Samuel Beckett
NEIMENJIVI
Prvo izdanje, 1953.
Kamo sada? Kada sada? Tko sada? Ne pitati se to. Reći ja. Ne misliti to. Nazvati to pitanjima, hipotezama. Napredovati odvažno, nazvati to napredovanjem, nazvati to odvažnim. Je li moguće da sam jednoga dana, nakon prvog koraka, tamo, naprosto, ostao, umjesto da sam izišao, već prema staroj navadi, proveo dan i noć što dalje od kuće, a to nije bilo daleko. Možda je to tako počelo. Više si neću postavljati pitanja. Vjerujemo da ćemo se samo odmoriti kako bismo poslije bili orniji za djelovanje, ili bez primisli, a onda se za vrlo kratko vrijeme zateknemo u nemogućnosti da ikada više išta učinimo. Nije važno kako je do toga došlo. To, reći to, ne znajući što. Možda sam samo potvrdio staro stanje stvari. Ali ja nisam ništa učinio. Izgledam kao da govorim, to nisam ja, o sebi, ne govorim o sebi. Tih nekoliko općenitih tvrdnji, za početak. Kako raditi, kako ću raditi, što trebam raditi u stanju u kojem sam, kako nastaviti? Pukom aporijom ili tek uz ravnomjerno i istodobno poništene tvrdnje i poricanja, prije ili kasnije, neminovno.I to općenito. Zacijelo postoje i drugi pomaci. U protivnome, sve bi bilo beznadno. Ali sve i jest beznadno. Valja primijetiti, i to prije nego što krenem dalje, odvažno, da koristim riječ aporija i ne znajući što ona znači. Može li se biti efektičan a da to čovjek i ne zna? Ne znam. Da i ne su nešto drugo, nadolazit će mi kako budem napredovao, i kako 5
Samuel Beckett
ću, prije ili poslije, sračkati po njima poput ptice, ne zanemarujući ni jedno. Tako se to kaže. Izgleda da ta činjenica postoji, ako se u mom položaju uopće može govoriti o činjenicama, ne samo da ću morati govoriti o stvarima o kojima ne mogu govoriti nego i, što je još zanimljivije, nego ću ja, što je možda još zanimljivije, da ću, više ne znam, ništa zato. Ipak prisiljen sam govoriti. Nikad neću zašutjeti. Nikada. Neću biti sam, prvo vrijeme. Naravno da to jesam. Sam. To je brzo izgovoreno. Treba brzo izgovoriti. I što se uopće može znati, u takvoj mrklini? Imat ću društvo. Za početak. Nekoliko lakrdijaša. Poslije ću ih odbaciti. Budem li uzmogao. A predmeti, kako se treba odnositi prema predmetima? I za početak jesu li oni uopće potrebni? Kakvo pitanje. Ali slažem se da ih treba predvidjeti. Najbolje je ništa ne tvrditi u vezi s tim sadržajem, ne unaprijed. Pojavi li se neki predmet, zbog ovog ili onog razloga, valja s njim računati. Kaže se da tamo gdje ima ljudi ima i stvari. Znači li to da prihvaćajući njih treba prihvatiti i stvari? To još valja vidjeti. Ali treba izbjegavati, ne znam zašto, duh sistema. Ljudi sa stvarima, ljudi bez stvari, stvari bez ljudi, nije važno, računam na to da ću u vrlo kratkom roku sve to moći odbaciti. Ne znam kako. Najjednostavnije bi bilo ne započinjati. Ali prisiljen sam početi. To jest prisiljen sam nastaviti. Možda ću se naposljetku zateći stiješnjen u gomili. Neprestani dolasci i odlasci, sajmišna atmosfera. Ja sam miran, uvjeravam vas. Malone je ovdje. Ostao je tek pokoji trag njegove ubitačne živahnosti. Prođe ispred mene zacijelo u pravilnim razmacima, osim ako ja ne prođem ispred njega. 6
NEIMENJIVI
Ne, jednom i zauvijek, ja se više ne mičem. On prolazi, nepomičan. Ali malo ću govoriti o Maloneu, od njega se više nema što očekivati. Osobno, ne namjeravam se dosađivati. Upravo kad sam ga ugledao, zapitao sam se bacamo li mi sjenu. To se ne može znati. On prolazi pokraj mene, na udaljenosti od nekoliko koračaja, polagano, uvijek u istom smjeru. Doista vjerujem da je to on. Taj šešir bez vrpce čini mi se neoborivim dokazom. Rukama si pridržava čeljust. Rukama si podupire bradu. Prolazi bez ijedne riječi. Možda me ne vidi. Jednog od ovih dana obratit ću mu se, reći ću, ne znam, sjetit ću se, kada dođe taj trenutak. Ovdje nema dana, ali služim se tim izrazom. Vidim ga od glave do pojasa. Za mene on postoji samo do pojasa. Poprsje mu je uspravno. Ne znam da li sjedi ili kleči. Možda sjedi. Vidim ga iz profila. Ponekad si kažem, Ne bi li to prije bio Molloy? Možda je to Molloy koji nosi Maloneov šešir. Ali razboritije je pretpostaviti da je to Malone, koji nosi vlastiti šešir. Gle, evo prvog predmeta, Maloneov šešir. Ne vidim mu ostalu odjeću. Možda Molloy uopće nije ovdje. Može li biti ovdje bez moga znanja? Mjesto je, bez svake sumnje, prostrano. Slabašno svjetlo na trenutke kao da nagovještava neku vrstu daljine. Istini za volju, vjerujem da su svi oni ovdje, počevši u najmanju ruku od Murphyja, vjerujem da smo svi mi ovdje, ali dosad sam uočio jedino Malonea. Sljedeća hipoteza, bili su ovdje, ali više nisu. Ispitat ću to na svoj način. Ima li, dublje dolje, još kakav podzemni prostor? Do kojega se dolazi preko ovoga? Glupa ospjednutost dubinom. Možda postoje i za nas predviđena neka druga mjesta, dok je ovo, u kojemu sam, s Maloneom, tek predvorje? A ja sam mislio da sam završio s naukovanjem. Ne, ne, znam da smo svi ovdje zauvijek, oduvijek. 7
