steve earle

steve earle

S OVOG SVIJETA NEĆU NIKAD OTIĆ ŽIV

U spomen na moga oca, Jacka Dublina Earlea

S ovog svijeta neću nikad otić živ

I Kad se Doc probudio, bilo mu je mučno, svaka stanica u njegovu tijelu vrištala je za morfijem, u glavi mu je tutnjalo, a oči, nos i grlo su ga pekli. Leđa i noge boljeli su ga duboko unutra, a kada je pokušao sjesti, previjao se od grčeva u želucu. Jedva je stigao do zahoda u hodniku, a tada mu se činilo da će povratiti dušu.

Baš kao svakog dana. Dan za danom. Bez pomilovanja, bez uvjetnog otpusta. I neće mu biti bolje sve dok ne dobije šut. Doc je dobro znao da su fizički apstinencijski simptomi nula u usporedbi s dubljim demonima, sa strahom koji bi mu otupio um i očajem koji bi mu slamao srce, s mukama koje su ga čekale ako ne digne dupe i iziđe na ulicu. Najgore od svega, od prvog fiksa dijelilo ga je više od kilometra polurastopljenog asfalta i poniženja, a svaki korak uporno će ga podsjećati na to koliko se srozao u posljednjih deset godina.

U stara vremena, još u Bossier Cityu, Doc je trebao samo sjesti i prebaciti iglom razrovane noge preko ruba kreveta, i njegov šut za jutarnje buđenje bio je uvijek ondje, na noćnom ormariću, napunjen i spreman.

Pa, gotovo uvijek. Ponekad bi se probudio usred noći i mogao bi se zakleti da ga netko zove. Ujutro nije nikad bio siguran da to nije bio san sve dok ne bi posegnuo za alatom i ustanovio da je prazan. No i tada je trebao samo otići do ormarića s lijekovima u svojoj ordinaciji u prizemlju i uzeti što mu treba – čist, sterilan morfij-sulfat odmjeren u 5

STEVE EARLE točnim dozama u urednim redovima staklenih bočica, jednih iza drugih. A bio je, na kraju krajeva, i liječnik, i uvijek je toga bilo još ondje odakle ga je dobivao.

“No to je bilo u ono doba”, uzdahnuo je Doc. Tužna je istina bila da je ovih dana morao moljakati kao svaki džanki na ulici, razmjenjujući svoje usluge za heroin kontaminiran mliječnim šećerom i kininom koji je najvjerojatnije dospio preko granice u nečijoj guzici.

Od New Orleansa do San Antonia u Teksasu bilo je manje od jedan dan vožnje, ali Doc je ovamo dospio dugim teškim putem, posrćući i kližući se na nizbrdici na svakom koraku. Nepromišljenost i neumjerenost otjerale su ga iz njegova mjesta u društvu New Orleansa, kojemu je s pravom pripadao, prije njegova tridesetog rođendana. Poslije niza očajničkih pokušaja da pobjegne od svoje ne tako daleke prošlosti obišao je obalu Meksičkog zaljeva za nešto više od deset godina, i upoznao mračne strane Mobilea, Gulfporta i Baton Rougea. A kad se našao u Bossier Cityu, šugavom pobratimu Shreveporta na drugoj obali Red Rivera, učinilo mu se da ja napokon dotaknuo dno.

No pogriješio je.

South Presa Strip u južnom dijelu San Antonia bio je mračan svijet i usred bijela dana. Bezveznjaci su se vozili tom ulicom svaki dan gore-dolje, nikada ne zamjećujući transakcije koje su se odvijale u ovoj ili onoj veži niti se čak pitajući čime se to bave djevojke na tom uglu. Svodnici i ulični prodavači droge bili su nevidljivi čestitim građanima San Antonia kao i policajcima u civilu koji su se parkirali u bočnim ulicama i uličicama i pratili kako se sve to odvija više manje na isti način, dan za danom.

Doc je izišao na ulicu. Blok i pol od pansiona Žuta ruža do najbližeg šuta bio je prava staza sa zaprekama i svaki je korak bio prava muka; samo je koža na potplatima, tanka poput papira, odvajala gole živce od raspucanog pločnika.

6

S ovog svijeta neću nikad otić živ Sunce kao da se usredotočilo na jednu točku njegova zatiljka nezaštićenu uskim obodom slamnatog šešira i palilo mu mozak prodirući sve do nepca. Pljunuo bi svaka dva-tri metra, ali nije mogao izbaciti okus truleži dok se probijao kroz narkomane i prostitutke, koji su tek izišli ili bili na nogama cijelu noć, izmučeni baš kao i on.

Na ulici se šuškalo da je Doc negdje u ruševnom pansionu sakrio određenu količinu kvalitetnog farmaceutskog dopa. Drugi stanari su nekoliko puta praktički rastavili zgradu, čak podizali daske na podu, ali nisu ništa našli. Naravno, to nije sprečavalo nekoliko lakovjernijih djevojaka da od vremena do vremena nastoje iz njega izmamiti mjesto skrovišta.

Doc nije nikada izričito nijekao priče, osobito kad je bio osamljen.

Pokraj prodavaonice pića skrenuo je lijevo na parkiralište iza zgrade gdje je Big Manny, diler, svakog jutra uz odbojnik svog automobila podmirivao potrebe jutarnjih mušterija.

“Manny, prijatelju, možeš me zbrinuti do ručka? Tek toliko da dođem k sebi.”

