Gottfried August Bürger BARUN MÜNCHHAUSEN
Gottfried August Bürger BARUN MÜNCHHAUSEN Čudnovata putovanja morem i kopnom, ratni pohodi i vesele pustolovine baruna Münchhausena (kako ih sam običava uz bocu pripovijedati u krugu svojih prijatelja) Naslov izvornog izdanja Wunderbare Reisen zu Wasser und zu Lande, Feldzüge und lustige Abenteuer des Freiherrn von Münchhausen (wie er dieselben bei der Flasche im Zirkel seiner Freunde selbst zu erzählen pflegt) S njemačkoga preveo BENJAMIN TOLIĆ Ilustracije ANDRIJA MAUROVIĆ Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka VINKO I ZVONKO 02 (195) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000923928 ISBN 978-953-320-096-5
Prva izdanja
BARUN MÜNCHHAUSEN
BARUNOVA PRIČA Na put u Rusiju pošao sam od kuće usred zime jer sam posve ispravno zaključio da su studen i snijeg po svoj prilici bez posebnih troškova hvalevrijednih i skrbnih zemaljskih vlada napokon popravili putove kroz sjeverne krajeve Njemačke, Poljske, Kurlandije i Livonije, koji su po opisu svih putnika gotovo još tegobniji od putova što vode u hram kreposti. Putovao sam na konju, a to je, samo ako su konj i jahač inače u dobru stanju, najudobniji način putovanja. Čovjek se naime tada ne izlaže pogibli niti da se s kakvim uljudnim njemačkim poštarom zaplete u kakvu affaire d’honneur1, niti da ga njegov žedni kočijaš odvlači pred svaku krčmu. Bio sam lagašno odjeven, a to sam prilično neugodno osjećao što sam više odmicao na sjeveroistok. Možete dakle zamisliti kako je za tako kruta vremena, u vrlo oporu podneblju, moralo biti pri duši jadnomu starcu što je u Poljskoj bespomoćno drhtureći ležao na pustoj utrini preko koje je brijao sjeveroistočnjak, a on je jedva imao čime pokriti svoju golotinju. Požalio sam siromaška svom dušom. Premda mi se i samom ledilo srce u prsima, prebacio sam preko njega svoj putni ogrtač. Najednom odjeknu s neba glas koji po1 franc. stvar časti; dvoboj
5
Gottfried August Bürger sve neobično istaknu to djelo ljubavi i doviknu mi: »Vrag me odnio, sinko, ako ti to ne platim!« Ne obzirući se na to, jahao sam dalje dok me nisu iznenadile noć i tama. Nigdje se nije čulo niti vidjelo kakvo selo. Cijeli kraj bio je pod snijegom, a ja nisam znao ni kamo ni kuda. Umoran od jahanja, napokon sam sjahao i privezao konja za nekakav krajičak stabla što je stršio iz snijega. Sigurnosti radi uzeo sam pištolje pod pazuho, legao nedaleko odatle na snijeg i utonuo u tako zdrav san da sam otvorio oči tek kada je već bio bijeli dan. Ali kako sam se začudio kad sam opazio da ležim na groblju usred nekakva sela! U početku nisam nigdje mogao vidjeti konja; ali malo zatim čuo sam kako hrže negdje nada mnom. Pogledavši gore, opazim da visi o vjetrokazu na zvoniku. Odmah sam znao na čemu sam. Selo je naime bio posve zameo snijeg; najednom je ojužilo; ja sam se u snu, kako je snijeg kopnio, malo-pomalo posve blago spuštao; a ono 6
BARUN MÜNCHHAUSEN što sam u tami smatrao okrajkom stabalca koji strši iz snijega i za nj privezao konja, to je bio križ ili vjetrokaz na zvoniku. Bez duga premišljanja uzeo sam jedan od pištolja, ispalio hitac u povodac i tako opet došao do konja te nastavio putovanje. Nakon toga sve je bilo dobro dok nisam došao u Rusiju, gdje baš i nije običaj zimi putovati na konju. A kako je moja maksima ravnati se po poznatoj izreci »kakav kraj, takav običaj«, uzeo sam tamo male trkaće jednoprežne saonice i radosno pojurio prema Sankt-Peterburgu. Sada više ne znam pravo je li to bilo u Estoniji ili u Ingriji, ali još se dobro sjećam da je bilo usred strašne šume, kad opazih da me brzinom najizješnije