Wﾅ、DYSﾅ、W STANISﾅ、W REYMONT Pobuna
WŁADYSŁAW STANISŁAW REYMONT Pobuna Naslov izvornog izdanja BUNT S poljskoga preveo ADRIAN CVITANOVIĆ Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 32 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 866097 ISBN 978-953-320-065-1 Objavljivanje ove knjige potpomogao je Institut KsiąŻki - the © POLAND Translation Programme
This publication has been subsidized by Instytut KsiąŻki - the © POLAND Translation Programme
Wﾅ、DYSﾅ、W STANISﾅ、W
REYMONT
Pobuna
I. dio
POBUNA
1 – Riješimo to jednom za svagda, pseto! – zavikala je pobjednički i stjeravši Rexa u kut, stala ga udarati žaračem, grdeći ga ljutito nakon svakog udarca – to ti je za pečenje! Ovo za jučerašnju kobasicu! A ovo za puricu! – Pas se uvijao i, molećivo cvileći, lizao je po nogama. – A ovo ti je za jazavčare, da zapamtiš, ništarijo jedna, da gospodske psiće ne smiješ ni taknuti. A sada, neka te vrag odnese! I tresnula ga je po gubici tako jako da je pas zatulio, iskezio očnjake, preokrenuo se nasred kuhinje i pobjegao. Istrčala je za njime jezovito ga proklinjući. Ali Rex se već izgubio u obližnjem gustišu bazgi i akacija i, premda strahovito izranjavan, jedva dišući, posljednjim se ostacima snage odvukao dalje, na sigurnije mjesto, kada su se iz kuhinje ponovno začuli krici. Gazdarica je, držeći ga za kovrče, nemilosrdno mlatila Šutljivka. – Ti, podlo kopile! Gori si od onog šugavog psa. Prosut ću ti crijeva, ti odvratna lopino. Dajem ti jesti iz samilosti, a ti još kradeš! Urlala je, a i dječak se otimao i urlao na sav glas, uzalud se nastojeći istrgnuti iz njezinih čeličnih pandži; nastala je takva strka da se uzbunilo cijelo dvorište kurije. Psi su se na lancima stali otimati i cviljeti. Raskokodakali su se prestrašeni kokošinjci. Biserke su uz dreku po7
Władysław Stanisław Reymont bjegle na krovove, a golubovi su se posakrivali po stablima iznad bunara. Uznemireni su purani, nakostriješivši kreste i repove, stali pućpurikati, stupajući prijeteće na mjestu. Paunovi su doletjeli ispod trijema i rasprostrijevši spektar svojih pera, približavali su se prezrivim glasanjem. Iz soba je istrčala i gospodarica glavom, gospodičić s lovačkom puškom, gospođice s lutkama u rukama i dva riđa jazavčara, uvijajući se poput zmija. Konačno ga je pustila, nakon čega je uslijedilo plakanje i jadikovanje. Šutljivko je skočio u gustiš i izvalio se poput klade pored Rexa. Obojica su ležali na izmaku snaga i gotovo raspamećeni – jednako premlaćeni i jednako nesretni. Sunce je upeklo, topao vjetar propuhivao je gustiš, a šuštanje lišća i zujanje kukaca zvučali su tako ugodno i opojno da su obojica usnula. I kao da su se i jedan i drugi još kroza san tužili na pretrpljene nepravde, jecajući i cvileći potiho i tužno. Bešumno se prišuljao crni, velik mačak, Rexov prijatelj od malih nogu i, ponjušivši ga, privinuo mu se uz bok i počeo suosjećajno presti. A kasnije je nekoliko vrana sletjelo na niske grane akacije; stale su se probijati kroz mračan gustiš i, oštreći kljunove, spuštale su se sve niže i sve odvažnije. – Još nisam krepao... – zarežao je Rex, uputivši im pogled pun mržnje i, polizavši Šutljivka po krvavom i uplakanom obrazu, probudio ga jednim trzajem. – Hajdemo odavde, zamijetili su nas – promucao je dječak; savršeno su se razumjeli. – Pričekat ću večer! Spremaju se umlatiti me, neću se moći obraniti. 8
