Monk 22

Page 1

Matthew Gregory Lewis Redovnik


Matthew Gregory Lewis Redovnik Naslov izvornika The Monk A Romance S engleskoga preveo ADRIAN CVITANOVIĆ Stihove i navode iz Shakespearea preveo MATE MARAS Za korice korištena slika Francisco de Zurbarán Redovnik s lubanjom Ilustracije u knjizi preuzete iz izdanja (1859.) kuće G. Purkess, London; autor ilustracija nije naveden. Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 41 (208) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000975316 ISBN 978-953-320-109-2

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske



Napomena Prva zamisao za ovaj roman nametnula se pričom o Santonu Barsisi, objavljenoj u The Guardianu.1 Predaja o »krvavoj redovnici« još se uvijek štuje u mnogim dijelovima Njemačke; rekoše mi da se ruševine dvorca Lauenstein, koji je navodno opsjednut, još uvijek mogu vidjeti na granicama Tiringije. Vodenkralj, od šestoga do dvanaestog stiha, ulomak je izvorne danske balade, a Belerma i Durandarte2 prijevod je nekih stihova koji se mogu pronaći u zbirkama starije španjolske poezije, koje također sadrže popularnu pjesmu Gayferos i Melesindra, citiranu u Don Quijoteu. Mislim da sam naveo sve plagijate kojih se mogu sjetiti, ali slutim da se mogu pronaći i mnogi drugi kojih trenutačno uopće nisam svjestan.

Somnia, terrores magicos, miracula, sagas Nocturnos lemures, portentaque3 – Horacije

1  Navedena pripovijest o dobrotvoru i gorljivom vjerniku koji je svojim isposničkim i pobožnim životom slovio kao svetac, a kojeg je vrag naveo da siluje kraljevnu, preuzeta je iz lista The Guardian, br. 148, od 31. kolovoza 1713. godine. 2  Ulomak iz danske pjesme Lewis je vjerojatno preuzeo iz zbirke Kiampe-Viiser, objavljene u Kopenhagenu 1739. godine. Belerma je književni ženski ideal iz mnogih šesnaestostoljetnih španjolskih pjesmotvora, kojoj društvo u mnogim prigodama pravi njezin ljubavnik Durandarte. 3  Lat. Vradžbine crne, sanje, strašnih sila moći / Vještice, dusi koji blude usred noći.


Predgovor OPONAŠAJUĆI HORACIJA Poslanice (Epistolae), 20, knjiga I.

Ah, regbi, knjigo što pogrešno sudiš, Vidim da željnim pogledom ti bludiš Gdje glas se stekne i izgubi javno: Po kvartu slavnom Paternoster zvanom. Žudeć da nađeš svoju kašu vrijednu U neotkritoj škrinji pohranjenu Prezireš ključ i bravu ti poznatu Hlepeć da vidiš uvez i pozlatu Svojega sveska gdje u izlozima Stockdale il Hookham il Debrett ga ima. Tad idi, prijeđi granicu pogubnu Odakle knjiga nikad se ne vrnu; I kad te stignu, krivu, poniženu, Kuđenu, kletu i zanemarenu, Uvrede sviju što ti štiju pad (Ako te itko bude štio kad) Zbog ludosti ćeš bolno uzdisati I dom, i mir, i mene željkovati. Sad, čarobnjaka dužnost obnoseći, Ovako ću ti budućnost proreći: Čim prođe tvoja novost iznenadna, I ne budeš već ni nova i mlada, U prljav kutak bačena, u tmini, Vlažna od plijesni, sva u paučini, Plijenom ćeš biti gladnoj crvotoči; Ili ćeš nekom sitničaru poći Da javno trpiš sramotu najveću Oblažuć kovčeg, zamatajuć svijeću. 5


Predgovor Al ako blagonaklono te prime I nađeš nekog sklona u to ime Da pita, prema želji prirodnoj, Poštujuć mene i položaj moj, Pouči toga radoznalca odmah Da nisam vrlo bogat, ni siromah; A nagle ćudi i žestokih strasti; Izgled mi ružan i stas patuljasti, Rijetki me cijene, a ja cijenim rjeđe; U ljubavi i mržnji ne znam međe, Gnušam se sviju što su mrski meni, Dok štujem onog tko mi maštu plijeni; Kad stvaram sud ja nikad ne umujem, Najvećim dijelom krivo prosuđujem; U prijateljstvu stamen, ali stalno Vjerujem drugi da varaju jalno, I mislim da je danas takva era Da prijateljstvo puka je himera; Strasnijeg živa bića ne imade, Ponosan, tvrd i praštati ne znade, Ali za one što su ljupki s njim, Spreman je ići u vatru i dim. Ako ti tko od stranice zaište: »Tvoj pisac, molim, koje je godište?« Pogreške tvoje jasna su istina: Navrših jedva dvadeset godina Koje provedoh, štiocu ću reći, Dok kralj Engleske bješe Đuro Treći. Sad pustolovnom stazom steri krila: Radosti, kreni! Zbogom, knjigo mila! Haag, 28. listopada 1794., M. G. L. 6


GLAVA I. Gospodin Angelo je Ä?istunac; stoji na oprezu spram zlobe; jedva priznaje da mu kola krv, ili da viĹĄe hlepi za kruhom nego kamenom. Mjera za mjeru 7


