unce se užarilo na zapadnom nebu. Još je uvijek bilo visoko iznad krošanja razgranatih topola pa se Štefu činilo kao da se predomišlja, nećka i da ljetna vrelina nikad neće popustiti. Niz obraz pa kroz duboke vratne bore cijeli dan tekao mu je znoj koji nije stizao upiti niti rukavom, niti ofucanom krpom. I košulja i koža ispod nje bili su jednako natopljeni. Sakrivao se iza tanke sjene gomile
šibnatih košara i cekera bez imalo uspjeha. Ispred gradskih vrata nije bilo ni daška vjetra, samo ustajala smrdljiva vrućina. Iz naručja mu je ispalo započeto pletivo, kunjao je glavom naslonjen na rub kola otvorenih usta, poput šarana zarobljenog u mutnom plićaku, soptao otvorenih usta. Da mu je bilo domoći se samo daška svježine, odmah bi sve bilo drugačije.
E
Mogao je otići, za ljetne pripeke ljudima nije trebalo ništa drugo do napitaka i hladovine, bio je siguran kako će još jedan dan proći, a on neće nikome košaru prodati. Takav naporan i uzaludan dan mogao mu je misli lako dotjerati u loše raspoloženje. Da mu je Kapetan dozvolio prodaju unutar grada sad bi bio u hladovini. Kapetan je rekao da grad ne treba košaraše, no posebno njemu učinit će uslugu i dozvoliti
mu prodaju ispred gradskih vrata. Nije bilo šanse niti da se barem za ovakvih nepogoda privremeno preseli unutar gradskih bedema. Kapetan je bio nepravedan, kao da Štef nije bio građanin Koprivnice zato što je bio samo košaraš. Bilo je očigledno kako do kraja dana sigurno više neće biti posla, no Štef se svejedno nije želio povući. Volio je kad bi ga sugrađani izdaleka pozdravljali, pitali ga za zdravlje, obitelj, poslove i novosti, kad bi mu prepričavali svoje dogodovštine. Predvečer su se Koprivničanci vraćali s polja, neki i izdaleka. Donosili bi mu kojekakve priče i novosti. Nedostajali bi mu ti razgovori kad bi sad otišao. Kad vrućina mine vratit će se ljudi, govorio si je Štef i ustrajao na vrućini.
E
Možda je i odrijemao, nije bio siguran, ali kad se prenuo sunce je već dobrano zapalo u krošnje topola, a zrak je zamirisao svježinom. Zakreketale su prve žabe, Štef se osvrnuo, Gagan je nedaleko njega mirno plutao zrcalnom površinom tamne barske vode. Preko njegove glave lastavice su nisko prelijetale u potrazi za rojevima komaraca. Svuda unaokolo
opažao se pokret, ljudi kao da su iz zemlje izronili, svugdje ih je bilo. Štef se osmjehnuo, izašao na cestu u susret dobroj susjedi Jajetićki. Preko ramena prebacila je motiku, sa štila motike visio je zavežljaj. Vraćala se iz vinograda, unutra je sigurno bilo nekoliko boca vina. Jajetićkin muž bio je iz bogate obitelji, a niti ona nije bila udata bez miraza. Često mu je, kad je kćerka Ana bila još malo dijete, tutnula toplo bijelo pecivo u ruku, uvijek ih počastila prvim trešnjama, a povremeno bi ga darivala kojom bocom svojeg dobro vina ništa ne tražeći zauzvrat. Susjeda Jajetićka je bila dobra susjeda s kojom je volio razgovarati.
E
– Dobar večer susjedo – pozdravi je Štef izdaleka. – Dobra ti večer moj Štef. Danas je baš pripeklo, zar ne? Kako si samo izdržao cijeli dan ovdje? – A što ću drugo, to mi je posao. Naš Kapetan je strog, čim koji dan izostanem odmah me zove i prijeti da će dozvolu za prodaju dati nekom drugom. A ne pita me jesam li prodao koji ceker ili koju korpu, nije ga briga što ima noći kad mi obitelj gladna liježe na počinak. – Hajde, hajde, nije baš sve tako crno. Snalažljiv si ti Štef, niste vi nikad gladni. – Ma, znate susjedo, nije da se ne snađem, ali ipak mi ponekad dođe muka kad znam da moram poslijepodneva ovdje iza svojih korpi sjediti dok bi za to vrijeme mogao nešto korisnije raditi. Uvijek nekako ide, ali danas se doista ne mogu pohvaliti s prodajom.
– Nitko nas ni pita možemo li, kad se zna da moramo. Reci Marti neka mi sutra donese jaja od katice, deset ili koliko ima, znaš da su mi posebno dobra – popravila je Jajetićka rubac na glavi i nastavila dalje. – Da, moramo, dobro velite, nitko nas ne pita. Sutra će vam odmah izjutra donijeti doma jaja, trebalo bi ih biti i preko deset, ništa ne brinite.