POBUNA – A baš te izranjavala! – sažalio se Šutljivko nad prijateljem i busenom trave istrljao mu bokove i zagnojene oči. Rex je zacvilio iz zahvalnosti. – Miči tu podlu njušku – zarežao je na mačka. – Ti su tvorovi gori čak i od ljudi. – Odvest ću te do tora, znam jedno mjesto ispod korita – predložio je Šutljivko. – Uskoro će podne i ta me ovčarska pseta mogu uloviti, a nemam snage. Žedan sam... žedan... – Pogledat ću ima li koga pokraj vode – izjavio je brižno mačak. – Lezite, donijet ću vodu. I odista, donijevši je u nekoj ljusci, ponudio ju je prijateljima. – Ali golupčiće si mi sve pokupio – rekao je mačku. – Pokupio ih je kovačev Jędrek, vidjela ga je Prasica, može ti posvjedočiti. To je bandit, zdipio je i vrapce ispod rodinog gnijezda; nije odustao čak ni pred svrakama, zato me stara tako napala da sam jedva utekao. Lopina jedna, a sada vreba na gnijezda slavuja. Već je i papiga graktala na njega. – A ti se ne motaj oko papige! – zarežao je upozoravajuće Rex. – Kovačev Jędrek! Kakva ništarija! Potjerat ću guske s polja i možda ti što donesem od ručka. Pričekaj me! – zazviždao je prstima tako prodorno da su prestrašene vrane pobjegle u park. I mačak se povukao, oprezno, postrance, krećući se u pravcu kuhinje. Upravo je odzvonilo podne i dvorište se stalo puni9
Władysław Stanisław Reymont ti žamorom ljudskih i životinjskih glasova, kloparanjem kola i teškim stupanjem gonjene stoke. Zaškripala je bunarska užad. Svinje su u svinjcima uznemireno skvičale. Lastavice su na tren žvrgoljile i ušutjele, a potom kao da su svi glasovi izgorjeli u plamenu sunca i rasuli se u onemoćaloj tišini užeglog podneva. Rex je, ližući svoje rane, bdio, jer je prijeteći micao ušima, povremeno bi podigao glavu, katkad zafrknuo, a s vremena na vrijeme bi, potiho zastenjavši, tonuo u san. Sunce je sviralo svoju podnevnu himnu: usijani je zrak tako treperio plamenom glazbom da su se svi glasovi prirode, a bilo ih je nebrojeno, upili u tu zlatnu simfoniju svjetla. Sve se stopilo u zvuk, boju i istodobno neki zamjetljiv obris. Rusalka s jastrebom na glavi levitirala je iznad zemlje, a ako bi dodirnuli njezino zlaćano ruho, na tom bi se mjestu sve pretvorilo u prah, a gdje bi se spustio njezin pogled žut poput cvijeta, ondje bi smrt požela bogat urod: ondje je neka ptica iznenada pala s grane, drveće bi usahlo, bube su padale mrtve, a čak su i potoci nepovratno presušili. Čak je i Rex uzdrhtao i, pogurivši se, priljubio glavu uz vlažnu zemlju i ledenu travu. Rusalka je prošla, a za njom su se raspleli krici prestravljenih stvorenja i turobni ostaci sjena koji su preorali sunčevu svjetlost. A pas se u mučnom drijemežu prepustio uspomenama. U toj uboštini zaborav su donosila prisjećanja na minula vremena. Vremena u kojima je na imanju živio kao nerazdvojni prijatelj sviju. Kada se valjao po tepisima i bio voljen i mažen i pažen. Ako bi gospodar nare10
POBUNA dio – ubio bi vlastitog brata – psa; ako bi gospodar naredio – rastrgao bi i čovjeka. Čak bi ponekad sam nasrnuo i na vukove. Uspio je nekolicinu potjerati s izvora. Na njegov bi gromoglasan lavež svi u dvorištu, u parku i na poljima zadrhtali. Čak su i bikovi bježali pred njegovim pandžama. I što se dogodilo? Što se dogodilo, te je danas jadničak bez gospodara? I da živi u bijedi, prezren, napušten i prisiljen krasti bijedne ostatke? Nije to mogao shvatiti. Sažalijevanje mu je ispunilo nutrinu poput čeličnih pandži te je iznenada ustao, protegnuo se i očajnički zalajao. Bio je golem, blijedožut, sličio je