Matthew Gregory Lewis

Zvono s opatije nije zvonilo ni pet minuta, a kapucinska već crkva je bila dupkom ispunjena posjetiteljima. Nemojte pomisliti da se gomila okupila pobožnosti radi ili zato što su žudili za novostima. Samo ih nekolicina bijaše vođena takvim razlozima; a tražiti istinsku predanost u gradu poput Madrida, kojim gotovo despotski vlada praznovjerje, bio bi sasvim uzaludan pothvat. Mnoštvo koje se okupilo u kapucinskoj crkvi zateklo se ondje iz svakojakih razloga, ali nitko nije tamo završio slučajno. Žene su se došle pokazati, muškarci su došli gledati žene; neki su iz radoznalosti došli slušati govornika kojeg su svi toliko hvalili; neki su stigli jer nisu imali pametnijeg posla prije početka predstave, neki pak stoga jer su bili uvjereni da nikako neće pronaći slobodno mjesto u crkvi, a pola Madrida je došlo ovamo očekujući da će sresti drugu polovicu. Jedini koji stvarno nisu mogli dočekati da čuju propovjednika bijahu nekolicina vremešnih bogomoljaca i par suparničkih govornika, odlučnih da pronađu kakvu pogrešku i narugaju se propovijedi. Što se svjetine tiče, u potpunosti su mogli propustiti službu i zasigurno ne bi bili razočarani, a vjerojatno ne bi primijetili da su nešto propustili. U svakom slučaju, kakva god bila prigoda, sa sigurnošću se može ustvrditi da se u kapucinskoj crkvi nikad nije okupio veći broj posjetitelja. Svaki kutak bijaše ispunjen, sva sjedala zauzeta. Čak su i kipove koji su ukrašavali dugačke prolaze između klupa iskoristili za sudjelovanje na misi. Dječaci su visjeli na krilima kerubina; sveti Franjo i sveti Marko svaki su ponaosob nosili po jednog gledatelja na svojim ramenima, a sveta Agata prinudno je nosila dvojicu. Uslijed toga naša su se dva došljaka, usprkos svoj svojoj žurbi i brzini, na ulazu u crkvu uzalud ogledali za slobodno mjesto. Starica se, međutim, nastavila probijati prema naprijed. Uzalud su se nezadovoljni povici obrušavali na nju sa sviju strana; uzalud su joj se obraćali s: »Uvjeravam vas, senjora, ovdje nema slobodnog mjesta«, »Molim vas, senjora, nemojte se tako bezobrazno gurati!«, »Senjora, ovuda ne možete proći. Bože! Kako ljudi mogu biti neugodni!« Stara je žena bila nepopustljiva i nastavila je dalje. Ustrajno je uz pomoć dviju snažnih ruku razgrnula gomilu i uspjela se progurati gotovo do prezbiterija, ne predaleko od propovjedaonice. Njezin ju je pratilac plašljivo slijedio u tišini, okoristivši se naporima svoje voditeljice. 8


Redovnik – Majko Božja! – uskliknula je starica razočarano kad se ispitivačkim pogledom osvrnula oko sebe. – Majko Božja! Kakva vrućina! Kakva gužva! Što li sve ovo znači? Mislim da se moramo vratiti; nema ni govora o tome da pronađemo slobodno mjesto, a nitko ne izgleda voljan prepustiti nam svoje. Ova prilično jasna aluzija privukla je pozornost dvojice gospode koja su zauzela stolce zdesna, leđa naslonjenih o sedmi stup od propovjedaonice. Obojica su bila mlada i odjevena poput bogataša. Čuvši ovo pozivanje na svoju uglađenost izgovoreno ženskim glasom, prekinuli su razgovor ne bi li pogledala govornicu. Ona je podigla svoj veo da bi bolje promotrila katedralu. Imala je riđu kosu i škiljila je. Gospoda su se okrenula i nastavila svoj razgovor. – Svakako – odgovorio je staričin pratilac. – Svakako, Leonella, vratimo se smjesta kući; vrućina je neizdrživa, a ja se užasno bojim ovolike gužve. Ove riječi bijahu izgovorene iznimno umilno. Gospoda su ponovno prekinula svoj razgovor, ali se ovaj put nisu zadovoljila gledanjem; obojica su nehotice ustala sa svojih sjedala i okrenula se prema govorniku. Glas je zvučao ženski, a svojom je istančanošću i elegancijom mladiće natjerao da, gonjeni znatiželjom, pogledaju lice kojem je pripadao. Ovo im je zadovoljstvo bilo uskraćeno. Crte njezina lica sakrio je neprozirni veo; ali probijanje kroz gužvu dovoljno ga je nakrivilo da otkrije vrat čija se skladnost i ljepota mogu usporediti s onome Medičejske Venere. Blistao je bjelinom, a dodatnu draž pružala mu je činjenica što su ga zasjenjivali uvojci duge plave kose, koja se u kovrčama spuštala do njezina struka. Bila je nižeg rasta od prosjeka, ali lagana i eterična poput hamadrijada. Poprsje joj je bilo brižno prekriveno. Nosila je bijelu haljinu; bila je pričvršćena plavom vrpcom, a dopuštala je da ispod nje proviri samo nožica iznimno istančanih proporcija. Krunica s velikim zrncima visjela joj je preko ruke, a lice joj bijaše zastrto tankom crnom koprenom. To je bila žena kojoj je mlađi od gospode ponudio svoje sjedalo, dok je drugi držao potrebnim biti jednako susretljiv prema njezinoj družici. Stara je dama uz izraze zahvalnosti, ali bez većeg sustezanja, prihvatila ponuđeno mjesto i sjela; mlada je žena slijedila njezin primjer, ali je zahvalila samo jednostavnim i uglađenim naklonom. Don Lorenzo (to je bilo ime kavalira čije je sjedalo prihvatila) smjestio se pored nje; ali prvo je došapnuo nekoliko riječi na uho svog prijateljeva, 9