E Ni pet koraka nije uspio napraviti Štef kad se začuo galop konja. Na glavnom putu odjednom se pojavio oblak prašine, vjerojatno su se priključili sa zapadne strane jer bi ih inače vidio i čuo puno ranije, a u njemu četiri konjanika, raspoznao je po zvuku, uskoro i prebrojao četiri sjajne kacige. U ulaštene kacige bila je obučena sam o kraljevska garda. Prvi konjanik nosio je visok barjak s grbom u centru koje je bila dvostrana sjekira. To je nesumnjivo bila garda kralja Heldebarda! Štefu je srce poskočilo, jako je volio kralja Heldebarda i lijepu kraljicu
Helenu. Garda kralja Heldebarda u Koprivnicu mogla je značiti samo jedno; najavu njegovih veličanstava. Ponovno je došao onaj dan u godini, onaj dan kad Koprivnicu posjećuje kralj, kraljica i cijela njihova kraljevska svita, kad sjaj i svila zavladaju gradskim ulicama. To je vrijeme kad se u njihovu čast priređuje velika parada, kad gradski korpar Štef postaje važna osoba.
E
– Gagane, Gagane, brzo dođi – dotrčao je do opkopa oko gradskog bedema i dozvao iz vode svojeg najboljeg prijatelja. – Dođi brzo, moram ti nešto važno reći. Dolazi nam lijepa kraljica Helena i njen kralj Heldebard! – Ga – ga! – zagakao je pitomo Štefov najbolji prijatelj kad se dogegao do njega.
ako nevelika, Štefova kuća je baš kao i svaka druga kuća imala tavan. Štef je ruke podbočio na kukove i stao posred dvorišta zagledao se u tavanski prozor. Nestrpljivo bi povremeno gladio dugačku bradu prošaranu sjedinama. Dobrano se namučio dok nije nagovorio Martu da se popne na tavan, otvori uska krila prozorčića i nagne se van. Rogoborila je kako joj je ovo zadnji puta da mu glumi lijepu kraljicu Helenu, da joj je dosta i njega i Gagana, da im se cijeli grad smije. Smiju se jer su zavidni, tvrdio joj je, nije mala stvar osobno poznavati njezino veličanstvo, zato neka samo pričaju, to se njega savršeno nije ticalo. Tvrdoglavo je napućila usne, onda se složila, doista nije mala stvar što se upravo njezin Štef osobno poznaje s lijepom kraljicom Helenom, još će mu je jednom glumiti.
E
Morala je s prozora gurnuti kratku dasku, kleknuti na nju tako da tijelom viri van okvira i zvečkom dozvati Gagana. Kad Gagan sleti na dasku trebala je pustiti zvečku, iz druge kutije dati mu žive debele crve, a drugom rukom uzeti grančicu koju bi joj donio. Ako grančice nije bilo ni pod koju cijenu mu nije smjela dati crve. Uspuhala se i oznojila dok je puzala po tavanu. Kad je ono Jajetićki odnijela jaja ova joj je rekla kako će izgleda i ove godine kraljevska veličanstva pohoditi Koprivnicu. Kapetana i Gradskog Suca posjetila je kraljevska garda. To je bio siguran
znak njihovog dolaska. Već je cijeli grad brujio o velikoj časti koju će im i ove godine ukazati njihovi gospodari. Marti je pak na pameti bilo samo ovo provlačenje kroz paučinu i višetjedno glumatanje kraljevskog veličanstva s tavanskog prozora vlastitog kućerka. Kao i uvijek bila je prisutna realna bojazan, da propadne kroz natrule tavanske podnice u kuhinju, što ne bi bilo nimalo veličanstveno.
E Gagan se gizdavo motao oko Štefovih nogu. Gagan je bio racak i to, svi su govorili, čistokrvni podravski. Imao je sivu glavu, zeleni prsten posred vrata, nadalje bijelo perje crvenkastih vrhova, naročito prsa, dok su mu krila bila prošarana dugim smeđima perima, da bi mu se sve boje spojile u crnom repu kojim je micao dok se gegao po gradu za Štefom. Valjda je odmalena naučio da mu je Štef majka jer ga je još kao pačić u stopu pratio. Kasnije se njihov odnos još više učvrstio. Štefa je Gagan zabavljao, sprijateljili su se i nije dolazilo u obzir da završi u loncu. Tako lijepi racak nadaleko nije mogao biti viđen. Štef je Gagana, između ostalog, naučio jednostavnoj igri da bi si prikratio duga usamljena poslijepodneva dok je čekao kupce za košare. Naučio ga je da mu za sočne crve donosi grančice u zamjenu. Zatim da to donosi drugima, a zatim mu je pala na pamet genijalna ideja. Za vrijeme svečane parade ispod tornja u kojem su odsjedala kraljevska veličanstva, s balkona mahali su kralj i kraljica narodu koji im je klicao. Došao je na ideju da Gagan s tla poleti s ružom u kljunu i preda je lijepoj kraljici Heleni. Kapetan koji je također za vrijeme parade po službenoj dužnosti stajao na balkonu je bio za. On je šapnuo kraljici što bi to Štef htio probati. Složila se i zazvečkala. Štef i Gagan su dolje bili spremni. Često se događalo da domaće race na jesen odlete za svojom divljom braćom na jug pa bi im vlasnici zato podrezali krila. Gagan je i po tome bio poseban racak. Nije imao podrezana krila, ali je toliko bio vezan uz Štefa da za
divljim jatom ne bi odletio niti kad bi ga sam Štef tjerao. Zato je nepodrezanih krila bez problema poletio visoko do kraljičinog balkona. Pustio ružu ispred njenih nogu i kad je vidio da ga ne čeka nikakva nagrada, vratio se natrag Štefu do nogu. Lijepa kraljica Helena bila je oduševljena izvedbom, kao i kralj Heldebard, Kapetan i Gradski Sudac. Od tada je nastao običaj da Štef svaki puta kad bi njihova veličanstva stigla u grad, kraljicu dariva ružom preko Gagana.
