Gutenberg final cip 22

ALIX CHRISTIE Gutenbergov uÄ?enik

ALIX CHRISTIE Gutenbergov učenik Naslov izvornog izdanja Alix Christie GUTENBERG’S APPRENTICE S engleskoga preveo DOMAGOJ ČAVRAK Ilustracija na koricama ÉTIENNE COLLAULT Ilustracije u knjizi Razni autori, 15.-17. st.

Copyright © 2014 by Alex Christie All rights reserved Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ZLATNI PAPAGAJ 6 (188)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000906499 ISBN 978-953-320-088-0

Jer nije ništa skriveno, što se neće otkriti; nije ništa tajno, što neće doći na svjetlo.* Evanđelje po Marku, 4,22

U analima inovacije nove su ideje samo dio jednadžbe. Ostvarivanje ideja jednako je važno.

Walter Isaacson: Steve Jobs – biografija

U sjećanje na Lestera Lloyda Jamesa Robertsona i majstore tiskáre

* Biblijski citati preuzeti su iz hrvatskog prijevoda Biblije Ivana Šarića.

Uvod

Opatija Sponheim, Njemačka Rujan 1485. nogo godina kasnije, kada ga je opat Tritemije1 isprva zatražio da se prisjeti pravih začetaka veličanstvene umjetnosti tiska, Peter Schöffer2 je odbio. Priča je bila odveć osobna, odgovori opatu, i ne doista njegova.

– Upravo tako. Nitko ne izumljuje sam! Stvaranje je Gospodova osobna nadležnost. – Redovnik se, sa širokim osmijehom na licu, naginjao prema svome gostu. – Podrazumijeva se da je čovjek koji je stvorio ovo čudo osobno dodirnut od Boga.

Mlad je – premlad da bi bio opat ovoga samostana navrh brda, gospodar nadsvođene čitaonice omeđene knjigama čije su se mjedene kopče presijavale na zlatnomu jesenjem svjetlu. Peteru Schöfferu nije se dopadao ni odsjev zadovoljstva u njegovim očima, iako je znao što mu je uzrok. Tritemije ga je napokon ščepao, konačno je u svoju opatiju namamio slavnoga tiskara.

– Namjeravam sve to zapisati – reče opat, načinivši rukom pokret kanda opisuje krug oko knjižnice, debelih kamenih zidova i Porajnja pod njima. – Zapis svega što se ovdje izdogađalo u ovo blaženo vrijeme. Ne važniji, dakako, od ovoga veličanstvenog izuma u kojemu ste vi, gospodine, odigrali važnu ulogu.

Pokušava se okoristiti mojim imenom eda bi se proslavio, pomisli Peter. Zar je ovo način na koji se povijesni zapisi stvaraju, da se sve kaže onima koji će svoju slavu stvoriti na leđima ljudi koje su vrijeme i vlastita sudbina bacili u sjenu zaborava?

Na putu do opatije on i opat miljeli su dvorištima mimo kapelice, do otvorenog šetališta samostana gdje su čak i sada redovnici sjedeći pisali, leđa pognutih, radnih stolova položenih tako da ih griju na-

M

1 2

Tritemije – Johannes Trithemius (1462.-1516.), benediktinski opat, leksikograf, kroničar...

Peter Schöffer (1425.-1503.) – pionir tiskarstva, suradnik Gutenberga i Johanna Fusta

5

ALIX CHRISTIE košene zrake jesenjeg sunca. Koliko je vremena prošlo, pomisli Peter, iznenađen, otkada je posljednji put vidio skupinu benediktinske braće poredanu u ovako zaposlene redove, bjesomučno pišući. Nekoć je svaki samostan velikih crkvenih redova imao skriptorije iliti pisarnice u kojima je Riječ Božja tekla iz ruke na pergament, no danas ih bijaše svega nekolicina.

Opat ni ne zastane. – Proklinju me zbog ovoga – reče usana stisnutih u smiješak – uporno tvrdeći da bi ih tiskarski stroj poštedio ovoga mukotrpnog crnčenja.

Peter je opatiji u Sponheimu donio knjige tiskane njegovim vlastitim strojem, većma liturgijske i pravne klasike. Misli mu se stanu okretati molitvama što će ih redovnici izreći njemu u hvalu kada mu duši otkuca čas. Tritemije pohlepno primi ove tiskane sveske, iako su njegove police prepune rukopisa pisara. Pogladi njihove kožne omote te se ponovno zagleda u Petera svojim svijetlim, prodornim očima.

– Ti si jedini koji zna istinu, sada kad su oba Johanna pozvana u dom Božji.

Pritom misli na Johanna Gutenberga i Johanna Fusta.

Um Petera Schöffera je bistar, a prsti snažni kao što samo mogu biti. Sada je već prešao šezdesetu, otac četiriju sinova, imućni osnivač najveće tiskarske kuće u cijeloj Njemačkoj. Vitak je, visok čovjek, kratke, uredno podrezane sijede brade koja mu krasi usko, smireno lice.

– Istinu – nasmiješi se.

Mnogo toga bijaše rečeno u desetljećima otad, gotovo bez i natruhe istine. Čovjeka koji je izumio tu čudesnu umjetnost samo što nisu proglasili svecem. Kako bi se Gutenberg nasmijao da ih može vidjeti odozgo... ili pak odozdo. Posljednje odredište učiteljeve duše sve je samo ne znano.

– Kažu da je umro u neimaštini, napušten i izdan. – Opatov glas otvrdne.

