izderao mu se na uho kako je zabranjeno zadržavanje na tom mjestu. Odlučio je obići nekoliko tvornica. Odasvud su ga pak, kamo god da je otišao, otpravili. Posvuda je vladala kriza. Tvornice su radile samo nekoliko dana u tjednu. Osoblje su otpuštali; nije moglo biti ni govora o zapošljavanju novih radnika. 7
Bruno Jasieński Nakon cjelodnevnog potucanja, gladan i iscrpljen, u sedam je sati otišao do skladišta pred Jeannette. Jeannette je trebala večernje cipele. Jeannette je bila potpuno u pravu. Prekosutra je praznik sv. Katarine. U skladištu priređuju bal za osoblje. Haljinu je, uštede radi, prekrojila od prošlogodišnje. Jedino joj nedostaju cipele. Ne može otići na bal u lakiranim cipelama! Osim toga, to i nije neki velik izdatak – vidjela je u izlogu dućana jedne lijepe, brokatne, za samo pedeset franaka. Pierre je u džepu imao ravno tri sua i u mrzovoljnoj tišini slušao je melodično žvrgoljenje svoje djevojke, od čije su mu se jeke grudi nadimale dražesnim podražajima, kao na strmim zavijucima »vražjih planina«. * Sljedeći je dan prošao u jednako jalovoj potrazi. Nigdje nisu trebali radnike. Oko sedam sati, iznuren i čemeran, Pierre se našao negdje u predgrađu, na suprotnom kraju Pariza. U to je vrijeme trebao čekati Jeannette pored izlaza. Nikako više nije mogao ondje stići na vrijeme. Uostalom, što bi joj rekao? Jeannette su potrebne cipele. Rasplakat će se. Pierre nije mogao gledati Jeannetteine suze. Sporo se stao povlačiti prema gradu. Putom je razmišljao o Jeannette. Zapravo se ružno ponio ne čekajući je pored izlaza. Trebao joj je sve objasniti i predočiti cijeli problem. Nema što, ispao je pravi neotesanac. Morala ga je čekati. Potom je, ne dočekavši ga, krenula prema kući. Sigurno se s pravom ljuti na njega. Osjećao je kako mora, usprkos tome što je već bilo poprilično kasno, otići do nje i sve joj objasniti te zamoliti za oprost. Ipak, uspevši se do nje na kat, doznao je da se još nije vratila iz grada. Ta ga je vijest silno iznenadila, jed8
PALIM PARIZ nim udarcem razbivši njegove teškom mukom sklepane komadićke misli. Gdje je Jeannette mogla biti tako kasno? Gotovo nikad nije navečer izlazila sama. Odlučio ju je čekati pred haustorom. Ubrzo su ga ipak zaboljele noge. Sjeo je na stupić, naslonjen leđima o zid. Čekao je. Negdje u daljini, na nekom tornju koji nije mogao vidjeti, sat je otkucao dva sata. Polako, poput đaka u školi koji su napamet naučili svoju lekciju, stali su iznad kosih krovova za njim ponavljati drugi tornjevi. Potom je opet nastupila tišina. Teški su kapci, poput muha ulovljenih na ljepljivu traku, stali neusklađeno treptati, povremeno se dizali, ne bi li ponovno spali. Negdje na udaljenoj kaldrmi prepunoj rupa sramežljivo su zaklopotali prvi ranojutarnji kamioni. Ubrzo će krenuti kupiti smeće. Gola, neravna kaldrma – ćelave, skalpirane lubanje živo zakopane svjetine – dočekuju ih dugim krikom-štropotom koji se prenosi od usta do usta cijelom dužinom zamišljene ulice koja nema kraja. Nogostupima protrčavaju crni ljudi s dugim štapovima, zarivajući njihove šiljke u srca uličnih svjetiljki koje trepere poput plamičaka. Tupa cika žalosnog željeza. Snen grad koji se polagano budi teškom mukom podiže otežale kapke žaluzina. Svanulo je. Jeannette se nije vratila.