Matthew Gregory Lewis koji je smjesta shvatio nagovještaj i trsio se odvratiti pozornost starice od njezine ljupke štićenice. – Sigurno ste nedavno stigli u Madrid – rekao je Lorenzo svojoj dražesnoj susjedi. – Nemoguće je da bi takva ljepota toliko dugo ostala neprimijećena; i da vam ovo nije prvo javno pojavljivanje, zavist žena i obožavanje muškaraca već bi vas poprilično načeli. Zastao je očekujući odgovor. Budući da njegov govor nije uopće zahtijevao takvo što, dama nije prozborila ni riječ. Nekoliko trenutaka potom nastavio je s razgovorom: – Griješim li, ili ste strankinja? Dama je oklijevala; na kraju je, toliko tiho da je se jedva čulo, smogla odgovoriti: – Ne, senjor. – Namjeravate li se dulje zadržati? – Da, senjor. – Smatrao bih se iznimno sretnim ako bih vaš boravak mogao učiniti što ugodnijim. Vrlo sam poznat u Madridu, a moja je obitelj utjecajna na dvoru. Ako vam mogu ikako biti na usluzi, ne možete mi pružiti veću čast ili zadovoljstvo doli da mi dopustite da vam budem na raspolaganju. »Jamačno«, rekao je u sebi, »na ovo ne može pružiti kratak odgovor; sad mi mora nešto reći.« Lorenzo se prevario, jer je dama odgovorila samo naklonom. Tad je shvatio da njegova susjeda nije odveć pričljiva; ali još uvijek nije uspio dokučiti proizlazi li njezina šutnja iz ponosa, opreza, sramežljivosti ili slaboumnosti. Nakon stanke od nekoliko minuta rekao je: – Zacijelo zbog toga što ste strankinja i još niste upoznati s našim običajima, još uvijek nosite veo. Dopustite mi da vam ga skinem. Istovremeno je pružio ruku prema kopreni: dama je podigla ruke ne bi li ga spriječila. – Nikad ne skidam veo u javnosti, senjor. – A što je u tome loše, molim te? – prekinula ju je poprilično oštro njezina pratiteljica. – Zar ne vidiš da su sve dame skinule svoje velove ne bi li tako iskazale počast svetomu mjestu na kojem se nalazimo? Ja sam svoj već skinula; i ako se ja mogu izložiti pogledima svjetine, ti se svakako nemaš razloga toliko zbog toga brinuti! Sveta Marijo! Kakva strka i zbrka zbog lišca djevojčice! Hajde, hajde, dijete! Otkrij se; jamčim ti da ti ga nitko neće ukrasti! – Draga teto, u Murciji nije takav običaj. – Da, Murcija! Sveta Barbaro, što to znači? Uvijek me podsjećaš na tu bijednu provinciju. Ako je takav običaj u Madridu, onda ga mo10


Redovnik ramo slijediti, stoga te molim da odmah skineš taj veo. Smjesta me poslušaj, Antonijo, jer znaš da ne trpim da mi se proturječi. Njezina je nećakinja šutjela, ali se više nije opirala nastojanjima don Lorenza, koji je, ohrabren tetinom privolom, pohitao skinuti joj veo. Kakvo se prekrasno anđeosko lice ukazalo pod njim! Pa ipak, više je bilo očaravajuće nego lijepo; nije bilo toliko dražesno zbog pravilnosti svojih crta lica koliko zbog ljupkosti i senzibilnosti. Kada bismo ih promatrali odvojeno, mnogi dijelovi njezina lica nisu ni izbliza bili lijepi; ali kada bismo ih promatrali u cjelini, izgledala je čarobno. Premda je bila besprijekorna, koža joj nije bila lišena pjega; oči joj ne bijahu prevelike, niti je imala predugačke trepavice. Ali usnice joj pucahu od svježine; njezina plava i valovita kosa, svezana jednostavnom vrpcom, spuštala se niz struk u dugim kovrčama; njezin vrat bijaše pravilan i predivan do krajnosti; njezine ruke i šake bile su u savršenom skladu; njezine blage plave oči izgledale su rajski ljupke, a kristal u kojem su se kretale blistao je sjajem dijamanata; izgledala je kao da još nije navršila petnaest godina; vragolast osmijeh koji je obigravao oko njezinih usta naviještao je njezinu razigranost, koju je trenutačno zatomljivala sramežljivošću; plaho se ogledavala oko sebe; i svaki put kada bi joj se pogled susreo s Lorenzovim, naprasno bi ga spustila prema brojanici; njezini bi se obrazi smjesta zarumenjeli od srama i stala bi moliti krunicu, premda je njezino držanje odavalo dojam da nije sigurna kako da se ponaša. Lorenzo se smeten i udivljen zagledao u nju; ali teta je smjesta smatrala nužnim ispričati se za Antonijino mauvaise honte.4 – Ovo jadno stvorenje – rekla je – potpuno je neupućeno u život. Odrasla je u starom dvorcu u Murciji, a društvo joj nije pravio nitko osim njezine majke, koja, Bog joj dušu prosti, ima toliko razuma koliko je potrebno da prinese juhu ustima. Ipak, rođena mi je sestra. – I tako je nerazumna? – rekao je don Christoval, hineći čuđenje. – Kako neobično! – Stvarno, senjor, nije li to čudno? Međutim, stvari stoje ovako; i pogledajte samo kako neki ljudi imaju sreće! Mladi plemić, iz vrlo ugledne obitelji, utuvio si je u glavu da Elvira naginje ljepoti – istine radi, što se naginjanja tiče, uvijek ih je bilo poprilično; ali ljepota...! Da sam prošla samo polovicu onoga što i ona, pomahnitala bih poput nje...! Ali kakva vajda od toga. Kao što sam rekla, senjor, mladi ple4

Franc. sramežljivost.

11


Matthew Gregory Lewis mić se zaljubio u nju i oženio je bez znanja svojeg oca. Njihov je brak ostao skriven gotovo tri godine, ali na kraju je stari markiz, koji, kao što možete pretpostaviti, nije bio odveć oduševljen tom viješću, doznao sve pojedinosti. Na brzinu je otputovao u Córdobu, odlučan da otme Elviru i pošalje je nekamo, bilo kamo, gdje više nikad nitko neće čuti za nju. Sveti Pavle! Kako se samo razbjesnio kad je uvidio da mu je pobjegla, pridružila se svojem suprugu te da su zajedno otplovili za Antile. Sve nas je prokleo, kao da ga je obuzeo nečastivi; mojeg je oca, koji je bio pošten i radišan poput svakoga drugog postolara u Córdobi, strpao u zatvor; a kad je odlazio, bijaše toliko okrutan da nam je oduzeo sestrina malenog sina, koji je tad netom navršio dvije godine, a kojeg je u žurbi na odlasku bila prisiljena ostaviti nama na čuvanje. Pretpostavljam da se prema jadničku užasno loše ophodio, jer smo nekoliko mjeseci poslije primili vijest da je umro. – Dakle, pa to je bio vrlo zao čovjek, senjora! – Da, strašno! Uopće nije imao manire! Vjerujte mi, senjor! Kad sam ga pokušala urazumiti, prokleo me da sam vještica i, da bi kaznio grofa, poželio je da mi sestra postane ružna poput mene! Stvarno, ružna! Za to sam mu zahvalna. – Svašta – uskliknuo je don Christoval. – Sumnjam da bi grof bio sretniji da mu je bilo dopušteno zamijeniti jednu sestru drugom. – O, Bože! Senjor, vrlo ste ljubazni. Međutim, drago mi je da je Condé5 drugačije razmišljao. Elvira si je poprilično zagorčala život! Nakon što su se dugih trinaest godina pržili i pekli na Antilima, suprug joj je umro, a ona se vratila u Španjolsku, bez krova nad glavom i bez sredstava kojima bi ga priskrbila! Antonija je tada bila dojenče i njezino jedino preostalo dijete. Doznala je da joj se svekar ponovno oženio, da je bio potpuna suprotnost ostalom plemstvu i da je s drugom ženom imao sina, koji je navodno vrlo naočit mladić. Stari markiz odbio je vidjeti moju sestru i njezino dijete; ali joj je poručio da će, pod uvjetom da više nikad ne čuje za nju, osigurati joj skromnu rentu i da će moći živjeti u njegovu starom dvorcu u Murciji; to je bilo omiljeno boravište njegova starijeg sina; ali od njegova bijega iz Španjolske stari markiz nije mogao podnijeti to mjesto, stoga ga je ostavio da propada i trune – moja je sestra pristala na prijedlog; povukla se u Murciju i ostala ondje sve do prije mjesec dana. 5