Svi su ga znali pod nadimkom Big Manny, ali big, veliki, bila je jednostavno preslaba riječ za Meksikančevih metar i devedeset pet te stotinu i tridesetak kila. Bilo bi točnije upotrijebiti riječ “gargantuanski” kada bi itko, osim Doca, na South Presa Stripu znao izgovoriti tu riječ. Stoga je Manny Castro za sve bio Big Manny. Doc se tresao u sjeni golemog dilera, ali Manny je odmahnuo glavom i prije nego što je Doc izustio prvu riječ.

“Ne znam, Doc. Još mi nisi platio za jučer. Me lleva la chingada!1 Hugo, jebem mu...!” Zgrabio je papirnatu vrećicu ispod odbojnika i postrance je dobacio mršavom mladiću 1

U pičku materinu! (španj.)

7

STEVE EARLE koji se motao u blizini. Vamanos!2 dreknuo je Manny, i mladić je strelovito pretrčao parkiralište i nestao preko ograde.

Krupni murjak u civilu nije mijenjao korak, jedva se osvrnuo na mladića u trku i nije pokazao nikakvu iskaznicu niti uhidbeni nalog dok je gotovo pravocrtno prelazio parkiralište do mjesta gdje su se Manny, Doc i nekoliko besposličara već okretali i stavljali ruke na pokrov motora Mannyeva automobila.

Detektiv Hugo Ackerman rijetko je žurio, nije to činio ni onda kada bi pokušavao uhvatiti prekršitelja u bijegu.

Radio je u odjelu za droge već više od desetljeća, a iz iskustva je znao da ni džankiji ni dileri ne mogu pobjeći daleko.

S vremenom bi ih sve sustigao.

“Tako, gospodo, znate pravila igre. Ruke ploštimice na haubu, raširi noge. Ako netko ima iglu ili nož, najbolje da mi to odmah kaže!”

Počeo je s Mannyem i nasumce ga pretražio, počevši ispod koljena, onoliko koliko se Hugo mogao bez muke protegnuti. Njegovih stotinu i dvadesetak kilograma bili su mu dovoljan autoritet da drži pod kontrolom i krupnog čovjeka poput Mannya dok ga je nezgrapnim rukama slobodno pretraživao.

“Kako posao, Manny? Baš sam maločas bio na štandu Juniora Trevina. Učinilo mi se da mu dobro ide.”

“Junior”, frknuo je Manny. “Pendejo!3 Od onoga sranja koje on prodaje ne bi se uzbudila ni muha, toliko ga razrjeđuje! Tkogod nabavlja dop od Juniora, ili je baboso4 ili mi duguje novac. Hej! Jesi možda ondje vidio Bobbya Menchacu? Htio bih popričati s tim maricónom5.” Kad je Hugo posegnuo rukom prema stražnjoj strani Mannyevih hlača, krupni se Meksikanac trgnuo.

Idemo odavde! (španj.)

Pizdun (španj.)

4 Glupan (španj.)

5 Peder (španj.)

2 3

8

S ovog svijeta neću nikad otić živ “Chingada madre6, Hugo! Pazi što radiš. Pištolj mi je u pretincu za dokumente, ako ga tražiš. A tvoja te koverta čeka na starom mjestu.”

“Ne bi škodilo malo više poštovanja, seronjo!” Hugo je nastavio opipavati i pretraživati, ispraznio Mannyeve džepove na haubu Forda, namjerno ostavljajući unutarnji džep Mannyevog sportskog sakoa za kraj, pa strpao u džep kovertu koju je ondje pronašao.

“Nisi čuo? Bobby sjedi u okružnom. Još od subote.

Propao je kroz krov trgovine autodijelovima u koju je htio provaliti u istočnom dijelu grada. Mislim da su vrata bila u boljem stanju nego krov, jer se još gnjavio s bravom kad je naišla radio-patrola.” Potapšao je kovertu koju je strpao u džep svog sportskog sakoa.

“Sve je tu?”

“Do zadnjeg centa, jebi ga.”

Došao je red na Doca.

“A ti, Doc? Imaš li što za mene?”

Doc se nacerio. “Zapravo, šefe, moram te sa žaljenjem izvijestiti da si me zatekao u nezgodnom financijskom stanju. Obično me ne posjećuješ do nedjelje, pa sam mislio da još imam dan-dva vremena. Potpuno sam dekintiran, i to je to. Dovraga, nisam još dobio ni jutarnju dozu.”

“Ne laže, šefe”, upleo se Manny. “Baš sam se spremao tog dekintiranog pizdeka otprašiti Bobbyu.”

“Ohladi se, Doc, ohladi... Samo mi je palo na pamet da te pitam, kad si već tu. Vidimo se u nedjelju, ali, Manny, dovraga! Baš si nemilosrdan! Mislio sam da Doc ovdje zaslužuje više krede!” Potapšao je Doca po stražnjici i krenuo prema ulici. “Dobro, u redu.” Okrenuo se na pola puta.

“Je li ono bio mali Reyes? Onaj koji je zbrisao s vrećicom?”

Manny je slegnuo ramenima. “Možda.”

6

Jebem ti mater (španj.)

9

STEVE EARLE “Čuj, ja bih je na tvom mjestu dvaput prekontrolirao kada se vrati. Bio je ispikan kad sam ga prošli put dohvatio.”

