MILENA JESENSKĂ Put prema jednostavnosti
Milena Jesenská PUT PREMA JEDNOSTAVNOSTI Naslov izvornika Cesta k jednoduchosti S češkoga prevela RENATA KUCHAR Copyright za pogovor © Marta Markova 2014. Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 34 (173) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 877125 ISBN 978-953-320-073-6 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Češke
Milena Jesenskรก
PUT PREMA JEDNOSTAVNOSTI
Dragom tati posvećuje Milena
PUT PREMA JEDNOSTAVNOSTI Najčudnije od svega jest to što jednostavne stvari otkrivamo najkasnije. Dajte djetetu neka odabere između jednostavnoga i ukrašenoga predmeta, jamačno će odabrati ukrašeni, a budete li mu dali da odabere između nekoliko njih, posegnut će za onim najmanje jednostavnim. U središtu grada naći ćete trgovine – a to su upravo one najskuplje i najelegantnije – u izlozima kojih su sve u svemu jednostavne, obične stvari, »nemaš što vidit«, reći će bakica sa sela, »a košta da je grehota«. Što bliže predgrađu, to više gorljiva truda za ukrašavanjem: oprave poprimaju sajamske bojice, sami volančići, jeftina čipka, na šeširima se šepiri perje i umjetno cvijeće, na posuđu svijetle svakojake sličice, cvjećar nema cvijeće nego bukete, trgovci papirom drže sladunjave razglednice s vojnikom, pokojom rimom i grimiznom ružom. A na selu nećete pronaći ama baš ništa jednostavno. Na svemu nešto vi5
Milena Jesenská si, lijepi se, svijetli, ukrašava, jednostavnom obliku stvari pridružuje se ukras, sjetite se samo dječjih slamnatih, toliko tipičnih šeširića s umjetnim potočnicama, tratinčicama i mašnom na uhu! Dječje se lišce u njima doima toliko nesretno bespomoćno i začarano priglupo da ćete na prvi pogled gotovo bolno osjetiti koliko će unutarnjega napora jednom trebati uložiti ovaj maleni čovjek kako bi od divljenja prema svojem potočnicama obasutom šeširiću dospio do sklonosti prema jednostavnom, lijepo slamnatom sombreru i tko zna hoće li mu to ikada uspjeti. Sjećam se gorkoga plača i tragičnoga događaja u svojem djetinjstvu kad mi je mama oduzela ružičasti i svijetloplavi češljić s proštenja nadomjestivši ih pravim od kornjačevine. A kako li me tek ponižavala i mučila mornarska bluza i kolika je bila moja čežnja za vrpcama ukrašenom čipkanom bluzicom moje susjede Fande, koja je sa dvanaest godina nosila frizure i prave pravcate ukosnice, a u džepu suknje zgužvana pisamca jednoga studenta! No kada se prisjetim kako je kroz takve boli prolazio svatko od nas, primivši kasnije prave udarce sudbine te prolazeći kroz gorke duševne bitke i žarka priznanja dok nije prvi put ugledao ljepotu i plemenitost jednostavnosti, 6
Put prema jednostavnosti dok nije naposljetku ugledao ljepotu i plemenitost jednostavnosti, i kako se zatim odjednom osjećao kao da je u svijetu kojim je danomice prolazio pronašao jedan novi svijet, tada se ne mogu suzdržati da ne izgovorim nešto vrlo paradoksalno: jednostavnost nije nimalo jednostavna. Možda je tako stoga što u nama drijema komadić elementarne, mozgom još uvijek nepokorene nezasitnosti divljih nesputanih stvorova kakvi smo nekoć vjerojatno bili i što nam srce na sve vazda govori: još, još, još! Ne možemo stati neprekidno strahujući kako imamo premalo. Imamo li pak mnogo, bojimo se kako ćemo to izgubiti. Izgubimo li to, bojimo se kako to ponovo nećemo steći. Uvijek