Često plemenitaško prezime u Španjolskoj i Portugalu; ovdje znači: na način plemstva, aristokracije.

12


Redovnik – I što ju je dovelo u Madrid? – zanimalo je don Lorenza, kojeg je divljenje spram mlade Antonije nagnalo da se živo zainteresira za brbljivo pripovijedanje stare žene. – Ah! Senjor, budući da joj je svekar nedavno umro, dvornik njegovih imanja u Murciji odbio joj je i dalje isplaćivati rentu. U Madrid je došla s nakanom da zamoli njegova sina za produljenje; ali mislim da si je mogla uštedjeti trud! Vi mladi plemići uvijek imate na što potrošiti novac i niste skloni rasipati ga na stare žene. Savjetovala sam svoju sestru da pošalje Antoniju s molbom; ali nije htjela ni čuti za takvo što. Tako je tvrdoglava! Tja, bit će joj žao kad se sama uvjeri kako je pogriješila što me nije poslušala; djevojka ima lijepo lice i vjerojatno bi mogla učiniti nešto više. – Ah, senjora – prekinuo ju je don Christoval hineći strastvenost – ako lijepo lišce može srediti stvar, zašto vaša sestra nije poslala vas? – Isuse dragi, kunem se da vam ne mogu odoljeti s tom vašom galantnošću! Ali upozoravam vas da sam svjesna svih opasnosti koje mogu proizaći kad se netko prepusti čarima mladih plemića! Ne, ne; sačuvala sam svoju reputaciju neukaljanu i neosramoćenu, i uvijek sam znala kako zadržati muškarca na pristojnoj udaljenosti. – U to, senjora, nimalo ne sumnjam. Ali dopustite mi da vas upitam; zazirete li od braka? – Pitanje vam je na mjestu. Priznat ću vam, da se pojavi kakav ljubazni kavalir... Na ovom je mjestu namjeravala umilno i značajno odmjeriti don Christovala; ali joj je, budući da je nesrećom slučajno mrsko zaškiljila, pogled pao izravno na njegova pratitelja: Lorenzo je to shvatio kao kompliment, stoga je odgovorio dubokim naklonom. – Mogu li znati – pitao je – markizovo ime? – Markiz de las Cisternas. – Poznajem ga vrlo dobro. Trenutno nije u Madridu, ali ga očekuju svaki dan. Jedan je od najplemenitijih ljudi; i ako mi draga Antonija dopusti da se založim za njih kod njega, uvjeren sam da ću se vratiti s povoljnim vijestima. Antonija je podigla svoje plave oči i šutljivo mu zahvalila na ponudi osmijehom koji je odavao neizrecivu dražest. Leonella je svoje zadovoljstvo izrazila mnogo bučnije i glasnije; doista, budući da je nećakinja u njezinu društvu uglavnom šutjela, držala je da mora govoriti za obje: u tome je bez problema uspijevala, jer se vrlo rijetko događalo da ostane bez riječi. 13


Matthew Gregory Lewis – Oh, senjor! – uskliknula je. – Naša će vam obitelj biti zauvijek zahvalna! Prihvaćam vašu ponudu i zahvaljujem vam iz sveg srca na vašoj iznimnoj velikodušnosti. Antonijo, dušo, reci nešto! Gospodin je pristojan preko svake mjere, a ti si se sva ukipila i nisi prozborila ni riječ zahvalnosti, ni bu ni be! – Draga teto, svjesna sam da... – Sram te bilo, nećakinjo! Koliko sam ti puta rekla da ne prekidaš nekoga dok govori?! Kad si me vidjela da takvo što činim? Jesi li se tim manirama naučila u Murciji? Bože mili! Nikad neću uspjeti od ove djevojke napraviti osobu dobrog vladanja. Ali molim vas, senjor – nastavila je, obrativši se don Christovalu – recite mi, zašto se toliko ljudi okupilo danas u ovoj katedrali? – Zar je moguće da niste čuli da Ambrozije, nadstojnik ove opatije, drži misu u ovoj crkvi svakog četvrtka? Cijeli Madrid bruji pohvalama u njegovu čast. Dosad je samo triput držao propovijed; ali svi koji su ga slušali toliko su oduševljeni njegovom rječitošću da je naći slobodno mjesto u crkvi teško kao i na premijeri neke nove komedije. Nemoguće je da još niste čuli za njega... – Nažalost, senjor, do jučer nisam imala sreće posjetiti Madrid; a u Córdobi smo tako loše obaviješteni o stvarima koje se događaju u ostatku svijeta da Ambrozijevo ime nije zalutalo u naše krajeve. – Svi u Madridu govore samo o njemu. Izgleda da je opčinio žitelje; budući da nisam prisustvovao njegovim propovijedima, zapanjen sam oduševljenjem koje je pobudio. Divljenje koje mu iskazuju mladi i stari, muškarci i žene, je bez premca. Velmože ga obasipaju darovima; njihove supruge odbijaju da ih ispovijeda itko drugi, a u cijelom je gradu poznat kao »svetac«. – Sigurno je plemićkog porijekla, senjor... – To još nije posve razjašnjeno. Pokojni opat kapucina pronašao ga je dok je još bio dojenče na ulazu u opatiju. Svi pokušaji da se otkrije tko ga je ondje ostavio bijahu uzaludni, a dijete nije znalo reći tko su mu roditelji. Školovao se u samostanu, koji odonda nije napustio. Rano je pokazao izrazitu sklonost prema učenju i povučenosti i zaredio se čim je navršio odgovarajuće godine. Nitko ga nikad nije potražio niti pomogao rasvijetliti tajnu njegova porijekla; a redovnici, kojima je to poštovanje prema njemu išlo u prilog, nisu oklijevali obznaniti da su ga primili na dar od same Djevice Marije. Uistinu, iznimna strogost njegova života samo potvrđuje glasine koje se o njemu šire. Star je trideset godina, tijekom kojih je gotovo svaki sat proveo učeći, u pot14


