Steve Earle - S ovog svijeta neću nikad otić živ by jimmy jim

STEVE EARLE S ovog svijeta neću nikad otić živ

Steve Earle S OVOG SVIJETA NEĆU NIKAD OTIĆ ŽIV Naslov izvornog izdanja I’ll Never Get Out of This World Alive Copyright © 2011 by Steve Earle S engleskoga preveo JANKO PARAVIĆ Ilustracija na naslovnoj stranici TONY FITZPATRICK Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka jiMMY JAZZ 22 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 813251

steve earle

S OVOG SVIJETA NEĆU NIKAD OTIĆ ŽIV

U spomen na moga oca, Jacka Dublina Earlea

S ovog svijeta neću nikad otić živ

I Kad se Doc probudio, bilo mu je mučno, svaka stanica u njegovu tijelu vrištala je za morfijem, u glavi mu je tutnjalo, a oči, nos i grlo su ga pekli. Leđa i noge boljeli su ga duboko unutra, a kada je pokušao sjesti, previjao se od grčeva u želucu. Jedva je stigao do zahoda u hodniku, a tada mu se činilo da će povratiti dušu. Baš kao svakog dana. Dan za danom. Bez pomilovanja, bez uvjetnog otpusta. I neće mu biti bolje sve dok ne dobije šut. Doc je dobro znao da su fizički apstinencijski simptomi nula u usporedbi s dubljim demonima, sa strahom koji bi mu otupio um i očajem koji bi mu slamao srce, s mukama koje su ga čekale ako ne digne dupe i iziđe na ulicu. Najgore od svega, od prvog fiksa dijelilo ga je više od kilometra polurastopljenog asfalta i poniženja, a svaki korak uporno će ga podsjećati na to koliko se srozao u posljednjih deset godina. U stara vremena, još u Bossier Cityu, Doc je trebao samo sjesti i prebaciti iglom razrovane noge preko ruba kreveta, i njegov šut za jutarnje buđenje bio je uvijek ondje, na noćnom ormariću, napunjen i spreman. Pa, gotovo uvijek. Ponekad bi se probudio usred noći i mogao bi se zakleti da ga netko zove. Ujutro nije nikad bio siguran da to nije bio san sve dok ne bi posegnuo za alatom i ustanovio da je prazan. No i tada je trebao samo otići do ormarića s lijekovima u svojoj ordinaciji u prizemlju i uzeti što mu treba – čist, sterilan morfij-sulfat odmjeren u 5

STEVE EARLE točnim dozama u urednim redovima staklenih bočica, jednih iza drugih. A bio je, na kraju krajeva, i liječnik, i uvijek je toga bilo još ondje odakle ga je dobivao. “No to je bilo u ono doba”, uzdahnuo je Doc. Tužna je istina bila da je ovih dana morao moljakati kao svaki džanki na ulici, razmjenjujući svoje usluge za heroin kontaminiran mliječnim šećerom i kininom koji je najvjerojatnije dospio preko granice u nečijoj guzici. Od New Orleansa do San Antonia u Teksasu bilo je manje od jedan dan vožnje, ali Doc je ovamo dospio dugim teškim putem, posrćući i kližući se na nizbrdici na svakom koraku. Nepromišljenost i neumjerenost otjerale su ga iz njegova mjesta u društvu New Orleansa, kojemu je s pravom pripadao, prije njegova tridesetog rođendana. Poslije niza očajničkih pokušaja da pobjegne od svoje ne tako daleke prošlosti obišao je obalu Meksičkog zaljeva za nešto više od deset godina, i upoznao mračne strane Mobilea, Gulfporta i Baton Rougea. A kad se našao u Bossier Cityu, šugavom pobratimu Shreveporta na drugoj obali Red Rivera, učinilo mu se da ja napokon dotaknuo dno. No pogriješio je. South Presa Strip u južnom dijelu San Antonia bio je mračan svijet i usred bijela dana. Bezveznjaci su se vozili tom ulicom svaki dan gore-dolje, nikada ne zamjećujući transakcije koje su se odvijale u ovoj ili onoj veži niti se čak pitajući čime se to bave djevojke na tom uglu. Svodnici i ulični prodavači droge bili su nevidljivi čestitim građanima San Antonia kao i policajcima u civilu koji su se parkirali u bočnim ulicama i uličicama i pratili kako se sve to odvija više manje na isti način, dan za danom. Doc je izišao na ulicu. Blok i pol od pansiona Žuta ruža do najbližeg šuta bio je prava staza sa zaprekama i svaki je korak bio prava muka; samo je koža na potplatima, tanka poput papira, odvajala gole živce od raspucanog pločnika. 6