smo u strahu za imovinu, u najnižem dnu duše nalazi se još jedna rupa koja vodi do još dubljega dna duše. Kad smo zaslužili svoj djelić sreće, tada vičemo: još jedan! Kad smo zaslužili šešir, poželimo mu dodati cvijet. Kad imamo tisuću, želimo i drugu, a kad imamo dvije, nedostaju nam dvije stotke. Nema malenih i neznatnih osobina. Malene i neznatne osobine samo su mrvice otpale od velikih osobina, neopazice se prosuvši po površini. Sve, baš sve dolazi iz nutrine, pa učiti ljude ukusu ostavljajući im neumjerenost srca jednako je smi7
Milena Jesenská ješno kao kad bismo najprije stavljali ručni sat, nakon toga prsluk, a tek onda kaput. No umjerenost je složena osobina i najteža vrlina jer uz nju ide unutarnja sigurnost. Ali nitko nije siguran u sebe tek tako, po prirodi, sigurnost se osvaja, ona je predivna, zaslužena i iskupljena, a uz nju ide prije svega svjesna i točna procjena svih vrednota. Stječu je ljudi koji su naučili gubiti ne očajavajući, koji znaju stjecati ne prejedajući se, ne ispunjavajući stečenim rupe vlastite nezasitnosti. To su ljudi navikli dijeliti s ostalima i koji su napokon spoznali kako čovjekova sigurnost ne počiva na vrijednosti predmetnih vrednota nego na bogatstvu široka srca. Široko srce vazda nepogrešivo zastane na istinskoj biti stvari te u svim situacijama – u sporednima, a i u važnima – traga za najdubljim i najjednostavnijim smislom. I što dublje ponire, to se više zaokružuje krug spoznaje, da bi se na kraju, poput magnetske igle, zaustavilo na tome što je zapravo samo po sebi razumljivo i jednostavno. Bože moj, nakon tolikih bitaka i borba, nakon toliko lutanja i nesigurnosti pronalazimo to što je jasno kao dan. To je svjetiljka kojom treba obasjati svijet. Dobro je budemo li se osvrnuli i osvijetlili sve kutove kojima smo ikada prošli, budemo li u njezinu sjaju 8
Put prema jednostavnosti promotrili sve što smo ikada gledali, pa zatim pomno proučili i sebe, iznova, još jednom, a nakon toga još barem sto puta iznova. Isprva se u čovjeku uzvrtlože svi dotadašnji pojmovi poput kristalića prašine u ukošenoj sunčevoj zraci. Bolno je to, a prije svega i naporno. No, ako popustite, sve će se samo srediti, sve u vama naći će se u svojevrsnom centrifugalnom vrtlogu i svrstati se na svoje mjesto. Vaše će srce poprimiti izgled jednostavna srca. Takva, savršena srca, imaju poneke žene koje nikada ni o kome ne govore loše, imaju razumijevanja, one su prihvatile odricanje, a da nitko i ne zna da se odriču. Tko se jednom nauči umjerenosti u onom najduljem smislu te riječi, nikada npr. neće moći zavoljeti lažne bisere. Ali ne samo to: nikada mu neće pasti na pamet da bi ih mogao voljeti i nipošto se neće ponositi time što ih ne voli. To što ih ne voli za njega je u tolikoj mjeri samo po sebi razumljivo da za njega ti lažni biseri jednostavno ne postoje. Dakako, lažni su biseri tek sitnica. No imamo li u sebi izgrađen odnos prema nevažnim stvarima, koliko li su tek izgrađeniji naši odnosi prema onima važnima? 9
