Dimnjacari 1 by jimmy jim

Željka Lukačević Dominko

DIMNJAČARSTVO I DIMNJAČARI S POSEBNIM OSVRTOM NA GRAD VARAŽDIN

Nakladnici Ogranak Matice hrvatske Varaždin Nakladnička kuća „Tonimir“ Varaždinske Toplice Za sunakladnike mr. sc. Ernest Fischer Urednik mr. sc. Denis Peričić Recenzent dr. sc. Janko Pavetić Lektura i korektura mr. sc. Denis i Anita Peričić Prijevodi Mirna Bakšaj, prof. Damir Žugec, prof. Likovno oblikovanje i grafička priprema Nenad Janjanin Ilustracija omota Iz zbirke Gradskog muzeja Varaždin Tisak i uvez Nakladnička kuća „Tonimir“ Varaždinske Toplice Naklada 300 primjeraka CIP ISBN Tisak omogućili Zaklada solidarnosti Grada Varaždina Udruženje hrvatskih obrtnika Varaždin

Željka Lukačević Dominko

DIMNJAČARSTVO I DIMNJAČARI S POSEBNIM OSVRTOM NA GRAD VARAŽDIN

Varaždin, 2017.

Ovu knjigu posvećujem svim DIMNJAČARIMA, znanima i neznanima, koji su izabrali za svoj poziv ovo posebno i cijenjeno zanimanje te u naše živote utkali dio sreće.

PREDGOVOR Kad sam ljudima oko sebe rekla da želim pisati o dimnjačarstvu i dimnjačarima, jako su se začudili i rekli da o tome ne znam ništa, jer na prvi pogled s tim nemam nikakve veze. Rekli su mi da o dimnjačarima znam samo ono što je uvriježeno mišljenje, a to je da dimnjačari donose sreću. Kao djetetu su mi govorili da se uhvatim za gumb i poželim želju koja će mi se ostvariti kad ugledam dimnjačara. Međutim, moja znatiželja se skrivala u vječnim pitanjima: „Zašto dimnjačari nisu dobro očistili dimnjake pa je došlo do požara? Zašto građani nisu mogli razumjeti da ih očišćeni dimnjak spašava od požara, kako njihov život tako i njihovu imovinu? Zašto ima puno vatre, puno vatrogasaca, a malo dimnjačara? I tako: pitanje za pitanjem, a odgovora u literaturi malo. Na dosta tih pitanja do danas nisam mogla dobiti odgovore, pa ću pokušati odgovoriti na njih i sebi i svim zainteresiranim čitateljima, jer se u ovoj knjizi opisuje prošlost i sadašnjost dimnjačarstva, posebno u gradu Varaždinu. Dimnjačar kao karakteristična i posebna osoba sigurno zaslužuje da se kroz povijest dimnjačarstva zanimanje dimnjačara istraži, upozna i razumije. Zbog važnosti svog posla i takva vjerovanja, dimnjačari su u našim gradovima i mjestima zauzimali osobiti položaj. Dimnjačarstvo u Varaždinu, kao dio povijesti grada Varaždina, tema je koja me zanima već više godina. To je bilo uvjetovano i mojim poslom u gradskoj upravi, a i bilo je sasvim normalno da upoznam grad u koji sam se doselila 2006. godine. Sav taj interes i želju za upoznavanjem grada i njegove povijesti mogu posebno zahvaliti ljudima koji vole povijest rodnoga grada Varaždina, kao i onima koji se stručno, znanstveno i amaterski interesiraju za sve što je ovaj grad pružao i pruža svojim građanima. Postojanje vrlo oskudne literature o ovoj temi nije me obeshrabrila u pisanju. Neposredan razlog da pokušam obraditi ovu temu je događaj velikoga, ali i drugih mnogobrojnih požara koji su harali Varaždinom, kao i 150. obljetnica

osnivanja i uspostavljanja sustava dobrovoljnog vatrogastva koja je obilježena 2014. godine u Varaždinu. Svi su govorili o vatrogascima, a nitko o dimnjačarima, kojima također treba pružiti djelić pozornosti u našoj pisanoj povijesti. Zatim je uslijedio jedan dar. Moj suprug mi je darovao izvorni primjerak Statuta za dimnjačarski obrt Grada Varaždina iz 1897. godine. Kad sam ga pročitala, kao pravnicu su me oduševili stil pisanja, jasnost, jezgrovitost, obuhvatnost i nadasve jednostavnost toga pravnog propisa, koji bi mogao biti primjer kako danas napisati jedan pravni akt koji obuhvaća sve potrebne elemente uređenja određenog područja na lokalnoj razini. Ono što se kroz ovu knjigu, između ostaloga, istražuje su povijesni podaci te počeci razmišljanja i osvješćivanja tadašnjih stanovnika i gradskih vlasti na koje bi se načine mogli spriječiti požari, odnosno kako ih svesti na najmanju moguću mjeru, i to kroz različite tehničke mjere. Dosta je prostora u knjizi zauzelo obrazloženje pravnih propisa kojima je direktno i indirektno obuhvaćena ova tematika, jer se upravo kroz njih propisivao način kako se nekad, a kako danas uređuje i propisuje područje dimnjačarstva. Namjera mi nije bila ulaziti u tehnička i neka druga pitanja koja se tiču dimnjačarstva, nego da razvoj dimnjačarstva obradim i kao obrtničku i poduzetničku djelatnost te pojasnim čitateljima kako je sve počelo i kako se razvijalo do današnjih dana. Ipak, nemoguće je bilo zaobići neke osnovne elemente samog dimnjačarstva kao određene tehničke, povijesne i kulturološke teme. Sa zahvalama ne mogu biti skromna, jer bez nekih ljudi ova knjiga ne bi ugledala svjetlo dana ili ne bi postojala na ovakav način. Stoga se posebno želim zahvaliti mojoj obitelji: mojem suprugu Marijanu Dominku, koji je prikupljao brojne podatke za knjigu i u trenucima moje krize pisanja uvijek podupirao i vjerovao u krajnji ishod, „KNJIGU O DIMNJAČARIMA“, kako smo je zvali. Posebnu zahvalu izražavam NAŠIM DIMNJAČARIMA I ČLANOVIMA NJIHOVIH OBITELJI koji su davanjem podataka, dokumenata i slika na određeni način i „pisci“ knjige (Crleni, Đuričin, Banek, Njegovec, Štefanec). Zahvaljujem! Željka Lukačević Dominko

PRVI DIO KRATAK OSVRT NA POČETKE I UZROKE POJAVE DIMNJAČARSTVA U EUROPI I HRVATSKOJ

1. POJMOVI DIM, DIMNJAK I DIMNJAČAR „Dim je lagana tvar koja se diže u zrak kad što izgara“.1 U latinskom jeziku dim se naziva fumus, u češkom kouř, u njemačkom Rauch, u engleskom smoke, u francuskom fumée, u talijanskom fumo, u nizozemskom Rook, u poljskom dym, a u ruskom дым. Iz navedenog je vidljivo da je hrvatska riječ dim očigledno slavenskog podrijetla. „Dimnjak je otvor u obliku šupljeg zidanog stupa, cijevi i sl. kroz koji se iz zatvorene prostorije odvodi dim.“2 „Dimnjak je i vertikalni kanal u zidu i izvan njega za odvođenje izvan zgrade plinova koji nastaju sagorijevanjem u ložištu. Izrađuju se od negoriva materijala i u raznim veličinama presjeka, ovisno o ložištima. Tvornički je dimnjak naročito visok i kružna presjeka koji se prema vrhu suzuje. Izvodi se od različitih materijala (opeke, armiranog betona, željeza i dr.) i iznutra se oblaže šamotnom opekom.“3 U talijanskom jeziku se za dimnjak kaže camino ili fumaiolo, a u engleskom chimney.

Dvije vrste klasičnih dimnjaka u Varaždinu iz 20. stoljeća. Iz zbirke autorice, snimila autorica. Hrvatski enciklopedijski rječnik, Bež – Dog, gl. ur. Ljiljana Jojić i Ivo Pranjković, Novi Liber, Zagreb 2002., 2004., str. 342. Isto,343. 3 Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, V. knjiga Da– Ei, gl. ur. Antun Vujić, Pro leksis, Zagreb 2005., str. 107. 1 2

Fotografija lika dimnjačara izrađenog od mesinga, iz zbirke autorice, snimila Suzana Medved.

Dimnjačar je onaj koji čisti dimnjake.4 U latinskom jeziku dimnjačar se naziva caminarius, u češkom kominictvín, u njemačkom Rauchfangkehrer, u engleskom chimneysweeper, u francuskom ramoneur, u talijanskom spazzacamino, u španjolskom deshollinador, a u ruskom трубочист. Gotovo sve zanimljivosti i dogodovštine vezane za dim, dimnjak i dimnjačare (pjesme, filmovi, književna djela, predstave, televizijske serije, opere, operete, filozofija, tvrtke, bomboni, vjerovanja, vještice, vile, duhovi, događaji vezani uz snove, izbor pape i sl.) iznimno zanimljivo opisane su u knjizi Rudolfa Lončarića i Zdenka Patafte Dimnjak: kulturno povijesni i tehnički element hrvatskog graditeljstva.5 U knjizi Dimnjačarstvo koprivničke Podravine Jasmine Markote prikazani su sadržaji vezani uz dimnjačarstvo: pojam, simbolika i vjerovanja o dimnjačarima, literatura za djecu i odrasle, priče o koprivničkim dimnjačarima, o svetom Florijanu te alati kojima se dimnjačari služe, a sadrži i popis dimnjačara, kalendare te dječje radove na temu Naslovnica knjige dimnjačara.6 Jasmine Markote Hrvatski enciklopedijski rječnik, 2002., 2004., str. 343. Rudolf LONČARIĆ i Zdenko PATAFTA, Dimnjak: kulturno povijesni i tehnički element hrvatskog graditeljstva, Hrvatska udruga za organizaciju građenja, Varaždin – Zagreb,2009. 6 Jasmina MARKOTA, Dimnjačarstvo koprivničke Podravine, Udruženje obrtnika Koprivnica, Koprivnica, 2012. 4 5

2. HISTORIOGRAFIJA O DIMNJAKU KAO GRAĐEVINI Prema saznanjima dostupnima autorici, mali je broj knjiga i stručnih članaka napisano o dimnjačarstvu, a od njih je najviše napisano kroz tehnički pristup navedenoj temi.

Knjige o tehničkim elementima u dimnjačarstvu

Knjiga Rudolfa Lončarića i Zdenka Patafte Dimnjak: kulturno-povijesni i tehnički element hrvatskog graditeljstva, kako sami autori navode, „stvarana je s namjerom da se prije svega stručnjacima, a i široj javnosti prezentira dimnjak kao konstruktivni dio zgrada u jednom značenju, a u drugom kao sastavni dio arhitekture, oblikovanja i kulture vezane na zgradarstvo.“7 Dimnjačarski priručnik autora Zdenka Mecznera predstavljen je 2011. godine. Prema riječima autora, cilj ove knjige, kojoj je prethodilo tisuću sati laboratorijskog rada, je „sačuvati zdravlje i živote ljudi u radnoj i životnoj okolini“.8 Namjena ovog priručnika je da pomogne u svakodnevnom radu, dok se više znanja stječe kontinuiranim radom, stručnim usavršavanjem, praćenjem dimnjačarske prakse te stručnim i teoretskim raspravama. Željko Marenčić je autor priručnika Dimnjaci: Funkcija, održavanje i rekonstrukcija, koji je prema njegovim riječima „namijenjen svima koji žele usvojiti osnovna znanja iz područja gradnje i održavanje dimnjaka, onima koji se bave nadzorom na rekonstrukciji dimnjaka i korisnicima ložišnih instalacija“.9 Veselko Brkić jedan je od redovitih predavača na Plinarskim forumima i konferencijama dimnjačara u Hrvatskoj o raznim temama tehničke strane dimnjačarstva, kao i same organizacije dimnjačarstva. Posebno treba izdvojiti njegove članke: „Muke po dimnjačarima i nakon tehničkog propisa za dimnjake“ te „Jedan od mogućih modela organizacije dimnjačarske službe s primjenom na razini Hrvatske“.10 Nadalje, potrebno je spomenuti i druge predavače, kao što su Želimir Jakobović, Zdenko Meczner, Ivan Baličević, Ivan Dominković, Hrvoje Sontaki, Zdravko Šenjug, Vlado Cingel, Boris Labudović, Davor Iljaš, Ivan Strelar i drugi. Navedeni autori su i suradnici stručnog časopisa o energetici, gospodarstvu, ekologiji i etici EGE, koji izlazi od 1993. godine, a dosad je objavljeno 117 brojeva s brojnim stručnim člancima. Teme koje časopis obrađuje uglavnom pokrivaju sljedeća stručna područja: energetiku, toplinarstvo i gospodarenje energijom, gospodarstvo vezano uz energetiku i tehniku općenito, tehniku, sustave, instalacije i opremu grijanja i pripreme potrošne tople vode, klimatizacije, ventilacije i hlađenja, plin i plinsku tehniku, sustave, instalacije i opremu te dimnjačarstvo, obnovljive izvore LONČARIĆ i PATAFTA, 2009., 9. Zdenko MECZNER, Dimnjačarski priručnik, Hrvatska stručna udruga za sanacije dimnjaka, Zagreb, 2011. Željko MARENČIĆ, Mladen KOMES i Zvonko BRKOVIĆ, Dimnjaci: Funkcija, održavanje i rekonstrukcija, Gradsko stambeno-komunalno gospodarstvo d.o.o. Zagreb, Zagreb, 2005. 10 Veselko BRKIĆ, Muke po dimnjačarima i nakon tehničkog propisa za dimnjake, EGE, 3/2008, 20-25; Jedan od mogućih modela organizacije dimnjačarske službe s primjenom na razini Hrvatske, EGE, 2/2011, 84-87. 7 8 9

energije, ekologiju i zaštitu okoliša i drugo.11 Nadalje, Dim, časopis za dimnjačarsku struku, jedini je časopis u Hrvatskoj namijenjen dimnjačarima i srodnim strukama, izdaje ga Bosh Toplinska tehnika i izlazi punih deset godina. Časopis izvještava o događanjima iz područja dimnjačarstva, kako u stručno-tehničkom smislu tako i u smislu organizacije, promjene propisa, povijesti dimnjačarstva uz upute kako riješiti pojedine probleme u tom području. Autori brojnih članaka su Zdenko Meczner, Zdravko Šenjug, Marko Jakobović, Davor Belas i Mihajlo Vuković. Knjiga O dimničarstvu autora Milana Mihajlovića i Martina Bognera iz Republike Srbije nastala je prvenstveno u povodu Dim, časopis za dimnjačarsku struku 150. obljetnice službenog dimnjačarstva u Srbiji i osnutka Udruženja dimnjačara Srbije kao samostalne i pravne organizacija. Autori su prikupili i obradili materiju koja je od šireg interesa za sve koji su na bilo koji način uključeni u dimnjačarstvo.12 Mihael Gruden iz Slovenije, autor mnogih članaka i knjiga vezanih uz upotrebu toplinske energije, napisao je i članak vezan za dimnjačarstvo „Tehnički pristup dimnjačarstvu u Sloveniji“, koji je objavljen 2012. godine.13 U svim navedenim radovima opisuje se otkriće vatre u kamenom dobu, što potvrđuju neka nalazišta starija od 500.000 godina. Međutim, vatra se koristila znatno prije, što se procjenjuje po nalazištu iskopina u Gesher Benot Ya‘aqovu u Izraelu. U tom nalazištu su pronađene nagorjele sjemenke, komadić nagorenog olova i ogorjelo kamenje od ognjišta čija starost je procijenjena na 790.000 godina. Vatra se koristila na različite načine. Obično se ložila na središnjem dijelu nekog prostora u kojem je služila za grijanje, rasvjetu, pripremanje hrane ili http://www.em.com.hr/ege/arhiva, pristup: 10. svibnja 2017. Milan MIHAJLOVIĆ i Martin BOGNER, O dimničarstvu, ETA, Beograd, 2013., str. 9. 13 Mihael GRUDEN, Tehnički pristup dimnjačarstvu u Sloveniji, 11. plinarski forum, Zagreb, EGE, 22.-23. ožujka 2012., str. 62-64. 11

čak obranu od divljih životinja. Taj prostor je na početku civilizacije bio uglavnom na otvorenom, tzv. otvorena ognjišta, da bi se kasnije to premjestilo u zatvoreni prostor, bila to špilja ili najprimitivniji oblik izgrađenoga zatvorenog obitavališta (zemunice, sojenice). Autori spominju i zračno grijanje, tzv. Hypokaustovo grijanje. „Prije više od 2000 godina, da bi rimski legionari mogli prezimiti u Galiji, rimski trgovac Gaius Sergius Orata razvio je sustav grijanja, koji je i za današnju tehniku grijanja ponovno interesantan i aktualan. Hypokaustovo grijanje sastojalo se od zagrijavanja zraka opekama grijanih vatrom Časopis EGE u posebnoj komori i odvođenja toplog zraka kroz međuprostor do poda prostorije koju treba grijati. Kasnije su u zidove ugrađivane glinene cijevi kako bi topli zrak strujao prema gore. (…) U rimsko doba prisutno je i toplovodno grijanje, korištenjem prirodne vruće termalne vode. Vruća termalna voda vodila se kroz sustav glinenih cijevi u zidovima i na taj način grijala zidove, a preko njih prostorije. Takav sustav grijanja pronađen je u rimskim iskopinama u Varaždinskim Toplicama.“14 Rimljani su taj problem riješili u svojim kupalištima u kojima su gradili dimovode temeljene na načelima termotehnike, koji i danas vrijede. Prema Lončariću, dimljenje je bila česta pojava zbog slabog odvoda ili nepravilnog postupanja s vatrom. Zbog toga su prostorije i oprema za loženje i kuhanje bili crni. Glavna prostorija rimskih kuća zbog toga je dobila i ime atrium (tamna i čađava prostorija). Dimnjak je početno bio otvor u krovnoj konstrukciji,što predstavlja nastanak dimnjaka. „U prvim nastambama je otvor na krovu bio na vrhu zabatnog zida. Kasnije se otvor za odvod dima izvodio na površini pokrova kosog krova u blizini sljemena. Iznad otvorenog ognjišta izvodio se koritasti strop s bočnim otvorom s jedne strane za usmjerenje odvoda dima u tavanski prostor. Iz tavanskog prostora dim je izlazio u vanjski prostor kroz otvor na pokrovnoj površini. Koritasti strop bio je izrađen od pletera oblijepljen ilovačom radi zaštite od iskri i zapaljenja.“15 14 15

LONČARIĆ i PATAFTA, 2009., 27. Isto, 47.

U 8. stoljeću pojavile su se peći koje su se nalazile u posebnim prostorijama, a bile su zidane od kamena, gline ili opeke, kasnije od lijevanog željeza (gusa), koje su u 15. stoljeću predstavljale sobne peći, dok su se 16. i 17. stoljeću zidale kaljeve peći i kamini. Prvi dimnjaci su bili drveni. Kasnije su se premazivali ilovačom, često na kućama u gradovima u srednjem vijeku, pa i dulje (13. – 17. stoljeće), a u selima su se zadržali gotovo do kraja 19. stoljeća. U tom vremenu donijeto je u Njemačkoj i Austriji nekoliko propisa kojima se zabranjuje izvedba drvenih dimnjaka. Značajan preokret u gradnji dimnjaka nastao je početkom 17. stoljeća, kada su se počeli graditi zidani dimnjaci od čvrstoga, nesagorivog materijala, kamena i opeke. Takve su dimnjake gradili najprije u utvrdama, samostanima, dvorcima i palačama. Vrh dimnjaka bio je zidan u skladu sa stilom koji je prevladavao u to doba. Takav način izgradnje dimnjaka održao se stoljećima i uz njegovu funkcionalnost bio je odraz klimatskih, povijesnih, kulturnih i socijalnih okolnosti pojedinih krajeva, graditelja i vlasnika. „Za odstranjivanje i čišćenje čađi i smola iz unutrašnjosti dimnjaka nisu postojali alati ni sprave, sa kojima bi se čišćenje moglo sprovesti. Za čišćenje takvih dimnjaka ljudi su upotrebljavali pernatu živinu da ga ona sa krilima očisti. U tu svrhu su upotrebljavane i surove metode sa decom koja su vezana konopcem i puštana kroz dimnjak da ga čiste, naravno bez ikakvih zaštitnih sredstava. Za odstranjivanje čađi iz dimnjaka upotrebljavane su i puške kremenjače koje su se punile i nabijale kroz usta cevi. Sa takvim puškama se pucalo u dimnjak sa kojega bi otpadali čađ i druge naslage, zbog pritiska vazduha, kao i od sadržaja čime je puška punjena. Pri takvom čišćenju i održavanju dimnjaka često je dolazilo do samopaljenja čađi i smole u dimnjacima.“16 Zidani dimnjaci su također predstavljali opasnost za objekte od zapaljenja čađe, koja se nakupljala na unutarnjim stjenkama dimnjaka. Naime, zidani se dimnjaci u početku nisu čistili, pa se tako ni nakupljena čađa nije odstranjivala. Zbog toga bi došlo do njezina zapaljenja u unutrašnjosti dimnjaka te je slijedio požar na kućama, koji je često zahvaćao cijele ulice i naselja. Čišćenje dimnjaka rijetko su (i ako su) provodili sami ukućani ili obrtnici, radnici (nosači drva ili ugljena, ložači, zidari, krovopokrivači, pećari), kako prostori gdje se nalazila peć (obično kuhinja) ne bi bili crni i zadimljeni. Prema podacima iz knjige Rudolfa Horvata Povijest grada 16

MIHAJLOVIĆ i BOGNER, 2013., 10.

Varaždina,Varaždin je dobio prvi krov pokriven kamenim pločicama (škriljevcem) na isusovačkoj rezidenciji 1671. godine.17 Potrebno je istaknuti da varaždinska gradska ciglana postoji u Knegincu od 1592. godine, gdje se opeka proizvodi, suši i peče. Upravo iz razloga blizine ciglane, ostaje nejasno zašto se već prije nije koristila opeka za izgradnju dimnjaka ili kuća.

Krovovi grada Varaždina

Nadalje, „prvo centralno grijanje pojavilo se u 18. stoljeću. Razvio ga je Šveđanin Marten Trifvald 1716. godine. To je najstarije poznato centralno grijanje na kruta goriva s korištenjem tople vode. Ovo grijanje nije bilo zamišljeno za grijanje kuća već kao proizvođač topline za staklenik u engleskom Newcastleu. Vrlo brzo takav oblik grijanja počeli su uvoditi bogatiji plemići i građani u svoje dvorce i vile. Zbog skupoće centralnog grijanja isto je tek krajem 19. stoljeća postalo učestalijim oblikom zagrijavanja kuća i stanova.“18 U 20. stoljeću javlja se centralno grijanje na kruta goriva (ugljen, drva), lož ulje, plin i električnu energiju, da bi se u najnovije vrijeme koristili obnovljivi izvori energije: biomasa, Sunčeva energija, energija vjetra, geotermalna energija i drugi. Rudolf HORVAT, Povijest grada Varaždina, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad Varaždin i Grad Varaždin, Varaždin, 1993. 18 LONČARIĆ i PATAFTA, 2009., 38. 17

3. HISTORIOGRAFIJA O POČECIMA DIMNJAČARSTVA U EUROPI I HRVATSKOJ 3.1. Uvodno Gradovi u srednjem vijeku su se uglavnom sastojali od malih i uskih ulica s građevinama zbijenima jedne uz druge. To su bile građevine od lako zapaljivih materijala koji su predstavljali stalnu opasnost od požara, a koji su bili često uzrokovani i najbezazlenijim postupkom. Tada nije bilo dimnjačara, a kamoli organizirane dimnjačarske službe. Doduše, našao bi se tu poneki neosposobljeni čovjek koji bi na vrlo primitivan način samostalno „čistio“ dimnjake. Ložišta i goriva su se tijekom povijesti, a pogotovo tijekom industrijskog razvoja mijenjali, no problemi i uzroci su ostali manje-više jednaki, s tom razlikom da se s vremenom smanjio broj požara, ali se povećao broj trovanja ljudi. Razvoj modernog dimnjaka uvjetovan je razvojem građevnog materijala i ložišta.

3.2. Počeci dimnjačarstva u Europi Smatra se da je kolijevka dimnjačarstva Italija. Koliko je zanimanje dimnjačar popularno u nekim sredinama pokazuje podatak da se u Italiji u mjestu Santa Maria Maggiore nalazi Regionalni muzej dimnjačarstva, a od 1983. godine u tom mjestu održava se festival dimnjačara koji svake godine okuplja dimnjačare iz cijelog svijeta. Poznat je i festival dimnjačara u Rochesteru u Velikoj Britaniji, u grofoviji Kent, gdje je tradicija dimnjačarstva obnovljena 1980. godine. Nadalje, poznat je i Muzej dimnjačarstva u Beču. Regionalni muzej dimnjačarstva u Santa Maria Maggiore

Muzej dimnjačarstva u Beču

Dimnjačarstvo kao zanimanje nastalo je iz potrebe i nužde, a sve u cilju zaštite ukućana, stanovnika sela i gradova, od dima, plina i požara. U početku su dimnjake čistili vlasnici kuća. Potom su se pojavili putujući obrtnici (npr. dimnjačari sa sjevera Italije), koji su nudili svoje usluge u Njemačkoj. Kao što je već navedeno, pisani tragovi o povijesti dimnjačarstva upućuju na to da su se prvi dimnjačari najvjerojatnije pojavili u približno isto vrijeme u nekoliko regija Europe. Učestali požari u gradovima Europe, uzrokovani slabim održavanjem ložišta i dimnjaka u 15. stoljeću, imali su za posljedicu donošenje prvih vatrogasnih propisa i organiziranje carskih i kraljevskih opunomoćenika – dimnjačara čija je jedina briga bila zaštita od požara. Uvodile su se redovite kontrole i čišćenja ložišta i dimovoda. Začetke organiziranog dimnjačarstva nalazimo sredinom 15. stoljeća, od kada se zanimanje dimnjačar počinje polako širiti Europom. Pariz je krajem 15. stoljeća imao statut s odredbama o čišćenju i održavanju dimnjaka. Potom su slijedili London, gradovi Njemačke, Austrije, Češke i Mađarske, kao i Varaždin, Maribor, Ljubljana, Zagreb, Subotica, Sombor i drugi. Saski knez August u Njemačkoj je 1580. godine donio propis potrebe kontinuiranog čišćenja svih zidanih dimnjaka, kojim se utvrđuje obveza postojanja dimnjačara. Nadalje, „1664. godine ponovo carskim ukazom“ bio je „uspostavljen dimnjačarski ceh, čiji je posao bio da pored čišćenja dimnjaka vodi brigu i o protivpožarnoj preventivi“.19 Potom je car Leopold I., tridesetak godina kasnije, utemeljio zanatsko pravo za dimnjačare te ozakonio običajno pravo dimnjačara, da bi 1702. godine ponovno potvrdio prava dimnjačara te ustanovio ceh dimnjačara kao obveznu organizaciju, što predstavlja uspostavljanje prve teritorijalne organizacije dimnjačara u Europi. U Velikoj Britaniji je 1788. godine donesen Zakon o dimnjačarima (Chimney Sweepers Act), kojim su se pokušala zaštiti djeca (uglavnom dječaci ot19

M. MIHAJLOVIĆ i M. BOGNER, 2013., 11.

kupljeni od roditelja i iz sirotišta, stari između četiri i sedam godina) koja su radila kod majstora dimnjačara kao penjači kroz dimnjake. Pritom su često stradavala uslijed pada, gušenja i raka kože. Unatoč tim zabranama i kasnije donesenim propisima, navedena praksa se nastavila, da bi konačno nakon usvajanja nove Uredbe o čistačima dimnjaka (Act for the Regulation of Chimney Sweepers)od strane britanskog Parlamenta 1874. godine prestala upotreba malih dječaka u svrhu čišćenja dimnjaka u Velikoj Britaniji. U Francuskoj su bila donesena dva zakona o zabrani zapošljavanja djece, a pogotovo u dimnjačarstvu (1874. i 1892. godine). U Italiji, Belgiji, Švicarskoj i Francuskoj također su se koristili dječaci – penjači u dimnjake, dok to nije bio slučaj u Njemačkoj. Na prestanak ili bar smanjeno izrabljivanje djece u svrhu čišćenja dimnjaka utjecao je izum kružne četke na kraju fleksibilne šipke, kao i pojava ogledala pomoću kojih se gledala unutrašnjost dimnjaka. O toj temi je pisao i Eugene Byrne, britanski pisac i novinar, a detalje iznosi u svojem članku „Je li Velika Britanija jedina zemlja koja koristi djecu za čišćenje dimnjaka?“20 Tematika dimnjačarstva je sporadično obrađivana u pojedinim knjigama i člancima autora u europskim državama. Većina napisanih radova na navedenu temu se uglavnom odnosi na simboliku dimnjačara kroz prozu i poeziju te tehničke elemente dimnjaka, a tek malim dijelom na povijest dimnjačarstva. János Szulovszky, mađarski autor, napisao je knjigu Dimnjak kroz povijest obrta u kulturi. Isti autor napisao je i članak „Dimnjak kroz razvoj industrije kao pokazatelja urbanizacije u Mađarskoj“.21 Nadalje, Michael McLenaghan napisao je knjigu Povijest dimnjačarstva.22 Britanka Benita Cullingford napisala je nekoliko knjiga o dimnjacima, dimnjačarstvu i dimnjačarima: Britanski dimnjačari, Pet stoljeća dimnjačarstva i Dimnjaci i dimnjačari. 23Austrijanac Heinrich Berger napisao je članak „Ceh bečkih dimnjačara kao primjer regionalne i socijalne mobilnosti“. Prema dostupnim podacima, Francuzi u svojoj literaturi, osim nekoliko knjiga koje se bave pričama o dimnjačarima, imaju vrlo mali izbor literature o dimnjačarima i dimnjačarstvu uopće. Knjiga koju je napisao Hervé Chopin Stari obrti između stotinjak navedenih obrta spominje i opisuje dimnjačarstvo, i to jednim dijelom kroz razglednice.24 http://www.historyextra.com/qa/chimney-sweepers-history, preuzeto 12. listopada 2017. János SZULOVSZKY, DasRauchfangkehrergewerbe als Indikator der UrbanisierungUngarns, Band 117 Zünftiges Handwerk Tagungsband der 22. Schlaininger Gespräche 2002 (30. September – 3. Oktober 2002), Herausgeber: Margarete Wagner und Rudolf Kropf, Eisenstadt, 2014., str. 134. 22 Michael MCLENAGHAN, A History of Chimney-sweeping, Edinburgh, 1987. 23 Benita CULLINGFORD, British Chimney Sweeps, New Amsterdam Books, 2001.published April 17th 2001 by New Amsterdam Books (first published June 2000.); Published March 4th 2008 by Shire Publications 24 Hervé CHOPIN, Métiers d’antan, de publication, 2010. 20 21

Djeca su bila izložena užasnim uvjetima, poput mladih dimnjačara u Engleskoj

3.3. Počeci dimnjačarstva u pojedinim gradovima Hrvatske Kroz prikaz povijesti razvoja dimnjačarstva u pojedinim gradovima Hrvatske uočava se da su se dimnjačari pojavili u gotovo istom vremenskom razdoblju. Zagreb „Stari Zagrepčani nisu u svojim sobama imali željeznih niti švedskih peći, koje trebaju dimnjake. Jednako ni u kuhinjama nije bilo štednjaka, koji moraju imati dimnjake, već se hrana priređivala na kaminu, kako se još danas priređuje u seoskim kućama. Tekar pod konac 17. vijeka počelo se u Zagrebu graditi takove kuće, koje su morale imati i dimnjake za peći u sobama i za štednjake u kuhinjama. Uslijed toga, nastala je potreba da se u Zagrebu namjesti i posebni obrtnik, koji će se baviti čišćenjem dimnjaka. Prvi takav dimnjačar bio je Bartol Manichar.“25 Gotovo poslije dva stoljeća nakon ukaza cara Maksimilijana I. uočila se potreba da se u Zagrebu namjesti obrtnik koji će se baviti čišćenjem dimnjaka. Bartol Manichar obavljao je dimnjačarske poslove na teritoriju cijelog Zagreba. Rudolf Horvat navodi da je pronašao prvi ugovor s navedenim dimnjačarom, i to među spisima nekadašnjega isusovačkog samostana u Zagrebu, koji se čuvaju u Državnom arhivu u Budimpešti. „Ugovor je sastavljen 12. svibnja 1683., a potpisao ga je Mihovil Skerlecz, koji je ta25

Rudolf HORVAT, Prošlost grada Zagreba, Kulturno-historijsko društvo „Hrvatski rodoljub“ prigodom 700 godišnjice „Zlatne bule“, Zagreb, 1942., str. 428.

da bio rektor isusovačkog samostana u Zagrebu. (…) Skerlecz određuje, da će Manichar svakih 6 tjedana čistiti dimnjak u praonici na samostanskom posjedu, te će za to čišćenje dobivati 5 groša. Isusovci su imali u gornjem gradu još dvije zgrade: gimnaziju i sjemenište (kasnije plemićki konvikt), a kod sv. Ksavera svoju posebnu vilu. Manichar mora dimnjake na ovim zgradama čistiti, kad god bude pozvan, a dobit će po 5 groša za svaki dimnjak. Tada je groš vrijedio 3 krajcara odnosno 4 denara (sitnih srebrnih novaca). Prema tomu bijaše dimnjačar god. 1683. u Zagrebu za svoj posao kud i kamo bolje plaćen, negoli drugi koji obrtnik. Tako je Manichar npr. 3. studenoga 1683. dobio 8 forinti i 8 denara za čišćenje svih dimnjaka u isusovačkim zgradama u Zagrebu, dočim je Nikola Urban Buzet god. 1675. dobio samo 6 forinti za lijevanje zvona crkve sv. Katarine.“26 Iz ovih podataka može se zaključiti da je zanimanje dimnjačara bilo cijenjeno, ali i da su isusovci, kao prosvijetljen red, znali procijeniti da neodržavanje i nečišćenje dimnjaka može dovesti do požara te naškoditi ljudima i imovini. Osijek Prema dostupnim podacima iz Državnog arhiva u Osijeku, koji se odnose uglavnom na statute za dimnjačarski obrt, vidljivo je da je dimnjačarski Statut iz 1886. godine vrlo sličan statutima iz Varaždina i Varaždinske županije, koji su obrađeni u trećem dijelu ove knjige. Dimnjačarski majstor Ferdo Lorenc iz gornjega grada u Osijeku pisao je molbu Gradskom poglavarstvu slobodnoga i kraljevskoga grada Osijeka da se grad podijeli na tri kotara u kojima bi djelovali dimnjačari, što mu je udovoljio gradonačelnik 17. rujna 1887. godine. Međutim, nekoliko godina kasnije objavljen je bio i „Oglas dana 1. siječnja 1889. cielom području grada Osieka u život i kriepost stupa“.27 U Statutu se navodi da je grad Osijek razdijeljen po26 27

www.serbus.net/html/prvidimnjacar.htm, pristup: 8. travnja 2015. Državni Arhiv u Osijeku, fond HR – DAOS, 6. knj., kut. 6026.

Popis statuta vezanih obrta koji su vrijedili u Gradu Osijeku 1886. godine

novno u dva rađevna kotara: I. rađevni kotar je gornji grad, kojem pripadaju dva dimnjačarska majstora, Ivan Kaltneker i Ferdo Lorenc, i II. rađevni kotar za donji grad, koji je pripao dimnjačarskome majstoru Josipu Kaltnekeru. Prema podacima iz Državnog arhiva u Osijeku, unatoč ratnom stanju (Prvi svjetski rat) i svjesnosti teške situacije 1917. godine, Udruženje hrvatsko slavonskih dimnjačara uputilo je dopis Visokoj kraljevskoj zemaljskoj vladi, Odjelu za narodno gospodarstvo, s molbom da se povise dimnjačarske pristojbe za 40 %, s obzirom na tešku financijsku situaciju pojedinih dimnjačarskih majstora, jer rađevni kotari nisu pravilno raspodijeljeni. Jedan od razloga je i taj da je dosta dimnjačar- Prva stranica Statuta za dimnjačarski obrt u Gradu Osijeku iz 1917. godine skih majstora umrlo u međuvremenu. Tako je napravljen popis od šest novih rađevnih kotara: I. je pripao Vjekoslavu Scholcu, II. Suzani Kaltneker, III. Albertu Lorencu, IV. Stanislavu Gustavu, V. Jakobu Schwendermanu, a VI. Mariji udovi Kaltneker. Vinkovci Zlatko Virc, povjesničar i magistar arheologije, koji je svojim angažiranjem spasio velik dio arhivske građe iz Vinkovaca za vrijeme Domovinskog rata, osobito podatke vezane uz grad i poznatu Vinkovačku gimnaziju, prenijevši dokumentaciju upravo u Varaždin, obavljao je istraživanja, između ostaloga, o obrtništvu i vatrogastvu na području grada Vinkovaca. Tako je kroz istraživanja dokumentacije vinkovačkoga Obrtnog zbora našao prvi zapis o dimnjačarima, iz 1893. godine. Te godine, kao dimnjačar vodio je obrt Franjo König. Njega tuži Obrtni zbor, jer nije platio godišnju obrtničku pristojbu

za 1893. godinu.28 Poslije smrti Königa, njegova supruga Terezija nastavila je voditi obrt, dok je poslove dimnjačara za obrt obavljao Stjepan Gregurić. Terezija König je prijavila obrt 31. srpnja 1904. i vodila ga do 29. siječnja 1928. godine. Drugi dimnjačar je bio Josef Kögl, a njegovo ime nalazi se u popisu pozvanih na glavnu skupštinu Obrtnog zbora koja je održana u ožujku 1900. godine.29 U knjigama Obrtnog zbora Vinkovci nalazi se upis dimnjačara Đure Stocka, koji je počeo voditi obrt 30. siječnja 1908. godine. Iza njega u toj knjizi su zapisana još dva dimnjačara: Mihajlo Matić, koji je počeo voditi obrt 14. listopada 1927. godine, i Stjepan Gregurić, koji je samostalno počeo raditi od 10. srpnja 1928. godine.30 Daljnja istraživanja su dovela do podataka da se i u okolici Vinkovaca, odnosno u selima za vrijeme Prvoga svjetskog rata obavljala dimnjačarska služba. To je vidljivo iz pisma načelnika Poglavarstva Upravne općine Nijemci Kraljevskoj kotarskoj oblasti u Vinkovcima o prigovoru na rad dimnjačara Đure Stocka od 22. kolovoza 1915. godine, u kojem se navodi pritužba stanovnika sela Nijemci na rad dimnjačara. Time se dokazuje da je postojala organizirana dimnjačarska služba po selima prije Prvoga svjetskog rata. Karlovac U Karlovcu je 5. svibnja 1808. godine osnovana Obrtna zadruga, kao najstarija organizacija u gradu „sa svrhom promicanja obrtničkih interesa i podizanja obrtničkog podmlatka. Osnivanjem saveza ‘Hrvatskih obrtnika’, te u novije doba Udruženja zanatlija, ovo društvo nema više za svrhu promicanja obrtničkih interesa...“31 Osnovano je, isto tako, i Udruženje zanatlija za grad i srez Karlovac. U to doba najbrojniji su bili lađarski (...), lončarski (...), tesarski, kovački ili ognjeni, radnički, zlatarski, sabljarski ceh, itd. U dijelu Almanaha grada Karlovca 1933. pod nazivom „Poimenični pregled industrijskih i tvorničkih poduzeća“ pod naslovom „Obrt“ pod podnaslovom „Dimnjačari“ navode se da su djelovala četiri dimnjačara, što je dosta veliki broj u usporedbi s nekim drugim gradovima tog doba i te veličine.32 Fond Obrtnog zbora, spisi, kut. 2, br. 1452/1893.č od 4. listopada 1893. Fond se nalazi u Državnom arhivu Vukovar, Arhivsko spremište Vinkovci. Fond Obrtnog zbora, spisi, kut. 6, br.124/1900. 30 Fond Obrtnog zbora, pod red br. 6. Popis obrtnika kotara Vinkovci, Državni arhiv Vukovar, Arhivsko spremište Vinkovci. 31 Marko SABLIĆ, Almanah grada Karlovca 1933., Štamparija „Gaj“, Zagreb,1933., str. 147. 32 Isto. 28

Vukovar Izuzetno kvalitetni, detaljni i pregledno sačuvani podaci, unatoč agresiji na Vukovar u Domovinskom ratu, kada su muzejske zbirke dijelom uništene i opljačkane, nalaze se u knjizi Vlade Horvata Obrt i trgovina u Vukovaru.33 „U monografiji ‘Obrt i trgovina u Vukovaru’, Vlado Horvat obrađuje višestoljetnu tradiciju obrtničkog rada i udruživanja u Vukovaru. Horvat daje povijesni prikaz od početaka obrta i rane razmjene roba, preko obrta i trgovine srednjeg vijeka, a završava podacima o današnjem Udruženju obrtnika (…) Monografija završava popisom svih obrtnika i trgovaca od 1850. do 1991.“34 Gotovo isti razvojni put cehova nalazimo u Vukovaru i Varaždinu. Broj obrtnika prema strukama je sličan, iako su u Vukovaru prisutni i drugi obrti, s obzirom na rijeke Dunav i Vuku. Cehovi su imali svoje povlastice, povelje i pravila. Prema podacima iz popisa broja obrtnika iz 1736. godine, vidljivo je da postoji 129 obrta, među kojima nije niti jedan dimnjačar. Prvi točni podaci o broju obrtnika u gradu Vukovaru su iz proljeća 1921. godine. Vjekoslav Gretschl, stolarski obrtnik, kao član Središnjeg odbora Saveza hrvatskih obrtnika, dobro je poznavao stanje i napisao da je tada u gradu Vukovaru radilo 367 obrtnika „koji predstavljaju jednu važnu i jaku privrednu granu, sposobnu da podmiri veći dio potreba samog grada i okolice.“ Članak je objavljen u listu „Demokrat“ i donosi popis zanatlija po strukama, između kojih su i dva dimnjačara, da bi krajem 1934. godine bilo pet dimnjačara, četiri pomoćnika i jedan naučnik.“35 U Vukovaru su do 1950. godine registrirana četiri dimnjačara, koji su ujedno bili i majstori. U Vukovaru je 2007. godine osnovana i Hrvatska stručna dimnjačarska udruga Slavonije i Baranje s ciljem promicanja, razvitka i unapređenja dimnjačarske djelatnosti, u smislu poboljšanja kvalitete pružanja usluga, a sve u svrhu zaštite okoliša, povećanja zadovoljstva i sigurnosti krajnjih korisnika. Djelatnosti Udruge su: održavanje radionica i predavanja stručnih osoba te organiziranje seminara; educiranje i pomoć savjetima stručnih osoba, izdavanje brošura i drugih publikacija iz područja djelatnosti Udruge, informiranje krajnjih korisnika. Svoj obol vukovarskim dimnjacima dala je Ana Matoš u svojoj knjizi Vlado HORVAT, Obrt i trgovina u Vukovaru, Udruženje obrtnika Vukovar i Gradski muzej Vukovar, Vukovar, 2003. http://www.mdc.hr/hr/mdc/knjiznica/prinove-knjiznice-mdc-a/rezultati-pretrazivanja prinova/?trazi=prinove?s=11+(1)+20 04&stranica=2&prinovaId=18798, pristup: 8. prosinca 2014. 35 V. HORVAT, 2003., 135. 33

Dimnjaci Vukovara, koja kroz fotomonografiju oslikava dimnjake i progovara o njima.36 Požega „Slavonska Požega je sredinom 18. vijeka imala stalno zaposlenog dimnjačara. Bio je to Antun Malj iz Osijeka, sa kojim je 5. maja 1761. godine podžupan Antun Janković zaključio ugovor da redovno čisti dimnjake na zgradi županije u Požegi i kasarnama u Pakracu, Pleternici, Kutjevu i Siraču u kojima su bili smješteni vojnici – katone i panduri. Malj je imao obavezu da četiri puta godišnje očisti sve dimnjake na ovim zgradama, a za taj mu je posao županijski blagajnik u Požegi bio obavezan isplatiti 70 forinti godišnje.“37 Grad Požega nije imao vlastitog dimnjačara, ali je župan bio svjestan opasnosti koje su mogle nastati nečišćenjem dimnjaka na vojnim zgradama te je odredio dimnjačara iz Osijeka da čisti dimnjake. Novi Marof Prema podacima iz računa dimnjačara Jakoba Slunjskog iz Novog Marofa 1896.godine, vidljivo je da je u Novome Marofu i Varaždinskim Toplicama isti djelovao krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Navedeni podatak potkrjepljuje se činjenicom da je dimnjačar Jakob Slunjski izdao račun Josipu Dahuneku za čišćenje dimnjaka u kući u Varaždinskim Toplicama, što znači da je dotični dimnjačar imao svoj rađevni kotar, osim u Novome Marofu i Varaždinskim Toplicama. Ivanec Nakon smrti varaždinskoga dimnjačarskog majstora Josipa Jungmanna1883. godine, obavljanje dimnjačarskog posla naslijedila je njegova supruga Ivana (Johanna) Jungmann putem osposobljenog poslovođe. Zbog naredbe Visoke kraljevske zemaljske vlade raspisan je bio natječaj za područje Ivanečkoga kotara. Do tada je koncesija bila u vlasništva Ivane Jungmann, koja za istu nije dobila nikakvu naknadu, a kroz ovaj natječaj ju je i izgubila. Obrtnici u Ivancu su već početkom 20. stoljeća bili svjesni da trebaju poboljšati svoj status u društvu, i to, između ostaloga, kroz osnivanje Obrtničke 36 37

Ana MATOŠ, Dimnjaci Vukovara, Gradski muzej Vukovar, 2005. MIHAJLOVIĆ i BOGNER, 2013., 12.

zadruge u Ivancu. Skupština te zadruge bila je održana 18. studenoga 1906. godine, a sazvao ju je pokretač obrtničkih interesa, dimnjačarski obrtnik Bartol Sagorc, koji je ujedno izabran i za predsjednika.„Na poziv braće obrtnika iz Ivanca, prisustvovahu toj skupštini varaždinski obrtnički komorski viećnici gg. Furjan i Goger, te gg. Franjo Došek i Apler. Sazivač g. Sagorc, koji bude izabran predsjednikom skupštine, pozdravi prisutne, te podijeli riječ varaždinskom obrtniku g. Furjanu, koji lijepim i zanosnim govorom protumači prisutnim obrtnicima (bilo jih je do 100) potrebu organizacije i udruženja u zadrugu...“38 Do 1941. godine gotovo u svim dijelovima tadašnje Kraljevine Jugoslavije, prema slabo dostupnim podacima o broju dimnjačara, uočava se da je njihov broj, uglavnom, izjednačen. U većim i srednje velikim gradovima bilo ih je između dva i desetak, što govori u prilog teškog obrta, bez puno zarade i perspektive, iako potrebnoga gotovo svakoj kući i naselju.

Naše pravice, 29. studenoga 1906., br. 49, str. 5.