zimske gladi slijedi golem vuk. Uskoro me je dostigao, i naprosto mu se nije moglo umaknuti. Nehotice legoh u saonice i pustih konja da djeluje posve sam na dobrobit obojice. Odmah zatim dogodilo se ono što sam, doduše, slutio, ali se gotovo nisam usuđivao nadati. Vuk nije ni najmanje mario za moju malenkost, nego je skočio preko mene, bjesomučno spopao konja te odjednom otrgnuo i progutao cio stražnji dio jadne životinje, koja je od straha i boli samo to brže trčala. Kako sam na taj način sam ostao nezamijećen te dobro prošao, podigao sam posve kradom lice i u stravi opazio da se vuk žderući gotovo sav uvukao u konja. Ali tek što se bio tako zgodno utisnuo, shvatio sam da sam sada ja na redu i stao mu bičem valjano prašiti 7
Gottfried August Bürger
krzno. Takav prepad u toj navlaci izazvao je u njemu nemali strah; stremio je svom silom naprijed, konjska je lešina pala na tlo, i gle – umjesto konja u hamu je bio vuk! Što se mene tiče, ja sam sada još manje prestajao udarati bičem, te zdravi i čitavi stigosmo u punom galopu u Sankt-Peterburg, posve protivno obostranim očekivanjima i na nemalo zaprepaštenje nazočnika. Neću vam, gospodo, dosađivati brbljanjem o ustroju, umjetnostima, znanostima i drugim znamenitostima toga sjajnog ruskog glavnoga grada; još manje ću vas zabavljati svim onim spletkama i veselim pustolovinama visokoga društva u kojem gospodarica kuće uvijek prima gosta s čašicom rakije i glasnim poljupcem. Naprotiv, držat ću se većih i plemenitijih predmeta vaše pozornosti, naime konja i pasa, koje sam uvijek jako volio; zatim lisica, vukova i medvjeda, kojima Rusija, kao i drugom divljači, obiluje više nego ijedna druga zemlja u svijetu; na8
BARUN MÜNCHHAUSEN pokon, pripovijedat ću vam o takvim izletima, viteškim vježbama i hvale vrijednim djelima što plemiću bolje pristaju nego malko pljesniva znanja grčkoga i latinskoga jezika ili sve one mirišljave stvarčice, rese i ludorije francuskih ljepoduha i – uvijača kose. Budući da je moralo proći neko vrijeme prije no što sam mogao dobiti mjesto u vojsci, živio sam nekoliko mjeseci u potpunoj besposlici i slobodi da tratim i vrijeme i novac na najjunkerskiji2 način na svijetu. Gdjekoja noć provedena je u kockanju, mnoge uz zveket punih čaša. Oporo podneblje i narodni običaji dodijelili su boci među društvenim zabavama u Rusiji mnogo više mjesto nego u našoj trijeznoj Njemačkoj; stoga sam tamo često nalazio ljude koji su se u plemenitom umijeću pijenja mogli smatrati pravim virtuozima. Ali svi su oni bili bijedne šeprtlje u usporedbi s generalom sijeda brka i bakrene puti koji je s nama jeo za zajedničkim stolom. Stari gospodin, koji je od nekog okršaja s Turcima bio bez gornje polovice lubanje i stoga se, kad god bi u društvo došao stranac, s najuljudnijom svesrdnošću ispričavao što za stolom mora zadržati šešir na glavi, običavao je jedući isprazniti nekoliko boca rakije i zatim za završnicu ispiti bocu araka3 ili katkada to nekoliko puta ponoviti; unatoč tomu nikad se na njemu nije mogao opaziti ni najmanji znak pijanstva. – Ne možete vjerovati? Ja vam, gospodo, opraštam; 2 junker – plemić-zemljoposjednik u negdašnjoj Pruskoj 3 rakija od riže
9