S ovog svijeta neću nikad otić živ Sunce kao da se usredotočilo na jednu točku njegova zatiljka nezaštićenu uskim obodom slamnatog šešira i palilo mu mozak prodirući sve do nepca. Pljunuo bi svaka dva-tri metra, ali nije mogao izbaciti okus truleži dok se probijao kroz narkomane i prostitutke, koji su tek izišli ili bili na nogama cijelu noć, izmučeni baš kao i on. Na ulici se šuškalo da je Doc negdje u ruševnom pansionu sakrio određenu količinu kvalitetnog farmaceutskog dopa. Drugi stanari su nekoliko puta praktički rastavili zgradu, čak podizali daske na podu, ali nisu ništa našli. Naravno, to nije sprečavalo nekoliko lakovjernijih djevojaka da od vremena do vremena nastoje iz njega izmamiti mjesto skrovišta. Doc nije nikada izričito nijekao priče, osobito kad je bio osamljen. Pokraj prodavaonice pića skrenuo je lijevo na parkiralište iza zgrade gdje je Big Manny, diler, svakog jutra uz odbojnik svog automobila podmirivao potrebe jutarnjih mušterija. “Manny, prijatelju, možeš me zbrinuti do ručka? Tek toliko da dođem k sebi.” Svi su ga znali pod nadimkom Big Manny, ali big, veliki, bila je jednostavno preslaba riječ za Meksikančevih metar i devedeset pet te stotinu i tridesetak kila. Bilo bi točnije upotrijebiti riječ “gargantuanski” kada bi itko, osim Doca, na South Presa Stripu znao izgovoriti tu riječ. Stoga je Manny Castro za sve bio Big Manny. Doc se tresao u sjeni golemog dilera, ali Manny je odmahnuo glavom i prije nego što je Doc izustio prvu riječ. “Ne znam, Doc. Još mi nisi platio za jučer. Me lleva la chingada!1 Hugo, jebem mu...!” Zgrabio je papirnatu vrećicu ispod odbojnika i postrance je dobacio mršavom mladiću 1

U pičku materinu! (španj.)

STEVE EARLE koji se motao u blizini. Vamanos!2 dreknuo je Manny, i mladić je strelovito pretrčao parkiralište i nestao preko ograde. Krupni murjak u civilu nije mijenjao korak, jedva se osvrnuo na mladića u trku i nije pokazao nikakvu iskaznicu niti uhidbeni nalog dok je gotovo pravocrtno prelazio parkiralište do mjesta gdje su se Manny, Doc i nekoliko besposličara već okretali i stavljali ruke na pokrov motora Mannyeva automobila. Detektiv Hugo Ackerman rijetko je žurio, nije to činio ni onda kada bi pokušavao uhvatiti prekršitelja u bijegu. Radio je u odjelu za droge već više od desetljeća, a iz iskustva je znao da ni džankiji ni dileri ne mogu pobjeći daleko. S vremenom bi ih sve sustigao. “Tako, gospodo, znate pravila igre. Ruke ploštimice na haubu, raširi noge. Ako netko ima iglu ili nož, najbolje da mi to odmah kaže!” Počeo je s Mannyem i nasumce ga pretražio, počevši ispod koljena, onoliko koliko se Hugo mogao bez muke protegnuti. Njegovih stotinu i dvadesetak kilograma bili su mu dovoljan autoritet da drži pod kontrolom i krupnog čovjeka poput Mannya dok ga je nezgrapnim rukama slobodno pretraživao. “Kako posao, Manny? Baš sam maločas bio na štandu Juniora Trevina. Učinilo mi se da mu dobro ide.” “Junior”, frknuo je Manny. “Pendejo!3 Od onoga sranja koje on prodaje ne bi se uzbudila ni muha, toliko ga razrjeđuje! Tkogod nabavlja dop od Juniora, ili je baboso4 ili mi duguje novac. Hej! Jesi možda ondje vidio Bobbya Menchacu? Htio bih popričati s tim maricónom5.” Kad je Hugo posegnuo rukom prema stražnjoj strani Mannyevih hlača, krupni se Meksikanac trgnuo. Idemo odavde! (španj.) Pizdun (španj.) 4 Glupan (španj.) 5 Peder (španj.) 2 3