II. Sutradan bijaše blagdan sv. Katarine. Pierre nije išao tražiti posao. Rano izjutra zaputio se prema Trgu Vendôme i naslonjen o vežu nasuprot skladištu čekao je da se pojavi Jeannette. Proždirala ga je mučna tjeskoba. U teškoj, 9
Bruno Jasieński pospanoj glavi, poput plivajućih otoka duhanskog dima, u zagušljivom, nadimljenom spokoju, uznosile su se nejasne pomisli o najnevjerojatnijim raspletima. Privijen uz željezne rešetke, prostajao je tako cijeli dan. Već dva dana nije ništa stavio u usta, ali slatkast okus sline, ostajući u sferi osjetilnih dojmova, ne proniknuvši do svijesti, još se nije preobrazio u glad. Kad je pala večer, pljusnula je kiša i pod prskajućim mlazovima vode tvrdi su se obrisi predmeta lagano uzbibali, zapadali u dubinu, kao da bijahu zagnjureni u brzacu, prozirnom kovitlacu. Zapadao je mrak. Upaljene ulične svjetiljke, poput tustih, bezbojnih mrlja na crnoj površini noći, u nemogućnosti da se upiju u nju, niti je osvijetle, napučile su korito ulice lopočima sjena, fantastičnom faunom nedohvatljivih dubina. Strme su se obale, pune svjetlucavih, magičnih špilja zlatarskih izloga, gdje na velurnim liticama, izvađeni iz školjaka, drijemaju netaknuti biseri veliki poput graha – uzdizale okomitim zidovima prema gore u uzaludnoj potrazi za površinom. Širokim klisurama korita, uz šum elastičnih utora gume, protjecala su stiješnjena stada neobičnih željeznih riba užarenih, izbuljenih očiju, trljajući se međusobno požudnim bokovima u oblacima plavičaste ikre goriva. Uzduž strmih obala, krećući se teškom mukom, poput ronilaca u prozirnoj želatini vode, bremenito su kročili ljudi pod teškim skafanderima kišobrana. Izgledalo je kao da će se svaki čas netko prvi dohvatiti za obješenu ručku i polako otprhnuti uvis, opisujući nogama vijugavu liniju nad glavama skamenjene gomile. Iz daljine, s riječnom strujom, polagano se približavao plosnat, neobičan skafander s tri para ženskih nogu. Noge naslijepo hodaju po skliskom dnu, zanose se od 10
PALIM PARIZ unutarnjeg smijeha, od rominjanja fizičke radosti svladavanja otpora. Kada su se noge približile otvoru veže, Pierre je zamijetio kako pod skafanderom nose tri nasmijane glave i da je jedna od tih triju glava Jeannetteina. Ugledavši Pierrea, Jeannette mu je pritrčala skakućući, obasuvši ga šarenim konfetima svojeg žvrgoljenja (»vražje planine«). Bijaše odjevena u večernju haljinu i kaputić i imala je nove novcate promočene brokatne cipelice. Zašto nije noćila kod kuće? Prespavala je kod prijateljice. Dokasna su šile kostime za današnji bal. Otkud joj nove cipele? Uzela je u skladištu predujam od sljedeće plaće. Ako želi, ima još malo vremena, može s njim otići na ručak. Pierre je smeteno promrmljao u bradu kako nema novca za ručak. Promotrila ga je začuđenim pogledom punim nerazumijevanja. Nema? U tom će slučaju pojesti nešto na brzinu s prijateljicama. Mora žuriti, jer treba obaviti još neke sitnice. Uspela se na prste, poljubila ga na brzinu u usta i nestala u veži. Pierre se povlačio prema kući. Noge su mu bile sve teže i gorak okus u ustima po prvi mu se put prošvercao u svijest, dugo lupajući o njena vrata upornom, nepopustljivom štucavicom. Shvatio je i nasmijao se vlastitoj nedomišljatosti. Bijaše to glad. Na bulevarima se već sve rojilo od skupina razuzdanih mladih trgovkinja, poduzetnih mladaca, šarenih šešira i vrpci. U sjeni bezosjećajnih svjetiljaka svečano odjeveni Pierreovi ljubili su u usta svoje male Jeannette, koje su se ljupko uzdizale na prste. Siva četvrt Ménilmontant bijaše mračna i sumorna kao i svakog dana. 11
