Jaroslav Hašek LJUBAV U MEĐIMURJU
Jaroslav Hašek LJUBAV U MEĐIMURJU Priče iz Hrvatske i okolice Izvorni naslov LÁSKA V MEZIMUŘI Preveo s češkog MATIJA IVAČIĆ Ilustracije JOSEF LADA Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 41 (199) CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000946232 ISBN 978-953-320-099-6 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Češke
Jaroslav Hašek LJUBAV U ME\IMURJU Priče iz Hrvatske i okolice
LJUBAV U MEĐIMURJU
LJUBAV U ME\IMURJU U spisima arhiva u Velikoj Kaniži zapisano je da 1580. godine iz smjera rijeke Mure stigoše neki ljudi koji – budući da je Velika Kaniža bila pašaluk samog sultana – udariše na tamošnju tursku trupu, poraziše je i pobiše. U spisima također stoji da mnogi od tih ljudi nisu imali drugog oružja doli motki sa sjekiricama i da zarobljenike odvedoše u svoje krajeve, gdje ih pogostiše i pokazaše svojim ženama, a zatim pustiše na slobodu. U arhivu se nadalje upućuju vapaji Bogu jer se ti turski zarobljenici vratiše u njihov grad i osvojiše ga bez pruženog otpora, poslavši glave nevinih gradskih vijećnika veziru u prijestolnicu Beograd. Kad sam za mnogih večeri u ravnicama Međimurja uz rijeku Muru sjedio uz velike vatre što su nadaleko osvjetljavale stepsku travu, promatrao ljude koji žive uz Muru i koji se okupiše oko vatre te slušao njihova pripovijedanja, prisjetih se tih starih spisa u velikokaniškom arhivu. Jer momci u Međimurju i dan-danas su takvi. Bez oružja čine tako lude podvige samo da bi svojim ženama mogli pokazati svoje zarobljenike. 5
Jaroslav Hašek O tome uostalom svjedoči slučaj Jure Kopalije i zaboljanske Hedvige. * Zaboljansko selo glasovito je po lijepim djevojkama te, pomalo nadmeno rečeno, najboljim konjima. U Međimurju se to dvoje uvijek pojavljuje zajedno, pa tako u jednoj pjesmi, čija melodija zvuči otegnuto poput vjetra koji šumi u travnatim ravnicama, momak iz Međimurja čezne za lijepom djevojkom i lijepim konjem. U njoj se nadalje pjeva o tome kako je djevojku posjeo na konja, pa su zajedno jahali Međimurjem sve do Drave. Ondje, s druge strane Drave, prodao je konja i kupio djevojci bijelu bisernu ogrlicu i kaputić prošiven zlatnim nitima. Nakon tog dijela u pjesmi se pjeva o nečemu ne odveć lijepom. Ukrao je, naime, ponovo svoga konja, svoju je djevojku posjeo na nj i vratio se u Međimurje. O tome raspravljah s jednim starim Međimurcem. »Ne, to ne bi bila krađa«, zaključi Međimurac, »pa taj je konj bio njegov! Zar je moguće samome sebi ukrasti vlastita konja? Kažeš, prodao ga je? Ali prodao ga je u šali. Eh, neće nas Međimurce nitko nasamariti.« Međimurce je zaista teško nasamariti. Samo se jedan židovski trgovac dosad želio nastaniti u Blotu. Za pola godine ostade ondje bez ičega, pa se zaputi Mađarima u Körmend ne bi li ponovo stao 6
LJUBAV U MEĐIMURJU na noge. I on tvrdi da nije vidio ljepših djevojaka od onih blotskih. Ali to nije istina. Mogu drugi govoriti što ih je volja, no najljepše su djevojke u selu Zaboljani. Pitajte trgovce konjima kako im se svidjelo u Zaboljanima. Oduševljeno će vam pripovijedati o tome kako su ondje vidjeli divne konje i zaključit će to riječima: »A kad vam takvoga konja dovede djevojka iz Zaboljana, koja vam k tome još i uputi pogled, odjednom vam je pri srcu tako toplo da zaboravite i na cjenkanje.