Peter Schöffer upoznat je s optužbom: da su on i Fust, njegov poočim, bili ti koji su učitelju preoteli radionicu biblija, pritom ga lišivši svega što je u životu stvorio. Godinama je na sebi nosio sramotu ove gnusne klevete.

– To je laž. – Glas mu je isprekidan. – Umro je kao pripadnik ordinarijata nadbiskupa Adolpha, iznimno cijenjen i propisno zbrinut.

6

Gutenbergov učenik – Dok je vaše vlastito poduzeće nastavilo s radom i bogatilo se.

– Uspjeh, dragi brate, nije zločin. – Prostrijeli redovnika pogledom. – Izdaja je bilo, dakako – ali ne na način na koji ljudi misle.

– Znači da doista postoji priča koju bi trebalo ispričati.

Opat priđe prozoru gdje načas postaja izgubljen – ili hineći da jest – u vlastitim mislima. Jednostavna crna halja visi mu sa širokih pleća poput tkanine na ptičjem kavezu.

– Imamo dužnost, ne mislite li? – Tritemije se osvrne. – Dužnost prema prošlosti, a i prema budućnosti?

Iako je minulo već trideset godina, Peter je svejednako prezirao pomisao da bi mogao ocrniti učiteljevo ime. Duboko u sebi vjerojatno još uvijek voli luđaka Gutenberga, toga nezaustavljivog, brutalnoga genija koji je uništio onoliko koliko je i stvorio – koji bi preuzimao zasluge, bez iznimke, neovisno o tome je li imao pravo na njih ili ne.

Izmislio je tiskarski zanat i isklesao metalna slova prije bilo koga drugog, to nitko razuman ne može poreći. No bez Petera i njegova oca, ta slavna Biblija nikada ne bi ugledala svjetlo dana.

– Prisjeti se riznice povijesti. – Opat pokuša drukčijim pristupom. – Ne sadrži li veličanstvena riznica Historie cjelokupnu prošlost i sadašnjost i sav stvoreni svijet? Nije li svaka riječ koju izgovorimo, sve što učinimo, u tom slučaju dio, ma kako malen, beskrajnog ustroja Božjega plana?

Tritemije ima zakrivljeno čelo i oči koje ne trepću. Samopouzdan je, imućan, nesumnjivo – pa i iste dobi koje Peter bijaše kada je to započelo, s onim istim vatrenim žarom u sebi. Peter pretražuje zakutke palače svojih sjećanja. Božji trezor je prostraniji, mnogostruko: uvijek ga je zamišljao kao naos crkve što ispunjava cijelo nebo.

Nekoć je vjerovao da će ih ono čime se bave uzdići više, uvijek više – osjećao je kako ih boštvo što teče kroz Stvaranje ovlaš dodiruje – no naposljetku im je cijela radionica bila ispunjena bijesom i neprestanim optužbama. Svakom minulom godinom Peter je promatrao kako svijet ludi, u kakofoniji same zemlje ošamućene nabijanjem strojeva.

Pa se počeo pitati nije li Bog oslobodio kakvu tamniju silu istkanu tom golemom blistavom mrežom riječi.

Nikada nije htio razotkriti učitelja, ne javno. Godinama se molio da u svome srcu pronađe snage da mu oprosti. No u sebi i dalje krivi Gutenberga zbog načina na koji se sve počelo raspadati. Počeše bradu.

7

ALIX CHRISTIE Tritemije je u pravu. Budući bi naraštaji trebali znati istinu; svijet bi trebao znati kakve u tomu bijahu njegova i Fustova uloga.

Opat sjedne i posegne za olovkom od trske.

Oruđe – to je naposljetku on predstavljao učitelju. No tko od njih zapravo nije oruđe Majstora Stvoritelja? Peter osjeti iznenadnu lakoću, poput mjehurića koji se uzdiže kroz rastaljenu tvar. Ispričat će priču najbolje kako umije. Ali skromno, moli se: Bog dobro zna da se cijeli svoj život borio s grijehom ponosa.

– Možda će potrajati – reče, pa ustane i zagleda se niz blijedeći voćnjak, istočkane kestenaste obronke što su se pod njim protezali duboko u dolinu.

Tko može sa sigurnošću tvrditi hoće li se ono što su napravili pokazati silom snaga dobra ili zla? To samo Bog zna. Pretvarati se da nije tako znači pretpostavljati da se umije shvatiti Njegov um. Ali nisu li upravo to radili tih par nesmotrenih godina, potaknuti gorljivom strašću, ohološću, mladošću? Nisu li umišljali da se baš njih trojica sa svojom novostečenom vještinom mogu uzdići jednako visoko?

– Historia – kimne. – U redu. Možda ćeš ti pronaći način, ondje gdje ja nisam, da se shvati značenje koje je Gospod zapisao.

8

Knjiga prva

POSTANAK

I.

MAINZ, NJEMAČKA Rujan 1450. ilo mi je dvadeset i pet godina kad mi je otac naložio da se vratim kući.« – Tako je sve počelo. Pismo je dostavljeno u radionicu u Rue des Écrivains,3 gdje je sjedio prepisujući neke Aristotelove rukopise. U njemu nije stajao razlog. Njegov je otac jednostavno ispružio svoju trgovačku ručerdu te ga istrgnuo, kanda nije ništa doli broj koji treba prebaciti iz jednoga stupca njegove debele smeđe poslovne knjige u drugi. Iz Pariza, natrag u Mainz: Peter je puna tri dana, koliko mu je trebalo da prijeđe francusku ravnicu i sjuri se kući niz Rajnu, jasno osjećao nanesenu mu nepravdu.