IZVANA I IZNUTRA Mrzim ovu vrstu rečenice: nije on kriv. Usput nemojte tvrditi kako ste dobra srca. Dobro srce voli ljude bez potrebe da im se ispričava, bez moraliziranja i kritiziranja. »Nije kriv« farizejstvo je dobrote koje izlažemo divljenju, a prije svega: ono šteti. Iako nismo ništa skrivili, ipak, svijet i mi sami zahtijevamo da preuzmemo krivicu za sve. U trenutku kad nam je mozak toliko razvijen da se uspijevamo orijentirati u svijetu, da smo u stanju razmišljati, izmišljati i odlučivati, u tom smo trenutku već dovršeni ljudi, stvoreni u skladu s tisućama tajanstvenih i od nas neovisnih procesa. Oblikovao nas je odgoj, okolina, važni događaji u djetinjstvu, nasljednost i mnogi fiziološki utjecaji. Stoga sami sebe zapravo preuzimamo tek tada kada jesmo takvi kakvi jesmo, ali traži se od nas da ne živimo u skladu s tim kakvi jesmo nego u skladu s tim kakvi trebamo biti. A budući da je to zajednička sudbina svih ljudi, kao što je rođenje i smrt i 10
Put prema jednostavnosti opasnost od bolesti, zapravo više nije riječ o sudbini nego o činjenici, pa nam preostaje tek jedna, golema obveza: uvrstiti se među ostale. Gotovo sve što se od čovjeka traži i vjerojatno najviši stupanj ljudske hrabrosti i rada na samome sebi može se izraziti sljedećom rečenicom: uvrstiti se među ostale. To znači da treba učiniti upravo suprotno od onoga što čini priroda i valja oplemeniti upravo suprotno od onoga čime nas je priroda obdarila. To znači da u sebi treba odnjegovati sve što će od nas učiniti dobra druga za sve među sebi ravnima te zatomiti sve što nas nutka da se brinemo oko vlastita probitka na štetu zajedničkoga probitka. U tom je smislu svatko odgovoran za sve. Pritom ne smijemo smetnuti s uma kako nemamo svi isti posao i kako ima ljudi kojima preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke može pružati radost i zadovoljštinu, ali ima i takvih kojima je to beskrajno, očajno teško. Tako gledano, svatko je odgovoran za svoje lice, i za svoje tijelo, i za izraz u svojim očima, i za sklad ili strogoću svojih pokreta. Tijelo je upravo toliko podatno koliko i mozak, misli i duša. I upravo tako kao što se ne rađaju posve glupi ljudi, ne rađaju se ni posve ružni. Na licu piše jasnim, vidlji11
Milena Jesenská vim slovima koliko ste se oko samoga sebe namučili i kakav sad ishod iznutra osvjetljuje vaše lice. Namučiti se oko samoga sebe jest jedino što možemo učiniti s ciljem najvećega praktičnog, a ujedno i ideološkog, dakle svrsishodnog i aktivnog, uvrštenja među ostale. Najveća čovjekova ljepota je sklad. Ne mislim pritom na ukusnu vanjštinu. Mislim na onaj unutarnji isijavajući sklad i ravnotežu između negativnih i pozitivnih osobina koje čine jedinstvenu, izražajnu cjelinu. Promatrate li, na primjer, mačku, gledate nešto u cijelosti savršeno, a ipak, sama mačka nije savršena. Ne zna letjeti ni lajati, ni govoriti, ni računati, mislim kako ima još mnogo stvari koje ne zna. No to što zna čini savršeno i nikada joj neće pasti na pamet da pokuša nešto što ne zna, recimo plesati. Postoje ljudi koji sve rade savršeno i skladno, a imaju toliku snagu volje i toliko su samokritični, a možda ujedno toliko prirodni, da nikada ne rade ništa u što se ne razumiju. Stoga nikada nisu ružni, jer ružna je jedino nezgrapna, smiješna i nezasitna taština. Doimaju se nekako zaobljeno i u sjajnoj su formi. Ponekad su je postigli svjesno, morali su je zaraditi, a ponekad je došla sama od sebe, ali njihovi su pokreti uvijek puni pre12