S ovog svijeta neću nikad otić živ “Chingada madre6, Hugo! Pazi što radiš. Pištolj mi je u pretincu za dokumente, ako ga tražiš. A tvoja te koverta čeka na starom mjestu.” “Ne bi škodilo malo više poštovanja, seronjo!” Hugo je nastavio opipavati i pretraživati, ispraznio Mannyeve džepove na haubu Forda, namjerno ostavljajući unutarnji džep Mannyevog sportskog sakoa za kraj, pa strpao u džep kovertu koju je ondje pronašao. “Nisi čuo? Bobby sjedi u okružnom. Još od subote. Propao je kroz krov trgovine autodijelovima u koju je htio provaliti u istočnom dijelu grada. Mislim da su vrata bila u boljem stanju nego krov, jer se još gnjavio s bravom kad je naišla radio-patrola.” Potapšao je kovertu koju je strpao u džep svog sportskog sakoa. “Sve je tu?” “Do zadnjeg centa, jebi ga.” Došao je red na Doca. “A ti, Doc? Imaš li što za mene?” Doc se nacerio. “Zapravo, šefe, moram te sa žaljenjem izvijestiti da si me zatekao u nezgodnom financijskom stanju. Obično me ne posjećuješ do nedjelje, pa sam mislio da još imam dan-dva vremena. Potpuno sam dekintiran, i to je to. Dovraga, nisam još dobio ni jutarnju dozu.” “Ne laže, šefe”, upleo se Manny. “Baš sam se spremao tog dekintiranog pizdeka otprašiti Bobbyu.” “Ohladi se, Doc, ohladi... Samo mi je palo na pamet da te pitam, kad si već tu. Vidimo se u nedjelju, ali, Manny, dovraga! Baš si nemilosrdan! Mislio sam da Doc ovdje zaslužuje više krede!” Potapšao je Doca po stražnjici i krenuo prema ulici. “Dobro, u redu.” Okrenuo se na pola puta. “Je li ono bio mali Reyes? Onaj koji je zbrisao s vrećicom?” Manny je slegnuo ramenima. “Možda.” 6

Jebem ti mater (španj.)