Redovnik punoj izolaciji od svijeta i tjelesnom trapljenju. Do ova posljednja tri tjedna, otkako je nadstojnik reda kojem pripada, nikad nije bio izvan zidina opatije; čak ga i sad napušta samo četvrtkom, kada drži misu u ovoj katedrali u kojoj se okupljaju svi Madrižani ne bi li ga slušali. Kažu da je iznimno učen i da propovijeda vrlo uvjerljivo. Nije poznato da je tijekom života prekršio ijedno pravilo svog reda; nije otkrivena ni najmanja mrlja na njegovu karakteru; navodno je toliko strog u pogledu kreposti da ne poznaje razliku između muškarca i žene. Obični ga ljudi zbog toga smatraju svecem. – Je li to dovoljno da se postane svecem? – pitala se Antonija. – Bože! Onda sam to i ja! – Sveta Barbaro! – uskliknula je Leonella. – Kakvo pitanje! Drago dijete! Takve se stvari ne pristoje mladim djevojkama. Izgleda da si zaboravila da na svijetu postoje i takve stvari poput muškaraca, dok ti misliš da su svi istog spola kao i ti. Htjela bih da ljudi budu svjesni kako znaš da muškarci nemaju grudi, ni bokove, ni... Srećom po Antonijino neznanje, koje bi predavanje njezine tete ubrzo raspršilo, opći žamor koji je odzvanjao crkvom najavio je dolazak propovjednika. Donna Leonella ustala je sa svojeg sjedala ne bi li ga bolje vidjela, a Antonija je slijedila njezin primjer. Bio je to čovjek uznosita držanja i dominantne pojave. Bijaše visoka stasa i iznimno lijepih crta lica. Imao je zavinut nos, crne i iskričave oči, dok su mu se tamne obrve gotovo spojile. Bijaše intenzivna, ali svijetlosmeđa tena; učenje i budnost su njegove obraze potpuno lišili boje. Spokoj je vladao njegovim uglađenim čelom, koje nije imalo bora; a zadovoljstvo koje je proistjecalo iz svake kretnje kao da je odavalo čovjeka jednako nesviknutog na dobročinstva i zlodjela. Ponizno se klanjao svjetini; ipak, postojala je određena strogost u njegovu pogledu i držanju koja je izazivala opće strahopoštovanje i malo tko je mogao izdržati taj pogled, istodobno plamen i prodoran. To je bio Ambrozije, nadstojnik kapucinskog reda, nadimka »svetac«. Antonija je, zureći čeznutljivo u njega, osjetila uzbuđenje koje joj je protreslo grudi, a dotad joj bijaše potpuno strano i uzalud ga je nastojala objasniti. Nestrpljivo je iščekivala početak propovijedi; a kad je redovnik konačno progovorio, zvuk njegova glasa kao da je prodro do srži njezine duše. Premda nitko od ostalih promatrača nije osjetio takvo snažno prožimanje poput mlade Antonije, ipak su ga svi slušali sa zanimanjem i uzbuđenjem. Čak su i oni koji bijahu ravnodušni spram pitanja vjere bili opčinjeni Ambrozijevim govorničkim darom. 15


Matthew Gregory Lewis Svi su pozorno slušali dok je govorio, a duboka tišina vladala je prepunim prolazima. Čak ni Lorenzo nije odolio čaroliji; zaboravio je da Antonija sjedi pored njega i zatravljeno je slušao propovjednika. Uzbuđenim, jasnim i jednostavnim jezikom redovnik je raspredao o ljepoti vjere. Objasnio je neke teško razumljive dijelove svetih spisa na način da su mu svi bezuvjetno vjerovali. Njegov je glas, istovremeno jasan i dubok, u sebi sadržavao svu snagu oluje dok se žestoko obrušavao na ljudske poroke i opisivao kazne koje im slijede u budućem životu. Svaki se slušalac zagledao u svoje prijašnje grijehe i zadrhtao; oluja, čije ih munje kane zgromiti, zakotrljala se i bezdan vječnog prokletstva otvorio se ispod njihovih nogu. Ali kad je Ambrozije, promijenivši temu, govorio o vrsnosti čiste savjesti, o uzvišenosti izgleda koje vječnost nameće dušama neokaljanima sramotom i o nagradi koja ih očekuje u sferama vječnog blaženstva, slušateljstvo je osjetilo da im se slomljeni duh nesvjesno povratio. S apsolutnim su se povjerenjem prepustili na milost svojem Sucu; s uživanjem su gutali propovjednikove riječi utjehe; i dok je njegov snažan glas melodično brujao, oni su se preselili u ona sretna područja koja je njihovoj uobrazilji oslikao u tako blistavima i sjajnim bojama. Propovijed je trajala razmjerno dugo; ipak, kad je završila, općinstvu je bilo žao što nije potrajala dulje. Premda je redovnik prestao govoriti, zanesena je tišina još vladala crkvom; naposljetku je čarolija prestala, a opće oduševljenje se glasno očitovalo. Dok je Ambrozije silazio s propovjedaonice svjetina ga je okružila, obasipljući ga blagoslovima, bacajući mu se pod noge i cjelivajući skute njegove halje. Polako je prošao, ruku pobožno prekriženih preko grudi, prema vratima opatijske kapele, u kojoj su ga čekali njegovi redovnici. Uspeo se uza stube i, okrenuvši se prema svojoj sljedbi, obratio im se s nekoliko riječi zahvalnosti i poticaja. Dok je govorio, krunica od većeg broja zrna jantara, ispala mu je iz ruku i rasula se među okupljenim mnoštvom. Željno su je prihvatili i smjesta podijelili među općinstvom. Tko je postao vlasnikom zrnca čuvao ga je poput relikvije; čak i da se radilo o brojanici samog svetog Franje, ne bi se žešće otimali za njih. Nadstojnik je, nasmijavši se njihovoj gorljivosti, izrekao blagoslov i napustio crkvu, dok je poniznost obitavala na svim licima. Je li također obitavala u njihovim srcima? Antonijine su ga oči čeznutljivo slijedile. Kad su se vrata za njim zatvorila, osjećala se kao da je izgubila nešto prijeko potrebno njezinoj 16