« Potvrdio je to i gospodin Polgar, stari i iskusni trgovac konjima iz Velikog Varaždina, a njemu se mora vjerovati jer je obišao sva sela na potezu uz Muru, Dravu i Savu sve do mađarske puste, i svugdje bi rado gledao djevojke u oči, darivajući ih crveno obojanima maramama. Potvrdio je i ono što se govori o zaboljanskim djevojkama, naime da se njihova naklonost ne može kupiti čak ni ogrlicom punom biserja, kao što se zaključuje u pjesmi s čijim se početkom maločas upoznasmo. Kad tako onaj junak opet dovede lijepu djevojku u Međimurje i kad joj kupi bijele bisere i kaputić prošiven zlatnim nitima, ta mu nevjerna dragana reče da je slobodan otići kamo god mu je volja, što se nje tiče može čak i u Donju Ugarsku k Turcima. Dobričina je posluša i ode u rat, jer što mu je drugo preostalo: »A u zemlji tuđoj, u zemlji turskoj, svoje je vidao rane.« Na cijelome svijetu nema takvih ljubavnih ja7
Jaroslav Hašek da kao u ovim zelenim ravnicama uz Muru. Jura Kopalija iz Zaboljana iskusio je to na vlastitoj koži, pa kad se noću divljom rijekom Murom čamcem vozio sve do ovih ravnica, u stepe uz desnu obalu, odjekivalo je njegovo očajničko dozivanje »Hedvigo«, i to strašno otegnuto, jer je time želio izraziti svoju bol. Rastavio je to lijepo na slogove da bi što duže izgovarao to divno i drago ime, te je u noćnu tišinu izvikivao slog za slogom: »Heee-dviii-gooo.« Njegovo dozivanje, koje se razlijegalo rijekom i livadama međimurskih stepa, bilo je tako očajničko da se moglo čuti na skeli kod Male Mučne na sat vremena udaljenosti odavde. Začuvši nerazgovijetan krik iz tame sa sjevera, skelar se prekriži, zaključivši da Bulanja opet bjesni. Razboritiji žitelji koji na skelu svratiše na vino nisu te zvukove pripisivali vodenoj vili Bulanji, već dropljama koje su se međusobno tukle. Igrom nesretnog slučaja te je noći pastir Šolaja pobjegao od seljaka Grigorića, pa i oni razboritiji povjerovaše da je Bulanja opet izašla u lov na ljudske duše, a i seljak Krumpotić vrati se u neko vrijeme noći sa skele tvrdeći da je ondje razgovarao s Bulanjom, što potvrdi i skelar Mihalj. Krumpotić je kod njega ispio šest litara vina, a zatim otišao. Uskoro skelar začu kako Krumpotić vani govori: »Ne, Bulanjo, ne vodi me sa sobom u Muru, smiluj se grešnom starcu. Radije me otprati do Zaboljana. Otprati me, Bulanjo, ljepotice moja, otprati starog psa. Toliko sam grijeha počinio na ovome svijetu, 8
LJUBAV U MEĐIMURJU potajice uzgajam duhan u kukuruzištu, a u mladosti sam i konje krao. Bulanjo, ljepotice moja, trebam li ti uopće reći komu ih sve ukradoh? Dva konja bezrukom Mišku na hrvatskoj strani, dva konja Tavriću iz Baza, prokletom Mađaru Hemesu jednog konja, Palu i Đuli svakome po tri ždrebeta. Bulanjo, ljepotice moja, ne zatiri dušu kršćansku i grešnu. Odlazili smo i u lov na svinje s druge strane Drave, a jednom smo ih osamdeset istjerali preko rijeke. Tko zna čije su bile. U cijelome kraju nije bilo takvih. Tri smo mjeseca sušili slaninu.« Krumpotića poslije zatekoše kako leži na putu prema Blotu, kuda se iz zaboljanskog sela obično odlazilo u krivolov u kraljevske šume Varaždinske županije. Kazao je da ga je Bulanja nakon dugog razgovora naposljetku oborila na tlo. Ne čudi stoga da je Krumpotić upozoravao Juru Kopaliju neka noću ne odlazi u ribolov na Muru. »Nema veze, striček«, reče Kopalija, »ne bih imao ništa protiv da me grickaju somovi u Muri«. Krumpotić je bio Hedvigin otac i bila mu je znana Jurina bol. »Kako stoje stvari s Hedvigom, još uvijek se nije predomislila?« upita Kopaliju. »Ne želi ni čuti za mene«, odvrati nesretni mladić, »prije će Mura presušiti no što će omekšati njezino srce.« Razgovarao je sa starim Krumpotićem ispred njegove kuće ispod svojevrsnih arkada načinjenih od dugih štapova na kojima je sušio zelenu papri9