Samuel Beckett
Više si neću postavljati pitanja. Nije li ipak riječ o mjestu na kojemu svatko naposljetku nestane? Hoće li doći dan u kojemu Malone više neće proći ispred mene? Hoće li doći dan u kojemu će Malone proći ispred mjesta na kojemu sam ja bio? Hoće li doći dan u kojemu će netko drugi proći ispred mjesta na kojemu sam ja bio? Nemam o tome mišljenje. Da nisam postao neosjetljiv, ganula bi me njegova brada. Dlake te brade spuštaju se u dvjema istanjenim spiralama nejednake dužine. Je li postojalo neko vrijeme u kojem sam i ja tako kružio? Ne, oduvijek sam sjedio na istome mjestu, ruku položenih na koljena, gledajući ispred sebe poput sove ušare iz njezina pećinskoga gnijezda. Suze mi teku niz obraze, a ja ne osjećam potrebu trepnuti kapcima. Što me tako rasplakalo? S vremena na vrijeme. Ovdje nema ničega što bi čovjeka moglo rastužiti. Možda mi se mozak razvodnio. U svakom slučaju prošla mi je sreća posve isparila iz sjećanja, ako je u njemu uopće postojala. Ostale prirodne potrebe zadovoljavam a da to i ne znam. Nikad me ništa ne uznemiruje. Pa ipak, nemiran sam. Ovdje se ništa ne mijenja otkad sam tu, ali zbog toga se ne bih usudio zaključiti da se ništa nikad neće promijeniti. Pogledajmo malko kamo nas vode takva razmišljanja. Otkada postojim, ja sam ovdje, moja pojavljivanja na drugim mjestima potvrdile su druge osobe. Za to vrijeme sve se odvijalo u najvećem miru, u najsavršenijem redu, izuzev nekoliko očitovanja, no njihov mi smisao izmiče. Ne, ne izmiče mi njihov smisao, jer mi vlastiti izmiče u istoj mjeri. Sve ovdje, ne, ne želim to reći, jer ne mogu. Svoje postojanje ne dugujem nikome, ova svjetlucanja nisu od onih koja rasvjetljuju ili zabljesnu. Ne idući nikamo, ne dolaze8
NEIMENJIVI
ći niotkuda, Malone prolazi. Odakle mi nadiru te misli o precima, o kućama u kojima se dolaskom noći pali svjetlost, a i tolike druge? Tražio sam posvuda. I sva ta pitanja koja si postavljam. Ne radi se o znatiželji. Ne mogu šutjeti. Ne želim ništa znati o sebi. Ovdje je sve jasno. Ne, sve nije jasno. Ali govor valja nastaviti. Zato izmišljamo nejasnoće. To se zove retorika. Što je onda toliko neobično, gotovo neumjesno, u tim svjetlostima od kojih ne očekujem da bilo što znače? Je li stvar u njihovoj nepravilnosti, njihovoj nestalnosti, u njihovu čas snažnom čas slabašnom sjaju, ali koji nikad ne nadilazi snagu jedne ili dviju svijeća? Malone se pak pojavljuje i nestaje točan poput sata, uvijek na istoj udaljenosti od mene, istom brzinom, u istom smjeru, jednaka držanja. Ali igra svjetlosti doista je nepredvidljiva. Valja reći da bi oku manje budnom od mojega mogla i posve promaknuti. Ali zar i meni na trenutke ne promakne? Svjetlosti su možda trajne i ustaljene, a ja ih zamjećujem kao i treperave i isprekidane. Nadam se da ću imati priliku vratiti se na to pitanje. Ali odmah ću reći, veće sigurnosti radi, da mnogo očekujem od tih svjetlosti kao, uostalom, i od svakog činitelja jednake neizvjesnosti koji bi mi mogao pomoći da nastavim i s vremenom izvedem zaključak. Nakon što sam to izložio, nastavljam, jer treba. Da, gdje sam ono stao, mogu li na osnovi dosadašnjeg savršenog izgleda ovog mjesta zaključiti da će ono takvim zauvijek i ostati? Mogu, dakako. Ali već sama činjenica da si postavljam to pitanje budi u meni sumnju. Uzalud si ja govorim da mu je u danom trenutku, kad bi razgovor mogao zamrijeti, jedini cilj da ga nastavi, to me izvrsno objašnjenje ne zadovoljava. Je li moguće da me nešto uspjelo istinski zaokupiti, rekli bismo obuzela me stanovita želja 9
Samuel Beckett