“Da, u redu”, progunđao je Manny. Morat će klincu pregledati ruke kad se vrati. Zajedno s ostalima vratio je stvari u džep, a čim se Hugo izgubio iz vida, Manny je strpao dva prsta u usta i zazviždao, dovoljno glasno da ga kurir čuje.

“Pinche Hugo! Cabrón!”7, gunđao je Manny. “Ostavlja me na miru jer mu plaćam, a poslije sjedi na drugoj strani ulice u civilnom automobilu i pokupi pola mojih kupaca kada odu odavde. Taj govnar je loš za posao!” Pljunuo je i dodao još jedan cabrón! za svaki slučaj.

“Da”, složio se Doc.” I mene taj debeli kurvin sin dobro odere svakog tjedna, da ne spominjem penicilin na kredu. S druge strane, mislim da mu je to potrebno kako bi sve izgledalo u redu... Hej, govoreći o kredi, Manny, znam da ti dugujem, ali...”

U tom se trenutku iza ugla pojavio klinac, sav zadihan, i predao omot. Manny ga nije ni pregledao već je najprije zgrabio klinca za ruku i odvrnuo rukav do iznad lakta, pa ustanovio da Hugo nije lagao. “Maricón!” zarežao je i opalio ga hrptom šake tako žestoko da je nezgodno tresnuo na leđa, a iz nosa i usta mu je smjesta potekla krv. Odsklizao se na stražnjici, ali se nije ni zaustavio, nego je hitro ustao i nestao.

“Ne vraćaj se, Ramón!” viknuo je Manny za njim. “I reći ću tvojoj mami!” Okrenuo se prema Docu, tresući glavom. “Rekao sam ti, Doc, ne mogu uzdržavati svakog džankija u južnom dijelu grada kojemu ponestane...”

“Ah, zaboga, Manny! Reci mi, jesam li te ikada prevario? Nisam li uvijek vraćao dug, tebi i drugima? Ne mogu raditi kad sam u ovakvom stanju. Osim toga, amigo, nisam 7

Jebeš Huga! Gad! (španj.)

10

S ovog svijeta neću nikad otić živ brinuo o novcu kad sam ti lani vadio onaj metak od 5,5 mm iz guzice, zar ne?”

“Tako, znači, Doc? U redu. Onda se pobrini da...”

Rječkanje se nastavilo sve dok obred nije završio s nerazgovjetnim gunđanjem i potajnim rukovanjem, i Manny je utisnuo crveni balončić Docu u dlan. Manny je cijelo vrijeme znao da će sve tako završiti. Sve to natezanje bilo je samo predstava, često ponavljana zbog eventualnih dužnika na dosegu sluha. Na kraju krajeva, poslovan čovjek morao je paziti na svoj ugled.

Najteži dio te kušnje bio je dug povratak istim putom na još težim i klimavijim nogama. Nije više nikada nosio jutarnji šut u pansion u džepu ili ispod podstave šešira. Umjesto toga, u stisnutoj šaci čvrsto je držao dop kao da je droga neko magično krilato biće koje će se rasplinuti ako ga ispusti iz ruke i pusti da pobjegne. Osjećao je balon na oznojenom dlanu i gotovo bi se mogao zakleti da osjeća miris dopa. Prije nego li se vrati u svoju sobu i skuha ga, morat će obuzdati val mučnine, Pavlovljev refleks na miris sumpora i zagrijanog morfija. Stegnuti podvezu, pronaći venu, povući okidač...

Okus spaljenog šećera na jeziku, svrbež u kosi, bolovi i muke nestaju, ostavljajući za sobom samo šapat: “Hej, Doc, leđa me užasno kolju...”

“Ne sada, Hank”, glasno je izustio Doc, i trebao mu je samo zvuk vlastitog glasa da ga vrati na zemlju i poslu koji ga je čekao.

No bio je to samo tračak, dovoljan da ga osposobi za posao.

Pivnica je unutra bila mračna, ali ne i svježa, a u ovo doba dana i tiha jer su tako rano dolazili samo najokorjeliji alkoholičari, a oni nisu nikada trošili novac na džuboks ili na 11

STEVE EARLE biljarski stol straga. Doc je naručio čašu točenog piva, a Teresa, šankerica, poslušno mu je pružila piće i primila novac, iako su oboje vrlo dobro znali da on ne može progutati piće, pa ni za okladu, barem ne dok ne ubaci malo više droge u tijelo. Sitniš koji joj je dao bio je više nalik na zakupninu malog stola u stražnjem dijelu lokala za kojim se Doca moglo naći svaki dan od jedanaest do pet, kako su znali svi na South Presa Stripu.

Posla je u posljednje vrijeme bilo malo i bilo je dana kada je Doc pribjegavao sitnoj krađi i prevarama kako bi platio svoju naviku, premda je smatrao da mu je to ispod časti, a i nije mu baš polazilo za rukom. Toga dana počela ga je već u podne obuzimati nemala malodušnost. Cijeloga jutra nije ga nitko ni pogledao, a bio je tek utorak; tjedan pred njim nalikovao je na dugi, tamni tunel. A tada su vrata sa zaštitnom mrežom zaškripala i otvorila se, najavljujući pridošlicu, neznanca, i stvari su krenule nabolje.