E
Kad je Gagan začuo komešanje oko tavanskog prozora visoko je podigao glavu, zaokružio dvorištem i stao uz Štefa, a kad je začuo zvečkanje energično je zagagao i zalepetao krilima. U taj čas mu je Štef u kljun stavio grančicu. Gagan kao da je uzimao zalet, zamahivao je krilima sve snažnije i šire, zatrčao se i poletio ravno prema daski na prozoru. Marta je ustuknula, morala mu je ostaviti dovoljno mjesta da sleti, uzela grančicu, dala mu crve i povukla se. U polumraku tavana zatvorila je načas oči. Ovako će sad biti svaki dan dok ne dođe konačno to njezino veličanstvo. Nije znala da li da se ponosi ili srami zbog Štefa. Sva sreća da im je kuća bila zaklonjena velikom zgradom vojnog skladišta pa je nitko s ulice nije mogao vidjeti kako s papirnatom krunom glumi kraljicu prignuta preko niskog tavanskog prozora.
E
– Bravo, bravo moj Gagane – oduševljeno je pljeskao Štef.
– Ga-ga, ga-ga, ga-ga! – uzbuđeno je gakao Gagan. – Eh moj Gagane, nisi zaboravio. Moj Gagane, slavni smo ti mi tim, nema nam ravnih u cijelom kraljevstvu. – Ga-ga, ga-ga, ga-ga!
E
Iz koca je zaroktala svinja, đurek i katica su se odlepršali na plot, đurek je zakukurikao, Gagan je još glasnije zagakao, iz krošnje starog oraha dopirala je svađa vrabaca. Bravo! Ga-ga! Živ-živ! Štefov gromki osmijeh. Kao da je orkestar u krešendu završavao koncert, sljubila se buka u sretnu melodiju.
aredni dani prolazili su u radu i veselju. Štef je pleo kao nikada ranije. Trobojne košare, fine košare od sitnih šiba, cekere s utkanim cvjetovima od komušine, sa crvenim kukuruznim zrncima neki cekeri izgledali su kao da su rubinima ukrašeni. Nakrcao je svoja ručna kola da se jedva vidio preko te gomile proizvoda kad se parkirao ispred gradskih vrata. Ljudi su kupovali kao nikada prije, svakim danom sve više. Kovač si je priuštio veliki logožar u koji će smjestiti svoj teški alat kad ide po kućama potkivati konje. Licitarka
je uzela čak deset manjih košara za salonske bombone i deset većih za licitarska srca i medenjake. Šnajderi, farofske kuharice, domaćice, seljaci, konjari i svinjari; svi su ga tih dana pohodili. Čak si je i Kapetanica kupila novi ceker, i to baš onaj prošiven kukuruznim rubinima. Štef nije osjećao vrućinu, umor niti kakvu drugu boljku. Bio je sretan kao rijetko kada. Sve mu je išlo od ruke. Dobro je prodavao, Gagan je svako jutro poslušno odlijetao Marti na dasku i predavao joj ružu, katica je nosila duplo više jaja nego obično, na malenom dvorišnom vrtu obilno se zelenilo. Toliko se blistavih sunčanih dana dubokog bistrog plavetnila nanizalo, toliko je raskošnih snježnih lađa po tom beskrajnom prostranstvu preplovilo iznad grada tih dana, toliko se svega lijepoga posložilo da bi čovjek mogao zapjevati od sreće. Da, pjevušio je Štef u pola glasa, toliko je bio sretan.