4. KRATAK OSVRT NA POŽARE I VATROGASTVO U VARAŽDINU 4.1.Požari u Varaždinu do 1923. godine Požari u gradu Varaždinu bili su jedna od najvećih prijetnji i nesreća kroz stoljeća. Tematika požara i vatrogastva obrađuje se u ovom poglavlju kroz kratku faktografiju, kao dio osnovne tematike, jer postoji veza dimnjačarstva i vatrogastva. Tematikom požara i vatrogastva bavili su se Mirko Androić, Leopold Ebner, Ivan Horvat, Rudolf Horvat, Julije Janković, Ivy Lentić-Kugli, Ivan Lopac, Tomislav Mikulić, Stjepan Pačarić, Biserka Vlahović, Mijo Vuković i brojni drugi stručnjaci koji ovdje nisu spomenuti, ali koji su kroz svoj rad dali doprinos u opisivanju povijesti grada Varaždina. Namjera je autorice da poveže dimnjačarstvo i vatrogastvo na način da se pronađu dodirne točke između ovih dviju djelatnosti. Ipak, da bi se došlo do tih poveznica potrebno je prikazati kronologiju varaždinskih požara, koji su stoljećima uništavali grad, stanovništvo i imovinu. „Prema Jankoviću, o požaru u prvoj polovici 15. stoljeća, govori jedna listina grofa Hermana Celjskog. Dogodio se 1. veljače 1435. godine u kući gradskog bilježnika, advokata i literata Danijela, u kojem su pogorjeli i neki spisi. Za pretpostaviti je da su Varaždinci nastojali spasiti kuću svog uglednog građanina, ali isto tako da se radilo o većem požaru u unutarnjem gradu, a ne na gradskoj periferiji.“39 Požar koji je došao „izvana“dogodio se kada su Mađari 1446. godine spalili unutarnji grad do temelja, nezadovoljni svojim neuspjehom zbog nemogućnosti osvajanja tvrđave grofova Celjskih. U 16. stoljeću dogodila su se dva veća požara. Prvi historičar Varaždina, Leopold Ebner, spominje požare iz 1541. i 1547. godine, kada je izgorio i najveći dio grada, dok bilješka iz gradske knjige za 1587. – 1588. godinu spominje da je u požaru nastalom 27. svibnja 1582. godine izgorio cijeli grad do teme39

Biserka VLAHOVIĆ, Povijesni prikaz požara u Varaždinu i neke važne naredbe vlasti za sprečavanje istih do 1864. godine, 800 godina slobodnog kraljevskog grada Varaždina: 1209. – 2009., Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog 3. i 4. prosinca 2009. godine u Varaždinu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zavod za znanstveni rad Varaždin, Grad Varaždin, Varaždinska županija, gl. ur. Miroslav Šicel, Slobodan Kaštela, Zagreb – Varaždin, 2009.

lja. Dana 26. prosinca iste godine buknuo je ponovno požar u ulici Czargovecz (danas Anina ulica). Krajem 16. stoljeća dogodila su se ponovno dva teška požara, i to 1592. i 1593. godine. Godine 1592. buknuo je prvo požar u predgrađu, gdje je pogorjela zapadna i istočna strana, a zatim se proširio i na unutarnji grad, gdje su stradale i zidane kuće. Tom je prilikom stradala jednim dijelom i Gradska vijećnica, dok je župna crkva sv. Nikole potpuno pogorjela. U požaru iz 1593. godine potpuno je izgorio franjevački samostan. U 17. stoljeću spominju se požari 1648. i ponovno 1649. godine. „Godine 1665. ponovno je buknuo veliki požar, u kojem je izgorjelo čitavo sjeverno predgrađe počevši od istočne strane pa sve do malte Staroga grada. Vatra je uništila i unutarnji grad, gdje su izgorjele i sve tri župne crkve (Sv. Nikola, isusovačka i franjevačka). Tu je vatra spalila sve zgrade osim generalovih staja i 8 kuća između Tridesetnice (carinarnice) i Staroga grada. Požar nije poštedio ni južno predgrađe, gdje je izgorjela čitava Kraljevska ulica (Dugi konecz, danas Zagrebačka), a izgorjele su i čvrste kuće na gradskim bedemima.“40 „Kako je grad često gorio, građani su odlučili nakon požara koji je poharao Varaždin 6. travnja 1665. sagraditi Crkvu sv. Florijana, koja je postala zavjetna crkva protiv požara, a crkva je i Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Varaždinu.“41 „Upravo dnevna opasnost od požara bila je uzrokom zbog kojeg se uprava ovoga grada često bavila pitanjima pronalaženja najboljeg načina obrane grada od čestih požara. Tako su iz nužde, poslije najvećih požara, na sjednicama Gradskog magistrata donijete odredbe u svrhu preventivnih mjera u obrani od tog razornog elementa, bilo da se radilo o novim propisima o gašenju vatre ili se ra- Zavjetna crkva sv. Florijana, Varaždin, Foto: Turistička zajednica Grada Varaždina. spravljalo o poboljšanju odnosno poIvy LENTIĆ-KUGLI, Požar i njegove posljedice s naročitim osvrtom na graditeljstvo Varaždina u XVIII stoljeću, Varaždinski zbornik 1181. – 1981., Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i Skupština općine Varaždin Odbor za obilježavanje 800. godišnjice grada Varaždin 1181. – 1981., ur. Andre Mohorovičić, Varaždin 1983., Varaždin, 1983., str. 200. 41 Državni arhiv u Varaždinu (dalje: DAVŽ), Gradski protokol, str. 381. 40

većanju gasilačkog inventara.“42 Iz navedenog teksta vidljivo je da građani i gradska vlast još nisu uočili potrebu za uređenjem preventivnog djelovanja od požara kroz postojanje dimnjačarske službe, nego se i dalje u Protupožarnim statutima iz 1699., 1747. i 1750. godine te cehovskim poveljama utvrđivala obveza gašenja požara građanima, obrtnicima kao članovima svojih cehova i gradskim kapetanima, ali ne i dimnjačarima. Doduše, prema dostupnim podacima, tada u gradu nije postojao ni jedan dimnjačar. Sljedeći požari dogodili su se 1745. i 1748. godine. Unatoč propisima i svim poduzetim mjerama, požari su i dalje harali Varaždinom. Najveći dio skromnijih građanskih kuća bio je izgrađen od drva, a krovovi su bili prekriveni drvenim daščicama (šindrom) odnosno slamom, dok su boljestojeće građanske kuće bile izgrađene od kamena. Također se počela izbjegavati gradnja kuća u gradskoj jezgri, zbog blizine ostalih građanskih kuća. Ipak je na sjednici Gradskog magistrata od 10. ožujka 1757. godine, koji „se detaljnije i podrobnije bavi pitanjima obrane i zaštite od požara“, donesen Požarni red kao specijalni propis.43 Varaždin je tada bio glavni grad trojedne Kraljevine Hrvatske, centar političke, društvene, gospodarske i kulturne moći (1767. – 1776.), koji je to prestao biti nakon što se dogodio katastrofalan požar koji je bjesnio četiri dana (od 25. do 28. travnja 1776. godine). U njemu je izgorjelo u unutarnjem gradu do temelja 70 kuća, djelomično 11, a pošteđene su bile samo 32 kuće. U sjevernom predgrađu do temelja je izgorjelo 111 kuća, a u južnom 135 kuća, odnosno dvije trećine grada. To je bio razlog zbog kojeg su ban i Hrvatsko kraljevsko vijeće napustili Varaždin i otišli u Zagreb, koji je postao upravno sjedište Hrvatske. „Odlaskom tadašnjih političkih i društveno najjačih činilaca, tj. bana, vlade i plemića, ostao je Varaždin prepušten samome sebi i svojim vlastitim snagama, a one su morale biti upotrijebljene prvenstveno na što brže i hitnije saniranje posljedica katastrofalnog požara. Uza sve teškoće i katastrofalne posljedice požara iz 1776. godine Varaždin se dugo i usrdno nadao da će se u taj grad ponovno vratiti ban i vlada, i da je zato samo potrebno što brže popraviti sve javne zgrade koje su imale služiti za smještaj potrebnih ustanova. Stoga je taj grad učinio velike napore da što prije sanira posljedice požara upravo 42 43

VLAHOVIĆ, 2009., 244. LENTIĆ-KUGLI, 1983., 207.

na tim zgradama. I kraljica Marija Terezija preporučila je sakupljanje dobrotvornih priloga kako bi se Varaždincima pomoglo u saniranju posljedica požara. Varaždinski je magistrat molio 22. kolovoza 1783. godine kralja Josipa II. da se u Varaždin, budući da je grad nakon požara izgradio potrebne zgrade, opet premjesti sjedište bana i banskoga stola, jer u Zagrebu ima i previše nadleštava.“44 Međutim, nikada više, unatoč velikim željama Varaždinaca, sjedište Kraljevine nije bilo u Varaždinu. Obnova grada, zahvaljujući plemićima, rukama obrtnika i trgovaca, uz širenje gradskog područja, nastavila se u 18. i 19. stoljeću. U gradu su ostali oni građani, obrtnici, trgovci i plemići koji su s tim gradom ili s njegovom tradicijom bili povezani, kao npr. grofovi Draškovići, Erdődyji i Patačići. Požari u okolici crkve sv. Florijana buknuli su 1785. i 1786. godine, a 1789. požar je zahvatio Dugu ulicu, danas Zagrebačku. Unatoč svim poduzetim mjerama u vezi sa zaštitom od požara, kao i sve češćoj upotrebi čvrstih građevnih materijala (kamena i opeke), ponovno je 1793. godine buknuo požar u predgrađu sv. Vida, koji se proširio sve do Zagrebačkih vrata. Početkom 19. stoljeća, na dan 8. travnja 1808. godine, buknuo je požar u predgrađu crkve sv. Florijana. Dva požara su zabilježena 1863. godine. Od 1864. do 1914. godine svake godine je u gradu Varaždinu izbilo po nekoliko požara, od kojih se mogu istaknuti požari u Optujskoj ulici iz 1867. i 1875. te u Kukuljevićevoj ulici iz 1879. godine. Deset požara se dogodilo 1869. godine, da bi sljedeće godine izbio požar u Biškupečkoj ulici te ponovno u Optujskoj ulici. Neki požari su bili podmetnuti, kao požari iz 1877. godine na Ledinama i 1893. godine u Optujskoj ulici. U Preradovićevoj ulici je 1901. godine nastao veći požar u kojem je gorio parni mlin za žito. Biserka Vlahović u svojem radu navodi i požare koje su prouzročila djeca, i to 1901. u Topničkoj kasarni, ili životinje (miševi koji su nagrizli kutiju šibica) 1902. godine na Župnom trgu u kući trgovca. Najčešći uzroci ovih požara bili su začepljeni dimnjaci, zapaljena čađa, nestručno izgrađeni dimnjaci i drugo. Vlasnici zgrada su se protivili čišćenju dimnjaka, što je potvrdio u istrazi i varaždinski gradski dimnjačar Dragutin Fantenweber. Iz navedenoga je vidljivo da je gradska vlast bila svjesna gdje se nalazio problem te je zbog toga kao „inspektora – istražitelja“ koristila dimnjačara. Uzroci nastanka požara mogli su se uvelike riješiti pozivanjem stručne osobe – dimnjačara, koji bi čišćenjem i uređenjem dimnjaka mogao spri44

Isto, 203.

ječiti brojne požare te na taj način preventivno djelovati. Međutim, stanovnici grada toga nisu bili svjesni. Požari nastali nakon 1870. godine bili su lokalizirani ili ugašeni od strane varaždinskih vatrogasaca, a u gašenju je sudjelovalo i stanovništvo,poneki dimnjačar, ponekad i vojska, pa čak i lovačka četa. Vatrogasni dom bio je 1923. godine u plamenu. „Upravo sred priprava za vatrogasni ples u Varaždinu na kojem se imade pojaviti nova vatrogasna glazba, zapalio se krov varaždinskog vatrogasnog doma, a vatrogasna straža, koja je u noći od utorka na srijedu t. j. od 30. na 31. siječnja, o. g. imala vršiti noćnu službu, vršila ju je tako zdušno, da je požar nad svojim glavama opazila tek onda, kada je sa zvonika župne crkve dan znak za uzbunu radi požara. Nije ni čudo, da je vatra zahvatila cijeli krov vatrogasnog doma, kad se vatrogasna straža zabavljala u dobro ugrijanim prostorijama doma uz svirku glazbe, pjesmu i pune boce vina, koje vatrogasni podvornik prodaje preko ulice. U okolišu vatrogasnog doma osjećao se još prije 10 sati na večer u utorak zadah paljevine, a kako su istodobno nastale i smetnje s električnom rasvjetom te se javljali opetovani kratki spojevi, koji su bili popraćivani opetovanom muklom tutnjavom, sletili se po ulicama mnogi gradjani, da vide što je. I najednoć se javiše znakovi uzbune sa zvonika župne crkve te se saznalo, da je nastao požar u vatrogasnom domu. Kada je taj požar opažen, bio je već veći dio krova u plamenu, pa krovu nije bilo spasa. Da se požar ugasi stavljena je najprvo u pogon mala štrcaljka, a kada je došlo više svijeta — izvučena je iz spremišta druga veća štrcaljka, koja medjutim kroz više od 20 časaka nije dala vode, djelomično radi pomanjkanja stručnjaka — vatrogasaca, djelom jer su ventili štrcaljke bili posušeni. Tek nakon dolaska jednok stručnjaka uspjelo je tu štrcaljku staviti u pogon. Tom zgodom opazilo se, da veći dio cijevi za dovadjanje vode ne vrijedi ni pišiva boba, jer su cijevi ispucane, pune škulja, pa ih se tek prigodom požara krpalo raznim krpama, ručnicima i t. d., dok je požar za to vrijeme harao dalje. Konačno je uspjelo ipak vatru pogasiti. Požar je navodno nastao uslijed kratkoga spoja električne struje na krovu vatrogasnog doma, gdje su žice za struju bile položene na stare skroz suhe grede od krovne konstrukcije, za što nosi odgovornost uprava električne munjare. Pripovjedaju ljudi, da je dimnjačar upozoravao još dan prije vatre neke faktore da postoji mogućnost požara na krovu vatrogasnog doma, ali nije nitko u to vjerovao. Da se požar razvio kriva je svakako i straža, koja bi imala vršiti dužnost na vatrogasnom tornju za opažanje, a ne zabavljati se i zaboraviti na službu. Svakako je taj požar opo-

Prizor iz filma „Čarobna škrinjica“, Luminus studio, 2008., 4. travnja 2017.

mena onima, koji hoće da vode politiku u vatrogasnom društvu, a kraj toga zaboravljaju držati u redu vatrogasne naprave za svaki slučaj potrebe. Jer ako su se pokazale tolike neprilike u gašenju požara na krovu samog vatrogasnog doma, gdje su štrcaljke pri ruci, što bi tek bilo onda, da se požar javi u noćno doba u kojoj udaljenoj ulici?“45

4.2.Protupožarni propisi Grada Varaždina do 1860. godine Protupožarni statut grada Varaždina bio je donesen 1747. godine i sadržavao je sve potrebne naputke za gradske službenike. Temeljem tog Statuta, Gradski magistrat izdao je 13. svibnja 1747. godine zaključke „za opće dobro: 1 - da gospodar kuće ima paziti da oganj iz kuće ne izađe, kao i da pripazi koga prima na stan i službu u svojoj kući, 2 - da se imaju svi strani bogeci, hajkari i tepezi tjerati, a da gospodari kuće imaju prijaviti sucu podatke o svojoj družini, 3 - u vezi s time propisuju se i mjere o pušenju, 4 - dimnjaci se imaju čistiti ili porušiti, 5 - potrebno je načiniti kablove i štrcaljke, itd.“46 Biserka Vlahović navodi da su o dužnostima varaždinskih građana pisali Julije Janković, Mirko Androić i Rudolf Horvat. Prema Požarnom redu iz 1768. godine, Gradsko poglavarstvo izdalo je i kratke naredbe za nadzornike, odnosno pregledače dimnjaka i kuhinja. 45 46

Narodno jedinstvo, 3. veljače 1923., br. 5., str. 4. DAVŽ – GPV, 121-KJ-68.

Nakon velikog požara 1771. godine, Gradski magistrat 20. lipnja iste godine odredio je Hrvatskom kraljevskom vijeću da se ubuduće smiju graditi samo kuće od kamena ili opeke, kako opet ne bi došlo do požara, kao što je bilo i naloženo da se iskopaju bunari, izgrade kanali i drži pripremljena voda za gašenje požara. „Radi što efikasnije provedbe propise s obzirom na obranu i zaštitu od požara nalaže Hrvatsko kraljevsko vijeće 25. lipnja 1771. godine Gradskom magistratu u Varaždinu da se odredbe i naredbe izdane cehovima u pogledu gašenja požara javno pročitaju na njihovim sjednicama, te da se svi cehovi obavežu da u slučaju potrebe svi članovi ceha budu na pomoći.“47Isto tako, utvrdilo se da je obveza svih građana da priskoče u pomoć oruđem i svim sredstvima potrebnima za gašenje požara. Trebalo je strogo paziti da se kuće grade od opeke (pečene ili nepečene), a kamini izvan kuća, što je prvenstveno vrijedilo za kuće u unutarnjem gradu. Međutim, unatoč tim odredbama, i dalje su se gradile kuće od drvene građe, pogotovo u predgrađima. Tako je Hrvatsko kraljevsko vijeće 16. kolovoza 1771. godine pozvalo Varaždinski magistrat na odgovornost jer je dopustio da neki građani i dalje grade kuće od drveta, što je bilo u suprotnosti s naredbom kraljice Marije Terezije,koja je poticala gradnju kuća od kamena i cigle. Zbog toga je Veliki zidarski ceh u Varaždinu molio Gradski magistrat 23. rujna 1772. godine da mu se dodijeli besplatno veća količina vapna i cigle za dovršavanje peći i kuća. „Kao što se građani nisu pridržavali odredbi o potrebi gradnje kuća od kamena ili opeke, tako se mnogi Varaždinci nisu baš mnogo osvrtali ni na odredbu o zidanim dimnjacima. Tako je 3. ožujka 1774. godine grad Varaždin podigao optužnicu protiv baruna Aleksandra Mallenicha de Kurilovezc jer usprkos opomeni nije dao izgraditi dimnjak na svojoj kući u Varaždinu, pa se zbog nečistoće dimnjaka pojavio požar. Stoga mu grad naređuje da mora hitno izgraditi dimnjake i dati ih redovno čistiti. U vezi s tom parnicom izvješćuje gradski kapetan da je 10. siječnja 1774. godine u kući baruna Mallenicha buknuo požar i da je ustanovljeno da su dimnjaci bili puni čađe i da nisu bili podignuti izvan krova. U vezi s time varaždinski zidarski majstor Joannes Adamus Poch iznosi svoje mišljenje kako bi se imali načiniti dimnjaci na kući baruna Mallenicha u Varaždinu.“48 (...) „Godine 1776. u Varaždinu je imenovana „Komisija za regulatornu osnovu grada“, tj. Komisija za uređenje grada. 47 48

DAVŽ – GPV, I-1,126-K-6. Ivy LENTIĆ-KUGLI, Varaždinski graditelji i zidari od 1700. do 1850. godine, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Zagreb, 1981., str. 74.

Komisija je imala zadaću da ulice budu ravnije i šire, jer je nabijenost kuća jedna uz drugu dovodila do bržeg i lakšeg širenja požara. Građanin kojem je izgorjela kuća nije smio graditi novu kuću na starim temeljima, već kako je to odredila komisija.“49

Varaždin u požaru

Nakon novog požara 1777. godine, a zbog velike opasnosti od drvenih odnosno neispravno izvedenih i nečišćenih dimnjaka, Sigismund Komarony, predstavnik Ugarske dvorske komore,dao je prijedlog gradskim vlastima da se građanima čija je imovina stradala u požaru omogući ne samo gradnja kuća od opeke, već i postavljanje dimnjaka izvan kuće. Tako je varaždinska općina dala građanima građevni materijal potreban za takvu gradnju uz dugoročnu otplatu. Kako se Marija Terezija posebno zanimala za stanje u gradu vezano za požare, u nekoliko je navrata napisala i svoja mišljenja, a županijska vlast svima je u Varaždinskoj županiji poslala, kako navodi Janković: „Mnijenje Županije o požarnim normativima (idejama) u kojem se, između ostalih, navo49

Mirko ANDROIĆ, Povijest vatrogastva u Varaždinu (1220-1955), Dobrovoljno vatrogasno društvo Varaždin, Varaždin, 1955., str. 13.

di: ‘Za poljska dva kotara županije neka varaždinski majstor dimnjačar uzme u svoj posao dva pomoćnika, a za zagorska sela kotara isto tako da učini onaj dimnjačar u Krapini. Ova će četiri dimnjačarska pomoćnika raditi po kotarima i tako će jednom u županiji nastati red u čišćenju dimnjaka i kuhinja.“50 Bez obzira na postojanje ovih dimnjačarskih pomoćnika, Biserka Vlahović navodi da je posebni problem bila dimnjačarska služba. Detaljnije o pitanjima obrane i zaštite od požara bave se specijalni propisi, tzv. “Požarni redovi” (Feuer Ordnung), redarstveni i požarnički propisi.51 Novi Požarni red (Projekt Einer Höchst-nothwendigen Feuer-Ordnung Frierdieallhiesige Knigl. Freie Stadt Varasdin) napisao je Simon Ignaz Wagner, varaždinski tesarski majstor 14. lipnja 1780. godine te ga dostavio kraljevskom povjereniku Ladislavu Szillayu. On ga je predložio na odobrenje Ugarskoj dvorskoj komori da bi se isti nakon toga mogao dostaviti gradu Varaždinu i Varaždinskoj županiji na provođenje. „Za povijest vatrogasne službe kod nas najvažniji takav propis je onaj od 27. ožujka 1827. godine, zbog toga što predstavlja vrhunski doseg feudalne organizacije gašenja vatre, a posljednji je prije organiziranja vatrogastva po tipu građanskog društva.“52 Janković navodi da je 7. travnja 1857. godine bečko Carsko i kraljevsko namjesništvo odredilo aktom pod br. 4144 da se u gradovima moraju napisati Redarstveni požarnički propisi, i to je u prvom redu vrijedilo za zemaljske glavne gradove, a zatim i za ostale u provinciji. Tako je u varaždinskoj gradskoj općini naređeno da po uzoru na zagrebačke propise sastavi svoje, koje će posebni odbor pregledati i zatim dostaviti Županiji. Stručni odbor, kako se saznaje iz zapisnika od 9. ožujka 1858. godine, činili su: tesarski majstor Holzheim Gjuro, Rohrer Ivan, dimnjačar Fantenweber Karlo, kovač Rothenstein Ivan, zidar majstor Arnold Franjo i Niemervoll Ignjat, zvonoljevač Papst Antun i kotlar Petrocy Antun. U paragrafu 13. Redarstvenoga požarničkog reda navodi se da dimnjačari sa svojim djetićima trebaju sami gasiti vatru ako se zapali dimnjak, bez ikakve druge odredbe. Iz navedenoga je vidljivo da su dimnjačari konačno počeli zauzimati svoju ulogu te da je sve više jačala svijest o važnosti tog zanimanja, kao i uključivanja dimnjačara u razna tijela i odbore koji su imali zadatak rješavati pitanja požara. Međutim, Janković navodi da je Požarni red bio samo Julije JANKOVIĆ i Mijo VUKOVIĆ, Zbornik Hrvatsko vatrogastvo, Kolijevka hrvatskog vatrogastva, 1864. – 1994., Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor u Varaždinu,Varaždin, 1994., str. 23. 51 http://www.dvd-varazdin.hr/o-nama/iz-povjesti, pristup: 20. srpnja 2017. 52 Isto. 50

pusto slovo na papiru, a da se u stvarnosti da ništa nije događalo na sprečavanju požara: nagrade su se raspisivale za one koji su prvi došli na požarište i počeli gasiti vatru, a pogotovo za one koji su ponijeli štrcaljku. U to doba grad Varaždin je imao samo tri velike štrcaljke. Dana 1. svibnja 1860. godine stupio je na snagu Novi obrtni red i zakon. Naime, novi obrtnici nisu htjeli pristupiti svom cehu, već su se uz podignutu obrtnicu kod obrtne oblasti htjeli osamostaliti. Kako su se pristupanjem cehu morala poštivati i cehovska pravila, odbijanjem pristupanja cehu odbili su sve obveze, a među ostalima i one o gašenju vatre. Potrebno je posebno napomenuti da „od strane cehova u Varaždinu, neredi i nedisciplina pri gašenju kao i na samom garištu postaju veći. Dok s jedne strane vatrogastvo dobiva sve bolje i savršenije propise o gašenju vatre s druge strane nailazimo na otpor i protest cehovskih vatrogasnih obveznika. U takvoj situaciji nisu pomogli ni bezbrojni požarni propisi, uzalud su bile opomene, okružnice i prijetnje od strane vlade.“53

Spomen-medalja 60. obljetnice osnivanja I. hrvatskoga dobrovoljnoga vatrogasnog zbora Varaždin, 1924. Iz zbirke Marijana Dominka, snimio Andrej Švoger.

JANKOVIĆ i VUKOVIĆ,1994., 228.

Kratko o vatrogastvu u Varaždinu Povijest varaždinskog vatrogastva najviše je istraživala Biserka Vlahović. U opširnoj studiji objavljenoj u zborniku o prvom hrvatskom dobrovoljnom vatrogasnom zboru u Varaždinu, Vlahović iscrpno raspravlja o razvoju vatrogastva na varaždinskom području od 1925. do 1945., a zatim o djelovanju vatrogastva u Drugom svjetskom ratu i nakon njega do 1994. godine. Od ranijih radova vrijedi spomenuti monografiju Mirka Androića Povijest vatrogastva u Varaždinu 1220.-1955. te Dobrovoljno vatrogasno društvo Varaždin (1864.1964.).54 Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor u Varaždinu osnovan je 17. lipnja 1864. godine. To je najstarije dobrovoljno vatrogasno društvo u ovom dijelu Europe koje djeluje i danas. Osnivači su bili Alojzije Zadravec, koji je bio i prvi zapovjednik, Ferdo Mayer, Ante Polanski i Vinko Zagurski. Janković u Zborniku Hrvatsko vatrogastvo u poglavlju VIII. navodi tko je činio stožer – časnike i upravu zbora. Tako se, među ostalima navodi,i dimnjačar Vladoj Jungmann, koji je obnašao dužnost vodnika od 1907. do 1914. godine. U knjizi 70 godina Dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu 1864 – 1934 opisuje se što se događalo u Dobrovoljnoj vatrogasnoj četi, od podataka gdje se djelovalo do društvenih aktivnosti same čete Spomen-medalja 60. obljetnice osnivanja I. hrvatskoga te vodstva i članstva, dobrovoljnoga vatrogasnog zbora Varaždin, 1924. i to za svaku godinu. Iz zbirke Marijana Dominka, snimio Andrej Švoger. Iz navedene knjige izdvaja se naslovnica i Popis članova Dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu, među kojima je u svojstvu vođe penjača Josip Kaniški, dimnjačarski obrtnik, te penjač u momčadi Stjepan Fajfarić, dimnjačarski pomoćnik. 54

Vladimir HUZJAN i Ivan OBADIĆ, „Historiografija varaždinskog kraja u 20. stoljeću, Historia Varasdiensis, Časopis za varaždinsku povjesnicu, 2 (2012), 61-90, na str. 85.

Naslovnica knjige „70 godina Dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu 1864 – 1934“

Joso DEFRANČESKI, 70 godina Dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu 1864 – 1934, Naklada Dobrovoljne vatrogasne čete, Varaždin, 1934.

„70 godina Dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu 1864 – 1934“

„70 godina Dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu 1864 – 1934“ 70. obljetnica osnivanja I. hrvatskoga dobrovoljnoga vatrogasnog zbora Varaždin, 1934. Značka iz zbirke Zvonka Pintara, snimio Andrej Švoger.

Naslovnica knjige „100 godina Dobrovoljno vatrogasno društvo Varaždin 1864. – 1964.“

Redakciona komisija Upravnog odbora DVD-a Varaždin

Naslovnica knjige „150. obljetnica 1. hrvatskog dobrovoljnog vatrogasnog zbora u Varaždinu“, Mirko SVETEC, lipnja 2014.

Dio članstva 1. hrvatskoga dobrovoljnoga vatrogasnog zbora u Varaždinu krajem 2013. godine

Javna vatrogasna postrojbe Grada Varaždina osnovana je temeljem Zakona o vatrogastvu i u skladu s odredbama Zakona o ustanovama. Osnivač Javne vatrogasne postrojbe je Grad Varaždin, i kao takva ona je javna ustanova jedinice lokalne samouprave koja u okviru vatrogasne djelatnosti skrbi o potrebama i interesima građana na svojem području.55

Zapovjednik Ivica Labaš i članovi Javne vatrogasne postrojbe Grada Varaždina na Trgu kralja Tomislava u Varaždinu. Fotografija iz zbirke JVP, 2013.

Znak Javne vatrogasne postrojbe Grada Varaždina

http://www.jvp-varazdin.hr/opostrojbi.html,pristup: 20. srpnja 2017.

DRUGI DIO DIMNJAČARSTVO I DIMNJAČARI U VARAŽDINU

1. POVIJEST DIMNJAČARSTVA I DIMNJAČARA U VARAŽDINU 1.1.Uvodno Prema podacima iz knjige Obrtništvo u Varaždinu autora Damira Hrelje i Mirana Bojanića Morandinija početke obrtništva na ovim prostorima nalazimo u srednjem vijeku. Detaljan opis trgovine i obrta grada Varaždina nalazi se u diplomskom radu Trgovina i obrt grada Varaždina u XV. stoljeću Jasmina Medveda s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, mentora doc.dr.sc. Zrinke Nikolić Jakus, koji u svojem radu po strukama opisuje koliko je bilo pojedinih obrta i kako su djelovali u 15. stoljeću. U navedenom radu, koji se temelji na podacima Državnog arhiva u Varaždinu, Državnog arhiva u Zagrebu i brojne literature kojom se koristio autor, ne spominje se ni jedan dimnjačar. Prema podacima iz knjige Obrtništvo u Varaždinu, knjige Urbanizam, graditeljstvo, kultura autorice Mire Ilijanić, Povijest grada Varaždina autora Rudolfa Horvata, priloga „Požar i njegove posljedice s naročitim osvrtom na graditeljstvo Varaždina u XVIII stoljeću“ autorice Ivy Lentić-Kugli objavljenog u Varaždinskom zborniku 1181 – 1981. i priloga „Neke značajke razvoja Varaždina u XVIII. stoljeću“ autora Mirka Androića, ni na jednom mjestu se ne spominje postojanje nijednog dimnjačara u 16. i 17. stoljeću u gradu Varaždinu. Samo pojavljivanje dimnjačarskog zanimanja uvjetovala je naredba Hrvatskoga kraljevskog vijeća od 25. lipnja 1771. godine u Varaždinu, tadašnjem glavnom gradu Hrvatske. Naredbom je bilo propisano da se kuće grade od opeke i da im dimnjaci moraju biti iznad kuća, izvedeni od nesagorivog materijala. Ipak, bez obzira na traženo postupanje, drveni dimnjaci su se zadržali još do kraja 19. stoljeća. Upravo je izgradnja drvenih dimnjaka bio jedan od razloga pojave požara, što je obrađeno u poglavlju ove knjige „Požari u Varaždinu do 1923. godine“. Za svoj veliki uspon u 18. stoljeću grad Varaždin može zahvaliti kraljici Mariji Tereziji, koja je 1767. godine osnovala Hrvatsko kraljevsko vijeće sa sjedištem u Varaždinu. Obrtnici su postali jako traženi zbog svoga ustrajnoga i kvalitetnog rada, pogotovo za potrebe svećenstva i brojnih plemića koji su

se doseljavali u Varaždin. To je rezultiralo znatnim poboljšanjem njihova financijskog stanja i društvenog statusa. Došlo je do porasta broja obrtnika, uz molbu domaćih obrtnika prema Gradskome magistratu da se zabrani dolazak stranih obrtnika, jer prema njihovu mišljenju, i domaćih je tada bilo previše.

Prizor iz filma „Čarobna škrinjica“

Varaždinski dimnjačari, fotografija iz zbirke Zvonka Pintara.

1.2.Dimnjačari u Varaždinu i njihovo djelovanje od 1755. do 1970. godine Joannes Stroczinger, dimnjačar Prema podacima za 1755. godinu, u Varaždinu je djelovao samo jedan dimnjačar, Joannes Stroczinger, i to za cijeli teritorij grada, ali on nije bio uredno plaćen za svoj posao, što je vidljivo iz navoda: „Taj jedini varaždinski dimnjačar bio je Joannes Stroczinger. On je 15lipnja 1755. godine dao Kraljevskoj komori svoju pritužbu protiv Gradskog magistrata u Varaždinu. U svojoj tužbi on navodi da mu Magistrat, unatoč javnoj odredbi, ne isplaćuje plaću od 100 forinti za njegov rad, tj. za čišćenje kamina i dimnjaka, već ga upućuje da svoju plaću sam ubire od građana, a oni mu to ne žele plaćati pa ne dopuštaju da im on čisti dimnjake i peći. Među ostalima to su odbile i sestre Uršulinke i grof Drašković. Dimnjačar Joannes Stroczinger umro je prije 1771. godine.“56 Silvester Bocz, dimnjačar Jedan podatak budi pitanje koje ostaje bez odgovora, a odnosi se na to da je udovica Joannesa Stroczingera nakon njegove smrti i dalje vodila dimnjačarski obrt (oko 1760. godine) te je zamolila„Varaždinski magistrat da joj proda zemljište gdje bi sagradila dućan. To isto moli i za dimnjačara Silvestra Bocza, koji želi kupiti zemljište kraj kuće grofa Sermagea“.57 Zbog nedostatka podataka ostaje nejasno potječe li dimnjačar Silvester Bocz iz radnje Joannesa Stroczingera ili je imao vlastiti obrt. Mihalj Florijan i Mihalj Težak, dimnjačari Dimnjačari Mihalj Florijan i Mihalj Težak djelovali su oko 1764. godine. Naime, te godine požar je oštetio kuću građanke Helene Rataić. Zbog ovog požara bili su pozvani na odgovornost navedeni dimnjačari, kojima se prigovorilo da nisu kamine valjano očistili. Radi takvog nemara, Gradski je magistrat svakog dimnjačara kaznio globom od tri ugarske forinte te im ujedno zaprijetio da će ubuduće platiti 12 forinti ako ne budu valjano obavljali svoj dimnjačarski posao. 56 57

LENTIĆ-KUGLI, 1983., 202. Isto, 202.

Mathias Franciscus Gregurich i Joannes Paraghy, pregledači dimnjaka Mathias Franciscus Gregurich i Joannes Paraghy bili su pregledači dimnjaka odnosno, prema Rudolfu Horvatu, nadzornici kamina i kuhinja, koji su djelovali oko 1768. godine. To je vidljivo iz podatka da su oni „13. prosinca 1768. godine izvijestili Gradski magistrat da su pronašli kod Martina Kurzwaila, Micolausa Skerlecza i Rocchusa Czinderyja neispravne dimnjake, tj. da dimnjaci nisu bili zidani izvan kuće(...) što je tada bilo propisano. (...) U vezi s odredbama o izvođenju kamina Veliki zidarski ceh u Varaždinu moli Gradski magistrat 23. rujna 1772. godine da im se dade veća količina vapna i cigle za dovršavanje peći i kuća, jer s ovako malim količinama materijala ne mogu izdržavati strane pomoćnike, a potreba gradnje je velika.“58 Varaždinci,kako plemstvo tako i građanstvo, nisu se u velikoj mjeri pridržavali pravila koja su znatnoj mjeri mogla spriječiti požare. Pretpostavlja se da su se navedeni pregledači dimnjaka (u današnje vrijeme bi to bili inspektori) u svojem radu susretali s brojnim nedostacima i pogreškama građana i plemića koji nisu gradili dimnjake od opeke ili kamena, krovove su pokrivali slamom ili daščicama, nisu vodili brigu o nečistoći dimnjaka, gradili su dimnjak ispod krova, u gradnji zbijali građevine jednu uz drugu i slično. Rudolf Horvat navodi da je u Varaždinu 1801. godine djelovao 451 samostalni obrtnik, od kojih je jedan bio dimnjačar, a 1827. godine Varaždin je imao353 samostalna obrtnika, od kojih je jedan bio dimnjačar. Dragutin Fantenweber, dimnjačarski obrtmik Dimnjačar Dragutin (Karlo) Fantenweber je prema Jankoviću sudjelovao u radu stručnog odbora koji je izradio Redarstveni požarnički propis za zemaljski grad Varaždin te ga zatim dostavio Županiji, a što se saznaje iz zapisnika Županije od 9. ožujka 1858. godine. Nadalje, prema vijestima iz novina vidljivo je da je 1867. godine Dragutin Fantenweber bio i posjednik dimnjačarske koncesije za područje koje je obuhvaćalo gradsku općinu Varaždin, kotare Novi Marof i Ivanec te vanjski varaždinski kotar.59U to doba Dragutin Fantenweber bio je jedini dimnjačar u Varaždinu, a svoj posao obavljao je, osim u navedenim mjestima, i u Lužanima iza Sv. Ivana Zeline. 58 59

LENTIĆ-KUGLI, 1983.,202. „Dimnjačarsko pitanje“, Naše pravice, 17. srpnja, 1913., br. 30, str. 4.

Josip (Jozef) Jungmann, dimnjačarski obrtnik60 Dimnjačar Josip Jungmann zakupio je za rad 30. listopada 1867. godine dio područja dimnjačarske koncesije od posjednika Dragutina Fantenwebera. Nadalje, 22. veljače 1870. godine Josip Jungmann dodatno je otkupio i kompletnu koncesiju od Dragutina Fantenwebera. Josip Jungmann bio je iznimno cijenjen obrtnik, dimnjačar, i to od strane građanstva. Prilikom obavljanja svoje dužnosti kod gašenja velikog požara u Novom varošu1880. godine jako je stradao te je prestao obavljati posao dimnjačara.

Čestitka za Novu godinu 1871. koju je dao izraditi Jozef (Josip) Jungmann. Iz zbirke GMV.

Negdje se koristi ime Jozef, a negdje Josip. Na nekim mjestima u literaturi navodi se prezime Jungman, a na drugima Jungmann.

Kalendar za novu godinu 1878. Jungmannovih. Iz zbirke GMV.

Kalendar za novu godinu 1881. Jungmannovih. Iz zbirke GMV.

Ivana (Johanna) Jungmann – dimnjačarski obrt putem osposobljenog poslovođe61 Po smrti Josipa Jungmanna 1883. godine naslijedila je obavljanje dimnjačarskog posla njegova supruga Ivana (Johanna) Jungmann, putem osposobljenog poslovođe. Zbog naredbe Visoke kraljevske zemaljske vlade bio je raspisan natječaj za područje ivanečkoga kotara, bez obzira na to što je do tada koncesija bila u vlasništva Ivane Jungmann. Novu koncesiju nije dobila, a ni za prijašnju koju je imala na određenom području nije dobila nikakvu naknadu. Nedugo nakon toga, na isti je način izgubila i novomarofski kotar. Kako je u međuvremenu i grad podijeljen u dva dimnjačarska područja djelovanja, oduzeto joj je jedno.

Tiskanica računa za dimnjačarski posao od strane Johanne Jungmann g. Bahunek Jozefu u Varaždinu, 31. prosinca 1892. godine, iz zbirke Marijana Dominka. 61

Na nekim mjestima u literaturi navodi se ime Ivana, a na drugima Johanna.

Kalendar za novu godinu 1887. Johanne Jungmann. Iz zbirke GMV

U novinama Naše pravice mogla se pročitati vijest o smrti Ivane Jungmann, rođene Dousek, majke Vladoja Jungmanna, a udovice dimnjačarskog obrtnika Josipa Jungmanna, koja je umrla je 2. siječnja 1908. godine u 85. godini života.62 Vladoje Jungmann, dimnjačarski obrtnik63 Zbog slabosti i starosti Ivane (Johanne) Jungmann njezin sin Vladoje Jungmann 5. rujna 1893. godine preuzeo je sva prava obavljanja dimnjačarskog obrta na poprilično smanjenom području, na što se javno žalio, jer mu se želio oduzeti i vanjski varaždinski kotar, pod izlikom da gradski dimnjačari moraju biti vezani svojim djelovanjem rada samo za područje grada Varaždina. Tim potezom vlasti Vladoje Jungmann je bio toliko ogorčen da je napisao za novine javnu žalbu koja se u cijelosti navodi: „Javna žalba V. Jungmanna na odluku o podjeli radj. Kotara Dimnjačarsko pitanje u Varaždinu. Dne 30. listopada 1867. uzeo je moj pokojni otac Josip Jungmann od tadanjeg posjednika dimnjačarske koncesije Dragutina Fantenwebera cielo njegovo radjevno područje u zakup, a sa 22. veljače 1870. prešla je ista koncesija putem kupovnine sasma u njegovo vlastničtvo. Kradjevnom području, što se još danas iz knjiga jasno vidjeti može, spadala je osim grada Varaždina i okolica, koja danas sačinja kotar Ivanec, Novimarof i varaždinski vanjski kotar. U ono doba, bio je Drag. Fantenweber jedini dimnjačar u Varaždinu pa sve do Zagreba, stoga je svoj posao obavljao čak u Lužanima iza sv. Ivana Zeline. Taj svoj posao, obavljao je otac uz pripomoć radnih sila uz najveće priznanje i zadovoljstvo tako, da se mnogi danas još živući rado sjećaju njega, istaknuvši sa poštovanjem njegovu izvanrednu sposobnost koju je dragovoljno posvetio svojemu obrtu sve do god. 1880. u kojoj si je prigodom velikog požara u novom-varošu u izvršivanju svoje dimnjačarske dužnosti zadobio takovih nutarnjih ozleda, da je god. 1883. morao ostaviti ovaj lijepi sviet, ostavivši za sobom ženu si sa dvoje nejake djece. Moja, danas takodjer blagopokojna majka Ivana Jungmann, nastupila je u smislu zakona svoje pravo, te je obrt svojeg muža sa osposobljenim poslovodjom u korist svoje djece nastavila. Sirota žena udovica bijaše loše sreće jer već iza nekoliko godina bijaše uslied naredbe vis. kr. zem. vlade raspisano dimnjačarsko mjesto za kotar ivanečki, koji je bio 62 63

Vladoje JUNGMANN, „Dimnjačarsko pitanje u Varaždinu“, Naše pravice, 17. srpnja 1913., br. 30, str. 4. Na nekim mjestima u literaturi navodi se ime Vladoj, a na drugima Vladoje ili Vlado.

se je isti bez ikakovog pitanja a još manje kakove odštete jednostavno oduzeo. U kratkom razmaku iza toga, već se pokazivala ista struja u novomarofskom kotaru i faktično se je i taj kotar uz istu otštetu kao i za ivanečki kotar, (naime ništa) morao uslied naredbe predati, tako da je majci od cieloga još preostala polovica grada (jer je medjutim i grad bio raspolovljeni i namješten dimnjačar) i taj vanjski varaždinski kotar, kojeg sam ja kao zakon. sin dne 5. rujna 1893. radi starosti i slabosti svoje majke na sebe preuzeo. Ali eto! niti je meni niti mojoj obitelji sudjeno, da uživam mnogogodišnjeg i mukotrpnog rada blago mi pokojnog otca, jer se opet pokazuje neka struja, koja ide zatim, da se imade meni još ovaj maleni ostatak vanjskoga posla uz sličnu otšetu kao prije oduzeti i namjestiti jednog posebnog dimnjačara za kotar varaždinski tako, da budući gradski dimnjičari imaju biti vezani sa zaslužbom samo na grad Varaždin, a izvan njega smiju se samo prošetati i ako su gladni friškoga se zraka naužiti. V. Jungmannn dimnjačar“64 Bez obzira na tako smanjeno područje djelovanja njegove dimnjačarske radnje,Vladoje Jungmann dao je objaviti oglas u novinama u kojem se traži naučnik za dimnjačarski posao.65 Međutim, ostaje nejasno je li Jungmann tražio tri naučnika ili je oglas ponavljan zbog nejavljanja naučnika. Nadalje, Vladoje Jungmann dao je objaviti i oglas o preseljenju. Preselio se iz Ulice Ivana Padovca br. 4 u Zagrebačku cestu br. 36. Vladoje Jungmann bio je aktivno uključen, kao i njegov brat Viktor, u društveni život grada Varaždina, a posebno u nekim varaždinskim sportskim društvima, kao što je biciklističko. Isto tako, Vladoje Jungmann bio je i dobrotvor koji je često znao popuniti financijske „rupe“ raznim udruženjima, pa je tako 1904. godine podmirio cijeli manjak plesne škole koja je djelovala pri Zanatlijskom i pomoćničkom društvu u Varaždinu. Vladoje Jungmann bio je značajan i zbog obrazovanja naučnika-dimnjačara, što je vidljivo u Godišnjem izvještaju obiju pučkih gradskih dječačkih učiona i Šegrtske škole slobodnog i kraljevskog grada Varaždina. U knjizi Ispitna izvješća školske godine 1910./11. navode se imena upisanih učenika, onih koji su završili zanat za zanimanje dimnjačar, kao i obrtnika dimnjačara kod kojih su učenici obavljali zanatsku praksu. Prema dostupnim podacima, koji se detaljno razrađuju u četvrtom dijelu ove knjige, velik broj upisanih učenika 64 65

Naše pravice, 17. srpnja 1913., br. 30, str. 4. Naše pravice, 10. svibnja 1906., br. 19, 17. svibnja 1906., br. 20. i 24. svibnja 1906., br. 21.

zanatsku praksu za zanimanje dimnjačara obavljalo je kod obrtnika dimnjačara Vladoja Jungmanna. O političkom i društvenom djelovanju Vladoja Jungmanna, Hrelja i Bojanić Morandini u knjizi O obrtništvu u Varaždinu daju svoj osvrt kroz opis njegova djelovanja u Zanatlijskom i pomoćničkom društvu u Varaždinu. Grobnica obitelji Jungmann i Stanetti na varaždinskom groblju. Prema podacima Parkova d.d., u čijem sastavu je i varaždinsko groblje, i tražilici pokojnika, navedeno je da je u toj grobnici sahranjen Vladoje Jungmann, ali bez podataka o godini rođenja i smrti; snimila autorica.

Viktor Jungmann, dimnjačarski obrtnik Viktor Jungmann bio je brat Vladoja Jungmanna. Iz dostupnih podataka nije razvidno je li radio u zajedničkom obrtu s Vladojem ili ga je vodio samostalno. No, činjenica je da je velik broj upisanih učenika za zanimanje dimnjačar zanatsku praksu obavljao kod majstora dimnjačara Viktora Jungmanna prema knjizi Ispitnih izvješća školske godine 1910./11. u Godišnjem izvještaju obiju pučkih gradskih dječačkih učiona i Šegrtske škole slobodnog i kraljevskog grada Varaždina.

Račun dimnjačarskog obrtnika Viktora Jungmanna

Kalendar za novu godinu 1903. Viktora Jungmanna. Iz zbirke GMV.

Jakob Slunjski, dimnjačarski obrtnik Sudeći po podatku koji navodi Rudolf Horvat o smrti varaždinskog dimnjačara Jakoba Slunjskog, može se zaključiti da je isti obavljao svoj obrt krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Račun dimnjačarskog obrtnika Jakoba Slunjskog. Iz zbirke Đuričin.

Ivan i Marija Scheibengraf, dimnjačarski obrt Iz dostupnih podataka razvidno je da je u Varaždinu djelovao dimnjačarski majstor Ivan Scheibengraf krajem 19. i početkom 20. stoljeća sa sjedištem u Padovčevoj ulici br. 3. Po smrti Ivana Scheibengrafa (63 god.), u siječnju 1907. godine naslijedila je obavljanje dimnjačarskog posla njegova supruga Marija Scheibengraf, putem osposobljenog poslovođe Vida Gabreka. Dvije godine poslije umrla je Marija Scheibengraf te se u novinama nalazi podatak da je dana „Zahvala prilikom smrti dimnj. gazdarice Marije Scheibengraf “ od strane pomoćnoga dimnjačarskog osoblja.66 U obrtu kod Ivana Scheibengrafa radio je i kalfa Dragutin Schultesz. Koliko je on bio važan u tom obrtu vidljivo je i iz kalendara za novu godinu 1898. Ivana Scheibengrafa, na kojem se navodi njegovo ime. Nadalje, u Varaždinskom viestniku izdvaja se vijest o požaru koji se dogodio 3. kolovoza 1890. godine u kući Ledvaja, a u kojem se iskazao kalfa kod dimnjačara Scheibengrafa Dragutin Schultesz, te uz nekolicinu vatrogasaca ugušio vatru, pri čemu se ozlijedio (opekao), dok je imovinska šteta bila neznatna. 66

Naše pravice, 11. studenoga 1909., br. 45, str. 7.

Kalendar za novu godinu 1898. Ivana Scheibengrafa. Iz zbirke GMV.

Vid i Ana Gabrek, dimnjačarski obrt Da bi netko tko nije rođen u Varaždinu postao „pravi Varaždinec“, mogao je pod određenim uvjetima dobiti zavičajnost, što je bila posebna privilegija u slobodnom kraljevskom gradu; trebao je podnijeti molbu Gradskom poglavarstvu. Vid Gabrek, bivši poslovođa kod dimnjačarke Marije udove Scheibengraf,a kasnije samostalni dimnjačar (nepoznat podatak o mjestu rođenja) dobio je zavičajnost Grada Varaždina 1910. godine. Tako je u„zavičajnu svezu grada Varaždina“ (...) bio primljen, između ostalih „i Vid Gabrek, dimnjačar (...) uz platež pristojbe od 24 Kr.“67 Dimnjačaru Vidu Gabreku je, nakon što je dobio dozvolu za samostalno obavljanje obrta, na temelju raspisanog natječaja, prema Statutu za dimnjačarski obrt na području slobodnog i kraljevskog Grada Varaždina iz 1913. godine, Gradsko poglavarstvo dodijelilo u rad I. dimnjačarsku oblast te je imao potrebu takvu vijest objaviti u novinama: „Objava Čast mi je p. n. slavnom općinstvo slob. kr. grada Varaždina do znanja staviti, da mi je slavno gradsko poglavarstvo kao obrtna oblast I. molbe, a nakon izminuća raspisanog natječaja blagoizvolilo podijeliti obrtnu dozvolu za samostalno tjeranje dimnjačarskog obrta u prvom rađjevnom kotaru grada Varaždina, u kojem sam kao bivši poslovodja dimnjačarke Marije udove Scheibengraf i poslije po njezinoj smrti na temelju ovlaštenja spomenute oblasti od 30. ožujka 1910. br. 4429/2036 do danas privremeno u svoju korist dimnjačarske poslove vršio. Stavljajuć to javno do znanja, preporučam se što toplije prijaznom susretanju slavnoga gradjanstva i molim isto, da mi kod izvršivanja moga posla ne pravi zapreka, a ujedno obećajem, da ću moje dužnosti revno i savjesno na potpuno zadovoljstvo p. u. gradjanstva ispunjavati. Sa odličnim štovanjem dimnjačar Vid Gabrek.“68 Dimnjačar Vid Gabrek imao je među svojim radnicima i one problematičnog ponašanja,o čemu se nalazi podatak u novinama pod naslovom „Uhap67 68

„Sa naše gradske vijećnice“, Naše pravice, 1. rujna 1910., br. 36, str. 3. Naše pravice, 1. rujna 1910., br. 36, str. 3.

šen dimnjačarski pomoćnik. Uhićen je Ilija Kos ,dimnjačarski pomoćnik, rodom iz Beretinca, koji je bio namješten kod dimnjačarskog obrtnika Gabreka. Pomoćnik je prodao bicikl svojega poslodavca, a osim toga potrošio je 310 dinara ubranog novca od raznih kućevlasnika.“69 Velik broj upisanih učenika u Šegrtsku školu zanatsku praksu obavljao je kod dimnjačara Vida Gabreka, a najviše u razdoblju od 1911. do 1914. godine. Nakon smrti Vida Gabreka njegov obrt je preuzela njegova supruga Ana, putem osposobljenog poslovođe za jedan rađevni kotar prema Statutu za dimnjačarski obrt na području slobodnog i kraljevskog Grada Varaždina iz 1926. godine. Josip i Paula Pernek, dimnjačarski obrt Josipu Perneku, kao majstoru dimnjačaru iz Vinice, je nakon objavljenog natječaja 1915. godine za mjesto dimnjačara za upravni kotar varaždinski izdana obrtna dozvola za Biškupec prema Statutu za dimnjačarski obrt na području slobodnog i kraljevskog Grada Varaždina iz 1913. godine. On je bio dimnjačar za jedan rađevni kotar u Varaždinu. Nakon njegove smrti obrt je preuzela njegova supruga Paula, putem osposobljenog poslovođe kod koje je obrt izučavao Ivan Leskovar te bio zaposlen nekoliko mjeseci tijekom 1936. godine. Vjenceslav Druško, dimnjačarski obrtnik70 Vjenceslav Druško je rođen 1893. godine u Varaždinu, a Šegrtsku školu za zanimanje dimnjačar pohađao je od 1907. do 1910. godine. Zanatsku praksu je obavljao kod dimnjačarskog obrtnika Vladoja Jungmanna. Na Skupštini gradskog zastupstva jednoglasno je udovoljeno molbi Vjenceslava Druška te je prema Statutu za dimnjačarski obrt na području slobodnog i kraljevskog Grada Varaždina iz 1926. godine i temeljem raspisanog natječaja popunjeno mjesto dimnjačara za III. rađevni kotar u Varaždinu. Temeljem odluke Kraljevske banske uprave Savske banovine od 12. travnja 1938. godine broj VIII – 14.157 podijeljeno je područje gradske općine Varaždin u četiri dimnjačarska rajona umjesto dotadašnja tri, od kojih je jedan i dalje pripadao Vjenceslavu Drušku. 69 70

„Uhapšen dimnjačarski pomoćnik“, Hrvatsko jedinstvo, 12. studenoga 1938., br. 57, str. 5. Na nekim mjestima u literaturi navodi se ime Vjenceslav, a na drugima Večeslav ili Vjekoslav.

Određeni broj upisanih učenika za zanimanje dimnjačar zanatsku praksu obavljalo je kod majstora dimnjačara Vjenceslava Druška,pogotovo u razdoblju od 1930. do 1937. godine.

Račun dimnjačara obrtnika Večeslava Druška izdan Pravoslavnoj crkvenoj općini u Varaždinu 30. lipnja 1938. godine.

Josip Kaniški, dimnjačarski obrtnik Josip Kaniški je rođen 1891. godine u Varaždinu, a Šegrtsku školu za zanimanje dimnjačar pohađao je od 1905. do 1909. godine. Zanatsku praksu je obavljao kod dimnjačarskog obrtnika Vladoja Jungmanna. Josip Kaniški je ubrzo nakon završetka svojeg školovanja postao samostalni majstor dimnjačar, što je vidljivo iz podatka da je velik broj upisanih učenika za zanimanje dimnjačar zanatsku praksu obavljalo kod majstora dimnjačara Josipa Kaniškog u razdoblju od 1930. do 1955. godine. Prema dostupnom zapisniku Komisije za polaganje ispita za kvalificirane radnike kod Narodnog odbora grada Varaždina od 4. listopada 1950. godine, vidljivo je da je Josip Kaniški kao majstor dimnjačar bio zadužen za ocjenjivanje praktičnog rada kandidata kod polaganja ispita. Nadalje, prvi dimnjačarski rajon je, prema Odluci o razdiobi rajona iz 1938. godine, pripao dimnjačaru Josipu Kaniškom, da bi 1955. godine bila izvršena nova podjela dimnjačarskih rajona. Tada su bili imenovani rukovodioci pojedinih rajona, dimnjačarski majstori, pa je tako za prvi rajon imenovan Josip Kaniški. Kolika je duga tradicija ovog obrta vidljivo je iz podataka da je Rješenjem o određivanju dimnjačarskih rajona iz 1967. godine za II. rajon bila zadužena dimnjačarska radnja samostalnog obrtnika Josipa Kaniškog, odnosno, poslije njegove smrti, njegove supruge Franjice Kaniški iz Varaždina.

Aleksa Mihalić, dimnjačarski obrtnik Dimnjačarski obrtnik Aleksa Mihalić spominje se kao polaznik Opće zanatske trgovačke škole u Varaždinu u školskoj godini 1931./34., a zanatsku praksu obavljao je kod dimnjačarskih obrtnika Josipa Kaniškog i Vjenceslava Druška.

Račun dimnjačara obrtnika Alekse Mihalića izdan Pravoslavnoj crkvenoj općini u Varaždinu u razdoblju između 1934. i 1939. godine.

Ivan Zemljak, dimnjačarski obrtnik Ivan Zemljak djelovao je kao majstor dimnjačar krajem tridesetih te tijekom četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća na adresi Uršulinska ulica broj 6 u Varaždinu. Prema Odluci o razdiobi rajona iz 1938. godine, četvrti dimnjačarski rajon pripao je dimnjačaru Ivanu Zemljaku, a nakon nove podjele dimnjačarskih rajona iz 1955. godine imenovani su rukovodioci pojedinih rajona – dimnjačarski majstori, pa je tako za četvrti rajon imenovana Terezija Zemljak, udovica Ivana Zemljaka. Nadalje, prema Rješenju o određivanju dimnjačarskih rajona iz 1967. godine za peti rajon bila je zadužena dimnjačarska radnja samostalnog obrtnika Terezije Zemljak. Iz navedenoga je vidljivo da je ovaj dimnjačarski obrt djelovao duže vrijeme na području Varaždina, a i velik broj upisanih učenika obrtničku praksu za zanimanje dimnjačar obavljao je kod ovog obrtnika dimRačun dimnjačara obrtnika Ivana Zemljaka izdan njačara, što je vidljivo iz Pravoslavnoj crkvenoj općini u Varaždinu 1. rujna matičnih knjiga škole u ko1939. godine.

joj su se školovali dimnjačari. Dimnjačar Ivan Zemljak bio je i član Komisije za polaganje ispita za kvalificirane radnike kod Narodnog odbora grada Varaždina 1950. godine, u kojoj je bio predstavnik poslodavaca, što je vidljivo iz zapisnika Komisije od 4. listopada 1950. godine.

Zapisnik Komisije za polaganje ispita za kvalificirane radnike kod Narodnog odbora grada Varaždina od 4. listopada 1950. godine, u kojoj je dimnjačar Ivan Zemljak član Komisije, a praktični rad je kandidat obavljao kod dimnjačara Josipa Kaniškog.

Rajko Jungman, dimnjačarski obrtnik Tradiciju bavljenja dimnjačarskim obrtom u obitelji Jungmann nakon Josipa, njegove supruge Ivane te sinova Vladoja i Viktora nastavlja unuk Rajko, koji je djelovao između 1950. i 1953. godine. S obzirom na to da su Vladoje i Viktor Jungmann djelovali od kraja 19. do tridesetih godina 20. stoljeća pretpostavlja se da je Rajko sin jednog od braće Jungman. Kod majstora dimnjačara Rajka Jungmana obavljao je obrtničku praksu određeni broj upisanih učenika za zanimanje dimnjačar , što je vidljivo iz matičnih knjiga škole u kojoj su se školovali dimnjačari, a među njima i Viktor Pintar iz Varaždina. Prilikom nove podjele dimnjačarskih rajona 1955. godine imenovani su rukovodioci

pojedinih rajona. Dimnjačarski majstor Rajko Jungman imenovan za peti rajon Gradske općine Varaždin.

Nadgrobni spomenik Jungmann Rajka i Jungmann-Demko Marije na varaždinskom groblju

Stjepan Janković, dimnjačarski obrtnik Stjepan Janković djelovao je kao majstor dimnjačar pedesetih godina 20. stoljeća. Tih godina je velik broj upisanih učenika obrtničku praksu za zanimanje dimnjačar obavljao kod ovog dimnjačara. Stjepan Janković bio je i član Komisije za polaganje ispita za kvalificirane radnike kod Narodnog odbora grada Varaždina 1951. godine, u kojoj je bio predstavnik poslodavaca, što je vidljivo iz zapisnika Komisije od 11. prosinca 1951. godine. Prilikom nove podjele dimnjačarskih rajona iz 1955. godine Stjepan Janković bio je imenovan za rukovodioca trećeg rajona.

Zapisnik Komisije za polaganje ispita za kvalificirane radnike kod Narodnog odbora grada Varaždina od 11. prosinca 1951. godine, u kojoj je dimnjačar Stjepan Janković član Komisije odnosno predstavnik poslodavca.