Gottfried August Bürger ni ja nisam mogao shvatiti. Dugo nisam znao kako da to sebi razjasnim, dok nisam posve slučajno našao ključ zagonetke. – General je imao običaj povremeno malko podizati šešir. To sam često viđao ne pridajući tomu nikakvu važnost. Bilo je naravno da mu se čelo ugrijalo, a što je zatim prozračivao glavu, to nije bilo ništa manje naravno. Ali napokon sam vidio da je istodobno sa šeširom podizao i za nj pričvršćenu srebrnu ploču, koja mu je služila umjesto lubanje, i da se tada uvijek u lagašnu oblačku uvis dizala sva isparina alkoholnih pića što ih je popio. Sad je najednom zagonetka bila riješena. Rekao sam to nekolicini dobrih prijatelja i ponudio se, jer sam upravo te večeri priopćio opasku, da odmah pokusom dokažem njezinu ispravnost. Stao sam naime s lulom generalu za leđa i, upravo kad je on spustio šešir, s malo papira zapalio paru što se dizala: ugledali smo koliko nov toliko lijep prizor. U jednom trenutku pretvorio sam stup od pare nad glavom našega junaka u vatreni stup, a onaj dio para što se još bijaše zadržao među dlačicama šešira stvorio je vrlo lijep plavi plameni svetokrug, sjajniji od svetokruga koji je ikada obasjavao glavu najvećega sveca. Moj pokus nije mogao ostati skriven generalu; no on se zbog toga tako malo ljutio da nam je dapače pokatkad dopuštao da ponovimo pokus koji mu je davao tako uzvišen izgled. Prešućujem poneke vesele prizore što smo ih znali upriličiti u takvim zgodama; kanim vam naime ispričati različite lovačke dogodovštine koje mi se čine čudno10
BARUN MÜNCHHAUSEN vatijima i zabavnijima. Lako možete, gospodo, zamisliti da sam se uvijek navlastito držao takvih čestitih drugara koji su znali dolično cijeniti otvoren, neograničen šumski predio. I raznoličnost zabave koju mi je to pružalo i izvanredna sreća što je pratila svaki moj pothvat moje su još uvijek najugodnije uspomene. Jednoga jutra vidjeh kroz prozor svoje spavaće sobe da je obližnja velika bara gotovo prekrivena divljim patkama. Odmah uzeh pušku iz kuta, skočih dolje prema stubama, i to tako navrat-nanos te naletjeh licem na dovratak. Iz očiju mi sijevnu vatra i vrcahu iskre; ali to me nije ni časak zadržalo. Uskoro sam mogao pucati; međutim, na svoju veliku zlovolju, čim sam naciljao, opazih da je od netom primljena žestokog udarca otpao i kremen s kokota puške. Što mi je bilo činiti? Vremena za gubljenje nije bilo. Srećom, sjetih se što se maločas zbilo s mojim očima. Otvorio sam dakle prašnicu, upravio pušku na divlju perad i udario šakom u jedno od svojih očiju. Od jaka udarca izletjelo je opet dosta iskara, odjeknuo hitac, i ja sam pogodio pet pari pataka, četiri kaluže i dvije liske. Prisutnost duha duša je muževnih djela. Ako je počesto pomogla vojniku i mornaru, nije rjeđe ni uzrokom lovčeve dobre sreće. Tako je nekoć na nekom jezeru, kamo sam dospio za lovačke skitnje, plivalo nekoliko desetaka divljih pataka. Bile su preveć raštrkane a da bih se mogao nadati kako ću jednim hicem ubiti više od jedne jedine; a na nesreću po11
Gottfried August Bürger sljednji mi je naboj već bio u pušci. Unatoč tomu želio sam ih imati sve; kanio sam naime pogostiti cijelo mnoštvo dobrih prijatelja i znanaca. Uto se sjetih komadića slanine što mi je još preostao u lovačkoj torbi od zalihe hrane koju sam bio ponio sa sobom. Pričvrstio sam ga na prilično dugu uzicu za psa, koju sam rasukao i tako je barem još četverostruko produžio. Onda sam se skrio u tršćaku na obali, izbacio slaninu na vodu i imao zadovoljstvo vidjeti kako je najbliža patka žustro doplivala i progutala je. Za prvom su uskoro došle sve ostale, a kako je glatki komadić slanine na koncu vrlo brzo izlazio straga neprobavljen, progutala bi ga sljedeća, i sve tako redom. Ukratko, slanina je proputovala kroza sve patke a da se nije otrgnula s konca. Tako su sve bile nanizane. Vrlo sam ih spretno izvukao na kopno, omotao uzicu pet-šest puta preko ramena i trupa te pošao svojim putom kući. Kako sam još bio podaleko od kuće, a teret mi tolikog mnoštva pataka bio prilično mučan, umalo nisam požalio što sam ih previše nahvatao. Ali uto mi dobro dođe neobična zgoda, koja me je u prvi mah dovela u nemalu nepriliku. Patke su naime još bile žive, počele su, oporavivši se od prve prepasti, vrlo snažno mahati krilima i sa mnom se dizati visoko u zrak. Sada bi se tkogod jamačno posve smeo. No ja sam tu okolnost, što sam bolje mogao, okrenuo na svoju korist i skutima kaputa veslao zrakom prema kraju u kojem je bilo moje prebivalište. Kad sam stigao upravo nad svoj stan i kad se valjalo bez štete spustiti, patka12