Bruno Jasieński Pierre je teško mukom došepesao do kuće. Bio je umoran i samo mu je jedno bilo na pameti: da se ispruži koliko je dug i širok na krevetu. Već je neko vrijeme pažljivo izbjegavao susreti se oči u oči s namrgođenim kućepaziteljem rošava lica. U posljednje je vrijeme imao poprilično velikih troškova (Jeannetteina jesenska garderoba) koji su bili glavni uzrok što je već tri mjeseca kasnio s plaćanjem stanarine. Svake se večeri trudio nezamijećen provući neosvijetljenim predsobljem, ravno do stuba. Ovaj je put manevar ipak zakazao. Iz unutrašnjosti predsoblja ususret Pierreu iznenada je banula, poput prikaze, bezlična silueta pazikuće. Pierre je pokušao skinuti kačket i klisnuti pokraj njega, ali ga je ovaj dohvatio za rame i zadržao. Iz te bujice psovki koje je ispljunuo, Pierre je shvatio samo jedno: nema šanse da ga pusti u sobu. Budući da nije platio tri mjeseca, njegovu je sobu iznajmio. Stvari može pokupiti kada plati svu zaostalu stanarinu. Pierre se nesvjesno, bez riječi prigovora, naočigled pazikuće, koji je začuđen zamuknuo u pola riječi, okrenuo na petama i izišao na ulicu. Sipila je kiša. Pierre je, bez razmišljanja, krenuo putom natrag, ne znajući ni sam kamo, uzduž vlažnih zidova, nadutih od topline prvog sna. U uskim su se nišama, u prozorskim okvirima kuća, crni, zgrčeni ljudi, muškarci i žene, spremali za spavanje, omatajući od hladnoće udove komadima skupljenih novina. Padajući od umora, poput brodolomca koji halucinirajući pokušava stići do najbližeg svjetla, Pierre se zaputio prema crvenim svjetlima metroa i prispio do ugla bulevara. Otkucao je jedan sat. Iz grotla podzemne željeznice urešene keramičkim pločicama pospani su službenici na 12
PALIM PARIZ površini istjerivali posljednje, okasnjele putnike i protuhe koje je privukla toplina. Spustili su rešetke uz tresku. Na stubama koje su vodile prema nogostupu vladali su stiska, žamor i zagušljivost. Obrasli, odrpani ljudi već su gorljivo i revno zauzeli mjesta na stubama, što bliže usijanim rešetkama, pažljivo i ozbiljno odabravši si mjesto za spavanje. Samo da su što bliže rešetkama! Kroz rešetke puše zagušujući, topao zapah usoptanog Pariza. Omotani u dronjke, porazmještali su se kako su stigli uzduž stubišta, glava oslonjenih o neudobnu podlogu kamenih stuba, nevješto prekrivajući zgrčena tijela propusnim resama vlastitih ruku. Ubrzo je cijelo stubište bilo prekriveno hrpom bijednika. Neopreznim, zakašnjelim spavačima preostala su samo mjesta na gornjim stubama, koje su bile najviše izložene kiši i hladnoći. Pierre se osjećao odveć iscrpljenim da bi se nastavio dalje vucarati. Ponizno i bojažljivo, nastojeći ni na koga nagaziti, legao je na slobodnom mjestu pri vrhu, između dvojice sjedokosih pakosnika omotanih dronjcima, koji su svakog došljaka dočekivali zlogukim režanjem. Nije