Dostojevski price final 22

Page 1

F. M. DOSTOJEVSKI Priče iz »Piščeva dnevnika«


F. M. Dostojevski PRIČE IZ »PIŠČEVA DNEVNIKA« Naslov izvornika Дневник писателя 1873-1881

S ruskoga preveo ZLATKO CRNKOVIĆ Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 35 (174)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 878862 ISBN 978-953-320-074-3


Fjodor Mihajlovič

Dostojevski PRIČE

IZ »PIŠČEVA DNEVNIKA«



BUBAC Zapisi jedne osobe Ovaj put objavljujem Zapise jedne osobe. Ta osoba nisam ja; to je sasvim druga osoba. Mislim da nikakav drugi predgovor nije potreban. Semjon Ardaljonovič reče mi baš prekjučer: – Reci mi, tako ti Boga, Ivane Ivaniču, hoćeš li se ti ikad otrijezniti? Čudno pitanje. Nisam uvredljiv, štoviše, snebivljiv sam čovjek; ali, eto, učinili od mene već i luđaka. Naslikao neki slikar moj portret, tek onako: »Ipak si«, veli, »neki književnik.« Portret uspio, pa ga i izložio. Kad čitam, a ono: »Treba pogledati samo ono bolesno lice na granici ludila!« Nek ih voda nosi, ali kako to, opet, tako otvoreno u tisku? U tisku treba biti sve lijepo, plemenito; treba ideala, a oni... Da bar kaže nekako uvijeno, čemu mu inače stil? Ali neće on uvijeno! Dan-danas se humor i dobar stil sve više gube, a mjesto duhovitosti objavljuju psovke. Nisam uvredljiv; nisam bogzna kakav književnik – da padneš na tur! Napisao sam pripovijest – nisu je tiskali. Napisao feljton – odbili ga. Mnogo sam tih 5


F. M. DOSTOJEVSKI feljtona nosao po kojekakvim uredništvima, svagdje me odbijali: nema, vele, soli kod vas. – Ma kakve soli hoćeš – pitam ga podrugljivo – atičke?1 Čak me i ne razumije. Najviše prevodim za nakladnike s francuskoga. Sastavljam i oglase trgovcima: »Rijetkost! Ružičast čaj«, pišem, »s vlastite plantaže...« Za hvalospjev pokojnom presvijetlom Petru Matvejeviču dobio sam lijep novac. »Kako da se svidite damama« – sastavio sam po narudžbi jednog nakladnika. Eto, takvih sam šest knjižica dosad objavio. Htio bih skupiti Voltaireove doskočice, ali se bojim da se našima ne učine neslane. Kakav Voltaire danas; dan-danas treba batina, a ne Voltairea! Da izbiju i posljednje zube jedni drugima! Eto, to vam je cijeli moj književni rad. Osim što još besplatno šaljem uredništvima dopise koje potpisujem punim imenom i prezimenom. Neprestano ih upozoravam i savjetujem, kritiziram i pokazujem put. Jednom sam uredništvu prošli tjedan poslao četrdeseto pismo u ove dvije godine; samo sam na poštarinu potrošio četiri rublja. Pasja ćud, pa to vam je. Mislim da me slikar nije naslikao radi književnosti nego zbog mojih dviju simetričnih bradavica na čelu – fenomen, veli. Nemaju ideja pa se sad fenomenima izvlače. A kako su mu samo uspjele te bradavice na portretu – kao žive! To sad nazivaju realizmom. 1

6

Duh, duhovitost koja je resila drevne stanovnike Atike.