za znanjem? Ne znam. Pokušat ću nešto drugo. Što bi se dogodilo kad bi jednoga dana moralo doći do promjene proizašle iz načela nereda koje je već na djelu ili je već na putu da takvim postane? Izgleda da to ovisi o prirodi promjene o kojoj je riječ. Ali ne, ovdje bi svaka promjena bila kobna, trenutačno bi me vratila u Ulicu de la Gaîté. Prijeđimo na nešto drugo. Zar se doista ništa nije promijenilo otkad sam ovdje? Iskreno, tako mi svega, stanite, koliko je meni poznato, ništa. Ali mjesto je, već sam to naznačio, možda prostrano jer možda nema više od tri i pol metra u promjeru. Dođe vam na isto poželite li odrediti njegove granice. Sviđa mi se vjerovati da sam u njegovu središtu, ali ništa nije neizvjesnije. U stanovitom bi smislu možda bilo bolje da sjedim na njegovu rubu s obzirom na to da stalno gledam u jednom smjeru. Ali to zasigurno nije slučaj. Jer bi se tada Malone, kružeći oko mene kao što to već čini, trebao promoliti iz provalije pri svakom krugu, što je očevidno nemoguće. Ali, zapravo, kruži li on doista ili tek prolazi ispred mene u ravnoj liniji? Ne, on kruži, osjećam to, obilazi oko mene kao što planet kruži oko svog sunca. Kad bi podizao neku buku čuo bih ga neprestano, meni zdesna, meni s leđa, slijeva, prije nego što bih ga ponovo ugledao. Ali on ne podiže nikakvu buku nisam gluh, siguran sam u to, to jest gotovo siguran. Napokon, između središta i ruba postoji razmak i ja vrlo vjerojatno sjedim negdje između toga dvoga. Jednako je tako moguće, ne poričem to, da sam i ja u stalnom pokretu, a Malone me prati, kao što Zemlju prati Mjesec. U tom sam se slučaju bez razloga žalio na nepravilno pojavljivanje svjetlosti, što je, naprosto, posljedica moje uporne pretpostavke da su uvijek iste i viđene iz iste točke. Sve je moguće, ili gotovo sve. Ali ipak je najjednostavnije smatrati da se ne kre10
NEIMENJIVI
ćem i da sam u središtu tog prostora kakav mu god bio oblik i veličina. To mi je zacijelo i najugodnije. Ukratko, očito nije bilo nikakve promjene otkad sam ovdje, neredovno pojavljivanje svjetlosti možda je tek privid, svake se promjene treba pribojavati, neobjašnjiva uznemirenost. Jasno razabirem šumove koji dopiru do mene, što potvrđuje da nisam posve gluh. Jer iako ovdje vlada gotovo potpuna tišina, ona nije posvemašnja. Sjećam se prvog šuma koji sam čuo na ovome mjestu, često sam ga otad čuo. Jer moram pretpostaviti da moj boravak ovdje ima neki početak, makar zbog sustavnijeg pripovijedanja. I sâm pakao, iako vječan, nastao je zbog Luciferova gnjeva. Stoga na osnovi te daleke analogije mogu povjerovati da ću ovdje ostati zauvijek, ali da nisam ovdje oduvijek. To će mi nevjerojatno olakšati izlaganje. U tom će slučaju i moje pamćenje, za koje sam mislio da se njime više ne smijem služiti, doći na svoje i izreći koju, bude li potrebe. Ono spada u onih barem tisuću riječi na koje više nisam računao. Možda će mi zatrebati. I tako sam, nakon razdoblja ničim pomućene tišine, začuo slabašan krik. Ne znam je li ga i Malone čuo. Iznenadio sam se, riječ nije pretjerana. Nakon tako duge šutnje, slabašan krik, odmah potom zatomljen. Nemoguće je, međutim, saznati kakvo ga je stvorenje ispustilo i još ga povremeno ispušta, ako je uopće riječ o istome stvoru. Svakako to nije bilo ljudsko biće, ovdje nema ljudskih bića ili, ako ih i ima, prestala su ispuštati krikove. Je li za nj krivac Malone? Ili sam to ja? Ili je to bio tek prdac, a ima ih ganutljivih. Žaljenja je vrijedna naša opsjednutost time da, čim se nešto dogodi, želimo znati što je to bilo. Kad samo ne bih bio prisiljen očitovati se. I zašto uopće 11
Samuel Beckett
govoriti o kriku? Možda je to bio zvuk neke stvari koja se razbila, dviju stvari koje su se sudarile. Ovdje se javljaju zvukovi s vremena na vrijeme i to je dovoljno. Taj je krik bio na početku, jer on je bio prvi. A potom ostali, prilično različiti. Počinjem ih raspoznavati. Ne poznajem ih sve. Može se u sedamdesetoj i umrijeti, a da nikada niste imali priliku diviti se Halleyjevu kometu. Pomoglo bi mi kad bih mogao odrediti odakle dolazi u odnosu na moje boravište, jer i sebi moram odrediti neki početak. Jesam li ja čekao negdje drugdje da se ovo mjesto pripremi da bi me primilo? Ili je ono čekalo da ga ja dođem nastaniti? Sa stajališta korisnosti, prva od tih pretpostavki neosporno je najbolja i često ću se naći u prilici da se na nju pozovem. Ali obje su odbojne. Stoga ću reći da se naši počeci preklapaju, da je to mjesto bilo stvoreno za mene, i ja za njega, u istom trenutku. A ti šumovi koje još ne poznajem su oni koji se još nisu mogli čuti. Ali oni neće ništa promijeniti. Krik nije ništa promijenio, čak ni prvi put. A moje iznenađenje? Morao sam ga očekivati. Zacijelo bi bilo vrijeme da Maloneu pronađem druga. Ali prije toga ću govoriti o događaju koji se zbio samo jedanput, do sada. Čekam njegovo ponavljanje bez nestrpljenja. Dakle, dva su se oblika, duguljasta poput čovjeka, ispred mene sudarila. Pali su i više ih nisam vidio. Prirodno, pomislio sam da je riječ o pseudoparu Mercier-Camier. Kad sljedeći put budu ušli u moje vidno polje, idući polako jedan prema drugome, znat ću da će se sudariti, pasti i nestati, i to će mi možda omogućiti da ih pažljivije promatram. To nije istina. Malonea vidim jednako slabo kao i prvi put. Jer gledajući uvijek u istom smjeru, ja ne mogu vidjeti, neću reći jasno, već to12