Pachuco8 opasna izgleda zazveketao je prolazeći kroz lokal, a metalne pločice na prstima i petama njegovih sjajno ulaštenih narančastih cipela najavljivale su da je on glavna faca u svom kvartu i da se ne boji nikoga u ovome. Nekoliko koraka iza njega neodlučno ga je slijedila djevojka tužnih očiju. Naručio je bocu piva, a kada je Teresa posegnula za novčanicom od jednog dolara koju je položio na šank, pokrio ju je rukom na kojoj je bio tetoviran križ te joj nešto prošaptao u uho. Kimnula je prema Docu, pa je mladić odzveketao kroz prostoriju i prijeteći stao pred Doca, tamni oblačić uokviren fluorescentnim svjetlom. Djevojka je čekala za šankom.

“Ova djevojka” – mladić je glavom mahnuo iza sebe – “ima problema.”

8 Pripadnik subkulture doseljenika hispanskog i latinoameričkog podrijetla, prepoznatljiv po razmetljivu držanju i odijevanju; balavac, frajer (španj.)

12

S ovog svijeta neću nikad otić živ Chico9 izbliza nije izgledao tako opasno. Ni sav briljantin ni agresivno držanje nisu mogli prikriti činjenicu da je još klinac od najviše devetnaest-dvadeset godina. Doc se uhvatio za rub stola da sačuva ravnotežu i nagnuo se ustranu, obišao ga pogledom i zagledao se u djevojku koja je bila još mlađa.

“Ti si tatica?”

Momak mu je samo hladno uzvratio pogled.

“Znaš, zalizanko, ondje odakle ja dolazim džentlmen nikada ne ostavlja damu koja očekuje prinovu da stoji na tvrdom betonskom podu.” Doc je mahnuo djevojci. “Zlato, zašto nam ne priđeš i ne odmoriš noge?”

Mladićevo jarosno lice smjesta se smračilo, ali još je šutio, a djevojka se nije maknula.

“Okej, zalizanko, kako hoćeš. No ako hoćeš da ti pomognem, moram postaviti tvojoj curi nekoliko pitanja, ili mi možda ti možeš reći što bih trebao znati. Kada je imala posljednju menstruaciju?”

To je aktiviralo klinca, pa je pokretom domahnuo djevojci da priđe stolu. Doc je izvukao stolicu za nju pa je počeo razgovarati neposredno s djevojkom, tihim, umirujućim tonom, premda je znao da ne razumije ni riječi, gledajući okom u oko momka, koji je mrzovoljno prevodio djevojčine očito prestrašene riječi na nestrpljiv, jednostavan engleski. Velika suza koja joj se iznenada iskrala iz oka i kliznula niz obraz potvrdila je Docovu sumnju da se njegovo taktično liječničko ponašanje gubi u prijevodu.

Doc je ustao, i momak se odjednom skupio uz njega kada ga je Doc obgrlio iznenađujuće snažnom rukom i poveo prema vratima.

“Znaš što, zalizanko... Jedno po jedno. Ako ovdje prijeđeš ulicu, naći ćeš se ispred trgovine s pićem. Kreni prema parkiralištu iza zgrade, gdje će te odmah saletjeti šakali – 9

Klinac (španj.)

13

STEVE EARLE sinko, govorim o džankijima najniže vrste – koji će ti uporno htjeti prodati drogu lošije kvalitete i nabiti ti cijenu.”

“Chiva?10 Ja se ne zajebavam s tim sranjem, čovječe.”

“Naravno da ne, sinko. Naravno da ne. Očito je da si ti stup svoje zajednice. Dop je za mene. Slušaj. Proći ćeš pokraj tih varalica sve do kraja parkirališta, gdje ćeš naći crni Ford, model 1950, te u njemu ili pokraj njega krupnog gospodina koji se odaziva na ime Manny. Daj čovjeku dvadeset dolara i reci mu da te poslao Doc. Ono što će ti dati donesi ravno ovamo.”

“Dvadeset dolara? Mora da si lud, cabrón. Moj mi je prijatelj rekao da si médico11, ne pinche12 džanki.”

“Bio sam jednom liječnik, ali kad bih imao dozvolu za praksu, ne bih sjedio u ovom, uh, bircu i gubio vrijeme na ovaj dosadni razgovor. Usluga koju ti i tvoja prijateljica trebate krajnje je nezakonita i vrlo skupa. Tvoj ti je prijatelj vjerojatno rekao koliki je moj honorar.”

“Rekao je stotinu i pedeset. Platio sam mu pedeset unaprijed.”

“Tvoj je prijatelj vrlo snalažljiv mladić. Cijena je jednu stotinu. Dvadeset u kešu gospodinu s druge strane ulice, a ostatak meni prije postupka. Pitanje provizije svog prijatelja morat ćeš riješiti s njim osobno. A sada požuri, sinko. Pobrinut ću se za nju dok se ne vratiš.”

Domahnuo je konobarici da se približi.

“Teresa, zlato, hoćeš mi pomoći? Moj španjolski je prilično tanak.”

Momak je načas zastao, očito bijesan, i ruka mu je odlutala do malokalibarskog pištolja za pojasom, ali se onda predomislio. Ovdje je bio sam, daleko od zapadnog dijela grada, i nitko mu nije mogao pomoći, pa se pomirio sa sudHeroin (španj.)

Liječnik (španj.)