Priče iz »Piščeva dnevnika« A što se tiče ludila, lani su mnoge kod nas proglasili luđacima. I to još kakvim stilom: »Zaista«, vele, »izvoran talent... a eto što se na kraju pokazalo... uostalom, to se moglo već odavno predvidjeti...« To je još prilično lukavo; pa se s gledišta čiste umjetnosti može čak i pohvaliti. A oni još pametniji postali. To je baš ono, začas će te napraviti ludim, a još nikoga nisu učinili pametnijim. Najpametniji je, po mom mišljenju, onaj tko bar jedanput u mjesec dana nazove sam sebe budalom – to je nečuvena sposobnost! Prije je budala bar jedanput u godinu dana znao da je budala, a sad Bože sačuvaj! I toliko su sve zapetljali da ne možeš lučiti budalu od pametna čovjeka. To su navlaš tako učinili. Sjećam se jedne španjolske dosjetke, kad su Francuzi, prije dva i pol stoljeća, podigli prvu ludnicu u svojoj zemlji: »Zatvorili budale u posebnu kuću da bi sve uvjerili kako su sami pametni.« Pa i jest tako – ako drugog strpaš u ludnicu, još nisi dokazao da si pametan. »K. je poludio, znači da smo mi sad pametni.« Ne, to još ništa ne znači. Uostalom, k vragu... što se ja tu razmećem svojom pameću – trabunjam li, trabunjam! Čak sam i služavci dodijao. Jučer mi dođe prijatelj i kaže: »Mijenja ti se stil, postaje nekako sjeckav. Sjeckaš li, sjeckaš – te umetnuta rečenica, te još jedna umetnuta u umetnutu, te ubaciš još nešto u zagradama, te sve nešto sjeckaš, sjeckaš...« 7


F. M. DOSTOJEVSKI Ima pravo. Nešto mi se čudno događa. I narav mi se mijenja, i glava me boli. Na mahove vidim i čujem koješta čudno. Nisu baš glasovi nego kao da tko pored mene govori: »Bubac, bubac, bubac!« Kakav vražji bubac? Trebam se rastresti. Pošao sam se rastresti pa sam se našao na sprovodu. Neki dalji rođak. Savjetnik kolegija2, ipak. Ostala za njim udovica sa pet kćeri, sve neudate. Da je samo za cipele, pa koliko to dođe! Pokojnik zarađivao, a sad tek puka penzijica. Podvući će repove. Mene su uvijek nerado primali. Pa ne bih ni sad otišao da nije takav izuzetan slučaj. Ispratio ga s ostalima na groblje; klone me se, dižu nos. Mundir mi je zbilja slab. Dvadeset pet godina nisam, mislim, bio na groblju; zbilja krasno mjesto! Prvo, zaudara. Navezli petnaestak mrtvaca. Pokrovi različitih cijena; bila su tu i dva katafalka – za jednog generala i za nekakvu vlastelinku. Mnogo tužnih lica, mnogo i prijetvorne žalosti, a mnogo i otvorene radosti. Popovi se ne mogu potužiti – prihodi su to. Ali, zaudara li, zaudara! Ne bih tu htio biti duhovnik. Obzirno zavirivah u lica mrtvaca, pribojavajući se svoje osjetljivosti. Ima blagih izraza, ali ima i neugodnih. Općenito im osmijesi nisu lijepi, a u ponekih su i jezoviti. Ne volim ih, dolaze mi na san. 2

8

Činovnička titula u carskoj Rusiji.


Priče iz »Piščeva dnevnika« Za službe Božje izišao sam iz crkve na zrak; dan je bio tmuran ali suh. Bilo je i hladno; pa već je listopad. Prošetah se među grobovima. Različite klase. Treća je klasa po trideset rubalja – pristojno, a nije ni skupo. Prve su dvije klase u crkvi i ispod priprate; e, tu se masno plaća. U trećoj su klasi taj put pokopali njih šestero, među njima i onog generala i vlastelinku. Zavirih i u rake – strahota jedna: voda, pa još kakva voda! Potpuno zelena i... ma što da vam pričam! Grobar je svaki čas grabio vodu kantom. Izišao sam za službe Božje da se prošetam izvan groblja. Tu je odmah ubožnica, a malo dalje i restoran. Nije ni loš restorančić – može se i pojesti, i sve. Nabila se tu i sva sila žalobnika. Zapazio sam da su ljudi vrlo veseli; dobre volje. Založio sam i gucnuo. Zatim sam svojim rukama sudjelovao u nošenju lijesa iz crkve do rake. Zašto su mrtvaci tako teški u lijesu? Kažu, zbog nekakve inercije, da tijelo tobož ne gospodari više samim sobom... ili nekakva slična glupost, što se protivi mehanici i zdravu razumu. Ne volim kad ljudi koji imaju samo opću naobrazbu zabadaju nos u specijalnosti, a kod nas to svi čine. Civili rado prosuđuju o vojničkim, pa čak i o feldmaršalskim problemima, a inženjeri najviše raspravljaju o filozofiji i političkoj ekonomiji. Na daću nisam pošao. Ponosit sam; ako me primaju samo u izuzetnim prilikama, zašto da se vuca9