BARUN MÜNCHHAUSEN ma sam susljedno zakretao vratom i tako se posve blago i postupno, na nemalo zaprepaštenje svoga kuhara, spustio kroz dimnjak svoje kuće nasred ognjišta, na kojemu srećom još nije bila naložena vatra. Sličnu sam zgodu jednom doživio s jatom jarebica. Bio sam izašao da iskušam novu pušku. Kada sam do posljednjeg zrna ispucao malu zalihu sačme, diglo se, protivno svakom očekivanju, ispred mojih nogu jato jarebica. Želja da ih navečer nekoliko vidim na svom stolu navela me je na zamisao kojom se, gospodo, na moju riječ, možete poslužiti u sličnoj neprilici. Čim sam vidio gdje su se jarebice spustile, hitro sam napunio pušku i umjesto sačme stavio šipku za nabijanje, koju sam, koliko sam to u žurbi mogao učiniti, na gornjem kraju zašiljio. Onda sam
13
Gottfried August Bürger pošao prema jarebicama i, kad su poletjele, pritisnuo otponac. Imao sam zadovoljstvo vidjeti kako moja šipka na stanovitoj udaljenosti polako pada sa sedam ptica, a one su se vjerojatno čudile što su tako rano spojene na ražnju. – Štono riječ, valja se samo snaći. Drugi put naišao sam u nekoj velikoj ruskoj šumi na divnu crnu lisicu. Bila bi grdna šteta probušiti to dragocjeno krzno zrnom ili sačmom. Teta lija stajala je tik uz drvo. U hipu sam izvadio kuglu iz cijevi, umjesto kugle stavio dobar čavao, opalio i pogodio tako majstorski da sam joj metlicu pribio za deblo. Onda sam joj mirno prišao, uzeo lovački nož, načinio joj na licu unakrstan rez, mašio se biča i tako je zgodno istjerao iz njezina lijepog krzna da je bila milina gledati. Slučaj i dobra sreća često poprave gdjekoju pogrešku. Primjer je zgoda koju sam malo zatim doživio kad sam usred mračne šume ugledao divlje prase i divlju krmaču kako kaskaju jedno za drugim. Promašio sam. Unatoč tomu prase je posve samo otrčalo naprijed, a krmača zastala, nepomično, kao ukopana. Kad sam podrobnije razmotrio stvar, utvrdio sam da je to bila stara slijepa krmača koja je u zubima držala repić svoga praseta kako bi je ono po dječjoj dužnosti vodilo naprijed. Budući da je moja kugla proletjela između dviju životinja, prekinula je taj povodac kojega je jedan kraj stara krmača još uvijek žvakala. Kako je njezin vodič više nije vukao naprijed, ona je zastala. Stoga sam dohvatio preostali krajičak praseće14
BARUN MÜNCHHAUSEN ga repa i na njemu bez ikakve muke i otpora odveo kući staru i bespomoćnu životinju. Kako god su često strašne te divlje krmače, veprovi su ipak kudikamo okrutniji i pogibeljniji. Jednom sam u šumi naišao na vepra kada na nesreću nisam bio spreman ni za napad ni za obranu. Jedva jedvice uspio sam još kliznuti za neko drvo kada je bijesna zvijer s boka svom snagom nasrnula na me. Ali zato su i njegovi zubi derači tako uletjeli u deblo te ih nije mogao odmah izvući niti ponoviti nasrtaj. – Aha, pomislio sam, sad si moj! – Odmah sam uzeo kamen, stao njime tući i tako mu zakovao kljove da se nikako nije mogao osloboditi. Morao se dakle strpjeti dok ja iz najbližega sela ne nabavim kolica i konopce da ga živa i čitava otpremim kući, što se posve uzorno i zbilo. Vi