Zakoračivši na trgovački brod u Strasbourgu, pokušao je umiriti svoj um – naprosto ga očistiti od svega, jednako kao što bi ostrugao i očistio pergament. Ovu je tehniku prije par godina bio naučio od redovnika: da prvo umiri svoj dah, puls, a zatim prste i oči, kako bi tekst koji je prepisivao i vršak pera stopio u jednu neprekidnu liniju. Barem bijaše blagoslov što je uspio umaći iz one smrdljive, rasklimane kočije.

Zgrabio je ogradu, duboko udahnuo i okrenuo se niz rijeku.

Brod je bio pun i teško natovaren; putnici koji se nisu mogli probiti do ograde držali su se za štapove čavlima pričvršćene duž skladišta s teretom. Bili su poput malenih mrlja na rijeci koja je hitala prema moru. Brod se propinjao i zanosio, te je mogao osjetiti drhtanje te moćne sile pod svojim nogama. Rijeka ga je naizgled bacakala unatrag, nadolje, sa svakim zavojem što ga je vukao bliže njegovu domu.

Kada je bio malen, brodovi na Rajni podsjećali su ga na ženske papuče: plosnatoga i niskog pramca, na krmi se uzdižući eda bi se poput kakve neuobičajene cvjetne latice uvili za kapetanovim leđima.

Bijaše još dječak kad je posljednji put vidio ove obale. No sada se vraćao kao muškarac – čovjek od slova, clericus, pisar. Oruđe svoga zanata nosio je u torbi koja mu je poput tobolca visjela o boku: zapečaće-

B

3

Rue des Écrivains (franc.) – Ulica pisaca, u Parizu

11

ALIX CHRISTIE nu bočicu tinte, svoja pera i olovke od trstike, komadiće kosti i kredu i semiš.

S obje strane doline Rajne prostirale su se zelene i zlatne obale, a ispred njih u daljini dizale su se uvis gromade stijenja, smještene visoko iznad rijeke, nalik na hrpe gnomova. Prastari, mošusni miris odvratno se miješao s pomadama i kasnorujanskim znojem što je sljepljivao tijela zbijena na ogradi. Znao je samo da se radi o nečemu vrlo hitnom. Otac ga zasigurno ne bi zvao da proslavi rođenje novog sina, mada je prinova u obitelji u tako kasnim godinama bila čudesna vijest.

Nije baš ni vjerojatno da je Peteru odabrao ženu. Prvo se osamostali, oduvijek je govorio Johann Fust, i tada ćeš moći oženiti koju ti srce poželi. Jedini znak ležao je u postskriptumu ispisanom njegovim zavojitim rukopisom: Upoznao sam nevjerojatnog čovjeka.

Seine je mirisala na kredu i kamen, na prodoran i uzbudljiv grad koji cvjeta. Rajna bijaše šira, tamnija, isprepletena šumama i poljima.

Peter je udisao njezin miris, onaj koji je poznavao od malih nogu. Sada već bijahu nadomak Gernsheima, gdje se bio rodio i odrastao i čuvao ovce. Gdje je postao siroče, a potom i spašen. Pred očima mu načas minu farma i otac Paul. Nikada neće zaboraviti paraliziranu šapu staroga svećenika, kao ni svoju malenu šačicu, kojom je pažljivo ispisivao slova kako bi ispunio posljednju majčinu želju. Zagledao se u tu istu ruku koja je sada držala ogradu – tu ruku koja je dotad stvorila desetak rukopisa. Bila je savršeno oruđe: s njom je stajao, na Sorboni, na samome vrhu svijeta.

A kakav li je to samo bio svijet! Čak se desetljećima kasnije još uvijek živo sjećao te godine Jubileja. Sveto Rimsko Carstvo bridjelo je od života, baš poput bogata čovjeka s groznicom, u strahu ali uzvišeno u iščekivanju konačna svjetla. Cijeli kršćanski svijet visio je na rubu, čekajući. Novi papa bijaše na tronu svetoga Petra, i nekakvo je neobično novo raspoloženje uzimalo maha. Raskol triju papa je okončan; kardinali su se naposljetku pokorili vlasti Rima. Novi talijanski poglavar crkve, Nikola V., zakleo se da će očistiti svijet od sviju zala.

Sazvao je Jubilej kako bi omogućio vjernicima da se pokaju, te poništio utjecaj godina bezakonja, prožetih pohlepom.

Taj novi polet strujio je tržnicama i predavaonicama, ulicama i učilištima od Bologne pa sve do Pariza. Obavijao se oko stolaca na kojima su novi ljudi baratali svojim perima, prepisujući tekstove što su 12

Gutenbergov učenik hranili najveće umove zapadnoga svijeta. U gradove su nahrupile mase novih učenika, uzdignutih blagostanjem i procvatom trgovine, željnih svoje prilike; pisari se najednom bijahu primorani udružiti, grozničavo pišući kako bi održali korak s potražnjom. Osjetio je njegovu silu na vlastitoj ruci, podižući oči do visina o kojima nije ni sanjao: jer on je bio jedan od tih novih ljudi, tih pisara-učenjaka.