Stjepan Mišak, dimnjačarski obrtnik Stjepan Mišak je djelovao kao dimnjačarski obrtnik pedesetih godina 20. stoljeća. Kod njega je određeni broj učenika obavljao obrtničku praksu za zanimanje dimnjačar, a među njima i Vladimir Mišak iz Zagreba. Poslije je Stjepan Mišak radio u Zanatskoj zadruzi „Dimnjak” Varaždin. Lik dimnjačara Stjepana Mišaka inspirirao je glumca Ljubomira Kerekeša da napravi monodramu „Dimnjačar“, kojom je stekao slavu s likom dimnjačara Štefa. Vlado Hrnčić, dimnjačar Vlado Hrnčić je djelovao kao dimnjačarski obrtnik pedesetih godina 20. stoljeća, a obrtničku praksu za zanimanje dimnjačar obavljao je kod majstora dimnjačara Bogomira Steyskala. Jedan je od osnivača u Zanatske zadruge „Dimnjak” Varaždin. Ivan Leskovar, dimnjačarski obrtnik Ivan Leskovar rođen je 23. ožujka 1918. godine u Petrijancu, kotar varaždinski, a umro je 2002. godine. Nakon završene trogodišnje škole položio je pomoćnički ispit 1935. godine u Udruženju zanatlija Varaždin. Obrt je izučavao kod Paule Pernek iz Vinice u razdoblju od 1933. do 1935. godine te je po struci postao dimnjačar, nakon čega se zaposlio u tom obrtu na nekoliko mjeseci 1935./1936. godine. Nakon položenog pomoćničkog ispita, Ivan Leskovar je nekoliko mjeseci 1936. godine radio kod Ane Gabrek, a potom sve do 1944. godine kod majstora dimnjačara Josipa Kaniškog. U međuvremenu je 1943. godine položio majstorski ispit pri Obrtnoj komori u Zagrebu. Ivan Leskovar je od kraja 1946. do srpnja 1951. godine radio u Narodnom odboru kotara Varaždin koji mijenja naziv u Kotarski odbor Narodnog fronta Varaždin i Kotarski komitet KPH Varaždin. Godine 1951. dobio je dozvolu za samostalni rad u Varaždinu, gdje je vodio samostalni dimnjačarski obrt. Ivan Leskovar je nakon 1955. godine, kada je bila izvršena nova podjela dimnjačarskih rajona, imenovan za rukovodioca sedmog rajona. Godine 1964. osnovao je s nekoliko dimnjačara Zanatsku zadrugu „Dimnjak“ u Varaždinu.71 Ivan Leskovar bio je iznimno aktivan u političkom životu, od su71

O dimnjačarskoj zanatskoj zadruzi „Dimnjak“ i djelovanju Ivana Leskovara u okviru zadruge opširnije u poglavlju 1.3. ove knjige.

Pomoćničko svjedočanstvo Ivana Leskovara

Svjedodžba o položenome majstorskom ispitu za Ivana Leskovara

djelovanja u Narodno-oslobodilačkoj borbi do članstva u Savezu komunista Hrvatske od 1947. godine i Savezu boraca te Savezu socijalističkog naroda Hrvatske, kao i Savjetu Sekretarijata unutarnjih poslova. Posebnu pozornost je obraćao na dodatno stručno usavršavanje kroz brojna sudjelovanja u tečajevima, među kojima je i onaj vatrogasne službe Civilne zaštite. Dio njegove iznimne želja za unapređenjem struke dimnjačara i davanje važnosti istoj, kao i dimnjačarima grada Varaždina, je i njegovo članstvo u Udruženju dimnjačara Hrvatske u Zagrebu, u kojem je bio organizator nekoliko skupština tog udruženja. Ivan Leskovar otišao je u mirovinu 5. srpnja 1981. godine s radnog mjesta rukovodiPotvrda Josipa Kaniškog o radu oca RJ „Dimnjak“. Ivana Leskovara kao dimnjačarskog pomoćnika

Stjepan Janković, dimnjačar Stjepan Janković je djelovao kao dimnjačarski obrtnik pedesetih godina 20. stoljeća. Određeni broj učenika obrtničku praksu za zanimanje dimnjačar obavljao je kod ovog dimnjačara, a među njima i Stjepan Mak iz Varaždina. Poslije je radio u Zanatskoj zadruzi „Dimnjak” Varaždin. Gabrijel Vitez, dimnjačar Gabrijel Vitez je rođen 9. listopada 1940. godine u Biškupcu, gdje je i umro 22. veljače 2012. godine. Završio je osnovnu školu u Biškupcu, zatim tadašnju Školu učenika u privredi, tzv. trogodišnju šegrtsku školu za šegrta dimnjačara, 1958. godine. Zanatsku praksu je obavljao kod majstora dimnjačara Ivana Leskovara te postao kvalificirani dimnjačar. Zaposlio se u Zanatskoj zadruzi „Dimnjak“ i njezinim daljnjim pravnim slijednicama. Gabrijel Vitez je prilikom čišćenja „Varteksovog dimnjaka“ 1969. godine stradao, jer se čađa srušila na njega te je zadobio opekotine 3. i 4. stupnja te bio liječen u bolnici. Prema sjećanju članova, uvijek bio na biciklu te je jako volio pjevati. Otišao je u invalidsku mirovinu oko Dimnjačar Gabrijel Vitez. 1987. godine, nakon treće operacije kralježnice. Iz obiteljskog arhiva. Posebno treba istaknuti da je Gabrijel Vitez bio član DVD-a Biškupec. Antun Medar, dimnjačar Antun Medar je bio dimnjačar o čijem radu su svjedočili brojni građani Varaždina. Bio je 1969. godine visokokvalificirani dimnjačar s dvadesetogodišnjim stažem. U isječku teksta pod naslovom „CrDimnjačari Gabrijel Vitez i Antun Medar

ni i bijeli“ objavljenog u Varaždinskim vijestima govori se poslu dimnjačara (crni) i poslu pekara kroz objavu vezanu za otvaranje nove pekare (bijeli).72 Bogumil, Bogumil (mlađi) i Josip Steyskal, dimnjačarski obrtnici73 Bogumil Steyskal, dimnjačarski obrtnik iz Varaždina, dimnjačarstvom se 1970. godine bavio već punih 45 godina, a od toga je 22 godine djelovao u Varaždinu kao samostalni obrtnik. Dimnjačarski obrt izučio je poslije Prvoga svjetskog rata. U obrtu su zajedno sa svojim ocem radila i njegova dva sina, Bogumil i Josip. Nadalje, za IV. rajon u Općini Varaždin prema odluci iz 1967. godine bila je zadužena dimnjačarska radnja ovog dimnjačara. Velik broj upisanih učenika za zanimanje dimnjačar obrtničku praksu obavljao je kod majstora dimnjačara Bogomira Steyskala, što je vidljivo iz matičnih knjiga škole u kojoj su se školovali dimnjačari. Franjo Kranjčić, dimnjačarski obrtnik

„Nedostatak garavih“, članak o dimnjačarima Bogumilu, Bogumilu (mlađem) i Josipu Steyskal, Varaždinske vijesti

Franjo Kranjčić bio je varaždinski majstor dimnjačar koji je u tom zanimanju proveo 45 godina, a kao samostalni obrtnik 28 godina. Uvijek se usavršavao u struci te sudjelovao na brojnim kongresima i seminarima. Uz svoj posao, Franjo Kranjčić obavljao je sedamdesetih godina 20. stoljeća dužnost predsjednika Udruženja samostalnih zanatlija Varaždin, a osam godina je bio odbornik Skupštine Općine Varaždin, delegat u Zajednici općina varaždinske regije, član Upravnog odbora Štedno-kreditne zadruge, član „Čuvar ognjišta“ o dimnjačaru Franji Kranjčiću, iz novina Majstori zanata, izdavač NIU „Privredni vjesnik“, Zagreb, 1977. 72 73

Ivica VUKOTIĆ, „Crni i bijeli“, Varaždinske vijesti, 27. kolovoza 1969., br. 34, str. 3, fotografirao Ivica Vukotić. Na nekim mjestima u literaturi navodi se ime Bogomir, a na nekima Bogumil. Na nekim mjestima u literaturi navodi se prezime Steyskal, a na nekima Stejskal

Upravnog odbora Društva zanatlija i tajnik te član Izvršnog odbora Udruženja dimnjačara Socijalističke Republike Hrvatske. Prilikom nove podjele dimnjačarskih rajona iz 1955. godine Franjo Kranjčić bio je imenovan za rukovodioca šestog rajona. Rješenjem o određivanju dimnjačarskih rajona iz 1967. godine za treći rajon bila je zadužena dimnjačarska radnja samostalnog obrtnika Franje Kranjčića.

1.3. Zanatska zadruga „Dimnjak” Varaždin Zanatska zadruga „Dimnjak” Varaždin bila je osnovana 1961. godine u Ulici Maksima Gorkog, današnjoj Stepinčevoj ulici u Varaždinu. Tadašnja Zanatska zadruga brojila je više od 20 dimnjačara i priučenih radnika.

Članovi Zanatske zadruge „Dimnjak” Varaždin. Iz arhiva „Dimnjaka“ d.o.o. Varaždin, Željka Baneka i Nevenke Štefanac, kćeri Ivana Leskovara.

Visokokvalificirani majstori Ivan Leskovar i Vlado Hrnčić osnovali su „Dimnjak“ — dimnjačarsku zanatsku radnju u koju su počeli okupljati ostale obrtnike koji su za to pokazali interes. Zadruga je 1964. godine brojila 14 dimnjačara, jednog učenika i jednog administrativnog djelatnika. Ideja o osnivanju Zadruge potekla je od mlađih dimnjačara koji su na taj način zaustavili odumiranje ove struke, u koju su se nerado, kao i danas, uključivali završeni učenici osnovnih škola. Ivan Leskovar bio je tada poslovođa Zadruge.

Članovi Zanatske zadruge „Dimnjak” Varaždin, slijeva gore: Novak, nepoznati, Mišak, Medar, Modrić, nepoznati; slijeva sjede: Prstec, Leskovar, Gržeta, Fajfarić, Hrnčić; leže: dimnjačarski pomoćnici nepoznati; iz zbirke dimnjačara Željka Baneka i Nevenke Štefanac, kćeri Ivana Leskovara.

Tada je područje varaždinske općine bilo podijeljeno na šest rajona. U svakom rajonu je radio po jedan visokokvalificirani dimnjačar sa svojim pomoćnikom, a kada se radilo za potrebe industrije, tada su radili gotovo svi. Radilo se dvokratno, a dnevno su se obilazili određeni rajoni u kojima su se obavljale usluge građanima ili tadašnjim radnim organizacijama. Jedan od zaposlenika bio je i Rudolf Kaniški. U sjeverozapadnom dijelu grada bio je poznat Božidar Prstec, koji je još 1949. godine položio ispit za kvalificiranog majstora, a 1958. godine za visokokvalificiranog majstora. Prema odluci iz 1967. godine, za prvi rajon bila je zadužena dimnjačarska Zanatska zadruga „Dimnjak“. Prema podacima iz završnih računa za 1970. godinu, u Zanatskoj zadruzi „Dimnjak“ bila je zaposlena 21 osoba, s ukupnim prihodom od 605.000 dinara.74 Na sjednicama Općinskog vijeća raspravljalo se o Zadruzi „Dimnjak“, što svjedoči i ovaj članak iz novina: „JOSIP HERGULA, odbornik Općinskog vijeća. Da li je potrebno da mi 74

Boris RATKOVIĆ, Varaždinski godišnjak 1971. – 1972., Ljudi, događaji, činjenice, brojke, prošlost, Novinsko izdavačko i štamparsko poduzeće Varaždin, Varaždin, 1971., str. 43.

Ivan Leskovar u prostorijama Zanatske zadruge „Dimnjak“. Iz obiteljskog arhiva Nevenke Štefanac, kćeri Ivana Leskovara.

u Varaždinu imamo dimnjačarsku zadrugu Dimnjak i da li ona dobro radi? Da li je žalba koju je podnijela dimnjačarska zadruga Dimnjak na Odluku o stanarinama i zakupninama u pogledu naplate dimnjačarskih usluga osnovana? ODGOVOR: Neosporno je pitanje da li je potrebno da postoji i radi dimnjačarska zadruga Dimnjak u Varaždinu. Ona obavlja usluge na području grada i prigradskim selima. Mišljenja smo da ova radnja dobro radi. Stojimo na stanovištu da bi područje djelovanja u perspektivi trebalo proširivati, a konačno da zadruga djeluje u budućnosti na cijelom području općine Varaždin. Organ uprave nadležan za komunalne poslove vrši stalne napore da poveća područje djelovanja dimnjačarske zadruge Dimnjak, međutim uvijek se ne nailazi na dovoljno razumijevanje i ispravno reagiranje od strane rukovodioca zadruge. Želja je i intencija da proširimo i proširujemo socijalistički sektor i u ovoj oblasti. Zato smo kod posljednje rajonizacije dimnjačarske službe nastojali zadruzi dodijeliti što veći teren. Tako je Savjet za komunalne poslove zaključio da se pored dosadašnjeg rajona zadruzi dodijele i sela Sračinec i Svibovec. kao i sva sela na području Mjesnog ureda Cestica. Zadruga je prihvatila Sračinec i Svibovec, jer su u blizini grada, a odbila je preuzeti područje Cestice s motivacijom da je to daleko te da je nezgodno da se u autobusu za Cesticu vozi dimnjačar. Smatramo da je ovakva politika štetna i ne ide u korist zadruge, ni općeg nastojanja jačanja socijalističkog sektora i u ovoj oblasti rada. O osnovanosti žalbe podnijete od dimnjačarske zadruge Dimnjak na Odluku o stanarinama i zakupninama, a u pogledu naplate dimnjačarskih usluga odlučit će Ustavni sud Hrvatske, kome je zadruga podnijela zahtjev. Stojimo na

stanovištu da naplatu usluga treba da vrši onaj tko ih i obavlja. Od strane nadležnog organa uprave zatraženo je od zavoda za urbanizam SRH da stavi republičkim nadležnim organima zahtjev oko preciznog reguliranja termina u postojećem zakonodavstvu za dimnjačarsku službu. Budući da su današnji propisi nedovoljno precizni i kompletni, to nije moguće tačno i precizno reći da li je žalba dimnjačarske zadruge Dimnjak osnovana ili ne.“75 Zanatska zadruga „Dimnjak” Varaždin postala je 1973. godine dio gradskoga komunalnog poduzeća Varkom, tj. Radna jedinica „Dimnjak“, ko- Povelja Dimnjačarskoj zadruzi „Varaždin“, 26. studenoga 1970., ja je djelovala do 1992. godine. iz zbirke dimnjačara Željka Baneka;snimila autorica.

1.4. Dimnjačarski obrtnici i trgovačka društva od 1990. do 2017. godine 1.4.1. CRLENI d.o.o. Varaždin Josip Crleni je započeo svoje naukovanja za dimnjačara 15. svibnja 1965. godine, a završio ga 30. travnja 1967.godine te postao kvalificirani dimnjačar. Potom je 15. rujna 1978. godine položio ispit za visokokvalificiranog dimnjačara. Josip Crleni je prije otvaranja svojeg obrta jedno duže vrijeme radio u Zanatskoj zadruzi „Dimnjak” Varaždin (u sklopu trgovačkog društva Varkom), a svoj dimnjačarski obrt Dimnjačarska i sanacijska radnja Josip Crleni vodio je od 15. listopada 1990. godine do 10. lipnja1996.godine. Uz Josipa je radio i njegov brat Vladimir Crleni, koji je poginuo nesretnim slučajem. Dimnjačarsko trgovačko društvo Crleni d.o.o. osnovano je 11. lipnja1996. godine i još danas aktivno djeluje. Dimnjačar Josip Crleni

„O naplati dimnjačarskih usluga odlučivati će Ustavni sud“, Varaždinske vijesti, 21. veljače 1968., br. 7, str. 5.

Zlatna knjiga s upisom Josipa Crlenog

Josip Crleni je u rad svoje tvrtke uključio i sinove Gorana i Josipa mlađeg, koji imaju položene majstorske ispite od 2008. godine te su postali majstori dimnjačari. Osim njih, u jednom razdoblju tvrtka je zapošljavala 15 djelatnika, od kojih je većina, uz pomoć Josipa i sina Gorana, bila usmjerena na školovanje za dimnjačara, tj. usavršavali su se za zvanje dimnjačara. Neki od njih koji su duže radili bili su upućeni na polaganje majstorskog ispita. Tvrtka je 2010. godine imala šest zaposlenih majstora dimnjačara i pet dimnjačara te je dobila ovlaštenje Hrvatske obrtničke komore da primi tri naučnika na naukovanje, a imala je i jednog koji je završio školu za zvanje dimnjačara. Tvrtka Crleni d.o.o. zapošljavala je do 2015. godine pet djelatnika, i to četiri majstora i jednog Logo tvrtke i fotografija: Mladen dimnjačara. Tvrtka ima sjedište u VaraždiMatijašić i Renato Cappelletti

nu, Ulica Ivana Zajca 11, a funkciju direktora tvrtke obnašao je do 2016. godine Goran Crleni. Tvrtka je djelovala najviše u Varaždinu, u kojem je imala koncesijsko odobrenje do 1. listopada 2017. godine, te u njegovoj okolici (Ljubešćica, Zabok), kao i u Istri i Dalmaciji (Rovinj,Poreč, Umag, Dubrovnik itd.) te u Glini i Hrvatskoj Kostajnici, u kojima ima i nadalje koncesijsko odobrenje. Posebno treba istaknuti da je Josip Crleni upisan 28. prosinca 2006.godine u Zlatnu knjigu, kao jedan od najboljih poduzetnika (na svoj rođendan). 1.4.2. CAMINUS j.d.o.o. Varaždin CAMINUS j.d.o.o. za dimnjačarske usluge i sanaciju dimnjaka sa sjedištem u Ulici Janka Jurkovića 5 u Varaždinu osnovana je 16. srpnja 2016. godine od dijela zaposlenika iz tvrtke Crleni d.o.o. Osnivači tvrtke su Rudolf Vrbanec, Goran Crleni i Renato Cappelletti. U tvrtki je zaposlen i Josip Crleni, Goranov brat. Sva četvorica navedenih su majstori dimnjačari. Temeljem Odluke o davanju koncesije za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina (Službeni Dimnjačar Goran vjesnik Grada Crleni Varaždina, broj 3/17) za svaku grupu od I. do VI. i za svako dimnjačarsko područje od broja 1. do 6. prema zahtjevima iz postupka javne nabave, koncesiju za obavljanje dimnjačarskih poslova dobila je zajednica ponuditelja CAMINUS j.d.o.o., J. Jurkovića 5, Varaždin i DIMAX j.d.o.o., za trgovinu i usluge, Miroslava Krleže 1/2, Varaždin na razdoblje od pet godina. Goran Crleni i Renato Cappelletti, iz zbirke Crleni

Potvrda o položenome majstorskom ispitu Gorana Crlenog

Rudolf Vrbanec i Mario Gerić u dimovodnom kanalu i dimnjaku

1.3.3.DIMGRAD, obrt za dimnjačarske usluge DIMGRAD je obrt za dimnjačarske usluge sa sjedištem u Dravskoj poljani 1 u Varaždinu. Vlasnik obrta Ivan Đuričin (stariji) rođen je u 1951. godine u Virovitici. Završio je Školu učenika u privredi za zanimanje zidar, a tečaj za zanimanje dimnjačar 1974. godine u Valbandonu kraj Pule. Doselio se iz Virovitice u Varaždin 1980. godine. Ispit za pećara i keramičara položio je 1989. godine u Zagrebu, a za ekonomista (VŠS) u Varaždinu. Nadalje, majstorski ispit za struku dimnjačar položio je u Virovitici 1998. godine. Tada je bio jedan od prva četiri majstora dimnjačara u Hrvatskoj sve do 2007. godine te jedini s majstorskim ispitom u Varaždinskoj županiji, kao i jedini sudski vještak za dimnjačarstvo u Varaždinskoj županiji te jedan od tri u Hrvatskoj. Ivan Đuričin (stariji) DIMGRAD, obrt za dimnjačarske

usluge,obavlja sve vrste dimnjačarskih poslova, a osnovao ga je 1993. godine Ivan Đuričin (stariji). Nadalje, 1998. godine obrt je imao tri zaposlenika na koncesijskim područjima općina Vinica, Mali Bukovec, Veliki Bukovec, Sveti Ilija, Vidovec, Sveti Đurđ i Beretinec. Obrt je nastavio voditi od 2006. goDiploma o majstorskom zvanju dine njegov sin Ivan Đuričin (mlađi), Ivana Đuričina (starijeg) koji je završio Elektrostrojarsku školu u Varaždinu, a majstorski ispit za zanimanje dimnjačar položio je 2009. godine u Čakovcu. Koncesiju za obavljanje dimnjačarskih usluga u Gradu Varaždinu dobio je 2007. godine na razdoblje od 10 godina za područje jedne trećine grada. U razdoblju od 2007. do 2012. godine imao je koncesiju i u Gradu Ivancu. Tada je imao četiri zaposlena. U obrtu je od 2015. godine zaposleno pet djelatnika: jedan majstor dimnjačar, dva KV dimnjačara, jedan dimnjačar i jedan administrator. Ivan Đuričin (stariji) jedan je od osnivača i predsjednik Klastera majstora dimnjačara Hrvatske, o čeIvan Đuričin (mlađi) mu se detaljnije piše u točki 2.5. ovog dijela knjige. Diploma o majstorskom zvanju Ivana Đuričina (mlađeg)

Licenca DIMGRADU za izvođenje praktičnog dijela naukovanja za zanimanje dimnjačar

1.4.4. DIM-SAN d.o.o. Varaždin „U lipnju 1985. godine osnovana je zanatska radionica za dimnjačarske poslove i sanaciju dimnjaka, Banek. Kao sljedbenik zanatske radionice u ožujku 1991. godine na trgovačkom sudu je registrirano, u Hrvatskoj prvo, trgovačko društvo za dimnjačarske poslove, sanaciju dimnjaka, dobavu i montažu dimnjaka, DIM-SAN d.o.o. Varaždin. Sjedište tvrtke je u Varaždinu, Hinka Krizmana 4a, a od 2000. godine tvrtka posluje u poslovnoj jedinici u ulici Franca Prešerna 20, Varaždin. (...) DIM-SAN d.o.o. je partner-zastupnik, u Hrvatskoj vodećih tvrtki za proizvodnju dimnjaka od Željko Banek Inox lima, Lim-mont d.o.o. Vrbanovec i Schiedel d.o.o. Golubovec. DIM-SAN d.o.o. obavlja sve vrste dimnjačarskih poslova, prvenstveno na dodijeljenim koncesijskim područjima Varaždinske županije i to: od 1985. godine na dijelu Grada Varaždina i na cijelom poLogo Zanatske radionice za dimnjačarske poslove i sanaciju dručju Opdimnjaka Banek ćine Jalžabet (do ožujka 1991. godine kao Zanatska radionica za dimnjačarske poslove i sanaciju dimnjaka Banek) od 2002. do 2007. godine na cijelom području Grada Varaždina od 2007. Godine na 1/3 područja Grada Varaždina od 2001. do 2010. godine na cijelom području Općine Gornji Kneginec od 2008. do 2011. godine na cijelom poŽeljko BANEK, Sanacija dimnjaka unutarnjim dručju Općine Vidovec od 2005. godine na dijelu Općine Trnovec premazivanjem patentiranom masom, listopad 1986.

Bartolovečki (nema ovlaštenog koncesionara) od 27. siječnja 2014. godine cijelo područje Općine Trnovec Bartolovečki i Petrijanec.“ U nekim razdobljima djelovanja tvrtka je imala desetak zaposlenih. Za velike ili složene poslove, kao što su generalno čišćenje centralnih i tvorničkih dimnjaka, mehaničko ili strojno čišćenje centralnih i parDimnjačari iz tvrtke DIM-SAN d.o.o. 2005. nih kotlova, dimovodnih kanala ili godine, snimio V. Mrak. priključaka, gdje je potreban veći broj djelatnika, tvrtka koristi usluge i vanjskih suradnika dimnjačara. Željko Banek je aktivno sudjelovao na brojnim seminarima, kongresima i radionicama. Tako je 1986. godine napisao brošuru Sanacija dimnjaka unutarnjim premazivanjem patentiranom masom, u kojoj se na stručan način obrazlaže navedena tema. Za dugogodišnje djelovanje tvrtke svoje zasluge imaju majstori dimnjačari Damir Mikac i Stjepan Sakač te KV dimnjačar Marijan Buhina i dimnjačar Stjepan Lacković. 1.4.5. DIMNJAK d.o.o. Varaždin Trgovačko društvo Dimnjak d.o.o. Varaždin nastalo je na temelju Zanatske zadruge „Dimnjak” Varaždin, poslije dio gradskog komunalnog poduzeća Varkom, tj. Radna jedinica „Dimnjak“ te je 1992. godine „Dimnjak“ počeo poslovati kao samostalno privatno poduzeće. „Gospoda Njegovec i Antončić osnovali su poduzeće Dimnjak, a u koje je prešlo svih jedanaestero zaposlenih iz bivše dimnjačarske službe - bivši rukovoditelj, inženjer Stjepan Njegovec, postaje direktor, a u novo poduzeće prešao je i jedan visokokvalificirani dimnjačar, petoro kvalificiranih te četiri polukvalificirana djelatnika s radnim iskustvom duljim od dvadeset godina“ ...(MeStjepan Njegovec đu njima je bio i tadašnji rukovodilac radne jedini-

Logo tvrtke Dimnjak d.o.o. Varaždin

ce Branko Lajović te dugogodišnji dimnjačar Drago Vnuk.)... Oni će, shodno općinskoj odluci, preuzeti dimnjačarska područja koja je ranije pokrivao Varkom, a direktor Njegovec uz postojeće uvodi i mogućnost pružanja novih usluga. Misli se pri tom, prije svega, na kontrolu ispravnosti dimnjaka pogotovo za plinska trošila, odnosno mjerenje emisije i imisije dimnih plinova za peći i kotlove te izdavanje certifikata glede toga.“76 Tijekom godina tvrtka je promijenila nekoliko lokacija. Danas se sjedište tvrtke nalazi u ulici Miroslava Krleže 1/2. „Tvrtka je specijalizirana za obavljanje dimnjačarskih usluga, montažu i sanaciju dimnjaka, te planiranje, projektiranje i prodaju dimovodnih sustava na području cijele Hrvatske.“77 Tvrtka Dimnjak d.o.o.obavljalaje dimnjačarske usluge na području Varaždinske županije tridesetak godina pa je bila i ovlašteni koncesionar u gradu Ludbregu te u osam općina. Dimnjak d.o.o. je od 2011. godine proširio svoju djelatnost dimnjačarskih usluga na šire područje Hrvatske (regija Dalmacija: Sinj, Vodice i Tribunj), a na dvadesetu obljetnicu postojanja tvrtke 2012. godine, ista se podičila i brojnim certifikatima. 1.4.6. DIMAX j.d.o.o. Varaždin DIMAX j.d.o.o. iz Varaždina, Miroslava Krleže 1/2, je tvrtka osnovana 2014. godine. Vlasnik je Miroslav Njegovec. Osnovna djelatnost tvrtke su dimnjačarske usluge, a tvrtka se bavi i izgradnjom, montažom i projektiranjem dimovodnih sustava. Trgovačko društvo je djelovalo na području Varaždinske županije u općinama Maruševec i Klenovnik, a temeljem Odluke o davanju koncesije za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 3/17) za svaku grupu od I. do VI. i za svako dimnjačarsko po76 77

Miroslav Njegovec

Anica JEREMIĆ, „Varaždinski dimnjačari u potrazi za srećom“, Varaždinske vijesti, 11. studenoga 1992., br. 45, str. 8. http://www.archive-hr-2014.com/hr/d/2014-02-15_3726561/ pristup: 3. studenoga 2016.

Logo tvrtke DIMAX j.d.o.o.

dručje od broja 1. do 6. prema zahtjevima iz postupka javne nabave. Koncesiju za obavljanje dimnjačarskih poslova dobila je Zajednica ponuditelja: DIMAX j.d.o.o., za trgovinu i usluge, Miroslava Krleže 1/2, Varaždin, i CAMINUS j.d.o.o. J. Jurkovića 5, Varaždin na period od pet godina.

Struktura i broj obrtnika 1945. i 1946. godine u Općini Varaždin. Rudolf NJEGAČ, Neka obilježja strukture i razvoja zanatstva i male privrede u općini Varaždin od 1945-1980, Zbornik radova 5, FOI Varaždin,1981., str. 65-105

Struktura i broj obrtnika od 1947. do 1951. godine u Općini Varaždin

Struktura i broj obrtnika od 1953. do 1964. godine u Općini Varaždin

Struktura i broj obrtnika od 1965. do 1970. godine u Općini Varaždin

Struktura i broj obrtnika od 1972. do 1979. godine u Općini Varaždin

2.DIMNJAČARSTVO KROZ ORGANIZIRANO OBRTNIŠTVO I PODUZETNIŠTVO U VARAŽDINU I HRVATSKOJ Uvodno Kako bi se čitatelj mogao lakše snalaziti tijekom razrade teme ove knjige, potrebno je napomenuti da se tema nije mogla odvojiti od ukupnih povijesnih zbivanja na području gospodarstva i razvoja organiziranog djelovanja obrtnika i poduzetnika, što svakako uključuje i dimnjačare u određenim vremenskim razdobljima. Dimnjačari, koji su ujedno i obrtnici i poduzetnici, u velikoj mjeri dijele sudbinu svih ostalih obrtnika i poduzetnika u Hrvatskoj i gradu Varaždinu, jer se radi o njihovim osnovnim statusnim pitanjima. Gledajući povijesno, obrtnici su bili povezani kroz cehove, bratovštine, udruženja, zadruge, komore i razne druge oblike okupljanja i djelovanja. Iz bratovština, kao religioznih udruženja, počeli su se razvijati cehovi kao počeci obrtničkog udruživanja, a djelovali su do kraja 19. stoljeća, kada je industrijska revolucija bila već u punom zamahu. Tematika organiziranja obrtnika i poduzetnika obrađuje se u ovom poglavlju kroz kratku faktografiju, kao dio osnovne tematike, jer je neodvojiva veza između dimnjačarstva, obrtništva i poduzetništva u cjelini. Ovom tematikom bavile su se Obrtnička i Gospodarska komora kroz vlastita izdanja te, između ostalih: Mirko Androić, Krešimir Filić, Josip Halić, Rudolf Horvat, Damir Hrelja, Ivy Lentić-Kugli, Miran Bojanić Morandini, Rudolf Njegač i brojni drugi stručnjaci koji nisu spomenuti, a koji su kroz svoj rad dali doprinos u opisivanju organizacije obrtništva i poduzetništva grada Varaždina u sklopu te organizacije u Hrvatskoj.

Djelovanje dimnjačara u početnim godinama Zanatlijskoga i pomoćničkog društva u Varaždinu te u komorskom sustavu Hrvatske Obrtnici su se na nivou Hrvatske počeli udruživati u Trgovačku-obrtničku komoru koja je osnovana 16. veljače 1852. godine u Zagrebu. U Varaždinu je osnovano 3. i 4. rujna 1904. godine Zanatlijsko i pomoćničko društvo u Varaždinu. Na temelju potvrđenih pravila Društva 24. srpnja 1904. godine izabran je Upravni odbor, a među članovima je bio i Vladoj Jungmann, obrtnik dimnjačar. Iz ovog podatka je vidljivo da se bez obzira na nepostojanje ceha ili

udruženja dimnjačara predstavnik dimnjačara nalazio u važnom tijelu Zanatlijskoga i pomoćničkog društva u Varaždinu, što na određeni način predstavlja iskaz poštovanja dotičnom obrtniku, ali i dimnjačarskoj struci. U ožujku 1905. godine bio je konstituiran odbor koji je 25. ožujka sazvao veliku obrtničku skupštinu za Varaždinsku županiju. Na sjednici skupštine predložilo se osnivanje Obrtnog zbora, a u odbor koji to treba pripremiti, između ostalih, nalazio se i Vladoj Jungmann. Na toj skupštini je predloženo i održavanje sveopćega obrtničkoga kongresa u Zagrebu, dok su se u Varaždinu nastavile aktivnosti kojima je Zanatlijsko i pomoćničko društvo nastojalo povećati broj aktivnih članova, a istovremeno poboljšati i svoj materijalni položaj. Kako se u Zagrebu nikako nije realizirala ideja varaždinskih obrtnika o održavanju obrtničkoga kongresa, bila je sazvana javna obrtnička skupština 28. siječnja 1906. godine. Na skupštini je proširen odbor za osnivanje obrtnog zbora u Varaždinu s dotadašnjih 12 na 24 člana, pa su u odbor ušli obrtnici kao predstavnici struke, između kojih je bio i Vladoj Jungmann, kao predstavnik dimnjačarske struke. O tome da je izabran u prošireni odbor Zanatlijskoga društva u Varaždinu izvještavale su i novine.78 Među vodećim obrtnicima raznih udruženjima koja su se osnivala usporedo sa Zanatlijskim i pomoćničkim društvom u idućim godinama dolazilo je do sukoba vezanih uz različito političko djelovanje i dodjeljivanje poslova stranim, a ne domaćim majstorima od strane gradskih zastupnika. Jedan od kandidata imenovanih na javnoj gradskoj skupštini za predstojeće gradske izbore bio je i Vladoj Jungmann, koji se zalagao za bolji položaj domaćih obrtnika, pogotovo što se tiče plaćanja „mjestovine“ na sajmovima. Treća glavna skupština Saveza hrvatskih obrtnika održana je 25. ožujka 1911. godine u Brodu na Savi. Na njoj je sudjelovalo više od 400 obrtnika iz cijele Hrvatske. Jakob Furjan, predsjednik varaždinskoga mjesnog odbora Saveza hrvatskih obrtnika, sudjelovao je na navedenoj skupštini, na kojoj su „usvojene rezolucije kojima se traži konačno provođenje reforme Obrtnog zakona, osnivanje obrtnih škola te zaštita domaćih obrtnika od nelojalne pa i protuzakonite konkurencije stranih putujućih trgovaca. Hrvatski će obrtnici zatražiti državnu potporu koja će se realizirati kroz državne narudžbe kod domaćih obrtnika, podjelu strojeva, beskamatne kredite te subvencije za stručno usavršavanje. Sa zaključcima ove skupštine Furjan upoznaje i varaždinske 78

Naše pravice, 8. veljače 1906., br. 6, str. 68.

obrtnike na sastanku varaždinskog mjesnog odbora SHO79 koji je održan 9. travnja 1911.80 Zbog činjenice da je Furjan već i prije ovog sastanka podnio ostavku na mjesto predsjednika mjesnog odbora, za novog predsjednika izabran je Vladoj Jungmann“.81 Jakob Furjan umire 1915. od bolesti, nakon što je proveo u Prvom svjetskom radu godinu dana.82 Trgovačko-obrtnička zagrebačka komora pokrenula je tijekom 1913. godine pitanje o sustavnom uređenju pravnih i poslovnih odnosa dimnjačarskog obrta prema zahtjevima suvremenih prilika. Smatralo se da su propisi koji uređuju ovo područje zastarjeli i nepotpuni za obavljanje dimnjačarskog obrta u Hrvatskoj, što je izazivalo česte nesuglasice između vlasti i dimnjačara.83 Da su dimnjačari htjeli imati uređen sustav svoga ujednačenog djelovanja i zajedničkog istupanja, a vezano i uznova tehnička dostignuća, vidljivo je kroz novinarske napise o događanjima u Trgovačko-obrtničkoj komori kao krovnoj organizaciji za njih u tom vremenu. Tako u glasilu Hrvatske ujedinjene samostalne stranke Naše pravice na sjednici Trgovačko-obrtničke komore jedna od točaka je bio i prijedlog vezan uz poslovanje dimnjačarske službe, pa se navodilo: „Glede dimnjačarskog obrta preporučit će se vladi, da se odredi, da bi se poslovanje dimnjačara obvezatno protezalo ne samo na dimnjake, nego i na sve u vezi sa dimovodnim kanalom stojeća ložišta, odnosno na sastavne dielove štednjaka, peći i druga ložišta. Nadalje, da se dimnjačarima omogući svoj zanat u okviru postojećih zakona nesmetano vršiti te napokon, da se izvan gradova dozvoli utjeravanje dimnjačarskih pristojba po upravnim općinama.“84 U ratnim godinama (1914. – 1918.) sve aktivnosti Društva bile su smanjene i ograničene na humanitarno djelovanje, zbog čega su se i znatno smaSHO – Savez hrvatskih obrtnika. Varaždinske obrtnike je okupljala i mjesna organizacija Savez hrvatskih obrtnika, a neki članovi upravnih odbora bili su i članovi upravnog odbora Zanatlijskoga i pomoćničkog društva. 81 HRELJA i BOJANIĆ MORANDINI, Obrtništvo u Varaždinu, 2004., str. 68. 82 Naše pravice, 8. veljače 1906., br. 6, str. 68. 83 „Uređenje dimnjačarstva u Hrvatskoj“, Naše pravice – glasilo Hrvatske ujedinjene samostalne stranke, 10. travnja 1913., br. 16, str 5: „Pošto u tom pravcu dimnjačarski pravilnik i pristojbenik sačinjava glavnu podlogu, povela je rečena komora razprave sa Udruženjem hrv.-slav. dimnjačara u Zagrebu, koje je prema njenim uputama izradilo osnove jedinstvenog statuta i pristojbenika i to napose za municipalne gradove, a napose za ostalo područje Hrvatske i Slavonije. Osnovama priloženo je obrazloženje i cienik maksimalnih pristojbi za neobične radnje, dočim su u normalnim cienicima radi boljega obavieštenja uz projektirane pristojbe istaknute i one, što sada u cieloj zemlji stoje na snazi. Izcrpivi operat dostavila je komora Savezu hrvatskih obrtnika i drugim interesentima na izjavu mnienja, a kad ova budu sabrana, sliediti će kod komore meritorne razprave. U savezu sa jedinstvenim pravilnikom i pristojbenikom, zagrebačka će komora potaknuti i riešenje nekih drugih suvislih pitanja, o kojima su zametnute razprave. Opravdana je prema tomu nada, da će se dimnjačarsko pitanje u Hrvatskoj, koje je važno ne samo sa gledišta obrta, već i narodnog gospodarstva i javne sigurnosti, uskoro povoljno riešiti i to na način, koji će jednako štititi interese obrta, kao i najširih slojeva pučanstva.“ 84 V. P., „Sjednica Trgovačke – obrtničke komore“, Naše pravice, 25. rujna 1912., broj 40., str. 2. 79

njili prihodi Društva. Javili su se sukobi i zbog kuće u Preradovićevoj ulici, koja je bila u društvenom vlasništvu od 1914. godine. Tadašnji čelni čovjek Odbora Hurbert Goger nije želio sazvati izvanrednu glavnu skupštinu, koja je ipak bila sazvana na inicijativu nezadovoljnog članstva 13. listopada 1918. godine, da bi na sljedećoj sjednici Upravnog odbora Goger dao ostavku. Na ponovnoj izvanrednoj skupštini koja je održana 27. listopada 1918. godine bio je izabran novi odbor na čelu s predsjednikom Vladojem Jungmnnom. Osnivanjem Kraljevine SHS stvorili su se novi uvjeti poslovanja koji su donijeli razočaranje kako svih hrvatskih tako i varaždinskih obrtnika. Prva glavna redovna skupština varaždinskoga Zanatlijskoga i poJosip HALIĆ, Spomenspis 25. godišnjice Zanatlijskog i moćničkog društva u Kraljevini SHS održana je 9. ožujka 1919. godine. Tada je za pomoćničkog društva u Varaždinu, 1929., naslovna stranica knjige iz predsjednika Odbora ponovno bio izabran zbirke Marijana Dominka. dimnjačarski obrtnik Vladoj Jungmann, član Jugoslavenske demokratske stranke, koji je zbog svojih političkih stavova dolazio u sukob s dijelom hrvatski orijentiranoga varaždinskog obrtništva. Vladoj Jungmann je 1921. godine otišao u Sloveniju, a zamijenio ga je Tomo Stanković, dotadašnji potpredsjednik. Trgovačko-obrtnička komora u Zagrebu se 1932. godine podijelila na Trgovačko-industrijsku i Zanatsku komoru, a do nove diobe došlo je 1938. godine, kada su nastale Trgovinska i Industrijska komora. Obrtnici, a posebno dimnjačari su se u idućem razdoblju udruživali u one oblike komore kako su se mijenjali propisi, što je uvjetovalo i promjene struktura organiziranja. Tako podijeljene komore ušle su u Banovinu Hrvatsku 1939. godine. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj provedena je značajnija komorska reforma kojom su 1942. osnovane komore Veleobrtna, Obrtna, Trgovinska te za novčarstvo i osiguranje. Zbog rata i slabih mogućnosti za funkcioniranje gospodarstva ovaj komorski sustav nije nikada zaživio do kraja. Od

1945. godine hrvatske su komore prirodni dio europskoga i svjetskoga gospodarskog prostora. Trgovinska, Industrijska i Obrtnička komora nacionalizirane su 1948., kada je provedena njihova likvidacija. Ovlasti dotadašnjih komora prenesene su na komore FNRJ sa sjedištem u Beogradu. Privredna komora Hrvatske osnovana je 1962. godine kao jedinstvena komora nastala iz pet granskih komora.85 Privredna komora Hrvatske djelovala je u to vrijeme kao republička komora, da bi 1974. godine bio donesen Zakon o udruživanju u privredne komore (Narodne novine, broj 19/74), koji uvodi privredne komore za uža područja (osnovne odnosno regionalne privredne komore), koje se obvezno udružuju u Privrednu komoru Hrvatske. Zakonom o udruživanju u privredne komore i opća udruženja iz 1979. godine (Narodne novine, broj 32/79), uz Privrednu komoru Hrvatske i komore za uža područja, osnivaju se i opća udruženja s pravnom osobnošću kao novi oblik organiziranja gospodarstva, a 1986. godine donesen je Zakon o udruživanju u privredne komore (Narodne novine, broj 42/86 i 57/89), kojim se ukida pravna osobnost općih udruženja i vraća ih se u sastav Privredne komore Hrvatske.86 Današnja Hrvatska gospodarska komora organizirana je bila u skladu s novim Zakonom iz 1991. godine, a slijedom prvog Zakona o obrtu u demokratskoj Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 77/93), koji se počeo primjenjivati 1. srpnja 1994. godine. Fizičke i pravne osobe koje su obavljale obrt prestale su biti članice Hrvatske gospodarske komore (u daljnjem tekstu: HGK) te su postale obvezatne članice Hrvatske obrtničke komore (u daljnjem tekstu: HOK). Članovi HGK postaju trgovačka društva osnovana Zakonom o trgovačkim društvima (Narodne novine, broj 111/93, 34/99, 121/99 – vjerodostojno tumačenje, 52/00 – Odluka USRH, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12 i 68/13). „Obnoviteljska skupština HOK-a održana je 1. srpnja 1994. godine. Tim se činom strukovnoj obrtničkoj organizaciji, nakon više desetljeća, napokon vratio značaj i važnost koju je nekad imala u hrvatskom gospodarstvu. Prema teritorijalnom ustroju sada u okviru HOK- a djeluje dvadeset područnih komora i 116 udruženja obrtnika. Utemeljeni su cehovi, kao oblici strukovnog organiziranja obrtnika.“ Privredna komora Hrvatske nastala je iz pet granskih komora: 1. Komore za industriju, rudarstvo, građevinarstvo i saobraćaj; 2. Trgovinske komore; 3. Zanatske komore; 4. Ugostiteljske komore i 5. Poljoprivredno-šumarske komore). 86 Sukladno Zakonu o udruživanju u privredne komore i opća udruženja iz 1979. godine Udruženje samostalnih zanatlija Varaždin preoblikuje se u Udruženje samostalnih privrednika Općine Varaždin 85

Područna obrtnička komora Varaždinske županije kao član HOK-a je stručno-poslovna organizacija obrtnika, trgovaca pojedinaca i trgovačkih društava s područja Varaždinske županije. Obrtnici su do 1994. godine bili organizirani u Savez udruženja hrvatskih obrtnika regije Varaždin, koja je obuhvaćala područje Varaždinske i Međimurske županije, a od 1994. godine osnovana je Obrtnička komora Varaždinske županije, koja na svom području po teritorijalnom ustroju obuhvaća četiri udruženja obrtnika. Jedno od tih udruženja je i UdruZnačka izdana povodom 25. ženje hrvatskih obrtnika Varaždin, bivše obljetnice Zanatlijskoga i Društvo zanatlija Varaždin, a koje nasljeđu- pomoćničkog društva Varaždin, iz zbirke Marijana Dominka. je Zanatlijsko i pomoćničko društvo. Podaci u razdoblju od 1945. do 1962. su dosta reducirani, oskudni i pojedinačni, a u razdoblju od 1962. do 1985. nedostatak podataka nalazi se u činjenici da je arhiv Društva i Udruženja izgubljen.

Djelovanje dimnjačara u HOK-u i Udruženju hrvatskih obrtnika Varaždin Sekcija dimnjačara unutar ceha uslužnog obrta pri HOK-u započela je s radom 2006. godine.87 Osnovni zadaci Sekcije su definiranje sadržaja Programa i Plana rada sekcije, pojma dimnjačarstva, etike u dimnjačarstvu, rješavanje nedostataka u tehničko-tehnološkom smislu, podizanje kvalitete usluga, primjena europskih trendova u radu i drugo. Sekcija dimnjačara se već godinama zauzima za to da se ovo područje uredi jedinstveno na razini države jednim zakonskim aktom, kao što je slučaj, primjerice, u Njemačkoj i Sloveniji, a radi zaštite potrošača, podizanja kvalitete usluge i jedinstvene razine kvalitete usluga u svim dijelovima zemlje, uz jačanje pravila struke i nadzora kvalitete. Sekcija dimnjačara HOK-a 28. siječnja 2011. godine organizirala je okrugli stol pod nazivom „Dimnjačarstvo – problematika i razvoj“ s ciljem osniva87

Želimir JAKOBOVIĆ i Jasmina GALANT CVEK, „Za vraćanje digniteta dimnjačarskoj struci“, Obrtničke novine, 3. srpnja 2006., br. 73., str. 5.

nja radne skupine na razini HOK-a i HGK te drugih zainteresiranih asocijacija za izradu nacrta Programa ili Strategije razvoja dimnjačarske struke. „Okrugli stol okupio je predstavnike svih ministarstava koja su dosad bila uključena u izradu propisa nadležnih za obavljanje dimnjačarske djelatnosti, relevantnih institucija koje su neposredno vezane uz dimnjačarstvo, predstavnike lokalne samouprave, Obrtne zbornice Slovenije, stručnih i dimnjačarskih udruga. Cilj ovog skupa bio je odrediti najveće probleme u struci, te prioritete i moguće načine rješavanja problema, podići razinu stručnosti u dimnjačarstvu te pozitivno utjecati na zakonsku regulativu, kako bi se osigurala kvaliteta i povećala sigurnost korisnika dimnjačarskih usluga. (…) Na Okruglom stolu zaključeno je i da je potrebno ostvariti bližu suradnju sa strukovno bliskim institucijama, udrugama, operaterima distribucijskog sustava plina, HSUP-a, distributerima proizvođača tehnike i dimovodne opreme i slično, a naročito s resornim ministarstvima koje uređuju pojedina područja ove djelatnosti. Također, potrebno je dosljedno primjenjivati Zakon o zapaljivim tekućinama i plinovima, sve odredbe koje se odnose na dimnjačarsku djelatnost te uskladiti odgovarajuće zakone, tehničke propise i pravilnike sa navedenim Zakonom.“ Od toga okruglog stola do danas Sekcija dimnjačara HOK-a nastoji realizirati zacrtane ciljeve te je na svojoj sjednici usvojila stajalište da je donošenje novog posebnog Zakona o dimnjačarstvu prijeka potreba, jer će se njime zaštititi interesi struke i korisnika dimnjačarskih usluga, što nije moguće ostvariti kroz primjenu drugih zakona i velikog broja različitih odluka o dimnjačarstvu koje donose lokalne vlasti.

Članak „Za vraćanje digniteta dimnjačarskoj struci“

Zanatski dom/ zgrada Udruženja hrvatskih obrtnika Varaždin, Ulica Ivana Kukuljevića 13, Varaždin, snimila Ksenija Plavec Fiket.

Nadalje, konstituirajuća sjednica Sekcije dimnjačara Hrvatske obrtničke komore u mandatnom razdoblju 2014. – 2018. održana je 28. srpnja 2015. godine. Za predsjednika Sekcije bio je izabran Želimir Jakobović. Na sjednici se govorilo o stanju dimnjačarstva i pogodnostima koje imaju dimnjačari u drugim državama Europe, a sve u cilju njihova opstanka i postojanja. Vodila se i rasprava oko problema nelojalne konkurencije, pitanja održanja identiteta dimnjačara obrtnika ako bi se udružio u zadrugu i drugo. Zaključak predsjednika Sekcije je da dimnjačarski obrti ne smiju nestajati. Uz ostalo, raspravljalo se i o Pravilniku o etici ponašanja u dimnjačarskoj struci, kojim bi se detaljnije odredio način rada i poslovanja u dimnjačarstvu. Sekcija dimnjačara HOK-a smatra da je donošenje zasebnog zakona o dimnjačarstvu prijeka potreba, jer će se njime zaštititi interesi struke i korisnika dimnjačarskih usluga. Na razini Udruženja hrvatskih obrtnika Varaždin djeluje šest cehova. Dimnjačari Varaždina u okviru udruženja nemaju svoj ceh, ali imaju osnovanu grupaciju i Sekciju dimnjačara. Tako dimnjačari Varaždina pripadaju u Ceh uslužnih obrta i obrta za intelektualne usluge gospodarskoga karaktera.

Djelovanje dimnjačara u Hrvatskoj gospodarskoj komori – Županijskoj komori Varaždin Županijska komora Varaždin, kao sastavni dio unutarnjeg ustroja Hrvatske gospodarske komore, moderna je i profesionalna institucija koja zastupa i promiče interese gospodarstva Varaždinske županije u zemlji i inozemstvu. Pri Županijskoj komori Varaždin osnovana je u svibnju 2006. godine Grupacija za pružanje dimnjačarskih usluga, za čijeg voditelja je bio izabran Ivan Đuričin iz Varaždina. Grupacija okuplja poduzetnike (trgovačka društva) u Varaždinskoj županiji koja se bave pružanjem dimnjačarskih usluga s ciljem unapređenja djelatnosti pružanja dimnjačarskih usluga. To se odnosi na dimnjačare, korisnike usluga, distributere plina, komunalne službe, protupožarne inspekcije i druge. Jedan od osnovnih zadataka je i donošenje jedinstvenog cjenika za dimnjačarske usluge, kao i donošenje novog Zakona o dimnjačarstvu.

Ivan VUSIĆ, „Udruženi dimnjačari obrtnici i trgovačka društva“, Obrtničke novine, 27. svibnja 2006., br. 72., str. 8.

Djelovanje dimnjačara kroz druge oblike udruživanja i okupljanja Klaster majstora dimnjačara Hrvatske u Varaždinu S namjerom da se dimnjačari okupe na još jednome mjestu gdje kao obrtnici mogu surađivati s državnim institucijama i akademskom zajednicom, a kako bi nastojali stvoriti dodanu vrijednost za svoje poslovanje unapređivanjem poslovnog okruženja u kojem djeluju, dimnjačari su osnovali Klaster majstora dimnjačara Hrvatske. Klaster je osnovan sa sjedištem u Varaždinu 12. studenoga 2007. godine rješenjem Ureda državne uprave u Varaždinskoj županiji, a sukladno Zakonu o udrugama. Kako je rješenjem navedeno, osnovni sadržaj djelatnosti je promicanje, razvitak i unapređenje dimnjačarskih usluga na području cijele Republike Hrvatske, unapređenje i koordinacija strukovne aktivnosti članova udruge, informiranje javnosti o radu Klastera, razvijanje programa međunarodne suradnje te uključivanje u rad Klastera, jačanje suradnje sa srodnim organizacijama i izvan nje. Predsjednik Klastera je Ivan Đuričin, dopredsjednik Franjo Pohižek, a tajnik Slavko Jambrešić.

Rješenje kojim se odobrava upis Klastera majstora dimnjačara Hrvatske, iz obiteljskog arhiva Ivana Đuričina.

Unatoč velikoj želji osnivača da Klaster djeluje na svim područjima sa zacrtanim ciljevima i zadacima, to se nije ostvarilo. Udruga Klastera majstora dimnjačara Hrvatske bila je samo u nekoliko navrata uključena zajedno sa Sekcijom dimnjačara HOK-a, Cehom uslužnog obrta i Hrvatskom dimnjačarskom udrugom na pripremama za izradu Zakona o dimnjačarstvu. Prema njihovu zaključku Zakon o dimnjačarstvu trebao bi propisati i uvjete za obavljanje dimnjačarskih poslova, precizirati pitanja iz područja dodjeljivanja dimnjačarskih koncesija, ovlaštenja i zadaće dimnjačara i koncesionara, kriterije za određivanje iznosa naknada za dimnjačarske poslove i djelovanje upravnih tijela koja će voditi evidenciju o dimnjačarima te regulirati osiguranje, zbrinjavanje otpada, nadzor u ovoj djelatnosti i drugo. Hrvatska dimnjačarska udruga Hrvatska dimnjačarska udruga je stručna organizacija građana koja se na način predviđen statutom Udruge bavi problematikom proučavanja ložišnih, dimovodnih i sličnih uređaja te preventivnom djelatnošću. Hrvatska dimnjačarska udruga je osnovana kao Udruga dimnjačara Zagreba 1900. godine. Osnovalo ju je 68 registriranih dimnjačara na području Zagrebačke komore. Udruga je kroz povijest mijenjala naziv i pod svoje djelovanje uključila dimnjačare iz cijele Hrvatske. U organizaciji Hrvatske dimnjačarske udruge do sada je održano šest konferencija dimnjačara Hrvatske, koje su svaki put okupile oko 150 sudionika iz cijele Hrvatske. Sedma konferencija dimnjačara Hrvatske održana je od 23. do 24. ožujka 2017. godine u Varaždinu. Osnovni cilj konferencija je da se kroz godišnje okupljanje struke izvještavao stanju u dimnjačarstvu, izrazi potreba za dodatnom edukacijom kroz „upoznavanje s novim zakonskim regulativama, s pravilima struke i europskim normama te upoznavanje s novim tehnologijama dimnjaka, ložišnih uređaja i upotrebe u radu. Konferencije dimnjačara bile su namijenjene prvenstveno dimnjačarskim obrtima i tvrtkama koje se bave dimnjačarskim radovima te svima čija djelatnost zadire u područje dimnjačarstva: proizvođačima dimnjaka i prateće opreme, zastupnicima prateće opreme, plinskih uređaja i mjernih instrumenata, plinskim serviserima, upraviteljima stambenih zgrada“.88 Na konferencijama su, kao gosti, uvijek bili prisutni učenici Obrtničke industrijske i graditeljske škole, smjer dimnjačar. 88

http://www.hrvatski-dimnjacari.org/konferencije-dimnjacara/2-konferencija-dimnjacara-hrvatske.html, pristup: 4. listopada 2016.