mogao usnuti. Sitna, magličasta kiša kapkala mu je po licu, namočivši mu odijelo nepopustljivom, prodirućom vlagom. Dronjci su, natopljeni kišom i znojem, odisali pljesnivim, kiselim vonjem. Kameno uzglavlje zapljuvane stube žuljalo mu je glavu. Oštri rubovi stubišta usjekli su mu se u rebra, komadajući njegovo tijelo na niz zasebnih dijelova koji su se spletali u besanoj vrućici poput komadića izrezane gliste. Jadnici odozdo, sretni što su si pravodobno osigurali mjesto pored rešetke, hroptahu u širokom rasponu prigušenih uzdaha. I Pierrea je polako svladao težak, grozničav polusan. U snu mu se pričinilo kako ne leži na običnom stubištu, nego na pokretnim stepenicama, koje su se uz 13
Bruno Jasieński tresku pokretale prema gore (poput onih koje je vidio u časopisu Au Printemps ili na postaji metroa Place Pigalle). Iz zemljina zjapećega grotla, iz otvorena ždrijela metroa, uz tupu i ritmičku buku uzdizala se nepregledna željezna harmonika pokretnih stepenica. Jedna za drugom, uz tresku su neprestance pristizale nove i nove stube, pretrpane gomilom odrpanih, ukočenih tjelesina. Vrh stubišta, na kojem je ležao Pierre, nalazio se već negdje visoko, u oblacima. Dolje je buljooki Pariz milijardama svjetala izvikivao bezdušnu tišinu noći. Stube su ritmičkom škripom klizile prema gore. Pierre bijaše okružen svemirskom pustoši međuplanetarnih prostranstava, svjetlucanjem zvijezda, bezgraničnim spokojem praznine. Iz mračnoga grotla otvorene ceste u zjapeće grotlo neba uzdizale su se pokretne stepenice noseći na sebi crnu gomilu odrpanih snenih ljudi.
III. Probudilo ga je ustreptalo komešanje. Otvorili su ulaz u metro. Neugledno, sanjivo mnoštvo je, proklinjući i otežući, nevoljko napuštalo stubište. Odozdo je pulsirala gusta, troma toplina razbuđenih crijeva grada, koja su natašte varila prve porcije lakih jutarnjih vlakova. Ljudi su, hropćući i zijevajući, plazili jedan za drugim na površinu pločnika i svaki za sebe nestajali u gustoj jutarnjoj magli. Otvarali su se prvi bistroi. Sretni posjednici trideset centima mogli su ispiti šalicu vruće crne vodurine. 14
PALIM PARIZ Pierre nije imao trideset centima, zato se zaputio besciljno povlačiti uzduž Bulevara Belleville. Pariz se polagano budio iz sna. U hrđavim, gnjilim prozorskim okvirima poluraspadnutih hotelčića tu i tamo pojavljivali su se već profili starih, raščupanih, napola nagih žena, dostojanstvenih u svojim istrunulim okvirima poput prividnih portreta prabaka te četvrti u kojoj vlada bezvlašće, gdje se prostitucija prenosi časno iz koljena na koljeno, kao što se drugdje nasljeđuje obiteljska titula ili ona javnog bilježnika. Prozor je poput slike obješene na mrtvom, kamenom pravokutniku sivog zida dana. Postoje prozori – mrtve prirode, čudesne, zahtjevne kompozicije nepriznatoga slučajnog umjetnika, sklepani od krajeva portijere, zaboravljene vaze, zasljepljujućeg cinobera rajčice koja dozrijeva na prozorskim daskama. Postoje prozori-portreti, prozori-interijeri, prozori – naivne prigradske pastorale à la Carinik Rousseau, neotkriveni, neprocijenjeni, ničiji. Kada vlak koji navečer ulazi u grad prolazi pored kuća poredanih s obje strane pruge, s tu i tamo ponekim osvijetljenim