Jaroslav Hašek ku, kadli se pojavi Hedviga s dugim bičem u ruci. Upravo se u visokim čizmama vraćala od stada konja. »Opet si ovdje«, obruši se na Juru Kopaliju i sjede na klupu. »Da, golubice moja«, reče nježno Jura. »Izuj mi čizme«, naredi Hedviga. Jura to izvrši s blaženim osmijehom, no njegov osmijeh iščeznu kad na njega vrisnu: »A sad se gubi, odlazi kući.« Kopalija noću mrežom lovi ribe na Muri i povremeno doziva u tišinu tame: »Heee-dviii-gooo.« Njegovo dozivanje gubi se u daljini, a iz blizine dopire tek glasanje vodene kokošice koja leti iznad rijeke. Njegovo se dozivanje opet čuje sve do skele na kojoj se stari Mihalj križa: »Ah, Bulanja opet bjesni. Opet je nekoga namamila u vodu.« Kopalija lovi na malom čamcu u kojem se koprcaju ulovljene ribe i čuje kako na obali prigušeno odjekuje topot konja. »Tko li to jaše noću?« pomisli Jura i uto se na obali začu poznati Hedvigin glas: »Hej, Jura, doveslaj do obale i otprati me kući, bojim se.« Stvari su se ovako odvile: Jura je hodao uz Hedvigu koja je sjedila na konju i priznala mu da je izjahala u noć želeći vidjeti što u Svetom Pavlu rade panduri. »Znaš, Jura«, poče Hedviga, »onaj pandurski komandir tako je lijep čovjek.« Nakon toga nisu izmijenili ni riječ, a kad se 10
LJUBAV U MEĐIMURJU Jura doma na tavanu zavalio u sijeno, udario je u plač poput stare Ciganke koju odvode na sud. Zbog svoje je ljubavi zaista mnogo patio. Još prije mjesec dana bio je koliko-toliko sretan. Tada je čuvala konje, potpalila vatru i na njoj pekla slaninu i kukuruz. Jura je sjedio pokraj nje, a ona ga je gostila. Rekla mu je da ga možda voli. Jura je prečuo riječ »možda«, a njegova je sreća trajala onoliko koliko je plamsala vatra. Od vatre preostade tek malo žeravice koja je isijavala u tišini što ju je remetilo hrzanje stada konja, kad se Hedviga okrenu Juri i reče mu svojim slatkim glasom: »Znaš, Jura, razmišljala sam malo o svemu tome, ipak te ne volim. Strašno si glup. A sad idi kući.« O tome je Jura razmišljao u sijenu, a kad je ujutro ustao, uzjahao je konja i zaputio se u Varaždin. Ondje je prodao konja gospodinu Polgaru i četrnaest dana nije kročio u selo Zaboljane. Proniješe se vijesti da pije u varaždinskim krčmama, da ga prati ciganska glazba i da mu moraju svirati mađarsku pjesmu »Nem bánom, rágám, nem bánom – meghalom« (Ne žalim, dragana moja, ne žalim što ću umrijeti) ne bi li mu odagnali tugu. Zatim se pronije vijest da se negdje u Ormožu tukao sa Slovencima i da se u Ptuju tukao s Talijanima koji rade na izgradnji pruge. O njemu se pjeva i u jednoj pjesmi iz Međimurja koja govori o tome kako je mladića ostavila djevojka, mršava kao stabljika kukuruza. On 11