Logo Hrvatske dimnjačarske udruge

Hrvatska dimnjačarska udruga (HDU) za sebe ističe da „je do danas učinila značajne korake u samom organiziranju dimnjačara, kako statusnom tako i obrazovnom (školovanje, radni uvjeti, zaštite, norme). Pokrenuto je izdanje „Dimnjačarskog glasnika“ sa tekstovima iz struke kako kod nas tako i u svijetu. Organizirali smo u ne tako davnoj prošlosti (u osamdesetim godinama) „DIMNJAČARSKU IZLOŽBU“(…) Organizirani su razni seminari za poboljšanje stručnog znanja članova, sudjelovalo se u izradi smjernica i pravilnika za dimnjačarsku službu. Od 1970. postali smo pridruženi članovi ‘Europske federacije dimnjačara’ – ‘ESCHFö’ sa sjedištem u Bruxellesu. Do danas smo sudjelovali u radu više njihovih kongresa. 2006. godine smo na konferenciji u Portorožu primljeni u redovno članstvo kao punopravan član Europske federacije dimnjačara. (…) Veliki značaj udruga je postigla izdavši Pravila struke – osnove dimnjačarstva kojima su objašnjeni i regulirani mnogi pojmovi oko dimnjačarskih radova, održavanja dimnjaka i ložišta.“ Hrvatska stručna udruga za sanacije dimnjaka Hrvatska stručna udruga za sanacije dimnjaka nalazi se u Samoboru, a njezin je predsjednik mr. sc. Zdenko Meczner. Udruga je osnovana iz tri razloga: koncentraciju ugljičnog monoksida u zraku koji udišemo svesti na najmanju moguću mjeru, proizvodnju dušikovih oksida odvesti iznad naših glava i držati ga na što je moguće na nižoj koncentraciji i utjecati na sanaciju klasičnih dimnjaka dimnjacima namijenjenima za kondenzacijska trošila koja troše i do 30 % manje energije od konvencionalnih.

Logo Hrvatske stručne udruge za sanaciju dimnjaka

Skup dimnjačara Hrvatske Skup dimnjačara Hrvatske održan je od 4. do 7. svibnja 1994. godine u Varaždinu. Organizator tog druženja dimnjačara na državnoj razini bila je tvrtka Dimnjak d.o.o. Varaždin, pod generalnim sponzorstvom dioničkog društva Schiedel, Golubovec. Susretu u Varaždinu odazvalo se 130 dimnjačara, brojni državni predstavnici struke i nadležnih tijela te predstavnici Varaždinske županije, Grada Varaždina i susjednih općina. Tijekom susreta održana su brojna stručna predavanja s naglaskom na razradi pitanja koja nameće novi ustroj. Na skupu je, uz ostalo, potaknut prijedlog donošenja odluka o ustrojstvu i radu dimnjačarskih službi na županijskim razinama.

TREĆI DIO POVIJESNI PREGLED PRAVNIH PROPISA O DIMNJAČARSTVU U OKVIRU PROPISA O OBRTNIŠTVU I PODUZETNIŠTVU U HRVATSKOJ I VARAŽDINU

POVIJESNI PREGLED PRAVNIH PROPISA O DIMNJAČARSTVU U OKVIRU PROPISA O OBRTNIŠTVU I PODUZETNIŠTVU U HRVATSKOJ I VARAŽDINU OD 1739. DO 1993. GODINE 1.1.Uvodno Putem pravnih propisa uređuju se odnosi subjekata u društvu, njihov pravni položaj ili status, obveze subjekata, pravne sankcije u slučaju kršenja propisanih obveza od strane vladajuće strukture pojedinog društva i drugo. Jedna od osnovnih značajki pravnih normi, odnosno pravnih propisa (zakoni, naredbe, ukazi, pravilnici, naredbe, odluke) je da se kroz njih ostvaruju ciljevi pravnog poretka pojedinog društva odnosno države. Stoga je nemoguće ne spomenuti donošenje pravnih propisa kroz koje se reguliraju pojave i razvoj društvenih odnosa u području gospodarstva i obrtništva,što uključuje i dimnjačare kroz određena vremenska razdoblja. Carica i kraljica Marija Terezija željela je ujednačiti cehovska pravila s gospodarskim potrebama države kroz donošenje Općega cehovskog zakona 1739. godine, a polako je i tražila reformu kroz reviziju cehovskih povlastica, što je vodilo prema ukidanju cehova i uspostave slobode obrta te pojave manufaktura. Franjo I. donio je izmjene zakona vezanih za cehovsku proizvodnju 1805., 1813. i 1819. godine.89 Cijeloj Kraljevini su do 1851. godine upućena nova ujednačena cehovska pravila. Tako su i varaždinski cehovi dobili nova pravila. U prvoj polovici 19. stoljeća uvidjelo se da cehovska ograničenja ne 89

O tome više Rudolf HORVAT, Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj, AGM u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom, Zagreb, 1994., str. 239-261.

odgovaraju slobodarskom duhu vremena proizvodnje i manufaktura, što je dovelo do njihova ukidanja. Ban Josip Jelačić je 1851. godine donio Privremeni naputak o uređenju trgovačkih i obrtničkih poslova koji je vrijedio u cijeloj Habsburškoj Monarhiji, a pozivao se na Zakon iz 1840. godine. Naputkom je bila priznata sloboda obrta, ali cehovi su još uvijek bili utjecajne organizacije. „Novi se cehovi ne mogu osnivati do izrade novog obrtničkog zakona. Stari cehovi mogu djelovati po svojim pravilima, samo ako nisu u suprotnosti s važećim obrtničkim propisima. U poglavlju o cehovima navode se brojna pravila o naučnicima, pomoćnicima, majstorima, o njihovim međusobnom odnosima i sl., u skladu s ranije poznatim cehovskim moralnim kodeksom. (...) Dopušteni oberti jesu oni, kojih iz obćih obrtnih ili inih javnih obzirah ne smije nitko tierati bez oblasnoga dopuštenja i ako se dokaže, da je ispunio više stanovitih uvietah, koji se po propisu u ti sverhu iziskuju. U taj razred spadaju sliedeći obertnici: živoderi, mazaoci (...) dimnjačari (...) čistitelji inostranog (kolonialnog) šećera. Slobodni oberti jesu oni koje može svaki tierati, ako i ne dokaže da ima osobne sposobnosti, već ako samo prijavi poglavarstvu...: tkanje platna, uresarstvo (...) Ograničeni oberti jesu oni koji zavise neposredno od miestnih potrebah (...) u taj razred spadaju: liekarnici, pekari (...) dervodjelje.“ U nastavku Naputka uređuju se još brojna pitanja vezana za usavršavanje, ‘vandranje’, znanje posebnih uvjeta za određena zanimanje i dr.(...) „‘Jelačićev dokument’ daje cjelovite podatke o rasprostranjenosti i raznovrsnosti obrta sredinom 19. stoljeća. Poslije ukidanja feudalnih odnosa revolucionarne 1848. godine, otvorile su se nove mogućnosti za privredni razvoj. Carska vlada u Beču naredila je 1850.godine da se priđe osnivanju trgovačko-obrtničkih komora, koje su trebale biti mjesto prikupljanja podataka i poticanja privrednog napretka.“90

Opći obrtni propisi i pravni akti o dimnjačarstvu nižeg reda Godine 1860. donesen je Obrtni zakon kojim se ukidaju cehovska ograničenja, odnosno dozvoljava se slobodno otvaranje obrtničkih radnji. U Hrvatskoj i Slavoniji je Zakon proglašen tek 1872. godine. Relativno liberalan zakon imao je za posljedicu propadanje sitnoga domaćeg obrtništva, dok je mogućnost zadružnog udruživanja povećana, pod uvjetom odobrenja pravila zadruge od strane ministra za poljodjelstvo, obrt i trgovinu. 90

V. HORVAT, 2003., 62-64.

Unatoč donošenju Obrtnog zakona, neke cehovske organizacije u Varaždinu nastavile su svoj rad i djelovanje po starim cehovskim pravilima, što je očito rezultiralo dvojakim postupanjem na tom području te opću nesigurnost i propadanje velikog broja obrtnika. Uslijedilo je održavanje prve skupštine hrvatskih obrtnika u Zagrebu 14. prosinca 1879. godine. Kroz idućih pet godina utvrđena su pravila postupanja u obrtu, tako da je novi Obrtni zakon donesen 18. svibnja 1884. godine, a stupio je snagu 1. listopada 1884. godine. Citirani Zakon jasno je odredio određena ograničenja u bavljenju obrtom, ali i pravila o osposobljavanju šegrta te obrtnog zbora uz obvezno plaćanje doprinosa, što se zadržalo do današnjih dana u vidu plaćanja članarine Obrtničkoj komori. Prema ranijem Zakonu morao se položiti majstorski ispit,koji je bio težak, a pristojbe koje su se plaćale za položeni ispit bile su iznimno visoke. U početku svojeg „majstorovanja“ poprilično se majstor morao potruditi da stekne određena dostatna financijska sredstva. Zbog toga su plaće šegrtima i djetićima bile niske, a radno vrijeme neodređeno, pa čak i po 16 sati na dan. Obrtni zakon iz 1884. godine ne poznaje više „majstorski ispit“, a jedini traženi dokaz o osposobljavanju postaje šegrtska svjedodžba i potvrda o obavljanju dotične struke tijekom dvije godine. Obrtni zakon doveo je do niza promjena kojima obrtnici nisu bili zadovoljni, a mnogobrojni su zbog uvođenja određenih pravila i propali.91 Naslovna stranica Obrtnog zakona iz 1884. godine 91

O tome više R. HORVAT, 1994., 262-261.

1.2.1. Statut za dimnjačarski obrt Grada Varaždina Temeljem Obrtnog zakona iz 1884. godine u pojedinim područjima djelovanja donosili su se podzakonski akti koji su detaljno razrađivali pojedinu gospodarsku aktivnost. S obzirom na navedeno, prema proučenoj dostupnoj literaturi izlaže se primjer Statuta za dimnjačarski obrt Grada Varaždina iz 1897. godine u izvornom tekstu, uz obrazloženje odredbi, jer je isti pisan arhaičnim jezikom, a i čitatelj se može lakše snalaziti prateći nastavnu temu. Statut za dimnjačarski obrt Grada Varaždina tiskan je 1897. godine u tiskari Johannesa Baptista Stiflera iz Varaždina. Naslovna stranica Obrtnog zakona iz 1884. godine. Iz zbirke Marijana Dominka.

100

U paragrafu (u daljnjem tekstu: §) 1. propisuje se tko sve ne može dobiti dozvolu za bavljenje dimnjačarskim obrtom. To su prije svega: a) oni koji ne mogu dokazati svoju osposobljenost u smislu § 4. Zakona čl. XVII. i § 2. i 3. naredbe proizašle iz zakona, b) oni koji su bili kažnjeni radi paleža ili prouzrokovanja opasnosti požara, ili onaj c) tko je poznat kao pijanica ili nepouzdana osoba. U § 2. propisuje se da je dimnjačarski obrt vezan za određeno radno područje, a područje grada Varaždina dijeli se na tri takva kotara, pa se mogu izdati samo tri obrtne dozvole. U § 3. navodi se koje ulice spadaju u koji kotar. Tako: U I. kotar (danas: dimnjačarsko područje) spadaju: kuće na Trgu Franje Josipa (danas Trgu kralja Tomislava), zatim na Franjevačkom, Župnom (danas Trgu slobode) i Pavlinskom trgu (danas Pavlinskoj ulici), u Dućanskoj ulici (danas Ivana Gundulića), Semeništnoj (danas Jurja Habdelića), Šetališnoj (danas Alojzija Stepinca), Kazalištnoj (danas Silvija Strahimira Kranjčevića), Gradskoj (danas Bakačevoj ulici), Kovačkoj (danas Ivana Padovca), Streljačkoj (danas Vatroslava Lisinskog), Opatičkoj (danas Uršulinskoj ulici), Zelenoj (danas Ivana Cankara) i Novoj ulici (danas Andrije Kačića Miošića) i napokon kuće u Varaždinbregu i Novom Selu; U II. kotar spadaju: kuće u Gajevoj ulici, na Banskom trgu (danas Trgu bana Josipa Jelačića) i kuće u Mesničkoj ulici (danas Augusta Šenoe), Uzkoj (danas Uskoj ulici), Dravskoj (danas Ivana Kukuljevića Sakcinskog), Mađarskoj (danas Trenkova), Livadskoj, Mlinskoj, Solarskoj (danas: Vladimira Nazora), Florijanskoj (danas: Branka Vodnika), Murvinskoj, Ledinskoj (danas: Ledine), Zavojnoj, Vrtnoj, Nasipnoj, Optujskoj, Fabijanskoj i na Zapadnom grabištu (danas: Stanka Vraza). U III. kotar spadaju kuće u Koprivničkoj i Ludbrežkoj (danas Ulici kralja Petra Krešimira IV.), na Iztočnom grabištu (danas Petra Preradovića), Kolodvorskoj cesti (danas Kolodvorska ulica) i Južnom grabišću (danas Augusta Cesarca), zatim kuće u Aninoj, Bolničkoj, Dugoj (danas Zagrebačka ulica), Užarskoj, Vidovskoj, Biškupečkoj, Kapucinskoj (danas Vladimira Milkovića), Marofskoj ulici, u Novom Varošu (danas: centar grada), Miličkoj ulici (danas Ulici braće Radić) i na Kapucinskom trgu. U svakom kotaru poslovao je samo jedan dimnjačar. § 4. propisuje da su varaždinski ovlašteni dimnjačari, temeljem dopisa Kraljevske županijske oblasti u Varaždinu od 22. svibnja 1891. godine broj

101

2554., obavljali poslove u varaždinskom i novomarofskom upravnom kotaru, i to: Dimnjačar iz I. kotara u općinama Biškupec, Vidovec i Jalžabet (Šemovec), Dimnjačar iz II. kotara u općinama Petrijanec i Vinica, Dimnjačar iz III. kotara u općinama Varaždinske Toplice, Novi Marof, Breznica i Gornja Rieka, dok ne bude putem natječaja namješten dimnjačar u Novi Marof. Interesantno je i zapanjujuće da su se već krajem 19. stoljeća birali dimnjačari putem natječaja, kako je i danas predviđeno našim propisima, dakle oko 130 godina kasnije.

U § 5. se propisuje da kod diobe kotara (dimnjačarskog područja djelovanja) između ovlaštenih dimnjačara odlučuje ždrijeb ako se sami ne mogu sporazumjeti o tome tko će raditi u kojem dimnjačarskom području. Isto tako, popunjavanje kotara koji je ostao bez dimnjačara obavlja se putem natječaja. Prednost kod popunjavanja ima vredniji i zaslužniji dimnjačar iz kotara gdje su manji prihodi za kotar gdje su prihodi veći. U § 6. se propisuje kolike su pristojbe, cijene za čišćenje dimnjaka. Kao što je vidljivo, npr. čišćenje jednog uzplaznog dimnjaka u jednokatnoj kući iznosilo je 18 nč (novčića).

102

U § 7. se utvrđuje mogućnost dogovora oko plaćanja, bilo to mjesečno ili prema dogovorenom godišnjem paušalu, bez obzira na ovdje istaknute cijene. U § 8. navodi se da se svaki dimnjak i štednjak u uporabi barem jednom mjesečno mora očistiti, a ako u njima gori vatra veći dio dana ili noću, mora se očistiti najmanje dva puta na mjesec. U § 9. se propisuje da je kućevlasnik dužan štednjake, peći i cijevi dati čistiti svojem kotarskom dimnjačaru i da pristojbu stanar plaća u pravilu odmah nakon čišćenja. Dimnjačaru se strogo zabranjuje obavljati čišćenja u drugim kotarima, makar bio i zamoljen ili pozvan. U § 10. se propisuje obveza dimnjačara da svaki dimnjak i štednjak u njegovu kotaru bude očišćen prema pravilima iz § 8., da čađu mora pravilno zbrinuti, tvrdu ostrugati, a u uskim dimnjacima spaliti, ako to ne bi uzrokovalo štetu ili požar ili neku drugu opasnost koju mora prijaviti u vatrogasno skladište. Radi lakšeg obavljanja svojeg posla dimnjačar može imati pomoćnike i šegrte koje je dužan prijaviti kod obrtne oblasti kada stupaju na posao. U § 11. propisuje se da je dimnjačar ili njegov zamjenik dužan osobno nadzirati radnje svojih pomoćnika i šegrta za čije radnje je odgovoran, kao što i jamči za svaku prouzrokovanu štetu.

103

Prema § 12. dimnjačar je dužan, ako opazi bilo što u vezi vatre što bi moglo biti po život opasno, upozoriti kućevlasnika ili njegova zamjenika ili upravitelja kuće, a osobito stanare, da se mogućnost uzroka nastanka požara odstrani, a ako je potrebno i prijavi redarstvenoj oblasti. To se odnosi i na pomoćnike i šegrte, koji su dužni prijaviti sve za što misle ili vide da se protivi vatrogasnim propisima svojem gospodaru – dimnjačaru, a dimnjačar će stvar ispitati i po pravilima postupiti. U § 13. se propisuje da nitko ne smije dimnjačare, njegove pomoćnike i šegrte sprečavati u čišćenju dimnjaka, štednjaka, peći i ognjišta. Ako bi ih netko pokušao spriječiti, dimnjačar to treba odmah prijaviti redarstvenoj oblasti. U § 14. propisuje se da nadzor nad poslom dimnjačara obavlja Gradsko poglavarstvo, kao redarstvena oblast. Radi toga uvode se pometačke knjige. U takvu knjigu si dimnjačar mora pribaviti potvrdu kuće gospodara ili stanara da je u propisno doba obavio čišćenje, i tu knjigu, na zahtjev redarstvene oblasti, predočiti radi pregleda, jer ista predstavlja dokaz o istinitosti navoda. U § 15. navodi se da su gospodari kuće i stanari redarstvenoj oblasti dužni prijaviti dimnjačara koji nije propisno i na vrijeme valjano očistio dimnjake, štednjake, peći, ognjišta itd., pa su i dužni u pometačkoj knjizi potvrditi kojeg dana je dimnjačar obavio svoj posao.

104

U § 16. propisuje se dužnost dimnjačara i njihovih pomoćnika da, kada bukne požar, dođu na garište svoga kotara što prije mogu i pomognu pri gašenju požara u dogovoru s vatrogascem. Prema § 17. dimnjačari su dužni biti članovi vatrogasnog društva, a njihovi pomoćnici trebaju biti izvršni članovi društva i zbog toga su dužni doći pomagati u svaki drugi kotar, osobito ako budu pozvani.

U § 18. se propisuje da pravo obavljanja dimnjačarskog obrta prestaje kada ovlaštenik: a) umre. U tom slučaju prema § 40. Obrtnog zakona iz 1884. godine njegova udovica ili staratelj u korist maloljetne djece (unučadi) može nastaviti bavljenje obrtom. Tada se postavlja osoba osposobljena za obavljanje dimnjačarskog obrta ili poslovođa koji je odgovoran za obavljanje dimnjačarske dužnosti. b) Kada se ovlaštenik odseli iz Varaždina. c) Kada sam prestane obavljati svoj obrt. U slučaju a) i b) svoju namjeru je dužan pravodobno prijaviti obrtnoj oblasti i obavljati svoj obrt još određeno vrijeme, a najduže 3 mjeseca. d) Kada mu se pravo obavljanja obrta oduzme u smislu § 155. Obrtnog zakona na određeno ili neodređeno vrijeme.

105

U § 19. propisano je da je Obrtna oblast ovlaštena u slučajevima b), c) i d) prethodnog § i u slučaju kada bi dimnjačaru obavljanje svog obrta služilo samo kao razlog za ispunjenje dimnjačarske dužnosti, ispražnjeni ili napušteni kotar na propisani način bez odugovlačenja popuniti. U § 20. utvrđuju se kaznene odredbe, pa bi se tako novčanom globom do 200 forinti, eventualno zatvorom od 40 dana, kaznio: tko započne obavljati dimnjačarski obrt prije nego što pribavi obrtnu dozvolu; dimnjačar koji se seli iz Varaždina ili prestaje sa svojim obrtom, a nije u propisano vrijeme svoju namjeru preseljenja ili napuštanja obrta prijavio obrtnoj oblasti; ili je svoju namjeru prijavio, ali ne nastavlja obavljanje poslova dimnjačara do utvrđenog roka prema obrtnoj oblasti; ili obavlja taj obrt na način koji predstavlja samo razlog ispunjavanja dužnosti propisanih ovim Statutom.

U § 21. propisuje se da će se za sve ostale prekršaje iz ovog Statuta kazniti novčanom globom od 50 forinti, a u slučaju nemogućnosti utjerivanja te kazne zatvorom do 10 dana ona obrtna oblast na području koje bude počinjen dotični prekršaj.

106

U § 22. navodi se da će dimnjačarskoga kalfu ili šegrta koji prekrši odredbu § 12. ovog Statuta kazniti Kraljevski kotarski sud prema § 424. Kaznenog zakona zatvorom od 1 do 8 dana, a uz to može i ukinuti njegov poslovni odnos s gospodarom ili ukinuti njegovo naukovanje. U § 23. propisuje se da je svakoga kalfu ili šegrta koji se pokaže nepouzdanim u dimnjačarskom poslu dužan gospodar na zahtjev redarstvene oblasti otpustiti iz službe. U § 24. propisuje se da svi na temelju dozvole prije 1. listopada 1884. godine imaju stečena prava obavljanja dimnjačarskog obrta, kao i oni koji su poslije tog dana dobili to pravo te su se dužni pridržavati odredbi Statuta. Ovaj Statut donijelo je Gradsko poglavarstvo kao obrtna oblast I. molbe u Varaždinu dana 12. lipnja 1891. godine, a potpisao ga je gradski načelnik Femenić. Statut je bio redigiran i prihvaćen na sjednici obrtnih pouzdanika 11. studenoga 1891. godine,a 2. prosinca 1891. godine u Varaždinu ga je objavio gradski načelnik Femenić. Statut je imao svoj broj i odobrila ga je Kraljevska hrvatsko-slavonskadalmatinska zemaljska vlada, Odjel za unutarnje poslove, 22. kolovoza 1894. godine, a potpisao ga je ban Stanković.

1.2.2.Statut za dimnjačarski obrt valjan za sve kraljevske kotarske oblasti Županije varaždinske Nadležnost županija bila je propisana Zakonom o ustroju županija i uređenju uprave u županijama i kotarima od 5. veljače 1886. godine. Navedenim Zakonom bilo je propisano da županije obavljaju poslove samouprave preko svojih skupština, a u vezi s člankom 27. spomenutog Zakona, u kojem su svi poslovi županijskih skupština taksativno navedeni. „Prema toj ustanovi stvaraju se putem županijskih skupština razni statuti odnoseći se na razne upravne grane. Te statute izradjuje županijska oblast te takove županijskoj skupštini na prihvat predlaže. Ako županijski skupštinari osbiljno shvaćaju svoju zadaću, to će oni statut predložen županijskoj skupštini po županijskom magistratu podvrći osbiljnoj razpravi, što će samoj stvari u velike koristiti, jer će se eventualno putem takove razprave mnogo važno pitanje razjasniti i razbistriti, a prema tome više puta i sam statut, odnosno pojedine njegove ustanove dovesti u sklad sa postojećim faktičnim prilikama i potrebama života. Od važni-

107

jih statuta spominjemo statut za dimnjačarski obrt, statut filoksernoga povjerenstva županije varaždinske, živoderski statut i statut mirovinskih obćinskih činovnika županije varaždinske. (...) Dimnjačarski statut jest u najnovije doba preinačen, pa pošto se njegove pojedine ustanove u pogledu načina čišćenja dimnjaka imadu kretati strogo u okviru obrtnoga zakona, to se niti u taj preradjeni statut nije mogla uvrstiti ustanova glede slobodnoga čišćenja dimnjaka, kako bi to željela.“92 O ovoj situaciji očitovao se i dr. Tomo Kumičić, narodni zastupnik, pa navodi: „Raspitavajući se za tegobe, koje narod tište, saznao sam medju inim već odma nakon prošlogodišnjih izbora, da se cjelokupno pučanstvo zlatarskog kotara silno tuži na poteškoće, koje mu nanosi uredba dimnjačarstva u kotarima županije. O opravdanosti ovih tužba najviše me je uvjerilo postojano opažanje da narod onoga kraja za čudo nije u svojim izrazima negodovanja obijestan i pretjeran, a nada, da će te neprilike prestati, nije se obistinila. Nasuprot seljaci su bili sve više i više citirani pred oblasti i osudjivani na osjetljive globe, te su uvjereni, da im se time nanosi velika nepravda. Poznati su mi mnogi slučajevi, da su ovakove globe tako uzrujale seljake, da su izjavili da vole porušiti dimnjake, nego biti izvrgnuti čestim pozivima pred oblasti i kaznama. Istina, pristojbe, koje su za čišćenje po dimnjičaru odredjene, nisu odviše visoke, ali obzirom na jednostavan posao, što ga dimnjičar izvršuje, a veliko siromaštvo naroda naročito županije varaždinske, i obzirom na okolnost, da je svaki gospodar u selu takodjer vješt, da očisti dimnjak, teško se osijeća u narodu koli utjerivanje tih pristojba, toli uredovanje dimnjačara.Uz takovo stanje stvari osijeća se prijeka potreba, da se tim neprilikama na put stane. U tom se je smislu već i u saboru interpeliralo vladu, neka bi se izlučile seoske općine ispod odredaba dimnjačarskog statuta. Tom zgodom izjavio je u ime vlade presvj. g. podban Chavrak, da je odnosni dimnjačarski statut (za srijemsku županiju) donesen bio po županjskoj skupštini vladi na potvrdu, a vlada da ne želi krnjiti autonomiju županijske skupštine dokidanjem ureda radi tog statuta. Dimnjičarski statut za županiju varaždinsku takodjer je odobrila vlada odlukom od 22. listopada 1891. broj 46691 (žup.broj 928S91), pa ako te okolnosti uvažimo, držim, da nam preostaje jedan jedini siguran put za saniranje opisanih neprilika. Gospodi županijskim skupštinarima, kojih je takodjer jedan dio po narodu izabran, zacijelo su dobro poznate koli potrebe osjeguranja vlasniš92

108

„Važnost i znamenovanje županijskih skupština obzirom na našu javnu upravu“, Naše pravice, 9. travnja 1908., br. 16, str. 1-2.

tva protiv požara, toli neprilike, što ih narod uslijed dimnjačarskog statuta trpi. Jer pak županijska skupština može u tom pogledu raspravljati i odlučne zaključke stvarati, to mi je čast ovim putem spomenutu stvar staviti p. n. gg. Skupštinarima županije varaždinske do znanja i uvaženja time, da izvole prvom zgodom poduzeti shodne korake, da se ovo pitanje riješi na olakšanje i onako preopterećenog seljaštva. Kako to nije nimalo politička stvar, već opće gospodarske naravi, ne dvojim, da bi mogao nedostajati interes za istu bilo u kog od odlučujućih faktora, napose županijskih skupštinara, tim više, što opisane neprilike Članak „Seljaci i dimnjačari“ jamačno nijesu specijalitet samo zlatarskog kotara, već i cijele županije, cijele zemlje.“93 Statut koji se ovdje djelomično analizira donesen je 19. listopada 1906. godine, stupio je na snagu 1. siječnja 1907. godine, a potpisao ga je kraljevski podžupan Belošević. Navedeni Statut odobrila je Kraljevska hrvatsko-slavonska-dalmatinska zemaljska vlada, Odjel za unutarnje poslove, 26. siječnja 1907. godine u Zagrebu s potpisom bana Nikolića. Statut za dimnjačarski obrt valjan za sve kraljevske kotarske oblasti Županije varaždinske iz 1907. godine po svojoj je koncepciji i sadržaju gotovo identičan Statutu za dimnjačarski obrt Grada Varaždina iz 1891. godine, koji je prethodno obrađen. Oba Statuta donesena su po proceduri tadašnjeg ustroja. Statut za dimnjačarski obrt valjan za sve kraljevske kotarske oblasti Statut za dimnjačarski obrt Županije varaždinske prikazan je izvorno, a njevaljanog za sve kr. kotarske oblasti Županije varaždinske iz gove odredbe nisu analizirane. 1907. godine. Uspoređujući ova dva statuta može se uočiti 93

Tomo KUMIČIĆ, „Seljaci i dimnjačari“, Hrvatske pravice, 29. srpnja 1911., broj 30, str. 3.

109

da su uvjeti za obavljanje dimnjačarskog obrta gotovo isti. Cijene su izražene u filirima i krunama, utvrđuju se područja djelovanja, koja se nazivaju kotari u Statutu dimnjačara za Grad Varaždin, a radjevna područja za Županiju varaždinsku, uvjeti za pomoćnike i šegrte, obveze dimnjačara, obveze u slučaju požara, kaznene odredbe te prestanak obavljanja djelatnosti. Razlika između ovih dvaju statuta je u jednoj odredbi koju nema Statut dimnjačara Grada Varaždina, a to je § 26. Statuta za dimnjačarski obrt Županije varaždinske, koji propisuje da se odredbe Statuta ne odnose na otprije postojeće drvene dimnjake ili dimnjake od pletera, odnosno one koje dimnjačari ne moraju čistiti, ali su ih posjednici dužni prema potrebi čistiti i uvijek držati u redu pod prijetnjom globe od 5 do 100 kruna ili kaznom zatvora do 10 dana. O toj odredbi se vodila rasprava koja se nalazi u Izvješću o javnoj upravi u Županiji varaždinskoj za 1905. godinu, a kojim se želi prikazati koliki značaj i vrijeme se utrošilo u raspravu oko jedne odredbe Statuta za dimnjačare. Iz navedenoga je vidljivo da se o novom Statutu vodila rasprava skoro dvije godine, jer je novi Statut stupio na snagu tek 1. siječnja 1907. godine. Rasprava se odnosila pogotovo na članak 8., koji je trebao glasiti: „Dimnjake provlačive ili otvorene te peći i ognjišta (štednjake) mogu si ratari (seoski gospodari) i sami čistiti, a inače kao i ruske ili cilinder dimnjake, samo za dotično gradjevno područje ovlašteni dimnjačari. Čadja ima se omesti, a ako je tvrda i ostrugačem ogrebsti. Izpaljivanje dimnjaka ima obavljati samo dimnjačar, te je to dužan prije pravodobno javiti obćinskom poglavarstvu. Prva alinea bi odpala. Mjesto ove bi se uvrstilo: Ratari (seoski gospodari), koji će si sami svoje provlačive ili otvorene dimnjake, peći ili ognjišta (štednjake) ovlašću iz članka 8.čistiti, strogo su odgovorni za točno izpunjavanje dužnosti označene u članku 9., nad čim ima voditi nadzor obćinsko poglavarstvo po svojim organima.“94Ova odredba je propisana iz razloga što se radi o ruralnom području Varaždinske županije, gdje je još puno kuća imalo drvene dimnjake ili dimnjake od pletera. To je izazvalo toliku pozornost da je natpis u časopisu Varaždinac o proljetnoj Skupštini Varaždinske županije, koja je bila održana 24. srpnja 1906. godine, točka 11. dnevnog reda glasila: „Rasprava o promjeni statuta za dimnjačarski obrt u županiji Varaždinskoj.“95Skupština je prihvatila dimnjačarski statut za svoju županiju, s uvrštenim izmjenama važnog paragrafa„da si svaki seoski posjednik može sam čistiti dimnjake, pa ako taj statut vlada potvrdi, razveselit Stjepan BELOŠEVIĆ, veliki župan županije varaždinske, „Oglas o sazivanju proljetne skupštine Varaždinske županije na dan 24. srpnja 1906., Varaždinac, politički tjednik za grad i okolicu, 21. srpnja 1906., broj 3, str. 4. 95 Isto. 94

110

će u velike siromašne seljake“.96 Predlagač Statuta je obrazlažući prijedlog istaknuo da seljaci imaju puno raznih obveza plaćanja. Obveza plaćanja, na predloženi način čišćenja dimnjaka, dimnjačaru nije bila velika, ali ipak za našeg seljaka to je bio dodatni namet, pogotovo što se u to doba vjerovalo on svoje dimnjake i sam isto tako dobro može očistiti. Također, razlog zbog kojeg nije bio potreban dimnjačar za čišćenje dimnjaka je bio da je dimnjačar obično dolazio u nezgodno vrijeme, kada se kuha ili pere rublje itd., pa se molilo da se i ta okolnost uvaži prilikom donošenja nove odredbe. Očito još nije postojala dovoljno razvijena svijest ni vlasti ni stanovništva da upravo u takvim kućama najlakše može buknuti požar, već se samo gledalo na financijsku olakšicu za seljake. Tako je objavljen u tisku i tekst interpelacije koju je podnio varaždinski komorski vijećnik Vjenceslav Podgajski u vezi Dimnjačarskog statuta iz Trgovačko-obrtničke komore, a koja se odnosi na pravednu podjelu područja djelovanja dimnjačara (radjevnih kotara). „Da su cijene dimnjačarskih usluga uvijek bile jedno od aktualnih pitanja potvrđuje vijest iz Trgovačko - obrtničke komore. Na sjednici Zagrebačke trgovačko - obrtničke komore dne 21. listopada o. g. 1913. (op. a) podnio je varaždinski komorski vijećnik Vjenceslav Podgajski ove interpelacije: 1. O predstavci varaždinskih dimnjačara. Dne 13. srpnja t. g, podastriješe naši dimnjačari gg. Vladoj Jungmann i Vid Gabrek komori predstavku glede podjelbe radjevnih kotara, kao i glede pristojbenika. Pomenuti obrtnici istaknuše, da o uvedenju jedinstvenoga cijenika za dimnjačarske radnje ne može biti ni govora, jer takav cijenik ne bi bio za svaki dimnjačarski kotar po gradovima i selima podesan i pravičan. Dne 19. svibnja o. g. bili su pomenuti pozvani pred gradsko poglavarstvo, gdje im je predočen elaborat sl. naslova glede novoga stvorit se imajućega dimnjačarskog statuta za Varaždin kao i pristojbenika za radnje, te se od njih zahtijevalo, da se bezodvlačno očituju i svoje mnijenje i glede statuta i glede pristojbenika dadu, jer da je stvar vrlo prešne naravi, pa da se cijeli taj predmet mora u roku od dva sata riješiti. Kako pozvani iznenadjeni tim načinom postupka nisu bili spremni, da podadu svoje strukovno mnijenje, jer ovakovo važno pitanje treba i vremena da se dobro prouči, to su u tom iznenadjenju i stisci davali na razna pitanja referenta takove odgovore — za koje su se naknadno, kada su kod kuće cijelu stvar mirno i dobro promozgali — uvjerili, da nijesu u skladu s njihovim težnjama i da ugrožavaju njihovu egzistenciju. Razumije se, da ni ja nijesam 96

„Domaće viesti“,Varaždinac, politički tjednik za grad i okolicu, 4. kolovoza 1906., broj 5, str. 3.

111

mogao u sjednici, kad se je raspravljalo o osnovi dimnjačarskog statuta zauzeti protivno stanovište onome što su gg. dimnjačari izjavili pred gradskim poglavarstvom, nu saslušav naknadno spomenute obrtnike i proučiv cijelu stvar, uvjerio sam se, da su njihove u pomenutoj predstavci navedene težnje i prigovori zbilja opravdani. Molim stoga slavnu komoru, da blagohotno uvaži predloga naših dimnjačara iznesene u njihovoj predstavci od 13. srpnja o. g. tako da podjelba radjevnih kotara bude pravedna, ne bude tangirala jur po raznim obrtnicima (dimnjačarima) stečena prava, a ako bi ih tangirala i time štetu nanijela, mora se ta šteta na drugi način nadoknaditi. Molim nadalje, da slavni naslov uvaži njihov nacrt podjelbe, te da usvoji istoj predstavci priloženi pristojbenik za obavljanje dimnjačarskih radnja i da se cijene u njemu naznačene — bar za grad Varaždin — u cijelosti prihvate. Opravdavam to time, što iz dana u dan rastuća skupoća živeža, radničkih plača, poreza, nameta itd. iziskuje svakako povišenje pristojbih za obavljanje pojedinih radnja, te je pomenutim obrtnicima upravo nemoguće izlaziti sa onim cijenama, kako su u mnijenju grad. poglavarstva navedene pošto molitelji do danas na svoju predstavku nikakva riješenja primili nisu, to uljudno molim, da bi slavno tajništvo blagohotno izvjestilo u kojem se stadiju to pitanje sada nalazi. Tajnik komore izvješćuje, da se taj predmet nalazi još u proučavanju, a meritorna rasprava pred plenumom mora se odgoditi, dok se ne rieše neka suvisla dimnjačarska pitanja, koja se napadno množe, te se samo postepeno mogu raspraviti.“97

Statut za dimnjačarski obrt na području slobodnog i kraljevskog Grada Varaždina iz 1914. godine Statut za dimnjačarski obrt na području slobodnog i kraljevskog Grada Varaždina donijelo je Gradsko poglavarstvo 19. svibnja 1913. godine, potvrdio ga je Vladin povjerenik dr. Spies, a stupio je na snagu 1. siječnja 1914. godine. Statut nije nikada bio tiskan. Prema ovom Statutu područje Grada Varaždina bilo je podijeljeno u dva rađevna kotara: sjeverni i južni, a u svakom je mogao djelovati samo jedan dimnjačar. U Statutu su navedeni: uvjeti za obavljanje dimnjačarskog obrta, učestalost (svakih osam dana, mjesečno jednom i dr.) čišćenja dimnjaka i ložišta prema vrsti (određeni objekti, tvornički dimnjaci, dimnjaci u novogradnji, kuće i sl.), pristojbe za čišćenje, detaljno razrađene prema vrsti ložišta i dimnjaka (cijene su izražene u krunama i fili97

112

Naše pravice, 30. listopada 1913., br. 45, str. 1.

Prva i zadnja stranica Statuta za dimnjačarski obrt na području slobodnog i kraljevskog Grada Varaždina iz 1913. godine

rima), obveze i dužnosti dimnjačara, poslovođa i njihovih pomoćnika (popis dimnjaka i ložišta, upisivanje podataka u rađevnu knjigu, pratiti mogućnost pojave požara, uredno čistiti i oprezno postupati u prostorijama koje čiste i ukućanima), način nadziranja dimnjačarskih obrtnika odnosno odgovornih poslovođa prema svojim pomoćnicima i šegrtima, držanje i čišćenje oruđa za rad. Posebno važna dužnost bila je da prilikom pojave požara hitno dođu i s vatrogascima gase požar, jer su bili i izvršni članovi vatrogasnog društva. U Statutu su navedene i prekršajne odredbe za nepravilno postupanje. „Objava“,Hrvatsko pravo, 20. veljače 1915., br. 8, str. 4.

113

U svakom je kotaru mogao djelovati samo jedan dimnjačar, pa je tako za jedan bio zadužen Vid Gabrek, a za drugi Josip Pernek, kojem je prema natječaju za primanje molbi za mjesto dimnjačara za upravni kotar varaždinski u Biškupcu izdana obrtna dozvola, te koji je to objavio u novinama Hrvatsko pravo i dao na znanje javnosti da on djeluje na području Biškupca. Da se uvijek vodila borba oko cijena usluge dimnjačara vidljivo je iz brojnih primjera cjenika, koji su se vrlo često mijenjali od samih početaka rada, kako pojedinačnih dimnjačara tako i onih koji su pripadali nekoj organiziranoj formi djelovanja. Cijene dimnjačarskih usluga su, uglavnom, donosile lokalne vlasti, pa je tako „U petak dne 14. o. m. održana javna redovita skupština gradskog zastupstva pod predsjedanjem gradonačelnika g. Vjenc. Podgajskoga, te u prisutnosti od 25 gradskih zastupnika, dočim su četvorica bila ispričano odsutna. Nakon što su gg. Jungmann, Svoboda i Plazzeriano položili propisnu prisegu prešlo se je na raspravu, te je od važnijih predmeta riješeno slijedeće: (...) Otpis Ministarstva za trgovinu i industriju u predmetu povišenja dimnjačarskih pristojbi za 700% prema predratnim pristojbama prima se na znanje. Nove pristojbe stupaju u snagu dne 1. lipnja o. g. do opoziva, te se imadu te pristojbe prema ministarskom naredjenju ubirati od stanara najmoprimca.“98 Odmah nakon dopisa navedenog ministarstva došlo je do povišenja dimnjačarskih pristojbi. „Na temelju naredbe Ministarstva za trgovinu i industriju odjelak u Zagrebu od 29. travnja 1920. 12. toč. 10. povisuje se poćam od 1. lipnja 1920. do opoziva dimnjačarske pristojbe. (...) Prema odredbi ministarstva za trgovinu i industriju, odielak u Zagrebu imadu dimnjačarske pristojbe plaćati stanari.“99 Dvije godine kasnije, tj. 29. prosinca 1922. godine, donesen je zaključak na javnoj redovitoj skupštini gradskog zastupstva, broj: 10.661/II-1922., a povodom okružnice Ministarstva trgovine i industrije kojom se udovoljava molbi udruženja dimnjačara za povišicom, kojim su se dosadanje dimnjačarske pristojbe povisile za 30 %.100 Sukladno tome Gradsko poglavarstvo je donijelo Dodatak Statutu za dimnjačarski obrt na području slobodnog i kraljevskog Grada Varaždina 30. prosinca 1922. godine, „Iz gradske vijećnice“, Slobodni građanin, 22. svibnja 1920., br. 35, str. 3. „Domaće vijesti“, Slobodni građanin, 29. svibnja 1920., br. 36, str. 4. 100 Pero MAGDIĆ, „Nove dimnjačarske pristojbe“, Narodno jedinstvo, 20. siječnja 1923., br. 3, str. 4: „Tako od početka 1923. godine donose se Nove dimnjačarske pristojbe iznašaju: čišćenje usplaznog dimnjaka u prizemnoj kući 6 K, u jednokatnoj 7 K, u dvokatnoj 8 K, čišćenje ruskog (cilinder) dimnjaka u prizemnoj 3 K. 20 f., u jednokatnoj 4 K, u dvokatnoj 4 K. 80 f., čišćenje štednjaka u privatnim stanovima starog sustava 5 K, a novog sustava 8 K, čišćenje željezne peći ili peći od kupaone sa ravnim cijevima 4 K, a sa zavijenim cijevima 6 K, čišćenje obične pekarske , peći bez dimnjaka 20 K. — Ako se radnje obavljaju u noći, nedjeljom ili blagdanom, plaća se dvostruko. Spaljivanje je besplatno, a gorivi materijal ima dati kućevlasnik.“ 98

114

a promjenu je odobrilo Ministarstvo za trgovinu i industriju, Odelenje u Zagrebu, broj: 644-1923 od 16. veljače 1923. godine. Dodatak Statutu nije nikada bio tiskan.

Prva i zadnja stranica Dodatka Statuta za dimnjačarski obrt na području slobodnog i kraljevskog Grada Varaždina iz 1922. godine

Iza navedenog Dodatka Statuta cijene dimnjačarskih usluga povećale su se opet temeljem zaključka javne redovite Skupštine Gradskog zastupstva od 19. prosinca 1923. & 81. toč. 7., a koje se počinju primjenjivati od 1. siječnja 1924. godine.

Statut za dimnjačarski obrt na području slobodnog i kraljevskog Grada Varaždina iz 1926. godine Osim cijena dimnjačarskih usluga, pojedini dimnjačari su se borili za novo područje djelovanja koje bi im pripalo. Na inicijativu dimnjačara za osnivanje trećega dimnjačarskoga rađevnog kotara u Varaždinu 1926. godine, koju je trebao proučiti poseban odbor, zaključeno je da će biti osnovan treći ra-

115

đevni kotar i zbog navedenoga bilo je potrebno izmijeniti dimnjačarski Statut, s obzirom na to da su do 1926. godine postojala dva rađevna kotara. Gradsko poglavarstvo Grada Varaždina je 19. listopada 1926. godine donijelo novi Statut, koji je gotovo identičan Statutu iz 1922. godine, osim & 2., kojim se propisuje da se cijelo područje Grada Varaždina dijeli u tri rađevna kotara. U Statutu postoji Dodatak u kojem se navodi da će se treći rađevni kotar popuniti natječajem. Za jedan rađevni kotar do tada je bio zadužen Vid Gabrek, za drugi Josip Pernek, dok je temeljem navedenoga u novinama bio objavljen natječaj za popunu novoga rađevnog kotara, koji glasi: „Broj 11.331/1927. Natječaj Predmet: Dimnjičarskog radjevnog kotara popunjenje u Varaždinu. Natječaj Temeljem zaključka grad. zastupstva od 22. aprila1926. broj 2290. te onog od 18. juna 1926. broj 3656. osnovan je još jedan dimnjačarski radjevni kotar u gradu Varaždinu. Dopisom Gospodina Velikog Župana zagrebačke oblasti od 24. oktobra 1927. broj 62.687. odobreno je osnivanje trećeg radjevnog kotara u gradu Varaždinu, te se u smislu čl. 2.Pravilnika od 7. oktobra 1926. god. odnosno od11. marta 1927, broj 3967. za vršenje dimnjičarskog zanata u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ovime raspisuje natječaj za popunjenje jednog mjesta dimnjačarskog obrtnika. U smislu čl. 1. Pravilnika mogu za ovo mjesto moliti samo ona lica, koja će moći udovoljiti propisima ovoga člana, koji glasi: Dimničarski zanat mogu u smislu postojećih zakona o radnjama i obrtnih zakona vršiti samo zato osposobljena i ovlašćena lica. Za takva lica smatrati će se oni i to: 1. koji imaju opće uslovei što se traže za vodjenje zanata na dotičnom teritoriju, na kojem žele dimničarski zanat vršiti, t. j. da su punoletni, da mogu samostalno raspolagati svojom imovinom, da su dobrog vladanja i da nisu kažnjavani radi krivičnih djela; 2. koji imaju dokaze o svojoj stručnoj spremi za vršenje dimničarskog zanata, što se traže po zakonu, koji na dotičnom teritoriju važi; 3. koji su pouzdani, 4. pored toga moraju molitelji dokazati i to: da su regulisali vojnu obavezu; da rad u dimničarskom poslu nisu prekidali duže od tri godine; da nemaju drugog zanimanja osim dimničarskog; da su nervno zdravi i da nisu odani pijanstvu.

116

Molbe, propisno biljegovane, imadu se upraviti na gradsko poglavarstvo u Varaždinu najkasnije15 dana nakon obnarodovanja u Službenim novinama. Molbi moraju biti priloženi svi dokumenti, kojima se dokazuje, da su ispunjeni uslovi za samostalan rad dimničarskog majstora. Nedovoljno dokumentovane molbe, kao i one, koje stignu poslije postavljenog roka, neće se uzimati u obzir. Kod popunjavanja raspisanog mjesta imati će domaći dimnjačarski pomoćnici prednost. Gradsko poglavarstvo. U Varaždinu, dne 3. studenoga 1927. Vladin komesar: Dragojlović, v. r.“101 Prema navedenome natječaju na mjesto dimnjačara za treći rađevni kotar bio je izabran Josip Kaniški.

Prva i zadnja stranica Dodatka Statuta za dimnjačarski obrt na području slobodnog i kraljevskog Grada Varaždina iz 1926. godine

101

„Natječaj“, Narodno jedinstvo, 10. studenoga 1927., br. 45, str. 4.

117

Nadalje, u §11. ovog Statuta navedene su cijene koje su stupile na snagu 1. siječnja 1924. godine. U prilogu Statuta, kao novost, nalazi se i Obrazac rađevne knjige dimnjačarskog ovlaštenika. Statut nije nikada bio tiskan.

Obrazac Rađevne knjige dimnjačarskog ovlaštenika kao prilog Statutu za dimnjačarski obrt na području slobodnog i kraljevskog Grada Varaždina iz 1926. godine

1.2.5. Zakon o radnjama Zakon o radnjama donesen je 5. studenoga 1931. godine, a stupio je na snagu 9. ožujka 1932. godine te je njime ukinut Obrtni zakon, koji je bio na snazi gotovo 50 godina. U predgovoru knjige koju je o navedenom Zakonu napisao dr. Ivo Marochino, zamjenik državnog tužioca u Zagrebu, navodi se da je ovaj Zakon ukinuo više od 60 prijašnjih propisa: zakona, naredbi, rješenja i odredaba, te na taj način unio jednakost postupanja u gospodarsko-pravnoj strukturi, što predstavlja veliku važnost kao dio privrednog zakonodavstva. Navedenim Za-

118

Ivo MAROCHINO, Korice i naslovna stranica Zakona o radnjama, 5. studenoga 1931., iz zbirke autorice.

konom postalo je obvezno osnivanje obrtnih zadruga. Ono što je iznimno bitno je da su propisana pravila po kojima se morala odvijati pojedina djelatnost, primjenjivati poslovni moral te financijska i materijalna odgovornost, odredio vrste stručnih organizacija, kao i načine poštivanja radničkih prava. Zakon se odnosi i na dimnjačare.

Dio odredbe Zakona o radnjama

119

Tako se u § 3 stavku 1. pod zadnjom točkom 88. navodi mogućnost otvaranja dimnjačarske zanatske radnje, a u § 60 stavku 1. u točki 33. navodi se da je za otvaranje dimnjačarske radnje potrebna dozvola. U § 92 propisuje se da će se za obavljanje dimnjačarskih radnja propisati pravilnici, a propisuje ih ban za svoje područje prema mišljenju nadležnih komora. U Pravilniku se treba predvidjeti koji se i koliko puta trebaju pojedini objekti čistiti i kako će se utvrditi dimnjačarska područja (rejoni), za koje će se odobravati pravo rada, kao i propisati cjenovnik (takse) za naknadu za rad. Pravilnikom bi se propisalo i koji tvornički dimnjaci i dimovodni Dio odredbe Zakona o radnjama objekti se moraju redovito pregledavati. U svakom dimnjačarskom području postavio bi se obvezno po jedan dimnjačar majstor. U ovom paragrafu nalazi se odredba koja propisuje da je potrebno razraditi navedenu materiju detaljnije, što će biti napravljeno kroz pravilnike koje će donijeti ban. U § 93 navodi se da će se davanje dozvole za upražnjene dimnjačarske rejone obavljati samo putem javnog natječaja (konkursa), koji prvostupanjska opća upravna vlast mora raspisati u roku od 15 dana, računajući od dana kada dimnjačarsko područje postane slobodno. Dozvola bi se dala prvenstveno osobi koja bi pokraj opće spreme i pouzdanosti pružila dokaze o najduljemu neprekinutom zaposlenju. Ratni invalidi i pomoćnici koji su invalidi rada imali bi prednost pred svim drugim podnositeljima molbi ako je njihovo vrijeme zapošljavanja iznosilo 4/5 vremena provedenog na radu u odnosu na ostale podnositelje molbi, a između invalida prednost je imao onaj čija je invalidnost veća. Vrijeme provedeno na samostalnom radu, kao dimnjačarski majstor, računalo se kao vrijeme zaposlenja.

120

Iz navedenoga paragrafa posebno je vidljivo koliko je ovaj Zakon o radnjama, što se tiče dimnjačarske struke, kao i drugih struka, bio napredan i detaljan. Sadašnji propisi na vrlo sličan način propisuju kako se dobiva dozvola za rad, kako se raspisuje natječaj i dodjeljuje dimnjačaru posao (koncesija i koncesijsko područje, tadašnji rejon)te tko ima prednost izbora. Vidljiva je i socijalna osjetljivost kroz ovu odredbu, prema kojoj ratni invalidi i invalidi rada imaju prednost. U § 94 propisuje se da bi dimnjačarski majstori obavljali dimnjačarske poslove osobno u svojem rajonu, za koji osobno i odgovaraju, a ako ne bi radili osobno,moraju postaviti poslovođu. Ista takva odredba nalazi se i u sadašnjem važećem Zakonu o obrtu, a bila je navedena i u prethodnim zakonima koji su regulirali ovu materiju. Nadalje, u ovom paragrafu navodi se da dimnjačari samo u slučaju opasnosti od požara mogu iznimno obavljati posao i u drugim dimnjačarskim područjima. U stavku 2. ovog paragrafa propisuje se da se u pravilniku može propisati kako bi takse za čišćenje dimnjaka naplaćivale općine u manjim mjestima i selima, a općina od naplaćenih taksi mogla bi zadržati 5 % za osnivanje i izdržavanje požarne službe u općini. U gradskim područjima dimnjačar bi naplaćivao takse neposredno od klijenata ili administrativnim izvršenjem. U § 150 navodi se da bi se za određena turistička mjesta, radnje za prijevoz putnika i robe, za ugostiteljske radnje i sl. te dimnjačarske radnje obvezno propisali maksimalni cjenovnici. U § 173 propisuje se, između ostaloga, da dimnjačari namjeru obustavljanja rada moraju najmanje tri mjeseca prije prijaviti nadležnoj općoj upravnoj vlasti. Takva odredba i danas postoji u Zakonu o obrtu, kojim je propisano da obrtnik može privremeno obustaviti obavljanje obrta u trajanju do jedne godine, o čemu pisano izvješćuje mjesno nadležni ured državne uprave u Županiji, odnosno nadležni ured Grada Zagreba, u roku Dio odredbe Zakona o radnjama od 30 dana od dana obustave. Izni-

121

mno, obrtnik može privremeno obustaviti obavljanje obrta u trajanju do tri godine, kada koristi porodiljski odnosno roditeljski dopust do navršene treće godine djetetova života, odnosno do osme godine djetetova života kada koristi pravo na njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju, a pravo je priznato izvršnim rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Isto tako, iznimno, obrtnik može obustaviti obavljanje obrta dulje od jedne godine u slučaju bolesti ili nastupa više sile. U § 92 navedenog Zakona o radnjama navodilo se da će se za obavljanje dimnjačarskih radnja propisati pravilnici.