No tada je polet oslabio, zaustavio ga je gusti smeđi pojas Rajne. Peter je promatrao druge trgovačke brodove, sabijene gusto poput planktona na površini vode. Trgovci, bankari, činovnici i svećenici, sluge Boga novca koliko i samog Boga. Uvjerio se da su na ovim obalama struje promjene zamrle kada je toga poslijepodneva brod pristao u Speyeru. Čekao je dok su se ostali putnici iskrcavali; bio je spazio neke trgovce, prijatelje svoga oca, koje bi bio dužan pozdraviti u slučaju da ga primijete. Namjesto toga vrzmao se po doku, promatrajući radnika kako upravlja s duboko u tlo ukopanom dizalicom.

Sa sobom je ponio samo ono što je mogao ponijeti, uključujući novi rukopis Cicerona na kojem je počeo raditi netom prije no što je pismo stiglo. Sve ostalo ostavio je u Parizu kao svojevrsnu amajliju.

Njegov otac zasigurno nije naumio da on ostane u Mainzu. Ne nakon svega što je Peter bio postigao: silovit profesionalni uspon i radost što je, ni prije mjesec dana, izabran da radionicu predstavi rektoru sveučilišta. Noću je prepisivao te dodatne knjige, kako bi zaradio za stvari koje mu očev džeparac nije pokrivao i koje bi ionako radije zadržao tajnima. Rukopis, i deset svezaka praznih stranica, bio je spremio u bačvu koja je pripadala obiteljskom trgovačkom poduzeću. Ciceron, O dužnostima. Oh, sličnost bijaše iznimna: veliki čovjek podučava svoga sina. Bačva je sada je plutala uz njega, privezana u skladištu za prtljagu drugih putnika, s pergamentom udobno smještenim unutar meka gnijezda od piljevine.

To jest, barem ga je ondje posljednji put vidio. Sve dok, u potpunoj nevjerici, nije ugledao kako njegovu malenu smeđu bačvu bacaju i kvače na kuku dizalice koja je prenašala teret na obalu. Skakao je i vikao, mašući rukama. Lučki se radnik zaustavio. Bačva nosi obilježje Mainza, progunđao je. I nikakvoj robi nije bilo dopušteno ni ući ni izići iz Mainza u protekla tri tjedna otkako je nadbiskup gradu nametnuo tu nečasnu zabranu.

– Kakvu zabranu? – Prijatelji njegova oca pojavili su mu se sa13

ALIX CHRISTIE da za leđima, ogorčeno predišući. – Ostavi je ovdje – prosiktao je Widder – ili je više nećeš vidjeti. – Bačva sa žigom Braća Fust polagano je odlebdjela uvis. – Ne primate baš vijesti, pretpostavljam, tamo gore u Parizu? – Osjeti kako mu se lakat zario u rebra. Izopćenje je nadbiskupu Dietrichu bilo najdraži način iskazivanja moći; tjednima, a ponekad i mjesecima, znao bi gradske granice držati zatvorenima unutar vlastite biskupije ukoliko bi se mjesna vijeća pokušala domoći dijela njegove moći ili prihoda.

Kapetan je puhnuo u zviždaljku i putnici učas nasrnu natrag na brod, noseći Petera prema naprijed u toj smrdljivoj i natiskanoj plimi.

Bio je ukliješten u rulji, odtegljen natrag, baš poput brodske bačve. Tri godine bijaše odsutan, i ništa se pod milim Bogom nije promijenilo.

Dok je brod ubrzavao, molio se da doskora umakne ovom ofucanom i zaraćenom mjestu. Naginjao se u smjeru struje dok je rijeka skretala duž Gernsheima, triput naglo zavinuvši poput kakve divovske opruge, da bi zatim prenijela brod tih par preostalih milja. Grad je i dalje izgledao isto. Nije bio nimalo zapušten, iako je na brodu čuo dovoljno da zaključi kako je Mainz in extremis4. Još uvijek je stajao ponosno uzdignut na obali rijeke, otok opasan visokim bijelim zidinama čiji vrhovi bijahu obojeni u crveno i plavo kanda su oslikani slikarevim kistom. Brod je polagano klizio pored vinograda opatija što su ležali zbijeni na južnim vratima grada poput debelih biskupa. S druge strane rijeke, zdesna, manja, blatnjavija rijeka ulijevala se s hesenske ravnice. Stolni grad Nadbiskupije Mainz ležao je na samom sjecištu Rajne i Majne.

Toga kasnog poslijepodneva obala je djelovala posvema beživotno. Peter instinktivno podigne pogled k nebu eda bi provjerio koje je boje. Željezna vrata uskoro će se zatvoriti. Zadnje mnoštvo ljudi i kola toga dana mučilo se uza hrid, i on im se žurno pridružio, nogu napol utonulih u ljepljivi pijesak. Izbliza uvidje da žbuka otpada s veličanstvenog zida, smežuranoga oko glomaznih šarki vrata poput krezube babe. Ispod svoda poljubio je svoj dlan i prislonio ga na gradski pečat.

Zakrenuo je lijevo pa desno i učas se našao na trgu zvanom Brand, njegovu domu.