Put prema jednostavnosti lijepe sigurnosti onoga tko uvijek postupa ispravno. Oni govore ispravno, postupaju ispravno, ponašaju se ispravno i odijevaju se ispravno. Možda nikada nisu vidjeli modni žurnal, a možda nisu nikada imali dovoljno ni vremena ni novca da se o tome brinu. Ali njihova je unutarnja organizacija u svjesno održavanome redu. Znaju što žele, ali i što je dobro znati. Sve izvanjsko prirodno se podređuje takvoj središnjoj čistoći, kao kod parne vršilice, koja automatski razdvaja pljevu od zrna, radeći svrhovito usredotočeno i čisteći za sobom otpatke, iskoristivši sve u pravi čas i u pravu svrhu. Sve što čovjek radi povezano je s njegovim unutarnjom marom. To kako izgleda, kako se kreće, kako nosi odjeću i kako postavlja stopala i kako se zna nasmiješiti i kakav mu je stisak ruke: sve to izvire iz jedinog izvora, iz bogatstva i pristojnosti unutarnjega života. Odjeća ne određuje čovjeka – koliko li je poslije rata ljudi poželjelo da ih odjeća odredi? – i je li to uspjelo? Gotovo bih rekla da odjeća čovjeka otkriva, a ne pokriva. Svakako sam uvjerena da doista vrijedan čovjek nikada ne gubi nezgrapnošću svoje vanjštine, iako bi se moglo reći kako ima na sebi štošta što se »ne šika«. Umjesto toga ima toliko zasićene, zgusnute, jedinstve13
Milena Jesenská ne izražajnosti da je kudikamo ljepši od čovjeka u kojega je sve pažljivo, pomno usklađeno. Nipošto ne želim reći da vanjski izgled nije važan, baš naprotiv. Želim reći da vanjština nije vanjština nego posljedica nutrine. Čovjek bogate i krasne nutrine riješit će pitanje svojega izgleda samouvjereno (to je zamalo isto kao da ga je dobro riješio) i nikada na sebe neće navući smiješne i ružne krpe, jer su mu jednostavnost i dotjeranost nužni poput zraka za disanje, dok se ljudi lažnih sadržaja i ljudi bez sadržaja neće približiti ljepoti i plemenitosti ni u najskupljoj odjeći. Pa makar na njima nema ni najmanje krojačke pogreške, rukavima i kroju će manjkati to bezimeno nešto, što s toliko žara isijava iz ljudi koji nešto vrijede. Kako se ono kaže? To je dar od Boga.
14
ZRCALO KOJE SE OGLEDA U NAMA Jednom sam na šarenom omotu nekakvoga časopisa ugledala odličnu sliku. Ispred zrcala stoji damica, tip gospođe Skorojevićke, prepoznat ćete je na sto metara. To vam je zapravo u salo uronjen i jastučićima opremljen čovječuljak, salo nadire iz cipelica, iz napete suknje (tako rado bih rekla »našpanane«, ali ne smijem!) i još napetije bluzice, dok se otraga ispod šešira salo poslagalo u bogate nabore, prstići su kratki, tusti, koje li sreće za vješticu iz kućice od licitara! No u zrcalu se ogledala sitna prilika odjećom slična onoj prvoj kao jaje jajetu. I po kosi, licu i držanju, po svemu joj odgovara. Ipak, u zrcalu se ogleda mlado, tamnoputo stvorenje, savitljivo poput prutića i predivno poput proljetnoga stabla, djevojčica koja je sva zgodna, po svemu, jednako bezuvjetno i nepopravljivo i u svim okolnostima, kao što je ona prva ružna. Ispod prve figure pisalo je: »Takva jest«, a is15
Milena Jesenská pod druge, ispod one u zrcalu: »Takvom se vidi« i mogu reći da nikada nisam vidjela uspjeliju sliku. Da žene nisu smiješne, nikada ne bi bile ružne. No nije sve izgubljeno za onoga tko se ružan rodio. Spasit će ga, recimo, ljubazan pogled, blage oči, srdačan izraz lica, lijepa, svježa kosa te općenito štogod drago i ljubavi vrijedno. Mnogo je gori taj smiješni, vjekovni, neobjašnjiv nesporazum što se počesto nastanio ženama na licu. Uvijek se smatramo drugačijima nego što