F. M. DOSTOJEVSKI ram po njihovim objedima, pa ma i zadušnim? Samo ne znam zašto sam ostao na groblju; sjeo sam na neki spomenik i zamislio se, kako i dolikuje na tom mjestu. Počeo sam od izložbe u Moskvi, a završio mislima o čuđenju, općenito, kao temi. Evo što sam zaključio o »čuđenju«: »Svemu se čuditi, naravno, glupo je, ničemu se ne čuditi kudikamo je ljepše i smatra se, tko zna zašto, pristojnim. A zapravo neće biti da je tako. Po mom sudu, ničemu se ne čuditi kudikamo je gluplje nego se svemu čuditi. A osim toga, ničem se ne čuditi gotovo je isto što i ništa ne poštovati. Glupan i ne može ništa poštovati.« – Ma ja najviše želim nekog poštovati. Žudim da nekog poštujem – rekao mi je baš neki dan jedan moj znanac. Žudi da nekog poštuje! »O, Bože«, pomislio sam, »što bi bilo sa čovjekom kad bi se drznuo da to dan-danas objavi!« Tu sam se baš i zanio. Ne volim čitati nadgrobne natpise; vječito jedno te isto. Na ploči pokraj mene ležao je nedojeden sendvič – glupo, a i ne dolikuje tom mjestu. Metnuo sam ga na zemlju jer nije kruh nego sendvič. Uostalom, čini mi se da nije grijeh mrviti kruh na zemlju, grijeh je mrviti ga na pod. Treba pogledati u Suvorinov kalendar. Bit će da sam dugo tako sjedio, čak sam i prile10


Priče iz »Piščeva dnevnika« gao na dugačak kamen u obliku mramorna lijesa. I kako li se dogodilo da sam odjednom čuo nekakve riječi? Isprva nisam svratio pozornost na njih i prezirno sam ih odbacio. Ali se razgovor nastavio. Čujem – potmuli glasovi, kao da su im usta pokrivena jastucima, pa ipak razumljivi i odnekud izbliza dopiru. Prenem se, sjednem i počnem pozorno slušati. – Ali, presvijetli, to nikako ne ide, molim lijepo. Rekli ste da igrate herc, ja idem, a kad tamo kod vas sedam kara! Trebali ste prije kazati za kare, molim lijepo. – Pa šta, hoćete onda da igramo napamet? U čemu je onda čar? – Ne možemo opet tako, presvijetli, nikako ne možemo bez zaloga. Moramo svakako dijeliti karte tako kao da i treći igra s nama. – E, tu nećeš naći trećega! Kakve uznosite riječi! I čudne i neočekivane. Jedan glas dostojanstven i ozbiljan, a drugi kao malko zaslađen; ne bih vjerovao da nisam čuo na svoje uši. Nisam valjda na daći. Pa, kako onda ovdje igraju preferans, i kakav je to general? Da su glasovi dopirali iz grobova, o tom nije bilo dvojbe. Sagnem se i pročitam natpis na spomeniku. »Ovdje počiva general-bojnik Pervojedov... nositelj tih i tih odličja.« Hm. »Preminuo u kolovozu ove godine... u pedeset i sedmoj godini života... Miruj, mili prahu, do radosnoga jutra!« 11