lavu i, usprkos upalim bokovima i ranama na leđima, još je uvijek izgledao zastrašujuće i snažno. Zakolutao je krvavim očima, sijevnuo očnjacima i, ne obazirući se na bol, zaputio se prema imanju, ispod niza visokih stupova, spreman na borbu, ne bi li se samo probio do gospodara i izjadao mu se. Ali sve bijaše pusto i vrata od sjenika stajala su odškrinuta. Odvažno je krenuo prema unutrašnjosti kuće, na trenutak se dvoumio, frknuo i zaputio se prolaznim sobama. Prošao je jednu za drugom, zastavši u svakoj i pronjuškavši posvud pogledavao. Vukao se sve dalje, kao pod pritiskom uspomena. Tisuće raspršenih mirisa u njegovom su sjećanju oživljavali davno minule dane. Neki zgasnuli zvukovi, nekakvi zastali uzdasi, neki prividni odrazi ljudi povlačili su se po golemim, mračnim sobama. Svaki komad namještaja kazivao mu je dugu pripovijest te je ponovno osjetio i znao što se ovdje događalo. U jednoj od soba zabljesnulo je oružje povješano po zidovima, uspeo se do njega i usred starog naboja i pušaka osjetio je svojeg gos11
Władysław Stanisław Reymont podara. Sjećanje je iz mračnih jama izbacivalo sve življe slike. Ispružio se pred ugaslim kaminom, na mekoj, bijeloj medvjeđoj koži. Osjetio je toplinu vatre i maznu ruku gospodara na leđima, zacvilio je od miline i mljacnuo jezikom ne bi li ga liznuo – nije bilo nikoga; onkraj prozora cvrkutale su ptice, sijalo je sunce i šuštalo drveće. Potrčao je u susjednu prostoriju, mračnu i praznu; muhe su zujale iza pritvorenih prozorskih kapaka. Golema zrcala zastirali su svileni prekrivači. Zrak je bio ustajao i ispunjen nečim što ga je podsjećalo na mirise koji su izbijali iz otvorenih crkava. Probio se do središnje dvorane i prestrašeno se skutrio, odisala je nekakvim mrtvačkim zapahom. Nije to mogao shvatiti. Stresao se i ustreptalim je očima prelazio po zidovima, s kojih su ga promatrali neki golemi likovi ukočenih pogleda. Priljubio se uz pod jer su ga gledali tako prodorno da ga je obuzeo strah. Uzmicao je postrance, uza zid, kad je odjednom ugledao svog gospodara – sjedio je između prozora s ovećom psećom njuškom na koljenima. Ljubomorno je zalajao ali je, priljubivši se uz njega, stao tiho cviliti i mahati repom. Gospodar se nije ni pomakao, niti ga je zazvao. Rex je odskočio kao gromom ošinut, ali trenutak kasnije ponovno mu se privinuo uz nogu i, umiljavajući mu se pogledom punim krivnje, plačljivim, sveobuhvatnim cviležom ispovijedao je svu svoju bijedu i nesreću. Tmuran dan kao da se odvojio od portreta gospodara – bezoblična treperava sjena, rasplinut i titrav obris spuštao se prema njemu, ali Rexa je obuzeo iznenadan 12
POBUNA strah, narogušio se i zalajao, a zatim se povukao preneraženo cvileći. Potom je dugo dahtao u susjednoj sobi, ne odvaživši se ni pomaknuti, kao da se ukočio od straha i neodoljive potrebe da još jednom vidi svog gospodara. Ipak se nije osmjelio zaviriti u dvoranu, samo je frknuvši podvio rep i provukao se do malenih, suncem okupanih soba. I ondje je bilo pusto. Žega je kroz prozore donosila melodije parka i svjetla. Rex je njuškom dodirnuo porazbacane igračke, mazno je polizao ovdje i ondje i, nasitivši se omiljenih mirisa, zaputio se prema velikoj terasi, prekrivenoj nasadima cvatućih ruža i slakova. Ondje je vladala ugodna sjena, ispresijecana sunčevim zrakama, a u kutovima je, u kožnim prastarim foteljama, stolovao čaroban, umirujući hlad. Jaki mlaz vode promicao je i bljeskao negdje ispred