prozorom na različitim visinama, okna tada podsjećaju na vitrine nepoznatog, neshvatljivog i, ah, nekako tuđeg života, a oko usamljenog putnika će poput noćnog leptira bespomoćno lepetati u neprovidnoj staklenki, u nemogućnosti da zaviri unutra. Kada se nakon cjelodnevnoga uzaludnog potucanja u potrazi za poslom Pierre vraćao kući nekom pustom, nepoznatom mu uličicom, već se smrknulo i udubljeni kvadrati prozora stali su isijavati unutarnjim, prigušenim svjetlom. Ulica je odisala po prženom ulju, toplini neprovjetrenih stanova, po mirisu svetoga, svečanoga obiteljskog ručka. Lakom osjećaj gladi, koji je dotad uspješno obuzdavao, poput dresiranog psa ležao mu je na pragu svijesti, ne prelazeći ga nepozvan, zadovoljivši se time da 15
Bruno Jasieński je svaka pomisao, koja je željela ondje se prikrasti, morala prije toga na njega nagaziti. Uslijed otupjelosti od umora, poput krika zatvorenog u hermetičnom cilindru koji se nije mogao iz njega izbaviti jekom, u Pierreu je kloparalo Jeannetteino ime. Shvatio je da mora svratiti do nje i razgovorom sve izgladiti. Što će joj zapravo reći, još nije u potpunosti bio siguran. Prije no što se zapleo u labirint uličica koje su ga okruživale, spustila se noć. Dugo je tumarao tminom, lišen bilo kakvog smjerokaza, teškom mukom prepoznajući nazive ulica. Odjednom je osjetio kao da je s nepoznate mu šumske staze izišao na dobru, bezopasnu seosku cestu. Koliko nam se puta zna dogoditi da, nakon što se potucamo po nepoznatim zakutcima, odjednom naletimo na poznat nam put kojeg se ne možemo prisjetiti, a noge nas na svoju ruku, nagonski, nose prema naprijed poput pospanih konja koji vode usnuloga kočijaša putom kojim su samo jednom prošli. Tko zna, možda tada slučajno nabasamo na vlastite stope koje smo nekoć ostavili, po kojima noge koračaju opušteno i sigurno poput pasa koji nanjuše vlastite tragove? A grad koji prehodamo svakog dana zrcali pojedinačne biserne slike, koje naš pogled ovjekovječuje na negativu sjećanja, a u nama se uobličuju u jedinstvenu predodžbu grada, netom nanizanu na onu nevidljivu nit naših koraka, razasutih po njemu, onu nepojmljivu kartu našega vlastitog Pariza, na neki način drugačiju od Pariza drugih ljudi koji poput nas prolaze tim istim ulicama. Kada ga je trag njegovih koraka nakon poduljeg tumaranja doveo do Jeannetteine kuće, već je prošla ponoć. Usprkos tome, Pierre se uspeo na kat i zakucao na vrata. Otvorila mu je snena majka. Nije ondje zatekao Jeannette; od jučer se nije vratila kući. 16
PALIM PARIZ Pierre se dugo u mraku spuštao niza stube prije nego što je ponovno izišao na ulicu. Našavši se na pločniku, nije više, kao prve noći, čekao pred vežom, nego se teškim koracima zaputio u mrak. Na uglu aleje na kojoj je vladala gužva otvoreni ga je taksi poprskao blatom. Tusti otmjeni gospodin, zavaljen na sjedištu, žvalio je vitku djevojku koja se privila uz njega, bludeći slobodnom rukom po njezinim mršavim koljenima, s kojih je zadigao haljinu. Pierre nije mogao ugledati djevojčino lice, jedino što se vidjelo bili su plavi šeširić i mršava, gotovo djetinja koljena i po njima je, iznenada se sav stresavši, prepoznao Jeannette. Stao je trčati, razmičući usput otresite