Redovnik sreći. Suza se neprimjetno u tišini spustila niz njezin obraz. – Potpuno je odvojen od svijeta! – rekla je u sebi. – Možda ga više nikad neću vidjeti. Dok je brisala suzu, Lorenzo je zamijetio njezinu kretnju. – Jeste li zadovoljni našim govornikom? – rekao je. – Ili mislite da Madrid precjenjuje svoje darovite sugrađane? Antonijino srce bijaše toliko ispunjeno divljenjem prema redovniku da je željno dočekala priliku da govori o njemu; uostalom, budući da Lorenza više nije smatrala potpunim strancem, njezina ju je pretjerana sramežljivost manje sputavala. – Ah, nadmašio je sva moja očekivanja! – odgovorila je. – Dosad nisam poznavala snagu govorničkih sposobnosti. Ali kad je progovorio, njegov me glas nadahnuo takvim zanimanjem, takvim štovanjem, usuđujem se reći takvom privrženošću spram njega, da sam potpuno zapanjena usplamtjelošću svojih čuvstava. Lorenzo se nasmijao intenzivnosti njezina izražavanja. – Još ste mladi i tek na pragu života – rekao je. – Vaše srce, otvoreno prema svijetu i ispunjeno toplinom i osjećajnošću, spremno upija prve dojmove. Prostodušni po naravi, od drugih ne očekujete prijetvornost; i promatrajući svijet kroz prizmu vlastite istinoljubivosti i nevinosti, držite da svi koji vas okružuju zaslužuju vaše povjerenje i poštovanje. Kakva šteta što će ovakvi vedri nazori uskoro biti raspršeni! Kakva šteta što ćete uskoro otkriti ljudsku niskost i čuvati se svojih bližnjih poput neprijatelja! – Ah! Senjor – odgovorila je Antonija – zla kob mojih roditelja već mi je priskrbila previše tužnih primjera podmuklosti svijeta! Pa ipak, u ovome slučaju srdačna naklonost zasigurno me nije prevarila. – Dopuštam vam da ste u ovom slučaju u pravu. Ambrozijeva narav nikako se ne može dovesti u pitanje; a čovjek koji je cijeli život proveo unutar zidina samostana nije se mogao dovesti u situaciju da sagriješi, čak i da je bio sklon tomu. Ali sada, kad zbog dužnosti mora povremeno stupiti u svijet i na taj način biti doveden u napast, sad mu se pristoji pokazati blještavilo svoje kreposti. Kušnje su velike; upravo je u onim godinama kad su strasti na vrhuncu, neobuzdane i divljaju; njegov će ga ugled obilježiti kao svijetao primjer za dovođenje u kušnju; činjenica da će mu sve biti novo pružit će dodatnu čar dražima užitka; pa čak će i sposobnosti kojima ga je priroda obdarila pridonijeti njegovu padu, omogućivši mu da što lakše ostvari svoj naum. Malo tko bi izašao kao pobjednik u tako žestokom okršaju. 17


Matthew Gregory Lewis – Ah, Ambrozije će zasigurno biti jedan od tih malobrojnih. – U to nimalo ne sumnjam; po svemu prikazanom, on je, općenito uzevši, iznimka u cijelom ljudskom rodu, i Zavist bi uzalud tražila mrlju na njegovu karakteru. – Senjor, vaša me uvjerenost obradovala! Ona me ohrabruje da mu se potpuno prepustim; a niste ni svjesni koliko mi je teško zatomiti taj osjećaj! Ah, predraga teto, usrdno zamoli moju majku da nam ga odabere za ispovjednika. – Ja da je preklinjem? – odgovorila je Leonella. – Kunem ti se da neću učiniti takvo što. Ovaj mi se Ambrozije nimalo ne sviđa; toliko strogo izgleda da sam sva zadrhtala od samog pogleda na njega; da mi je kojim slučajem on ispovjednik, nikad ne bih smogla snage priznati ni polovicu svojih sitnih grijeha, a i to u iznimnim slučajevima! Nikad nisam susrela tako ozbiljnog smrtnika i nadam se da više nikad neću susresti drugog. Njegov me opis vraga – Bože mi oprosti! – gotovo potpuno sludio, a kad je govorio o grešnicima, izgledao je kao da je spreman proždrijeti ih. – U pravu ste, senjora! – odgovorio je don Christoval. – Prevelika strogost drži se jedinom Ambrozijevom manom. Lišen ljudskih slabosti, nije dovoljno popustljiv prema onima drugih; i premda je u načelu pravedan i nepristran u svojim odlukama, njegovo vladanje redovnicima već je pružilo neke dokaze u prilog njegovoj nepopustljivosti. Ali svjetina se gotovo razišla: dopuštate li nam da vas otpratimo kući? – Zaboga, senjor! – uskliknula je Leonella hineći da se zarumenjela. – Ne mogu takvo što nikako dopustiti! Kada bih došla kući u pratnji tako pristaloga gospodina, moja bi mi sestra, inače iznimno čedna, očitala takvu bukvicu da bi mi prisjelo. Uostalom, radije bih da još malo pričekate s prosidbom. – Prosidba? Uvjeravam vas, senjora... – Oh, senjor, vjerujem vam da ste nestrpljivi; ali stvarno vas molim da mi date malo vremena. Ne bi bilo odviše obzirno od mene da samo tako prihvatim vašu ruku. – Prihvatite moju ruku? Kunem se da... – Oh! Dragi senjor, ako me volite, nemojte više navaljivati! Vašu ću pokornost smatrati dokazom vaše ljubavi; sutra ćete dobiti odgovor, stoga, zbogom! Ali, zaboga, gospodo, mogu li znati kako se zovete? – Moj prijatelj je – odgovorio je Lorenzo – Condé d’Ossorio, a ja sam Lorenzo de Medina. 18