terase. – Rex! Rex! – povikala je veselo papiga sa zlatnim prstenom na nozi. – Tražio sam te! – zarežao je, zavalivši se u fotelju, kao nekoć. Odavno su živjeli u velikom prijateljstvu. Spustila se na rukohvat i lamatajući krilima stala mu naglas prepričavati svakojake novosti. Prije nego što je dospio povjeriti joj se, bijesno lajući upali su jazavčari, a za njima gospodarica, mladi gospodin s lovačkom puškom i čitava gomila nepoznatih mu ljudi. – Bježi! Bježi! – povikala je uznemireno papiga. Bilo je već prekasno. Dohvatila ga je gnjevna gospodarica i vrisnula: – Marš van! Gubi se, gnusobo! Ogavno pseto! Marš! 13
Władysław Stanisław Reymont I istodobno je u nogama osjetio očnjake jazavčara, a na leđima bolne i teške udarce. Razbješnjen poniženjem i bolom, dograbio je jadne psiće, kidajući ih nemilosrdno, ne obraćajući više pozornost na krikove, na protjecanje vode, ni na količinu udaraca. – Bježi! Bježi! Rex! Rex! – neprestano je kreštala papiga. Otresao se konačno nasrtljiva čopora i lavljim se skokom prebacio s terase na travnjak, ali prije nego što je dospio do gustiša, odjeknuo je pucanj i nešto poput šake oštrog pijeska udarilo ga je u lijevi bok. Od siline udarca zabio je njušku u travu ali se, skupivši ostatke snage, probio do niskih smreka, kad je ponovno grunuo hitac. Popadale su grančice, poput zelenih suza beživotno su se spustile na njega. Ne časeći časa prepuzao je kroz park u dvorište, uz štalu, i priljubivši se uz pasju kućicu, srušio se pod težinom boli. Stari Garonja ustupio mu je brlog, i samo se batrgao na lancu, kao da je zvao upomoć. – To su bijesni vukovi, a ne ljudi! – naricao je Šutljivko koji je, doznavši od svraka što se dogodilo, dojurio pomoći prijatelju. Polio ga je vodom i primaknuo mu mlijeko. – Pij brate! Pomuzao sam kravu za tebe – kumio je, pažljivo mu opipavajući bokove. – U dvorištu su me pretukli, u dvorištu! – cvilio je tugaljivo, tresući se od hladnoće i boli. Dječak ga je zagrnuo vrećama poput djeteta, pogladio ga i upozorio Garonju: 14
POBUNA – Učini mu nešto nažao i ubit ću te! – i potrčao je svojim guskama. I prolazili su teški dani, tijekom kojih je Rex balansirao između života i smrti – izjedale su ga rane, izjedalo ga je nemilosrdno sunce, dosađivale su mu muhe i grizla ga je činjenica što je napušten od sviju. Tek su noći pružale bezbrižnu milost hlada i olakšanja. Šutljivko bi dojurio s vodom i hranom, proplakavši sate i sate nad zajedničkim im usudom. Naime, doznao je da Rexa traže ne bi li ga ubili, a da njega kane otjerati s imanja. – Pobjeći ću na ribnjak, ionako mi je ondje dozlogrdilo! – zaključio je dječak. – Ali tebe mi je žao, siroče! Moraš pobjeći u svijet! Što tu gubiš vrijeme? – zdvajao je nad njime. – Samo da ozdravim! – stenjao je, ližući ga iz zahvalnosti. – Nećemo im ga predati! – režao je prijeteći Garonja, dijeleći s njime ne samo brlog, nego i svaku zdjelicu dobivene hrane, kao i ono što bi ulovio tijekom noći. Uz to, cijelo je dvorište prisegnulo da će ga skrivati pred ljudima. Šutljivko ih je upozorio da će svakome, pa bili to i jahaći pastusi, polomiti noge ako izdaju Rexa. A njemu su rane polako zacjeljivale, u miru i okruženom posvemašnjom srdačnošću. Čak su i ovčari zaboravili na negdašnje bitke oko vižle i kradomice su ga posjećivali. Svako su mu jutro stada koja su kretala na ispašu upućivala mučeće pozdrave. Ponekad bi se u podne, vraćajući se s bunara, poneka rogata njuška sagnula do kući15