STEVE EARLE “Čuj, ja bih je na tvom mjestu dvaput prekontrolirao kada se vrati. Bio je ispikan kad sam ga prošli put dohvatio.” “Da, u redu”, progunđao je Manny. Morat će klincu pregledati ruke kad se vrati. Zajedno s ostalima vratio je stvari u džep, a čim se Hugo izgubio iz vida, Manny je strpao dva prsta u usta i zazviždao, dovoljno glasno da ga kurir čuje. “Pinche Hugo! Cabrón!”7, gunđao je Manny. “Ostavlja me na miru jer mu plaćam, a poslije sjedi na drugoj strani ulice u civilnom automobilu i pokupi pola mojih kupaca kada odu odavde. Taj govnar je loš za posao!” Pljunuo je i dodao još jedan cabrón! za svaki slučaj. “Da”, složio se Doc.” I mene taj debeli kurvin sin dobro odere svakog tjedna, da ne spominjem penicilin na kredu. S druge strane, mislim da mu je to potrebno kako bi sve izgledalo u redu... Hej, govoreći o kredi, Manny, znam da ti dugujem, ali...” U tom se trenutku iza ugla pojavio klinac, sav zadihan, i predao omot. Manny ga nije ni pregledao već je najprije zgrabio klinca za ruku i odvrnuo rukav do iznad lakta, pa ustanovio da Hugo nije lagao. “Maricón!” zarežao je i opalio ga hrptom šake tako žestoko da je nezgodno tresnuo na leđa, a iz nosa i usta mu je smjesta potekla krv. Odsklizao se na stražnjici, ali se nije ni zaustavio, nego je hitro ustao i nestao. “Ne vraćaj se, Ramón!” viknuo je Manny za njim. “I reći ću tvojoj mami!” Okrenuo se prema Docu, tresući glavom. “Rekao sam ti, Doc, ne mogu uzdržavati svakog džankija u južnom dijelu grada kojemu ponestane...” “Ah, zaboga, Manny! Reci mi, jesam li te ikada prevario? Nisam li uvijek vraćao dug, tebi i drugima? Ne mogu raditi kad sam u ovakvom stanju. Osim toga, amigo, nisam 7

Jebeš Huga! Gad! (španj.)

S ovog svijeta neću nikad otić živ brinuo o novcu kad sam ti lani vadio onaj metak od 5,5 mm iz guzice, zar ne?” “Tako, znači, Doc? U redu. Onda se pobrini da...” Rječkanje se nastavilo sve dok obred nije završio s nerazgovjetnim gunđanjem i potajnim rukovanjem, i Manny je utisnuo crveni balončić Docu u dlan. Manny je cijelo vrijeme znao da će sve tako završiti. Sve to natezanje bilo je samo predstava, često ponavljana zbog eventualnih dužnika na dosegu sluha. Na kraju krajeva, poslovan čovjek morao je paziti na svoj ugled. Najteži dio te kušnje bio je dug povratak istim putom na još težim i klimavijim nogama. Nije više nikada nosio jutarnji šut u pansion u džepu ili ispod podstave šešira. Umjesto toga, u stisnutoj šaci čvrsto je držao dop kao da je droga neko magično krilato biće koje će se rasplinuti ako ga ispusti iz ruke i pusti da pobjegne. Osjećao je balon na oznojenom dlanu i gotovo bi se mogao zakleti da osjeća miris dopa. Prije nego li se vrati u svoju sobu i skuha ga, morat će obuzdati val mučnine, Pavlovljev refleks na miris sumpora i zagrijanog morfija. Stegnuti podvezu, pronaći venu, povući okidač... Okus spaljenog šećera na jeziku, svrbež u kosi, bolovi i muke nestaju, ostavljajući za sobom samo šapat: “Hej, Doc, leđa me užasno kolju...” “Ne sada, Hank”, glasno je izustio Doc, i trebao mu je samo zvuk vlastitog glasa da ga vrati na zemlju i poslu koji ga je čekao. No bio je to samo tračak, dovoljan da ga osposobi za posao. Pivnica je unutra bila mračna, ali ne i svježa, a u ovo doba dana i tiha jer su tako rano dolazili samo najokorjeliji alkoholičari, a oni nisu nikada trošili novac na džuboks ili na 11