Jaroslav Hašek uzjaha konja i sa sabljom u ustima pohita u Donju Ugarsku. Vrati se sa sabljom, a na sablji sve puno otisaka zubi. Svaki zub predstavlja jednu dušu koja se vinula u raj. Muškarci u današnjem Međimurju, dakako, nisu tako krvoločni. Netko bi o njima mogao pomisliti da samo prijete, a ništa ne poduzimaju. Zasigurno su bolji od njihovih susjeda mađarskih bećara koji vas, kad vas sretnu, iz obijesti ubodu nožem, dometnuvši pritom dobrohotno: »Jó szakát!« (Laku noć!) Jura Kopalija rabio je u Ormožu i Ptuju svoje pesnice. Dijelio je u malim zadimljenim krčmama udarce pesnicama, čime bi vidao svoje rane, nakon čega bi ispijao vino iz vrčeva i mrmljao: »Uzorat ćemo našu tugu.« Iako je to bilo vrlo poetično sročeno, postao je divljak i probio se sve do Koršeca iza Ptuja, gdje ga je u gaju oskoruša i drijenova, kamo se sklonio da bi odspavao, obuzelo beskrajno tjeskobno raspoloženje. Ono pohodi mnoge ljude nakon pijančevanja, posebice kad zbrajaju preostale groševe. Sadržaj Jurina opasača bio je otužan. Nije imao što zbrajati. Stoga se protegnuo i krenuo u povlačenje. Nije to više bio razjareni Jura Kopalija koji je iz svojih ravnica izjurio na sjever. Bio je to vrlo uglađeni mladi čovjek koji je svakoga prilikom svog povlačenja pristojno pozdravljao i koji je zaobišao Ormož, s obzirom na to da su mu tamošnji Slovenci i više nego neprijateljski rekli: »Na povratku ćeš 12
LJUBAV U MEĐIMURJU nas morati zaobići«. Radije se zaputio u susjednu županiju, a odatle preko Varaždina sve do svojih rodnih ravnica, veličanstvenih stepa nad kojima je zrak bio tako čist i jasan u usporedbi s predjelima koje je ostavljao iza sebe. Pogled na šarena stada konja i neizmjerno zelenilo ovdje ga je činio daleko sretnijim. Zaustavi se kod skelara Mihalja na skeli u Maloj Mučnoj, pomilova dva Mihaljova pripitomljena vuka koji su zaigrano skakali na njega i upita što je novoga. »U Svetom Pavlu imamo novoga pandurskog komandira. Gospodina Fetépa premjestiše u Körmend. Šteta, bio je to lijep čovjek, a ovamo poslaše nekoga gunđavog djedicu koji jučer prilikom kavge u mjesnoj krčmi, kada su ovamo došli momci iz Velikog Pavla, zabrani pucati iz pištolja. I o tebi se priča da si utjehu nalazio u tučama negdje s druge strane Drave.« Jura Kopalija prkosno se okrenu i po međama kukuruznih polja zaputi se prema zaboljanskom selu. Već drugi put slušao je o tome kako je gospodin Fetép lijep čovjek. Prvi put to mu je rekla Hedviga kad je noću jahala u Sveti Pavao ne bi li vidjela što rade panduri, a naročito njihov komandir, onaj lijepi komandir. Gospodin Fetép sad je daleko u Körmendu, deset sati odavde, pa čak i više od deset, možda petnaest. »Sve mi se čini«, govorio je Jura sam sa sobom, »da vjetar polako mijenja smjer.« To mu je, 13
Jaroslav Hašek dakako, bilo vrlo važno. No nažalost, vjetar je i dalje puhao u istom smjeru jer ga Hedviga, kad se sretoše kod zdenca, ni ne pogleda, već samo reče u stranu: »Odlazi doma, huljo jedna.« U tim trenucima Jura se osjećao kao prebijeno pseto, i da nije bio toliko premoren od silnih putešestvija i minulih dana, zasigurno bi suzama sve do jutra natapao sijeno na tavanu, ne dopuštajući mu da se osuši. * Kad je trećeg dana Jura sreo Hedvigu, bilo je to ponovo u istim okolnostima kao i onomad kad ga je nakon kratkih trenutaka radosti lišila svake nade. Kao i onomad pucketala je vatra u noćnoj tami, osvjetljavajući konje koje je Hedviga čuvala, a od kojih se neki primakoše sve do vatre. Prvo što mu je rekla bilo je to da želi vidjeti Fetépa. »Čini se da ti je taj momak s pandurskim brkom nekako prirastao srcu«, primijeti Jura pripaljujući lulu na vatri. Hedvigin glas zvučao je žalosno i molećivo kad mu je odgovarala: »Želim vidjeti Fetépa.« Doimala se kao malo dijete koje vrišti: »Želim toga kicoša!« Jura je šutio. Gledao je u vatru i nervozno stavljao u vatru mokro granje što ga je Mura svakodnevno nanašala na obje svoje obale. »E, pa onda ćeš ga i vidjeti«, reče Jura promi14