E Kapetan bi svaki puta kad bi prošao pored Štefovih košara samo spustio pogled i vojnički ga pozdravio rukom dotaknuvši čelo. Kao za inat Štef bi uvijek bio u gužvi ili ga ne bi na vrijeme zapazio pa ga nije stigao presresti. Morao je svakako s njim porazgovarati. Trebao je sad već znati kad će kraljevska svita posjetiti Koprivnicu, zanimali su ga detalji parade da se zna pripremiti, one vojničke pripreme su već zasigurno poodmakle. Nije da su se Štef i Gagan morali nešto posebno prilagođavati ostalima, ali je ipak morao znati koji dan će se parada dogoditi, u koliko sati i koji su po redu. Kao glavnu točku Kapetan ga je jednako ispravno mogao predvidjeti za početak kao i za sam
kraj. S Kapetanom je trebao raspraviti tek nekoliko pojedinosti, dvije rečenice najviše, već bi to obavio samo da mu nije neprestano izmicao. Na crkvenom tornju odzvonilo je točno tri popodne. Kod štanda se pojavila Ana. Crveni uvojci izvirivali su ispod bijele kapuljače.
E
– Ana, draga, stigla si. – Da, oče. Točna kao i svaki dan.
– Što nam je danas mama skuhala? – Varivo od slatke repe s malo špeka – otvorila je Ana poklopac glinene posude i pružila ručak. – Mmm, fino – gladno je navalio Štef na repu i nastavio – nego, znaš, već mi je to pomalo nevjerojatno, već danima pokušavam sresti Kapetana, ili od bilo koga drugog, da ga pitam zna li se konačno kad nam dolazi lijepa kraljica Helena. – Znaš tata, susjeda Jajetićka nam je danas prenijele neke čudne glase. – Kakve, o čemu? – Štef je radoznalo zastao. – Svi pričaju da će za kraljicu ove godine neke guske doći. – Ma kakvi, kakve guske. To smo moj Gagan i ja. Raca, dresirana raca, valjda su ljudi krivo prenijeli. Kakve guske! – crv sumnje ipak načne Štefovu sigurnost. Domaći ljudi nisu se mogli zabuniti. Svi ga dobro poznaju, kao što dobro razlikuju guske od raca. – Ne, to ne može biti. Ja idem nekoga pitati. Kad me već neće primiti Kapetan, primit će me Gradski Sudac. On me je po kraljevskom zakonu dužan saslušati. – Štef odloži posudu s varivom i krene prema gradskim vratima. – Gagane! Idemo! – oštro zapovijedi Štef Gaganu.
E
Gradski Sudac isprva ga nije htio primiti jer je baš krenuo ručati, no shvativši koliko je Štef uznemiren pusti ga unutra i sasluša. Na sijedoj kosi mu je ostao trag službene šubare u
obliku kalupa. Plavim očima prodorno je pratio Štefovo lice kad je ovaj mucao o guskama i kraljici Heleni.
E
– Znaš, nije bilo na meni da te obavještavam, ali Kapetan je doista naručio neke dresirane guske koje će doći u našu malu Koprivnicu čak iz Francuske. Da, Štef, oni će biti glavna točka na paradi. Oni će biti poklon iznenađenja kraljici.
– Ali kraljica Helena me pozna. To je već običaj! Ona će očekivati mene. Kao da nema tamo u svojim dvorcima dovoljno već tih francuskih zabavljača – nervozno mahanje rukama se pojačalo. – Ali Štef, ne znam zašto bi se trebao ljutiti. Koliko godina već unatrag samo tvoj nastup je glavni. Prepusti mjesto drugima, neka dođu francuske guske, naučit ćeš nešto od njih. Moraš događaje sagledati s pozitivne strane. – S pozitivne strane … – umirio se Štef kad je shvatio kako je izigran, odbačen i kako se to više ne može ispraviti. – Hajde pođi sad, sve sam ti rekao što trebaš znati. Smiri se, pa nije to najgora stvar na svijetu koja se može čovjeku dogoditi – potapša ga Gradski Sudac po ramenima i otpravi van.
E
Štefu se u grlu stvorila knedla zbog koje nije više mogao govoriti. Zapiljio se u zemlju kojom je hodao, ni Gagana nije za sobom dozvao kad je izletio na ulicu. Zbunjeni racak jedno je vrijeme ostao ispred kuće Gradskog Suca čekajući naređenje pitajući se smije li za gospodarom, a onda mu se ipak, zabrinut da će biti ostavljen, brzo dogegao do peta.