F. M. DOSTOJEVSKI Hm, dovraga, zbilja general! Na drugom grobu, iz kojeg dopire onaj dodvorljivi glas, nema još spomenika; samo ploča; mora da je novajlija. Sudeći po glasu, dvorski savjetnik. – Oh-oh-oh-oh! – začujem neki treći glas iz posve svježeg groba, na desetak metara od generalova, muški i narodski glas, ali nekako iznemogao, ponizan i skrušen. – Oh-oh-oh-oh! – Uh, opet onaj štuca! – razlegne se odjednom gadljiv i nabusit glas razdražene dame, reklo bi se iz otmjena društva. – Muka mi je ležati pored ovog sitničara! – Nisam uopće štuco nit sam što jeo, već sam samo take naravi. A vi se, gospoja, nikako ne možete smiriti zbog svojih mušica. – Pa, zašto ste onda ovamo legli? – Položili me, položila me supruga i dječica, nisam sam lego. Otajstvo smrti! A ne bih ja lego pored vas nizašto, ni za kakvo blago, nego ležim ovdje za svoje pare, sudeći po cijeni, molim lijepo. Jerbo, uvijek imamo toliko da možemo platiti za grob treće klase. – Zgrnuo si para, ljude izvarao? – Kako bih vas prevario kad nam valjda još od siječnja mjeseca ništa niste platili? Imamo mi vaš račun u trgovini. – E, pa to je već glupo; mislim da je vrlo glu12


Priče iz »Piščeva dnevnika« po ovdje utjerivati dugove! Izvolite gore! Tražite od moje nećakinje; ona je nasljednica. – Ama, gdje bih sad tražio i kuda išao? Oboje smo došli do kraja i pred sudom Božjim jednaki smo u grijotama. – U grijotama! – pecne ga pokojnica prezirno. – I da se niste usudili više razgovarati sa mnom! – Oh-oh-oh-oh! – Ipak trgovac sluša gospođu, presvijetli. – A zašto je ne bi slušao? – Pa, zna se, presvijetli, zato što je ovdje drugi red. – Kakav to drugi red? – Pa mi smo, da tako kažem, umrli, presvijetli. – Ah, pa da! Pa, ipak je tu neki red... E, lijepo, bogami; zabavili me, nema šta! Kad su već tu dotle dotjerali, što se onda može očekivati na gornjem katu? Ipak, čudno je sve to! Međutim, i dalje sam slušao, premda neobično ogorčeno. – Ama, još bih ja poživio! Ama... znate... još bih ja poživio! – razlegne se odjednom nečiji nepoznati glas, odnekud između generala i razdražljive gospođe. – Čujete li, presvijetli, onaj naš opet tjera svoje! Po tri dana šuti ko zaliven, a onda odjednom: »Još bih ja poživio, ama, još bih ja poživio!« A kako samo pohlepno govori, hi-hi! – I lakoumno. 13


F. M. DOSTOJEVSKI – Hvata ga, presvijetli, pa onda zaspi, zaspi ko zaklan već je od travnja ovdje, a tek odjednom: »Još bih ja poživio!« – Ipak je dosadno – pripomene presvijetli. – Dosadno je, presvijetli, a kako bi bilo da opet malo bocnemo Avdotju Ignatjevnu, hi-hi? – Nemojte, molim vas, smilujte se! Nikako ne trpim tu svadljivu cmoljavicu. – A ja opet ne trpim ni jednoga od vas dvojice – cmoljavica će gadljivo. – Obojica ste dozlaboga dosadni i ne znate ništa lijepo ispričati. A ja znam o vama, presvijetli – nemojte se praviti važni, molim vas – jednu zgodu, kako vas je ispod nečije bračne postelje ujutro lakaj istjerao metlom. – Prokleta baba! – procijedi general kroza zube. – Draga moja Avdotja Ignatjevna – zavapi najednom opet sitničar – gospojo moja draga, reci mi, nemoj mi zamjerit, jel’ mi ovo duša na križnom putu, il’ je štogod drugo posrijedi?... – Uh, opet on svoje tjera, predosjećala sam ja to, dopire mi zadah od njega, zadah, a to se on prevrće! – Ne prevrćem se, dušo, nit imam kakav osobit zadah, tijelo mi se sasma očuvalo kako je i bilo, nego ste vi, gospoja, malko načeti, jer zadah je zbilja nesnosan, čak i za ovo mjesto. Samo što ja iz pristojnosti šutim. – Uh, pakosniče prokleti! Od njega bazdi, a na mene sve svaljuje. 14