LJUBAV U MEĐIMURJU šljeno i odrješito pa ode svome stadu konja, uzjaše jednoga od njih i nestade u tami travnate ravnice. Prijepodne se netko u Körmendu na žandarskoj stanici raspitivao za gospodina komandira Fetépa. Rekoše mu da se u Orosházi rijekom zaputio prema Mürkalovoj patroli. Taj je čovjek zatim pristojno zahvalio, uzjahao konja i nestao. Budući da je uza se imao mnogo konopa za vezanje bivola, jedan od žandara zaključi da zacijelo kupuje stoku. U zavijucima ispod Orosháze spazi gospodina Fetépa udobno izvaljena na travnatoj obali u sjeni vrba. Pušku je odložio pored sebe, baš kao i sablju s opasačem, i u blaženom spokoju promatrao drugu obalu, na kojoj su hodale dvije rode kloparajući kljunovima. »Dobar dan, gospodine komandire«, reče jahač skačući s konja. »Dobro došao, Jura, odakle ti u Körmendu?« »Moram nešto obaviti, gospodine Fetépe«, reče pristojno Jura Kopalija, »smijem li vas zamoliti da ustanete?« Komandir mehanički ustade i prije no što stiže upitati zbog čega ga to Jura moli, i sam to već shvati. Jura ga je htio fino svezati. Omota oko njega konope kao kad se na kalem namata konac, prebaci ga preko konja i priveže, a zatim i sam skoči na konja. »Zaista je vrlo važno«, reče ljubazno, »da jednoj osobi ispunim želju.« Komandir na to ne odgovori ništa. Ležao je 15
Jaroslav Hašek kao vreća brašna promatrajući kako ispod njega promiče tlo puste s isušenim žutim busenovima trave. A onda i je i to iščeznulo jer su išli kroz polje kukuruza, zatim opet kroz pustu, a tada je sunce već zalazilo. Pade mrak, a komandiru je tako već bilo neudobno. »Okreni me«, reče Juri. »Još malo i stigli smo, gospodine komandire«, tješio ga je pristojno Jura. Začuše šum rijeke, zatim se od nje udaljiše, a iz daljine je do njih dopiralo tek hrzanje konja. Komandir više nije mogao izdržati, stoga izgubi svijest. Kad se probudi, ugleda vatru i uz vatru začuđenu Hedvigu Krumpotić, dok je on sam ležao na zemlji kao svežanj vune i čuo kako Jura govori Hedvigi: »Evo, doveo sam ti ga.« Jura ode u selo, gdje se kod kuće sakri u sijeno i blaženo usnu. Pred jutro po njega dođoše žandari... Kad je u zalaegerseškom zatvoru Jura odležao tri od ukupno osam mjeseci, koliko je dobio jer je jednoj osobi htio ispuniti želju, kako je tvrdio pred sudom, rečeno mu je da ga u upraviteljevu uredu čeka posjet. Kad ga dovedoše u ured upravitelja, ondje se, na negodovanje svih prisutnih, Juri oko vrata baci jedna krasna djevojka strastveno ga ljubeći i vičući: »Ipak te volim, Jura moj!« Kad ga je pustila, Jura se kao u transu ogledavao oko sebe, jer ipak je to bila Hedviga. 16
LJUBAV U MEĐIMURJU Tada joj pruži ruku i poželi joj reći nešto jako lijepo, ali ne uzmogne pronaći prikladne riječi. A onda uskoro izusti: »Dobro se brini za moje smeđe i crno ždrijebe, Hedvigo. Znaš i sama da su moji baš kao i tvoji...« Eto, takva vam je ljubav u Međimurju. 1913. – 1914.