Redovnik – To je dovoljno. Pa, don Lorenzo, upoznat ću svoju sestru s vašom usrdnom ponudom i što brže vas izvijestiti o ishodu. Gdje vas mogu potražiti? – Uvijek me se može pronaći u palači Medina. – Računajte na to da ću vam se javiti. Zbogom, gospodo. Senjor Condé, preklinjem vas da obuzdate žestinu vaših strasti: ipak, ne bih li vam dokazala da se nisam razočarala u vama i spriječim vas da se prepustite očaju, primite ovaj dokaz moje privrženosti, koji će vam pomoći dok mislite na odsutnu Leonellu. Dok je ovo izgovarala, ispružila je suhu i smežuranu ruku, a njezin ju je tobožnji obožavatelj poljubio toliko očigledno nevoljko i usiljeno da je Lorenzo jedva suspregnuo potrebu da se nasmije. Leonella je tad požurila da napusti crkvu; ljupka ju je Antonija šutke pratila; ali kad je stigla nadomak ulaza, nehotice se okrenula i pogledom odmjerila Lorenza. Naklonio joj se u znak pozdrava; ona mu je uzvratila i brzo izašla. – Dakle, Lorenzo! – rekao je don Christoval čim su ostali nasamo. – Dobro si mi podvalio! Ne bih li pomogao tvojim nastojanjima oko Antonije, pristojno sam prozborio nekoliko uljudnih riječi s tetom, da bih se sat kasnije našao pred brakom! Kako ćeš me nagraditi zato što sam tako gorko propatio zbog tebe? Kako ćeš mi se odužiti zbog toga što sam poljubio kožnatu šapu te odvratne stare vještice? Dovraga, ostavila je takav vonj na mojim usnama da ću smrdjeti po češnjaku cijeli mjesec! Kad ću prolaziti pored Prada, zamijenit će me za omlet ili neki veliki, netom izrastao luk! – Priznajem, ubogi moj grofe – odgovorio je Lorenzo – da si svoje usluge obavio u teškim uvjetima; ipak, držim da možeš još malo izdržati, pa ću te vjerojatno morati zamoliti da nastaviš sa svojom ljubavnom avanturom. – Prema toj molbi zaključujem da je mlada Antonija ostavila jak dojam na tebe. – Ne mogu ti opisati koliko me opčinila. Kad mi je umro otac, moj ujak, vojvoda od Medine, obznanio mi je svoju želju da se oženim; dosad sam izbjegavao njegove sugestije i odbijao ih prihvatiti, ali ono što sam vidio večeras... – Pa, što si to vidio večeras? Don Lorenzo, zar si stvarno toliko pomahnitao da se misliš oženiti unukom onoga »koji je bio pošten i radišan poput svakoga drugog postolara u Córdobi«? 19


Matthew Gregory Lewis – Zaboravljaš također da je unuka pokojnog markiza de las Cisternasa; ali nemojmo se prepirati oko porijekla i titula, uvjeravam te da nikad nisam vidio privlačniju ženu od Antonije. – Vrlo vjerojatno; ali ne misliš je valjda oženiti? – Zašto da ne, dragi moj Condé? Bit ću dovoljno imućan za oboje, a znaš da moj ujak ima liberalne stavove glede toga. Iz onoga što znadem o Raymondu de las Cisternasu, siguran sam da će spremno priznati Antoniju svojom nećakinjom. Njezino porijeklo stoga više neće biti prepreka tome da je zaprosim. Bio bih hulja kada bih razmišljao o njoj u bilo kakvim drugim odnosima, osim u braku; a uistinu, mislim da posjeduje sve nužne kvalitete da me učini sretnim. Mlada je, ljupka, nježna, razborita... – Razborita? Pa nije izgovorila ništa doli »da« i »ne«. – Priznajem, nije rekla ništa više – ali, uvijek je izgovorila »da« ili »ne« kad je trebalo. – Je li? Stvarno si opčinjen! Pružaš neoborive dokaze svoje ljubavi i ne usuđujem se više raspravljati s tako vještim kazuistom. A da prekinemo s tom komedijom? – To nije u mojoj moći. Tek sam sinoć stigao u Madrid i još nisam imao prigodu vidjeti sestru; znaš da se njezin samostan nalazi u ovoj ulici i upravo sam išao onamo kad je svjetina, koju sam ugledao kako se gomila u ovoj crkvi, pobudila moju znatiželju da saznam o čemu se radi. Sad ću nastaviti sa svojom prvotnom nakanom i vjerojatno provesti večer sa sestrom u prostoriji za posjetitelje. – Kažeš, sestra ti je u samostanu? A, da, istina, zaboravio sam. A kako je donna Agneza? Čudim se, don Lorenzo, kako si samo pomislio da zatočiš tako dražesnu djevojku unutar zidina samostana? – Don Christovale, što to zboriš? Kako me možeš optužiti za takvo što? Znaš da se zavjetovala svojom voljom i da se zbog određenih okolnosti odlučila izolirati od svijeta. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći ne bih li je nagnao da promijeni svoju odluku; sva su moja nastojanja bila uzaludna i izgubio sam sestru! – Sretniče; Lorenzo, mislim da si ti onaj koji je profitirao tim gubitkom; ako se dobro sjećam, donni Agnezi je pripadao udio od deset tisuća pistola, polovica kojih je pripala tebi. Svetog mi Jakova! Kad bih barem i ja imao pedeset sestara u istom redu. Drage bih ih volje sve redom izgubio, bez imalo grizodušja... – Kako to misliš, Condé? – rekao je Lorenzo ljutito. – Smatraš li me toliko podlim da sam utjecao na sestrinu odluku da se povuče? 20