Priče iz »Piščeva dnevnika« – Oh-oh-oh-oh! Samo da što prije prođe ovih četrdeset dana pa da čujem nad sobom njihove plačne glasove, ženin vapaj i dječji tihi plač!... – Eto za čim vapi, a oni će se gore nažderati koljiva i otići. Uh, da se bar tko probudi! – Avdotja Ignatjevna – prozbori opet onaj dodvorljivi činovnik. – Pričekajte malčice, ovi novi će se uskoro oglasiti. – A ima li među njima i mlađih? – Ima i mlađih, Avdotja Ignatjevna. Ima čak i momaka. – Eh, to je dobro! – A što, nisu se još oglasili? – priupita presvijetli. – Čak se ni oni od prekjučer nisu još probudili, presvijetli, znate i sami da ponekad šute i po tjedan dana. Dobro je što su ih jučer, prekjučer i danas nekako odjednom mnogo navezli. Jer, inače su na desetak metara oko nas gotovo sve sami lanjski. – Da, to je zanimljivo. – Eto, presvijetli, danas su pokopali pravog tajnog savjetnika Taraseviča. Iz razgovora sam doznao. Poznajem mu sinovca, onog koji je maloprije spuštao lijes u raku. – Hm, a gdje je pokopan? – Pa, na pet-šest koraka od vas, presvijetli, slijeva. Gotovo do vaših nogu, molit ću lijepo... Eto, mogli biste se, presvijetli, i upoznati. 15


F. M. DOSTOJEVSKI – Hm, neću ipak... neću valjda ja prvi. – Ma, on će se vama prvi obratiti, presvijetli. Bit će čak polaskan, prepustite to samo meni, presvijetli, pa ću ja... – Ah, ah... ah, šta je ovo sa mnom? – prostenje odjednom netko prestrašeno. – Današnji, presvijetli, današnji, hvala Bogu, i kako samo brzo! Inače po tjedan dana šute. – Ah, rekla bih da je to neki mlađi čovjek! – usklikne Avdotja Ignatjevna. – Ja... ja... ja sam od komplikacija, posve nenadano! – promuca opet momak. – Još mi je dan prije Šuljc rekao: »Nastupile su«, veli, »komplikacije«, a ja ujutro već umro. Ah! Ah! – Ha, što možete, mladiću – dobrohotno pripomene general, radujući se, očito, novajliji. – Morate se utješiti! Dobro došli u našu, da tako kažem, Josipovu dolinu3. Dobri smo ljudi, vidjet ćete i sami. General-bojnik Vasilij Vasiljev Pervojedov, stojim vam na usluzi. – Ah, ne! Ne, ne, ovo nipošto nisam ja. Ja sam kod Šuljca: kod mene su, znate, nastupile komplikacije, najprije mi je zahvatilo prsa pa sam počeo kašljati, a onda sam se prehladio: prsa pa gripa... i eto, najednom, sasvim neočekivano... što je najgore, sasvim neočekivano! 3  Dolina u blizini Jeruzalema – u Bibliji se spominje kao mjesto Posljednjeg suda.

16


Priče iz »Piščeva dnevnika« – Kažete, najprije prsa – uplete se blago činovnik, kao da želi ohrabriti novajliju. – Jest, prsa i sluz, a onda odjednom nema više sluzi ni prsa, i ne mogu disati... i, znate... – Znam, znam. Ali, ako su vas boljela prsa, trebali ste se obratiti prije Eku nego Šuljcu. – Ma ja sam se, znate, neprestano spremao otići do Botkina... kad najednom... – E, Botkin bi vam odrao kožu – rekne general. – Ma ne bi, nije on baš takav; čuo sam da je vrlo pažljiv i da sve unaprijed lijepo kaže. – Presvijetli je mislio na cijenu – uputi ga činovnik. – Ama, molim vas, računa svega tri rublja, a kako vas samo pregleda, pa recept... svakako sam htio poći jer su mi rekli... Što mislite, gospodo, je l’ da odem do Eka ili Botkina? – Šta? Kamo? – zatrese se generalov leš od razdragana smijeha. Činovnik ga je pratio u falsetu. – Dragi moj dečko, dragi moj, veseli dečko, kako si mi drag! – ushićeno usklikne Avdotja Ignatjevna. – Kad bi bar takvog stavili pored mene! Ne, ovo više ne mogu dopustiti! I to su vam današnji mrtvaci! Nego, da još malo slušam, ne smijem se prenagliti. U tog je balavog novajlije – vidio sam ga maloprije u lijesu – izraz na licu kao u preplašena pileta, najodvratniji izraz što može biti! Nego, što će biti dalje? 17