17
Jaroslav Hašek
DANAS JESMO, SUTRA NISMO Prošlo je već pet sati popodne kad se Juraj Vručić uz mnogo muke probi kroz gustiš uz rijeku Dravu, kroz bodljikave smreke, visoku travu i mlade hrastove kojima je obrasla cijela dolina uz rijeku. Izbi na bolji i pjeskovit put koji su razlokale zaprege i utabala kopita stoke. No odavde mu se pružao jasniji pogled na okolicu. Pjeskovit put vijugao je među niskim vrbama kroz koje su se ocrtavali obrisi sela, bijele kućice, zelenilo voćaka i crvenkast toranj crkve, dok se na poljima pred selom na vjetru ljuljuškao kukuruz. Juraj Vručić odahnu i na trenutak sjede u travu. Promatrao je selo, pa kad spazi kako se u daljini iza sela plavi gorje, zadovoljno se nasmija. To su bile one »točke« iz čijih je vinograda danas prijepodne u Varaždinu pio crno vino. »Ah, kakvog li vina! Iskapiš jednu litru i osjećaš kako ti udara u noge. Zatim iskapiš drugu litru, osjećaš kako te grije i kako ti se vesele misli uspinju iz nogu u glavu. Onda iskapiš i treću litru, a u tim trenucima već pjevaš, pa čak i izmišljaš pjesme; dok piješ četvrtu litru, u cijelom ti tijelu trepe18
LJUBAV U MEĐIMURJU ri svaka žilica i da možeš, trčao bi na rukama. Zatim izađeš i poželiš poći doma u Sudovčinu, pobrkaš smjer i hodaš cestom prema Ormožu i Štajerskoj. A onda ti iznenada sine da ne ideš u dobrom smjeru i da moraš ići preko Štefanca, Šemovca, Zamlake i Vrbanovca želiš li doći doma u Sudovčinu. Opet se zaputiš prema Varaždinu pa hodaš oko stare tvrđave i vojarne tražeći put za Štefanec. Raspituješ se za put, smješkaš se i teturaš, ljudi se također smiju, a ti naposljetku skreneš nekamo prema rijeci Dravi. Ondje je sve prepuno puteljaka. Mjestimice se put strmo spušta sve do rijeke. A u tijelu ti divlja prokleto vino. Spotičeš se, ruke su ti već u granama smreke i sav si izgreben. Tek što ustaneš, grliš mladi hrast ili se strovaljuješ u grmlje kupine. Ali, Bogu hvala, sad si na dobrom putu i već možeš vidjeti selo.« Sve je to Juraj Vručić govorio samome sebi sjedeći na raskršću puteljaka. Još jednom pogleda selo, a zatim, promatrajući plavetno nebo, nastavi: »Danas se, prijatelji, Juraj Vručić kasno vraća sa sajma. Ujutro sam upregnuo konje i krenuo put Varaždina. Bože! Jednu jedinu kobilu i jednoga konja. Uz kobilu je kasalo ždrijebe. I to lijepo ždrijebe! Kažem sluzi: ‘Momče, vozi brzo ne bismo li što prije stigli u Varaždin i što bolje prodali ždrijebe.’ I tako smo krenuli i prodali ždrijebe za šezdeset zlatnika. Slugu sam poslao kući, a ja sam onda malko popio.« Juraj Vručić prestade govoriti nebu i okrenu se prema krošnjastoj johi: »Kakvo je to samo bi19
Jaroslav Hašek lo ždrijebe! Ne kao susjedovo. Susjedovo je, siroto, skočilo na kolac koji mu je rasporio trbuh. Doktor ga je sašio, ali badava!... No, hvaljen budi, sveti moj zaštitniče, što sam napokon ovdje... Koliko sam samo lijepih djevojaka vidio na sajmu – a sajam je bio krasan. A sad ću ustati i krenuti dalje.« Vručić teškom mukom ustade, prekriži se i pažljivo položi ruku na kožnu torbu. »Ostalo je u njoj još nešto novaca«, reče usporeno hodajući pjeskovitim putem i smiješeći se. U šest sati stiže u Štefanec. Stigao bi i prije da ne pade u polje kukuruza čudeći se veličini klipova. Osim toga, zadrža se i zato što je, ležeći tako u polju kukuruza, razmišljao koju bi djevojku od onih koje je vidio na sajmu odabrao da nije oženjen. Napokon ustade te mumljajući »Što to kažeš, draga moja?