STEVE EARLE biljarski stol straga. Doc je naručio čašu točenog piva, a Teresa, šankerica, poslušno mu je pružila piće i primila novac, iako su oboje vrlo dobro znali da on ne može progutati piće, pa ni za okladu, barem ne dok ne ubaci malo više droge u tijelo. Sitniš koji joj je dao bio je više nalik na zakupninu malog stola u stražnjem dijelu lokala za kojim se Doca moglo naći svaki dan od jedanaest do pet, kako su znali svi na South Presa Stripu. Posla je u posljednje vrijeme bilo malo i bilo je dana kada je Doc pribjegavao sitnoj krađi i prevarama kako bi platio svoju naviku, premda je smatrao da mu je to ispod časti, a i nije mu baš polazilo za rukom. Toga dana počela ga je već u podne obuzimati nemala malodušnost. Cijeloga jutra nije ga nitko ni pogledao, a bio je tek utorak; tjedan pred njim nalikovao je na dugi, tamni tunel. A tada su vrata sa zaštitnom mrežom zaškripala i otvorila se, najavljujući pridošlicu, neznanca, i stvari su krenule nabolje. Pachuco8 opasna izgleda zazveketao je prolazeći kroz lokal, a metalne pločice na prstima i petama njegovih sjajno ulaštenih narančastih cipela najavljivale su da je on glavna faca u svom kvartu i da se ne boji nikoga u ovome. Nekoliko koraka iza njega neodlučno ga je slijedila djevojka tužnih očiju. Naručio je bocu piva, a kada je Teresa posegnula za novčanicom od jednog dolara koju je položio na šank, pokrio ju je rukom na kojoj je bio tetoviran križ te joj nešto prošaptao u uho. Kimnula je prema Docu, pa je mladić odzveketao kroz prostoriju i prijeteći stao pred Doca, tamni oblačić uokviren fluorescentnim svjetlom. Djevojka je čekala za šankom. “Ova djevojka” – mladić je glavom mahnuo iza sebe – “ima problema.” 8 Pripadnik subkulture doseljenika hispanskog i latinoameričkog podrijetla, prepoznatljiv po razmetljivu držanju i odijevanju; balavac, frajer (španj.)

S ovog svijeta neću nikad otić živ Chico9 izbliza nije izgledao tako opasno. Ni sav briljantin ni agresivno držanje nisu mogli prikriti činjenicu da je još klinac od najviše devetnaest-dvadeset godina. Doc se uhvatio za rub stola da sačuva ravnotežu i nagnuo se ustranu, obišao ga pogledom i zagledao se u djevojku koja je bila još mlađa. “Ti si tatica?” Momak mu je samo hladno uzvratio pogled. “Znaš, zalizanko, ondje odakle ja dolazim džentlmen nikada ne ostavlja damu koja očekuje prinovu da stoji na tvrdom betonskom podu.” Doc je mahnuo djevojci. “Zlato, zašto nam ne priđeš i ne odmoriš noge?” Mladićevo jarosno lice smjesta se smračilo, ali još je šutio, a djevojka se nije maknula. “Okej, zalizanko, kako hoćeš. No ako hoćeš da ti pomognem, moram postaviti tvojoj curi nekoliko pitanja, ili mi možda ti možeš reći što bih trebao znati. Kada je imala posljednju menstruaciju?” To je aktiviralo klinca, pa je pokretom domahnuo djevojci da priđe stolu. Doc je izvukao stolicu za nju pa je počeo razgovarati neposredno s djevojkom, tihim, umirujućim tonom, premda je znao da ne razumije ni riječi, gledajući okom u oko momka, koji je mrzovoljno prevodio djevojčine očito prestrašene riječi na nestrpljiv, jednostavan engleski. Velika suza koja joj se iznenada iskrala iz oka i kliznula niz obraz potvrdila je Docovu sumnju da se njegovo taktično liječničko ponašanje gubi u prijevodu. Doc je ustao, i momak se odjednom skupio uz njega kada ga je Doc obgrlio iznenađujuće snažnom rukom i poveo prema vratima. “Znaš što, zalizanko... Jedno po jedno. Ako ovdje prijeđeš ulicu, naći ćeš se ispred trgovine s pićem. Kreni prema parkiralištu iza zgrade, gdje će te odmah saletjeti šakali – 9

Klinac (španj.)