Redovnik Misliš li da me prezira vrijedna želja da postanem gospodarom njezine sudbine mogla... – Krasno! Samo hrabro, don Lorenzo! Što si se toliko raspalio? Daj Bože da Antonija umiri tu naglu narav ili ćemo se nedvojbeno poklati prije isteka mjeseca! Međutim, ne bih li privremeno spriječio takav tragičan ishod, povući ću se i ostaviti te kao pobjednika na polju. Zbogom, viteže od Etne! Obuzdaj tu zapaljivu ćud i zapamti da možeš računati na moje usluge svaki put kad će biti potrebno voditi ljubav s onom starom vješticom. Izrekavši to, izjurio je iz katedrale. – Kakav zanesenjak! – rekao je Lorenzo. – Ima toliko srca, šteta što mu pronicavost nije jača strana. Noć samo što se nije spustila. Svjetiljke još nisu upalili. Slabašne zrake izlazećeg Mjeseca teškom su se mukom probijale kroz gotičku tminu crkve. Lorenzo se osjetio nemoćnim da napusti to mjesto. Praznina nastala u grudima zbog Antonijinog izbivanja i žrtve njegove sestre, na koju ga je upravo podsjetio don Christoval, izazvala je sjetu u njegovoj duši, koja je bila savršeno usuglašena s vjerskim mračnjaštvom u okružju. Još uvijek bijaše naslonjen na sedmi stup od propovjedaonice. Lagan i osvježavajući zrak pirkao je duž pustih lađa: Mjesečeve su zrake, koje su se probijale u crkvu kroz oslikane prozore, osjenčavale izrezbarene krovove i masivne stupove tisućama različitih nijansi svjetala i boja. Sveobuhvatna tišina vladala je svime, isprekidana jedino povremenim zatvaranjem vrata u susjednoj opatiji. Spokoj koji je vladao u to doba, kao i samoća, značajno su doprinijeli Lorenzovom prepuštanju sjeti. Bacio se na sjedalo koje je stajalo pored njega i predao se tlapnjama svoje uobrazilje. Razmišljao je o braku s Antonijom; razmišljao je o preprekama koje bi mogle omesti njegove žudnje; i tisuće sanjarija koje su se smjenjivale lebdjele su njegovom maštom; tužno i istinito, ali ne i neugodno. San ga je neprimjetno preuzeo, a smirena pribranost njegova uma na javi nastavila je neko vrijeme utjecati na njegovu snenost. Zamišljao je da je još uvijek u kapucinskoj crkvi; ali više nije bila mračna i prazna. Mnoštvo srebrnih svjetiljki veličanstveno je bacalo svjetlo s nadsvođenoga krova; praćena opčinjavajućim napjevom korskih pjevača, melodija orgulja ispunjavala je crkvu; oltar je izgledao kao ukrašen za neku uzvišenu svetkovinu. Bijaše okružen šarolikim društvom, a u blizini je stajala Antonija, odjevena u vjenčanicu, crveneći se svim dražestima djevičanske skromnosti. 21


Matthew Gregory Lewis Napola u nadi, napola u strahu, Lorenzo se zapiljio u prizor koji se odvijao pred njim. Iznenada su se vrata koja su vodila u opatiju otvorila i ugledao je, u pratnji velike povorke redovnika, propovjednika kako se približava onoj koju je netom slušao s tolikim pozornošću. Stao je pored Antonije. – A gdje je mladoženja? – upitao je zamišljeni redovnik. Antonija se zabrinuto ogledavala po crkvi. Mladić je nehotice zakoraknuo iz svojeg skrovišta. Ugledala ga je; obrazi su joj se zarumenjeli od radosti; ljupkim pokretom ruke dozvala ga je da priđe. Poslušao je njezinu zapovijed; pojurio je k njoj i bacio joj se pred noge. Za trenutak je ustuknula; tad je, zagledavši se u njega s neopisivom nasladom, uskliknula: – Da! – I rekavši: – Moj mladoženja! Moj suđeni mladoženja! – požurila baciti mu se u naručje; ali prije nego što je dospio uhvatiti je, netko nepoznat se ugurao između njih. Bio je golem, tamnoput, prodornoga i zastrašujućeg pogleda; iz usta mu je sukljala vatra, a na čelu mu čitkim slovima bijaše ispisano: Ponos! Požuda! Nečovječnost! Antonija je vrisnula. Čudovište ju je obujmilo rukama i, skočivši s njom na oltar, kinjilo je svojim odurnim poljupcima. Uzalud je nastojala oteti mu se iz zagrljaja. Lorenzo joj je pohitao u pomoć, ali prije nego što je uspio prići, odjeknula je velika eksplozija. Katedrala se smjesta stala urušavati; redovnici su se razbježali, izbezumljeno vrišteći; svjetiljke su se ugasile, oltar je propao, a na njegovu mjestu ukazao se bezdan iz kojeg je sukljala vatra. Bučno i jezovito kriknuvši, čudovište se survalo u ponor, a u padu je pokušalo povući Antoniju za sobom. Uzalud se trudilo. Nadnaravnim se snagama otrgnula iz njegova zagrljaja; ali njezina bijela oprava ostala je u njegovu posjedu. Istodobno se krilo blistava sjaja raširilo iz obje Antonijine ruke. Poletjela je prema gore i, uspinjući se, dobacila Lorenzu: – Prijatelju! Susrest ćemo se gore! Istovremeno se otvorio krov katedrale; blagozvučni glasovi odjekivali su uzduž svodova, a blaženstvo koje je prihvatilo Antoniju sastojalo se od zraka toliko zasljepljujuće blistavosti da Lorenzo nije mogao podnijeti taj prizor. Vid ga je izdao i srušio se na zemlju. Kad se probudio, shvatio je da leži ispružen na podu crkve; bijaše osvijetljen, a iz daljine su se čuli crkveni napjevi. Lorenzo se nakratko nije mogao uvjeriti u to da je upravo prisustvovao snu, toliko snažan dojam je sve ostavilo na njegovu uobrazilju. Kratko podsjećanje uvjerilo ga je da je bio u zabludi; svjetiljke bijahu upaljene tijekom 22


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.