Bijaše neuobičajeno tiho dok je stajao ondje, stežući i opuštajući 4

In extremis (lat.) – u vrlo teškoj situaciji

14

Gutenbergov učenik svoje duge ruke. Teretna kola koja su čekala istovar stajala su pred Kaufhausom, golemom carinskom zgradom. Konji su toptali, čvorci nadlijetali, no ponad svega toga visio je nekakav mrtvački pokrov. Pogledao je prema trzavim kazaljkama sata-vjetrokaza na najvišem tornju, crvenoj katedrali svetog Martina. Čekao je dok ne otkuca podne. Kazaljka se pomakne, a mehanizam glasno škljocne u tišini. Nema zvona. Ni s jedne od tih četrdeset crkava nije mogao čuti zvonjavu. Nadbiskupova zabrana bijaše tek još jedan oštri podsjetnik na to tko ustvari drži uzde, rekli su prijatelji njegova oca. Radnici su bili pridobili gradsko vijeće i pokušali zaustaviti godine bespoštedne pljačke vladajućih obitelji roda Elder. No kada je vijeće odbilo platiti kamate koje su starješine zahtijevali od kojekakvih mutno sklopljenih poslova, stara je garda jednostavno u pomoć prizvala željeznu šaku nadbiskupa Dietricha. Bila je to ista stara litanija pohlepe, borba za moć u ovoj močvari koju je povijest zaboravila. Peter se okrenuo i zaputio preko trga prema Hausu zur Rosau.

Kuća njegova oca nije bila najveće zdanje među drvenim domovima trgovaca koji su opasivali trg Brand. No ipak bijaše impozantna, baš poput njezina vlasnika: široka i čvrsta s neočekivano elegantnom unutrašnjošću. Podovi su bili od plavog škriljevca, a žuti zidovi topliji zbog novih tapiserija iz Francuske i Flandrije – iako su na vrućini ovako kasnoga ljeta skinute, a prozorska okna prekrivena tankom tkaninom.

Njegov je poočim u maniri debela čovjeka običavao prignječiti svoje voljene o veliku izbočinu svog trbuha. Potom se zagledao Peteru u lice držeći ga za ramena. – Konačno – nasmiješio se.

– Znao si jako dobro kojim ću brodom doći.

– A ipak sam budno motrio svaki. – Johann Fust imao je plave oči boje Marijine halje, na licu koje je s vremenom i uspjehom pocrvenjelo te se popunilo. Namignuo je.

– U tom slučaju vjerojatno vidiš da dolazim praznih ruku. – Peter zakoluta očima.

– Dakle zaustavili su te? U Speyeru?

– Mogao si me upozoriti.

Otac mu je stisnuo rame. – Ništa što šiling ili dva ne mogu popraviti. Bitno je da si ti stigao. – Fust se okrenuo u trenutku kada je Grede izišla u hodnik. Žena njegova oca djelovala je iznureno, a na usna15

ALIX CHRISTIE ma joj je titrao sveprisutni nakrivljeni smiješak. – Čudo neviđeno. – Približi mu svoj obraz. – Bila sam se prestala nadati da ćeš vidjeti svoga brata prije no što dovoljno poraste da umije držati olovku.

– Napustio sam palaču Louvre ponešto očajan – nasmiješi se i nakloni, dodirnuvši pod opuštenom rukom – kako bih vas ljude počastio svojom prisutnošću u vašim skromnim domovima.

Udarila se smijati. No bistra i mlada žena njegova oca – druga po redu, Peteru poput sestre – djelovala je iznureno: kanda je, još jednom preživjevši muku porođaja, napokon zauvijek bila raskrstila s mladosti. Nije izgledala ovako dok je prije pet godina nosila Christinu.

Pošli su u veliku primaću sobu i zaustavili se pred kolijevkom.

Fust uze maleno klupko u naručje. – Zovemo ga Henchin. Mali Hans – reče ne skrivajući ponos. Djetešce je zijevnulo, lica izgužvanog poput stare istrunule jabuke. Otvorilo je oči, plave poput onih što su ga odozgo gledale u čudu. Peter je položio prst u sićušnu ručicu, te se prignuo eda bi poljubio malenu glavu. Nikada nije imao sestru ili brata s kojima bi dijelio istu krv; majka mu je umrla pri porodu. Njega su uspjeli spasiti, udomivši ga u ovu uglednu kuću njezine sestrične, Fustove prve žene. Nježno je rastvorio stisnute prstiće. Bio je stasao u muškarca unutar ovih zidova. No to ni na koji način nije značilo da išta zamjera malenome dječarcu crvena lica – samo je zbog njegova kasna dolaska na svijet Peter prije mnogo godina i primljen u ovu kuću.

Sve vrijeme tijekom obroka što je uslijedio Peter je promatrao oca, nadajući se kakvome znaku. Grede je za ovu prigodu izvadila svijeće od pčelinjeg voska i svoj skupocjeni venecijanski kristal. Kuharica je spravila pečenu janjetinu, krumpire, blitvu i nešto peradi pečene u obliku složenca. Sve će to zaliti rheingauom iz vinograda Svetog Jakova. Peter im je bio donio darove: dječju igru mlina od bukvina drveta i vježbenicu od teleće kože za Tinu, koja je već napunila pet godina, dotjeranu i plavu poput kakva kerubina. Posluga se u tišini poredala dok je Fust čekao, namršteno listajući iznošenu džepnu Bibliju. – Čitanje Evanđelja svetog Mateja – reče naposljetku, pročistivši grlo – čije rođenje ovih dana svetkujemo.