1.2.6. Pravilnik za obavljanje dimnjačarskih radnja na području Savske banovine i propisi nižeg reda u Varaždinu Pravilnik za obavljanje dimnjačarskih radnji na području Savske banovine izdan po banu Savske banovine Marku Kostrenčiću rješenjem od 14. prosinca 1935/VIII broj 37611-1935. godine stupio je na snagu 16. prosinca 1935. godine. Tim činom prestao je važiti Statut o vršenju dimnjačarskih radnja na području Savske banovine. Novi Pravilnik sadržavao je odredbe o objektima koje treba čistiti dimnjačar, a koje sam stanar, te je propisivao rokove čišćenja i naknade za rad. Sukladno tome, Gradsko poglavarstvo Grada Varaždina objavilo je 28. siječnja Oglas Gradskog poglavarstva od 28. siječnja 1936. godine Oglas s važnijim 1936. godine s pojedinim odredbama Pravilnika za odredbama navedenog pravil- obavljanje dimnjačarskih radnja na području Savske nika. Oglas je obuhvatio poje- banovine izdan po banu Savske Banovine Marku Kostrenčiću. dine odredbe citiranog Pravil-

122

nika o čišćenju dimnjaka i ložišta, dimnjačarskim rejonima, vremenu i rokovima čišćenja, naknadi za rad i načinu naplaćivanja, zapošljavanju pomoćnog osoblja, radnoj knjizi, radnom rasporedu čišćenja za cijelu godinu, načinu čišćenja, godišnjem pregledu dimnjaka i dužnosti kućevlasnika i stanara. Nadalje, između ostalih promjena, a sukladno novom Pravilniku, 1938. godine dogodila se i „nova razdioba dimnjačarskih rejona u Varaždinu. Na osnovu odluke kr. banske uprave Savske banovine od 12. IV. 1938. broj VIII -14.157 podijeljeno je područje gradske općine u četiri dimnjačarska rejona namjesto dosadanjih triju rejona. Prvi dimnjačarski rejon. Dimnjačar: Kaniški Josip, sa nastambom: Bolnička ul. broj 3. (...) Drugi dimnjačarski rejon. Dimnjačar: Gabrek ud. Ana sa nastambom: Padovčev trg broj 3. (...) Treći dimnjačarski rejon. Dimnjačar: Druško Većeslav sa nastambom: Bana Lackovića ulica broj 1. (...) Četvrti dimnjačarski rejon. Dimnjačar: Zemljak Ivan sa nastambom: Uršulinska ul. broj 6.“102

1.2.7. Opći zakon o zanatstvu i propisi nižeg reda u Varaždinu Odmah poslije završetka Drugoga svjetskog rata obrtnici su se našli u dosta nezavidnom položaju, ne znajući svoju sudbinu i status zbog velikog poticanja vlasti na industrijalizaciju zemlje, kao imperativa tog vremena. Obrtnike se pripremalo za kruće oblike udruživanja, dok su se pojedinačne radionice kritizirale od strane vlasti, čak uz prozivanje da rade nelegalno. Tako su se umjesto obrtničkih zadruga ponovno osnivali obrtni zborovi, koji su djelovali sve do 28. svibnja 1949. godine, kada je donesen Opći zakon o zanatstvu, koji je propisao da se obrtom mogu baviti državne zanatske radnje, zanatske zadruge, zanatske radionice društvenih i zadružnih organizacija i privatni zanatlije. Potom je slijedilo osnivanje zanatskih komora za gradove i kotare. S obzirom na očitu važnost ove djelatnosti, relativno je brzo organizacija dimnjačarstva uzeta u razmatranje i rješavanje od strane lokalnih vlasti, jer se tadašnja država ipak borila s puno većim problemima (izgradnja, popravci razrušenih naselja, uspostava vlasti, poljoprivreda, industrijalizacija i sl.). Što se tiče grada Varaždina, vezano uz područje dimnjačarstva, Gradski narodni odbor (GNO), Privredni odjel, donio je novi Cjenik dimnjačarskih radova na području grada Varaždina broj 10.658-46, koji je stupio na snagu 1. kolovoza 1946. godine. 102

„Nova razdioba dimnjačarskih rejona u Varaždinu“, Hrvatsko jedinstvo, 22. listopada 1938., br. 54, str. 5.

123

Cjenik dimnjačarskih radova na području grada Varaždina, Gradski narodni odbor, Privredni odjel 10.658-46

1.2.8. Uredba o dimnjačarskoj službi Uredbu o dimnjačarskoj službi donijela je Vlada Narodne Republike Hrvatske (Vladimir Bakarić, predsjednik Vlade) na prijedlog ministra komunalnih poslova Dušana Diminića i ministra unutrašnjih poslova Ive Krajačića 19. prosinca 1949. godine, a objavljena je u Narodnim novinama broj 96/49. Uredbom se propisivalo da mjesni i gradski narodni odbori organiziraju na svom području dimnjačarsku službu koju obavljaju dimnjačarska poduzeća, dimnjačarske zadruge i dimnjačarski obrtnici, a zadruge i obrtnici pritom su morali imati dozvolu Izvršnog odbora Kotarskoga odnosno Gradskoga narodnog od-

124

Uredba o dimnjačarskoj službi, Narodne novine, broj 96/49.

bora nakon pribavljenog mišljenja povjereništva unutrašnjih poslova. Uredba propisuje načine i rokove čišćenja dimovoda, naknadu za dimnjačarske radove i nadzor nad obavljanjem dimnjačarske službe, koju obavlja povjereništvo komunalnih poslova Kotarskoga odnosno Gradskoga narodnog odbora, kao i kaznene odredbe.

1.2.9. Pravilnik o organizaciji i načinu obavljanja dimnjačarske službe Na temelju člana 15. Uredbe o dimnjačarskoj službi ministar – predsjednik Savjeta za građevinarstvo i komunalne poslove Dragutin Saili, u sporazumu s ministrom unutrašnjih poslova Ivanom Krajačićem, donio je Pravilnik o organizaciji i načinu obavljanja dimnjačarske službe koji je objavljen u Narodnim novinama broj 33/52. Pravilnikom se detaljnije, za razliku od Uredbe, propisuje organizacija dimnjačarske službe putem narodnih odbora kotara, gradova i gradskih općina koje odredi republički organ nadležan za komunalne poslove. Propisuje se koji objekti potpadaju pod obvezu čišćenja, osobe ovlaštene za obavljanje dimnjačarske službe, načini i rokovi čišćenja dimovodnih objekata, naknade za dimnjačarske radove, kaznene odredbe te nadzor nad obavljanjem dimnjačarske službe.

Pravilnik o organizaciji i načinu obavljanja dimnjačarske službe, Narodne novine, broj 33/52.

1.2.10. Uredba o zanatskim radnjama i zanatskim poduzećima te propisi nižeg reda u Varaždinu „Godine 1953. donesena je Uredba o zanatskim radnjama i zanatskim poduzećima, kojom se uvode nova ograničenja za privatne obrtnike. Uredba predviđa nekoliko forma zanatske djelatnosti: zanatske radnje, zanatska podu-

125

zeća, zanatske zadruge i privatne zanatske radnje.“103 Pedesetih godina 20. Stoljeća zanatske komore dobile su dozvole za održavanje majstorskih ispita. Promjena društvenog uređenja uvelike je djelovala na rad obrtničkih radionica i udruženja, bez obzira na to bile one ujedinjene u zadruge ili samostalno djelovale. Natječaji za dodjelu dimnjačarskih područja (rađevnih kotara, oblasti ili rejona) i rješenja, odnosno odluke o dodjeli,bili su vrlo slični i u svim natječajima zahtijevala se određena dokumentacija. U rješenjima i odlukama o dodjeli područja navodila su se koja su to područja, koji su dimnjačari zaduženi za ta područja (poduzeća i obrti) i koliko je dimnjačara bilo potrebno za koje područje. Na posljednjoj sjednici Narodnog odbora Gradske općine Varaždin, koja je održana 28. srpnja 1955. godine, „izvršena je i nova podjela dimnjačarskih rajona i imenovani su rukovodioci pojedinih rajona – dimnjačarski majstori. Za I. rajon imenovan je Josip Kaniški, II. je ostao slobodan do pravomoćnosti suspenzije dosadašnjeg dimnjačarskog obrtnika Stjepana Mišaka, za treći rajon imenovan je rukovodiocem Stjepan Janković, četvrti Terezija ud. Zemljak, peti Rajko Jungmann, šesti Franjo Kranjčić, sedmi Ivan Leskovar, osmi Pavao Borko za vanjsko područje. Ova podjela stupa na snagu 1. kolovoza ove godine.“104 Skupština Općine Varaždin donijela je Tarifu za dimnjačarske usluge, broj 06-6205/1960. 21. rujna 1960. godine.

1.2.11. Opći zakon o zanatskim radnjama i propisi nižeg reda u Varaždinu Opći zakon o zanatskim radnjama donesen je 1963. godine teje dao opće smjernice državne politike prema djelatnosti privatnih obrtnika, dok je republički Zakon o zanatskim radnjama samostalnih zanatlija koji je donesen 1964. godine propisivao da zanatska djelatnost obuhvaća obavljanje zanatskih usluga i zanatske proizvodnje, a mogli su je obavljati građani osobnim radom i svojim sredstvima.105 Skupština Općine Varaždin je 26. rujna 1964. godine donijela novu Tarifu za dimnjačarske usluge na području Općine Varaždin. Uspoređujući ciDamir HRELJA i Miran BOJANIĆ MORANDINI, Obrtništvo u Varaždinu, Vall 042, Varaždin, 2004., str. 93. „Posljednje zasjedanje u starom sastavu“, Varaždinske vijesti, 28. srpnja 1955., 49, str. 2. 105 O tome više HRELJA i BOJANIĆ MORANDINI, 2004., 99. 103

104

126

jene čišćenja dimnjaka (ovisno o vrsti – cijena čišćenja dimnjaka i štednjaka u privatnim kućama i stanovima bila je između 42 i 60 dinara) i cijene brašna (ovisno o vrsti i pakiranju – cijena kilograma brašna bila je između 10 i 15 dinara) za 1964. godinu može se ustanoviti da je prosječna cijena čišćenja dimnjaka iznosila kao četiri do pet kilograma brašna. Takvi dimnjaci i štednjaci morali su se prema Pravilniku o organizaciji i načinu obavljanja dimnjačarske službe iz 1952. godine čistiti jedanput u mjesec dana do jedanput u šest mjeseci (ovisno o vrsti).

Tarifa za dimnjačarske usluge na području općine Varaždin, Službeni vjesnik Skupštine općine Varaždin, broj 18/64.

1.2.12. Zakon o dimnjačarskoj službi i propisi nižeg reda u Varaždinu Prvi zakon o dimnjačarstvu u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj bio je Zakon o dimnjačarskoj službi koji je objavljen u Narodnim novinama broj 15 iz 1965. godine. Navedeni Zakon sažeto je obuhvatio najvažnije dijelove pravnog akta koji se odnose na način organizacije, tijela nadležna za provođenje i

127

nadzor dimnjačarske službe, način i rokove čišćenja, visinu naknade za čišćenje te kaznene odredbe. Zakon je u vremenu svojeg donošenja zadovoljavao potrebe reguliranja ove materije. Međutim, danas on više ne može zadovoljavati ni u stručnom, tehničko-tehnološkom smislu, kao ni u smislu političkih promjena i razvoja društva koje su se dogodile u posljednjih 50 godina. Kako je Zakon o dimnjačarskoj službi kratak, a i jedini koji je uopće donesen u Hrvatskoj, citira se u cijelosti: „Na osnovi člana 198. stav. 5. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske donosim UKAZ o proglašenju Zakona o dimnjačarskoj službi Proglašava se Zakon o dimnjačarskoj službi koji je Sabor Socijalističke Republike Hrvatske donio na sjednici Republičkog vijeća od 25. ožujka 1965. i na sjednici Organizaciono – političkog vijeća 25. ožujka 1965. Broj: 1034-1964. Zagreb, 27. ožujka 1965.

Predsjednik Sabora Ivan Krajačić v.r.

ZAKON o dimnjačarskoj službi Član 1. Dimnjačarsku službu organizira općina. Zadatak je dimnjačarske službe da čisti domovodne objekte i da se brine da zbog nepravilnosti dimovodnih objekata i naprava za loženje ne nastane opasnost od požara. Član 2. Dimnjačarsku službu neposredno obavljaju poduzeća, zadruge i zanatske radnje.

128

Član 3. Organ općinske skupštine nadležan za komunalne poslove odredit će dimnjačarske rajone ako to zahtijevaju mjesne prilike. U dimnjačarskom rajonu dimnjačarsku službu obavlja jedno poduzeće, zadruga ili zanatska radnja. Za obavljanje poslova dimnjačarske službe na određenom području (naselju odnosno rajonu) odobrenje izdaje organ općinske skupštine nadležan za komunalne poslove. Član 4. Radne i druge organizacije mogu uz suglasnost organa općinske uprave nadležnog za komunalne poslove samostalno organizirati vršenje poslova dimnjačarske službe za zgrade kojima upravljaju. Član 5. Dimnjačarske poslove može obavljati samo osoba koja ima stručno obrazovanje kvalificiranog radnika u zanimanju dimnjačar. Član 6. Dimovodni objekti čiste se u određenim rokovima. U slučaju potrebe dimnjačar je dužan i izvan određenih rokova odazvati se pozivu građana ili organa upravljanja zgradom da pregleda dimovodni objekt i izvrši odgovarajuće poslove radi otklanjanja opasnosti od požara ili smetnje za ispravno korištenje objekta. Pod dimovodnim objektima u smislu ovog zakona smatraju se dimnjaci i dimovodni kanali odnosno cijevi koje služe za odvod dima iz ložišta za sve vrsti goriva. Član 7. Ako dimnjačar ustanovi da zbog neispravne konstrukcije dimovodnog objekta odnosno naprave za loženje ili zbog kvara na njima postoji opasnost od požara, ili da se u blizini dimovodnog objekta ili ložišta nalazi lako upaljivi materijal, pozvat će organ upravljanja odnosno vlasnika zgrade da ukloni opasnost i o tome bez odlaganja izvijestiti organ općinske uprave nadležan za poslove protivpožarne zaštite. Ispaljivanje dimovodnih objekata dimnjačar je dužan prijaviti vatrogasnoj jedinici.

129

Član 8. Organ upravljanja odnosno vlasnik zgrade plaća naknadu za obavljene dimnjačarske usluge. Visinu naknade za dimnjačarske usluge utvrđuju dimnjačarsko poduzeće, zadruga, zanatska radnja odnosno samostalni zanatlija, uz suglasnost općinske skupštine. Član 9. Nadzor nad dimnjačarskom službom vrši organ općinske uprave nadležan za komunalne poslove. Član 10. Novčanom kaznom do 20.000 dinara ili zatvorom do 30 dana kaznit će se za prekršaj dimnjačar: 1. ako neispravno ili nemarno čisti ili ispaljuje dimovodne objekte ili ih ne čisti u određenom roku; 2. ako propusti izvršiti koju od dužnosti navedenih u članu 7. ovog zakona; 3. ako neovlašteno obavlja dimnjačarske poslove izvan svog rajona; 4. ako se iz neopravdanog razloga u primjerenom roku ne odazove pozivu građana ili organa upravljanja zgradom (član 6. stav 2); 5. ako ne obavlja dimnjačarske poslove u određenom vremenu. Dimnjačarske organizacije kaznit će se za prekršaj iz stava 1. tačke 1. do 4. ovog člana novčanom kaznom do 200.000 dinara. Odgovorna osoba u dimnjačarskoj organizaciji kaznit će se za prekršaj iz stava 1. ovog člana novčanom kaznom do 20.000 dinara. Član 11. Novčanom kaznom do 10.000 dinara kaznit će se tko sprječava ili ometa dimnjačara u vršenju njegove dužnosti. Član 12. U skladu sa načelima ovog zakona, općinske skupštine će donijeti bliže propise za njegovu primjenu i izvršenje, a naročito u pogledu organizacije i načina vršenja dimnjačarske službe, načina i rokova čišćenja dimovodnih objekata kao i vršenja nadzora nad dimnjačarskom službom.

130

Do donošenja propisa iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se odredbe Pravilnika o organizaciji i načinu obavljanja dimnjačarske službe (‘Narodne novine’, broj 33/52) ukoliko nisu u suprotnosti ovoga zakona. Član 13. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Uredba o dimnjačarskoj službi (‘Narodne novine’, broj 96/49). Član 14. Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana nakon objave u ‘Narodnim novinama’.“ Skupština Općine Varaždin dala je Hrvatskom saboru 1968. godine prijedlog za izmjenu Zakona o dimnjačarskoj službi, ali nadležni republički organi nisu prihvatili ovaj prijedlog. Međutim, zauzeli su stav da je cijeli Zakon o dimnjačarskoj službi potrebno staviti izvan snage, što se predviđalo učiniti ujesen 1968. godine, jer bi se čišćenje dimovodnih objekata reguliralo djelomično Zakonom o zaštiti od požara, a za sve ostalo bile bi ovlaštene općinske skupštine, koje bi to regulirale svojim propisima. Podatak da je Zakon o dimnjačarskoj službi objavljen u Narodnim novinama broj 15 iz 1965. godine dovoljno govori o tome da se posljednjih pedesetak godina nije u normativnom smislu dovoljno posvećivala pozornost ovom području, a pogotovo u smislu potrebe usklađenja s ostalim novodonesenim propisima. Isto tako, napredak tehnologije s novim mogućnostima i tehničkim rješenjima nije reguliran. Tu su i novi propisi o mogućnosti organizacijskoga odnosno pravno-statusnog djelovanja, koje treba biti usklađeno s novim društvenim odnosima te s pravnim stečevinama Europske unije, koje za ovo područje nisu obvezujuće, ali su vrlo važne kao informativni. Iznimno je bitno da se konačno donese propis koji će na kvalitetan način regulirati područje dimnjačarstva u Republici Hrvatskoj, a jedinicama lokalne samouprave dopustiti da pojedina pitanja urede na način koji će biti prilagođen njihovim potrebama i specifičnostima. Sukladno Zakonu o dimnjačarskoj službi i Odluci o organizaciji i načinu obavljanja dimnjačarske službe (Službeni vjesnik Varaždin, broj 28/66), Savjet za komunalne poslove Skupštine Općine Varaždin donio je 16. rujna 1967. godine Rješenje o određivanju dimnjačarskih rajona (Službeni vjesnik Varaž-

131

din, broj 18/67). U Rješenju se navodi osam rajona u kojima se navodi koje područje obuhvaćaju i koji su dimnjačari zaduženi za koji rajon. Za I. rajon zadužena je Dimnjačarska zanatska zadruga „Dimnjak“ Varaždin; za II. rajon Dimnjačarska radnja samostalnog zanatlije Kaniški ud. Franjica iz Varaždina; za III. rajon Dimnjačarska radnja samostalnog zanatlije Kranjčić Franjo iz Varaždina; za IV. rajon Dimnjačarska radnja samostalnog zanatlije Steyskal Bogomir iz Varaždina; za V. rajon Dimnjačarska radnja samostalnog zanatlije Zemljak ud. Terezija iz Varaždina; za VI. rajon, koji je obuhvaćao sela na području Općine, Dimnjačarska radnja samostalnog zanatlije Prstec Ivan iz Petkovca kraj Varaždinskih Toplica; VII. rajon Dimnjačarska radnja samostalnog zanatlije Kruhak Mijo iz Petrijanca i VIII. rajon Dimnjačarska radnja samostalnog zanatlije Mikulčić Josip iz Petrijanca. Kao što već prethodno bilo napomenuto, cijene dimnjačarskih usluga uvijek su bile posebno važne, pa stoji pitanje Stanka Borovca, odbornika iz Trnovca na sjednici Skupštine Općine Varaždin održane u rujnu 1968. godine, koje glasi: „Interesira me da li dimnjačari imaju pravo tražiti razliku u cijeni za dimnjačarske usluge, jer su oni sami snizili cijenu za te usluge, a donošenjem nove tarife traže i naplaćuju razliku u cijeni koja je viša nego što je bila ranije? Odgovor: U dosadašnjim raspravama o dimnjačarskoj Rješenje o određivanju dimnjačarskih rajona, službi došlo je do dva probleSlužbeni vjesnik Grada Varaždina, broj 18/67. ma: plaćanje dimnjačarskih usluga i koji se dimovodni objekti moraju obavezno čistiti. U pogledu prvog problema postoje dvije situacije: plaćanje dimnjačarskih usluga na selu privatnim dimnjačarima i plaćanje dimnjačarskih usluga od strane Stambenog poduzeća Dimnjačarskoj zadruzi Dimnjak Varaždin. Dimnjačarski zanatlije prihvatili su tarifu Dimnjačarske zadruge Dimnjak kao svoju tarifu i na istu je Skupština općine Varaždin dala suglasnost. Kako su cijene dimnjačarskih

132

usluga, u odnosu na ranije cijene znatno porasle, dimnjačari su zbog toga na selima nailazili na otpor kod pojedinih domaćinstava. Da bi situaciju ublažili, oni su sa pojedinim domaćinstvima ugovorili nižu cijenu od propisane tarifom, što su pojedina domaćinstva i prihvatila. Međutim, prilikom naplaćivanja naknade za izvršene dimnjačarske usluge koje dimnjačari ne naplaćuju prilikom vršenja tih usluga već kvartalno, dimnjačari ne naplaćuju ugovorenu nižu cijenu, već onu višu koja je određena tarifom. Takav stav dimnjačara nije u skladu sa dogovorom postignutim između njih i pojedinih domaćinstava. U pogledu plaćanja dimnjačarskih usluga za zgrade u društvenom vlasništvu pravna situacija je slijedeća: Skupština općine Varaždin je svojim propisima odredila da naknadu za čišćenje štednjaka u stanovima društvenog vlasništva plaćaju stanari, a ne Stambeno poduzeće. Protiv općinske odluke, koja ovo pitanje regulira, dimnjačarska zadruga Dimnjak pokrenula je spor kod Ustavnog suda Hrvatske radi ocjene zakonitosti te odluke. Ustavni sud Hrvatske je utvrdio da je odluka u skladu sa Ustavom i zakonom i upućuje Dimnjak na pridržavanje te odluke. U pogledu objekta koji podleže obaveznom čišćenju, propisi sadašnjeg Zakona o dimnjačarskoj službi i općinske odluke odredili su, da se obavezno čiste svi dimovodni objekti (dimnjaci, dimovodni kanali i cijevi, počevši od ložišta u napravi za loženje pa nadalje), dakle i dimovodni kanali odnosno cijevi u samom štednjaku počevši od ložišta. Što se tiče plaćanja dimnjačarskih usluga i objekata koji podliježu obaveznom čišćenju, pravna situacija nije bila u cijelosti u redu, pa su organi Skupštine općine dali prijedlog Saboru za izmjenu Zakona o dimnjačarskoj službi. Republički organi nisu prihvatili ovaj prijedlog za izmjenu tog zakona, ali su zauzeli stav da je cijeli Zakon o dimnjačarskoj službi potrebno staviti izvan snage, a to se predviđa učiniti negdje u jesen ove godine. Čišćenje dimovodnih objekata regulirat će se djelomično Zakonom o zaštiti od požara, a za sve ostalo bit će ovlaštene općinske skupštine da reguliraju svojim propisima.“106

1.2.13. Zakon o zaštiti od požara i propisi nižeg reda u Varaždinu Zakon o zaštiti od požara koji je stupio na snagu 22. listopada 1968. godine (Narodne novine, broj 40 - 260/68) propisao je u članku 83. da danom njegova stupanja na snagu prestaje važiti Zakon o dimnjačarskoj službi (Narodne 106

Varaždinske vijesti, 11. rujna 1968., br. 35, str. 5.

133

novine, broj 16/65). Temeljem Zakona o zaštiti od požara Skupština Općine Varaždin donijela je Odluku o djelatnosti i organizaciji dimnjačarske službe 10. srpnja 1969. godine (Službeni vjesnik Varaždin, broj 13/69). Navedena Odluka propisivala je organizaciju dimnjačarske službe na način da je propisano da se dimnjačarska radna područja tj. rajoni utvrđuju prema određenim kriterijima, a njih je određivao Savjet za komunalne poslove Skupštine Općine Varaždin. U jednom dimnjačarskom rajonu dimnjačarsku službu obavljala je samo jedna radna organizacija ili dimnjačarska radnja samostalnog zanatlije, odnosno ovlaštena radna organizacija. Nadalje, u Odluci se navode objekti koji ulaze u obvezu čišćenja i kontrole, kao i rokovi u kojima se to mora obavljati, način obavljanja dimnjačarske službe, nadzor nad obavljanjem dimnjačarske službe te kaznene odredbe.

Prva i zadnja strana Odluke o djelatnosti i organizaciji dimnjačarske službe, Službeni vjesnik Varaždin, broj 13/69.

Prema prijedlogu Dimnjačarske zanatske zadruge Varaždin „Dimnjak“, mjesne zajednice Općine Varaždin, Udruženje samostalnih zanatlija Varaždin

134

i „Dimnjak“ Varaždin 10. kolovoza 1973. godine zaključili su Sporazum o cijenama za dimnjačarske usluge dimnjačarske zadruge „Dimnjak“ Varaždin, kao i cijene istih usluga za samostalne dimnjačare za područje Općine Varaždin (Službeni vjesnik Varaždin, broj 18/73). Na prijedlog Dimnjačarske zanatske zadruge „Dimnjak“ Varaždin i samostalnih zanatlija dimnjačarske struke, Općinski zavod za privredu, plan i statistiku donio je rješenje 24. rujna 1973. godine (Službeni vjesnik Varaždin, broj 18/73) kojim se daje suglasnost na navedeno rješenje. Naime, sedamdesetih godina 20. stoljeća bile se na snazi odluke o društvenoj kontroli cijena i odluke o načinu, postupku i sudionicima zaključivanja sporazuma o promjeni zatečenih cijena proizvoda i usluga svih skupština općina, pa tako i Skupštine Općine Sporazum o cijenama za dimnjačarske usluge, Službeni Varaždin, koje su bile pravna osnova za donovjesnik Varaždin, broj 18/73, str. 1. šenje sporazuma o cijenama. Isti Sporazum o cijenama za dimnjačarske usluge donesen je 1974. godine (Službeni vjesnik Varaždin, broj 23/74), 1975. godine (Službeni vjesnik Varaždin, broj 25/75) i 1977. godine (Službeni vjesnik Varaždin, broj 2/77). U svim cjenicima su utvrđene neznatne promjene cijena. Florijan Tomasić, član Komisije za komunalna pitanja Savjeta III. mjesne zajednice Varaždin, napisao je članak u novinama o tome kako bi se mogle poboljšati dimnjačarske usluge u gradu: „Na podsticaj predsjednika skupa stanara u Ulici Josipa Kozarca broj 26 Varaždin i njihovog popisa dimnjaka, dali smo se u akciju, da donekle rasvijetlimo i damo prijedloge za poboljšanje dimnjačarske službe u našem gradu. Dimnjačarska služba u Varaždinu pokušala se je regulirati posljednji puta Općinskom odlukom od 10. srpnja 1969. g. (Sl. glasnik Varaždin 13/1969), dok su najnovije cijene usluga propisane Samoupravnim sporazumom o cijenama dimnjačarskih usluga od 27. siječnja 1977. g. (Sl. vjesnik Varaždin 2/1977. g.). No, međutim i Odluka i Sporazum već od prvog dana dijele istu sudbinu. Jer ih dimnjačari ne poštuju, a predsjednici skupa stanara u društvenim

135

zgradama, kao ni građani privatni vlasnici, za njih uopće ne znaju da postoje. A to je zato što je odluka nedorečena i sa dosta šupljina, a posebno najvažniji čl. 13 toč. 10, gdje je propisano utvrđivanje koji i koliko dimovodnih kanala ne ulazi u obavezu čišćenja u ljetnim mjesecima (V—IX. mj.), za što se ne plaća čišćenje. No, tu nije dodano još i to, da se popisu i oni dimnjaci, koji se uopće ne koriste (ni zimi), a takvih ima ponegdje i blizu 50 posto, od svih dimnjaka u zgradama. U zgradi u Ul. J. Kozarca broj 26, popisano je 262 dimovodnih kanala po stanovima, dok se u toku zime koristi samo 137 dimnjaka, a naplaćuje se 194 komada u toku 1967. i 1977. g. (1. pol.), a posebno se naplaćuju i V. i VI. mjesec, dok se za VII-IX. mjesec zaračunato i spaljivanje 71 dimnjaka po 30 diSamoupravni sporazum o cijenama nara, dakle gotovo polovica svih dimnjaka, koza dimnjačarske usluge, Službeni ji su bili u upotrebi tokom zime. Dakle i to je vjesnik Varaždin, broj 2/77, str. 1. moguće! Sporazum o cijenama usluga također se ne poštuje već od prvog dana. Posebno velika šarolikost i nepravilnosti vladaju u obavljanju usluga i naplaćivanju usluga u privatnim zgradama, gdje su naplate za samo jedno čišćenje od trostrukog do deseterostrukog iznosa veće nego u cjeniku. Makar se to zove ,,deficitarno zanimanje˝ mislimo, da bi i tu moglo biti daleko više reda u njemu. Odluka uopće ne regulira tko je konkretno dužan kontrolirati tu službu, a posebno obavezu i način sprovođenja popisa po čl. 13 toč. 10 Odluke. Takve odluke i cjenici koji mogu ,,udariti˝ po džepu gotovo svako domaćinstvo, trebali bi biti dostupni svakome građaninu, a da se brošura sa odlukama može kupiti u kiosku, kao cigarete ili novine. Tako bi detaljno to trebalo riješiti u budućoj odluci. Varaždinci željno očekuju novu i bolju odluku i cjenike, koji se spremaju, pa će tada vjerojatno biti više reda.“107 Osim cijena, u provođenju dimnjačarske službe nalazila su se i druga sporna pitanja o načinu obavljanja dimnjačarskih usluga, nekada na štetu dimnjačara, a nekada i na štetu potrošača. O tome izvještava sljedeći članak iz novina: 107

136

„Oko dimnjačarske službe“, Varaždinske vijesti, 29. rujna 1977., br. 38, str. 5.

„KRO Varkom korisnicima dimnjačarskih usluga DIMNJAČARSKA SLUŽBA ĆE BOLJE FUNKCIONIRATI Kad su u pitanju takozvane javne službe, svaki propust u radu odmah ima odjeka u javnosti. Tako je bilo i ovih dana kada je od korisnika dimnjačarskih usluga u javnosti oštro osuđena pojava falsificiranja potpisa za usluge koje nisu izvršene. U vezi s tim iz KRO Varkom je za objavu stigla obavijest korisnicima dimnjačarskih usluga, u kojoj se, između ostalog kaže: U toku lipnja ove godine našim korisnicima su poslane dvije uplatnice za dimnjačarske usluge i izvještaji o radu iz kojih se vidi kada i koje vrste usluga, su korisnicima izvršene. Iz izvještaja o radu korisnici su mogli primijetiti da je nažalost, određeni broj usluga, potpisan od strane naših radnika dimnjačara kao da je usluga izvršena, a ustvari posao nije obavljen. No, ima i pojava kada je usluga bila izvršena, a korisnik nije htio potpisati i smatramo da bi takvu uslugu ipak trebalo platiti. Nedozvoljeno potpisivanje korisnika od strane naših dimnjačara je težak prijestup i protiv takvih radnika odmah su poduzete sve disciplinske mjere kako se neželjena pojava više ne bi ponovila. Molimo korisnike koji su primijetili takve potpise, da se obrate u KRO Varkom, dimnjačarskoj službi gdje će te uplatnice biti poništene i neće se naplatiti neizvršena usluga. Ukoliko je takva usluga već naplaćena, korisnicima će biti vraćen novac ili će u dogovoru s njima ta sredstva biti priznata za naredne usluge. Budući da je dimnjačarska služba od posebnog društvenog interesa, potrebno ju je organizirati tako da kvalitetno i na vrijeme izvršava svoje usluge na zadovoljstvo građana, pa se stoga vrši reorganizacija i osposobljavanje službe koja će od jeseni ove godine bolje funkcionirati. U dopisu iz Varkoma iznesena su, nadalje pojašnjenja dviju uplatnica koje su primili korisnici. Na Odluka o organizaciji i radu dimnjačarske prvoj, za period zadnjeg tromjesečja službe, Službeni vjesnik općine Varaždin, prošle godine obračunate su dimnjabroj 10/78, str. 1.

137

čarske usluge za zadnje tromjesečje prošle, a na drugoj za prvo tromjesečje ove godine. Inače, kako se naglašava, ložna sezona traje od 1. listopada do 30. travnja i za to vrijeme su korisnici dimnjačarskih usluga po općinskoj Odluci, dužni omogućiti pristup za izvršavanje radova i kontrole na dimovodnim objektima, kao i u ostalim razdobljima, ukoliko se dimovodni objekti koriste.“108 Na temelju Zakona o zaštiti od požara (Narodne novine, broj 50/77) donesena je Odluka o organizaciji i radu dimnjačarske službe 28. veljače 1978. godine (Službeni vjesnik općine Varaždin, broj 10/78). Navedenom Odlukom se propisivala organizacija dimnjačarske službe, čišćenje i pregled dimovodnih objekata, rokovi čišćenja i pregleda dimovodnih objekata, način obavljanja dimnjačarske službe, nadzor nad obavljanjem dimnjačarske službe i kaznene odredbe.

1.2.14. Zakon o osobnom radu u zanatstvu i o zanatskim zadrugama i propisi nižeg reda u Varaždinu Krajem srpnja 1979. godine donesen je Zakon o osobnom radu u zanatstvu i o zanatskim zadrugama (Narodne novine, broj 34/79). Navedenim Zakonom uređivala su se statusna pitanja obrtnika (tada zanatlija), kao i uvjeti potrebni za rad, načini prestanka rada, načini udruživanja obrtnika, prestanak obrta i drugo.109 Vezano na propise o dimnjačarstvu u Varaždinu, temeljem Zakona o zaštiti od požara, kojim je nadalje regulirano područje dimnjačarstva, Skupština Općine Varaždin donijela je 1980. godine prvu Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o organizaciji i radu dimnjačarske službe (Službeni vjesnik općine Varaždin, broj 9/80), a 1985. godine drugu izmjenu i dopunu Odluke o organizaciji i radu dimnjačarske službe (Službeni vjesnik Varaždin, broj 5/85). U navedenim izmjenama Odluke iz 1980. godine propisuje se još da se za obavljanje dimnjačarske službe na području Općine Varaždin ovlašćuje Komunalna radna organizacija „Varkom“ Varaždin, OOUR „Čistoća“. Nadalje, kako bi se neke djelatnosti mogle kvalitetno urediti, ponekad se pribjegava i znatnom povećanju kazni ako se krše odredbe propisa. Takose i u Odluci o izmjeni odluke o organizaciji i radu dimnjačarske službe (Službeni vjesnik opći108 109

138

„Delegatske informacije“, Varaždinske vijesti, 14. srpnja 1988., br. 27, str. 4. O tome više HRELJA i BOJANIĆ MORANDINI, 2004., 102-103.

ne Varaždin, broj 5/85) propisalo povećanje kazni u odnosu na Odluku o organizaciji i radu dimnjačarske službe iz 1978. i 1980. godine. Odlukom se predvidjelo da se novčanom kaznom od 5000 do 25.000 dinara kazni za prekršaj dimnjačarska radna organizacija, i to ako neovlašteno obavlja dimnjačarske poslove izvan svog rajona te ako neredovito i neispravno čisti dimnjake. Novčanom kaznom bi se kaznila i u slučaju da ne spaljuje dimovodne objekte ili ih ne čisti u određenom roku, ako se ne bi odazvala pozivu nadležnog organa da u slučaju potrebe obavlja dimnjačarsku službu Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o organizaciji i radu dimnjačarske službe, Službeni vjesnik općine Varaždin, broj 9/80, str. 1.

izvan svog rajona te ako ne bi izvršila stručni pregled dimnjaka pri dogradnji i adaptaciji zgrada i drugo. Novčanom kaznom kaznio bi se i OUR ako ovlaštenoj osobi ne omogući čišćenje dimnjaka ili dimnjačare sprečava u obavljanju njihove dužnosti. Na sjednici Izvršnog vijeća Skupštine Općine Varaždin koja je održana u veljači 1989. godine donesen je novi Cjenik dimnjačarskih usluga, o čemu je objavljen članak u novinama pod naslovom „Novi paket poskupljeOdluka o izmjeni Odluke o organizaciji i radu dimnjačarske službe, Službeni vjesnik nja“ pa je, između ostaloga, navedeno: općine Varaždin, broj 5/85, str. 1. „Sjednica Izvršnog vijeća SO Varaž-

139

din ovog ponedjeljka protekla je u znaku rasprave o paketu novih poskupljenja dijela komunalnih usluga. S obzirom na argumentirana obrazloženja iz kojih je vidljivo da su poskupljenja rezultat enormnog povećanja svih troškova i nužnost kako bi se barem zadržao sadašnji standard komunalnih usluga svi prijedlozi dobili su zeleno svjetlo (...) sva poskupljenja počela bi važiti ako ih na sjednici SO Varaždin u ožujku usvoje odbornici (...) Na snazi je i novi cjenik dimnjačarskih usluga KRO Varkom koji je sada baziran na stvarno obavljenim dimnjačarskim uslugama i u skladu je s cijenama dimnjačarskih zahvata koja Odluka o organizaciji i radu važe i u drugim gradovima SR Hrvatske.“110 dimnjačarske službe, Službeni Privikavanje na nove društvene i zakon- vjesnik općine Varaždin, broj 5/91. ske promjene od je dnopar t ijskog sustava preko samoupravljanja pa do početka devedesetih godina, kada se raspada komunistički sustav te ponovno uvodi sloboda rada i djelovanja obrtnika kroz slobodu na tržištu, djelovalo je na obrtnike na način da su se stalno morali privikavati na promjene i usklađivati svoje poslovanje. Slijedilo je donošenje Odluke o organizaciji i radu dimnjačarske službe (Službeni vjesnik općine Varaždin, broj 5/91.), koja se temeljila na izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od požara (Narodne novine, broj 47/89 i 59/90). Odluka je donesena zbog usklađenja s izmjenama i dopunama Zakona o požaru, a jedna od novina bila jei propisivanje načina određivanja naknade za dimnjačarske uslu„Ni Sv. Florijan ne pomaže“, ge, kao i njezine naplate. Temeljem navedenog ZaVaraždinske vijesti, 24. kona 1991. godine raspisan je Natječaj za dodjelu siječnja 1991., br. 3, str. 6. dimnjačarskih područja Općine Varaždin. 110

140

V. P., „Novi paket poskupljenja“, Varaždinske vijesti, 2. ožujka 1989., br. 8, str.1.

1.2.15. Zakon o obrtu Prvi Zakon o obrtu u samostalnoj Republici Hrvatskoj donesen je 1993. godine (Narodne novine, broj 77/93), a počeo se primjenjivati tek 1. srpnja 1994. godine, kako bi se obrtnicima dalo vremena za usklađenje s novim odredbama. Zakon je mijenjan nekoliko puta, da bi 10. prosinca 2013. godine bio donesen onaj koji je sada na snazi, a objavljen je u Narodnim novinama broj 143/13. Navedeni Zakon propisuje statusne stvari koje se odnose na sve obrtnike, pa tako i na dimnjačare.

1.2.16. Odluke i natječaji iz područja dimnjačarstva u Varaždinu Gradsko poglavarstvo Grada Varaždina donijelo je Zaključak o Zaključak o određivanju dimnjačarskih određivanju dimnjačarskih područ- područja, Službeni vjesnik Grada Varaždina, ja 22. ožujka 1996. godine (Službeni broj 2/96. vjesnik Grada Varaždina, broj 2/96) kojim je područje Grada Varaždina podijeljeno na 11 dimnjačarskih područja. Grad Varaždin, Upravni odjel za komunalne djelatnosti i uređenje prostora, raspisao je 27. ožujka 1996. godine Natječaj za davanje koncesije za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina. Natječaj su objavile Varaždinske vijesti te glasi: „Natječaj se raspisuje pod sljedećim uvjetima: 1. svaki ponuđač podnosi ponudu za obavljanje dimnjačarskih poslova u određenim područjima, a Grad Varaždin je podijeljen na 11 područja, 2. koncesija se dodjeljuje na rok od 10 godina,

141

3. početni iznos naknade za koncesiju utvrđuje se u visini od 5% brutto naplaćenih dimnjačarskih usluga godišnje, 4. cijena dimnjačarskih usluga utvrdit će se cjenikom donesenim od Gradskog poglavarstva Grada Varaždina, 5. Grad Varaždin kao davatelj koncesije ima pravo obavljati kontrolu urednog obavljanja poslova za koje je data koncesija, 6. korisnik koncesije dužan je preuzetu djelatnost obavljati kvalitetno i u skladu s propisima, Gradu Varaždinu plaćati naknade za koncesiju u skladu sa sklopljenim ugovorom, pridržavati se ostalih obaveza preuzetih Ugovorom o koncesiji, te dati izjavu da će dimovodne objekte na svom području osigurati za slučaj počinjene štete (polica osiguranja), 7. Ugovor o koncesiji Grad Varaždin može otkazati u slučaju da se povjerena djelatnost ne obavlja na zadovoljavajući način, a korisnik koncesije i nakon pismene opomene ne otkloni utvrđene nepravilnosti. Ponuđač je dužan uz ponudu dostaviti sljedeću dokumentaciju: a) registraciju poduzeća za utvrđenu djelatnost, b) opis dosadašnje djelatnosti, c) dokaz o tehničkoj sposobnosti za obavljanje poslova, d) potvrdu boniteta i dokaz o financijskoj mogućnosti obavljanja djelatnosti. Rok za podnošenje ponuda je 15 dana od dana objave natječaja u’Varaždinskim vijestima’. O ishodu natječaja svi ponuđači će biti pismeno obaviješteni. Ponude se podnose Upravnom odjelu za komunalne djelatnosti uređenje prostora Grada Varaždina, Varaždin, Trg slobode 12/11, osobno ili preporučenom pošiljkom, uz naznaku ‘NATJEČAJ – KONCESIJA – DIMNJAČARSKI POSLOVI’. Za dodatne obavijesti te pregled područja za obavljanje dimnjačarske djelatnosti, ponuđači se mogu obratiti na adresu Upravnog odjela za komunalne djelatnosti i uređenje prostora ili na telefon 214-995.“111 U međuvremenu je donesena i Odluka o koncesiji obavljanja dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 4/96). Nadalje, na temelju članaka 10. i 11. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj 36/95.), članka 3. i članka 6. točke 7. Odluke o komunalnim djelatnostima, Zaključka o određivanju dimnjačarskih područ111

142

Varaždinske vijesti, 27. ožujka 1996., br. 13, str. 31.

ja (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 2/96) te Statuta Grada Varaždina i provedenoga javnog natječaja, Gradsko vijeće Grada Varaždina donijelo je Odluku o izmjeni Odluke o koncesiji obavljanja dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 5/96) kojom Grad Varaždin dodjeljuje koncesiju obavljanja dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina na vrijeme od 5 godina, i to sljedećim podnositeljima ponuda: 1. „CRLENI“ d.o.o. Varaždin, Kukuljevićeva 28, za dimnjačarska područja 2., 7. i naselje Gojanec iz 11. područja, 2. „DIM-SAN“ d.o.o. Varaždin, Kukuljevićeva 9a, za dimnjačarska područja 3., 4. i 9., 3. „DIMNJAK“ d.o.o. Varaždin, O. Price 9, za dimnjačarska područja 1., 5., 6., 8., 10. i naselje Hraščica iz 11. područja. Na temelju članka 4. Zakona o zaštiti od požara (Narodne novine, broj 58/93) i Statuta Grada Varaždina donesena je Odluka o organizaciji i radu dimnjačarske službe (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 4/97). Odluka ima 38 članaka i propisuje organiziranje dimnjačarskih poslova, obvezu čišćenja i kontrole dimovodnih objekata, rokove čišćenja i kontrole dimovodnih objekata, radno vrijeme, način obavljanja čišćenja i kontrole dimovodnih objekata, naknadu za dimnjačarske usluge, nadzor nad radom ovlaštenih dimnjačara, kaznene odredbe, otkazivanje ugovora o koncesiji te prijelazne i završne odredbe. U ovoj Odluci prvi put se spominje da dimnjačarske poslove na području Grada Varaždina mogu obavljati samo poduzeća ili obrtnici registrirani za obavljanje te djelatnosti na temelju ugovora o koncesiji.

143

DIMNJAČARSTVO U HRVATSKOJ I VARAŽDINU KROZ PRAVNE PROPISE NA SNAZI Kako bi se svi akti nižega pravnog reda mogli izraditi i donijeti, prvenstveno na nivou jedinica lokalne samouprave, potrebno je iste uskladiti s aktima višega pravnog reda, koje donosi Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske ili pojedini ministri. Isto tako, nemoguće je nespomenuti propise Europske unije. Dimnjačarstvo u Republici Hrvatskoj nalazi se u pravnom području pružanja usluga i općem okviru za slobodno tržište usluga te pravu poslovnog nastana, a uređeno je Zakonom o uslugama (Narodne novine, broj 80/11), kojim je implementirana europska Direktiva 2006/123/EZ o uslugama na unutarnjem tržištu. Zakon o uslugama pokriva širok segment tržišnih usluga i njime je ukinuta obveza registracije sjedišta poslovanja u Hrvatskoj pružateljima usluga prethodno registriranima u bilo kojoj državi ugovornici Europskoga gospodarskog prostora. Također, pružatelji usluga registrirani u Hrvatskoj imaju istu slobodu pružanja usluga na cijelom Europskom gospodarskom prostoru, bez obveze ponovne registracije poslovanja. Pravni propisi koji su na snazi, a vezuju se uz dimnjačarstvo te djelovanje dimnjačara i njihova organiziranja, su: Zakon o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj 26/03 – pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 49/11, 144/12, 93/13, 153/13, 147/14 i 36/15) Zakon o koncesijama (Narodne novine, broj 69/2017)112 Zakon o zaštiti od požara (Narodne novine, broj 92/10) Zakon o zapaljivim tekućinama i plinovima (Narodne novine, broj 108/95 i 56/10) Tehnički propis za dimnjake u građevinama (Narodne novine, broj 3/07 i 100/04) Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 68/96, 137/99, 22/00, 77/00, 114/01, 79/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15). Sukladno Zakonu o koncesijama (Narodne novine, broj 143/12), koji u trenutku izlaženja ove knjige više nije na snazi, ali su svi akti Grada Varaždina koji su na snazi još bili izrađeni na temelju ovog Zakona.

112

144

Odredbama članka 3. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano je da se dimnjačarski poslovi smatraju komunalnom djelatnošću u smislu tog Zakona. Prema odredbama članka 3. stavka 11. istog Zakona pod obavljanjem dimnjačarskih poslova razumijeva se obveza čišćenja i kontrole dimovodnih objekata i uređaja za loženje. Jedinice lokalne samouprave svojom odlukom pobliže uređuju pitanja načina organizacije i obavljanja te komunalne djelatnosti, pa tako i način i učestalost čišćenja i kontrole dimovodnih objekata, cijenu usluge, nadzor nad obavljanjem dimnjačarske službe, kaznene odredbe za prekršaje koje mogu počiniti građani odnosno dimnjačari, kao i druga pitanja važna za obavljanje ove djelatnosti na određenom području. Slijedom navedenoga, građani su obvezni dopustiti dimnjačaru pristup dimnjaku radi kontrole i čišćenja i platiti mu za učinjenu uslugu sukladno donesenoj odluci jedinice lokalne samouprave. Prema odredbi članka 3. stavak 1. podstavak 12. Zakona o komunalnom gospodarstvu, obavljanje dimnjačarskih poslova smatra se komunalnom djelatnošću koja se, kao i ostale djelatnosti prema tom Zakonu i prema odredbama članka 19. stavak 1. podstavak 3. i članka 19.a. stavak 2. podstavak 3. Zakona o jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave (Narodne novine, broj 33/01, 129/05, 109/07 i 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12), obavlja u samoupravnom djelokrugu jedinice lokalne samouprave. Nadalje, prema odredbi članka 73. stavak 1. potonje spomenutog Zakona, obavljanje poslova koji su u samoupravnom djelokrugu jedinice lokalne samouprave uređuje njezino predstavničko tijelo (općinsko, odnosno gradsko vijeće) odlukom ili drugim općim aktom. Dakle, na temelju navedenih odredbi prethodno spomenutih zakona, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave ovlašteno je donijeti odluku kojom se uređuje organizacija rada dimnjačarske službe, rokove čišćenja dimnjaka i druga pitanja bitna za osiguranje obavljanja navedene službe. Sukladno članku 10. tada važećeg Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine,broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00 i 59/01), u Službenom vjesniku Grada Varaždina broj 8/01 i Statutu Grada Varaždina objavljena je Odluka o načinu povjeravanja dimnjačarskih poslova, kojom se utvrđuje da će se komunalna djelatnost dimnjačarski poslovi obavljati kroz davanje koncesije kao načina obavljanja komunalnih djelatnosti predviđenih Zakonom o komunalnom gospodarstvu. Provodi se javni natječaj za dodjelu koncesije od strane Gradskog poglavarstva Grada Varaždina po utvrđenim uvjetima i mjerilima: utvrđuje se na rok od pet godina, koncesionar je dužan plaćati nakna-

145

du za koncesiju u visini koju je ponudio u postupku javnog natječaja i koja je prihvaćena kao najpovoljnija, a ponude se podnose za dimnjačarska područja utvrđena u skladu s Odlukom o organizaciji i radu dimnjačarske službe (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 4/97 i 6/01). Nakon provedenog postupka javnog natječaja Gradsko vijeće Grada Varaždina, poštujući uvjete utvrđene člankom 11. Zakona o komunalnom gospodarstvu, donijelo je Odluku o izboru ponuđača s kojim će se sklopiti ugovor o davanju koncesije za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina. U vezi s prethodnom Odlukom, koja predstavlja pravni temelj, Gradsko vijeće Grada Varaždina, na temelju provedenog postupka po Javnome nadmetanju za davanje koncesije za obavljanje dimnjačarskih poslova objavljenom u Varaždinskim vijestima od 24. listopada 2001. godine, dalo je tvrtki DIM-SAN d.o.o. Varaždin, kao najpovoljnijem ponuđaču, koncesiju za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina, u svim dimnjačarskim područjima. S odabranim koncesionarom sklopio se Ugovor o koncesiji na rok od 5 godina uz koncesijsku naknadu u iznosu od 150.000,00 kuna godišnje. Cijena za pružanje usluge korisnicima dimnjačarskih usluga utvrđena je Cjenikom dimnjačarskih usluga (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 1/98.) i Zaključkom Gradskog poglavarstva Grada Varaždina od 25. lipnja 1998. godine. Koncesionar je, prema Odluci, bio dužan izvršiti osiguranje dimovodnih objekata na koncesijskom području te u javnim glasilima objaviti opće uvjete naplate dimnjačarskih usluga, nakon što ih je odobrilo Gradsko poglavarstvo Grada Varaždina. Što se tiče cijena dimnjačarskih usluga, 2003. godine objavljen je Zaključak o davanju suglasnosti Gradskog poglavarstva Grada Varaždina (Službeni vjesnik Grada Varaždina, Zaključak o davanju suglasnosti broj 4/03) na cijene dimnjačarskih usluga, a na cijene dimnjačarskih usluga, temeljem prijave cijene poduzeću DIM-SAN Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 4/03. d.o.o. Varaždin, koje su i danas na snazi.

146

Temeljem članaka 11. i 12. Zakona o komunalnom gospodarstvu, članka 7. Odluke o komunalnim djelatnostima i Zaključka Gradskog poglavarstva, bio je objavljen Javni natječaj za dodjelu koncesije za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina u Varaždinskim vijestima od 29. kolovoza 2007. godine. Komisija za provođenje postupka po Javnome natječaju je u otvorenom roku primila ukupno 3 ponude. Ponude su podnijeli: Dimgrad u vlasništvu Ivana Đuričina iz Varaždina, Dravska poljana 1, DIM-SAN d.o.o. Varaždin, F. Prešerna 20, i Crleni d.o.o. Varaždin, I. Zajca 11. Nakon provedenog postupka otvaranja ponuda utvrđeno je da su ponude svih ponuditelja u potpunosti ispunjavale uvjete iz javnog natječaja te da su izjednačene u pogledu referenci koje posjeduju, kao i tehničke i kadrovske opremljenosti. Gradsko poglavarstvo je zadužilo Upravni odjel za komunalni sustav, urbanizam i zaštitu okoline da održi sastanak s ponuditeljima i upozna ih s obavljenom analizom ponuda i prijedlozima ponuditelja da se koncesija dodijeli svim ponuditeljima. Podnositelji ponuda su dali zajednički prijedlog da se područje Grada Varaždina podijeli na tri područja s podjednakim brojem domaćinstava i gospodarskih subjekata, da se svim ponuditeljima dodijeli koncesija za obavljanje dimnjačarskih poslova, i to svakome na jednom dimnjačarskom području, te da ukupna koncesijska naknada od 50.000,00 kn bude podijeljena na tri dijela kako bi svaki koncesionar plaćao iznos koncesije od 16.667,00 kn godišnje. Ovakav prijedlog podnositelja ponuda ocijenjen je kao najpovoljnije rješenje za Grad Varaždin, a koje je ujedno i osiguralo da se dimnjačarski poslovi obavljaju na najkvalitetniji način u navedenom razdoblju. Odluka o davanju koncesije za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina, koja je na snazi, objavljena je u Službenom vjesniku Grada Varaždina broj 8/07, a donesena je na temelju članka 12. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj 26/03 – pročišćeni tekst, 82/04 i 178/04), članka 6. stavka 1. točke 3. Odluke o komunalnim djelatnostima (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 2/06 – pročišćeni tekst, 2/07 i 4/07) i Statuta Grada Varaždina. Navedenom Odlukom Gradsko vijeće Grada Varaždina, na temelju provedenog postupka po Javnome natječaju za dodjelu koncesije za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina, dalo je koncesiju za obavljanje dimnjačarskih poslova sljedećim ponuditeljima: 1. DIMGRAD, vlasnik Ivan Đuričin iz Varaždina, Dravska poljana 1, za dimnjačarska područja 5., 7., 8. i dio 10.,

147

2. CRLENI d.o.o. Varaždin, Ivana Zajca 11, za dimnjačarska područja 1., 6., 9. i dio 10., 3. DIM-SAN d.o.o. Varaždin, F. Prešerna 20, za dimnjačarska područja 3., 4., 2. i 11. S odabranim koncesionarima sklopljeni su ugovori o koncesiji za razdoblje od 1. listopada 2007. do 30. rujna 2017. godine.