F. M. DOSTOJEVSKI A onda je nastala takva zbrka da nisam ni upamtio sve, jer su se mnogi u isti mah probudili – probudio se neki činovnik, po činu dvorski savjetnik, i odmah, ne časeći ni časa, zapodjeo s generalom razgovor o planu da se formira nova potkomisija u ministarstvu... poslova, i o tome kako će vjerojatno, u vezi s tom potkomisijom, biti premješteni neki službenici, te je time neobično zabavio generala. Moram priznati da sam i sam doznao štošta novo i začudio se kakvim se sve putovima mogu katkad doznati administrativne novosti u našoj prijestolnici. Zatim se napola probudio jedan inženjer, ali je još dugo trabunjao kojekakve gluposti, pa ga naši nisu ni dirali nego su ga ostavili da se još malo izleži. Napokon je pokazala znakove oživljavanja u grobu i ugledna gospođa koja je tog jutra bila izložena na katafalku. Lebezjatnikov (pokazalo se da se dodvorljivi i meni mrski dvorski savjetnik koji leži uz generala Pervojedova zove Lebezjatnikov) nikako se nije mogao načuditi kako se ovaj put svi brzo bude. Moram priznati da sam se i sam začudio; doduše, neki su od njih bili pokopani još prekjučer, kao, na primjer, jedna vrlo mlada djevojka, od svojih šesnaest godina, koja se neprestance kikotala... odvratno i pohotljivo kikotala. – Presvijetli, bude se i tajni savjetnik Tarasevič! – obznani odjednom Lebezjatnikov vrlo užurbano. – A? Šta? – promrmlja gadljivo i šušljetavo tajni savjetnik koji se iznenada prenuo. U njegovu je gla18


Priče iz »Piščeva dnevnika« su bilo nečeg mušičavog i zapovjedničkog. Radoznalo sam osluškivao jer sam posljednjih dana čuo o tom Taraseviču nešto što me sablaznilo i uzrujalo. – To sam ja, molit ću lijepo, presvijetli, zasad samo ja. – Što molite, i što želite? – Samo da se raspitam za vaš zdravlje, presvijetli; svak se ovdje iz početka, dok se ne navikne, osjeća nekako tjeskobno, molit ću lijepo... General Pervojedov žele imati čast da se upoznaju s vama, presvijetli, i nadaju se... – Nije mi poznato to prezime. – Zaboga, presvijetli, general Pervojedov, Vasilij Vasiljevič... – Vi ste general Pervojedov? – Nisam ja, molim lijepo, presvijetli, ja sam samo dvorski savjetnik Lebezjatnikov, stojim vam na usluzi, molit ću lijepo, a general Pervojedov... – Koješta! I molim vas da me ostavite na miru! – Ostavite ga – prekrati napokon dostojanstveno sam general Pervojedov neukusnu prenagljenost svoga grobnog štićenika. – Nisu se još probudili, presvijetli, treba to uzeti u obzir, molit ću lijepo; nisu se još navikli, a kad se probude, molit ću lijepo... – Ostavite ga – ponovi general. – Vasilije Vasiljeviču! Hej, vi, presvijetli! – vikne iznenada glasno i plahovito, pokraj same Avdo19


F. M. DOSTOJEVSKI tje Ignatjevne, jedan posve nepoznat glas, gospodski i drzovit, izgovarajući riječi umorno i pomodno ih skandirajući – ja vas sve već dva sata slušam; tri dana ležim ovdje; sjećate li se vi mene, Vasilije Vasiljeviču? Ja sam Klinevič, viđali smo se kod Volokonskih, gdje su i vas, ne znam zašto, primali. – Šta, grof Petar Petrovič... pa, zar ste i vi... i još u tako mladim godinama... Baš mi je žao! – Pa i meni je žao, ali mi je zapravo svejedno, a hoću iz svega ovoga izvući sve što mogu. I nisam grof nego barun, samo običan barun. Mi smo vam nekakvi kukavni barunčići, od lakaja smo potekli, a ne znam ni zašto, baš me briga. Ja sam vam obična propalica iz nazovivisokog društva i smatraju me »simpatičnim mangupom«. Otac mi je tobože nekakav general, a mater su mi nekad primali en haut lieu4. Ja i Zifel Čifutin proturili smo lani krivotvorenih novčanica u vrijednosti od pedeset tisuća, ali sam ja onda njega prijavio, a pare je sa sobom lijepo odnijela Julka Charpentier de Lusignan u Bordeaux. I zamislite, bio sam već zaručen – sa Ščevalevskom, bit će joj za tri mjeseca šesnaest godina, još je u internatu, a donijet će u miraz devedeset tisuća. Avdotja Ignatjevna, sjećate li se kako ste me prije petnaestak godina, dok sam bio još četrnaestogodišnji školarac, zaveli?... – A, to si ti, nevaljalče jedan, hvala Bogu što je bar tebe poslao, jer ovdje inače... 4