ste, gospodo, bez dvojbe čuli za sveca i zaštitnika lovaca i strijelaca, svetoga Huberta, kao i za krasnog jelena što ga je nekoć sreo u šumi, a nosio je među rogovljem sveti križ. Ja sam tomu svetom Hubertu svake godine u dobru društvu prinosio žrtvu i jamačno tisuću puta vidio jelena i naslikana u crkvama i izvezena u zvijezdama njegovih vitezova, tako te, časti mi i savjesti čestita lovca, gotovo ne bih znao reći je li u davnini bilo takvih jelena s križem ili ih pače ima i dan-danas. Ali radije dopustite da vam ispričam što sam vidio svojim očima. Jednom, kad mi je nestalo olova, susreo sam posve nenadano najljepšega jelena na svijetu. Tako mi je bezbrižno gledao u 15
oči kao da je napamet znao da je moja nabojnjača prazna. Ja sam međutim u hipu napunio pušku prahom i nabio u cijev punu šaku koštica od trešanja, s kojih sam, što se brže moglo, posisao meso. I tako sam mu nasred čela među rogovlje sasuo cijeli naboj. Hitac ga je, doduše, omamio – zateturao je – ali je ipak odmaglio. Godinu ili dvije nakon toga lovio sam u istoj šumi: i gle – pojavio se krasan jelen s posve naraslom trešnjom, višom od deset stopa, među rogovljem! Odmah sam se sjetio svoje negdašnje pustolovine. Smatrao sam jelena svojim davno stečenim vlasništvom i jednim ga hicem oborio na zemlju, a to mi je istodobno priskrbilo pečenku i umak od trešanja; jer drvo je bilo prepuno plodova, tako slasnih kakve u životu nisam jeo. Tko dakle može reći da nije neki strastveni sveti lovac, kakav lovoljubni opat ili biskup, na sličan način jelenu svetoga Huberta hicem zasadio križ među rogove? Jer ta su gospoda oduvijek bila slavna po sadnji križeva i rogova, a takva su djelomice sve do dana današnjega. U krajnjem slu16
BARUN MÜNCHHAUSEN čaju, kada vrijedi: sad ili nikad, što se čestitu lovcu nerijetko događa, on će radije posegnuti za tko zna čime i prije pokušati sve negoli dopustiti da mu umakne povoljna prilika. Više sam puta i sam bio na takvoj kušnji. Što ćete, naprimjer, reći o sljedećem slučaju? – Jednom mi je u nekoj poljskoj šumi u sumrak nestalo praha. Kad sam išao kući, nasrne na me golem medvjed otvorenih ralja, spreman da me proguta. Uzalud sam u žurbi pipao po džepovima tražeći prah i olovo. Ništa nisam našao osim dva kremena što se obično ponesu za svaki slučaj. Jedan sam svom snagom bacio u otvorene ralje nemani, tako da je otišao niza ždrijelo. Kako mu se to po svoj prilici nije činilo odviše dobrim, medvjed učini okret nalijevo, tako da sam drugi kremen mogao ubaciti na stražnja vrata. Sve se zbilo čudesno i divno. Kremen nije samo uletio unutra, nego se i srazio s drugim kremenom, tako te je planula vatra i uz silan prasak raznijela medvjeda. Kažu da je takav kremen dobro apliciran a posteriori, osobito ako se pravo srazio s kakvim kremenom a priori, već dignuo u zrak gdjekojega ujedljivog učenjaka i filozofa. – Iako sam tada sretno prošao, tu zgodu ipak ne bih želio ponoviti ili tražiti svađu s medvjedom bez drugih sredstava za obranu. Međutim, bilo mi je u neku ruku suđeno da me najstrašnije i najokrutnije zvijeri napadaju upravo onda kada im se nisam mogao suprotstaviti, kao da im je instinkt odavao moju nemoć. Tako sam jednom prilikom upravo 17