Karta dimnjačarskih područja

Na temelju Zakona o komunalnom gospodarstvu i Statuta Grada Varaždina, objavljena je Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o organizaciji i radu dimnjačarske službe (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 6/01), kojom se propisuje što se smatra sezonom loženja (razdoblje od 1. listopada tekuće godine do 30. travnja iduće godine) i kako se kontroliraju i čiste dimovodni objekti i priključna ložišta u stambenim zgradama i stanovima te u kojim rokovima.113 Važeća Odluka o obavljanju dimnjačarskih poslova objavljena je u Službenom vjesniku Grada Varaždina broj 9/15. Pravni temelj za donošenje OdluZakon o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj 26/03– pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 49/11, 144/12, 93/13, 153/13, 147/14 i 36/15). Donošenjem Zakona o komunalnom gospodarstvu dimnjačarski poslovi uvršteni su u komunalne djelatnosti i obavljaju se temeljem ugovora o koncesiji koji se sklapa s jedinicom lokalne samouprave. U odredbi članka 3. točki 10. navedenog Zakona navodi se kao komunalna djelatnost obavljanje dimnjačarskih poslova, što razumijeva obvezu čišćenja i kontrole dimovodnih objekata i uređaja za loženje.

113

148

ke je članak 3. stavak 11. Zakona o komunalnom gospodarstvu, koji propisuje da je komunalna djelatnost u smislu Zakona o komunalnom gospodarstvu obavljanje dimnjačarskih poslova, a da se pod obavljanjem dimnjačarskih poslova razumijeva obveza čišćenja i kontrole dimovodnih objekata i uređaja za loženje. Zakon o komunalnom gospodarstvu regulira komunalne djelatnosti kao javnu službu, a obavljanje dimnjačarskih poslova zbog svoje specifičnosti zahtijeva posebno pravno određenje i reguliranje. Gradsko vijeće Grada Varaždina donijelo je prethodnu Odluku o organizaciji i radu dimnjačarske službe (Službeni vjesnik Grada Varaždina broj 4/97, 6/01, 10/04 i 1/10) temeljem Zakona o komunalnom gospodarstvu i Zakona o zaštiti od požara.114 Kako je na9.3. Zakon o zaštiti od požara (Narodne novine, broj 92/10). Donošenjem Zakona o zaštiti od požara propisane su obveze vlasnika odnosno korisnika i upravitelja zgrade u pogledu obveze održavanja u ispravnom stanju dimnjaka i ložišta, ventilacijskih i plinskih instalacija i sl. Članak 38.(2) “Vlasnici, odnosno korisnici građevina, građevinskih dijelova i drugih nekretnina te prostora, odnosno upravitelji zgrada dužni su sukladno propisima, tehničkim normativima, normama i uputama proizvođača održavati u ispravnom stanju postrojenja, uređaje i instalacije električne, plinske, ventilacijske i druge namjene, dimnjake i ložišta, kao i druge uređaje i instalacije, koji mogu prouzročiti nastajanje i širenje požara te o održavanju moraju posjedovati dokumentaciju.“ Zakon o zapaljivim tekućinama i plinovima, Narodne novine, broj 56/10. Članak 4. Članak 9. mijenja se i glasi: (1) Operator može puniti plinom plinsku instalaciju, samo na temelju ispitnog izvještaja o nepropusnosti i ispravnosti novoizgrađene ili obnovljene (rekonstruirane) plinske instalacije u građevini ili dijelu građevine sukladno tehničkoj dokumentaciji plinske instalacije. (2) Operator, prilikom promjene ili umjeravanja plinomjera, produžuje ili uskraćuje isporuku plina samo na temelju ispitnog izvještaja o nepropusnosti i ispravnosti plinske instalacije u građevini ili dijelu građevine namijenjene za stanovanje, a najmanje jednom u 10 godina, ako drugim propisom nije određen kraći rok. (3) Potrošač u građevini ili dijelu građevine javne namjene i građevine ili dijela građevine u kojoj se obavlja gospodarska djelatnost dužan je ispitati nepropusnost i ispravnost plinske instalacije najmanje jednom u 5 godina, a operator u tom roku produžuje ili uskraćuje isporuku plina samo na temelju ispitnog izvještaja, ako drugim propisom nije određen kraći rok. (4) Potrošač, po prethodnoj najavi operatora ili ovlaštene pravne ili fizička osobe, dužan je omogućiti nesmetano ispitivanje plinske instalacije iz stavka 1., 2. i 3. ovoga članka u cilju dobivanja ispitnog izvještaja. (5) Ispitivanje plinske instalacije iz stavka 1., 2. i 3. ovoga članka, po propisanom postupku od strane operatora, pored operatera, može obavljati i od njega ovlaštena pravna ili fizička osoba ili stručna služba potrošača o čemu se izdaje ispitni izvještaj. (6) Ispitni izvještaj sadrži: naziv tvrtke koja je obavila ispitivanje, naziv vlasnika, odnosno korisnika plinske instalacije, datum ispitivanja i popis ispitivača, podatke o plinskoj instalaciji i podatke o prostorijama gdje je postavljena plinska instalacija (projektirano i nađeno stanje i datum zadnjeg izvještaja), tlocrt objekta s ucrtanom plinskom instalacijom i/ili shematski prikaz plinske instalacije, popis korištenih uređaja i metode ispitivanja, popis dokaza o održavanju u ispravnom stanju plinskih uređaja i trošila, uređaja ili otvora za opskrbu zrakom za izgaranje i odvod dimnih plinova, odnosno nalaza pri kontroli njihove ispravnosti od strane servisera i/ili dimnjačara, rezultate ispitivanja s navođenjem možebitno utvrđenih nedostataka, zaključak s utvrđenim rokom ponovnog ispitivanja. (7) Jedan primjerak ispitnog izvještaja dostavlja se potrošaču, a drugi operatoru koji se čuva u evidenciji do ponovnog ispitivanja. (8) Pravilnik o uvjetima i postupku ispitivanja nepropusnosti i ispravnosti plinskih instalacija te o osposobljavanju djelatnika koji neposredno obavljaju ta ispitivanja, mora se temeljiti na priznatim tehničkim pravilima, kao i uvjete za dobivanje i oduzimanje ovlaštenja iz stavka 5. ovoga članka na temelju praćenja kakvoće ispitivanja od strane ovlaštenih pravnih ili fizičkih osoba, propisuje operator uz suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova. (9) Operatori mogu sporazumno međusobno priznavati ispitne izvještaje. (10) Cijena pružanja usluga ispitivanja nepropusnosti i ispravnosti plinskih instalacija iz stavka 1., 2. i 3. ovoga članka mora se javno objavljivati i biti usklađena s posebnim propisima.“ 114

149

vedeno, predmetna Odluka donijeta je 1997. godine (osnovni tekst,adalje slijede izmjene i dopune), a od tada su se izmijenili zakonski propisi na temelju kojih je ista donijeta. Tako je usvojen novi Zakon o zaštiti od požara (Narodne novine, broj 92/10), koji više ne propisuje obvezu da predstavničko tijelo jedinica lokalne samouprave uređuje organizaciju i rad dimnjačarske službe, kao i Zakon o komunalnom gospodarstvu, koji je usklađen sa Zakonom o koncesijama (Narodne novine, broj 143/12). Slijedom iznijetoga, dimnjačarski poslovi su jedna od komunalnih djelatnosti koja se obavljaju s ciljem pružanja usluge od interesa za fizičke i pravne osobe, a u svrhu zaštite života i imovine Zakonom o zaštiti od požara obvezani su vlasnici ili korisnici dimovodnih objekata i ložišta da ih održavaju u ispravnom stanju. Odluka o obavljanju dimnjačarskih poslova propisuje da su dimnjačarski poslovi komunalna djelatnost organizirana radi zaštite života i imovine. Utvrđuje se što se smatra dimnjačarskim poslovima (čišćenje i kontrola dimovodnih objekata i uređaja za loženje sa sustavom dobave zraka; održavanje funkcionalne sposobnosti dimovodnih objekata i uređaja za loženje te kontrola njihova rada u cilju uštede energenata i potpunog sagorijevanja; poduzimanje mjera radi sprečavanja opasnosti od požara, eksplozija, trovanja te zagađivanja zraka; obavljanje nadzora nad radom dimnjačarske službe); tko ih može obavljati (pravna osoba i fizička osoba obrtnik registrirana za obavljanje dimnjačarskih poslova, koja je s Gradom Varaždinom sklopila ugovor o koncesiji – ovlašteni dimnjačar); vrijeme i način obavljanja dimnjačarskih poslova (ovlašteni dimnjačar može obavljati dimnjačarske poslove samo na dimnjačarskom području za koje ima konOdluka o obavljanju dimnjačarskih poslova, Službeni vjesnik Grada cesiju. Ovlaštenom dimnjačaru može se Varaždina, broj 9/15, str. 1. dati koncesija za 4 /četiri/ dimnjačarska

150

područja, osim ako se na Obavijest o namjeri davanja koncesije javi samo jedan ili dva ponuditelja koji zadovoljavaju uvjete, tada je moguće dati koncesiju i za više od 4 /četiri/ dimnjačarska područja); odnosno da se isti obavljaju temeljem ugovora o koncesiji, kome se koncesija može dodijeliti te da se ista dodjeljuje na rok od 5 godina, kao i da gradonačelnik donosi plan dimnjačarskih područja; detaljno se propisuju uvjeti davanja koncesije; godišnja naknada za koncesiju regulira visinu (godišnja naknada iznosi najmanje 5.000,00 kuna po dimnjačarskom području), rokove i način plaćanja iste, kao i postupak ako se ista ne plati. Postupak davanja koncesije usklađen je s važećim Zakonom o komunalnom gospodarstvu i tada važećim Zakonom o koncesijama.115 Način obavljanja dimnjačarskih poslova regulira obvezu da dimnjačari imaju iskaznice, kao i koje poslove dimnjačar obavlja u skladu s godišnjim planom čišćenja i kontrole dimovodnih objekata i uređaja. Jedna od novosti je da investitor o svakoj izdanoj uporabnoj dozvoli mora obavijestiti komunalnog redara, koji će tu obavijest dostaviti ovlaštenom dimnjačaru. I nadalje je vlasnik ili korisnik stambenoga, poslovnoga ili drugog objekta dužan koristiti se uslugama ovlaštenog dimnjačara prema Planu dimnjačarskih područja i prema rokovima iz ove Odluke, kao i ispuniti ostale obveze u cilju dobivanja kvalitetne usluge. Nadalje, navedene su i sve obveze dimnjačara u svezi čišćenja i utvrđenih nedostataka, kao i o potrebnim evidencijama koje se moraju voditi. Ono što je najvažnije u Odluci je propisana učestalost kontrole i broj čišćenja, koji je sličan broju čišćenja kakav postoji u Gradu Zagrebu, jer je Varaždin svojom klimom, načinom i vrstom kotlovskih postrojenja najsličniji Zagrebu (u ovom slučaju je nevažna veličina grada, kao ni broj stanovnika). Nadzor nad obavljanjem dimnjačarskih poslova obavlja komunalni redar te su propisane njegove ovlasti i postupanje. Novčane kazne propisane su u skladu s Prekršajnim zakonom. Kako su s odabranim koncesionarima sklopljeni ugovori o koncesiji za razdoblje od 1. listopada 2007. do 30. rujna 2017. godine, početkom 2017. godine pristupilo se postupku izbora novih koncesionara za sljedeće razdoblje. Zakon o koncesijama (Narodne novine, broj 143/12). Donošenjem Zakona o koncesijama uređeni su postupci davanja koncesije, prestanak koncesije, pravna zaštita u postupcima davanja i prestanka koncesije te druga pitanja u vezi s koncesijama. U odredbi članka 4. navedenog Zakona opisan je predmet koncesije. Tako se koncesija se može dati u različitim područjima i za različite djelatnosti, a između ostaloga pod točkom 16. navedeno je da se može dati za komunalne djelatnosti, u koje spada dimnjačarstvo.

115

151

Slijedom navedenoga, Grad Varaždin je, kao davatelj koncesije, u Elektronički oglasnik javne nabave Republike Hrvatske poslao Obavijest o namjeri davanja koncesije, koja je objavljena 1. veljače 2017.godine pod oznakom 2017/S 01K0001767, a radi provođenja postupka dodjele koncesije za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina po dimnjačarskim područjima koja su određena Planom dimnjačarskih područja. U otvorenom roku za dostavu ponuda do 3. ožujka 2017. godine zaprimljeno je trinaest (13) ponuda. O javnom otvaranju ponuda sastavljen je Zapisnik o javnom otvaranju ponuda te su ponude otvorene prema redoslijedu zaprimanja iz Upisnika o zaprimanju ponuda. Ponude su dostavili sljedeći ponuditelji: 1. Zajednica ponuditelja: DIMAX j.d.o.o., za trgovinu i usluge, Miroslava Krleže 1/2, Varaždin, i CAMINUS j.d.o.o., J. Jurkovića 5, 42000 Varaždin, za grupu 1, 2 i 6; 2. Zajednica ponuditelja: CAMINUS j.d.o.o., J. Jurkovića 5, Varaždin, i DIMAX j.d.o.o., za trgovinu i usluge, Miroslava Krleže 1/2, Varaždin, za grupu 3, 4 i 5; 3. Zajednica ponuditelja: OBRT DIMGRAD vl. Ivan Đuričin , Dravska poljana 1, Varaždin, i Invest projekt d.o.o., Optujska 25, Varaždin, za svih 6 grupa u jednoj omotnici i uvezano u jednu cjelinu; 4. DIMNJAČARSTVO VALJAK d.o.o., Črešnjevo, Školska 11, 42201 Beretinec, za grupu 1, 2, 3, 4, 5 i 6. Na temelju članka 26. stavka 1. Zakona o koncesijama (Narodne novine, broj 143/12), članka 12. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03 – pročišćeni tekst, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15), članka 7. Odluke o komunalnim djelatnostima (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 10/01, 1/02, 2/02, 8/04, 7/05, 2/06 – pročišćeni tekst, 2/07, 4/07, 6/10, 5/12 i 6/14) i članka 45. točke 2. Statuta Grada Varaždina (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 5/09, 1/12 i 2/13 i 4/14 – pročišćeni tekst), a u vezi s Rješenjem o imenovanju povjerenice Vlade Republike Hrvatske za obavljanje poslova iz nadležnosti Gradskog vijeća i gradonačelnika Grada Varaždina (Narodne novine, broj 33/17), povjerenica Vlade Republike Hrvatske u Gradu Varaždinu, na dan 19. travnja 2017. godine, donosi Odluku o davanju koncesije za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina. Povjerenica Vlade Republike Hrvatske u Gradu Varaždinu na temelju prijedloga Stručnog povjerenstva za davanje konce-

152

sije za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina, a nakon pregleda i ocjene ponuda, dodjeljuje koncesiju za: – grupu I. zajednici ponuditelja: DIMAX j.d.o.o., za trgovinu i usluge, Miroslava Krleže 1/2, Varaždin i CAMINUS j.d.o.o., J. Jurkovića 5, Varaždin – grupu II. zajednici ponuditelja: DIMAX j.d.o.o., za trgovinu i usluge, Miroslava Krleže 1/2, Varaždin i CAMINUS j.d.o.o., J. Jurkovića 5, Varaždin – grupu III. zajednici ponuditelja: CAMINUS j.d.o.o., J. Jurkovića 5, Varaždin i DIMAX j.d.o.o., za trgovinu i usluge, Miroslava Krleže 1/2, Varaždin – grupu IV. zajednici ponuditelja: CAMINUS j.d.o.o., J. Jurkovića 5, Varaždin i DIMAX j.d.o.o., za trgovinu i usluge, Miroslava Krleže 1/2, Varaždin – grupu V. zajednici ponuditelja: CAMINUS j.d.o.o., J. Jurkovića 5, Varaždin i DIMAX j.d.o.o., za trgovinu i usluge, Miroslava Krleže 1/2, Varaždin – grupu VI. zajednici ponuditelja: DIMAX j.d.o.o. za trgovinu i usluge, Miroslava Krleže 1/2, Varaždin i CAMINUS j.d.o.o., J. Jurkovića 5, Varaždin. Vrsta koncesije je koncesija za javne usluge, a predmet koncesije je obavljanje komunalne djelatnosti dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina uz prihvaćeni cjenik. Osnovno pravo koncesionara je obavljati dimnjačarske poslove na području Grada Varaždina. Osnovna obveza koncesionara je obavljati dimnjačarske poslove u skladu s pravilima struke i zakonskim propisima, plaćati naknadu za koncesiju na žiro-račun Grada Varaždina u određenim rokovima, pridržavati se cjenika, kao i podnositi odgovarajuća izvješća davatelju koncesije. Osnovno pravo davatelja koncesije je kontinuirano nadzirati rad koncesionara i obavljati kontrolu obavljenih usluga. Sva prava i obveze koncesionara i davatelja koncesije regulirat će se Ugovorom o koncesiji za obavljanje komunalne djelatnosti dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina. Koncesija se obavlja na području Grada Varaždina. Koncesijom su obuhvaćene sljedeće grupe: – grupa I. obuhvaća dimnjačarsko područje broj 1., – grupa II. obuhvaća dimnjačarsko područje broj 2., – grupa III. obuhvaća dimnjačarsko područje broj 3., – grupa IV. obuhvaća dimnjačarsko područje broj 4., – grupa V. obuhvaća dimnjačarsko područje broj 5., – grupa VI. obuhvaća dimnjačarsko područje broj 6., a prema Planu dimnjačarskih područja. Koncesija se daje na rok od pet (5) godina od dana početka primjene Ugovora o koncesiji. Naknada za koncesiju za svaku grupu od I. do VI. i za svako dimnjačarsko područje od broja 1. do 6. iznosi 23.555,00

153

kn. Odabrani koncesionar je dužan uplatiti godišnju naknadu za prvu godinu koncesije, u roku od deset dana od primitka poziva na sklapanje ugovora, te s potvrdom o uplaćenom iznosu godišnje naknade pristupiti potpisivanju ugovora. Ako odabrani koncesionar ne uplati godišnju naknadu za koncesiju za prvu godinu koncesije, odnosno ne pristupi potpisivanju ugovora o koncesiji, a svoj izostanak ne opravda u roku od petnaest dana od primitka poziva, smatrat će se da je odustao od koncesije. Kao instrument osiguranja urednog izvršenja Ugovora odabrani ponuditelj je dužan prije sklapanja Ugovora o koncesiji davatelju koncesije dostaviti solemniziranu bjanko zadužnica u iznosu od 10 % vrijednosti ugovora za svaku grupu. Kriterij odabira najpovoljnije ponude za svih šest grupa je ekonomski najpovoljnija ponuda, uz uvjet ispunjenja i prihvaćanja svih ostalih uvjeta iz dokumentacije za nadmetanje. Kriterij ocjenjivanja utvrđuje se putem učešća bodova u ocjeni kako slijedi:najviše ponuđena naknada za koncesiju 50; najveći broj dimnjačara majstora 15; stručna sprema zaposlenih 15; udaljenost prostora 20; UKUPNO: 100.Ponuda s najvećim ukupnim brojem bodova dobila se prema sljedećoj formuli: U=Pk+Pm+Ps+Pu, i ista se smatra ekonomski najpovoljnijom Odluka o davanju koncesije za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada ponudom. Maksimalno je bilo moVaraždina, Službeni vjesnik Grada Varaždina, guće postići 100 bodova.116 broj 3/17.

Značenje bodova: U = ukupan broj bodova, Pk = bodovani iznos ponuđene naknade za koncesiju, Pm = bodovani broj majstora dimnjačara, Ps = bodovana stručna sprema, Pu = udaljenost prostora dežurstva koje se koristi. Pk – bodovanje za ponuđenu naknadu za koncesiju. Pk – bodovanje za ponuđenu naknadu za koncesiju obavljalo se prema formuli Pk=50x (Ppon/Pn), s tim da je Ppon = ponuđeni iznos naknade za koncesiju, a Pn = najviši ponuđeni iznos naknade za koncesiju. Pm – bodovanje za broj majstora dimnjačara se obavljalo prema Tablici, s tim da je bilo potrebno dostaviti Izjavu o broju i kvalifikacijskoj spremi zaposlenih te presliku njihove stručne kvalifikacije, a da bi se ostvarili bodovi.

116

154

Nadalje, na temelju članka 63. Statuta Grada Varaždina (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 5/09, 1/12, 2/13 i 4/14 – pročišćeni tekst) i članka 4. stavka 2. Odluke o obavljanju dimnjačarskih poslova (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 9/15),gradonačelnik Grada Varaždina dana 9. siječnja 2017. godine donio je Plan dimnjačarskih područja Grada Varaždina (KLASA: 36305/17-01/4, URBROJ: 2186/01-06-01/2-17-1). Radi obavljanja komunalne djelatnosti dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina utvrđeno je ovim Planom ukupno 6 (šest) dimnjačarskih područja. Dimnjačarska područja utvrđena su ovisno o broju stambenih, poslovnih i drugih objekata te o broju i veličini dimovodnih objekata, a granice dimnjačarskih područja prikazane su lomnim točkama i povezujućim linijama, i to kako slijedi: Dimnjačarsko područje u grafičkom prikazu prikazano crvenom bojom s 2781 dimnjakom obuhvaća sljedeće područje, a koje je omeđeno kako slijedi: Kapucinski trg, Ulica Augusta Cesarca (neparni KBR), Kolodvorska ulica (neparni KBR), željeznička pruga (Varaždin – Čakovec), sjeverna granica Grada, Trg Pavla Štoosa (parni KBR), Široke ledine (parni KBR), Ulica Ante Starčevića (parni + neparni KBR od 1 do 7A), Ulica Davorina Trstenjaka (KBR 1 i 3), Ulica Viktora Cara Emina (parni KBR + KBR 1), Optujska ulica (KBR 2, 2A, 2B, 2C) i Ulica Stanka Vraza (parni KBR); Dimnjačarsko područje u grafičkom prikazu prikazano tamnoplavom bojom s 1811 dimnjaka obuhvaća sljedeće područje, a koje je omeđeno kako slijedi: sjeverna granica Grada, željeznička pruga (Varaždin – Čakovec), Ulica Vilka Novaka (neparni KBR + parni KBR od 50), zapadna granica MO Kučan Marof, zapadna granica MO Gornji Kučan, južna granica MO Gornji Kučan, južna granica MO Donji Kučan, južna granica MO Zbelava, sjeverna granica MO Zbelava, sjeverna granica MO Donji Kučan, aerodrom, sjeverno od Ulice M.P.Miškine + Ivana Severa do sjeverne granice Grada; Dimnjačarsko područje u grafičkom prikazu prikazano žutom bojom s 2454 dimnjaka obuhvaća sljedeće područje, a koje je omeđeno kako slijedi: željeznička pruga (Varaždin – Čakovec), Kolodvorska ulica (parni KBR), Ulica Augusta Cesarca (parni KBR), Zagrebačka ulica (neparni KBR do 73), željeznička pruga (Varaždin – Ivanec), sjeverna granica MO Jalkovec, zapadna granica MO Jalkovec, sjeverna granica MO Poljana Biškupečka, zapadna granica MO Poljana Biškupečka, južna granica MO Poljana Biškupečka, južna granica MO Črnec Biškupečki, istočna granica MO Črnec Biškupečki, južna

155

granica 7. MO od Zagrebačke ulice, istočna granica 7. MO, Ulica Vilka Novaka (parni KBR); Dimnjačarsko područje u grafičkom prikazu prikazano svijetloplavom bojom s 2014 dimnjaka obuhvaća sljedeće područje, a koje je omeđeno kako slijedi: Ulica Stanka Vraza (KBR 37), Optujska ulica (neparni KBR 1 do 9), Optujska ulica (KBR 4), Ulica Viktora Cara Emina (neparni KBR 3 do 11), Ulica Davorina Trstenjaka (KBR 6), Ulica Ante Starčevića (neparni KBR 9 do 63), Široke ledine (neparni KBR), Trg Pavla Štoosa (neparni KBR), Trg Pavla Štoosa (most), Trg Pavla Štoosa (neparni KBR 39 do 41), sjeverna granica Grada, sjeverna granica 5. MO, zapadna granica 5. MO, Hallerova aleja (parni KBR); Dimnjačarsko područje u grafičkom prikazu prikazano zelenom bojom s 1710 dimnjaka obuhvaća sljedeće područje, a koje je omeđeno kako slijedi: Ulica Stanka Vraza (KBR 33), Hallerova aleja (neparni KBR), sjeverna granica 4. MO, zapadna granica 5. MO, kanal Drava – Drava, sjeverna granica MO Hrašćica, zapadna granica MO Hrašćica, južna granica MO Hrašćica, zapadna granica MO Gojanec, južna granica MO Gojanec, istočna granica MO Gojanec, Ulica braće Radić (parni KBR 140 do 204), Ulica Jurja Križanića (parni), Jalkovečka ulica (KBR 2, 2A, 10), Vidovski trg (sjeverna strana – KBR 11-18), Kapucinski trg (KBR 1, 5, 7, 8), Ulica Stanka Vraza (neparni KBR 1 do 33), i Dimnjačarsko područje u grafičkom prikazu prikazano ljubičastom bojom s 2589 dimnjaka obuhvaća sljedeće područje, a koje je omeđeno kako slijedi: Zagrebačka ulica (parni KBR 2 do 90), željeznička pruga (Varaždin – Ivanec), zapadna granica 4. MO (do Ulice braće Radić), Ulica braće Radić (neparni KBR 135 do 201), Ulica Jurja Križanića (neparni KBR), JalkoGrafički prikaz dimnjačarskih područja Grada večka ulica (neprani KBR 1 Varaždina

156

do 7), Vidovski trg (južna strana – KBR 1 do 10), Ulica Tome Blažeka (neparni KBR).117 Kako se navedena Odluka temelji na Zakonu o koncesijama iz 2012. godine, samo je potrebno napomenuti da je novi Zakon o koncesijama donesen 2017. godine (Narodne novine, broj 69/17). Navedeni Zakon nije bio temelj za donošenje prethodnih odluka pa se ovdje ne analizira. Dimnjačarstvo je do sada, osim navedenim propisima, regulirano nizom drugih zakona i propisa (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o zaštiti potrošača,Tehnički propis za dimnjake u građevinama i dr.), ali nikada se u potpunosti nisu ostvarili postavljeni ciljevi od strane dimnjačara te se napominje kako dimnjačarska djelatnost nije najbolje riješena ni kroz postojeću zakonsku regulativu ni kroz regulatornu praksu.118 Na temelju članka 63. Statuta Grada Varaždina („Službeni vjesnik Grada Varaždina“, broj 5/09, 1/12, 2/13 i 4/14 - pročišćeni tekst) i članka 17. stavGrafički prikaz dimnjačarskih području sastavni dio je Plana dimnjačarskih područja Grada Varaždina. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 68/96, 137/99, 22/00, 77/00, 114/01, 79/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) – odredbe koje se odnose, između ostaloga, i na dimnjačarstvo: „Dužnost održavanja Članak 80. (1) Suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine dužan je za taj stan, odnosno drugu samostalnu prostoriju, te za njima namijenjene uređaje, osobito svjetlovodne, plinovodne, vodovodne, toplovodne i sanitarne naprave, kao i sve druge pripatke toga posebnoga dijela brinuti se i tako ih održavati da drugim suvlasnicima ne nastane nikakva šteta. (2) Za svu štetu koju drugi suvlasnici pretrpe u svezi s izvršavanjem dužnosti iz stavka 1. ovoga članka, ili zbog njezina neizvršavanja, odgovara im onaj suvlasnik čija je to bila dužnost održavanja, a ako je to bila dužnost više suvlasnika oni odgovaraju za tu štetu solidarno. (3) Suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine dužan je dopustiti pristup u stan, odnosno prostoriju i njihovu uporabu, ako je to potrebno za održavanje zajedničkih dijelova nekretnine; imovinsku štetu koju u svezi s time pretrpi dužni su mu primjereno naknaditi suvlasnici solidarno. Troškovi cijele nekretnine Članak 89. (1) Troškove za održavanje i za poboljšavanje nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno. (2) Doprinose za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno. (3) Suvlasnici mogu odrediti drukčiji ključ raspodjele troškova i doprinosa zajedničkoj pričuvi nego u stavku 1. i 2. ovoga članka, i to: odlukom većine suvlasničkih dijelova, kad je riječ o troškovima za održavanje onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom omjeru korisni svim suvlasnicima, kao što su troškovi za dizalo, centralno grijanje i dr., ako takvu odluku opravdavaju različite mogućnosti pojedinih suvlasnika da te uređaje rabe i nemogućnost utvrđivanja stvarnoga potroška svakoga pojedinoga suvlasnika, suglasnom odlukom svih suvlasnika, u pisanom obliku, glede svih ostalih troškova za održavanje i poboljšavanje nekretnine te doprinosa zajedničkoj pričuvi. (4) Svaki suvlasnik može zahtijevati od suda da utvrdi odgovara li način raspodjele troškova pravilu iz stavka 1., odnosno stavka 2. ovoga članka i je li valjana odluka iz stavka 3. ovoga članka, a kad nema valjane odluke o raspodjeli troškova za održavanje onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom omjeru korisni svim suvlasnicima, da po pravednoj ocjeni utvrdi ključ za raspodjelu troškova s obzirom na različitu mogućnost uporabe tih uređaja. (5) Odredbe suvlasnika o ključu raspodjele troškova iz stavka 3. ovoga članka, ako su potpisi suvlasnika javno ovjerovljeni, kao i pravomoćne odluke suda koji je utvrdio ključ raspodjele troškova po provedenoj ocjeni, zabilježit će se na zahtjev u zemljišnoj knjizi. (6) Ako troškovi za nekretninu budu podmireni iz zajedničke pričuve u skladu s njezinom namjenom, oni se neće dijeliti na suvlasnike koji su uplatili svoje doprinose u tu pričuvu.

117

118

157

ka 2. Odluke o obavljanju dimnjačarskih poslova („Službeni vjesnik Grada Varaždina“, broj 9/15), gradonačelnik Grada Varaždina donio je 20. rujna 2017. godine Pravilnik o iskaznici dimnjačara („Službeni vjesnik Grada Varaždina“, broj 10/17) kojim se određuje oblik i sadržaj službene iskaznice dimnjačara na području Grada Varaždina te postupak njihova izdavanje i uporabe. Naime, svaki grad ili općina (u Republici Hrvatskoj ustrojeno je ukupno 555 jedinica lokalne samouprave, i to 428 općina i 127 gradova)119 donose svoje odluke o dimnjačarskoj službi, svoj cjenik, uvjete i rokove, pa tako postoji velik broj različitih pravila koja Pravilnik o iskaznici dimnjačara reguliraju tu djelatnost. U tom jedinstvenom propisu koji bi za dimnjačarstvo trebalo donijeti bili bi definirani vrste i opseg javnih dobara koji spadaju u okvire dimnjačarske službe, izvori financiranja dimnjačarske službe, uvjeti za koncesionara (ako se odabere model koncesija), način dodjele koncesija, detalji koncesijskog ugovora, izvođenje koncesije, prava korisnika usluga dimnjačarske službe, obveze korisnika usluga dimnjačarske službe, evidencija uređaja za loženje, evidencija usluga dimnjačarske službe i nadzor nad obavljanjem dimnjačarske djelatnosti. „Iako je prava i konstruktivna diskusija oko ove zanimljive teme u začetku, potrebno je naglasiti da je donošenje jedinstvenog zakonskog akta na državnoj razini multidisciplinarni posao, koji jasno, ne može sama obaviti dimnjačarska struka. Potrebno je involvirati sve zainteresirane institucije koji imaju potrebne resurse (stručni kadar) kako bi se kvalitetno https://uprava.gov.hr/o-ministarstvu/ustrojstvo/uprava-za-politicki-sustav-i-organizaciju-uprave/lokalna-i-podrucnaregionalna-samouprava/popis-zupanija-gradova-i-opcina/846,pristup: 13. kolovoza 2017.

119

158

izradio tekst zakonskog akta. Sadašnja situacija, kada je dimnjačarska služba određena samo Odlukama na lokalnoj razini, nije održiva i u protivnosti je sa praksom zemalja Europske unije, koje su već više od desetljeća riješile problem dimnjačarske službe donošenjem jedinstvenog zakonskog akta(kada govorimo o RH: svejedno je radi li se o Zakonu ili Uredbi – bitan je sadržaj i cilj dokumenta kao i kontrolni mehanizmi koji će kontrolirati njegovo provođenje!). Na tragu navedenoga, održan je i Okrugli stol (Zagreb, 28.01.2011. g.) u organizaciji Hrvatske obrtničke komore (sekcija dimnjačara pri Cehu uslužnih obrta) na kojem su dane temeljne odrednice za sastavljanje prijedloga jedinstvenog zakonskog akta. Svi sudionici skupa su se složili da je takav zakonski akt nužan i potreban za daljnje funkcioniranje te moderniziranje dimnjačarske službe u Republici Hrvatskoj.“120 Hrvatska dimnjačarska udruga organizirala je 7. konferenciju dimnjačara u Varaždinu u ožujku 2017. godine. Skup je okupio dimnjačare iz svih dijelova Hrvatske i predstavnike drugih, s dimnjačarstvom srodnih struka te tako još jednom upozorio da je jedinstveni nastup jedino što bilo kojoj struci može zajamčiti uspjeh u postizanju mjesta u društvu i gospodarstvu koje zaslužuje. Slovenac „Bojan Brenčič iz Sekcije dimnjačara Obrtničke komore Slovenije (OZS) pojasnio je što se dogodilo u slovenskom dimnjačarstvu donošenjem novog Zakona o dimnjačarskoj djelatnosti (Ur.l.RS 68/2016)od početka 2017. godine. Naime, iako se radi o Zakonu čiji je cilj trebao biti uvesti red u dimnjačarstvo, za sada su jedino ostvarene niže cijene, što je dobro za korisnike dimnjačarskih usluga, ali ne i za same dimnjačare. Isto tako, novi Zakon od dimnjačara traži da se prvenstveno bave administrativnim poslovima (ispunjavanje raznih naloga, obrazaca, zapisnika i sl), a manje ‘pravim’ dimnjačarskim poslovima (kontrola i čišćenje dimovodnih sustava i pripadajućih ložišta, mjerenje emisija dimnih plinova).“121 Svi navedeni propisi, a pogotovo njihove citirane odredbe, od velikog su značaja za područje dimnjačarstva. To su odredbe propisa koje se odnose na način kako se dodjeljuje koncesija kojom se dodjeljuje određeno pravo da se obavlja usluga dimnjačarstva na određenom području bilo koje jedinice lokalne samouprave. Tu su i odredbe koje su sasvim tehničke naravi, kao i one koje navode dužnosti vlasnika objekta, kao i mogućnost nastanka štete vezano uz Marko JAKOBOVIĆ, „Organiziranje dimnjačarske službe na državnoj razini jedinstvenim zakonskim aktom“, Dim – Časopis za dimnjačarsku struku, Obrtnik dimnjačar, Robert Bosch d.o.o., Zagreb, travanj 2011., br. 12, str. 4. 121 http://hrvatska-dimnjacarska-udruga.hr/7-konferencija-dimnjacara-hrvatske/, pristup: 4. svibnja 2017. 120

159

vlasnička prava.122 Ono čemu se u ovo vrijeme obraća puna pozornost je zaštita potrošača, pa i u ovom segmentu djelovanja.123 „Na najboljim zakonskim rješenjima za dimnjačarstvo i korisnike ove usluge, nastavit će raditi Sekcija dimnjačara HOK-a zajedno sa svim dimnjačariTehnički propis za dimnjake u građevinama, Narodne novine, broj 3/07. Tehničkim propisom za dimnjake u građevinama, u okviru ispunjavanja bitnih zahtjeva za građevinu, propisuju se tehnička svojstva za dimnjake, zahtjevi za projektiranje, izvođenje, uporabljivost, održavanje dimnjaka i drugi zahtjevi za dimnjake, te tehnička svojstva i drugi zahtjevi za građevne proizvode namijenjene ugradnji u dimnjake. Tehnički propis u smislu održavanja dimnjaka određuje: – da se redoviti pregledi u svrhu održavanja dimnjaka provode sukladno zahtjevima iz projekta građevine, ali najmanje jedanput godišnje. Pregled dimnjaka treba se obaviti i prije prve upotrebe uređaja za loženje, odnosno prije ponovne uporabe ako dimnjak nije bio u uporabi dulje od godinu dana. Prilikom svih pregleda, dimnjak se obavezno čisti primjereno vrsti dimnjaka – da se izvanredni pregled dimnjaka provodi prije svake promjene uređaja za loženje ili promjene goriva, nakon svakog izvanrednog događaja koji može utjecati na tehnička svojstva dimnjaka ili izaziva sumnju u uporabljivost dimnjaka, te po nalogu inspekcije. Način obavljanja redovitih pregleda u svrhu održavanja dimnjaka određuje se projektom građevine, a uključuje najmanje: vizualni pregled, u kojeg je uključeno utvrđivanje položaja i veličine pukotina te drugih oštećenja bitnih za očuvanje tehničkih svojstva dimnjaka, tlačnu probu u slučaju sumnje, usklađenost uređaja za loženje i dimnjaka. 123 Zakon o zaštiti potrošača, Narodne novine, broj 41/14 i 110/15 – odredbe koje se odnose, između ostaloga, i na dimnjačarstvo: „Pisani prigovor Članak 10. (1) Trgovac je dužan omogućiti potrošaču podnošenje pisanog prigovora u svojim poslovnim prostorijama i bez odgađanja pisanim putem potvrditi njegov primitak. (2) Osim obveze iz stavka 1. ovoga članka, trgovac je dužan potrošaču omogućiti podnošenje pisanog prigovora putem pošte, telefaksa ili elektroničke pošte. (3) Trgovac je dužan u poslovnim prostorijama vidljivo istaknuti obavijest o načinu podnošenja pisanog prigovora iz stavaka 1. i 2. ovoga članka. (4) Osim obveze iz stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka, trgovac koji pruža javnu uslugu dužan je na ispostavljenom računu vidljivo istaknuti obavijest o načinu podnošenja pisanog prigovora. (5) Trgovac je dužan u pisanom obliku odgovoriti na prigovore iz stavaka 1., 2. i 4. ovoga članka u roku od 15 dana od dana zaprimljenog prigovora. (6) Trgovac je dužan voditi i čuvati evidenciju prigovora potrošača iz stavaka 1., 2. i 4. ovoga članka na trajnom mediju godinu dana od dana primitka pisanog prigovora potrošača. Neplaćena dospjela novčana potraživanja Članak 15. (1) Izdavanje opomene radi naplate neplaćenih dospjelih novčanih potraživanja nije dopušteno naplaćivati. (2) Trgovac koji pruža javnu uslugu dužan je na računu istaknuti iznos neplaćenih dospjelih novčanih potraživanja za prethodna razdoblja. (3) U vezi s osporenim neplaćenim dospjelim novčanim potraživanjima, trgovcu koji pruža javnu uslugu, nije dopušteno pokretanje postupka prisilne naplate do okončanja sudskog ili izvansudskog postupka. Reklamacije potrošača – korisnika javnih usluga Članak 25. (1) Tijelo javne vlasti koje uređuje pružanje javnih usluga potrošačima dužno je osnovati savjetodavno tijelo u čijem sastavu mora biti i predstavnik udruge za zaštitu potrošača te donositi odluke, nakon mišljenja savjetodavnog tijela, na transparentan, objektivan i nediskriminirajući način. (2) Jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koja odlučuje o pravima i obvezama potrošača javnih usluga dužna je osnovati savjetodavno tijelo u čijem sastavu mora biti i predstavnik udruge za zaštitu potrošača, ako djeluje na lokalnom području, te donositi odluke, nakon mišljenja savjetodavnog tijela, na transparentan, objektivan i nediskriminirajući način. (3) Trgovac koji pruža javnu uslugu dužan je osnovati povjerenstvo za reklamacije potrošača u čijem sastavu mora biti i predstavnik udruge za zaštitu potrošača. (4) Iznimno od stavka 3. ovoga članka, za pojedine djelatnosti koje obavljaju trgovci koji imaju do pet zaposlenih može se pri Hrvatskoj obrtničkoj komori ili Hrvatskoj gospodarskoj komori osnovati povjerenstvo za reklamacije potrošača u čijem sastavu mora biti i predstavnik udruge za zaštitu potrošača. (5) Po primitku odgovora na pisani prigovor iz članka 10. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona, a koji se odnosi na javne usluge, potrošač može podnijeti reklamaciju povjerenstvu iz stavaka 3. i 4. ovoga članka. (6) Povjerenstvo mora pisano odgovoriti potrošaču na zaprimljene reklamacije u roku od 30 dana od dana zaprimanja reklamacije. (7) U vezi s prigovorom, odnosno reklamacijom koja se odnosi na javne usluge, potrošač može pokrenuti sudski ili izvansudski postupak tek nakon što je iscrpio postupke iz stavka 5. ovoga članka te postupak utvrđen zakonom kojim se uređuje opći upravni postupak u odnosu na zaštitu od postupanja pružatelja javnih usluga. (8) Savjetodavno tijelo iz stavaka 1. i 2. ovoga članka i povjerenstvo za reklamacije potrošača iz stavaka 3. i 4. ovoga članka financira tijelo, odnosno trgovac koji ga osniva sukladno svojim internim aktima.“ 122

160

ma – članovima HOK-a, svim dimnjačarskim asocijacijama i svim zainteresiranim pojedincima i institucijama, kako bi se zadovoljile ne samo sve zainteresirane strane, nego i ciljevi donošenja Zakona o dimnjačarstvu.”124 Međutim, od tada do danas nije se ništa na tom području dogodilo, iako je u svakome mandatu Vlade Republike Hrvatske nadležno ministarstvo tvrdilo da su u tijeku pripreme za izradu Zakona o dimnjačarstvu. Uspoređujući današnje odluke o organizaciji dimnjačarske službe, određivanju područja djelovanja dimnjačara i pravilima o načinu čišćenja, gotovo da i nema velike razlike u odredbama. „Stari“ propisi su bili iznimno kvalitetno normativno-pravno napisani s predviđanjem i reguliranjem brojnih situacija i mogućnosti koje su se događale u praksi. „Novi“ propisi su utoliko novi jer predviđaju načine čišćenja sukladno tehničko-tehnološkom razvoju i novim oblicima energenata. Sve ostalo je gotovo identično, a u nekim dijelovima „stari“ propisi su razrađeniji i detaljniji od „novih“. U današnje vrijeme dimnjačari se koriste određenim obrascima. Prvenstveno su to: radni nalog, račun, zapisnik o utvrđenim nedostacima i razne obavijesti putem kojih se komunicira s klijentima. Potrebno je istaknuti da se u tisku iz 1904. godine nalazi i jedan apel da se koristi hrvatski jezik u službenim ispravama, pa se navodi da postoje i tiskanice na hrvatskom jeziku. Tako se piše o izdavanju računa na hrvatskom jeziku od strane dimnjačara jednom župniku u Petrijancu. Ovdje se citira djelomično navedeni poziv:„U Hrvatskoj je zakonom priznat u svim uredima kao jedini službeni jezik hrvatski, a niti jedan drugi ne. Stoga sve tražite samo hrvatskim našim miloglasnim jezikom.(...) Neizplaćujte niti jednoga računa, koji nisu pisani u hrvatskomu jeziku. Tako sam n. pr. učinio ja i čujem moj drug župnik u Petrijancu sa jednim dimnjačarom iz Varaždina, pa danas imade već u hrvatskom jeziku napravljene tiskanice, u kojoj mu potvrdjujemo, da je dimnjak čišćen.“125 Stotinu i nešto godina poslije u upotrebi su obrasci koje dimnjačari koriste u svojem poslovanju.

http://www.poslovni.hr/hrvatska/umjesto-mora-lokalnih-propisa-dimnjacarima-jedinstven-zakon-287618#,pristup: 8. ožujka 2015. 125 Naše pravice, 23. lipnja 1904., br. 14, str. 3. 124

161

Obrazac radnog naloga

Obrazac zapisnika o utvrÄ&#x2018;enim nedostacima

Obrazac raÄ?una

Obrazac obavijesti

Radni nalog

RaÄ?un

162

ČETVRTI DIO OBRAZOVANJE, NAUKOVANJE I ZAPOŠLJAVANJE DIMNJAČARA

163

164

1. OBRAZOVANJE, NAUKOVANJE I ZAPOŠLJAVANJE DIMNJAČARA 1.1. Obrazovanje i naukovanje za zanimanje dimnjačar u Varaždinu Obrtni zakon iz 1860. godine propisivao je i poticao obrtnike određenog područja na pristupanje zadrugama, zbog zajedničkih interesa, a posebno se isticala važnost promicanja stručnih škola. Obrtni zakon iz 1884. godine dodatno je tražio osposobljavanje naučnika i odredio da svaki šegrt mora tri puta tjedno ići u školu. U Varaždinu je za obrazovanje obrtnika 10. listopada 1886. godine otvorena Šegrtska škola, koja je zamijenila dotadašnju Risarsku školu. U iduće dvije godine u Hrvatskoj je osnovano 25 šegrtskih škola, da bi se za dvadesetak godina mreža šegrtskih škola raširila te su u Hrvatskoj školske godine 1938./39. bile 43 takve škole. „Organizacija prvih šegrtskih škola imala je svojih propusta najviše u jedinstvenom sistemu obrazovanja što će izazvati proteste obrtničkog staleža, koji je još uvijek konzervativno i sitno – sopstvenički u otporu prema bilo kakvom boljem obrazovanju šegrta. Prigovaraju se gubici u radnom vremenu, slabi uspjesi u nastavi i uopće sama potreba takvog tipa obrazovanja. No, gotovo u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji nailazimo na slične otpore, pa je interesantan članak predavača šegrtske škole iz Varaždina Julija Varžičkog, koji nalazimo u listu ‘Obrtnik’ od 10. svibnja 1891. godine.“126 Godine 1905. održana je godišnja skupština Zanatlijskoga i pomoćničkog društva u Varaždinu, na kojoj se raspravljalo o šegrtskim školama te se zaključilo „da postojeće šegrtske škole ne odgovaraju potrebama svojega vremena te da je u Varaždinu potrebno osnovati pravu obrtnu školu za koju je potrebno izdati i dobre stručne knjige. Isto tako drže da bi se za šegrte trebao uvesti pokusni rok od dva do četiri tjedna kada bi se ustanovilo da li šegrt ima volju za budući zanat i da li je za njega duševno i tjelesno sposoban, a tek onda bi se imao sklopiti ugovor između majstora i zastupnika šegrta.“127 Prema podacima DAVŽ-a od školske godine 1891./92. do školske godine 1904./05. nije bio upisan ni jedan učenik za zanimanje dimnjačara. U Godišnjem izvještaju obiju pučkih gradskih dječačkih učiona i ŠegrtHimzo NUHANOVIĆ, Stoljetni put zanatske škole ili prilozi za povijest školstva u Vinkovcima 1888-1988, Školski centar za stručne kadrove „S.S.Kranjčević“ Vinkovci, Vinkovci, 1988., str. 33-34. 127 HRELJA i BOJANIĆ MORANDINI, 2004., 53. 126

165

ske škole slobodnog i kraljevskog grada Varaždina u knjizi Ispitna izvješća 1904./1910. navode se, između ostalih, imena upisanih učenika i onih koji su završili zanat za zanimanje dimnjačar: • školske godine 1904./05. u I. razred Industrijsko-mješovite skupine upisao se Hmelina Drago iz Krapine; • školske godine 1905./06. u I. razred Industrijsko-mješovite skupine upisali su se Kaniški Josip iz Varaždina i Kvakan Vilim iz Donje Dubrave; • školske godine 1906./07. Viši odjel II. razreda Industrijske skupine polazili su Kaniški Josip, Šuflaj Antun i Kvakan Vilim;

Knjiga Ispitnog izvješća šegrta školske godine 1905./06.

Izvadak iz knjige Ispitnog izvješća školske godine 1906./07.

Izvadak iz knjige Ispitnog izvješća školske godine 1905./06.

166

Izvadak iz knjige Ispitnog izvješća školske godine 1905./06.

• školske godine 1907./08. Viši odjel III. razreda Industrijske skupine polazio je Kaniški Josip, dokje Niži odjel b) razreda polazio Druško Vjekoslav; • školske godine 1908./09. Kaniški Josip završio je zanat u Šegrtskoj školi, a Druško Vjekoslav išao je u dalje u sljedeći Industrijalni razred; • školske godine 1909./10. Druško Vjekoslav završio je zanat u Industrijalnom razredu. Svi navedeni učenici obavljali su zanatsku praksu kod obrtnika dimnjačara Vlade Jungmanna. U Godišnjem izvještaju obiju pučkih gradskih dječačkih učiona i Šegrtske škole slobodnog i kraljevskog grada Varaždina u knjizi Ispitna izvješća 1910./16. navode se, između ostalih, imena upisanih učenika i onih koji su završili zanat za zanimanje dimnjačar: • školske godine 1910./11. u I. Industrijalni razred upisani su Milčić Živko iz Klanjca i Urenjak Vilko iz Križevaca, a zanatsku praksu obavljali su kod obrtnika dimnjačara Viktora Jungmanna; dok je II. Industrijalni razred polazio Mesaroš Josip iz Osijeka, a zanatsku praksu je obavljao kod obrtnika dimnjačara Vlade Jungmannna; • školske godine 1911./12. I. Industrijalni razred polazio je ponovno Milčić Živko, upisao ga je Rožić Josip iz Svetog Ivana Zeline, a zanatsku praksu obavljalisu kod obrtnika dimnjačara Viktora Jungmannna; II. Industrijalni razred polazio je Urenjak Vilko, a zanatsku praksu je obavljao kod obrtnika dimnjačara Vida Gabreka; • školske godine 1912./13. II. Industrijalni razred polazio je Rožić Josip, a zanatsku praksu je obavljao kod obrtnika dimnjačara Vlade Jungmannna; Niži A razred Šegrtske škole polazio je Bistrović Stjepan iz Kuršanca, a zanatsku praksu obavljao je kod obrtnika dimnjačara Vida Gabreka; • školske godine 1913./14. Niži A razred Šegrtske škole polazio je Leljak Dragutin iz Petrovskog kraj Krapine, a zanatsku praksu obavljao je kod obrtnika dimnjačara Viktora Jungmannna, te Rožić Josip, koji

167

je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Vida Gabreka; • školske godine 1914./15. I. Industrijalni razred polazio je Leljak Dragutin. Pojedini podaci za školske godine 1915./16., 1916./17. i 1917./18. nisu potpuno razumljivi, ali je prema podacima iz DAVŽ-a školske godine 1915./16. u Niži A razred Šegrtske škole upisan jedan učenik 1916./17., dok je Viši Industrijalni razred već polazio jedan učenik. Školske godine 1917./18. u Niži A razred Šegrtske škole upisan je jedan učenik.128

Izvadak iz knjige Ispitnog izvješća školske godine 1911./12.

Izvadak iz knjige Ispitnog izvješća školske godine 1912./13.

Usporedbe radi, u Vukovaru se u Šegrtsku školu školske godine 1917./18. u II. razred upisao samo jedan dimnjačar. U to vrijeme, kako prije tako i danas, prisutno je u društvu omalovažavanje nekih obrta, u ovom slučaju dimnjačarskog, pa se djeca nisu željela školovati za to zanimanje, iako je to stru128

168

Imena nisu navedena.

ka koja je potrebna i obvezna u svakom gradu i općini. Prema podacima iz navedenih izvješća, u dijelu u kojem se navodi koji broj i vrste zanimanja završavaju učenici, može se reći da je zanimanje dimnjačar gotovo pri dnu ljestvice, kao što su još kišobranar, klobučar ili tkalac i turpijaš, dok se najveći broj učenika odlučilo za zanat bravara, čizmara, krojača, pekara, postolara i stolara, po njih 30-tak do 50-tak. Godine 1921. Trgovačka zadružna škola spojila se sa Šegrtskom školom u Opću zanatsko trgovačku školu, koja je od školske godine 1935./36. djelovala kao Stručna područna škola grada Va- Naslovnica Godišnjeg izvještaja za školsku raždina. godinu 1913./14.

Godišnji izvještaj za školsku godinu 1913./14.

169

Izvadak iz knjige Ispitnog izvješća školske godine 1913./14.

Od 1918. do 1923. godine, prema dostupnim podacima, nije bilo upisa za zanimanje dimnjačar. Za razdoblje od 1923. do 1930. godine nema podataka, s obzirom na to da nisu bili dostupni imenici za te godine. U knjizi Ispitna izvješća šegrta za školske godine 1930./31. do 1936./37. Opće zanatsko trgovačke škole u Varaždinu navode se podaci kako slijedi: školske godine 1930./31. u I. Industrijalni razred upisali su se Borček Alojzije iz Jarki, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Kaniški Josipa, i Mihalić Aleksa iz Varaždinbrega, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Druško Većeslava; od 1931. do 1933. školske godine, prema dostupnim podacima, nije bilo upisa za zanimanje dimnjačar; školske godine 1933./34. upisao se VaNaslovnica knjige Ispitnog izvješća Opće zanatsko rović Imbro iz Kaštelantrgovačke škole u Varaždinu ca, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Kaniški Josipa; od 1934. do 1936. školske godine, prema dostupnim podacima, nije bilo upisa za zanimanje dimnjačar; školske godine 1936./37. u knjizi Glavna upisnica za stručne produžne škole (na ćirilici) navedeno je da je II. Opći razred polazio Varović Imbro, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Kaniški Josipa, dok je III. Opći razred polazio Kos Antun iz Zagreba, koji je zanatsku praksu obav-

170

ljao kod obrtnika dimnjačara Druško Većeslava; školske godine 1937./38. Varović Imbro polazio je III. razred škole stručno produžne, a zanatsku praksu obavljao je kod obrtnika dimnjačara Kaniški Josipa; školske godine 1938./39. u I. razred Opće škole stručne produžne upisao se Prebeg Matko iz Fiume (Rijeka), koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Kaniški Josipa. Školske godine 1939./40., prema dostupnim podacima, nije bilo upisa za zanimanje dimnjačar. U Knjizi Stručno produžne škole u Varaždinu, u Glavnom imeniku koji se vodi od 1943./44. do 1946./47., u školskoj godini 1943./44. upisao se u I. Ispitno izvješće za šk. god. 1930./31. Opće zanatsko trgovačke škole u Varaždinu razred Friščić Rudolf iz Ivanca, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Zemljak Ivana. Školske godine 1944./45. i 1945./46., prema dostupnim podacima, nije bilo upisa za zanimanje dimnjačar. „Naziv Opća zanatsko trgovačka škola zadržao se do kraja II. svjetskog rata, kada škola dobiva novo ime: Škola učenika u privredi (u daljnjem tekstu: ŠUP). Škola se razvijala u skladu s razvojem drugih stručnih škola i u uskoj je vezi s razvojem privrede i gospodarstva u ovom dijelu Hrvatske.“129

Izvadak iz knjige Ispitnog izvješća školske godine 1932./33.