Władysław Stanisław Reymont ce. Konji su potiho rzali, oprezno njuškajući u njegovu pravcu. A bezbrižna se pak ždrebad, nemajući još osjećaja za udarce, zabavljala hvatajući ga za uši mekim, toplim ustima. Uvijek prestrašene ovce blejale su nad njegovim usudom. A krmače su si odabrale mjesto ispred tora i, izvalivši se na suncu, nudile vimena praščićima, i stenjući pod udarcima njihovih gorljivih njuški, buljile u Rexa mrtvim, pepeljastim očicama, skvičeći mu razne sitnice. Ne jednom je također noću kroz zidove torova znao čuti volove kako su, prežvakavajući i mljackajući vlažnim gubicama, usred tužakanja na posao, udarce i glad, razgovarali o njemu. A najsrdačniji od svih bijaše magarac koji je ondje živio od milostinje. Bio je star i mudar koliko i svijet, olinjao, prljav, uvijek uvaljan u blato i prašinu, svi su ga tukli i prezirali, bio je predmet sveopćeg ismijavanja i odasvud su ga tjerali. Iživljavali su se na njemu ljudi jednako kao i životinje. Poznavali su se odavna, još iz vremena kada je vozio mladog gospodara, Rex je obojicu čuvao i utroje su se naganjali po poljima potajice pred vlastelinom. Magarac je dolazio svakodnevno, zastavši pred kućicom spuštene njuške i ušiju, a jadajući se tako razdirućim glasom da je Garonja zavijao od straha, dok bi ga Šutljivko utišao i otjerao bičem. Izudaran i izmaltretiran, ipak se uporno vraćao, ne prestajući sa svojim lamentacijama. I pernati su se gorljivo brinuli za Rexa, jer su se svakodnevno na svim plotovima vodile žučne rasprave o njegovom stanju, pune gakanja, pućpurikanja, kokoda16
POBUNA kanja i galame. A jedna od kokoši se čak, osmjelivši se Garonjinom blagonaklonošću, sa svojim potomstvom nastanila kod Rexa, kokodačući mu neprestano o vrlinama svoje djece. Jedino su se paunovi, nadmeni kao i obično, držali podalje i podcjenjivački, a vrane su, također prema ustaljenom običaju, s krovova promatrale kućicu, strpljivo iščekujući – za svaki slučaj. Nisu ipak dočekale, jer je Rex prizdravio, samo što je svaki dan bio sve smrknutiji i zagledaniji u sebe. Morila su ga neka promišljanja, čudni osjećaji i snoviđenja. Stao je gledati na svijet iz dubine svoje bijede i osamljenosti. Nekada nije mario za ono što se događalo izvan posjeda: osjećao se poput svojeg gospodara i gotovo se kao čovjek odnosio prema svim stvorenjima. Postojala su da bi ih hvatao za grlo, natjeravao, zabavljao se s njima. Sukladno gospodarevim naredbama. Od njih ga je dijelio dubok ponor gotovo ljudskog življenja. Otjerali su ga s posjeda i dosegnuo je dno nesreće. Sve je teže podnosio svoju krivnju. To je bila nezaliječena rana, kroz koju je u srce polako prodirala želja za okrutnom osvetom čovjeku. U takvim je trenucima bio spreman rastrgati na komade čak i njihovu mladunčad, koju je nekoć obožavao, i s užitkom srkati njihovu još toplu krv. I tih je dugih noći u vrućici, i tih još dužih, besanih dana promišljao kako ostvariti svoju odmazdu. I tako se udubio u svoju mržnju da je sve što mu je zasmrdjelo na čovjeka u njemu budilo neizrecivu odvratnost i istodobno sve veću prestravljenost. U tim se, naime, promišljanjima javila sva čovjekova moć. U njemu se povećavala do vrhunca užasa. Kako se osveti17