Gottfried August Bürger bio odvinuo kremen s puške da ga malo naoštrim, kadli na me zamumlja strašna neman od medvjeda. Sve što sam mogao učiniti bilo je što brže pobjeći na drvo da se tamo spremim za obranu. Ali na nesreću, dok sam se penjao, ispao mi je nož, koji mi je baš trebao, pa sada nisam imao ništa čime bih stegnuo vijak, a on se ionako vrlo teško okretao. Dolje je pokraj debla stajao medvjed, pa sam svaki čas morao očekivati da će doći za mnom. Iskresati vatru iz očiju, kao što sam nekoć učinio, nisam htio pokušati jer mi je, a da i ne spominjem druge okolnosti što su bile na smetnju, onaj pokus donio žestoke bolove u očima, koji još ne bijahu posve prošli. Čeznutljivo sam gledao za nožem, a on je dolje okomito stajao u snijegu; ali ni najčeznutljiviji pogledi nisu ni za dlaku popravili stvar. Napokon mi sinu koliko neobična toliko sretna zamisao. Tako sam usmjerio mlaz one vode koje čovjek u veliku strahu uvijek ima veliku zalihu da je pogodio upravo na držak noža. Od strašne studeni, kakva je upravo bila, voda se odmah smrznula i za nekoliko časaka nad mojim se nožem stvorio ledeni produžetak koji je sezao do najnižih grana drveta. Zgrabio sam držak i bez mnogo muke, ali s to više opreza, dovukao nož k sebi. Tek što sam njime stegnuo kremen, kadli se gospodin Brundo pope. Doista, pomislih, čovjek mora biti mudar kao medvjed da tako dobro izabere trenutak, i priredih medi tako srdačan doček te je zauvijek zaboravio penjanje na drvo. 18
BARUN MÜNCHHAUSEN Slično me je drugi put iznenada zaskočio strašan vuk. Bio mi je tako blizu te mi nije preostalo ništa drugo nego da mu, instinktivno, gurnem šaku u otvorene ralje. Upravo radi svoje sigurnosti gurao sam sve dublje i dublje i ugurao ruku gotovo sve do ramena. Ali što je sada trebalo učiniti? – Ne mogu baš reći da mi je taj nespretni položaj osobito godio. – Zamislite samo, čelo uz čelo s vukom! – Očijukali smo jedan s drugim ne baš jako milo. Da sam izvukao ruku, zvijer bi samo to mahnitije skočila na me; to se moglo jasno i razgovijetno dokučiti iz njezinih usplamtjelih očiju. Ukratko, zgrabio sam ga za utrobu, izvratio ga kao rukavicu, bacio na zemlju i ostavio. Tu zgodu nisam želio ponoviti s bijesnim psom koji je nedugo zatim navalio na me u uskoj peterburškoj uličici. Trči što možeš brže! pomislio sam. Da što lakše umaknem, zbacio sam sa sebe ogrtač i brzo uletio u kuću. Poslije sam poslao slugu po kaput i on ga je objesio u ormaru uz drugu odjeću. Sutradan me silno prestraši vika moga Ivana: »Gospode Bože, gospodine barune, vaš kaput je bijesan!« Hitro sam skočio gore k njemu i našao svu odjeću porazbacanu i istrganu na komade. Momak je vrlo dobro razotkrio kaput da je bijesan. Ja sam još stigao upravo u času kada je navalio na lijepo novo svečano odijelo te ga vrlo nemilosrdno tresao i raščupavao. U svim tim nezgodama, gospodo, iz kojih sam se dakako uvijek, premda svaki put jedva jedvice, sretno izvukao, pomogla mi je slučajnost koju sam hrabrošću i pri19
Gottfried August Bürger sutnošću duha okretao u svoju korist. Sve to zajedno, kao što svatko zna, čini sretna lovca, mornara i vojnika. Međutim, vrlo bi neoprezan i prijekora vrijedan bio lovac, admiral i general onaj tko bi se posvuda htio pouzdati samo u slučajnost ili u svoju zvijezdu, a ne bi mario za prijeko potrebne vještine niti se opskrbio oruđem koje osigurava dobar uspjeh. Takav prijekor ja nikako ne zaslužujem. Jer ja sam uvijek bio glasovit kako po vrsnoći svojih konja, pasa i pušaka tako i po posebnu načinu kojim sam svim time rukovao, tako te se svakako mogu pohvaliti da sam u šumi, na livadi i u polju dovoljno utemeljio sjećanje na svoje ime. Neću se, doduše, sada upuštati u posebnosti svojih konjušnica i pasjaka ili svojih oružnica, kako to obično čine junkeri; ali dva su se psa u mojoj službi tako jako istaknula da ih nikada neću zaboraviti, pa ih sada moram ukratko spomenuti. Jedan je bio prepeličar, tako neumoran, tako pozoran, tako oprezan da mi je svatko tko bi ga vidio na njemu zavidio. Danonoćno sam mogao ići s njime u lov: kad bi se sunoćalo, objesio bih mu fenjer na rep i lovili smo tako dobro ili još bolje nego usred bijela dana. – Jednom (bilo je to malo nakon moje ženidbe) moja je žena izrazila želju da pođemo u lov. Odjahao sam naprijed da štogod potražim, i malo zatim pas je stao pred jatom od nekoliko stotina jarebica. Čekao sam i čekao ženu, koja je odmah nakon mene izjahala s mojim poručnikom i konjušarom; ali nitko se nije pojavljivao. To me je naposljetku uznemirilo, okrenuo sam 20