12 Jebeni (španj.)

10 11

14

S ovog svijeta neću nikad otić živ binom, okrenuo i pokunjeno uputio prema vratima. Kada se momak vratio obavljena posla, Doc je već od djevojke saznao sve što mu je trebalo, ali mu je ponovno pozlilo pa je pružio ruku za dopom i ispričao se.

“Pansion, gore malo dalje u istoj ulici. Za jedan sat, i donesi ostatak novca.”

“Sada smo na konju.” Doc je protrljao ruke, ali nijedan redovni gost nije ni dignuo pogled s piva dok je na putu do vrata mrmljajući ponavljao popis potrebnih radnji prije zahvata.

Na putu do pansiona stao je kod trgovine žestokim pićem, i kupio tričetvrt litre čistog špirita. Većina redovitih kupaca stvarno ga je pila, ali Doc ga je kupovao samo zbog njegovih antiseptičkih svojstava; vlasnik je povremeno bio njegov pacijent, pa je Doc uvijek mogao dobiti sve što mu je trebalo na kredit. Bio je siguran da u sobi ima sve druge potrepštine.

Nije se mogao oduprijeti osjećaju sućuti za djevojku.

Osobe koje je Doc obično liječio bile su poput njega, izopćenici raznih uvjerenja koji su se našli na marginama društva uglavnom zbog vlastitih postupaka i opredjeljenja. Naravno, gotovo nijedan od njih nije potjecao iz privilegirane sredine poput Doca, ali Doc je znao da samo siromaštvo nije nikada moglo opravdati potpuno pomanjkanje samilosti za svojeg bližnjega koje se očitovalo na South Presa Stripu svake subote navečer. Lagali su i varali i cinkali jedni druge policiji. Nasrtali su jedni na druge nožem, pucali jedni na druge, pretvarali lica svojih bližnjih u krvavu kašu i davili svoje najbolje cugerske prijatelje golim rukama, ali Doc je nastojao izbjeći prosudbe. Budući da je u svom životu živio na objema stranama, njegov je položaj bio jedinstven, a znao je iz prve ruke da među gospodom nije bilo ni više ni manje časti nego među lopovima.

Kurve su bile Docove najredovitije pacijentice. Uglav15

STEVE EARLE nom ih je liječio zbog infekcija njihovih “izvora zarade”, koje je bez razlike rješavao jakim intramuskularnim injekcijama ilegalno nabavljenog penicilina. Usprkos Docovim malodušnim prigovorima, većina se djevojaka vraćala na posao za manje od tjedan dana, ali on bi im uvijek izrecitirao popis svega što smiju i ne smiju na poslu, često zato da bi se barem bolje osjećao.

Trudnoća je bila najveća opasnost koja je onesposobljavala najstariji zanat na svijetu. Sve su djevojke bile narkomanke. Zaradom su uglavnom plaćale drogu sebi i svojim prijateljima, pa si nisu mogle priuštiti prisilni devetomjesečni neplaćeni dopust. Neke su jednostavno bile nepažljive, pa su stalno navraćale Docu da im pomogne, a on se pitao kako su uopće mogle začeti poslije toliko godina zloporabe vlastitog tijela. No ipak je od njih uzimao novac i obavljao zahvat.

Uzet će i novac koji će mu dati pachuco, ali tek poslije intenzivnog unutarnjeg dijaloga dok je hodao ulicom i penjao se stubištem do svoje sobe.

Doca obično nije mučila nikakva grižnja savjesti zbog zahvata koji je već dugo bio njegov uobičajeni posao i prvenstveni izvor novca za plaćanje droge. No nije bio siguran zašto ga zabrinjava ovaj slučaj. Možda zbog same djevojke.

Nije ju morao pogledati dvaput kako bi shvatio da ona ne pripada ovom dijelu svijeta. Bila je Meksikanka i očito je tek nedavno stigla na ovu stranu granice i stoga je nedvojbeno bila katolkinja. Osim toga, bila je gotovo dijete. Doc je znao da je za osobu poput nje i sama zamisao prekida trudnoće morala biti nadasve sramotna i silno zastrašujuća. Otkako je počeo poslovati na South Presa Stripu Doc je obavio više od stotinu pobačaja, ali dosad ni jedna jedina Meksikanka nije potražila njegove usluge. One bi iznijele trudnoću, a zatim se odmah vratile na posao, usprkos Docovu savjetu, a neke su u smjenama jedna drugoj čuvale djecu. Docu su dolazi16

S ovog svijeta neću nikad otić živ le, kad su se našle u poteškoćama, bijele djevojke, zabludjele baptističke, metodističke i pentekostalne kćeri. Uzevši u obzir potpunu beskarakternost oca djeteta te mlade Meksikanke, Doc se konačno uspio uvjeriti da je ovako rješenje ipak najbolje.

Pansion Žuta ruža vodila je željeznom rukom krupna crvenokosa Marge; moglo joj je biti pedesetak godina i šmrkala je burmut. Ako su vrata Margeine sobe bila zatvorena prije mraka, znao je Doc, tada je Dallas, plavuša koja je tobože stanovala u sobi do Doca, bila ondje s njom, pa nije kucao.

Marge je živjela u prizemnom stanu cijeloga života, naslijedivši zgradu i gotovo ništa više poslije očeve smrti kada je tek prešla devetnaestu godinu. Znala je tajni jezik svake škripave daske u kući i poznavala sve svoje stanare po koracima, pa je stoga, kada je čula kako se Doc penje stubištem, dvije po dvije stube, dreknula, poput radnika na polju, kroz zatvorena vrata, svojim uobičajenim načinom komuniciranja.