arta je tješila Štefa da je redu da se i on jedne godine odmori, zašto bi baš samo on nešto kraljici izvodio, neka se drugi malo potrude. Ana mu je govorila kako njoj uopće nije važno hoće li Gagan kraljici dati ružu ili ne. Važno je da su si svi dobro i da su svi dobrog zdravlja. Slagao se šutke s njima Štef, samo se knedle iz grla nije mogao riješiti, knedle koja ga je podsjećala kako je njegovo i Gaganovo prisustvo na paradi nepoželjno, kako korpar Štef sramoti svoje Koprivničance, a mislio je da se ponose njime. Njegov štand bila su mala kola s kojih bi kad bi stao samo spustio stranice i počeo prodavati. Košare i cekeri ostali bi onako lijepo složeni kako bi si ih doma priredio. Sad ih čak niti u ponedjeljak, kad je bio ispod gradskih bedema veliki sajmeni dan propisan kraljevskom uredbom, nije izvlačio iz dvorišta. Na leđa bi naprtio nosiljku kojom je znao obilaziti zabačena sela, naslagao košare
preko visine glave i tako ih ispustio na svoje prodajno mjesto. Prodaja je bila kakva je bila i ponuda – nikakva. Oko njega je prolazilo stotine ljudi, on nikoga nije vidio. Čak su mu rekli da su ga po nekoliko puta dozivali prije nego što se prenuo i odzdravio im. Svejedno, što god, razočarano je prebirao Štef mislima, kako drugi hoće neka bude, ako nisam dobar za kraljicu, onda valjda nisam, ako sam presiromašan i običan prostak, molim lijepo, povući ću se, Kapetan je u pravu, korpara Štefa više ne treba nitko. S vremenom su mu košare pocrnjele. Izrađivao ih je od nedozrele šibe bez imalo volje, šlampavo, tako da su brzo tamnjele i bile rijetke. Izgledale su tmurno poput korpara koji ih je izrađivao.
E
Najgore mu je bilo kad su te francuske guske konačno stigle u grad. Jilien je bio njihov vodič, bio ih je cijeli tucet, dovezao ih je u velikim kolima i baš se pred gradskim vratima, ispred Štefovih pocrnjelih korpi odlučio istovariti, guskama protegnuti noge. Jilien je bio visok i stasit, imao je hlače na crveno zelene pruge i platneni šešir po najnovijoj modi sa zataknutim paunovim perom. Guske su bile velike, kad su istegnule vratove bile su Jilienu gotovo do brade. Snježno bijele i graciozne, radoznalih pametnih očiju, osluškivale su svaku komandu svojeg gospodara. Formirale jato u klin, pa u kolonu, kolonu u osmicu. Štef si je morao priznati da su ga ostavile bez daha. Jato bi se poslušno uputilo u smjeru koji bi im Jilien naznačio, zatim bi skrenule kad bi im doviknuo bez da im prilazi, onako izdaleka poslušale bi ga kao od šale. Štef se pogledao. Njegova robača od seoskog platna bila je nekad bijela, i hlače i košulja,
sad su više bile isprano sive. Bio je gologlav, bosonog, neuredne brade, grubog tamnoputog lica. Ničime se nije mogao usporediti s Jilienom. Gagan je ipak bio samo racak. Običan podravski šareni barski racak, zdepast i promukao. Francuske guske čak su gakale otmjenije.
E
Promatrajući što sve izvode francuske guske i otmjenog gospodina Jiliena počeo je pomalo shvaćati zašto ih je Kapetan angažirao.
Doista ih je vrijedilo vidjeti, lijepa kraljica Helena biti će prezadovoljna, kralja će i dogodine dovući u Koprivnicu. Parada je morala ostati na visini. Iz duše nije bilo lako istisnuti gorak okus. Njegova sreća, kćerka Ana bila je u pravu. Nije bila važna parada, bilo je važno da su svi oni kao obitelj dobro i da nitko nije bolestan. Nevoljko si je morao priznati kako je Kapetan bio u pravu. Francuske guske biti će pun pogodak. Činilo se kako će se umiriti, kako će se sve vratiti na staro. Zbog čega bi se Štefu morao život promijeniti samo zato što dolaze njihova veličanstva kralj Heldebard i lijepa kraljica Helena.
E Život bi se vratio u kolotečinu da se u slijedećem trenutku nije dogodio Gagan. Isprva na francuske guske nije obraćao pažnju. Svojim barskim teritorijem suvereno je plutao, povremeno zagnjurio da bi si počistio perje i to je bilo sve. Podignuo je glavu da ih promotri tek kad su počele proizvoditi zaglušnu graju. Na vrhu bedemu okupila se cijela gradska straža uzbunjena bukom, toliko su bile glasne. U nekom od manevara opasno su mu se približile bari što ga je uznemirilo. Približio se obali, popeo se opreznim koracima uz obalu do Štefovih nogu. Zavukao se ispod kola, glavu ispružio uz samo tlo ne bi li bolje vidio koji bijes je spopao jato tih francuskih gusaka. Gagan je već duže osjećao Štefovu tjeskobu u svojim krilima. Teško je bilo shvatiti je li razumio da su mu upravo te guske ukrale nastup pred lijepom
kraljicom ili samo predosjetio, je li uopće postojao kakav ljudskom umu razuman povod za njegovu reakciju, no kad ga je Štef pokušao pogladiti, reći mu da je sad sve u redu, da se umirio, pomirio s tim da neće nastupati u svečanoj paradi, u Gaganu se nešto dogodilo. Na Štefov dodir Gagan je izletio poput strijele ispod kola. Gakao je u dugim i promuklim gakovima, kao da je režao. Jurio je jednako nisko kao kad ih je podozrivo odmjeravao ispod kola, ravno prema jatu. Guske su jednako glupo u svojoj umišljenosti gakale glasno, samodopadno, kratko u visokim gakovima. Gagan se domogao repova prvih gusaka. Štef je povicima pokušao zaustaviti Gagana. Gagan je bio francuskim guskama jedva do krila, raščerupat će ga. Jilienov štap kojim je komandirao guskama je zastao, začudio se što to želi projuriti kroz njegovo jato. Guske su pratile vrh štapa. Onda je nastao udar. Gagan je divlje grizao čas lijevu,čas desnu gusku, kroz jato je letio poput vuka. Krvi i perja bilo je posvuda. Jilienov štap sad je zapanjen zastao, otmjeni francuz
nije vjerovao vlastitim očima, napala ga lasica, pomislio je, pa je i on počeo bježati. Guske su se u panici rastrčale svaka na svoju stranu, razbježale su se stotinama metara jedna od druge. Gagan nije gubio snagu.