Władysław Stanisław Reymont ti uraganu? Kako se oduprijeti gromu? Kako obuzdati sijevanje munja? Udarci bespomoćnog očaja probadali su ga poput noževa. Taj je dvonožac bio apsolutni gospodar svijeta. Pod njegovom su okrutnom vlašću živjela sva stvorenja. Smrt i život u njegovoj su vlasti. On je upravljao svime! Stvoritelj i istodobno krvnik svega. Tek je sada oćutio tu strahovitu istinu. I svaki ju je trenutak potvrđivao. Prikovan nejakošću za brlog, postajao je pozoran promatrač svega što se uokolo događalo. Ni jedan krik, niti jedna pritužba i nepravda nisu mimoišli njegovo srce. Upravo su noći bile ispunjene neprestanim lamentiranjem: prigušena rika volova koji su se tužili na ubitačan rad, na štapovima okrvavljene bokove, na glad. Izmrcvareni konji rzali su dugo i bolesno. Čežnja krava za otetim telićima izražavala se dugim, neutješnim mukanjem. I iz torova, i iz svinjaca, i iz kokošinjaca razlijegali su se, jedni za drugim, neukrotivi krici tužaljki i smrtnih strahova. Žalila se okaljana zemlja, ječale su prokletstvima posječene šume, pjenile su se, podivljale u svome toku, vode. I odasvud su se – s polja i iz koliba – cijelim svijetom pronosili pradavni, nikad neutišani odjeci nepravdi, nasilja i smrti. Sva zemlja i sav zrak bijahu prožeti ljudskom okrutnošću. Na piramidi leševa čovjek je utvrđivao tron svoje nadmoći. Ni pobijediti ga, ni predati mu se – kao što se ni pred smrću ne bježi. Uzavreo je u njemu pobjesnjeli lavež oceana koji nemoćno udara o stijene. Jednog je dana, kada su krmci 18
POBUNA očajnički cviljeli dok su ih ukrcavali na mesarska kola, dirnut od boli zarežao: – Ponovno ubijaju našu braću. – Svinja mi nije brat – to je meso – zalajao je Garonja. – Lopovi, samo ih žderu. Rex se sklupčao, kao pogođen kamenom, i zašutio. A kada je kasnije Židov iz tora iznosio uplakane teliće, Garonja je tužno zarežao: – Noću sam u polju ugušio jednog sa Šepavim, ali oduzeše nam ga konji. – S vukom se udružuješ, s takvim banditom! – Svatko mi je brat, tko mi pomogne da se najedem. – I rođenu krv bi izdao, je li? – Glad ne pravi razlike i sve što mi dopadne pandža dobro je. Magarac je iznenada utrčao strahovito ričući i strovalio se na gnojište. Gospodski balavac polio ga je kipućom vodom i spržio mu kožu. Magarac se jezovito previjao, žalosno ričući. Za njim je dotrčala gomila dječaka s mladim gospodarom na čelu i dalje se zabavljajući, gađajući ga kamenjem i podbadajući ga batinama. Krikovi su odjekivali cijelim dvorištem, dok upravitelj imanja nije dojurio s palicom, rastjerao dječake i udarajući magarca nogom prisilio ga da ustane. Rex je, zaboravivši na opasnost, provirio iz kućice i zarežao. – Rex! – vrisnuo je mladi gospodar. – Mama te nije dohvatila. Ugrizao si moje jazavčare – zaplakao je. – Tu si ptico! Sad ću ti vratiti za mladog gospoda19
Władysław Stanisław Reymont ra! – dreknuo je upravitelj, bacivši se na njega s palicom. Rex je zastenjao od udarca i u naletu bijesa jurnuo na njega, dohvatio ga pandžama za grudi i razderao ga tako snažno da je, iščupavši mu komad odjeće zajedno s kožom, pao na zemlju. Upravitelj se u besvjesnom stanju srušio na gnojište, a mladi je gospodar uz vrisku pobjegao. Pas je skočio u najmračniji kut kućice i zagnjurio se u slamu. – Izvući će te i ubiti. Bježi – zacvilio je Garonja, otimajući se na lancu. Nije bilo drugog izlaza. Probio se do praznog tora, ispod jasala, gdje je bila rupa u zidu koja je vodila prema voćnjaku. Zavukao se među maline, ne shvaćajući u potpunosti što se netom dogodilo. Čuo je ljude koji su pritrčavali upomoć upravitelju i gotovo izvukli nevinog Garonju ne bi li ga umlatili, stoga je odlučio pobjeći u polje. Ali voćnjak bijaše ograđen