“Doc, sve u redu s tobom gore? Mogu kako pomoći?”

Doc je već kuhao dop iz vrećice. “Pa, ako nemaš previše posla, mogla bi mi zagrijati malo vode i... imaš li još starih ručnika, zlato, kojih se želiš riješiti?”

Vrata spavaće sobe u prizemlju otvorila su se i na njima se pojavila Marge u otrcanom kućnom ogrtaču od frotira, pridržavajući ga jednom rukom.

“Ah, dovraga, koga su napumpali?”

“Nikoga poznatog. Klinka. Nije profesionalka.”

“Nije profesionalka? Hej, čekaj malo, Doc. Ne treba mi nikakav čestiti građanin da me zajebava i dolazi ovamo tražiti svoju napumpanu nazovi-nevinu djevojčicu!”

“Nije profesionalka onako kako ti misliš, Marge. Djevojka je Meksikanka. Ilegalka, upravo pristigla iz unutrašnjosti. Dovraga, još je gotovo dijete. Ubrzo će doći, ona i 17

STEVE EARLE njezin uobraženi usranac. Drekni prije nego što ih pošalješ gore. I, ako nemaš ništa protiv, nemoj je nasmrt prestrašiti.”

Marge se nasmiješila na te riječi, ali se potrudila da je Doc ne vidi.

“Prestrašiti je? Nemam pojma što time misliš, Doc.” Dallas se pojavila na vratima iza Marge, četkajući dugu plavu kosu prošaranu srebrnastosivim tonovima koja joj se slijevala preko jednog ramena poput svjetlucave zavjese.

“Dobro znaš, Marge. Sjeti se ona male crnkinje koju je doveo Jimmy Zečja usna. Kako si je prestrašila, vjerojatno je otrčala nizvodno do Zaljeva.”

“To je drukčije. Ona je bila crnja i Jimmy je trebao znati da je ne može dovoditi u moju kuću bez prethodne dozvole. Osim toga, crnje se lako preplaše kad se ne kreću u gomilama, svi to znaju. Dallas, draga, pristavi vodu a ja ću otrčati do praonice i pogledati za te ručnike. Prestrašiti je? Što ti ne pada na pamet?”

Manny je naplatio pachucu dvadeset dolara za dime bag13.

Stopostotna marža bila je njegova uobičajena nagrada za prodaju nepoznatoj osobi samo na temelju Docove riječi.

Na South Presa Stripu dime bag je bio ozbiljna količina dopa. Novajlije bi je obično podijelili na dva šuta, što je bilo pametno, kako ne bi povratili. Doc si je znao ufurati čak tri odjednom, ali sada je morao biti priseban. Zapravo, bio je u oseci veći dio dana, pa mu je dime bag baš dobro došao; osjetio je okus, trnce i brada mu je na trenutak pala na prsa.

Glas počinje tiho kao uvijek, ali nije blag. Podsvjesno grebe, poput finog brusnog papira.

“Hajde, Doc? Zar mi ne možeš pomoći? Leđa me nasmrt kolju!”

“Već si mrtav!” štekće Doc. “A sada me ostavi na miru!”

13

Jeftina vrećica dopa

18

S ovog svijeta neću nikad otić živ “Što je, Doc?” proderala se Marge.

No čarolija je nestala, a glas je postupno slabio i prešao u neodređenu zvonjavu u Docovim ušima.

“Ništa. Baš ništa. Samo glasno razmišljam.”

Netko je glasno lupao po vratima sa zaštitnom mrežom u prizemlju.

“Hej, Doc! Imaš goste!”

“U redu, u redu! Nisam gluh! Prestani se derati kao mačka u proljeće i pošalji ih gore!

Doc bi u uobičajenim okolnostima obavio posao s mladim parom za malo više od jednog sata pa ih otpremio s pregršt penicilinskih kapsula, no ovaj put bilo je problema.

Djevojka je jako krvarila, i krvarenje nije prestajalo. Neko je vrijeme stanje bilo kritično, ali Docove su ruke bile savršeno čvrste dok je u sebi imao dovoljno dopa, i njegovi su prsti pamtili što treba učiniti, premda mu je morfij odavno trajno zamaglio mozak. Bez svjesnog razmišljanja usredotočio se na trenutnu krizu i zaboravio sve što ga je opsjedalo, bili to šaputavi glasovi ili bačeni ostaci fetusa u lavoru na komodi.

Bez bolničke opreme Doc je morao improvizirati. Na transfuziju se očito nije moglo ni pomisliti, pa je morao smjesta zaustaviti krvarenje. Znao je da od žena u blizini ne može očekivati nikakvu pomoć. Marge se nije dala smetati, a Dallas bi se smjesta onesvijestila čim bi vidjela krv. Brzo je počeo derati plahtu u uske trake i umakati ih u vruću vodu nadajući se da će time ubiti svaki mikroorganizam koji se ondje nastanio, a kad su se malo ohladile, napunio je rodni kanal improviziranim povojima i pritiskao ih dlanom sve dok krvarenje napokon nije prestalo.