E
– Gaa, gaa, gaa – okomio se Gagan na Jiliena. – Mon dieu, mon dieu – preplašeno je vapio Jilien. – Gaa, gaa, gaa – Gagan mu se domogao peta. – Aider, aider – vrisnuo je kad je osjetio da ga je Gagan dohvatio za cjevanicu.
E
Zaklon je pronašao tek iza gradskih vrata, iza stražara s ulaza. Gagan se također zaustavio. Uvukao je krila, stresao se od prašine, s kljuna energično sastrugao guščje paperje vukući ga po drvenoj ogradi pokretnog mosta, gaknuo pomirljivo prema Jilienu iza stražara i sporo gegajući se vratio prema Štefu. Jedan podravski racak mješanac u jednom je naletu rastjerao armadu francuskih gusaka. Velike, snažne i pametne, tko bi rekao da će im upravo šargopirgasti Gagan natjerati strah u kosti.
E
Nastupila je tišina i hihot domaćih ljudi. Štef je sleđeno promatrao što se događalo. Shvatio je kako je upravo uništen nastup francuskih gusaka i kako nije siguran da bi to moglo biti dobro za njega i Gagana, ma kako mala nada postojala
da će umjesto njih nastupiti on i Gagan. Zbog toga se i nije osmjehnuo, makar bi najradije puko od smijeha, Gagan kao da je razumio što se zadnjih dana događalo pa je sam presudio kako mora biti. Učinio je upravo što je na trenutak i sam u napadu jada i gnjeva pomislio. Štef je dobro poznao Kapetana. Zacijelo će biti ljut, još više kad shvati kako je ljudima smiješno što je neugledni Gagan rastjerao tucet francuskih gusaka. Nije prošlo dugo vremena kad se Kapetan pojavio na gradskim vratima. Nije mu bilo drago kad mu je Jilien objašnjavao kakva ga je nesreća snašla. Zacrvenio se u licu, uhvatio za dršku mača. Štefu je to bio pouzdan znak da neće biti dobro. Uhvatio je Gagana u naručje, stavio na kola, zatvorio stranice kola. Namjeravao je krenuti put polja, vratiti se pod okriljem mraka ili sutra kad Kapetanova ljutnja splasne.
E
– Straža! Dovedite mi odmah ove prijestupnike. Dovedite mi odmah Štefa i Gagana. Ovo je izdaja, ovo je isto kao napad na njihova veličanstva, ovo je nečuveno i netko mora za ovo odgovarati. Straža, straža! Brzo! – derao se Kapetan.
E
Štef ponosno zagrli svoga Gagana. Možda će im to biti posljednji zagrljaj, zla kob se nadvila nad njihovo prijateljstvo.
E
– Neka bude što bude, barem smo im pokazali da i mi Podravci srca imamo – šapne mu Štef prije nego što će ih straža zgrabiti.