Peter uhvati Gredein pogled. Otkada se Fust moli za stolom? Zabrana, ona bešumno izusti, raširenih nosnica. Dietrich je podupirao svoj stalež, dakako; niži se redovi mogu pretvarati da vladaju, no naposljetku će se morati podrediti. Neće biti sakramenata sve dok pobu16

Gutenbergov učenik njena vijeća ne odstupe. Riječ nadbiskupa bila je zakon: nijedan njegov svećenik neće držati misu niti ispovijedati vjernike; novorođenčad nije krštena a umirući bijahu lišeni posljednje pomasti, osuđeni na vječnu agoniju Limba. Gredeino lice bilo je tamno od bijesa. Čuli ste, da je bilo rečeno – Oko za oko, zub za zub. – A ja vam kažem: Ne opirite se zlu, nego ako te tko udari po desnom obrazu, obrni mu i drugi; Hoće li tko da se pravda s tobom i košulju tvoju da uzme, pusti mu i kabanicu.

Fust je podigao pogled i vlažnih se očiju zagledao u starijeg sina. Čuli ste, da je bilo rečeno: Ljubi bližnjega svojega i mrzi na neprijatelja svojega. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one, koji vas progone. Tada ćete biti djeca Oca svojega nebeskoga, koji pušta da sunce njegovo izlazi nad dobre i zle i daje da daždi nad pravedne i grješnike.

Okupljena čela presijavala su se na svjetlu svijeća. Fust je pognuo svoju veliku i sjedinama prošaranu glavu. Je li odabrao taj odlomak samo zbog njega?­ Peter se zapita. Ne bi bilo prvi put. Neuspješno je pokušavao uhvatiti Fustov pogled. Kakvu mu je poruku otac htio poslati? Prihvaćanje nepravde, utiranje vlastitih želja? Osjećao je da ga preplavljuje nestrpljenje dok je stajao čekajući, želeći da Fust napokon objelodani razlog njegova povratka kući.

– Iako smo ponekad razdraženi, ne zaboravimo mudrost Svetog pisma. – Fust dade znak da natoče vino. – Na ovaj dan ispunjen radošću zbog Peterova povratka nećemo odveć razbijati glavu progonom.

Utemeljitelji naše crkve daleko su više proganjani u svoje vrijeme.

Nasmiješio se i visoko podigao pehar eda bi nazdravio Peteru. A Peter, ohladivši se, na to je podigao svoj. Kako i ne bi? Fustu je dugovao život. Nije mogao zaviriti u trgovčevo srce, ali umio je naslutiti što Fust vidi svaki put kad pogleda Petera: dječaka kojeg je odgojio, život koji je iskovao, vještine i putovanja kojima ga je nesebično obdario. Život u blatu i balegi iz kojeg bijaše izbavio prljavo dijete sestrične svoje prve žene. Peter se prisjeti izreke, svježe gotovo kanda ju je stari Ciceron ovaj čas skovao: Ne postoji važnije dužnosti od uzvraćanja dobrote.

Riječi su to vodilje, zapisane u drevnim vremenima i prenošene kroz duga, tamna stoljeća zahvaljujući kršćanskim pisarima.

17

ALIX CHRISTIE – Blagdan svetog Mateja donosi sreću svim poslovnim pothvatima. – Fustovi zubi presijavali su se na svjetlu svijeća. Peter je čekao, dugih nogu opruženih s pletenoga stolca. Vrućina dana ugrijala je zrak u dvorištu i ispunila ga mirisom ruža, a s ulice preko puta osjetio je opori zapah voća i gust vrući smrad stoke. Osluškivao je huk sova, isprekidanu viku iz kockarnice – te stare, poznate zvukove.

– Kako to misliš? – upitao je, kada Fust ne nastavi.

– Naprosto imam jedan prijedlog – njegov je otac sjeo uspravno.

Koji neću smjeti odbiti. – I zbog toga si mi naložio da se vratim.

– Imamo priliku oblikovati budućnost. – Fust se prignuo prema naprijed, zureći u nj kroz sumrak. – Ja i ti zajedno, na to mislim.

– Ja i sada oblikujem budućnost – reče Peter, uspravljajući se.

– Ne baš ovako.

– Nije mi se bila pružila prilika da ti pišem i kažem – Peter nastavi kanda nije čuo – da su mi ponudili da se pridružim rektorovu uredu na sveučilištu.

– Ah – reče Fust.

– Zamisli kako bi to moglo koristiti poslu – njegov sin nastavi.

– Ja ću ih prvi vidjeti, koje god naslove rektor odabere. U tančine ćemo znati što tržište traži.

Posljednji put kada je Fust prošao kroz Pariz, zamolio je svoga sina neka mu služi kao izvidnica: neka pretražuje štandove diljem Notre Dame na kojima su se prodavale knjige, neka naćuli uši i na taj način sazna naslove koje bi njegovo poduzeće moglo prodati kupcima istočno od Rajne. Peter ga je, u međuvremenu, proveo kroz pisarsku radionicu, jednu od više desetaka što bijahu na raspolaganju tomu velikom sveučilištu. Pokazao mu je sve te gomile odlomaka velikih djela – ispisane rukom, a zatim posuđivane studentima da ih sami prepišu – stotine i stotine, ne samo grčkih i rimskih već i najvećih učenjaka današnjice: Ivana Dunsa Škota, Bernarda iz Clairvauxa, Tome Akvinskog. Ti su tintom umrljani pisari bili poput moćne vojske, Fust se bio divio, čete anđela u pokretu.

– Rekao si da mi zavidiš kad si posljednji put došao u Pariz.

– To je istina – njegov si otac počeše bradu. – No to je sve bilo prije no što sam upoznao ovog čovjeka.