STEVE EARLE sinko, govorim o džankijima najniže vrste – koji će ti uporno htjeti prodati drogu lošije kvalitete i nabiti ti cijenu.” “Chiva?10 Ja se ne zajebavam s tim sranjem, čovječe.” “Naravno da ne, sinko. Naravno da ne. Očito je da si ti stup svoje zajednice. Dop je za mene. Slušaj. Proći ćeš pokraj tih varalica sve do kraja parkirališta, gdje ćeš naći crni Ford, model 1950, te u njemu ili pokraj njega krupnog gospodina koji se odaziva na ime Manny. Daj čovjeku dvadeset dolara i reci mu da te poslao Doc. Ono što će ti dati donesi ravno ovamo.” “Dvadeset dolara? Mora da si lud, cabrón. Moj mi je prijatelj rekao da si médico11, ne pinche12 džanki.” “Bio sam jednom liječnik, ali kad bih imao dozvolu za praksu, ne bih sjedio u ovom, uh, bircu i gubio vrijeme na ovaj dosadni razgovor. Usluga koju ti i tvoja prijateljica trebate krajnje je nezakonita i vrlo skupa. Tvoj ti je prijatelj vjerojatno rekao koliki je moj honorar.” “Rekao je stotinu i pedeset. Platio sam mu pedeset unaprijed.” “Tvoj je prijatelj vrlo snalažljiv mladić. Cijena je jednu stotinu. Dvadeset u kešu gospodinu s druge strane ulice, a ostatak meni prije postupka. Pitanje provizije svog prijatelja morat ćeš riješiti s njim osobno. A sada požuri, sinko. Pobrinut ću se za nju dok se ne vratiš.” Domahnuo je konobarici da se približi. “Teresa, zlato, hoćeš mi pomoći? Moj španjolski je prilično tanak.” Momak je načas zastao, očito bijesan, i ruka mu je odlutala do malokalibarskog pištolja za pojasom, ali se onda predomislio. Ovdje je bio sam, daleko od zapadnog dijela grada, i nitko mu nije mogao pomoći, pa se pomirio sa sudHeroin (španj.) Liječnik (španj.) 12 Jebeni (španj.) 10 11

S ovog svijeta neću nikad otić živ binom, okrenuo i pokunjeno uputio prema vratima. Kada se momak vratio obavljena posla, Doc je već od djevojke saznao sve što mu je trebalo, ali mu je ponovno pozlilo pa je pružio ruku za dopom i ispričao se. “Pansion, gore malo dalje u istoj ulici. Za jedan sat, i donesi ostatak novca.” “Sada smo na konju.” Doc je protrljao ruke, ali nijedan redovni gost nije ni dignuo pogled s piva dok je na putu do vrata mrmljajući ponavljao popis potrebnih radnji prije zahvata. Na putu do pansiona stao je kod trgovine žestokim pićem, i kupio tričetvrt litre čistog špirita. Većina redovitih kupaca stvarno ga je pila, ali Doc ga je kupovao samo zbog njegovih antiseptičkih svojstava; vlasnik je povremeno bio njegov pacijent, pa je Doc uvijek mogao dobiti sve što mu je trebalo na kredit. Bio je siguran da u sobi ima sve druge potrepštine. Nije se mogao oduprijeti osjećaju sućuti za djevojku. Osobe koje je Doc obično liječio bile su poput njega, izopćenici raznih uvjerenja koji su se našli na marginama društva uglavnom zbog vlastitih postupaka i opredjeljenja. Naravno, gotovo nijedan od njih nije potjecao iz privilegirane sredine poput Doca, ali Doc je znao da samo siromaštvo nije nikada moglo opravdati potpuno pomanjkanje samilosti za svojeg bližnjega koje se očitovalo na South Presa Stripu svake subote navečer. Lagali su i varali i cinkali jedni druge policiji. Nasrtali su jedni na druge nožem, pucali jedni na druge, pretvarali lica svojih bližnjih u krvavu kašu i davili svoje najbolje cugerske prijatelje golim rukama, ali Doc je nastojao izbjeći prosudbe. Budući da je u svom životu živio na objema stranama, njegov je položaj bio jedinstven, a znao je iz prve ruke da među gospodom nije bilo ni više ni manje časti nego među lopovima. Kurve su bile Docove najredovitije pacijentice. Uglav15