Djevojka je izgubila mnogo krvi i nije se smjela micati, a dotad mu se momak samo motao pod nogama, pa ga je Doc poslao kući, uvjeravajući ga da će sutradan biti do19

STEVE EARLE voljno jaka da je odvede. Opazio je da mali gad nije oklijevao ni sekunde i da je otišao i ne kimnuvši djevojci. Krvarenje se ponavljalo na mahove, pa je Doc morao mijenjati zavoj svakih nekoliko sati. Čekalo ga je dugo, tjeskobno poslijepodne.

No u četiri sata krvarenje je napokon prestalo i djevojka je mirovala, pa je Doc smatrao da može bez problema zamoliti Dallas da je pričuva dok on skoči do Mannya da kupi dop.

Zahvaljujući neočekivanom poslijepodnevnom poslu, mogao je kupiti ono što su ovdje nazivali quarta – dva i pol grama droge za pedeset dolara – i još mu je ostalo nekoliko dolara za tjednu stanarinu, malo špeceraja i šteku pljuga.

Bacio je pogled na djevojku, piknuo se još jednom te je već u pola pet sjedio za svojim stolom u pivnici, pijuckao pivo i pušio jedan Camel za drugim nadajući se da će se sreća još jednom nasmiješiti tog dana.

U lokalu se počelo okupljati happy hour društvo. Za razliku od dnevnih mušterija, ovi su gosti bili uglavnom šljakeri koji su cijeloga dana lomili leđa gradeći kuće koje sebi neće nikada moći priuštiti ili ponovno asfaltirajući potpuno provozne ceste u raznim četvrtima diljem grada. Dolazili su u skupinama, po trojica ili četvorica, podijelili kriglu piva i možda odigrali partiju biljara prije nego što bi pohitali kući na večeru. Jedan od njih uvijek bi prvi ubacio novčić u muzički automat.

Meksikanci su obično birali ploče lokalnih conjuntosa, izvođača kao što su Santiago Jimenez ili Trio de San Antonio, ili možda nekih velikih mariači bendova iz Meksika, s bučnim trubama i jednako glasnim pjevačem. Izvodili su pjesme o crnookim djevojkama koje su napustili i prekrasnim planinama koje više nikada neće vidjeti.

U redu. Tužne pjesme na jeziku koji je jedva razumio bile su Docu dovoljno ležerne da se opusti. Neke je znao na20

S ovog svijeta neću nikad otić živ pamet pa ih je pjevušio kad je za to bio raspoložen.

No kad bi neki od tih primitivaca oteturao do automata i potražio novčić u svojim vrenglericama, kosa na zatiljku bi se nakostriješila. Znao je da će prije ili kasnije netko od njih odabrati br. 26 na Wurlitzeru.

Pred tobom je čovjek čija je ljutnja sve veća U životu me uvijek pratila samo zla sreća14 “Jebi ga”, promrmljao je Doc tiho. Proveo je velik dio svog života u barovima po cijelom jugu i to ga nikada nije iznevjerilo. Ako si ondje sjedio dovoljno dugo, neki bi seronja odabrao ploču Hanka Williamsa. Dobri stari Hank, mrtav i pokopan dva metra duboko u hrđavocrvenoj alabamskoj zemlji već gotovo cijelo desetljeće, još bi uzimao njihove novčiće i rasplakao ih. Doc se ogledao. Uokolo su sjedili građevinski radnici, skladišni radnici, vojnici iz Fort Sama i propalice na socijalnoj pomoći. Neki su tek navršili dvadesetu, a drugi prešli sedamdesetu, ali svi su ljubili Hanka.

Ljubili su ga dok je bio živ, a sada, kada je bio mrtav, ljubili su ga još više. Čak su i Meksikanci ljubili tog kurvinog sina, premda većina njih nije mogla razumjeti o čemu on pjeva.

Hankove su pjesme govorile o njihovim nevoljama i patnjama u rock steady ritmu na koji su mogli plesati. Tko god ga je slušao vjerovao je da stari dobri Hank pjeva osobno njemu ili barem isključivo ljudima poput njega. Bili su to obični ljudi koji su morali podizati djecu i plaćati račune, većinom sa zakašnjenjem. Nisu mogli znati da u tom istom trenutku, negdje u drugom dijelu grada, u masivnim, bogatim viktorijanskim kućama u Olmos Parku i Alamo Heightsu, liječnici, odvjetnici i političari miješaju sebi koktele i biraIzvorno: Now you’re lookin’ at a man that’s getting kinda mad / I’ve had a lot of luck but it’s all been bad – stih iz pjesme “I’ll Never Get Out of This World Alive” Freda Rosea i Hanka Williamsa.

14

21

STEVE EARLE ju Hankove pjesme na svojim stereo linijama. Oh, da, imali su na svojim automatskim mjenjačima mnogo ploča Franka Sinatre i Nata Kinga Colea, ali kad su pili, išle su samo Hankove pjesme, i nitko od njih ne bi platio ni deset centi ni za kog drugog hillbilly pjevača na svijetu.

Doc se nije čudio zašto su oni to uporno činili. Znao je što će se dogoditi i pripremio se za to. Kad bi se neka Hankova ploča spustila na mjesto u automatskom gramofonu, čak je i početno škripanje igle u istrošenim brazdama zvučalo osamljeno. Jecajuća akustična gitara bila je meka, ali je beat bio mamac, a kad bi Hankov glas zapucketao iz zvučnika, bilo je prekasno. Više se nije moglo pobjeći.