NEIMENJIVI
liko jasno koliko to vidljivost dopušta, kao ono što se događa neposredno ispred mene, to jest, u ovom slučaju, sudar nakon kojega slijedi pad i nestanak. Njihovo ću približavanje uvijek vidjeti samo nejasno, krajičkom oka, i to kakva oka. Jer i oni su zacijelo došli krećući se krivuljom i, naravno, sasvim blizu mene. Jer vidljivost je takva, ako ipak nije riječ o stanju moga vida, te vidim jedino ono što mi je posve blizu. Dodat ću i da je moje sjedište vjerojatno malko povišeno u odnosu na okolno tlo, ako je riječ o tlu. Možda je to voda, ili neka druga tekućina. Zato bih, želim li u najboljim okolnostima vidjeti to što se događa neposredno ispred mene, morao malko spustiti pogled. Ali ja više i ne spuštam pogled. Ukratko, vidim jedino ono što je točno ispred mene, vidim jedino ono što je posve blizu, ono što vidim najbolje to vidim loše. Zašto sam se pokazao ljudima pri dnevnome svjetlu? Čini mi se da to nije ovisilo o meni. Pustimo sada to. Još vidim svoje izaslanike. Što su mi sve napričali o ljudima, o svjetlosti! Nisam im htio vjerovati. Ali ponešto sam ipak sačuvao u sjećanju. Ali gdje, kada, na koji način sam ja razgovarao s tom gospodom? Jesu li došli ovamo da bi me uznemiravali? Ne, ovdje me još nitko nikad nije uznemirio. Znači to je bilo negdje drugdje. Ali ja nikad nisam bio drugdje. Znači da sam ipak jedino od njih mogao saznati to što znam o ljudima i o načinu na koji izlaze na kraj sa stvarima. To i nije bogznašto. Mogao sam proći i bez toga. Ne kažem da to nikad neće nečemu poslužiti. Znat ću se time okoristiti, bude li zatrebalo. To mi se već događalo. Zapanjuje me, međutim, da ta znanja dugujem ljudima s kojima nikad nisam mogao stupiti u dodir. Ali što je tu je. Izuzev ako se ne 13
Samuel Beckett
radi o spoznajama s kojima se rađate, poput onih o dobru i zlu. To mi se čini malo vjerojatnim. Mogu li se, primjerice, zamisliti neke urođene spoznaje u vezi s mojom majkom? Ja ne mogu. Ona su mi gospoda pripovijedala o njoj. To im je bio jedan od omiljenih sadržaja. Oni su mi rasvijetlili i spoznaju o Bogu. Rekli su mi da sam i ja, na kraju krajeva, od njega potekao. Iz pouzdanih izvora u Ballyju i ne znam već gdje saznali su za mjesto u kojem sam, prema njihovu mišljenju, ugledao svjetlost dana. Doista neprocjenjiv dar, tvrdili su. Ali više od svega željeli su da prihvatim svoje bližnje. U to su uložili nevjerojatan trud i žar. Uopće se ne sjećam tih razgovora. Zacijelo nisam bogznašto dobro razumio. Ali i protiv volje sam zapamtio neke opise. Držali su mi predavanja o ljubavi, o inteligenciji, dragocjena, dragocjena. Mora da je to bilo davno. Oni su me naučili i računanju, razmišljanju. Te su mi vještine bile od koristi, ne mogu tvrditi suprotno, i to od koristi koja mi ne bi trebala da su me ostavili na miru. Još se njima služim da bih si polaskao. Gadni tipovi, džepova punih otrova i žarila. Možda je to bila i dopisna nastava. Ipak čini mi se da sam ih vidio. Možda na fotografiji. Kad je uopće prestalo to pranje mozga? I je li uopće prestalo? Još nekoliko pitanja, posljednjih. Je li ovo sada samo zatišje? Progonila su me njih četvorica ili petorica, pod izlikom da mi podnose izvještaj. Posebice me jedan od njih, mislim da se zvao Basile, ispunjavao silnom odvratnošću. Nije trebao ni progovoriti, dostajalo je da na mene usmjeri pogled svojih ugaslih očiju koje su toliko toga vidjele, u svakoj bi me prilici učinio malčice sličnijim onome što je želio da budem. Gleda li me još onako skutren u tami? Koristi li se i dalje mojim imenom, onim koje su mi nadjenuli u svom svijetu, ustrajnom, prigodnom. Ne, ne, ovdje sam 14
NEIMENJIVI