ad su ranim jutrom koprivničkim ulicama odjeknuli bubnjevi Štef je čvrsto spavao, prenuo se, zamalo spao s ležaja, pa skočio na noge. Bubnjevi! Krenulo je. Bubnjanje je pouzdano označavalo početak parade u čast kralja Heldebarda i lijepe kraljice Helene. Nervozno se počeškao po bradi, pogledao Gagana, on ni percem nije trepnuo. U polumraku su čak i njegove žive boje djelovale otužno. Trunjavi vlažni zadah zavukao mu se u odjeću. Zamišljao je da hladni zrak plazi uza zid do visokog prozora i nestaje u suncu, da ga nadomješta dišljivi vanjski zrak. Podrumska ćelija Gradskog Magistrata mogla je biti sasvim ugodno utočište za ljetnih vrućina da nije bilo na prozoru rešetaka i da ga zaključana vrata nisu dijelila do slobode. Gradski Magistrat danas nisu čuvali stražari. Stražarska ophodnja morala je obući svečano ruho i krenuti u obilazak gradskih ulica bubnjevima pozivajući pučanstvo na svečanost u čast njihovih veličanstava. Razaznavao je
iz potmule vreve koja je sve više jačala povike talijanskih zastavničara, šaljivo dovikivanje čeških kuburaša i slovačkih mačevaoca, prepoznao duboke glasove rapskih streličara. Svi su stigli. Nakon unjkavog prenemaganja Jiliena začulo se jato gusaka, što je značilo da su se uspjeli skupiti, oporaviti od šoka što im ga je Gagan priredio i pripremiti se za nastup u čast kraljice. Štef se nagnuo nad Gagana da provjeri diše li. Nalazio se na daščanom ležaju u gajbi s posebnim ključem. Smotao se u klupko i kljun zabio pod krilo. Nije se micao već dva dana, dok je za razliku od njega Štef cijelo vrijeme hodao lijevo desno po ćeliji. Za vrat mu se objesio teret nepravde, grlo mu se stisnulo, jedva da je koju riječ mogao iscijediti. Kad ga je Marta posjetila većinu vremena je šutio. Ona nije inzistirala na razgovoru, ni sama nije znala što bi mu rekla. Doista je glupo bilo naći se u zatvoru zbog toga što se posvađalo jato gusaka i jedan racak. Lomio je kruh kojim se poslužio košare i šutke ga žvakao. Srce mu je zaigralo kad je čuo bubnjeve, ali je znao da parada više nije bila važna. Brinuo se Štef što će biti sutra kad kraljevska veličanstva odu. Kapetan mu je obećao kako će zatvaranje u podrum Gradskog Magistrata biti samo početak njegovog obračuna s njim i Gaganom. Je li to izrekao samo u naletu ljutnje ili će mu se doista osvetiti? Što ako mu ukine pravo na prodajno mjesto ispred gradskih vrata, od čega će živjeti?
E Sve više različitih zvukova odzvanjalo je ulicama Koprivnice. Varaždinski frulaši, slavonski gajdaši, podravski konjanici; sve ih je Štef prepoznavao. Zvukovi su budili prizore, prizori ga podsjećali gdje je i na činjenicu da je nepravedno uskraćen prisustva na svečanosti. Čučnuo je u najdalji najmračniji kut i pokrio uši da ništa ne čuje. Lijepa kraljica Helena zasigurno je nosila svoj prozirni ljubičasti veo. Svi su govorili kako je ona najljepša žena u kraljevstvu. Ove godine je neće vidjeti.
E
Učinilo mu se kao da ponovno ima deset godina, da trči za svinjama po poljima svojeg rodnog Peteranca. Braća ga zadirkuju da je trinaesto prase. Nisam, svađa se Štef. Zadirkuju ga jer svi znaju da je mamina maza, najmlađi od trinaestoro djece, mezimac. Gaca po blatu potoka, na noge lijepi pijavice, braća mu se smiju, pobjeći će ti svinje! I ljuti se i smije i igra, slobodno trči, udiše teški peludni zrak ponad zrele livade. Čuje kako škripe vrata Gradskog Magistrata, čudo da je netko u zgradi za vrijeme parade, ali ne obazire se, ne želi se probuditi. Sniva duge rosne večeri i ples krijesnica u šikari s ruba dvorišta. Najviše je volio penjati se na vrh trešnje, tamo gdje ostala braća nisu mogla jer su već bila poodrasla. Tamo je bio samo njegov svijet; najcrnje najslađe trešnje, otvoren pogled prema Bilogori.
Sanjao je kako će putovati svijetom, kako prelazi Bilogoru, nastavlja dalje, kažu da je iza svega tamo daleko neko more. Nikad nije do tamo stigao.
E
– Štef! Štef! Štef! – izdaleka je čuo kako ga dozivaju. – Nema Štefa, Štefa više nema, Štef više ne stanuje ovdje nesuvislo je mucao. – Štef, daj se probudi! – Gradski Sudac je odrješito podviknuo. – Moraš se sabrati. – Što? Kako? – konačno se iz bunila prenuo Štef. – Kažem, moraš se sabrati, trebaš nam. – Koliko je sati? Zar je već sutra? – pospanim koracima dovuče se do rešetki. – Štef, važno je. Kraljica je pitala za tebe. Traži da nastupiš – Gradski Sudac bio je obučen u svoju službenu manduru, čak je i šešir oprao za svečanu prigodu. – A što, Jilien ipak nije uspio sabrati svoje jato? – Ma je, sve je bilo u redu, ali kraljica Helena se čudila zašto ti ne nastupaš. – Ako je tako, onda … ali čekaj, me mogu, kako ću!? Pogledaj Gagana kakav je, nikakav, osobno kod Kapetana je ključ njegove krletke. Nemoguće je, ne, ne … - zamuckivao je Štef.