129

http://www.ss-strukovna-vz.skole.hr/o-skoli/, pristup: 9. veljače 2015.

171

Za razdoblje od 1946. do 1948. godine nema podataka, s obzirom na to da nisu bili dostupni imenici za te godine. U Glavnom imeniku za školsku godinu 1948./49. u II. razred upisali su se: Prstec Božidar iz Petkovca kraj Varaždinskih Toplica, ali je otišao u Zagreb, Prstec Ivan i Prstec Josip iz Petkovca, koji su napustili školu, te Stejskal Bogomir (sin) iz Ljubljane, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Stejskal Bogomira (otac). Školske godine 1949./50., prema dostupnim podacima, nije bilo upisa za

Glavna upisnica za šk. god. 1936./37. – 1939./40. Stručne produžne škole

Prva stranica Glavnog imenika (matice) za školske godine 1943./44. – 1946./47. Stručne produžne škole u Varaždinu

172

zanimanje dimnjačar. Školske godine 1950./51. u I. razred upisali su se: Hujber Izidor iz Varaždina, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Steyskal Bogomira, Prstec Franjo iz Petkovca, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Jungmann Rajka, te Težak Rudolf iz Hajdine kraj Ptuja, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Kaniški Josipa, dok se u II. razred upisao Poljan Ivan iz Velike Pisanice kraj Bjelovara, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Janković Stjepa-

na.130 Školske godine 1951./52. u I. razred upisali su se: Horvatić Ljudevit iz Bjelovara, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Steyskal Bogomira, Hujber Izidor iz Varaždina, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Zemljak Ivana, Mak Stjepan iz Varaždina, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Janković Stjepana, Mišak Vladimir iz Zagreba, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Mišak Stjepana,te Prstec Franjo, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Jungmann Rajka, a u II. razred se upisao Režak Rudolf, koji je nakon toga polagao završni ispit. Školske godine 1952./53. u I. razred upisali su se: Haček Vid iz Orehovice (Međimurje), koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Zemljak Ivana, Pintar Viktor iz Varaždina, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Jungmann Rajka, Šimek Mijo iz Sračinca, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Kaniški Josipa, Hrenić Josip iz Cvetlina, Općina Bednja, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Steyskal Bogomira, te Hrnčić Vlado iz Varaždina, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Steyskal Bogomira, a u II. razred su se upisali Hujber Izidor, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Leskovar Ivana, Mak Stjepan, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Janković Stjepana,i te Mišak Vladimir, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Mišak Stjepana. Školske godine 1953./54. u II. razred upisali su se: Haček Vid iz Orehovice (Međimurje), koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Zemljak Ivana, Hrenić Josip, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Steyskal Bogomira, Hrnčić Vlado, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Steyskal Bogomira, te Mak Stjepan, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Janković Stjepana. Školske godine 1954./55. u I. razred upisali su se: Ferenčina Ivan iz Pušćina (Međimurje), koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Janković Stjepana, Galunić Josip iz Vojnovca kod Zlatara, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Zemljak Ivana, Koren Ivan iz Cvetlina, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Steyskal Bogomira, te Škledar Vinko iz Mađareva, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Kaniški Josipa. 130

Na nekim mjestima se navodi Steyskal, a na nekima Stejskal.

173

Školske godine 1955./56. u II. razred upisali su se: Galunić Josip, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara udove Zemljak Ivana, Zemljak Terezije, i Koren Ivan, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Steyskal Bogomira. Za školsku godinu 1956./57. nema dostupnih podataka. Školske godine 1957./58. u I. razred upisali su se: Jambrošić Josip (ostali podaci nepoznati) i Steyskal Josip (sin) iz Ljubljane, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Steyskal Bogomira (otac), a u II. razred su se upisali Jambrek Ivan, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Janković Stjepana, Slunjski Stjepan, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Kaniški Josipa,te Vitez Gabrijel, koji je zanatsku praksu obavljao kod obrtnika dimnjačara Leskovar Ivana. Od 1958. do 1962. godine, prema dostupnim podacima, nije bilo upisa za zanimanje dimnjačar. Prema uvidu u Matične knjige ŠUP-a za školsku godinu 1962./63., upisan je ukupno 31 učenik za zanimanje dimnjačar. Iz grada Varaždina upisana su samo četiri učenika, i to: Crleni Vladimir, Mišak Petar, Purgar Đuro i Njegovec Stjepan. Ostalih 27 učenika bili su s područja Zagorja i Međimurja, i to: iz Krapine Tomo Jajtić, Zlatko Radanović i Dragutin Delić, iz Totovca Ivan Kovačić, iz Čakovca Josip Peršak, Ivan Zdolec i Dragutin Strbad, iz Goričana Stjepan Mesarić, iz Lužana Rudolf Kaniški, iz Svibovca Ivan Tarodi, iz Poljanca Josip Vručina, iz Novog Marofa Alojzije Ratković, iz Ludbrega Vjekoslav Janeković i Ipša Josip, koji je napustio školu, iz Hodošana Dragutin Lončarić, iz Vrtlinovca Josip Levatić, iz Donjega Kraljevca Ivan Dominić, iz Velikih Novaka Slavko Martinčević, iz Trnovca Ivan Šmaguc i Nedeljko Tuđan, iz Đurmanca Morko Hrček, iz Podturna Nikola Jambrošić, iz Sračinca Ivan Jerce, iz Doljana Ivan Košćak, iz Lepoglave Ivan Ostrički, iz Gornjeg Mihaljevca Alojz Tkalec, a iz Mihovljana (Međimurje) Franjo Vidović. Za školsku godinu 1963./64. upisana su ukupno tri učenika za zanimanje dimnjačar,od kojih nijedan iz Varaždina, nego Švelec Franjo iz Donje Dubrave, Furjan Ivan iz Ivanca i Oskoruš Petar iz Zbelave. Za školsku godinu 1964./65. upisano je ukupno sedam učenika za zanimanje dimnjačar, od kojih nijedan iz Varaždina, nego Bek Marijan iz Gornje Voće, Debeljak Zvonko iz Poljanca, Jambrević Antun iz Gornje Dubrave, Kuhar Antun iz Preloga, Posavec Stjepan iz Jurčevca, Prstec Vjekoslav iz Petkovca i Štefok Stjepan iz Čakovca.

174

Za školsku godinu 1965./66. upisano je ukupno šest učenika za zanimanje dimnjačar, od kojih dva iz Varaždina: Crleni Josip i Mikulek Stanko, dok su Korošec Ivan, Kukor Josip i Mikulek Stanko iz Ivanca, a Juriša Josip iz Ludbrega. Za školsku godinu 1966./67. upisana su ukupno četiri učenika za zanimanje dimnjačar, od kojih nijedan iz Varaždina, nego tri iz Međimurja, i to Drk Antun i Jelenić Stjepan iz Ivanovca te Petak Dragutin iz Hodošana, a iz Varaždinske županije Sakač Stjepan iz Novog Marofa. Školske godine 1967./68. dolazi do promjene naziva škole u Školu za obrazovanje KV i VKV radnika mješovitih struka Varaždin. Za školsku godinu 1967./68. upisano je ukupno šest učenika za zanimanje dimnjačar, od kojih nijedan iz Varaždina, nego Dragutin Borček iz Novog Marofa, Ivan Svečnjak iz Preseka kod Krapine, Martin Čurin iz Čakovca, Ivan Huzjak iz Zlatar Bistrice, Milan Panić iz Selnice kod Ludbrega i Ivan Vlah iz Donjeg Mihaljevca. Za školsku godinu 1968./69. upisana su ukupno tri učenika za zanimanje dimnjačar, i to Franjo Horvat iz Pribislavca kraj Čakovca, Branko Šantek iz Đurđevca i Mladen Mak iz Varaždina. Za školsku godinu 1969./70. upisan je jedan učenik za zanimanje dimnjačar, i to Glavica Petar iz Jamna kod Ivanca. Za školsku godinu 1970./71. upisana su dva učenika za zanimanje dimnjačar, i to Stjepan Vuk iz Hodošana (Međimurje) i Stjepan Barulek iz Žigrovca (Varaždinska županija). Da postoji sve veći problem upisivanja djece za struku dimnjačar, uočio je i Mirko Kelek, koji je u intervjuu iz 1970. godine pod naslovom „ Nedostatak garavih“ napisao: „Kakva je danas situacija u pogledu tih kadrova? Mogu vam reći da taj zanat polako, ali sigurno izumire. Mladi nemaju interesa za njega, iako u drugim strukama teško dobiju mjesto za izučavanje zanata. Biti dimnjačar izgleda nije popularno. Ja pak mislim da je to zanat kao i svaki drugi. Od njega se može pristojno živjeti. Nastavnik sam već 7 godina u školi za obrazovanje VK i VKV radnika u Varaždinu, gdje predajem stručne predmete iz ove struke, ali učenika je sve manje i manje. Pitam se: tko će uskoro čistiti dimnjake?Ove posljednje riječi izgovorene su s prizvukom tuge u očima dimnjačara, koje na garavom licu izgledaju kao dva usađena draga

175

kamena.Bogumil je otišao na svoje veliko radilište, ponijevši sa sobom sav alat potreban u poslu. Otišao je sa svojim mislima, u kojima se često isprepliće rečenica: Kada će doći taj dan da odem u mirovinu?“131 Škola za obrazovanje KV i VKV radnika mješovitih struka Varaždin 15. svibnja 1973. godine promijenila je naziv u Srednjoškolski centar XXXII. divizija. Varaždinske vijesti objavile su sljedeći tekst o obrazovanju za struku dimnjačara:„Srednjoškolski centar ‘XXXII. divizija’ u Varaždinu prići će obrazovanju i osposobljavanju radnika uz rad za zanimanje koje je na području Varaždinske regije deficitarno, a to su dimnjačari. Obrazovanju radnika za zanimanja dimnjačara prišlo se na osnovu zahtjeva Udruženja samostalnih zanatlija Varaždin. Program osposobljavanja namijenjen je, prije svega, radnicima koji su već obavljali poslove dimnjačara. Nezaposlenim radnicima koji se žele posvetiti tom zanimanju i zasnovati radni odnos u organizacijama udruženog rada ili kod privatnih zanatlija, pružit će se mogućnost obrazovanja. Za obrazovanje za ovo deficitarno zanimanje zainteresirani kandidati moraju imati završenu osnovnu školu. Nastavni program realizirat će se zavisno od stupnja obrazovanja, odnosno od stručne spreme, koju posjeduju. Program svakog stupnja sastoji se od stručnih i općeobrazovnih predmeta, što znači, da polaznici pored praktične nastave izučavaju i nastavni program srednjih škola. Savladani program i položeni ispiti za IV. stupanj obrazovanja, polaznicima daje potpunu srednju stručnu spremu. Učenici mogu prekinuti školovanje, ako to žele, nakon II. i III. stupnja, te im se time priznaje odgovarajuća stručna osposobljenost, odnosno specijaliziranost stručnog radnika. Svaki stečeni stupanj stručne osposobljenosti predstavlja općepriznatu stručnu spremu, a i nastavni program II. i III. stupnja, u sebi sadrži dio programa srednje škole. Nastava za II. stupanj trajala bi 330 sati i realizirala bi se kroz četiri mjeseca. Treći stupanj trajao bi pet, a četvrti stupanj sedam mjeseci, s pretpostavkom, da se tjedno održi 20 do 25 sati. Nastava bi se odvijala u vremenu, takozvane, ˝mrtve˝ sezone, i to u od 15. ožujka do 1. listopada naredne godine. Za organiziranje ovakve nastave počele su i opsežne pripreme.“132 U članku Vesne Nazansky iz 1982. godine nalazi se kratak razgovor s jednim učenikom koji se odlučio prekvalificirati za dimnjačarsku struku. „I Srednjoškolski centar XXXII divizije u Varaždinu voljan je otvoriti odjeljenje za 131 132

176

KELEK, 1970., 8. Ivica VUKOTIĆ,“Obrazovanje dimnjačara“, Varaždinske vijesti, 21. prosinca 1978., br. 50, str. 10.

dimnjačare, ali interesa nema kod mladih. Pet godina radim kao dimnjačar i zavolio samo ovo zanimanje — ističe dvadesetrogodišnji Marjan Bahun. Počeo sam ići u Srednju školu, međutim nije mi se dalo učiti. Prekvalificirao sam se za ovo zanimanje. Mladi iz mog sela Jalkovca su mi se u početku smijali. To su vam uglavnom oni koji besposličare i nemaju nikakvo zanimanje. Ja se nisam obazirao na to jer volim raditi ovaj posao. Svaki mlađi dimnjačar, a nas je svega sedmoro, radi zajedno sa starijim kolegom koji nam nesebično pomažu u radu. Inače ne shvaćam zašto mladi neće raditi kao dimnjačari. I kao što vidimo omladina pogotovo ona koja nema završenu niti osnovnu školu neće ići u dimnjačare, radije na birou za zapošljavanje čekaju posao ili besposličare.“133 Godine 1983. škola Srednjoškolski centar XXXII. divizije promijenila je naziv u Centar usmjerenog obrazovanja XXXII. divizija. Osamdesete godine 20. stoljeća obilježene su u ovom području, između ostalih, planovima razvoja Samoupravne interesne zajednice odgoja i usmjerenog obrazovanja kadrova u zanatstvu, stambenoj i komunalnoj djelatnosti Varaždin, u kojima se govori o nedostatku kadrova za malu privredu i zanatstvo. Na to ukazuje i dio teksta u kojem se navodi: ˝Nemogućnost SIZ-ova i OUR-a odnosno članica SIZ-ova da ‘pridobije’ polaznike za navedena zanimanja kao i da ih zadrži za podmirenje svojih kadrovskih potreba ujedno je i ograđivanje od ovog planskog dokumenta. Velikim spiskom od 47 različitih zanimanja iskazane su potrebe članica SIZ - a za kadrovima a narednom razdoblju od 1981—1985. godine. Navesti ćemo samo neki deficitarna zanimanja i broj planiranih potreba za tim kadrovima. To su: zidar (335), soboslikar (136), stolar (89), tesar (65), bravar (75), strojobravar (84), dimnjačar (89) i druga zanimanja, ukupno 2135 novih kadrova. Dosadašnji programi obrazovanja kadrova u ovoj oblasti nisu zadovoljili potrebe grupacije i nisu obuhvatili ni kompletnu reprodukciju matičnih kadrova. Biti će zato potrebno u narednom razdoblju poduzeti niz konkretnih mjera koje bi učenike privukle u manjkava zanimanja.“134 U prvi semestar završnog stupnja školske 1982./83. godine u Srednjoškolski centar XXXII. divizija, koji je nudio široku lepezu proizvodnih zanimanja u završni stupanj, upisala su se 323 učenika — 120 u zanimanja iz područja ugostiteljstva i turizma, 75 u proizvodnju kože i obuće, 45 u drvne industrije i zanatstva, 33 u trgovinu te 25 mesara, kobasičara i pekara te isto toliko dim133 134

Vesna NAZANSKY, „Radno mjesto na krovu“, Varaždinske vijesti, 18. studenoga 1982., br. 45, str.8. „Nedostatak kadrova za malu privredu i zanatstvo“, Varaždinske vijesti, 11. ožujka 1982., br. 9, str. 4.

177

njačara i soboslikara i ličioca. Navedena zanimanja bila su vrlo tražena i po završetku školovanja zaposlenje je u pravilu bilo osigurano. U privredi je tada nedostajalo obućara, konobara, kuhara, stolara i mesara, a za neka zanimanja, kao što su dimnjačari, pretpostavljalo se da nakon odlaska starijih radnika u mirovinu kroz nekoliko godina za njih neće biti zamjene. Godine 1992., odnosno dolaskom demokratskih promjena u Hrvatskoj, Škola je dobila svoje današnje ime – Srednja strukovna škola. Školske godine 2000./01. upisao se za zanimanje dimnjačar Sakač Stjepan iz Gušćerovca (Koprivničko-križevačka županija), a školovanje je završio 2003. godine te se zaposlio u tvrtki DIM-SAN d.o.o. Varaždin, gdje radi i sada. Školske godine 2001./02. upisao se za zanimanje dimnjačar Feltrin Mladen iz Ljubešćice, a školovanje je završio 2004. godine. Školske godine 2003./04. upisao se za zanimanje dimnjačar Martinuš Denis iz Lepoglave, a školovanje je završio 2006. godine. Od tada do danas u školu se nije upisao nijedan učenik za zanimanje dimnjačar.

1.2.Pregled pravnih propisa o obrazovanju i osposobljavanju za obavljanje dimnjačarskog obrta Strukovno obrazovanje i osposobljavanje uređeno je nizom strateških dokumenata i zakonodavnim okvirom u kojem su najznačajniji Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine, broj 87/08, 86/09, 92/10, 105/10 – ispr., 90/11, 16/12, 86/12, 126/12 – pročišćeni tekst, 94/13 i 152/14), Zakon o strukovnom obrazovanju (Narodne novine, broj 30/09) i Zakon o obrazovanju odraslih (Narodne novine,broj 17/07, 107/07 i 24/10). Državna tijela u čijoj nadležnosti se nalazi obrazovanje su Ministarstvo znanosti i obrazovanja, osnovano sukladno Zakonu o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave (Narodne novine, broj 93/16 i 104/16), Agencija za odgoj i obrazovanje te Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje. Strukovnim obrazovanjem za vezane obrte stječu se kompetencije te strukovne kvalifikacije određene razine, obujma, profila i kvalitete kojima se

178

omogućuje uključivanje na tržište rada ili nastavak obrazovanja.135 Praktičnu nastavu i vježbe naukovanja izvode osobe s položenim majstorskim ispitom.136 „Povjerenstvo za izradu Jedinstvenoga popisa zdravstvenih kontraindikacija srednjoškolskih obrazovnih programa u svrhu upisa u I. razred srednje škole Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta izradilo je dokument – Jedinstveni popis zdravstvenih kontraindikacija srednjoškolskih obrazovnih programa u svrhu upisa u I. razred srednje škole, namijenjen učenicima, roditeljima, djelatnicima školskih ustanova, liječnicima školske medicine, liječnicima medicine rada, djelatnicima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te svim nositeljima odgojno-obrazovne djelatnosti radi osiguranja jasnije i jedinstvene informacije o zdravstvenim preduvjetima prilikom upisa kandidata u I. Na strukovno obrazovanje za vezane obrte primjenjuju se posebni propisi iz područja odgoja i obrazovanja. Obrazovanje za stjecanje strukovnih kvalifikacija za vezane obrte izvodi se prema strukovnom kurikulumu, koji se sastoji od općeobrazovnog dijela i naukovanja. Naukovanje se sastoji od stručno-teorijskog dijela te praktične nastave i vježbi. Strukovnim kurikulumom utvrđuju se nastavni predmeti općeobrazovnog dijela, nastavna područja naukovanja i struke, sadržaj nastavnih područja, oblici, ljudski potencijali i materijalni uvjeti izvođenja, njegovo trajanje te godišnji i tjedni broj sati nastave. Strukovni kurikulum odlukom donosi ministar nadležan za obrazovanje uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za obrt. Općeobrazovni i stručno-teorijski dio naukovanja izvodi se u srednjoj školi, a praktična nastava i vježbe naukovanja izvode se u srednjoj školi, kod obrtnika ili u trgovačkom društvu, ustanovi i zadruzi. Za izvođenje praktične nastave i vježbi naukovanja obrtnik, kao i navedene pravne osobe, moraju imati dozvolu (licencu) koju izdaje Hrvatska obrtnička komora. 136 Praktičnu nastavu i vježbe naukovanja mogu izvoditi osobe kojima se priznaju prava za to, tj. osobama s položenim majstorskim ispitom te navedene osobe ako imaju položen ispit kojim dokazuju osnovna znanja o poučavanju učenika. Hrvatska obrtnička komora izdat će dozvolu (licencu) za izvođenje praktične nastave i vježbi naukovanja obrtnicima i pravnim osobama koje ispunjavaju uvjete iz Zakona, tj. imaju odgovarajuće opremljenu radionicu za izvođenje praktične nastave i vježbi naukovanja u skladu sa strukovnim kurikulumom za određeno zanimanje. Postupak i način izdavanja dozvola (licenca) za izvođenje praktične nastave i vježbi naukovanja propisuje ministar nadležan za obrt. Nadzor nad izdavanjem dozvola (licenci) obrtnicima i pravnim osobama za izvođenje praktične nastave i vježbi naukovanja i nadzor nad zakonitošću organiziranja i provođenja praktične nastave i vježbi naukovanja koje se izvodi kod obrtnika i u pravnoj osobi provodi ministarstvo nadležno za obrt. Obrtnik ne može primiti učenike na praktičnu nastavu i vježbe naukovanja: – ako je pravomoćno osuđen za kazneno djelo vezano uz obavljanje djelatnosti, – ako je pravomoćno osuđen za neko od kaznenih djela protiv života i tijela, protiv spolne slobode i spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta te protiv braka, obitelji i djece, – ako ne posjeduje odgovarajući prostor i uvjete za izvođenje praktične nastave i vježbi naukovanja, – ako mu je oduzeto pravo na primanje učenika na praktičnu nastavu i vježbe naukovanja. Obrtniku i pravnoj osobi Sud časti Hrvatske obrtničke komore može izreći mjeru pismene opomene, oduzeti privremeno najdulje do tri godine ili trajno pravo primanja učenika na praktičnu nastavu i vježbe naukovanja ako ne postupa po utvrđenim uvjetima iz Zakona. Učenik se može primiti na praktičnu nastavu i vježbe naukovanja kod obrtnika i pravne osobe pod uvjetom: 1. da ima završenu najmanje osnovnu školu, 2. da ima posebnu zdravstvenu sposobnost za zanimanje za koje se obrazuje. Obrtnik i pravna osoba koji učenika primaju na praktičnu nastavu i vježbe naukovanja sklapaju s njim, odnosno s njegovim roditeljem ili skrbnikom, ako učenik nije punoljetan, ugovor o naukovanju u pisanom obliku. Srednje obrazovanje učenika u strukovnim programima za vezane obrte završava izradom i obranom završnog rada u organizaciji i provedbi škole. Nakon uspješno završenog srednjeg obrazovanja u strukovnim programima za vezane obrte učenik polaže pomoćnički ispit koji se provodi u organizaciji Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih i Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja. Pomoćničkom ispitu mogu pristupiti i osobe koje imaju završeno srednje strukovno obrazovanje te najmanje jednu godinu radnog iskustva u obrazovnom sektoru u zanimanju za koje žele polagati pomoćnički ispit. Polazniku koji je položio pomoćnički ispit ministarstvo nadležno za obrt izdaje uvjerenje o položenom pomoćničkom ispitu. 135

179

razred srednje škole te usklađivanja popisa zdravstvenih kontraindikacija za svaki od srednjoškolskih obrazovnih programa. Za zanimanje dimnjačar propisuje se: Obrazovni sektor Strukovno područje

Druge usluge

Program

Dimnjačar

Trajanje

Šifra

260753-JMO

Opis

Bavi se čišćenjem i ispitivanjem svih vrsta dimnjaka i spojnih dijelova, ventilacijskih i sličnih uređaja, ogrjevnih naprava (peći) i centralnih ložišta. Dimnjačar provodi mjere zaštite od požara, a također vrši i kontrolu povrata dimnih plinova u prostoriju, pregled dimnjaka za priključenje novog trošila ili ventilacije te izdaje nalaze o ispravnosti (atest). Obavlja pregled dimnjaka i izdaje nalaze za kompletiranje dokumentacije za uporabnu dozvolu. Za obavljanje zanimanja dimnjačara potrebno je imati zdrav mišićno-koštani, krvožilni i dišni sustav. S obzirom da posao dimnjačara zahtijeva penjanje i hodanje, dimnjačar mora biti tjelesno izdržljiv i snažan te imati dobru koordinaciju pokreta ruku i tijela.

Zdravstveni zahtjevi obrazovanja/zanimanja

Uredan vid, stereovid, sluh, govor. Uredno kognitivno, emocionalno i psihomotoričko funkcioniranje. Uredna ravnoteža i stabilno stanje svijesti. Uredna funkcija srčano-žilnog, dišnog i mišićno-koštanog sustava. Uredna funkcija kože na otkrivenim dijelovima tijela.

Potreban dokument

Kontraindikacije

180

Osobne usluge zaštite i druge usluge

liječnička svjedodžba medicine rada

Oštećenje funkcije vida, nedostatak stereovida, gluhoća/teža nagluhost u govornom području, oštećenja glasa i/ili govora koja utječu na komunikaciju. Kronični poremećaji koji onemogućuju uredno kognitivno, emocionalno i psihomotoričko funkcioniranje Kronični poremećaji koji mogu dovesti do gubitka svijest i poremećaja ravnoteže. Teža oštećenja funkcije srčano-žilnog i mišićno-koštanog sustava. Dišni poreamećaji s trajnim oštećenjem funkcije pluća. Teža oštećenja funkcije kože na otkrivenim dijelovima tijela.

U Varaždinskoj županiji učenici mogu upisati redovno školovanje za zanimanje dimnjačar/dimnjačarka u Srednjoj strukovnoj školi Varaždin, no zbog nezainteresiranosti učenika (i roditelja učenika!) u to se zanimanje već godinama nitko ne upisuje niti ne odabire kao prioritet pri upisu u prvi razred srednje škole. Dakle, prema podacima od strane škole, trenutno se u Varaždinu i Varaždinskoj županiji redovnim putem ne školuje niti jedan dimnjačar. U školskoj godini 2013./14. raspisan je natječaj, osim za ostala zanimanja, prema programu prekvalifikacije, za trogodišnje zanimanje dimnjačar.137 Srednja strukovna škola u Varaždinu provodi i programe obrazovanja odraslih.138 U Varaždinu djeluje i Privatna srednja škola Varaždin, koja je osnovana 10. studenoga 1999. godine kao javna ustanova, čija je djelatnost: odgoj i obrazovanje mladeži za stjecanje srednje stručne/školske spreme, obrazovanje odraslih za stjecanje srednje i niže stručne spreme, putem “Kurikulum za zanimanje dimnjačar/ka propisan je kako slijedi: Trajanje obrazovanja: 175 nastavnih sati realizirat će se redovitom ili konzultativno-instruktivnom nastavom. Uvjeti upisa Završena osnovna škola, navršenih 18 godina i liječničko uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za obavljanje poslova dimnjačara/ke. Kompetencije koje polaznik stječe završetkom programa: definirati važnost i organizaciju dimnjačarske službe te objasniti vrste dimnjaka i njihove funkcije, primijeniti fizikalne i kemijske osnove u dimnjačarstvu, prepoznati dodatne uređaje u dimnjačarstvu i opisati njihove funkcije i način održavanja, predvidjeti plan kontrole i izvršiti postupke čišćenja pojedinih vrsta dimnjaka uz nadzor majstora dimnjačara, opisati različite uređaje za loženje te ih pravilno održavati i čistiti, primijeniti potrebni alat, pribor, instrumente i uređaje na ispravan i siguran način, prepoznati moguće uzroke požara i izvršiti osnovnu sanaciju dimnjaka uz nadzor majstora dimnjačara, sanirati dotrajale dimnjake uz nadzor majstora dimnjačara, voditi pravilno evidenciju o izvršenim dimnjačarskim poslovima, primijeniti mjere zaštite na radu, zaštite od požara te pružiti osnovnu prvu pomoć u slučaju moguće nezgode. Nastavne cjeline: osnove dimnjačarstva, dimnjačarski radovi, zaštita na radu i prva pomoć te praktična nastava. Nakon što je polaznik zadovoljio na završnoj provjeri, izdaje mu se uvjerenje o osposobljavanju za jednostavne poslove u zanimanju dimnjačar/ka, koje se upisuje u radnu knjižicu. 138 Program osposobljavanja Programom osposobljavanja stječu se potrebna znanja i vještine potrebne za samostalno obavljanje jednostavnijih poslova. Uvjeti za upis utvrđeni su svakim pojedinim nastavnim planom i programom osposobljavanja. Nakon uspješno završenog programa polaznici dobivaju Uvjerenje o osposobljavanju koje se upisuje u radnu knjižicu. Programi osposobljavanja provode za isključivo za grupe od minimalno 5 polaznika, a isprave potrebne za upis su: svjedodžba o završenoj školi (osnovnoj ili srednjoj), rodni list, domovnica i osobna iskaznica. Program prekvalifikacije Uvjeti koje kandidati trebaju zadovoljiti za upis su:navršenih 18 godina, završena srednja škola u trajanju od 3 ili 4 godine i liječničko uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti (za programe za koje je to uvjetovano nastavnim planom i programom.) Za polaznike/ce koji/e se upišu u program prekvalifikacije izvršit će se uvid u svjedodžbe te nastavne planove i programe škole koju su prethodno završili. Pri tom će se uvidu utvrditi: 1. razlike i dopune općeobrazovnih sadržaja koje polaznici trebaju polagati, 2. razlike i dopune strukovnih sadržaja koje polaznici trebaju polagati, 3. praktični dio nastave koju polaznici trebaju obaviti. Prije početka izvođenja nastave polaznici dobivaju Rješenje o razlikovnim i dopunskim ispitima, iz kojeg je vidljivo koji predmeti se priznaju iz prethodnog školovanja, a koje predmete treba položiti i koje druge obveze treba izvršiti.“ 137

181

srednjoškolskog obrazovanja, doškolovanja, prekvalifikacije te provedbom programa osposobljavanja i usavršavanja. Osnivač škole je tvrtka Strojocentar d.o.o. za obrazovanje iz Varaždina, koja djeluje od 1991. godine na području srednjoškolskog obrazovanja odraslih. Sa željom da proširi svoju djelatnosti i na područje redovnog odgoja i obrazovanja mladeži, Strojocentar d.o.o. 1999. godine osniva “Privatnu srednju školu Varaždin s pravom javnosti”, na nju prenosi dotadašnje obrazovne programe te od Ministarstva znanosti i obrazovanja dobiva odobrenje da, uz dotad provođene programe obrazovanja odraslih, započne s izvođenjem srednjoškolskog obrazovanja. Škola provodi i druge oblike izobrazbe, kao što su pripreme za polaganje majstorskih ispita i obrtničkih ispita osposobljenosti radi otvaranja vlastite obrtničke djelatnosti ili vođenja poslova za drugog obrtnika.139 Između ostalih, Škola provodi i program osposobljavanja za obavljanje poslova/zanimanje dimnjačar. Međutim, obrazovanje dimnjačara nije zastupljeno u onolikoj mjeri kolike su potrebe na području Varaždina, tako da je do sada program osposobljavanja završilo svega dvadesetak polaznika. Poslove dimnjačara često obavljaju radnici koji nemaju odgovarajuće sposobnosti i znanja za obavljanje dimnjačarske službe te se zbog toga se nameće potreba za stručnim osposobljavanjem već zaposlenih radnika, kao i njihovim permanentnim usavršavanjem. Tijekom obrazovanja u Školi se kroz 165 sati teoretske i praktične nastave polaznici upoznaju sa značajem dimnjačarske djelatnosti, zakonskim odrednicama, zadacima dimnjačara, pravilima ispravne gradnje dimnjaka i uređaja za ventilaciju, konstrukcijom i funkcijom uređaja za loženje, gorivima i procesima gorenja, mjernim tehnikama i sigurnosnim uređajima, postupcima pripreme i rukovanja uređajima za rad, čišćenja, mjerenja i ispitivanja ispravnoDopis Privatne srednje škole sti dimnjaka, spojnih dijelova, ventilacijskih Varaždin s pravom javnosti o dostavi i sličnih uređaja te s opasnostima na radu i Uvjerenja o osposobljavanju za sprečavanju požara. zanimanje dimnjačar za Crleni d.o.o. 139

182

http://www.pssv.hr/, pristup: 4. svibnja 2017.

1.3. Stručna osposobljenost Odredbe o polaganju ispita o stručnoj osposobljenosti nalaze se u Zakonu o obrtu (Narodne novine, broj 143/13), u IV. poglavlju, koje obrađuje područje Obrazovanja i osposobljavanja za obavljanje vezanih obrta, u koje spada i dimnjačarski obrt (članak 64.). Za obavljanje vezanih obrta za koje se traži stručna osposobljenost polaže se ispit o stručnoj osposobljenosti prema programu koji utvrđuje ministar nadležan za obrt na prijedlog Hrvatske obrtničke komore. Ispitu o stručnoj osposobljenosti može pristupiti osoba s najmanje završenom osnovnom školom. Ispit o stručnoj osposobljenosti obuhvaća praktična strukovna znanja i znanja nužna za samostalno obavljanje obrta. O položenom ispitu o stručnoj osposobljenosti uvjerenje izdaje Hrvatska obrtnička komora.

1.4. Majstorski ispit Majstorski ispit se uvijek smatrao najvišim dostignućem u struci jednog obrtnika. Kroz dva primjera ukazuje se kako se provodila edukacija kandidata za polaganje majstorskog ispita u prošlosti. Nakon Obrtnog zakona stupio je na snagu 1931. godine Zakon o radnjama, pa je trebalo i postupanje uskladiti s odredbama novog Zakona što se tiče i stručne spreme. Kako bi se izašlo u susret kandidatima za polaganje majstorskih ispita, održavali su se brojni tečajevi i predavanja, koja su bila sažeta u Priručnik za kandidate majstorskih ispita, izdan od Zavoda za unaprjeđenje zanatstva. Priručnik se odnosio na sve kandidate za polaganje majstorskog ispita i sadržavao je sedam poglavlja: Temeljne odredbe Ustava Kraljevine Jugoslavije (Država, Kralj, Narodno predstavništvo, Upravna vlast, Sudska vlast), Zakon o radnjama (Opće odredbe o sticanju i vršenju prava na rad, Službeni odnos zanatlije prema pomoćničkom osoblju, Zanatske organizacije, Ispitne komisije za majstorske i pomoćničke ispite), Trgovačko zakonodavstvo (Trgovački zakon, Zakon o suzbijanju nelojalne konkurencije, Zakon o zaštiti industrijske svojine, Zakon o suzbijanju skupoće živežnih namirnica i nesavjesne špekulacije, Mjenični zakon, Čekovni zakon, Zakon o stečaju, Zakon o prinudnom poravnanju van stečaja), Socijalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti radnika, Zakon o osiguranju radnika), Javne daće (Pojam i dioba javnih daća, Neposredni porezi, Posebni porezi, Samoupravni prirezi, Posredni porezi, Zanatsko poslovanje (Poslovno dopisivanje, Zanatsko knjigovodstvo) i Higijena

183

tijela i radionice. Sadržaj ovog Priručnika pokazuje koliko se pozornosti pridavalo svim područjima (s brojnim primjerima) koja su bila potrebna svakom majstoru obrtniku kako bi bio upućen u pravni i gospodarski okvir vremena u kojem je djelovao. Uspoređujući ovaj Priručnik s priručnicima koji se danas primjenjuju za polaganje majstorskih ispita iz područja Prava i gospodarstva te Pedagogije, gotovo da se i ne razlikuju po svojem osnovnom sadržaju, naravno, uzimajući u obzir drugačija pravna rješenja. Zanatska Zadruga dimnjačara Narodne Republike Hrvatske iz Zagreba izdala je 1953. godine Priručnik ispit- Priručnik za kandidate majstorskih ispita, nog gradiva iz dimnjačarske struke. Pri- Zavod za unaprjeđenje zanatstva Zanatske komore u Zagrebu, Zagreb, 1935. ručnik je sadržavao stručno gradivo za majstore ispitivače iz dimnjačarske struke s podacima o osnovnim i minimalnim zahtjevima za stručni dio ispita te područje ispitivanja za teoretski ispit (A. Stručni dio, B. Trgovački dio i C. Opći teoretski dio, a slijede pitanja i odgovori za stručni teoretski dio za dimnjačarstvo). Važeće odredbe o polaganju majstorskog ispita nalaze se u Zakonu o obrtu u IV. poglavlju, koje obrađuje područje Obrazovanja i osposobljavanja za obavljanje vezanih obrta, u koje spada i dimnjačarski obrt (članak 65. do 68.), Pravilniku o vezanim i povlaštenim obrtima i načinu izdavanja povlastiPriručnik ispitnog gradiva iz dimnjačarske struke, Stručno ca (Narodne novine, broj 42/08), u kojem se gradivo za majstore ispitivače iz u „POPISU VEZANIH I POVLAŠTENIH dimnjačarske struke, Zadruga dimnjačara NRH Zagreb, 1953. OBRTA“ navodi pod:

184

N. ADMINISTRATIVNE I POMOĆNE USLUŽNE DJELATNOSTI 81.22.01

Čišćenje dimnjaka, kamina, peći, štednjaka, peći za spaljivanje, kotlova, ventilacijskih ispušnih cijevi

te Pravilnikom o postupku i načinu polaganja majstorskog ispita, te ispita o stručnoj osposobljenosti(Narodne novine, broj 88/02 i 143/13).140 Uvidom u Matične knjige o majstorskim ispitima od 1996. godine pa do danas u Obrtničkoj komori Varaždinske županije majstorski ispit je položilo 704 osoba, i to za 34 različita zvanja, ali ne i za dimnjačara. Obrtnička komora Varaždinske županije nema imenovanu Ispitnu komisiju za polaganje majstorskog ispita za zvanje dimnjačar, stoga niMiran ŠOIĆ, Mirela HOCK, Jelena OBAD, ti jedna osoba nije položila majstorski ispit za zvanje Priručnik za polaganje dimnjačar u Obrtničkoj komori Varaždinske župa- majstorskog ispita i stručne nije. osposobljenosti „Osnove gospodarstva“, Hrvatska Majstorski ispit za zvanje dimnjačar u Republiobrtnička komora i Pučko ci Hrvatskoj moguće je polagati u ovim županijama: otvoreno učilište Zagreb, Koprivničko-križevačkoj, Međimurskoj, OsječkoZagreb, 2015. baranjskoj, Primorsko-goranskoj, Sisačko-moslavačkoj i Zadarskoj županiji. U Republici Hrvatskoj 2014. godine majstorski Majstorskom ispitu mogu pristupiti osobe koje nakon položenog pomoćničkog ispita imaju najmanje dvije godine radnog iskustva u zanimanju za koje žele polagati majstorski ispit. Majstorskom ispitu mogu pristupiti i osobe koje nakon završetka neodgovarajućeg srednje strukovnog obrazovanja, opće srednjoškolskog obrazovanja ili obrazovanja u umjetničkim srednjim školama, imaju najmanje tri godine radnog iskustva u zanimanju za koje žele polagati majstorski ispit. Majstorskom ispitu mogu pristupiti i osobe s položenim pomoćničkim ispitom u odgovarajućem zanimanju i završenim obrazovanjem u majstorskoj školi u trajanju od godine dana. Majstorskom ispitu mogu pristupiti i osobe koje su stekle odgovarajuću srednju stručnu spremu do školske godine 1999./2000., ako na dan pristupanja ispitu imaju najmanje dvije godine radnog iskustva u zanimanju za koje žele polagati majstorski ispit. Majstorskom ispitu mogu pristupiti i osobe s neodgovarajućim srednje strukovnim ili općim srednje školskim obrazovanjem te obrazovanjem u umjetničkim srednjim školama ako na dan pristupanja ispitu imaju najmanje godinu dana radnog iskustva u zanimanju za koje žele polagati majstorski ispit i završeno obrazovanje u majstorskoj školi u trajanju od godine dana. Na majstorskom ispitu ispitanik dokazuje praktične vještine i sposobnosti, stručno-teorijska znanja prijeko potrebna za vješto obavljanje poslova primjerenih obrtu, znanja iz gospodarstva i pravnih propisa potrebnih za samostalno obavljanje obrta te znanja potrebna za poučavanje učenika. Majstorski ispit polaže se pred komisijom za polaganje majstorskog ispita koju osniva Hrvatska obrtnička komora. Program majstorskog ispita odlukom donosi ministar nadležan za obrt po prethodno pribavljenom mišljenju Hrvatske obrtničke komore. Nakon uspješno položenoga majstorskog ispita majstoru se izdaje diploma o majstorskom zvanju.

140

185

ispit za zvanje dimnjačar položilo je 17 osoba. Dozvolu (licencu) za provedbu praktičnog dijela naukovanja za zanimanje dimnjačar u Varaždinskoj županiji posjeduju: 1. DIM-SAN d.o.o., F. Prešerna 20, Varaždin 2. CRLENI d.o.o., I. Zajca 11, Varaždin „PROGRAM MAJSTORSKOG ISPITA ZA ZANIMANJE MAJSTOR DIMNJAČAR I. Majstorski ispit sastoji se od zajedničkog dijela koji obuhvaća potrebita znanja neophodna za Andrej GALOGAŽA, Priručnik za polaganje bavljenje obrtom i poduzetništvom i posebnog dimajstorskog ispita i stručne jela koji se odnosi na svako zanimanje posebno. osposobljenosti „Pravo i II. Na zajedničkom ispitu, ispitna pitanja for- pravni propisi u obrtništvu“, Hrvatska obrtnička komora muliraju se iz sljedećih ispitnih područja: i Pučko otvoreno učilište 1. Gospodarstvo i pravni propisi, Zagreb, Zagreb, 2015. 2. Osnove podučavanja naučnika. III. Područje gospodarstva. IV. Područje pravnih propisa. V. Područje osnova. VI. Okvirni sadržaji programskih cjelina navedeni u poglavljima III., IV. i V. osnova su za oblikovanje ispitnih pitanja na majstorskim ispitima. VII. Posebni dio ispita obuhvaća praktična i teorijska stručna znanja neophodna za samostalno obavljanje obrta za zanimanje dimnjačar. VIII. Programske cjeline stručno-teorijskog i praktičnog dijela ispita za navedena zanimanja obuhvaćaju: a) praktični dio ispita, b) neophodna stručno-teorijska znanja za vješto obavljanje poslova primjerenih obrtu. IX. Ispitni sadržaj za majstorski ispit za zanimanje majstor dimnjačar, koje je u skladu s Pravilnikom o vezanim i povlaštenim obrtima. Nadalje, propisuje se: I. PODRUČJE RADA: čišćenje i ispitivanje dimnjaka i spojnih dijelova, čišćenje i ispitivanje ventilacijskih i sličnih uređaja,čišćenje i ispitivanje ložišta, kontrola zagađenja okoliša. II. SADRŽAJ ISPITA

186

Praktični dio ispita. Na praktičnom dijelu ispita kandidat mora pokazati vještine i znanja iz područja dimnjačarstva, primjerene majstorskom zvanju. Ispitaniku se mogu na majstorskom ispitu zadati radne probe iz ovih sadržaja: izrada skica i crteža s položajem dimnjaka za pojedine vrste objekata, ocjena ispravnosti dimnjaka, ventilacijskih uređaja, ognjišta i drugih uređaja, čišćenje i kontrola dimnjaka, ventilacijskih uređaja, ložišta i drugih uređaja. Pri izradi praktičnog dijela ispita, ispitanik se mora pridržavati propisanih mjera zaštite pri radu i zaštite okoliša, te ostalih uvjeta primjerenih dimnjačarstvu te uvjeta Ispitni katalog majstorskog ispita i rokova koje mu odredi Ispitna komisija. za zanimanje dimnjačar, Hrvatska Sadržaji majstorskog ispita, neophodni za obrtnička komora, Zagreb, rujna 2004. vješto obavljanje poslova primjerenih obrtu 2.1. Tehnologija zanimanja-propisi u dimnjačarstvu, organizacija dimnjačarstva: koncesije, popis i klasifikacija korisnika, gorivo u radnom području i njegova distribucija, suradnja sa susjednim radnim područjima, proces izgaranja: vrste ložišta i njihova uloga, mehanizam procesa izgaranja, osiguranje funkcionalnosti ložišta, količina i sastav dimnih plinova, racionalizacija potrošnje goriva, uređaji za loženje: razne vrste sobnih peći, kotlovi za centralno grijanje, parni kotlovi i industrijska ložišta, industrijske peći, održavanje, kontrola i čišćenje ložišta: klasifikacija i metodologija kontrole ložišta, rokovi čišćenja, generalno čišćenje i antikorozivna zaštita, kemijsko čišćenje ložišta i dimovodnih cijevi, dimnjaci: kućni dimnjaci, metode čišćenja i kontrole funkcionalnosti s obzirom na vrstu goriva, kontrola dimnjaka centralnih grijanja i industrijskih dimnjaka, čišćenje dimnjaka većih profila, toplinska izolacija dimnjaka, kontrola dimnjaka u izgradnji i izdavanje stručnih nalaza, izbor visine i položaja dimnjaka, požar u dimnjaku i sanacije: uzroci požara i kontrola intenziviteta, kontrola funkcionalnosti nakon požara, otklanjanje poroziteta nakon požara, sanacije dimnjaka (pačekiranje i pasivizacija te premazivanje stjenke, izvlačenje nove stjenke i sl.). 2.2. Stručni račun, računanje volumena i gustoće plinova, utjecaj gustoće

187

plina na uzgon u dimnjaku, stehiometrijska računanja kod gorenja za razne vrste goriva, proračun u prijenosu topline, računanje gubitka topline. 2.3. Stručno crtanje konstrukcije dimnjaka, ventilacijskih uređaja i ložišta, skiciranje tehnoloških rješenja i problema u dimnjačarstvu slobodnom rukom. 2.4. Zaštita od požara i zaštita okoliša, propisi o zaštiti požara, zaštita od požara na uređajima za loženje, zaštitne mjere i izvođenje mjerenja ispuštanja štetnih tvari.“141

Prava koja proistječu iz majstorskog zvanja Kandidatu koji položi majstorski ispit izdaje se Potvrda o položenom ispitu te majstorska Diploma, koja se svečano uručuje u povodu Dana Hrvatske obrtničke komore. Temeljem položenoga majstorskog ispita može se: otvoriti vlastiti obrt i ostvariti sva zakonska prava koja iz toga proistječu, licencirati radionicu za provođenje naukovanja, sklopiti ugovor o naukovanju s tri naučnika, zaposliti se kod drugog poslodavca, biti voditelj poslovanja za drugog poslodavca, omogućiti drugom poslodavcu da dobije licencu i biti majstor – stručni učitelj za tri naučnika. Analizirajući sve prethodno navedeno, vidljivo je da nije lako „doći“ do zanimanja dimnjačar, a pogotovo ako se želi napredovati i postići najveći stupanj u struci, a to je majstor dimnjačar. Kako bi se učenici upisivali za struku dimnjačara te se zapošljavali i ostajali u Hrvatskoj, a ne se zapošljavali u drugim državama (pogotovo Njemačkoj i Austriji), potrebno je ojačati njihov položaj i status. O tome govori i sljedeći članak: „HOK: ojačati položaj i status dimnjačara Strukovno obrazovanje dimnjačara u Hrvatskoj, izuzev rijetkih dobrih primjera, sve više zaostaje za razvijenim zemljama, posebno Njemačkom, upozoravaju iz Hrvatske obrtničke komore (HOK) te poručuju kako valja ojačati društvenu poziciju dimnjačara po uzoru na najrazvijenije zemlje. Na sjednici Sekcije dimnjačara HOK-a održanoj u četvrtak istaknuto je kako je moderna tehnologija sve više prisutna u dimnjačarskoj struci, posebno mjerenjihttp://www.poslovniforum.hr/info/z_mi_02.asp#dim, pristup: 16. veljače 2015.

141

188

ma i u energetskoj učinkovitosti, no takvo stanje ne prati hrvatski sustav obrazovanja za dimnjačare. Taj će se jaz pokušati premostiti novim Zakonom o dimnjačarstvu, nužnim da bi se u Hrvatskoj učvrstila uloga dimnjačara, sada podložna različitim primjenama i interpretacijama Zakona o komunalnom gospodarstvu i drugih propisa što za posljedicu ima neujednačene prakse u poslovanju dimnjačara na području cijele zemlje, ističu iz HOK-a. Napominju kako takvo stanje stvara pravnu nesigurnost i time otvara put nelojalnoj konkurenciji čime se izravno ugrožava zdravlje i životi ljudi. Stoga je, slažu se članovi Sekcije, dimnjačarstvo od posebne društvene važnosti koja se ne može usporediti niti izjednačiti s drugim strukama. Dimnjačari također žele, kako je istaknuo predsjednik Sekcije Želimir Jakobović, za svoju struku urediti etička pitanja Pravilnikom o etici ponašanja u dimnjačarskoj struci – kodeksom postupanja čijom bi primjenom ojačali ugled i pozicija dimnjačara u društvu – u odnosima sa davateljima koncesija, investitorima, financijerima, kao i u međusobnim odnosima, a bio bi koristan i za mlade dimnjačare, koji tek počinju raditi. Sekcija će u ovoj godini svoj rad usmjeriti ka osiguranju najboljih rješenja za jačanje pozicije dimnjačarske struke i obrta kao i za stjecanje novih profesionalnih sposobnosti i znanja kroz cjeloživotno učenje. Uzor će joj pritom, kako navode, biti najrazvijene europske zemlje u kojima djeluju tehnički i tehnološki visokoopremljeni dimnjačarski laboratoriji za mjerenje i škole u kojima se stječu teoretska i praktična znanja o najnovijim dijelovima sustava koje održavaju dimnjačari - od kotlova i dimnjaka do filtara te sredstava i kemikalija potrebnih za rad. Sekcija dimnjačara HOK-a također se zalaže za izjednačavanje obrtnika-vlasnika sa zaposlenima u dimnjačarstvu u ostvarivanju prava na beneficirani radni staž, jer se njihov rad bitno ne razlikuje s obzirom na opasnosti po život i zdravlje koje su vezane za taj posao. Za utjecaj pak korisnika dimnjačarskih usluga na poboljšanje kvalitete rada dimnjačara, od posebne je važnosti Povjerenstvo za reklamacije javnih usluga za dimnjačarske poslove pri HOK-u, kao drugostupanjsko tijelo u postupcima zaštite potrošača dimnjačarskih usluga u Republici Hrvatskoj, zaključeno je na sjednici Sekcije dimnjačara HOK-a.“142

142

http://limun.hr/main.aspx?id=1063068, pristup: 29. rujna.2016.

189

1.5. Poticanje obrazovanja i zapošljavanja za deficitarno zanimanje dimnjačar te zapošljavanje dimnjačara 1.5.1. Davanje potpora za zapošljavanje deficitarnog zanimanja dimnjačar Prateći kroz povijest koliko je struka dimnjačara bila, a i sada je tražena, nailazi se na velik broj onih koji su podupirali učenike da izaberu to zanimanje, i to od strane škole, majstora dimnjačara za provedbu naukovanja, Zaklade Hrvatski radiša, privredne, gospodarske i obrtničke komore, države i ministarstava, općina i gradova, organizacija, zaklada te drugih mnogobrojnih subjekata. Kako se malo toga promijenilo u izboru školovanja i zanimanja za određena zvanja i zanimanja (pomalo je sramotno izabrati neki zanat za svoje dijete) unatrag stotinjak godina svjedoči i izvadak iz novina Narodno jedinstvo, u kojima se nalazi članak o pozivanju Hrvatskog radiše da se društvu Hrvatski radiša jave roditelji i skrbnici djece slaboga imovinskog stanja. Inače, Hrvatski radiša je zaklada utemeljena 1903. pod imenom Društvo za namještanje naučnika u obrt i trgovinu u Zagrebu. Godine 1913. ovo društvo dobilo je ime Hrvatski privrednik, a 1917. godine bilo je preimenovano u Hrvatski radiša. Cilj društva bio je omogućiti školovanje i poboljšati položaj mladim hrvatskim obrtnicima i trgovcima. U pozivu roditeljima i skrbnicima se navodi za koja zvanja se primaju naučnici na naukovanje (među njima i jedan dimnjačar) te uvjeti koje dijete mora ispunjavati da bi se moglo školovati. „Roditelji i skrbnici! Društvo Hrvatski Radiša prima za slijedeće grane privrede naučnike: 10 bačvara, 3 bojadisara, 7 čarapara, 5 četkara, 1 dimnjačara, 10 gostioničara, 2 klobučara, 3 kožara, 2 krznara, 5 limara, 4 lončara, 17 mesara, 14 mlinara, 4 opančara, 1 papučara, 2 pećara, 85 pekara, 1 pokrivača krovova, 3 postolara, 1 pozlatara, 1 rezbara, 12 soboslikara, 3 staklara, 2 tokara, 11 užara, 1 zlatara, 3 trgovca željezom, 2 trgovca kožom, 2 trgovca staklom i 10 poljodjelaca. Upozorujemo sve roditelje bez razlike staleža, da se što više naše djece posveti svima granama trgovine, obrta, industrije i poljodjelstva. Svaki obrt je dobar, ako je obrtnik valjan. Tko svoje dijete želi posvetiti gornjim privrednim zvanjima, a dijete odgovara svima uslovima, t. j. da nije starije od 16, a mladje od 14. godine, te koje je s uspjehom svršilo najmanje 4 razreda pučke škole, marljivo je, pošteno, zdravo i t. d., neka se obrati na najbližu našu organizaciju, (podružnicu, radni odbor ili povjereništvo) te neka ponese

190

sobom posljednju školsku svjedočbu, domovnicu, krsni list, kod siromašnih svjedočbu siromaštva te vlastoručno napisanu molbu dječaka, a gdje naše organizacije nema, neka se obrate izravno na Središnju upravu *Hrv. Radiše* u Zagrebu, Šenoina ul. 16. II.“143 Dimnjačarske tvrtke posebno pozivali mlade ljude sa željom da im se pomogne u školovanju. O tome svjedoči podatak da su dijelile stipendije svima zainteresiranima. U Varaždinskim vijestima nailazi se na sljedeći oglas: „Stipendije za buduće dimnjačare! Dimnjak d.o.o. Varaždin nastavlja zapošljavati novi kadar, a već sad brine o kvaliteti kadra koji će doći na red za dvije, tri godine. U tom smislu direktor Dimnjaka g. Stjepan Njegovec poziva zainteresirane učenike za dimnjačarsko zvanje da se jave, kako bi zajednički razmotrili mogućnost njihova stipendiranja.“144 Ministarstva nadležna za gospodarstvo, obrt te malo i srednje poduzetništvo uvijek su poticala razvoj deficitarnih obrta, a među njima i dimnjačarskog. Tako se kroz primjer Programa poticanja poduzetništva 2006. godine od strane Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva ogleda briga države za pomoć deficitarnim, tradicijskim i umjetničkim obrtima. Daje se potpora obrtnicima određenih struka, pa i dimnjačarskoj, onima koji se žele prekvalificirati i dokvalificirati u ta zanimanja, kao i potpornim i obrazovnim institucijama za izvedbene programe za ta zaniProgrami poticanja poduzetništva za 2006., Bespovratne potpore tradicijskim i umjetničkim manja. obrtima, Obrtničke novine, 27. svibnja 2006., br. 72, str. 19.