Ma koliko se borio i trudio S ovog svijeta neću nikad otić živ15 Isuse Kriste! Taj glas. Taj jecaj od kojeg se grčila utroba i paralo srce, koji ti je dopirao do kostiju poput hladnog vlažnog dana. Taj prodorni jauk hillbilly vile narikače koja nagovješćuje neizbježnu sudbinu.

“Dosta, prokletstvo!” viknuo je Doc – ali je samo nekoliko gostiju obratilo pažnju, a nitko od redovnih mušterija nije ni dignuo glavu s piva. Svi su već svjedočili ispadima tog “ludog starca koji sjedi straga za stolom”, ali nisu nikada mogli shvatiti o čemu je riječ. “On se tako ponaša”, šaptali su. “Ponekad razgovara sa sobom.”

Doc je odlijepio prste s ruba stola i pokrenuo se prema vratima i na ulicu.

Bilo je vruće i mračno i tiho. Ulične svjetiljke bacale su izdužene sjene na praznu ulicu, naherene trapezoidne duhove jednostavnih prizemnica i jednokatnica u kojiIzvorno: No matter how I struggle and strive / I’ll never get out of this world alive – stih iz pjesme “I’ll Never Get Out of This World Alive” Freda Rosea i Hanka Williamsa.

15

22

S ovog svijeta neću nikad otić živ ma su se nekoć nalazile solidne tvrtke. Zalagaonica je prije bila brijačnica, mjesto na kojem su se ljudi okupljali kako bi razmjenjivali kvartovske tračeve i pričali nevjerojatne priče. Napuštena zgrada na drugoj strani ulice bila je obiteljska željezarija, s kutijama sjajnih novih zakovica, svakovrsnih okova, krilnih matica, vijaka i jeftinih čavala.

Ali zgrade su, kao i Doc, bile ruševne. Sjene nekadašnjeg izgleda koje su čekale da vrijeme uzme svoje žrtve. ** Slijedi ga poznati zvuk kolebljivih koraka. Jeka teških koraka naglo zamire kad god Doc stane, ali on iz iskustva zna da će, ako se okrene, vidjeti samo vlastitu sjenu kako se proteže od pločnika do pločnika, poput crnog ponora usred ulice. Stoga nastavlja hodati, a duh ga prati sve do kuće.

Meksikanka je još čvrsto spavala, pa je Doc oslobodio Dallas; isipao je oveću dozu dopa na foliju, ona ju je zahvalno primila i hitro se udaljila. Nadao se da će mu quarta potrajati neko vrijeme. Barem nekoliko dana. Bit će to nalik na mali odmor, rijetka odgoda svakodnevne gnjavaže. Samo će sjesti, posegnuti za priborom i ufiksati se ne izlazeći iz sobe, kao nekoć. Možda pristaviti kavu na rešo i pročitati jutarnje novine kao solidan građanin.

Možda sljedeći put. Morao se ufiksati. Pazeći da ne probudi djevojku, napipao je između madraca i opruga plavu baršunastu torbicu. Nekad je u njoj bila elegantno oblikovana boca kanadskog viskija. Sada je u njoj bio sav Docov pribor: žlica sa savijenim drškom, podveza žile i sjajna šprica od stakla i nehrđajućeg čelika.

Većina džankija morala se zadovoljiti domaćim napravama sklepanim od kapaljki za oči i gumenih traka, ali ne 23

STEVE EARLE i Doc. Njegova oprema bila je obiteljska dragocjenost, dio fine garniture njemačkih instrumenata koju je njegov djed poklonio njegovu ocu kad je diplomirao na medicinskom fakultetu. Dr. Ebersole II. držao ju je nerabljenu u staklenoj vitrini u ordinaciji sve dok je onog ponosnog dana nije predao Docu. Preživjela je samo šprica, i Doc je ponekad dolazio u iskušenje da je baci u najbližu kantu za smeće, ali istini za volju, sve te godine nije ju nosio sa sobom iz sentimentalnih razloga.

U pola kubičnog centimetra vode (što je odgovaralo kapacitetu prosječnog pribora na ulici) tri vrećice meksičkog heroina skuhale su se do gustoće dobrog frapea. U djedovu golemu njemačku špricu moglo je stati triput veća količina, pa se Doc mogao ufiksati ne bojeći se da će se začepiti igla i upropastiti šut od trideset dolara.

Da, Doc je volio velike šutove, od kojih bi mu škljocali zubi, a on se znojio i slinio njišući se na rubu stolice. Ali nije nikada gubio svijest. Uvijek bi dolazio k sebi u posljednjem trenutku, trepćući i rezignirano uzdišući kad bi se ponovno našao u svojoj usranoj sobi. A ondje je uvijek bio duh i promatrao ga.

“Moraš mi pomoći, Doc, sav se raspadam.”

Doc uvijek nastoji sebi reći da to govori dop, ali to ga nikada ne sprečava da odgovori.

“Ne mogu ništa učiniti za tebe, Hank. Rekao sam ti. Nisam više doktor.”

“Polako, Doc”, upozorava ga duh glasno šapćući i ne skrivajući prezir, “obojica znamo da nisi bio nikakav doktor ni kad sam te prvi put ugledao. Samo nekakav prodavač nadrilijekova koji se okolo motao poslije showa, koliko znam. No ipak sam uzimao sve te napitke i praške koje si pokućario. A ti si primao moj keš, nemojmo se zavaravati. No zaboravimo sve to. To je biznis. Pa mi smo stari frendovi, ti i ja!”

24