– Imam ključ ne brini – Gradski sudac otključa ćeliju jednim ključem, drugim priđe Gaganovoj krletci. – Dobro, ali kad bolje razmislim, radije ne. Nismo vježbali, u zatvoru smo tri dana, Gagan neće biti raspoložen. – Kako god, ali kraljica te mora vidjeti. Želi te pozdraviti. – Mene?! – Da, tebe. Što se čudiš, znaš da svake godine pita za tebe. – Onda idemo. Gagane moj, prijatelju, dođi – uzeo ga je Štef k sebi, izvadio mu glavu ispod krila i poljubio. – Hajde, vodi nas van da vidimo hoće li Gagan živnuti na svježem zraku.
E
Na suncem okupanom trgu ispred Magistrata, Gagan je zagakao, snažno i obijesno, Štef je zažmirkao zbog jake svjetlosti, jednom kihnuo pa duboko udahnuo. Gradski Sudac već ga je vukao za rukav prema vojnom tornju s čijeg balkona su njezina veličanstva promatrala paradu u svoju čast. Nenadano se našao među ljudima koji su ga dočekali spontanim pljeskom. Gagan ga je revno slijedio. Unatoč
gužvi pred njima se neprestano otvarao slobodan prostor. Sve se odigravalo toliko brzo da je Štef u nekom trenutku pomislio kako još uvijek čuči u kutu ćelije i snatri upravo o ovome što mu se događa. Nemoguće, uštipnuo se. U ruci mu se našla ruža, baš kao da sanja. Prostor ispod balkona bio je prazan. Da nije došao ravno iz zatvora obukao bi si u nove čiste hlače i snježnobijelu košulju koju je pripremio samo za ovu priliku, još kad je mislio da će nastupati. Sad je pred lijepu kraljicu Helenu
morao prljav i otrcan. Bojao se pogledati gore, samo prije nekoliko minuta jedino svjetlo bilo je ono s prozora pri vrhu stropa, sad je gore trebala biti ona! I bila je. Lijepa, veličanstvena, baš kako ju je zamišljao, sa zlatnom krunom na glavi s koje je u blagim valovima padala ljubičasta koprena, veo ispod kojeg je kraljičino lice blistalo, svjetlucalo na jarkom suncu, pored nje ponosni kralj Heldebard sa zlatnim kaležom u ruci, sluša Kapetana koji mu nešto šapuće i pokazuje. Ne, nije to bio san. Kapetan se grozno ponašao prema njemu, njega ne bi nikada sanjao. Doista se nalazio pred lijepom kraljicom Helenom.
E
Pogledao je Gagana i ružu u svojoj ruci. Duboko ga je pogledao. Nije bilo vremena za trening, niti da se kraljici gore pošalje kutija kojom će zazvečkati. Gagan mu je uzvratio pogled. U cijelom svijetu postojali su samo oni, on i Gagan, prijatelji u dobru i u zlu, oči u oči. I jedna jedina misao: sad Gagane, poleti!
E
– Ga-ga! – odgovorio je kratko.
Ruža je bila u kljunu. Još jednom ponovljena misao: sad Gagane, poleti! U začudnom skoku poletio je gotovo okomito s mjesta snažno zamahujući krilima neko vrijeme krećući se unatrag, potom se zaputio prema balkonu. Kraljica je oduševljeno raširila ruke, narod je zadržao dah. Svi su znali da su ih upravo izvukli iz zatvora i da je bilo lako moguće da raca ne odradi zadatak za koji je izdresirana. Ali ne i Gagan, Gagan je letio ravno kamo treba, na balkon, prema raširenom naručju lijepe kraljice Helene s ružom u ustima.
E
– Leti Gagane, leti! – usmjeravao ga je Štef mislima. Letio je Gagan, prema kraljici, nadletio ih, svi su se uplašili da će ih promašiti, onda pružio noge, izdužio krila i stao na rub balkona. Ružu lijepoj kraljici Heleni u ruku stavio.
E
Narod je oduševljeno zapljeskao. Živjela kraljica! Živio Gagan! Neka dugo živi naš podravski racak! Živio zauvijek kralj Heldebard! Oduševljeni poklici razdragali su Štefa. Iz gomile su se izdvojile Marta i Ana, prve su ga zagrlile. Čestitali su mu svi kuburaši, zastavničari, streličari, bubnjari, mačevaoci, čak mu se i Kapetan nasmijao. Lijepa kraljica Helena činila se ljepšom nego inače, ružom je pozdravljala razdragan narod. Miris pečenog vola, toplog kruha i slatkih krafni ispunio je ulicu. Vrijeme je bilo za kraljevsku gozbu. Svi su pohrlili u dvorište gdje se narodu dijelio ručak.
E
– Vrijeme je da svu ovu muku zaboravimo. Idemo Gagane i mi, na gozbu, zaslužili smo – pozove Štef svog vjernog prijatelja pa se sa svojom malom obitelji uputi za ostalima.