na sigurnom, zabavljam se istražujući tko mi je mogao nanijeti te beznačajne ozljede. Drugi se zaputio ravno prema meni. Ulazi kao da se provukao kroz debele zavjese, zakorači još nekoliko puta, gleda me, potom se povlači unatrag. Onako pogrbljen izgleda kao da na rukama nosi teške predmete, ne znam kakve. Najbolje vidim njegov šešir. Vrh mu je posve istrošen, poput starog potplata, a iz njega viri čuperak sijedih vlasi. Njegov pogled, prilično dugo uperen u mene, čini mi se molećivim, kao da bih ja mogao nešto za njega učiniti. Sljedeći dojam, možda jednako pogrešan, on mi donosi darove, ali ne usuđuje se predati ih. Ponovno ih odnosi, ili ih ostavlja i oni nestaju. Ne dolazi često i ne mogu točno reći kada, ali zacijelo redovno. Njegov se posjet dosad nikad nije preklopio s Maloneovim prolaženjem. Ali to će se možda dogoditi. To neće nužno utjecati na poredak stvari koji ovdje vlada. Jer ako i mogu s preciznošću od kojih desetak centimetara odrediti Maloneovu orbitu, pretpostavivši da kruži na udaljenosti od približno jednog metra od mene, što nije sigurno, o kretanju onoga drugoga, naprotiv, mogu tek posve neodređeno govoriti, s obzirom na to da niti mogu izmjeriti vrijeme, što je već dovoljno da omete svaku procjenu u vezi s time, niti mogu usporediti brzinu kretanja svakoga od njih. Stoga ne znam hoće li mi se ikad pružiti prilika da ih ugledam obojicu. Ali sklon sam povjerovati da hoće. Jer, ne budem li ih nikad vidio zajedno, to bi značilo da Malone pred mojim očima slijedi onog drugoga ili mu prethodi, ali uvijek u istim razmacima. Ne, varam se. Jer razmak u njihovu prolaženju može silno varirati, rekao bih da je to slučaj, a da se nikad posve ne ukine. Taj promjenjivi razmak navodi me unatoč svemu na po15
Samuel Beckett
misao da će se ta dvojica odanih drugova jednoga dana susresti, sudariti se i možda jedan drugoga oboriti. Rekao sam da se ovdje sve prije ili poslije ponavlja, ne, namjeravao sam to reći, ali sam se predomislio. No nisu li susreti izuzeti od tog pravila? Jedini susret kojemu sam svjedočio prije jako mnogo vremena još se nije ponovio. Možda je on označio kraj nečega. I možda ću se riješiti Malonea i onog drugoga, ne zato što bi mi smetali, onoga dana kad ih budem ugledao zajedno, to jest sudarene. Nažalost, oni nisu jedini koji ovuda prolaze. I ostali mi priđu, prođu ispred mene, naprave krug oko mene. Zacijelo ih sve još ne poznajem. Ne smetaju me, nikad to neću dovoljno puta ponoviti. Ali s vremenom bi to moglo postati naporno. Ne znam kako. Ali tu mogućnost valja imati na umu. Pokrenemo tako stvari ne pitajući se o načinu na koji ćemo ih zaustaviti. Da bi se govorilo. Počnemo govoriti misleći da ćemo se moći zaustaviti kad to poželimo. Baš tako. Traganje za načinom kako zaustaviti stvari, ušutkati glas, to je ono što govoru omogućava nastavljanje. Ne, ne smijem pokušati misliti. Bolje je, naprosto, reći kako stvari stoje. Bez ikakva daljnjeg ustručavanja moram uspjeti odatle otjerati stvari, likove, šumove, svjetlosti, jer sam svojom žurbom da govorim o njima nagrdio ovaj prostor. U groznici govorenja treba brinuti o istini. A potom tragati za prilikom izbavljenja tijekom susreta. Ali polako. Najprije žigosati, potom protjerati. Možda bih se, promjene radi, mogao malo pozabaviti i samim sobom. Prije ili poslije na to ću biti prisiljen. Na prvi pogled to se čini nemogućim. Zar da se i ja zajedno sa svojim stvorenjima srozam u istu kaljužu? Da tvrdim kako vidim ovo, osjećam ono, plašim se, na16
NEIMENJIVI
dam se, da ne znam, da znam? Da, reći ću to, i to samo za sebe. Nepokolebljiv, nepomičan i nijem, rukama podbočivši bradu, Malone kruži, nikad neće saznati za moje slabosti. On je netko tko nije takav kakav sam ja zauvijek osuđen biti. Uzalud se ja ne pomicao, on je bog. I onaj drugi. Upućivao sam mu preklinjuće poglede, očekivao darove, tražio pomoć. On me ne gleda, ne poznaje me, njemu ništa ne nedostaje. Samo sam ja čovjek, a sve je ostalo božansko. Zrak, zrak, pokušajmo vidjeti što se može izvući iz te stare teme. Iz jedva prozirnog sivila u mojoj neposrednoj blizini, izvan toga začaranoga kruga on se stere u tankim neprobojnim velima tek nešto tamniji. Zar ja odašiljem tu slabašnu svjetlost koja mi omogućuje da razaberem što mi se zbiva ispred nosa? U ovom trenutku ne vidim od kakve je koristi da to pretpostavim. I u najdublju se noć može, naposljetku, nakon nekog vremena proniknuti, do stanovite točke, tako sam barem čuo da govore, bez pomoći druge svjetlosti doli mračnoga neba i same zemlje. Ovdje ništa ne podsjeća na noć. U ovom sivilu, najprije sumračnom, potom posve mračnom, ipak ima prilična količina svjetlosti. Ali nije li taj zaslon koji mi presijeca pogled dok uporno nastojim u njemu vidjeti zrak zapravo neka vrsta zida gustoće olova? Da bih rasvijetlio to pitanje trebao bi mi štap i snaga da se njime poslužim, jer jedno bez drugoga ne vrijedi, i obratno. Trebat će mi također, bilježim to usput, participi futura i kondicionali. Tada bih ga hitnuo poput koplja ravno ispred sebe u ono što me neposredno okružuje i sprečava mi pogled, a prema zvuku koji će doprijeti do mene znat ću je li riječ o praznom ili o ispunjenom prostoru. Ili ne ispuštajući ga iz ruku, kako se ne bih izložio opasno17