gustom živicom i visokom, žičanom mrežom, dok se oko jednih, zatvorenih vrata, motao vrtlar s kojim je imao stare, neraščišćene račune. Povukao se dublje u redove dozrelih malina – ne bi li dočekao priliku za bijeg u slobodu. Obuzeo ga je strah, čak nije mogao ni spavati, boljele su ga još nezacijeljene rane i smetalo ga je brujanje pčela, kao i svađalačko cvrkutanje vrabaca koji su se u grupicama obrušavali na slatko, dozrelo voće. – Služi odano gospodaru i... dobit ćeš svoje! – čuo je iznad sebe vrtlarov glas, stoga je umiljato zacvilio, dopuzavši mu do nogu. – Ne boj se! Kako si završio! Ganjaju te kao bijesnog 20
POBUNA psa! A razderao si mi kratke hlače, sjećaš se? A samo sam želio pogledati papigu! – čučnuo je pored njega, dobroćudno ga mazeći. Rex mu je položio glavu na koljena s povjerenjem. – Vidiš glupane, kako su ti vratili za odanost. Otišao gospodar i marš van. Uvijek si na mene lajao, nisi mi dao ni da priđem imanju. A tko ti je davao golubove? Tko ti je donosio mlade vrane pod smreke? – prigovarao je, ali i otvorio vrata. – Čuvaj se, da te gospodarica ne uhvati! Rex je potrčao u polje, u potragu za svojim prijateljem. Šutljivko je napasao guske na pašnjaku pored šume i, sjedeći s nogama u potoku, svirao je frulu. Jato bijelih, divljih gusaka rovalo je na obali rječice, punoj blijedožutih krkuša i crvenperki. Vrbe su bacale ugodnu sjenu, šuma je šuštala, ptice su pjevale, a sunce je toliko grijalo da je slatka snenost prodirala do kostiju. Šutljivko je već sve znao; svrake su mu sve izbrbljale. – I što sad? Gonit će te posvuda! – brinuo se dobrodušno dječak. – Snažan sam! Jesam li nadjačao upravitelja? – Bio je krvnik sviju nas. Odnesoše ga u kolibu, nije mogao stajati na nogama. – To je tek prvi... – zarežao je ljutito. – U močvari je baraka, gospodar je iz nje gađao tetrijebe, ondje bi se mogao skriti! A upravitelj onamo ne zalazi, bare su duboke, a brvna su istrulila... – Tamo ću krepati. Lovio sam ondje patke s gospodarom. 21
Władysław Stanisław Reymont – A staro sklonište ugljenara u šumi? Nitko za njega ne zna, samo što se ondje često skrivaju Šepavi i njegov čopor... – Šepavi! Sredio sam mu potkoljenicu kada je nasrnuo na gospodara... njega se ne bojim... s kujom i njezinom kopiladi bit će puno teže... – Skrivaj se u močvari, nemaš izbora, ondje ima toliko ptica da nećeš imati problema s hranom. U djetelini sam vidio mlade zečiće... – A da možda negdje potražim neki posao? – iznenada je upitao Rex. – Po selima je trenutačno vrijeme prije prve žetve, ne bacaju čak ni trule krumpire i još huškaju šintere da nas love. Nijemci iz kolonija, oni koji bi te mogli uzeti, dobro se razumiju u gospodske pse, ali bi te pokušali prodati u gradu, a ako ne bi uspjeli, utovili bi te i pojeli. O tome se pričalo na imanju. Te svinje nisu izbirljive po pitanju hrane. Najgore od svega je to što ti upravitelj neće oprostiti, a gospodarica te isto tako neće zaboraviti. Lovit će te... – Pa neka!... – zalajao je rezignirano i ispruživši se koliko je dug i širok pored potoka, usnuo je. Šutljivko je, skinuvši se do gola, krenuo u potragu za rakovima. – Donesem li gazdarici kakvu hrpicu udobrovoljit će se – razmišljao je, spuštajući ruke među vlažno korijenje johe, u duboke jame ispod obale i pod kamenje koje je ležalo na dnu potoka. Vješto je lovio, ne ispuštajući iz vida vrane koje su se, doletjevši potiho iz šume nad potok, praveći se da piju, podmuklo stale približa22