BARUN MÜNCHHAUSEN konja i otprilike na pola puta razabrao vrlo tužan cvilež. Činilo mi se da je prilično blizu, a ipak nadaleko nije bilo ni žive duše. Sjahao sam, položio uho na zemlju i sad nisam samo čuo da ta jadikovka dolazi ispod zemlje, nego sam i posve razgovijetno prepoznao glasove svoje žene, poručnika i konjušara. Istodobno sam vidio i da je nedaleko od mene otvor rudnika kamenog ugljena, pa, nažalost, više nisam mogao sumnjati da su u nj propali jadna moja žena i njezini pratioci. Odjahao sam u galopu u obližnje selo da dovedem rudare, koji su napokon nakon duga, vrlo mučna rada izvadili unesrećene iz okna duboka devedeset hvati. Prvo su izvukli konjušara, pa njegova konja, zatim poručnika, pa njegova konja, onda moju ženu i naposljetku njezino tursko kljuse. Najčudnovatije u cijeloj toj stvari bilo je to što su ljudi i konji, zanemare li se malobrojne sitne natukline, u tom strašnom padu ostali gotovo neozlijeđeni; ali to su više pretrpjeli zbog neopisiva straha. Na lov se dakle, kao što lako možete shvatiti, više nije moglo ni pomišljati, a budući da ste, kako nagađam, za pripovijedanja već zaboravili moga psa, nećete mi zamjeriti što ni ja više nisam na njega mislio. Moja me je služba prisilila da odmah sutradan ujutro krenem na put, s kojega sam se vratio tek nakon četrnaest dana. Došavši kući, već nakon nekoliko sati osjetio sam da mi nedostaje moja Dijana. Njezina odsutnost nije bila nikoga zabrinula; svi moji ljudi mislili su da je otišla sa mnom, a sada je na mo21
Gottfried August Bürger ju veliku žalost nigdje nije bilo. – Napokon mi sinu misao: da nije pas još uvijek kod jarebica? Nada i strah smjesta su me otjerali u onaj kraj, i gle – na moju neizrecivu radost, pas je još stajao na istom onom mjestu gdje sam ga ostavio prije četrnaest dana! »Drž’!« doviknuh mu, a on odmah uskoči, i ja jednim hicem ulovih dvadeset i pet jarebica. Međutim, jadna je životinja jedva još mogla dopuzati k meni, tako je bila izgladnjela i onemoćala. Da bih je mogao dopremiti kući, morao sam je uzeti k sebi na konja, a lako možete zamisliti da sam se s najvećom radošću podvrgnuo toj neudobnosti. Nakon nekoliko dana dobre njege opet je bila svježa i čila kao i prije, a nekoliko tjedana nakon toga omogućila mi je da riješim zagonetku koja bi bez nje po svoj prilici bila zauvijek ostala neriješena. Naime, gonio sam cijela dva dana jednoga zeca. Pas mi ga je neprestance navraćao, ali nikako ga nisam mogao dobiti na ciljnik. – U vradžbine nikad nisam vjerovao, odviše sam doživio neobičnih stvari a da bih to mogao; no ta me je zgoda dovodila do ludila. Napokon je zec ipak došao tako blizu da sam ga mogao domašiti puškom. Pao je, i što mislite, gospodo, što sam utvrdio? – Četiri noge imao je moj zec na trbuhu i četiri na leđima. Kad bi se donje noge umorile, on bi se, poput vješta plivača, prebacio na leđa, te bi još brže nastavio trčati odmornim nogama. Nikad poslije nisam našao takva zeca, a ni toga ne bih bio ulovio da mi se pas nije odlikovao tako neobičnim savršenstvima. Tako je jako nadmašivao sav svoj rod te bih ga 22