prolaznike. Automobil je trenutak kasnije zamakao iza ugla te ga je izgubio iz vida. Pretrčavši još desetak metara, zaustavio se ostavši bez daha. Nejasne, uzavrele misli, poput prestrašenih golubova, iznenada su se raspršile, ostavljajući mu potpunu prazninu i lepet krila u glavi. Nalazio se u nekoj uskoj uličici. Ondje je vonjalo po kiselom zelju i mrkvi. Teškom mukom dovukao se do ugla. Na opustjelim površinama široke ulice, izrasli iz zemlje preko noći, gomilali su se ogromni zeleni valjci, crveni stošci, bijele kocke, otesane piramide, noćno stvarno kraljevstvo geometrijskih oblika. Bio je u Les Halles.2 Upali, blijedi ljudi u dronjcima podizali su višekatna zdanja i tornjeve od savršeno okruglih glavica zelja i velikih vezica cvjetače. Pored njih u nebo se uzdizala izvještačena kocka od ubranog cvijeća. Ondje se tijekom noći prikupljalo sve što će Parizu drugo jutro biti potrebno za jelo i ljubav. 2
Negdašnja sirotinjska četvrt Pariza
17
Bruno Jasieński Oštar zapah svježeg povrća, netom izvađenoga iz zemlje, ukopao je Pierrea na mjestu. Mučna, ustrajna glad, koja je uzalud vrebala na pragu svijesti, stala je poput psa polagano po njoj grepsti šapom. Pierre se približio. Čovjek koji se svijao pod divovskim naramkom cvjetače grubo ga je odgurnuo i uz to glasno opsovao. Pierre se plaho povukao na nogostup. Netko ga je dohvatio za rame. Okrenuo se. Plećati, brkati dugonja pokazivao mu je rukom na dvoprežna kola natovarena mrkvom... Pierre je shvatio mig i poletno se prihvatio spuštanja bezobličnih kašeta na cestu. U tome mu je pomagala još nekolicina odrpanaca. Pierreu se činilo da u jednom od njih prepoznaje susjeda iz jučerašnjeg prenoćišta u metrou. Nepravilna crvena piramida je sve više rasla, izjednačivši se s prvim katom i dosezala više. Kada su ispražnjena kola otišla, sve su nosače poveli u unutrašnjost hale. Osvrnuvši se, Pierre je zapazio kako za njim napreduje gomila problijedjelih ljudi nalik njemu. Svi su oko vrata imali omotane prljave vunene krpe, a lica im bijahu ispijena, obrasla i boje zemlje. Postavili su ih u dugi red, počastivši svakoga zdjelicom vruće juhe od luka iz kotla. Pierre je također dobio svoju zdjelicu i uz to tri franka u gotovini. Kad je posrkao kipuću tekućinu, oparivši si pritom strahovito usta, oduzeli su mu zdjelicu iz ruke i gurnuli ga u stranu, prokrčivši time drugima pristup kotlu. Vraćajući se uličicama toga novog neobičnog grada, osuđenog za nekoliko godina na uništenje, Pierre je s jednog od blokova otkinuo nekoliko većih mrkava koje su još smrdjele po zemlji i lakomo ih proždro u jednoj od uličica. Svanulo je. Pierrea su obuzeli umor i snenost, koje je navabila toplina netom probavljene mirisne juhe. Stao se ogledati za mjestom na kojem bi odspavao. 18