jesmo. Mislimo o sebi kako smo privlačne, a bile bismo dražesne kad to o sebi ne bismo mislile. Mislimo kako smo demonske, a zapravo smo malene, nezasitne i neukrotive životinjice. Zamišljamo kako smo dramske umjetnice, a počesto budemo samo afektirani majmunčići. Čini nam se kako smo dobre majke, a gušimo djecu samodopadnom ljubavlju. Tvrdimo kako smo izvanredne kućanice, a zapravo smo kućni tirani. A kako tek volimo same sebi ugađati! Kako volimo patiti, a od svega nam je najdraže kad smo »dubokoumne« i »osjećajne«, nazivajući migrenu osjećajnošću, a histeriju dubinom. I sve to stoga što se ne znamo pogledati u zr16
Put prema jednostavnosti calo. Promatrajte žene u trenutku dok vade pudrijeru i zrcalce. Preko lica im vazda preleti zadovoljan izraz, makar sasvim neprimjetan, neznatan. No promijenit će izraz lica još prije nego što pogledaju u zrcalo. Ni u jednoj prilici žena ne izgleda toliko ozbiljno kao kad se sprema pogledati u zrcalo. Tada svoje lice odijeva svojim najboljim izrazom, stavlja na sebe najdražesnije i najljepše lice koje može napraviti. I tek tada pogleda. Možda se zato nikada ne vidi onakvom kakva je. Prvo što bismo trebale učiniti jest stati ispred velikoga zrcala i posve realno sagledati: takva jesam, a takva nisam. To imam, a to mi nedostaje. Ovo mogu, ovo ne mogu – dakle, to nikada neću raditi. Ja sam kršan slavenski tip i neću, dakle, nikada nositi francuske krpice sašivene za nježan francuski stas. Lice mi je češki zaobljeno, neću si, dakle, kovrčati kosu. Imam jake listove na nogama, pa neću nikada sjesti tako kao da su mi prekrasni. Što se tiče osobina, moramo pokušati bez zrcala. Ponekad je to vrlo bolno. Kako li je samo teško priznati da štogod ne znamo! Teško je to i saznati. A kad saznamo, vrlo je teško postupati s tim u skladu. Čovjek kao da zarad kakve tragič17
Milena Jesenská ne kletve ustraje svim svojim častohlepljem upravo na onome što ne zna. Poznajem ženu, prekrasnu, bogatu, nadarenu, ali nema glasa. Njezina je najveća čežnja postati operna pjevačica. Ima dovoljno novca da si plati nastup na najslavnijim pozornicama i plaća najznamenitije učitelje na svijetu, katkad plati bezumni iznos za dozvolu da nastupi na kojoj pozornici. Podmićene kritike prepune su hvale, a plaćene klake neprestano plješću, predstava je beskrajno mučna i bolno jadna, ali ta je žena svaki put savršeno sretna. Da toga nema, svi bi je obožavali, salijetali kao kraljicu, ima za to sve preduvjete. Ovako je tek smiješan lik Amerike i nema iskrena prijatelja: tko bi joj se usudio reći da grozno pjeva? Za iskrenost je previše bogata. Mislim da nitko ne može ništa postići bez sljedeće operacije: iščupajmo iz sebe zalutala i častohlepna mjestašca, pustimo da rane zacijele i hrabro priznajmo sve što ne znamo. Čim nam to jednom pođe za rukom, svladali smo najveće strmine. Pred nama je sada samo širok i jednostavan put. Preostaje da svoje sposobnosti i svoju ljepotu svjesno njegujemo, a svoje loše osobine ostavimo propadanju te da se skupa sa svojim manama 18
Put prema jednostavnosti uvučemo u kut, gdje nikomu neće smetati, osim nama samima. Tako će od njih postati tek maleni zavežljaj koji smo si naprtili na vlastitu odgovornost. Mnogima će možda uspjeti da ga negdje neopazice zaborave ili, a to je još hrabrije, da ga negdje bace klikćući: napokon slobodnih ruku!