U višim sferama (franc.).

20


Priče iz »Piščeva dnevnika« – Nepravedno ste potvorili svoga susjeda trgovca da zaudara... A ja se samo smijem i šutim. Jer, to vam je od mene; mene su samo zakucali u lijes. – Uh, gade jedan! Pa ipak mi je drago; nećete mi vjerovati, Klineviču, nećete mi vjerovati koliko ovdje nedostaje života i duha! – Pa da, pa da, i ja upravo namjeravam ovdje uvesti nešto originalno. Presvijetli – ne mislim na vas, Pervojedove – presvijetli, onaj drugi, gospodin Tarasevič, tajni savjetnik! Javite se! Ja sam Klinevič, onaj koji vas je za velikog posta vodio do mademoiselle Tjuri, čujete li me? – Čujem vas, Klineviču, i vrlo mi je drago, vjerujte mi... – Ne vjerujem vam ni koliko je crno pod noktom, ali briga me. Najradije bih vas, dragi starče, svega izljubio, ali, hvala Bogu, ne mogu. Znate li, gospodo, šta je ovaj grand-père5 napravio? Umro je prije par dana i, šta mislite, ostavio za sobom pune četiri stotine tisuća manjka u državnoj blagajni. Bio je to fond za udovice i sirote, kojim je on sam, bogzna zašto, upravljao, a već mu osam godina nije dolazila nikakva kontrola. Mogu si misliti kako su sad svi objesili noseve i što sve govore na njegov račun! Priznajte da je to upravo slatka pomisao! Cijelu sam se ovu posljednju godinu dana čudio kako je tom sedamdesetogodišnjem starkelji, reumatičnom i kostobolnom, 5

Djedica (franc.).

21


F. M. DOSTOJEVSKI ostalo još toliko snage za razvrat i... i eto vam sad odgonetke! Te udovice i sirote – već sama pomisao na njih mora da je u njemu raspaljivala požudu!... Za to sam već odavno znao, jedini sam ja znao jer mi je rekla Charpentierova, a čim sam doznao, navalio sam na njega u Velikom tjednu, onako prijateljski: »Dajte mi lijepo dvadeset pet tisuća, inače će vam sutra doći kontrola« i, što mislite, kod njega se tada našlo svega trinaest tisuća, pa bih rekao da je baš u pravi čas umro. Grand-père, grand-père, čujete li me? – Cher Klinevič, potpuno se slažem s vama, i nije bilo potrebno da se... upuštate u takve potankosti. U životu je toliko patnji i muka a tako malo nagrada... da sam se poželio napokon smiriti, a kako vidim, nadam se da ću i odavde izvući sve što mogu... – Kladio bih se da je već nanjušio Katiš Berestovu! – Koga?... Koju Katiš? – pohotljivo zadrhti starcu glas. – A-ha, koju Katiš? Pa eno je ondje, slijeva, pet-šest koraka od mene, a desetak od vas. Tu je već peti dan, a kad biste samo znali, grand-père, kakva je to nevaljalica... iz dobre kuće, školovana a – monstrum, pravi pravcati monstrum! Ondje je nisam nikom pokazivao, samo sam ja znao za nju... Katiš, javi se! – Hi-hi-hi! – odazva se napukao djevojački glas, ali se u njemu razabiralo nešto nalik na ubod iglom. – Hi-hi-hi! 22


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.