PALIM PARIZ I ondje su, u zakutcima veža, u nišama nanizanih kuća, spavali ljudi, sklupčani i svijeni poput koža. Pierre je potražio slobodan komadić zida, skriven od vjetra, i otpočinuo uz njega, omotavši si prije toga ledene udove, slijedeći primjer drugih, komadićima novina koje je pronašao u smeću. Usnuo je prije no što se dospio udobno privinuti uz vlažan, prljav zid. Probudio ga je nizak policajac u prekratkom ogrtaču, koji mu je već nekoliko minuta strpljivo objašnjavao kako nije dopušteno ležati na tom mjestu i da se smjesta mora izgubiti odatle. Pierre baš i nije znao kamo bi se to morao »izgubiti«, ali se ipak poslušno udaljio. Čudesan grad noći, podignut teškom mukom, iščeznuo je poput fatamorgane. Ondje gdje su se trenutak ranije uzdizale magične kocke i niski stošci od glavica repe, sada su po klizavim tračnicama promicale tramvajske prikolice sa šipkama trola, koje su oponašale dim. Već se razdanilo... Posla nije bilo ni za lijek. Povlačeći se sporednim ulicama, Pierre je uporno ulazio u garaže na koje bi usput naišao, nudeći svoje usluge za pranje automobila. Svuda su ga dočekivala neprijateljska lica i krvave oči najamnika koji su ribali karoserije, pogledi narogušeni poput psa koji njuši suparnika zbog kosti kojom se može nahraniti samo jedan. Nigdje nisu trebali ispomoć. Kako se približavala večer, tijelo mu se, u novom strahovitom grču, bolnijem od silne gladi, stalo tresti kad se prisjetio Jeannetteina imena. Nagonski se stao povlačiti u smjeru njezinoga stana. Jeannette i dalje nije bila kod kuće. Ulice su se množile duge i vitke, protežući se u beskonačnost, poput gumenoga užeta privezanog uz nogu, koji nam izmiče pod nogama poput guštera pod odbljescima promičućih svjetala, značajno namigujući iz mraka 19
Bruno Jasieński očima tisuću hotelčića u kojima se soba plaća po satu. Približavajući se jednom od njih, Pierre je iznenada ugledao par koji je odande izlazio. Plećati muškarac i sitna, mršava djevojka. Lice djevojke nije mogao vidjeti u mraku, ali je po obrisima ipak prepoznao da se radi o Jeannette. Pojurio je u njihovom smjeru, razmičući prolaznike koji su mu stajali na putu. Prije no što ih je sustigao, par je ušao u taksi i odjurio. Nemoćan od jada, neko je vrijeme klonulo stajao pred vratima praznog hotelčića. Nadirući val prolaznika pogurao ga je dalje. Nije prošao ni sto koraka, kad je ugledao par kako izlazi iz drugog hotelčića. Djevojka je iz profila strahovito nalikovala na Jeannette. Morao je prijeći na drugu stranu ulice ne bi li im prišao. Put mu je priječila neprekidna bujica automobila. Kad se konačno probio na suprotnu stranu ceste, para više nije bilo, izgubio se u gomili. Bespomoćni bijesni plač, koji ga je morio više nego plač zbog boli, stegnuo mu je grlo. Uokolo su se palili i gasili, naizmjence značajno žmirkajući bijelom i crvenom svjetlošću, natpisi na hotelčićima, gostoljubivo pozivajući prolaznike. U svakom od tih hotelčića mogla se u tom trenutku nalaziti Jeannette. Iscrpljena pohotnošću nezasitnog dugonje, spava sklupčana poput djeteta, ruku svijenih u molitvenom položaju među koljenima. Dugajlija miluje njezino bijelo tijelo, mršavo i nejako. Pierre je prema njoj osjetio neizrecivu nježnost, koja gotovo pa graniči s ganućem. Misli su mu vrludale, zamršene i vijugave poput uličica kojima je upravo tumarao. Na pragu jeftinih hotela u kojima se odsjeda za nekoliko franaka, ispijene, bijedno odjevene žene, koje su se skrivale od kiše pod palmama kišobrana što su se rascvjetali brzinom munje, zaustavlja20