Samuel Beckett
sti da ga izgubim zauvijek, poslužit ću se njime kao mačem i žestoko probosti ili zrak ili zid. Ali prošlo je vrijeme kad sam se mogao služiti štapom, sada se mogu jedino osloniti na svoje tijelo, na to tijelo koje nije sposobno ni za najmanji pokret i čije se oči, prema Basilu i njegovoj družini, više ne mogu zatvoriti kao što su to nekoć mogle, da bih se odmorio od gledanja i od nemogućnosti gledanja, ili da, naprosto, mogu zaspati, a ne mogu ni pogledati ustranu, spustiti pogled, podići ga do neba, iako oči stalno ostaju otvorene, već su zauvijek prisiljene, usredotočene i iskolačene, neprestano zuriti u kratak hodnik ispred sebe, na kojemu se 99% vremena ništa ne događa. Zacijelo su crvene poput užarena ugljevlja. Katkad se zapitam nisu li dvije zjenice zagledane jedna u drugu. Uostalom, kad bolje razmislim, to je sivilo malko ružičasto, poput perja nekih ptica, možda kakadua. Neka sve postane crno, neka sve postane svijetlo, neka sve ostane sivo, za početak se sivilo svemu nameće, bivajući to što jest, moći to što može, sačinjeno od svijetlog i tamnog moći se očistiti od ovoga, od onoga, da bi bilo samo ono drugo. Ali možda si od sivoga, u sivome, stvaram iluzije. Kako u tim okolnostima uopće uspijevam pisati, ako od te mučne ludosti prihvaćam samo manualni aspekt? Ne znam. Možda bih to mogao saznati. Ali neću to saznati. Neću ovaj put. A ja pišem, i to ja koji ne mogu ni ruku podići s koljena. Ja mislim, baš koliko je nužno da bih pisao, ja čija je glava daleko odlutala. Ja sam Matej i ja sam anđeo, ja koji sam došao na svijet prije križa, prije grijeha, došao ovamo. 18
NEIMENJIVI
Dodao bih i ovo, veće sigurnosti radi. Stvari koje govorim, koje ću reći, budem li mogao, nisu više, ili nisu još, ili nisu nikad bile, ili neće nikad biti, ili ako su bile, ili ako jesu, ili ako će biti, nisu se dogodile ovdje, nisu ovdje, neće biti ovdje, nego negdje drugdje. Ali ja sam ovdje. Stoga sam obvezan dodati još ovo. Takav kakav sam ovdje, ja koji sam ovdje, koji ne može govoriti, ne može misliti i koji mora govoriti, dakle malo i misliti, ne može to samo u odnosu na sebe koji sam ovdje, ovdje gdje jesam, ali to ipak može malo, dovoljno, ne znam kako, nije riječ o tome, u odnosu na mene koji sam bio drugdje, koji će biti drugdje i na mjestima na kojima sam bio, ili ću biti. Ali nikad nisam bio drugdje, koliko god budućnost bila neizvjesna. I najjednostavnije je reći da se ono što kazujem, što ću i reći, budem li mogao, odnosi na mjesto na kojem jesam, na mene koji sam ovdje, usprkos nemogućnosti da na njih mislim, da o njima govorim, zbog moje potrebe da o njima govorim, dakle da na njih možda malo i mislim. Još nešto, to što kažem, to što ću možda reći u vezi s tim sadržajem, s mojim sadržajem, u vezi s mojim boravištem, već je rečeno, s obzirom na to da sam tu oduvijek, da sam još tu. Konačno jedna misao koja mi se sviđa, dostojna moga stanja. Stoga se ne trebam uznemiravati. Ipak, zabrinut sam. Stoga ne srljam u katastrofu, ne srljam nikamo, moje su pustolovine završene, što sam želio reći rekao sam, to ja nazivam pustolovinama. Ipak osjećam da nije tako. I jako se plašim, s obzirom na to da može biti riječi jedino o meni i o tome mjestu, da govoreći o tome još jednom sve ne okončam. Što i ne bi bilo imalo nekih posljedica, naprotiv, kad me ne bi obvezivalo da, jednom kada se svega riješim, ne počnem iznova, da krenem niotkuda, ni od koga i ni od čega, kako bih ponovno do toga dospio, dakako, novim 19
Samuel Beckett