– Ovog »nevjerojatnog čovjeka« – Peter se nije ni trudio sakriti svoj podsmijeh.

18

Gutenbergov učenik – Gledaj prvo ovamo – Fust je posegnuo u krilo, izvadio komplet preklopljenih araka te ih položio na stol. – Samo pogledaj. Sigurno ćeš shvatiti.

Svezak – pet preklopljenih, naslaganih araka – bijaše od pergamenta osrednje kvalitete. Dio školskog priručnika, sudeći po njegovu malenu, kvadratnom obliku. Peter učas prepozna Donatovu latinsku gramatiku: te je deklinacije i sam bio ispisao na tisuće puta. Uobičajen, zatupljujući posao; podignuo je pogled, užasnut.

– Opipaj – reče mu otac, pa otvori knjižicu na zadnjoj, praznoj stranici. Uzeo je Peterov prst i njime nježno prešao po pergamentu.

Osjetio je ispupčenost, svojevrsnu hrapavost kože. Kanda je proizvođač pergamenta nije bio dovoljno glatko izbrusio. Protrljao ga je dvjema, trima prstima, i učas osjetio neobičnu, oštru simetriju. Okrenuo je stranicu natrag na ispisanu stranu. Krv mu je u tom trenutku pobjegla u noge, a dlanovi mu se ovlažili. Gotičko pismo textura bilo je zbijeno i ružno, no svaki red slova bio je zapanjujuće ravan, duž cijelog retka. Svaki od tih redaka završavao je u potpunom, umirujućem skladu, posvema jednako udaljen od ruba. Kakva je to ruka umjela ispisati redak toliko prav, stati točno ispod onoga povrh? Kakva bi ljudska ruka mogla učiniti nešto toliko neobično? Osjećao je kako mu se srce steže a duša natapa užasavajućom grozom.

– Sada ti je jasno. Zašto sam te morao pozvati da se vratiš – Fust će glasno.

– Kakvo je ovo djelo? Kakva je ruka ovo stvorila?

– Nijedna – otac mu ponovno uze vršak prsta. – Osjećaš li kako tone? Kako tinta ne leži na vrhu, već ispod same površine?

Peter zatvori oči ne bi li bolje osjetio. Bijaše baš kao što je Fust rekao. Pergament se kanda nabirao: nije bio gladak pod tintom, kao kada bi on pisao svojom olovkom.

– Čije je ovo djelo? – opet upita.

Fustovo je snažno lice sjalo. – Taj čovjek kojega zovu Gutenberg pronašao je način kako izraditi slova od metala. Razmazati boju na svako slovo, a zatim ih utisnuti na stranicu.

Peter ju je prinio očima. Toliko blizu da je mogao razabrati jedva primjetno udubljenje, nagiba toliko blagog da bijaše gotovo nevidljiv: od površine do uleknuća svakoga poteza. Prostor u kojem su anđeli – 19

ALIX CHRISTIE ili vrag, nedvojbeno – plesali na glavi pribadače. Isprva je zanijemio, tako šok bijaše snažan.

– Prišao mi je čovjek koji je znao da trgujem knjigama – njegov otac obrisao je čelo, kanda mu je laknulo što je ovo napokon s nekim podijelio. – Gutenberg traži ulagača, rečeno mi je. Pošao sam k njemu, i pokazao mi je ovo. – Nije mu htio više ništa otkriti, doduše, reče Peteru, niti objelodaniti tajnu izrade. Što se njega tiče, bio je sav u čudu, nadoda: nikad nije bio čuo za nekog Eldera koji ima ikakve veze s knjigama. Smatrao je da je cijela porodica tog čovjeka zadovoljna s time što upravlja polovicom opatija i Državnom kovnicom, kao i odličnom zaradom od veleprodaje tkanine koju su prodavali pod nadstrešnicama katedrale svetog Martina.

– Mislio sam, baš kao i ti – reče stišćući Peteru ruku – da je to još jedna od onih prokletih gramatika. No onda je taj Gutenberg rekao da ju je izradio novom tehnikom. Ars impressoria5, tako je naziva. Sama pomisao da se time bavio, bez ičijeg znanja, udaljen svega par ulica odavde...

– Poznaješ tu kuću. – Peter gotovo da i nije čuo riječi od vriske u svome umu. – Hof zum Gutenberg, u Ulici postolara.

– Ja imam zanat – rekao je ispod glasa i bacio arke natrag na stol.

No Fust je dotada već stajao, koračao, ne dajući ni najmanje naznake da ga je čuo. – Nije stvar u tome koliko je pergament gladak, to je samo jedan dio priče! – Govorio je glasno; obrazi su mu bili rumeni. Sada se ogledavao lukavim i dobro poznatim pogledom – no bijaše to ujedno i čudnovat izraz za koji Peter nije bio siguran je li ga ikad vidio. Poput kakva zanosa, egzaltacije. Fust se okrenuo te ispalio pitanje. – Koliko bi ti trebalo – tjedan, dva? – da prepišeš ovo?

– Dva dana. Ne više – Peter je bio brz, mlad i ponosan.

– U dva dana, taj Gutenberg može izraditi, »tiskanjem«, kako on to naziva, pola tuceta primjeraka, do u tančine jednakih. – Fust obiđe stol i posegnu za Peterovim zapešćem. – Bez potrebe da u potpunosti istrošiš prste.

Njegov sin bio je prikliješten, nepomičan. Fust se nadvio nad njega, skrivajući sjajne zvijezde na nebu.