143 144

Narodno jedinstvo, 22. srpnja 1926., br. 28, str. 3. „Stipendije za buduće dimnjačare“, Varaždinske vijesti, 4. siječnja 1995., br. 1, str. 5.

191

Deset godina nakon toga Ministarstvo poduzetništva i obrta objavilo jeOtvoreni javni poziv za Projekt „Stipendiranje učenika u obrtničkim zanimanjima“ i Projekt „Naukovanje za obrtnička zanimanja“ putem sredstava Republike Hrvatske (15 %) i Europske unije, tj. Europskoga socijalnog fonda – Operativni program „Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020.“ (85 %). Za Projekt „Stipendiranje učenika u obrtničkim zanimanjima“bilo je predviđeno 18 milijuna kuna, a bio je namijenjen učenicima srednjih škola koji se obrazuju u deficitarnim zanimanjima, među kojima se nalazi i zanimanje dimnjačar. U Javnom pozivu su bili utvrđeni uvjeti koje je učenik morao ispunjavati da bi dobio sufinanciranje troškova stipendije, a koja iznosi 750,00 kn po učeniku mjesečno. Ciljevi ovog projekta bili su: povećati interes mladih za obrazovanjem u deficitarnim obrtničkim zanimanjima, usvajanje ključnih vještina i kompetencija u deficitarnim obrtničkim zanimanjima te osigurati kvalitetno obrazovane kadrove koji mogu potaknuti zapošljavanje i samozapošljavanje u obrtništvu. Za Projekt „Naukovanje za obrtnička zanimanja“bilo je predviđeno tri milijuna kuna, a namijenjen je bio mikro, malim i srednjim poduzetnicima koji izvode praktičnu nastavu i vježbe naukovanja za učenike koji se obrazuju u deficitarnim zanimanjima. Da bi navedeni subjekti mogli ostvariti potporu, morali su ispunjavati određene uvjete koje je propisalo Ministarstvo. Ciljevi ovog projekta bili su: neposredno u gospodarstvu osigurati usvajanje ključnih vještina i kompetencija u deficitarnim obrtničkim zanimanjima te osigurati kvalitetno obrazovane kadrove koji mogu potaknuti zapošljavanje i samozapošljavanje u obrtništvu. Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta objavilo je i 2017. godine (24. travnja) Otvoreni javni poziv za Program „Cjeloživotno obrazovanje za obrtništvo“. Predmet ovoga Otvorenoga javnog poziva je dodjela bespovratnih sredstava Ministarstva, u čijem proračunu je planirano ukupno dva milijuna kuna. Namjena bespovratnih sredstava odnosi se na obrazovanje u 2016. i 2017. godini za obavljanje vezanih obrta sukladno programima obrazovanja/ispita koje donosi javnopravno tijelo nadležno za obrt za zanimanja koja su uređena Pravilnikom o vezanim i povlaštenim obrtima i načinu izdavanja povlastica (Narodne novine, broj 42/08). Sredstva se odobravaju u visini do 80 % od iznosa opravdanih troškova za: a) polaganje ispita o stručnoj osposobljenosti/polaganje ispita o stručnoj osposobljenosti za zanimanje pogrebnik – 1.200,00/1.500,00; b) pripremu za polaganje ispita o stručnoj ospo-

192

sobljenosti – najviše 3.200,00 kuna; c) polaganje majstorskog ispita – 2.600,00 kuna; d) pripremu za polaganje majstorskog ispita – najviše 5.400,00 kuna; e) prekvalifikaciju za zanimanja u sustavu vezanih obrta koja se izvode prema Jedinstvenom modelu obrazovanja – stvarni troškovi školarine; f) polaganje pomoćničkog ispita – 1.200,00 kuna; g) izdavanje dozvola (licenci) za izvođenje praktičnog dijela naukovanja – stvarni troškovi. Sredstva se odobravaju u visini 80 % od iznosa opravdanih troškova nastalih u 2016. i 2017. godini. Iz navedenoga je vidljivo da se država trudi da putem vlastitih sredstava pomogne obrazovanje u obrtu kroz sufinanciranje svih struka, pa tako i dimnjačarske. Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta objavilo je 1. rujna 2017. godine Otvoreni javni poziv za Projekt „Stipendiranje učenika u obrtničkim zanimanjima“ za 2017. godinu. Sufinancirat će se troškovi školovanja učenika koji se obrazuju za deficitarna zanimanja koja se izvode po jedinstvenom modelu obrazovanja (JMO). Potpora iznosi 750,00 kn po učeniku mjesečno, za razdoblje od 1. rujna 2017. godine do 31. kolovoza 2018. godine. Ukupan raspoloživi iznos bespovratnih sredstava za dodjelu u okviru ovoga Javnog poziva je 18 milijuna kuna, od čega je 85 % sredstava iz Europskoga socijalnog fonda, a 15 % iz nacionalnih sredstava. Potpore se odobravaju za stipendiranje učenika koji se u školskoj godini 2017./2018. u srednjim školama obrazuju u zanimanjima u sustavu vezanih obrta po JMO-u koja su Javnim pozivom određena kao deficitarna. Riječ je o zanimanjima među kojima se nalazi i zanimanje dimnjačar. Isto tako, Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta objavilo je 1. rujna 2017. godine Otvoreni javni poziv za Projekt „Naukovanje za obrtnička zanimanja“, koji je namijenjen mikro, malim i srednjim poduzetnicima kod kojih će se provoditi naukovanje za obrtnička zanimanja, temeljem Programa dodjele potpora male vrijednosti namijenjenih poticanju naukovanja za obrtnička zanimanja za razdoblje 2017. do 2018. godine. Otvoreni javni poziv je otvoren do iskorištenja sredstava, ali ne dulje od 10. studenoga 2017. godine. Prioritet ovoga Otvorenoga javnog poziva je poticanje gospodarskih subjekata na sudjelovanje u obrazovanju učenika koji stječu zanimanja iz sustava vezanih obrta po jedinstvenom modelu obrazovanja (JMO), čime se doprinosi stjecanju vještina za samostalan rad u zanimanju te razvoju socijalnih i poduzetničkih kompetencija učenika. Ciljevi ovoga Otvorenoga javnog poziva su: neposredno u gospodarstvu osigurati usvajanje ključnih vještina i kompetencija u obrtničkim zanimanjima te osigurati kvalitetno obrazovane kadrove

193

koji mogu potaknuti zapošljavanje i samozapošljavanje u obrtništvu. Ukupan raspoloživi iznos bespovratnih sredstava za dodjelu u okviru ovoga Otvorenog javnog poziva je 5.000.000,00 kuna, od čega je 85 % sredstava iz Europskoga socijalnog fonda, a 15 % iz nacionalnih sredstava. Najniži iznos potpore koji se može dodijeliti je 15.000,00 kuna, a najviši 150.000,00 kuna. Popis deficitarnih zanimanja svaki područni ured Zavoda dostavlja svim osnovnim školama u svojoj županiji. Dakle, svi učenici osmog razreda koji žele nastaviti školovanje u nekom od obrazovnih programa/zanimanja koja je Zavod odredio kao „deficitarna“mogu ostvariti pravo na besplatni liječnički pregled medicine rada. Popis zanimanja traženih na tržištu rada nije svake godine isti, pa treba provjeriti u osnovnoj školi ili područnom uredu Zavoda koji su to programi obrazovanja/zanimanja određeni kao deficitarni za školsku godinu u kojoj će učenik upisivati srednju školu. Za upis u srednju školu školske godine 2014./15. Hrvatski zavod za zapošljavanje – Regionalni ured Varaždin snosio je troškove liječničkog pregleda za sljedeća zanimanja: galanterist, krojač, limar i dimnjačar, a radi dobivanja liječničke svjedodžbe medicine rada kojom se dokazuje da je učenik zdravstveno sposoban za obavljanje poslova i radnih zadaća u odabranom trogodišnjem strukovnom zanimanju. Grad Varaždin svake godine stipendira učenike i studente koji se školuju na srednjim školama i visokim učilištima, a stipendije su vezane uz objavljivanje liste deficitarnih zanimanja od bitnog značaja za gospodarski razvoj Grada Varaždina. Tako je na sjednici Gradskog vijeća Grada Varaždina održanoj 13. rujna 2010. godine donesena Lista deficitarnih zanimanja od bitnog značaja za gospodarski razvoj Grada Varaždina za razdoblje 2010. – 2014. godina (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 5/09)u skladu s utvrđenim obrazovnim i gospodarskim potrebama Grada Varaždina. Deficitarna zanimanja srednje razine obrazovanja od bitnog značaja za gospodarski razvoj Grada Varaždina bila su: zidar, tesar,armirač, zavarivač, dimnjačar, šivač tekstila, šivač kože, obućar i krojač. Za školske godine 2015./2016. i 2016./2017. na navedenoj Listi deficitarnih zanimanja od bitnog značaja za gospodarski razvoj Grada Varaždina nije navedeno zanimanje dimnjačar, kao ni za 2017./2018. S obzirom na navedeno, može se uočiti da nema dovoljno koordinacije između potreba gospodarstva, školstva, uprave i službi za zapošljavanje, jer je prema podacima Srednje strukovne škole za školsku godinu 2017./2018. bilo predviđeno sedam stipendija za dimnjačare, no nitko se nije upisao u to zanimanje

194

1.5.2. Zapošljavanje Raspisivanje javnog poziva ili natječaja za popunu radnih mjesta ili dobivanje koncesije nije nikakva novost novijeg doba, nego postoji više od jednog stoljeća. Kako je to izgledalo prije stotinu godina vidljivo je kroz raspisani natječaj za dimnjačara za I. rađevni Kotar u Varaždinu, koji glasi: „Natječaj za mjesto dimnjačara Za popunjenje mjesta dimnjačara za I. radjevni kotar u gradu Varaždinu raspisan je natječaj do 10. studena o. g. Obrtnu dozvolu moći će polučiti samo oni natjecatelji, koji su u stanju dokazati svoje osposobljenje u smislu 4. zak. 61.: XVIII. ex 1884 i 2. i 3. provedbene naredbe k istom zakonu. To mjesto ne mogu dobiti oni koji su kažnjeni radi zločina paleža, kradje, pronevjerenja, prevare i krivotvorenja podpisa konačno oni, koji su oblasti poznati kao pijanice ili inače nepouzdane osobe. Molbe providjene biljegom od 1 K i obložene krstnim listom, (žup. izvjesnicom) domovnicom, svjedočbom ponašanja, dokazom osposobljenja ter opisom života (curriculum vitae) imadu se u označenom roku gradskom poglavarstvu u Varaždinu predložiti.“145 Hrvatski zavod za zapošljavanje Republike Hrvatske na svojim službenim internetskim stranicama propisuje uvjete za zanimanje dimnjačar/ dimnjačarka te navodi: „Kratak opis: dimnjačar se bavi čišćenjem i ispitivanjem svih vrsta dimnjaka i spojnih dijelova, ventilacijskih i sličnih uređaja, ogrjevnih naprava i centralnih ložišta. Također provodi mjere zaštite od požara. Potrebno obrazovanje: za upis u srednjoškolski obrazovni program dimnjačara potrebno je imati završenu osnovnu školu i liječničku svjedodžbu specijalista medicine rada o nepostojanju zdravstvenih kontraindikacija za obavljanje zanimanja. Za obavljanje poslova dimnjačara potrebno je završiti srednje strukovno obrazovanje u trajanju od tri godine. Nakon završetka obrazovanja polaže se završni ispit i stječe se kvalifikacija za tržište rada. Više informacija o različitim modelima obrazovanja u obrtničkim programima može se dobiti u uvodnom dijelu ili na službenim stranicama Hrvatske obrtničke komore. Obrazovanje za ovo zanimanje provodi se u okviru sustava obrazovanja odraslih, a sve informacije o ustanovama i programima, koje provode obrazovanje odraslih za ovo zanimanje, može se dobiti na web portalu Agencije za 145

„Domaće vijesti“, Naše pravice, 6. studenoga 1913., br. 46, str. 5.

195

strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih. Opis poslova: dimnjačar vrši kontrolu i čišćenje dimnjaka i ventilacija, kontrolu prohodnosti dimnjaka, njihovo odčepljivanje, te čišćenje priključnih dimovodnih cijevi. Obavlja kontrolu priključka trošila, čisti, kontrolira i održava dimovodne kanale. Vrši čišćenje peći i kotlova za centralno grijanje na kruto gorivo (osim kalijevih peći), čišćenje peći i kotlova za centralno grijanje na tekuće gorivo te čišćenje plinskih kotlova za centralno grijanje. Dimnjačar također vrši kontrolu povrata dimnih plinova u prostoriju, pregled dimnjaka za priključenje novog trošila ili ventilacije, te vrši izdavanje nalaza o ispravnosti. Dimnjačar obavlja pregled dimnjaka i izdaje nalaze za kompletiranje dokumentacije za uporabnu dozvolu objekta. Posao dimnjačara obuhvaća i nadzor prilikom izgradnje novih dimovodnih objekata, reatestaciju postojećeg stanja dimnjaka i izdavanje dokumentacije (elaborata) o ispravnosti. Znanja, vještine i poželjne osobine: osnovna znanja potrebna za posao dimnjačar stječu se već za vrijeme školovanja. Osim stručnih znanja o konstrukciji dimnjaka i dimovodnim napravama, dimnjačari moraju poznavati stručno crtanje te izvođenje računa volumena i gustoće plinova, proračun odnosa konstrukcije i funkcije dimnjaka i druge proračune. Dimnjačari moraju biti dobro upućeni u osnovne propise o organizaciji i obavljanju dimnjačarske službe, propise iz preventivne higijene, propise o protupožarnoj sigurnosti, poznavati pravilnik o uporabi tekućih plinova i izvedbi građevinskih objekata u potresnim područjima, kao i osnovni zakon o protupožarnoj sigurnosti. Dimnjačari moraju imati zdrav koštano-zglobni, krvožilni i dišni sustav. Budući da posao dimnjačara zahtijeva penjanje i hodanje, dimnjačar mora biti tjelesno otporan i imati dobru opću spretnost tijela i ruku. Zbog čestog rada na visini potrebno je imati dobre motoričke vještine penjanja i održavanja ravnoteže. Potrebno je imati uredan vid i vidno polje, te osjećaj ravnoteže. Dimnjačari moraju biti emocionalno stabilni. Uvjeti rada: dimnjačar radi u zgradama, na krovovima, dimnjacima, u dimnim kanalima, itd. Radi na otvorenom, izložen svim vremenskim prilikama, a povremeno i u zatvorenim prostorima. Najčešće radi u stojećem položaju uz okretanje, klečanje i čučanje. Posao iziskuje i hodanje i penjanje. Ne smije patiti od vrtoglavice, biti sklon alergijama ili imati problema funkcioniranja dišnog sustava. Strah od visine i preosjetljivost na buku onemogućuju rad u ovom zanimanju. Kontraindikacije za rad su: oštećenje funkcije vida, nedostatak stereovida, gluhoća/teža nagluhost u govornom području, oštećenja glasa

196

i/ili govora koja utječu na komunikaciju, kronični poremećaji koji onemogućuju uredno kognitivno, emocionalno i psihomotoričko funkcioniranje, kronični poremećaji koji mogu dovesti do gubitka svijest i poremećaja ravnoteže, teža oštećenja funkcije srčano-žilnog i mišićno-koštanog sustava, dišni poremećaji s trajnim oštećenjem funkcije pluća i teža oštećenja funkcije kože na otkrivenim dijelovima tijela. Srodna zanimanja: zidar, krovopokrivač. Mogućnosti zapošljavanja: vrlo su specifične. Ostale informacije: detaljnije informacije o uvjetima obrazovanja i zapošljavanje možete dobiti u Hrvatskoj obrtničkoj komori.”146 Današnje zanimanje dimnjačara uvelike se razlikuje od tog zanimanja prije nekoliko stoljeća, pa čak i otprije dvadesetak godina. S obzirom na razvoj tehnike i tehnologije te novih sustava grijanja, moglo bi se reći da su današnji dimnjačari manje „čađavi“, a suvremenu, sofisticiranu opremu dimnjačar mora znati itekako dobro koristiti. Treba se prisjetiti koliko je samo kuća „otišlo u zrak“ zbog neispravnih i neočišćenih plinskih instalacija. Ljudi su uvjerenja da im, ako nemaju grijanje na drva i ugljen, dimnjačar više nije potreban. Naprotiv: on ne da nije potreban, nego je i nužan u današnjim domaćinstvima. Svi dimnjačari se prilagođavaju vremenu koje dolazi i zahtjevima koje ono nosi u tom području. Da su dimnjačari i u današnje vrijeme potrebni svjedoče dva oglasa za radna mjesta dimnjačara u Varaždinu od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Područne službe Varaždin. Natječaj su raspisali Dimnjak d.o.o. za dimnjačarske usluge i Dimgrad vlasnika Oglas za radno mjesto dimnjačara iz 2015. Ivana Đuričina. tvrtke Dimnjak d.o.o. za dimnjačarske usluge 146

http://e-usmjeravanje.hzz.hr/dimnjacar, pristup: 14. listopada 2016.

197

Hrvatski zavod za zapošljavanje – Regionalni ured Varaždin vodi evidencije, između ostaloga, o broju zaposlenih osoba, pa tako i dimnjačara. Prva tablica (Pregled broja zaposlenih osoba s evidencije Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalni ured Varaždin u zanimanje dimnjačar/dimnjačarka) prikazuje broj prijavljenih potreba osoba koje su potrebni poslodavcima, kao i broj osoba koje su zaposlili sa zanimanjem dimnjačar/dimnjačarka (osoba ne mora nužno biti po struci dimnjačar, ali je zaposlena kao dimnjačar). Analizirajući prethodno navedene podatke o broju prijavljenih Oglas za radno mjesto dimnjačara iz 2015. potreba poslodavaca s evidencije Hrobrta Dimgrad vlasnika Ivana Đuričina vatskog zavoda za zapošljavanje – Regionalni ured Varaždin u zanimanje dimnjačar/dimnjačarka, vidljivo je da je broj prijavljenih potreba poslodavaca za zanimanje dimnjačar svake godine veći od broja zaposlenih dimnjačara, što predstavlja jasan dokaz o deficitarnosti ove struke. Isto tako, treba napomenuti da su se dimnjačari s evidencije Hrvatskog zavoda za zapošljavanje – Regionalni ured Varaždin zaposlili i u drugoj županiji, odnosno u gradu Koprivnici. Prema pregledu broja zaposlenih osoba u zanimanje dimnjačar/dimnjačarka s evidencije Hrvatskog zavoda za zapošljavanje – Regionalni ured Varaždin, vidljivo je da,osim dimnjačarskih obrta i trgovačkih društava kojima je osnovna djelatnost dimnjačarstvo, dimnjačare zapošljavaju i poduzetnici koji se bave drugim djelatnostima. Posebno treba istaknuti podatak da su u prvih devet mjeseci 2016. godine zaposlena tri dimnjačara (osoba ne mora nužno biti po struci dimnjačar, ali je zaposlena kao dimnjačar), a od njih jedan u Varaždinu. Nadalje, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje objavljenima u prosincu 2016. godine, u Hrvatskoj nedostaje 300 dimnjačara. Najveći problem onih osoba koje se žele upisati za zanimanje dimnjačar (pogoto-

198

Tablica o broju prijavljenih potreba poslodavaca i broju zaposlenih osoba s evidencije Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalni ured Varaždin u zanimanje dimnjačar/ dimnjačarka. Izvor: Dimnjačar Ivan Škorak je iz Vulišenca kraj Ludbrega; Dimnjačarsko pećarski i trgovački obrt je iz Novog Marofa; Lukom d.o.o. je iz Ludbrega; Markom d.o.o. je iz Maruševca; MLD – usluge savjetovanja d.o.o. je iz Koprivnice.

vo ženske osobe) je taj da se teško pronalaze majstori dimnjačari, koji jedini takvu osobu mogu uzeti na praktični dio naukovanja, a što je u suprotnosti s potrebama tih majstora, tvrtki i obrta. Evidentno je da će potreba za dimnjačarima i dalje postojati, ali i da će pojedine osobe prepoznati ovu priliku za zapošljavanjem te se obrazovati ili prekvalificirati u zanimanje dimnjačar.

Tablica broja zaposlenih osoba u zanimanje dimnjačar/dimnjačarka s evidencije Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalni ured Varaždin

199

SAŽETAK Začetke organiziranog dimnjačarstva nalazimo sredinom 15. stoljeća, od kada se zanimanje dimnjačar počinje polako širiti Europom. U početku su ukućani sami čistili dimnjake, a kasnije su se pojavili putujući obrtnici iz Italije i Njemačke koji su nudili svoje usluge čišćenja dimnjaka. Zbog načina gradnje kuća i dimnjaka te zbitog smještaja kuća, požari su bili iznimno česti, pogotovo u gradovima. Uslijedilo je donošenje propisa o vatrogastvu, a potom su doneseni i propisi u većini europskih država kojim se utvrđuje obveza postojanja dimnjačara te način njihova djelovanja. Dimnjačarstvo na području Hrvatske pojavilo se u 17. i 18. stoljeću, ovisno o pojedinom području Hrvatske. Kako ni Varaždin nije bio pošteđen brojnih požara, u početku se velika pozornost usmjerila prema vatrogastvu, dok je dimnjačarstvo uvijek kaskalo. Prema dostupnim podacima, prvi dimnjačar u Varaždinu bio je Joannes Stroczinger, koji je djelovao sredinom 18. stoljeća. Posebnu pozornost vezanu za dimnjačare Varaždina treba obratiti na varaždinsku obitelj Jungmann, koja je kroz nekoliko generacija pružala dimnjačarske usluge. Prvi je bio Josip Jungmann, koji je djelovao od šezdesetih godina 19. stoljeća, a kojeg je naslijedila njegova supruga Ivana te potom sinovi Vladoje i Viktor, koji su imali obrt dvadesetih godina 20. stoljeća. Slijedi Rajko, koji je djelovao do kraja pedesetih godina 20. stoljeća. Viktor i Vladoje Jungmann bili su aktivno uključeni u društveni život Varaždina, uz značajan doprinos Vladoja u Zanatlijskom i pomoćničkom društvu Varaždin. Između ostalih, majstori dimnjačari koji su djelovali u 20. stoljeću bili su: Josip Kaniški, Stjepan Mišak, Ivan Leskovar, otac i dva sina Steyskal te Franjo Kranjčić. U razdoblju socijalizma u Varaždinu je osnovana Dimnjačarska zanatska zadruga „Dimnjak“ 1964. godine. Njezini osnivači su bili Ivan Leskovar i Vlado Hrnčić. Zadruga je brojila dvadesetak članova, gotovo svih do tada samostalnih dimnjačara obrtnika iz Varaždina. Nakon osamostaljenja Hrvatske i uvođenja novoga gospodarskog sustava „Dimnjak“ je bio Radna jedinica komunalnog poduzeća „Varkom“, da bi 1992. godine bio privatiziran te počeo poslovati kao samostalno privatno poduzeće, a poslije i društvo s ograniče-

200

nom odgovornošću, koje je nastavio voditi Stjepan Njegovec. Jedan dio djelatnika Dimnjačarske zanatske zadruge „Dimnjak“ nastavio je svoj rad kroz osnivanje vlastitih tvrtki i obrta ili su počeli raditi u njima. Od 2007. godine za područje Grada Varaždina djeluju dva trgovačka društva i to: „Crleni“ d.o.o. Varaždin i „Dimsan“ d.o.o. Varaždin, dok je treći obrt „Dimgrad“, koji pripada vlasniku Ivanu Đuričinu. Sva tri subjekta imali su koncesiju za dimnjačarske usluge do listopada 2017. godine. Dimnjačari su dijelili i dijele svoju sudbinu sa sudbinama svih obrtnika i poduzetnika, jer se njihov rad i djelovanje ne mogu odvojiti od ukupnih povijesnih zbivanja na području gospodarstva i razvoja organiziranog djelovanja obrtnika i poduzetnika, s obzirom na to da se radi o njihovim osnovnim statusnim pitanjima. U okviru Zanatlijskoga i pomoćničkog društva u Varaždinu, koje je osnovano 1904. godine, bez obzira na nepostojanje ceha ili udruženja dimnjačara, predstavnik dimnjačara Vladoj Jungmann, obrtnik dimnjačar, izabran je u Upravni odbor Društva, kako bi poslije postao i njegov predsjednik. Kroz povijest se mijenjala organizacijska struktura udruživanja obrtnika, pa tako i dimnjačara, počevši od Trgovačko-obrtničke zagrebačke komore (1852. – 1932.) pa sve do današnje Hrvatske obrtničke komore i Udruženja hrvatskih obrtnika Varaždin, čiji su članovi obrtnici – dimnjačari, te Hrvatske gospodarske komore i Županijske komore Varaždin, čiji su članovi trgovačka društva – dimnjačari. U okviru Županijske komore Varaždin osnovana je 2006. godine Grupacija za pružanje dimnjačarskih usluga. Godine 2007. osnovan je i Klaster majstora dimnjačara Hrvatske u Varaždinu. Dimnjačari Hrvatske, pa tako i Varaždina, okupljaju se pri Hrvatskoj dimnjačarskoj udruzi, koja redovito organizira konferencije dimnjačara na nivou Hrvatske. Potrebno je spomenuti i Hrvatsku stručnu udrugu za sanaciju dimnjaka. Opći pravni propisi, uglavnom zakoni i uredbe, predstavljaju pravni okvir u određenom razdoblju u kojem se donose brojni podzakonski i drugi akti nižega pravnog reda. Uglavnom se to radi o propisima koje su donosili gradovi i općine, odnosno jedinice lokalne samouprave, koje su unutar dozvoljen općeg pravnog okvira uređivale određene djelatnosti kako je to njima najviše odgovaralo, uvažavajući specifičnosti na pojedinim dijelovima Hrvatske. Za vrijeme Habsburške odnosno Austro-Ugarske Monarhije opći pravni okvir nalazio se u Obrtnom zakonu iz 1860. i 1884. godine. Temeljem tog Zakona donesen je, prema dostupnim podacima, 1897. godine prvi Statut za dimnjačarski obrt Grada Varaždina. Uslijedilo je donošenje Statuta za dimnjačarski obrt, valja-

201

noga za sve kraljevske kotarske oblasti Županije varaždinske iz 1907. godine. Obrtni zakon je ukinut stupanjem na snagu Zakona o radnjama iz 1931. godine, temeljem kojeg je u Varaždinu donesen Pravilnik 1938. godine i Odluka o razdiobi dimnjačarskih rajona. Poslije Drugoga svjetskog rata doneseni su 1949. godine Opći zakon o zanatstvu i Uredba o dimnjačarskoj službi. Uslijedilo je donošenje Pravilnika o organizaciji i načinu obavljanja dimnjačarske službe 1952. godine, da bi 1953. godine bila donesena Uredba o zanatskim radnjama i zanatskim poduzećima te 1963. godine Opći zakon o zanatskim radnjama. Prvi i jedini zakon o dimnjačarstvu u Hrvatskoj bio je Zakon o dimnjačarskoj službi 1965. godine, koji je prestao vrijediti 1977. godine, kada je donesen Zakon o zaštiti od požara. Krajem srpnja 1979. godine donesen je Zakon o osobnom radu u zanatstvu i o zanatskim zadrugama. Prvi Zakon o obrtu u samostalnoj Republici Hrvatskoj donesen je 1993. godine. U razdoblju od 1931. do 1993. godine u Gradu Varaždinu doneseni su brojni propisi koji su se odnosili na djelovanje dimnjačara na određenim dimnjačarskim područjima, podjelu područja djelovanja i cijene za pojedine dimnjačarske usluge, i to putem odluka, zaključaka, samoupravnih sporazuma i dr. Temeljem okvirnih pravnih propisa koji su na snazi u Hrvatskoj (Zakon o komunalnom gospodarstvu, Zakon o koncesijama, Zakon o zaštiti od požara, Zakon o zapaljivim tekućinama i plinovima, Tehnički propis za dimnjake u građevinama, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o zaštiti potrošača), u Gradu Varaždinu su doneseni propisi nižega pravnog reda koji su regulirali područje dimnjačarstva. Gradsko poglavarstvo Grada Varaždina donijelo je 2003. godine Zaključak o davanju suglasnosti na cijene dimnjačarskih usluga, a temeljem prijave cijene poduzeću DIM-SAN d.o.o. Varaždin, koji je i danas na snazi, a važeća Odluka o obavljanju dimnjačarskih poslova objavljena je u Službenom vjesniku Grada Varaždina broj 9/15. Na temelju provedenog postupka po Javnom natječaju za dodjelu koncesije za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina, Gradsko poglavarstvo Grada Varaždina dodijelilo je koncesije 2007. godine na deset godina tvrtkama: 1. DIMGRAD, vlasnik Ivan Đuričin iz Varaždina, Dravska poljana 1, za dimnjačarska područja 5., 7., 8. i dio 10., 2. CRLENI d.o.o. Varaždin, Ivana Zajca 11, za dimnjačarska područja 1., 6., 9. i dio 10., 3. DIM-SAN d.o.o. Varaždin, F. Prešerna 20, za dimnjačarska područja 3., 4., 2. i 11.

202

Nadalje, povjerenica Vlade Republike Hrvatske u Gradu Varaždinu 19. travnja 2017. godine donijela je Odluku o davanju koncesije za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina za novoformiranih šest područja zajednici ponuditelja – tvrtkama DIMAX j.d.o.o. za trgovinu i usluge, Miroslava Krleže 1/2, Varaždin i CAMINUS j.d.o.o., J. Jurkovića 5, Varaždin, na razdoblje od pet godina koje je započelo 1. listopada 2017. godine. U vezi obrazovanja i naukovanja posebno treba istaknuti da je u Varaždinu za obrazovanje obrtnika otvorena Šegrtska škola 1886. godine, koja ima svoj kontinuitet do sadašnje Srednje strukovne škole mijenjajući svoje nazive (Trgovačka zadružna škola spojila se sa Šegrtskom školom u Opću zanatsko trgovačku školu; Škola učenika u privredi, Škola za obrazovanje KV i VKV radnika mješovitih struka Varaždin, Srednjoškolski centar XXXII. divizije, Centar usmjerenog obrazovanja XXXII. divizije). Kroz praćenje godišnjih izvještaja od školske godine 1904./05. do 2017. godine, prema dostupnim podacima u ovoj Školi za zanimanje dimnjačar školovalo se stotinjak učenika. Kako bi dimnjačar mogao napredovati u struci morao je položiti pomoćnički, a kasnije i majstorski ispit. Jedno vrijeme se ukazivala potreba za zapošljavanjem dimnjačara, a nije bilo onih koji su završili srednju školu za zanimanje dimnjačar, pa je dvadesetak dimnjačara tu osposobljenost steklo kroz Privatnu srednju školu Varaždin s pravom javnosti. Obrazovanje dimnjačara nije zastupljeno u onolikoj mjeri kolike su potrebe na području Varaždina. Poslove dimnjačara često obavljaju radnici koji nemaju odgovarajuće sposobnosti i znanja za obavljanje dimnjačarske službe te se zbog toga nameće potreba za stručnim osposobljavanjem već zaposlenih radnika, kao i njihovim permanentnim usavršavanjem. Prateći kroz povijest koliko je struka dimnjačara bila, a i sada je, tražena i deficitarna, nailazi se na velik broj subjekata koji su podupirali (financijski putem stipendija i bespovratnih potpora, plaćanja troškova liječničkog pregleda,osiguranja radnih mjesta i dr.) učenike da izaberu to zanimanje, i to od strane škole, majstora dimnjačara za provedbu naukovanja, privredne, gospodarske i obrtničke komore, države i ministarstava, općina i gradova, organizacija, zaklada te mnogih drugih. Koliko se malo toga promijenilo u izboru za određena zanimanja govori podatak da su se unatrag 25 godina na redovno srednjoškolsko obrazovanje za zanimanje dimnjačar upisala samo tri učenika, iako potrebe za to zanimanje doista postoje. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje objavljenima u prosincu 2016. godine, u Hrvatskoj ne-

203

dostaje 300 dimnjačara. Potrebno je kroz novi zakonski okvir konačno donijeti Zakon o dimnjačarstvu kojim bi se zaštitili interesi struke i korisnika dimnjačarskih usluga. Kako bi zanimanje dimnjačara imalo svoj dignitet, potrebno ga je prvenstveno približiti mladim generacijama na drugačiji način, koji bi ih kroz školovanje i zapošljavanje učinio zainteresiranima za ovo časno zanimanje.

204

SUMMARY

205

ZUSAMMENFASSUNG

206

LITERATURA Arhivski fondovi Državni arhiv u Varaždinu (dalje: DAVŽ) – Gradsko poglavarstvo Varaždin (dalje: GPV), 121-KJ-68 DAVŽ – GPV, 87-K-57 DAVŽ – GPV, I-1,126-K-6 DAVŽ – GPV, br, 677/1782 DAVŽ, Gradski protokol, str. 381. Državni arhiv Vukovar (dalje: DAV), Arhivsko spremište Vinkovci, Fond Obrtnog zbora, spisi, kutija 2, br.1452/1893.č od 4. listopada 1893. DAV, Arhivsko spremište Vinkovci, Fond Obrtnog zbora, spisi, kutija: 6, br.124/1900. DAV, Arhivsko spremište Vinkovci, Fond Obrtnog zbora, pod red. br. 6. Popis obrtnika kotara Vinkovci Državni arhiv u Osijeku, fond HR – DAOS-6, knjige – kutija: 6026 Arhivska digitalizirana zavičajna zbirka Gradske knjižnice i čitaonice „Metel Ožegović“ Varaždin Knjige, priručnici i članci Mirko ANDROIĆ, Povijest vatrogastva u Varaždinu (1220-1955), Dobrovoljno vatrogasno društvo Varaždin, Varaždin, 1955. Željko BANEK, Sanacija dimnjaka unutarnjim premazivanjem patentiranom masom, listopad 1986. Stjepan BELOŠEVIĆ, veliki župan županije varaždinske, „Oglas o sazivanju proljetne skupštine Varaždinske županije na dan 24. srpnja 1906., Varaždinac, politički tjednik za grad i okolicu, 21. srpnja 1906., broj 3, str. 4. Veselko BRKIĆ, Muke po dimnjačarima i nakon tehničkog propisa za dimnjake, EGE, 3/2008, 20-25; Jedan od mogućih modela organizacije dimnjačarske službe s primjenom na razini Hrvatske, EGE,2/2011, 84-87.

207

Hervé CHOPIN, Métiers d’antan, de publication, 2010. Benita CULLINGFORD, British Chimney Sweeps, New Amsterdam Books, 2001. Joso DEFRANČESKI: 70 godina Dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu 1864 – 1934,Naklada Dobrovoljne vatrogasne čete, Varaždin, 1934. Krešimir FILIĆ,Spomenica o 50 – godišnjici „Zanatlijskog i pomoćničkog društva u Varaždinu 1904. – 1954., Društvo zanatlija Varaždina, Varaždin, 1954. Andrej GALOGAŽA, Priručnik za polaganje majstorskog ispita i stručne osposobljenosti „Pravo i pravni propisi u obrtništvu“, Hrvatska obrtnička komora i Pučko otvoreno učilište Zagreb, Zagreb, 2015. Mihael GRUDEN, Tehnički pristup dimnjačarstvu u Sloveniji, 11. plinarski forum, Zagreb, EGE, 22.-23. ožujka 2012., str. 62-64. Josip HALIĆ,Spomenspis 25. godišnjice zanatlijskog i pomoćničkog društva u Varaždinu, 1929., 1929. Zlatko HERKOV, Organizacija uprave grada Varaždina i njezin djelokrug od 15. do 18. stoljeća,“, Varaždinski zbornik 1181. – 1981., Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Varaždinu od 1. do 3. listopada 1981. godine povodom obilježavanja 800. godišnjice grada, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i Skupština općine Varaždin Odbor za obilježavanje 800. godišnjice grada Varaždin 1181. – 1981., ur. Andre Mohorovičić, Varaždin 1983. Rudolf HORVAT,Prošlost grada Zagreba, Kulturno-historijsko društvo „Hrvatski rodoljub“ prigodom 700 godišnjice „Zlatne bule, 1942. Rudolf HORVAT,Povijest grada Varaždina, HAZU, Zavod za znanstveni rad Varaždin i Grad Varaždin, Varaždin, 1993. Rudolf HORVAT,Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj, AGM u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom, Zagreb, 1994. Vlado HORVAT,Obrt i trgovina u Vukovaru, Udruženje obrtnika Vukovar i Gradski muzej Vukovar, Vukovar, 2003. Damir HRELJA i Miran BOJANIĆ MORANDINI, Obrtništvo u Varaždinu, Vall 042, Varaždin, 2004. Hrvatski enciklopedijski rječnik, Bež – Dog, gl. ur. Ljiljana Jojić i Ivo Pranjković, Novi Liber, Zagreb 2002., 2004., str. 342. Vladimir HUZJAN, Varaždin u zadnjim mjesecima Kraljevine Jugoslavije i prvim Nezavisne države Hrvatske, Radovi Zavoda za znanstveni rad

208

HAZU Varaždin, br. 23, 2012. Vladimir HUZJAN i Ivan OBADIĆ,,Historiografija varaždinskog kraja u 20. stoljeću, Historia Varasdiensis, Časopis za varaždinsku povjesnicu,2 (2012), 61-90. Ispitni katalog majstorskog ispita za zanimanje dimnjačar, Hrvatska obrtnička komora, Zagreb, rujna 2004. Marko JAKOBOVIĆ, „Organiziranje dimnjačarske službe na državnoj razini jedinstvenim zakonskim aktom“, Dim – Časopis za dimnjačarsku struku, Obrtnik dimnjačar, Robert Bosch d.o.o., Zagreb, travanj 2011., br. 12, str. 4. Želimir JAKOBOVIĆ i Jasmina GALANT CVEK, „Za vraćanje digniteta dimnjačarskoj struci“, Obrtničke novine, 3. srpnja 2006., br. 73., str. 5. Julije JANKOVIĆ i Mijo VUKOVIĆ, Zbornik Hrvatsko vatrogastvo, Kolijevka hrvatskog vatrogastva, 1864. – 1994., Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor u Varaždinu,Varaždin, 1994., str. 23. Anica JEREMIĆ, „Varaždinski dimnjačari u potrazi za srećom“, Varaždinske vijesti, 11. studenoga 1992., br. 45, str. 8. Vladoje JUNGMANN, „Dimnjačarsko pitanje u Varaždinu“, Naše pravice, 17. srpnja 1913., br. 30. Mirko KELEK,„Nedostatak garavih“, članak o dimnjačarima Bogumilu, Bogumilu (mlađem) i Josipu Steyskal, Varaždinske vijesti, 18. veljače 1970., br. 6. Tomo KUMIČIĆ, „Seljaci i dimnjačari“, Hrvatske pravice, 29. srpnja 1911., broj 30, str. 3. Ivy LENTIĆ-KUGLI, Varaždinski graditelji i zidari od 1700. do 1850. godine, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Zagreb, 1981., str. 74. Ivy LENTIĆ-KUGLI, Požar i njegove posljedice s naročitim osvrtom na graditeljstvo Varaždina u XVIII stoljeću, Varaždinski zbornik 1181. – 1981., Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Varaždinu od 1. do 3. listopada 1981. godine povodom obilježavanja 800. godišnjice grada, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i Skupština općine Varaždin Odbor za obilježavanje 800. godišnjice grada Varaždin 1181. – 1981., ur. Andre Mohorovičić, Varaždin 1983. Rudolf LONČARIĆ i Zdenko PATAFTA, Dimnjak: kulturno povijesni i teh-

209

nički element hrvatskog graditeljstva, Hrvatska udruga za organizaciju građenja, Varaždin – Zagreb, 2009. Pero MAGDIĆ, „Nove dimnjačarske pristojbe“, Narodno jedinstvo, 20. siječnja 1923., br. 3, str. 4. Željko MARENČIĆ, Mladen KOMES i Zvonko BRKOVIĆ, Dimnjaci: Funkcija, održavanje i rekonstrukcija, Gradsko stambeno-komunalno gospodarstvo d.o.o. Zagreb, Zagreb, 2005. Jasmina MARKOTA, Dimnjačarstvo koprivničke Podravine, Udruženje obrtnika Koprivnica, Koprivnica, 2012. Ana MATOŠ, Dimnjaci Vukovara, Gradski muzej Vukovar, 2005. Michael MCLENAGHAN, A History of Chimney-sweeping, Edinburgh, 1987. Zdenko MECZNER, Dimnjačarski priručnik, Hrvatska stručna udruga za sanacije dimnjaka, Zagreb, 2011. Jasmin MEDVED, Trgovina i obrt grada Varaždina u XV. stoljeću, Diplomski rad s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, mentorice doc. dr. sc. Zrinke Nikolić Jakus Milan MIHAJLOVIĆ i Martin BOGNER,O dimnjačarstvu, ETA, Beograd, 2013. Vesna NAZANSKY, „Radno mjesto na krovu“, Varaždinske vijesti, 18. studenoga 1982., br. 45, str. 8. Himzo NUHANOVIĆ, Stoljetni put zanatske škole ili prilozi za povijest školstva u Vinkovcima 1888 – 1988, Školski centar za stručne kadrove „S.S.Kranjčević“ Vinkovci, 1988. Rudolf NJEGAČ, Neka obilježja strukture i razvoja zanatstva i male privrede u općini Varaždin od 1945-1980, Zbornik radova 5, FOI Varaždin, 1981., str. 65-105. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, V. knjiga, gl. ur. Antun Vujić, Pro Leksis, Zagreb, 2005. Hrvoje PETRIĆ, Gospodarski elementi razvitka grada Koprivnice od sredine XVIII. stoljeća do 1872. godine, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, br. 14-15, 2004. Hrvoje PETRIĆ, Gospodarski elementi razvitka grada Koprivnice od sredine XVIII. stoljeća do 1872., 2004. V. P., „Sjednica Trgovačke-obrtničke komore“, Naše pravice, 25. rujna 1912., broj 40., str. 2. V. P. (drugi autor), „Novi paket poskupljenja“, Varaždinske vijesti, 2. ožujka

210

1989., br. 8, str.1. Priručnik ispitnog gradiva iz dimnjačarske struke, Stručno gradivo za majstore ispitivače iz dimnjačarske struke, Zadruga dimnjačara NRH Zagreb, 1953. Priručnik za kandidate majstorskih ispita, Zavod za unaprjeđenje zanatstva Zanatske komore u Zagrebu, Zagreb, 1935. Boris RATKOVIĆ, Varaždinski godišnjak 1971. – 1972., Ljudi, događaji, činjenice, brojke, prošlost, Novinsko izdavačko i štamparsko poduzeće Varaždin, Varaždin, 1971. Marko SABLIĆ, Almanah grada Karlovca, Štamparija „Gaj“, Zagreb, 1933. János SZULOVSZKY, Das Rauchfangkehrergewerbe als Indikator der Urbanisierung Ungarns, Band 117 Zünftiges Handwerk Tagungs band der 22. Schlaininger Gespräche 2002 (30. September – 3. Oktober 2002) Herausgeber: Margarete Wagner und Rudolf Kropf, Eisenstadt, 2014., str. 134. Miran ŠOIĆ, Mirela HOCK, Jelena OBAD, Priručnik za polaganje majstorskog ispita i stručne osposobljenosti „Osnove gospodarstva“, Hrvatska obrtnička komora i Pučko otvoreno učilište Zagreb, Zagreb, 2015. Varaždinska kovnica Sorlini, priredila Spomenka Težak, Gradski muzej Varaždin, Varaždin 2013. Biserka VLAHOVIĆ, Povijesni prikaz požara u Varaždinu i neke važne naredbe vlasti za sprečavanje istih do 1864. godine“, 800 godina slobodnog kraljevskog grada Varaždina: 1209. – 2009., Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog 3. i 4. prosinca 2009. godine u Varaždinu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Zavod za znanstveni rad Varaždin, Grad Varaždin, Varaždinska županija, gl. ur. Miroslav Šicel, Slobodan Kaštela, Zagreb – Varaždin, Ivica VUKOTIĆ, „Crni i bijeli“, Varaždinske vijesti, 27. kolovoza 1969., br. 34. Ivica VUKOTIĆ, „Obrazovanje dimnjačara“, Varaždinske vijesti, 21. prosinca 1978., br. 50, str. 10. Ivan VUSIĆ, „Udruženi dimnjačari obrtnici i trgovačka društva“, Obrtničke novine, 27. svibnja 2006., br. 72., str. 8. 100 godina Dobrovoljno vatrogasno društvo Varaždin 1864. – 1964., Redakciona komisija upravnog odbora DVD-a Varaždin, Varaždin,1964.

211

Novine i časopisi Narodno jedinstvo: Glasilo Hrvatske federalističke stranke, Naše pravice: Glasilo hrvatskog neodvisnog gradjanstva, Hrvatsko pravo, Naše pravice, Hrvatske pravice, Varaždinac: Politički tjednik za grad i okolicu,Hrvatsko jedinstvo: Tjednik za politiku, kulturu, socijalna i gospodarska pitanja, Varaždinac, Hrvatsko jedinstvo: Glasilo Hrvatske zajednice u Varaždinu, Narodno jedinstvo, Varaždinski glasnik: List za puk, Varaždinske vijesti, Varaždinske novosti: Nezavisno hrvatsko glasilo, Varaždinski viestnik: časopis za politiku, gospodarstvo, obrt i družtveni život, Majstori zanata, Obrtničke novine, DIM – Časopis za dimnjačarsku struku, Obrtnik dimnjačar, Privredni vjesnik Zagreb, EGE – Energetika, gospodarstvo, ekologija, etika. Pravni propisi EU Direktiva 2006/123/EZ o uslugama na unutarnjem tržištu Dr. Ivo Marochino, zamjenik državnog tužioca u Zagrebu: Zakon o radnjama, 1931. Zakon o dimnjačarskoj službi (Narodne novine, broj 15/65) Zakon o obrtu (Narodne novine, broj 143/13) Zakon o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj 26/03 – pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 49/11, 144/12, 93/13, 153/13, 147/14 i 36/15) Zakon o koncesijama (Narodne novine, broj 143/12) Zakon o koncesijama (Narodne novine, broj 69/2017) Zakon o zaštiti od požara (Narodne novine, broj 92/10) Zakon o zapaljivim tekućinama i plinovima (Narodne novine, broj 108/95 i 56/10) Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 68/96, 137/99, 22/00, 77/00, 114/01, 79/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15). Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine, broj 87/08, 86/09, 92/10, 105/10 – ispr., 90/11, 16/12, 86/12, 126/12 – pročišćeni tekst, 94/13 i 152/14) Zakon o strukovnom obrazovanju (Narodne novine, broj 30/09) Zakon o obrazovanju odraslih (Narodne novine, broj 17/07, 107/07 i 24/10).

212

Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave (Narodne novine, broj 93/16 i 104/16) Zakon o uslugama (Narodne novine, broj 80/11) Uredba o dimnjačarskoj službi (Narodne novine, broj 96/49) Pravilnik za obavljanje dimnjačarskih radnja na području Savske banovine, 1935./VIII broj 37611-1935. Pravilnik o organizaciji i načinu obavljanja dimnjačarske službe (Narodne novine, broj 33/5) Pravilnik o postupku i načinu polaganja majstorskog ispita, te ispita o stručnoj osposobljenosti (Narodne novine, broj 88/02 i 143/13) Pravilnik o vezanim i povlaštenim obrtima i načinu izdavanja povlastica (Narodne novine, broj 42/08) Pravilnik o iskaznici dimnjačara (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 10/17) Statut za dimnjačarski obrt Grada Varaždina, 1897. Statut za dimnjačarski obrt valjan za sve kr. kotarske oblast Županije Varaždinske, 1907. Statut za dimnjačarski obrt na području slobodnog i kraljevskog Grada Varaždina, 1913. i 1922. Statut za dimnjačarski obrt na području slobodnog i kraljevskog Grada Varaždina ,1926. Odluka o djelatnosti i organizaciji dimnjačarske službe(Službeni vjesnik Varaždin, broj 13/69) Odluka o organizaciji i radu dimnjačarske službe (Službeni vjesnik općine Varaždin, broj 10/78 i 9/80) Odluka o izmjeni odluke o organizaciji i radu dimnjačarske službe (Službeni vjesnik općine Varaždin, broj 5/85) Odluka o organizaciji i radu dimnjačarske službe (Službeni vjesnik općine Varaždin, broj 5/91) Odluka o organizaciji i radu dimnjačarske službe (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 4/97, 6/01, 10/04 i 1/10) Odluka o koncesiji obavljanja dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 4/96) Odluka o davanju koncesije za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Varaždina (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 8/07) Odluka o komunalnim djelatnostima (Službeni vjesnik Grada Varaždina,

213

broj 2/96, 2/07 i 4/07) Odluka o načinu povjeravanja dimnjačarskih poslova, (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 8/01) Rješenje o određivanju dimnjačarskih rajona („Službeni vjesnik Grada Varaždina“, broj 18/67) Zaključak o određivanju dimnjačarskih područja (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 2/96) Cjenik dimnjačarskih usluga (Službeni vjesnik Grada Varaždina, broj 1/98.) Cjenik dimnjačarskih radova na području grada Varaždina broj 10.658-46, Gradski narodni odbor 1946. Tarifa za dimnjačarske usluge na području općine Varaždin (Službeni vjesnik Skupštine općine Varaždin, broj 18/64) Sporazum o cijenama za dimnjačarske usluge dimnjačarske zadruge „Dimnjak“ Varaždin, („Službeni vjesnik Varaždin“, broj 18/73) Sporazum o cijenama za dimnjačarske usluge (Službeni vjesnik Varaždin, broj 23/74), Sporazum o cijenama za dimnjačarske usluge (Službeni vjesnik Varaždin, broj 25/75) Sporazum o cijenama za dimnjačarske usluge (Službeni vjesnik Varaždin, broj 2/77) Program razvoja sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja za razdoblje od 2016. do 2020. godine Vlade Republike Hrvatske od 28. rujna 2016. godine Tehnički propis za dimnjake u građevinama (Narodne novine, broj 175/07 i 100/04) Plan dimnjačarskih područja Grada Varaždina (KLASA: 363-05/17-01/4, URBROJ: 2186/01-06-01/2-17-1) od 9. siječnja 2017. godine Školska dokumentacija Arhivski fond Srednje strukovne škole Varaždin Godišnji izvještaj obiju pučkih gradskih dječačkih učiona i Šegrtske škole slobodnog i kraljevskog grada Varaždina u Knjizi Ispitna izvješća 1910./16. Knjiga Ispitna izvješća šegrta za školske godine 1930./31. do 1936./37. Opće zanatsko trgovačke škole u Varaždinu Knjiga Stručno produžne škole u Varaždinu, Glavni imenik od 1943./44. do

214

1946./47. Matične knjige, Glavni imenici (matice) i Upisnici od školske godine 1948./49. do 2015/16. Škole učenika u privredi, Škole za obrazovanje KV i VKV radnika mješovitih struka Varaždin, Srednjoškolskog centra XXXII. divizija, Centra usmjerenog obrazovanja XXXII. divizija i Srednja strukovna škola Mrežni izvori (web-stranice): http://www.em.com.hr/ege/arhiva https://www.bosch-climate.com.hr/o-boschu/dim.html http://www.em.com.hr/ege/sadrzaj/2017/3 https://www.google.hr/search?q=fotografija+f+grad+vara%C5%BEdin&bi w=1024&bih=643&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ved=0 ahUKEwjJ4Ye7tLzRAhXTeVAKHbOeAd4Q7AkINw#tbm=isch&q=fotografija+krovovi+grad+vara%C5%BEdin&imgrc=jwy7zPjvQ MeN6M%3A http://www.rauchfangkehrer.wien/geschichte/museum/4 http://www.historyextra.com/qa/chimney-sweepers-history https://www.ctsweep.com/blog/top-sweep-stories/child-chimney-sweeps http://www.kds-dimnjacar.hr/povijest.htm www.serbus.net/html/prvidimnjacar.htm http://www.mdc.hr/hr/mdc/knjiznica/prinove-knjiznice-mdc-a/rezultatipretrazivanja prinova/?trazi=prinove?s=11+(1)+2004&stranica=2 &prinovaId=18798 https://www.google.hr/search?q=vara%C5%BEdin+u+po%C5%BEaru&so urce=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwjR2fWL5IDTAhUB oRQKHaf9A6MQ_AUIBigB&biw=1280&bih=843#imgrc=jGolXR X7l6IqbM:&spf=191 http://www.dvd-varazdin.hr/o-nama/iz-povjesti http://www.jvp-varazdin.hr/opostrojbi.html http://www.dimsan.hr/onama.htm http://www.archive-hr-2014.com/hr/d/2014-02-15_3726561/ http://www.hok.hr/o_hok_u/povijest http://www.hok.hr/press/novosti/okrugli_stol_o_problematici_i_razvoju_ dimnjacarstva http://www.hrvatski-dimnjacari.org/konferencije-dimnjacara/2-konferen-

215

cija-dimnjacara-hrvatske.html http://hrvatska-dimnjacarska-udruga.hr/o-udruzi/ http://hsusd.stvaram.info/pristupnica.pdf https://uprava.gov.hr/o-ministarstvu/ustrojstvo/uprava-za-politicki-sustavi-organizaciju-uprave/lokalna-i-podrucna-regionalna-samouprava/popis-zupanija-gradova-i-opcina/846 http://www.ss-strukovna-vz.skole.hr/o-skoli/ http://www.pssv.hr/ http://www.poslovniforum.hr/info/z_mi_02.asp#dim http://limun.hr/main.aspx?id=1063068

216

217