PALIM PARIZ le su prolaznike kratkim, vabećim poljupcem kakvim se po cijelom svijetu pozivaju psi. U Parizu se tako dozivaju ljudi. Suhonjava, sušičava djevojka u noćnim pokislim čarapama obećala mu je da za pet franaka može uživati u najskrivenijim slastima njezina gukavog tijela. Ne bi li naglasila svoju nemoralnu ponudu, koja joj se iz nekog razloga činila primamljivom, isplazila je bijeli jezik obložen naslagama, kao u ljudi koji imaju probavne smetnje. Pierre se tresao od zimice i unutarnje napetosti. Odnekud iz blizine dopirala je vesela melodija pijanole. Mala crvena viseća svjetiljka ukazivala je na veselu narav gostionice. Pierre se prisjetio da u džepu ima tri franka koje je zaradio tijekom noći i odlučio je ući. Za tri franka može naručiti cijelu bocu i prosjediti u toplini do jutra. Zapahnuo ga je val užegle, opijajuće topline, snažan miris pudera, jeftinih parfema i lakih žena. Gotovo je naslijepo došao do prvog stola pored zida i, iscrpljen do krajnjih granica, svom se težinom strovalio na škripave opruge prostrte počivaljke. Kada je otvorio svjetlošću zaslijepljene oči, izgledalo mu je kao da su opruge počivaljke na koju je skliznuo istodobno predstavljale središnju oprugu cijelog mehanizma koji je nehotice oštetio. Prostorija se ni po čemu nije razlikovala od bara prosječne javne kuće sa stolovima i pijanolom, koja je upravo svirala tako polaganim tempom da je između pojedinih visokih tonova dirki Pierre čuo prazninu, šum padajuće kapi – molekule vremena. Pod zidovima su se, u sjeni rahitičnih palmi koje su rasle u zelenim teglama, ukazali nanizani stolovi poš21
Bruno Jasieński kropljeni muhomorom. Sredinom je lijenim pokretima, raščlanjenim na atome, kao u usporenom filmu, kružilo nekoliko nagih, gojaznih žena. Njihova pretila, podbuhla tijela izgledala su kao da teškom mukom svladavaju otpor zraka, njišući se na njegovim elastičnim jastučićima, usred gustih neprovidnih oblaka duhanskog dima, poput tijela renesansnih anđelčića, u ritmičkom lepršanju širom raširenih raznobojnih vrpci, poput izblijedjelih krila leptira. Pierre je odjednom sve shvatio. Opruga je pukla, prebacivši ga posljednjim trzajem u drugu stvarnost. Da, bijaše to raj. Pierre je to smjesta shvatio, premda nije bio religiozan i nikada nije potanko razmišljao o toj instituciji. Odgonetnuo je to po blagoj tuposti koja se proširila njegovim žilama, po zvuku nekoć u prošlom životu poznate mu rajske glazbe koju je jednom čuo, po lepetu krila anđela koji su polagano kružili uokolo. Samo, zašto oblaci toliko podsjećaju na duhanski dim, a destilator ambrozije na šank običnoga kafića? Iznenada mu se pogled zaustavio u kutu prostorije i Pierre je zastao u skrušenom zanosu. U uglu, iznad drvenog oltara točionika, nijem i nepokretan poput kipa, uzdizao se bog Sabaot. Nije to bio kršćanski bog s dugom bijelom bradom, prije je podsjećao na brončanoga, nenametljivog Budu, čiju je golemu skulpturu Pierre nekoć bio u prilici vidjeti na kolonijalnoj izložbi. Bijaše to identičan bog, koji je izgledom podsjećao na matronu, bucmastoga, punašnog ženskog lica, samo su mu na ušima visjele skupocjene goleme naušnice, uravnotežene poput zdjelica nepogrešive mistične vage. Kroz odškrinuta vrata, zajedno s hladnim povjetarcem, jedan po jedan, na kapaljku, u gostionicu su nezgra22