– Samo zamisli! Bože moj, moraš shvatiti što će ovo značiti. Mo5

Ars impressoria (lat.) – tiskarska umjetnost, prvotni naziv za tiskarstvo

20

Gutenbergov učenik žemo napraviti deset, pa i dvadeset puta više primjeraka jedne knjige – u jednakom vremenu i uz jednak trošak. – Ruke njegova oca lamatale su zrakom. – Ovakvu knjigu – ili čak veće. Granice ne postoje.

– Izraz čuđenja na njegovu licu bijaše zamijenio izraz trijumfa. Položio je ruku na Peterovo rame i snažno ga protresao. – U času kad sam ovo ugledao, bio sam siguran. To je čudo koje je Gospod sve vrijeme za nas pripremao.

– Svetogrđe, prije bih rekao, ili kakav ofucan trik. – Peter je odmaknuo Fustovu ruku te posegnuo za tiskanim arcima. Ta je knjižica bila bez duše, jadna. Slova bijahu gruba poput onih rezbarija koje su Nizozemci lifrali; linije bijahu nejasne a rubovi umrljani tintom.

Fust se smrknuo. Potom se uspravi, prešavši rukom preko lica.

– Ali ti moraš shvatiti. Nisam te slučajno ovamo doveo. Svaki korak koji si napravio na putu dovde, svaka knjiga koju smo vidjeli i prodali, ili koju si ti sam napisao... Što je sve to bilo, ako ne priprema? Što je naša svrha ovdje, ako ne da ti postaneš vičan toj blaženoj umjetnosti?

– Blaženoj? – Peter trznu rukom; knjižica pade. Ustao je odgurnuvši stolac. – Ovo nije umjetnost. Tko je pisar ovdje, ti ili ja? – Odmahnuo je glavom – Ja sam majstor ove umjetnosti, kao što ti dobro znaš. Imam namještenje, život.

– Dovoljno si se dugo provodio i lutao – glas njegova oca bijaše odsječan. – A sada je bilo dosta. Potreban si mi ovdje. – Noge mu bijahu ukopane a pogled ozbiljan.

– Zadržao bi me ovdje? – Izletje nalik na meket ovce.

– To te uopće ne bih trebao ni pitati.

Peter osjeti kako mu se lice žari. I dalje se vrpoljio, grčevito tražeći uporište. – Nikada nisam čuo da bi jedan Elder uzeo alat u ruke.

Imaš li ikakvih dokaza da je taj Gutenberg to uopće napravio na način na koji tvrdiš da jest?

Ta je stvar lako mogla biti izrezbarena drvena ploča, primitivna poput svih onih što služe da bi se tiskale slike svetaca i nekolicina slova njihovih imena.

– Rečeno mi je da zlatar oblikuje i lijeva metalne dijelove.

– Kovač. – Sama riječ bijaše olovna. Fust je već jednom pokušao od njega načiniti kovača, zlatara poput njegova strica Jakoba, i njihova oca prije njih – a kada to propade, trgovca ili odvjetnika. No Peter 21

ALIX CHRISTIE je sam pronašao i izučio zanat u kojem je briljirao. Mora li mu Fust sada sve to oduzeti?

Njegov otac tome je čovjeku posudio ogromne svote novca. Sada će mu posuditi i vlastita sina. Ne jedinog sina, doduše, Peter pomisli, bijesan. On to više nije bio.

– Učini to – reče mu otac. – Za mene.

Peter začu Isusove riječi, te sablasne večeri. Ovo činite meni na spo6 men.

– To je šok, znam – Fustov je glas bio grub. – Ali barem pokušaj shvatiti. Ovo je promjena za koju sam toliko molio. Čovjek bi ostavio nekakvu baštinu, Peter ga je čuo kako govori.

Osjećaj da njegov boravak na ovoj zemlji nije bio bezvrijedan. Riječi, ma koliko dobronamjerno upućene, dizale su se i kružile poput omče oko njegova vrata.

– Nećeš li pustiti mene da odaberem? – prošapnuo je, znajući odgovor.

Fust mu se netremice zagledao u oči. – Mislim da je Bog već odavna odabrao za obojicu.

Hof zum Gutenberg bijaše začeljem okrenut na Postolarsku ulicu a pročeljem na župnu crkvu svetog Kristofora, povrh brežuljka što se strmo spuštao prema rijeci. Bilo je to bezlično i sumorno zdanje; Peter je zaludu tražio ma kakav trag ljepote u njegovu sivilu. Nije bilo ničega doli triju granitnih stuba, masivnih vrata i kucala. Njegov je otac nosio tuniku od crvenog velura. Presvečano, pomisli sin, stojeći u njegovoj sjeni, čekajući da Fustova ruka posegne a željezni se prsten odigne te uz tresak spusti. Peter je nepomično stajao u hlačama do koljena i svojoj jedinoj urednoj košulji, još uvijek smrdljiv od putovanja. Jednako kao što je stajao s deset godina, kada je poslan Fustu: ono iznenadno, prodorno sjećanje navre. Taj nespretan, tih momčić, pomno okupan i odjeven, ukrcan na trgovačka kola za Mainz – noseći na sebi ono što je tim velikim ljudima moralo djelovati poput najobičnijih krpa. Kako li se bojao, ukočen u želji da udovolji iz straha da ga ne vrate na kola i pošalju natrag.

6

Luka, 22,19-20

22