19
DAMA I MODERNA ŽENA Dama je točan pojam za stanovitu vrstu žena. Hvalevrijedna riječ, puna poštovanja, zvuči drevno i solidno. Kaže li tkogod: dama, vidim pred sobom žene iz engleskih žurnala. Negdje u pozadini je vidljiv, odnosno nevidljiv, dubok, sjenovit i bajkovit park sa starim stablima, stara obiteljska kuća uznosita pročelja, s hodnicima, namještajem, na zidovima portreti s kojih silazi duh djedova, sve je patricijski temeljito, iz pradavnih vremena, prvoklasne kvalitete. Naslijeđeni naslonjači i šalice za čaj, iznad kamina portret bakice u uštirkanom nabranom ovratniku, a ispred prozora platana što ju je posadio pradjed. Uz to pristaju nečujne sluge izbrijanih obraza s kojima se postupa napola ćudljivo, napola kao s rođacima, a oni dotle upravljaju kućom, a da nitko ne zna kako, oni ne smiju umrijeti, jer bi bez njih sve stalo. U ponešto manjem mjerilu to se može događati i na Maloj Strani, ura koja svira iznad krh20
Put prema jednostavnosti ka kanapea, rezbarena Konjska vrata iznad kamina i vremešna Rozárka u kuhinji. Cijelo ozračje ne dopušta ni najmanje sumnje u to da se ovdje događa nešto nedolično. Sve odiše čestitošću, blagom strogošću i malčice kiselkastim moralom, ondje se sjedi s pomiješanim osjećajima: kao da su se za vama zauvijek zatvorile dveri svijeta i nikada ovamo više neće prodrijeti ikakva buka modernoga meteža, osjećate da ste na sigurnom i toplom, ali istodobno kao zarobljenici. Smješkate se tomu kao što se dvanaestogodišnji dječaci smiješe svojoj bakici. Starica im se čini ponešto luckasta i jednostavna, vrijedna nježnih zagrljaja, govore s njom ni o čemu kao s djetešcem i imaju pravo. Naravno, bakica ih otprati pogledom smiješeći se i misleći: sokolići moji, žutokljunci – i ona ima pravo. Ulicom prolazi mlada žena i odmah se zna: kod kuće drži naslijeđene tanjuriće i izrezbareni stolčić od javorovine. Ljudi joj odaju poštovanje, zaslužila je. Nosi kroz život svoje naslijeđeno duševno blago s plemenitošću provjerene rase, koristeći se njime blago, umjereno, bez ikakve ekstravagancije. Gledate za njom zamišljeno, ne dvojeći da na stanovite stvari nikada ne bi pristala: nikada ovuda ne bi sama prolazila kasno uvečer i nikada 21
Milena Jesenská ne bi stavila na glavu grimizno crveni šešir, nikada ne bi izustila psovku i nikada ne bi s njoj urođenim spokojem i čistoćom shvatila bludni vic. Pogađate da kod kuće čvrsto stoji uza sudoper i pere suđe. Kad, recimo, tkogod pozvoni, pa otrči otvoriti vrata, možete staviti ruku u vatru da će neznanac reći »Ljubim ruke«, unatoč kuhinjskoj krpi i kariranoj pregači. Mogu se kladiti da nikada nikomu neće reći u oči ništa neugodno, ali i više od toga, ni njoj neće nitko tako prići. No zapodjenete li razgovor o kojem od problema koji zaokuplja sav svijet, dat će vam učtiv, nezainteresiran, ni glup ni pametan odgovor, ali u glasu ćete osjetiti blagi prijekor kao da ste rekli nešto o čemu se ne govori. Ne želim reći da je zaostala – samo to ne. Takva je, mudra, uravnotežena, sasvim izvan ovoga svijeta, a ipak u središtu svojega znamenitoga svijeta. Učinit će vam se upravo toliko dragocjena, krhka i divna koliko i stara vaza od predivna porculana što stoji na komodi od trenutka kad ju je onamo stavila bakica Emilie. I tek plaho i kradomice proći će vam glavom kako je ta vaza unatoč ljepoti i dragocjenosti pri današnjem načinu života malčice nepotrebna. Takvim ženama nikada ne polazi za rukom da se pridruže svjetskome napretku. Svjet22