putovima, ili pak onim starima, svaki put neprepoznatljivima. Odatle proizlazi stanovita pomutnja u vezi s početnim dijelom, vremenom potrebnim da se osuđenika postavi na njegovo mjesto i da ga se pripremi. Ali ja ne gubim nadu da ću se jednoga dana uspjeti poštedjeti, iako neću prestati govoriti. I toga bih dana, ne znam zašto, mogao ušutjeti, mogao završiti, znam to. Da, nada je prisutna, još jednom, nadam se da se neću slomiti, da se neću izgubiti, da ću ostati ovdje gdje sam si rekao da sam oduvijek, jer valjalo je brzo nešto reći, završiti s ovime ovdje, bilo bi to čarobno. Ali treba li to željeti? Da, to je poželjno, poželjno je skončati, bilo bi čarobno skončati, tko god ja bio, gdje god se zatekao. Nadam se da će se taj uvod uskoro završiti, u ime izlaganja koje će odlučiti o meni. Nažalost, bojim se, kao i uvijek, nastaviti. Jer ići dalje znači otići odavde, pronaći se, izgubiti se, nestati i ponovo početi, najprije kao nepoznat, potom malo-pomalo onakav kakav sam oduvijek bio, na nekom drugom mjestu, na kojem ću si reći da sam oduvijek bio, o kojem neću ništa znati, o kojem neću moći ništa znati, s obzirom na to da ne mogu vidjeti, ne mogu se kretati, misliti, govoriti, ali o kojem ću malo-pomalo, usprkos tim nedostacima, ipak nešto saznati, upravo dovoljno da se pokaže istim kakvo je uvijek bilo, onakvim kakvo je izgleda stvoreno za mene i koje me ne želi, koje ja želim i ne želim, po izboru, koje me želi progutati ili me ispovraćati i koje možda nije drugo doli unutrašnjost moje zabludjele lubanje, gdje sam nekoć lutao, a sada sam nepokretan, izgubljen u beznačajnosti, ili pak pritiješnjen o pregrade moje glave, mojih ruku, mojih stopala, mojih leđa, mojih grudi, i uvijek mrmljajući svoje stare pripovijesti, svoju staru pripovijest kao da je 20
NEIMENJIVI
prepričavam prvi put. Zato se ne treba bojati. Pa ipak, ja se bojim, bojim se toga što će moje riječi još jednom učiniti od mene, od mog skrovišta. Zar doista nema ničega novog što bi se moglo pokušati? Spomenuo sam svoju nadu, ali ona nije ozbiljna. A što ako govorim ne želeći ništa reći, ali doista ništa? Možda bih na taj način izbjegao da budem izgrizen kao da me izgrizao neki stari siti štakor, zajedno s mojim krevetićem s baldahinom, ili bi me barem sporije grickao u mojoj staroj kolijevci, a odgriženo bi se tkivo imalo vremena obnoviti, kao na Kavkazu, prije nego što bude ponovno iščupano. Ali čini se nemogućim govoriti a da se ništa ne kaže, vjerujemo da ćemo u tome uspjeti, ali uvijek nešto zaboravimo, malo da, malo ne, smoći čime istrijebiti četu zmajeva. Ali ovaj put ne očajavam, iako govorim tko sam, gdje sam, da ću se izgubiti, da neću otputovati, da ću skončati ovdje. Čudo možda sprečava metodičnost duha kojoj sam se malo previše prepustio. To da je Prometej bio oslobođen dvadeset devet tisuća devetsto sedamdeset godina prije nego što je izdržao svoju kaznu mene ostavlja posve ravnodušnim. Jer između mene i tog bijednika koji se narugao bogovima, izmislio vatru, obradio glinu i pripitomio konja, riječju, koji je tako zadužio čovječanstvo, ja vjerujem da nema ničega zajedničkog. Ali to vrijedi spomenuti. Riječju, hoću li moći govoriti o sebi, o tome mjestu, a da nas istodobno ne ukinem? Hoću li ikada moći šutjeti? Jesu li ta dva pitanja u nekom odnosu? Ljudi vole rizike. Nudim ih nekoliko, možda samo jedan. Svi ti Murphyji, Molloyi i ostali Malonei, njima ja nisam nasjeo. Na njih sam potratio vrijeme, uzalud se trudio, da bih uspio ušutjeti, morao sam govoriti jedino o sebi. Ali upravo sam rekao da sam govorio o sebi, da 21
Samuel Beckett
upravo govorim o sebi. Baš me briga za ovo što sam sada rekao. Sada ću govoriti o sebi, prvi put. Mislio sam da sam u pravu dok sam nabrajao te patnike. Prevario sam se. Oni nisu pretrpjeli moje boli, njihove boli nisu ništa u usporedbi s mojima, tek su mali dio mojih, dio za koji sam vjerovao da se od njega mogu odvojiti kako bih ga proučio. Sada neka izvole otići, oni i svi ostali, oni koji su mi služili, oni koji čekaju, neka mi vrate ono što sam im namijenio i neka nestanu iz mog života, iz mog sjećanja, moga srama, mojih strahova. Eto, sada sam samo ja ovdje, nitko ne kruži oko mene, nitko mi ne prilazi, preda mnom nikad nitko nije susreo nekoga. Ti ljudi nisu nikad postojali. Bio sam jedino ja i ta nepronična praznina. A šumovi? Ni njih nije bilo, posvuda vlada tišina. A svjetlosti na koje sam toliko računao, treba li ih ugasiti? Da, treba, ovdje nema svjetlosti. Nema ni sivila, trebalo je govoriti o crnilu. Preostajem samo ja o kojem ne znam ništa, i to crnilo, o kojem također ne znam ništa, osim da je crno, i prazno. To je dakle ono o čemu ću govoriti kad već moram