« uđe u Štefanec. Hodao je usporeno selom sve dok se na njegovu kraju ne zaustavi ispred kuće na kojoj mu pozornost privuče svežanj kukuruzne slame što je visio iznad ulaza. Nije to bio jedan od onih običnih svežnjeva koji se mogu vidjeti u drugim gostionicama ili na imanjima gdje seljaci toče vino. Ovaj je svežanj bio golem. Njihao se ovješen na štapu i šuštao na povjetarcu, a što ga je Juraj Vručić dulje promatrao, osjećao je sve veću žeđ. Pa ova mu je kuća poznata! Pa da! Ovdje iznad vrata stoji cimer »Gostionica k veselom Antunu«. Koliko se samo puta ovdje zaustavio, a nikada do sada nije zamijetio da je iznad cimera nešto napisano. 20
LJUBAV U MEĐIMURJU Vrati se nekoliko koraka unatrag ne bi li bolje vidio, i tek tada pročita: Danas jesmo, sutra nismo, tako veli Sveto pismo. Bog će pitat gdje ste bili kad kod Tončeka niste pili. »Danas jesmo, sutra nismo. Danas jesmo, a sutra nismo«, razgovarao je Vručić sam sa sobom. »Sveta istina, jer tako veli Sveto pismo. Gle ti to, Bog će pitati gdje ste bili – evo, ovdje to piše: Bog će pitat gdje ste bili kad kod Tončeka niste pili. – Stvarno čudno. Sam Bog će pitati: ‘Zašto nisi kod Tončeka ništa popio?’ Sveta istina. Grijeh je proći pokraj Gostionice k veselom Antunu i ne naručiti barem pola litre vina, jer ovdje lijepo piše ‘Danas jesmo, sutra nismo’, u suprotnom bi se nebeski Otac mogao naljutiti.« Vručić zašutje te, ne mareći što se oko njega okupi mnoštvo seoske djece, izgovori odlučnim glasom: »Jurju Vručiću, imaš otići na pola litre vina!« Uđe u gostionicu i ne prođe ni četvrt sata od njegova dolaska, a boca od pola litre stajala je ispred njega prazna. »Danas jesmo, sutra nismo«, izgovori Vručić, »Gazda, još pola litre, da se nebeski Otac slučajno ne razljuti. Dobro ti to piše iznad ulaza.« »Kako je to samo dobro sročeno«, razmišljao je ispijajući drugu politru vina, »onaj tko ne pije 21
Jaroslav Hašek ovako dobro vino čini strašan grijeh. Istina, naš župnik kaže da čovjek koji pije predaje svoju dušu đavlu, ali ovdje lijepo stoji: Bog će pitat gdje ste bili kad kod Tončeka niste pili. Onaj tko ovdje ne pije čini grijeh. Zašto da ja griješim, ja, Juraj Vručić, a imam dovoljno novaca, ždrijebe sam dobro prodao? Zato ću naručiti cijelu litru. Danas jesmo, sutra nismo...« Bilo je već osam sati navečer kad se Vručić opet nađe na putu kući. Još jednom pogleda cimer iznad ulaza uz pohvalno mrmljanje, a zatim se teturajući zaputi u Šemovec. Bila je već večer, stada su se vraćala s ispaše, svugdje je odjekivalo zveckanje kravljih zvončića, glasanje stoke, topot i pucketanje bičeva. Goniči konja jahali su na konjima dovikujući nešto Vručiću, no ovaj je uporno mumljao: »Danas jesmo, sutra nismo.« Hrabro je kročio naprijed odmarajući se s vremena na vrijeme na hrpicama kamenja o koje bi se spotaknuo ili u jarku u koji bi pao izbjegavajući stada i konje. Naposljetku je pobrkao put. S ceste nehotice skrenu na sporedni put, onaj između livada koji je vodio kroz gustiš sve do Drave granajući se pritom u bezbroj puteljaka, da bi se zatim iznenada pojavio, i to tako da se činilo kao da se puteljci slijevaju u jednu bijelu liniju pijeska, sve dok naposljetku ne bi iščeznuo u večernjoj tami i magli što se valjala po livadama i gustišima. Nije na to obraćao pažnju. Hodao je, nepresta22