govoriti, govorit ću sve dok više ne budem morao govoriti. Odatle će proizaći to što će proizaći. A Basile i njegova družina? Nepostojeći su, izmišljeni da bi se objasnilo i sam više ne znam što. O, da. Sve su to laži. Bog i ljudi, svjetlost dana i priroda, ushiti srca i načini razumijevanja sve sam ja to bez ičije pomoći izmislio u svom kukavičluku, jer nema nikoga tko bi odgodio vrijeme u kojem ću govoriti o sebi. O njima više neće biti ni riječi. Ja, o kojemu ne znam ništa, znam da su mi oči otvorene zbog suza koje iz njih neprestano liju. Znam da sjedim, s rukama na koljenima, zbog pritiska na stražnjici, na svojim tabanima, na rukama, na koljenima. Koljena 22
NEIMENJIVI
pritišću ruke, ruke pritišću koljena, ali što pritišće stražnjicu, a što tabane? Ne znam. Leđa mi ništa ne pridržava. Iznosim te pojedinosti kako bih se uvjerio da ne ležim na leđima, s nogama prekriženim u zraku, zatvorenih očiju. Dobro je odmah na početku provjeriti položaj svoga tijela, prije nego što se prijeđe na važnije stvari. Ali što potvrđuje da gledam ravno ispred sebe, kao što sam naznačio? Osjećam da su mi leđa ravna, vrat uspravan i neukočen, a nad njim glava sigurno smještena poput kugle bilboqueta na štapu. Takve su usporedbe neprimjerene. A tu je i onaj posebni način na koji mi teku suze, teku mi po cijelom licu, od očiju do brade i sve do vrata, a čini mi se da one ne bi tako tekle niz sagnuto lice, niz zabačeno lice. Ali ne smijem zamijeniti uspravnost lica s ravninom pogleda, ni okomiti plan s vodoravnim. To je pitanje u svakom slučaju od drugorazredne važnosti, s obzirom na to da ne vidim ništa. Jesam li odjeven? Često sam si postavljao to pitanje, a onda bih brzo počeo govoriti o Maloneovu šeširu, o Moloyevu kaputu, o Murphyjevu odijelu. Ako i jesam, to je lagana odjeća. Jer osjećam suze koje me škakljaju na grudima, na kukovima, po leđima. E, da, doista se kupam u suzama. Skupljaju mi se u bradi i odatle, kad ih ona više ne može zadržati – ne, nemam brade, nemam ni kose, na ramenima nosim veliku glatku kuglu, bezobličnu, osim očiju od kojih su se sačuvale jedino jabučice. I kad ne bi bilo neodređenog sjećanja na moje dlanove, na moje tabane, kojeg se još nisam uspio osloboditi, rado bih si podario oblik, ako ne i sastav jajeta, s dva otvora bilo gdje kako bi se spriječilo pucanje. Jer našu građu mahom čini želatinozna tvar. Ali, polako, polako inače neću nikad stići do kraja. A što se tiče odjeće, zasad ne vidim ništa drugo osim gamaša, uz tu i tamo neki dronjak. A više ne23
Samuel Beckett
ću ni izgovarati prostote. Zašto bih uostalom imao spol, ja koji više nemam nosa? Sve je popadalo, sve što strši, zajedno s mojim očima, kosom, ne ostavivši traga, palo je tako nisko i tako daleko da ništa nisam čuo, možda još traje padanje, kosa mi lagano otpada kao što se taloži pepeo, nisam uopće čuo kad su mi otpale uši. Suvišne riječi, uvijek sam bio sitna duša, ljubav sam izmislio, glazbu, miris divljeg ribizla kako bih pobjegao od sebe. Organe, neku vanjštinu lako je zamisliti, ostale stvari, Boga, prisiljeni smo izmisliti, to je lako, to smiruje, ono glavno, uspavljuje na trenutak. Da, u Boga nisam vjerovao, huškača mira, na trenutak. Više neću praviti ni stanke. Zar ne mogu ništa sačuvati od svega što je obuzimalo moje uboge misli, koje su se krile iza mojih riječi dok sam se ja skrivao? I te blistave orbite, sada ću i njih sasušiti, zabrtviti ih, eto, to je učinjeno, suze više ne teku, ja sam velika govoreća kugla, kugla koja govori o stvarima koje ne postoje ili možda postoje, ne može se znati, ali pitanje nije u tome. E, da, brzo moram promijeniti pjesmu. I, zašto bih, nakon svega, bio kugla a ne radije neka druga stvar, i zašto velika? Zašto ne bih bio valjak, mali valjak? Ili jaje, srednje veliko jaje? Ne, ne, ta to je stara glupost, oduvijek sam znao da sam okrugao, čvrst i okrugao, ali nisam se usudio to reći, bez neravnina, bez otvora, možda i nevidljiv, ili velik poput Siriusa u Velikom psu, ti izrazi nemaju smisla. Jedino je važno to da sam okrugao i tvrd, za to zacijelo postoje razlozi, za to da sam okrugao i tvrd, a ne nekog nepravilnog oblika podložnog bušenju, ili nadimanju, ovisno o slučajnosti udaraca, ali gotovo je sa smišljanjem razloga. Od ostalog dižem ruke, među ostalim i od tog smiješnog crnila u kojem sam na trenutak pomislio da bih se njime mogao dostojanstvenije obaviti nego u sivilu. Kakve su to tričarije, 24