Bukowski zabiljeske 2 22

Page 1

Charles Bukowski Zabilješke starog pokvarenjaka 2


Charles Bukowski ZABILJEŠKE STAROG POKVARENJAKA 2 Nesabrane kolumne Naslov izvornog izdanja More Notes of a Dirty Old Man: The Uncollected Columns Copyright © 2011 by City Lights Books and the Estate of Charles Bukowski All Rights reserved Preveo s engleskoga JANKO PARAVIĆ Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka HEY JOE 39 (179) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 885176 ISBN 978-953-320-079-8



Izvorno izdanje


Zabilješke starog pokvarenjaka 2

Bog zna da nisam neki hipi. Možda i zbog toga što sam previše u kontaktu s njima, a ježim se od svakog pomodnog ludila jer, kao i svi, volim stvari koje traju. Osim toga, svi ti hipijevski štosovi privlače poveći broj foliranata, varalica i općenito opakih ljudi koji time nastoje pretjerano nadoknaditi nekakav ogavni psihološki nedostatak. No takvih imaš posvuda – i hipija i nehipija. Ali, kako kažem, ono malo ljudi koje poznajem bilo je na umjetničkoj, prohipijevskoj strani ili na strani onih koji shvaćaju hipije; stoga općenito dobivam veći komad toga kolača i čini mi se SLATKAST. No neki sam dan dobio komad one DRUGE strane, pa ću, mislim, radije jesti slatko nego govno. Biti zaključan u golemu zgradu u kojoj 4000 ljudi radi na zatupljujućim i prostim poslovima ima svojih prednosti, ali i nedostataka – primjerice, nikad ne možeš biti siguran kome će biti dodijeljeno radno mjesto do tebe. Loše društvo znači još lošiju noć. A preveliko loše društvo može ti doći glave. Bio je proćelav, četvrtaste brade, muškobanjast???, s tim izrazom frustrirane mrzovolje na licu. Već sam mjesecima osjećao da hoće razgovarati sa mnom. A sada sam bio upecan – dodijeljeno mu je mjesto lijevo od mene. Tužio se na klimatizaciju i neke druge stvari, a onda je ubacio pitanje o mojoj dobi. Rekao sam mu da

5


Charles Bukowski ću u kolovozu navršiti 47 godina. On je rekao da ima 49. – Dob je ipak relativna – rekao je. – Nije važno imaš li 47 ili 49 godina, to uopće nije važno. – Ma nemoj – rekao sam. Tada je zvučnik vrisnuo nekakvu objavu: SVI KOJI SU KVALIFICIRANI ZA RAD NA L.S.M. STROJEVIMA NEKA SE JAVE... – Mislio sam da će reći LSD – rekao je. – Ma nemoj – rekao sam. – Znaš – rekao je – taj LSD strpao je mnoge ljude u ludnicu – oštećenje mozga. – Sve trpa ljude u ludnicu. – Što time hoćeš reći? – Mislim da je taj strah od oštećenja mozga zbog LSD-a vjerojatno pretjeran, ako pogledaš postotke. – A ne, tako kažu vodeći doktori i labosi i bolnice. – OK. Neko vrijeme radili smo šuteći pa sam pomislio da sam ga se riješio. Glas mu je bio miran, blag, glas čovjeka koji se kupa i utapa u vlastitom uvjerenju. No opet je krenuo. – Jesi li za LSD? – Ne trošim ga. – Ni čini ti se da je to prolazna moda? – Ništa protuzakonito nikad ne prestaje postojati. – Što time hoćeš reći? – Zaboravi. – Što misliš o hipijima? – Ne smetaju mi. – Kosa im smrdi – rekao je. – Ne peru se. Ne rade. – Ni ja ne volim raditi.

6


Zabilješke starog pokvarenjaka 2 – Sve što je neproduktivno loše je za društvo. – Ma nemoj. – Neki profači na faksu kažu da su ti klinci naši novi lideri, da bismo ih trebali saslušati. KOG VRAGA MOGU ONI UOPĆE ZNATI? NEMAJU NIKAKVOG ISKUSTVA. – Iskustvo može zatupiti. Kod većine ljudi iskustvo je niz pogrešaka; što si iskusniji, manje znaš. – Hoćeš li time reći da ćeš slušati što ti kaže nekakav 13-godišnji klinac? – Ja sve slušam. – Ali oni nisu zreli, oni nisu ZRELI, zar to ne vidiš? Zato su hipiji. – A ako se, pretpostavimo, zaposle? Ako odu u industriju i počnu raditi pritežući šarafe u General Motorsu? Neće li ostati nezreli? – Neće, jer će tada raditi. – Ma nemoj. – Štoviše, smatram da će mnogima od tih klinaca biti ŽAO što nisu išli u rat. Zažalit će što su propustili to iskustvo. Poslije će to zažaliti. – Ma nemoj. Ponovno mirna tišina. A tada je rekao: – Ti nisi valjda hipi? – Radim, dovraga. I rekao sam ti da imam 47 godina. – Znači, brada ne znači ništa? – Naravno da znači. Trenutno znači da se osjećam bolje s bradom nego bez nje. Možda će sljedećeg tjedna biti drukčije. Tišina, tišina. Onda je okrenuo stolicu, okrenuo mi je leđa, što je više mogao, i nastavio raditi. Dignuo sam

7


Charles Bukowski se i otišao na zahod, pa pružio glavu kroz prozor da udahnem svježeg zraka. Taj je čovjek bio isti moj otac: ODGOVORNOST, DRUŠTVO, DOMOVINA, DUŽNOST, ZRELOST, sve te zatupljujuće teške riječi. No zašto su se toliko mučili? Zašto su toliko mrzili? Činilo se da su se strašno bojali da se netko drugi odlično zabavlja ili da nije veći dio vremena nesretan. Činilo se da oni hoće da svi nose nekakav isti prokleti teret kakav su oni nosili. Nije mu bilo DOSTA što radim pokraj njega kao idiot, nije mu bilo dosta što rasipam malobrojne preostale dobre sate svog života – ne, htio je i da s njim dijelim njegove misli i dušu, da njuškam njegove prljave čarape, da s njim prožvakavam njegove ljutnje i mržnje. Za to nisam bio PLAĆEN, jebem ga. Baš to ubija na poslu – ne stvarni fizički posao nego biti zatvoren s kretenima. Vratio sam se na stolicu. Bio mi je okrenut leđima. Jadnik. Razočarao sam ga. Morat će se snaći negdje drugdje. A ja sam bio bijelac i on je bio bijelac, a većina njih bili su crni. Gdje ćeš na ovakvom mjestu i naći pristojnog bijelca? Mogao sam osjetiti kako razmišlja. Pretpostavljam da bi bio skrenuo na crnačko pitanje da sam mu odaslao odgovarajuće signale. Toga sam bio pošteđen. Bio mi je okrenut leđima. Leđa su mu bila široka, američka i tvrda. No nisam mu vidio lice i više nije govorio. Najviše ga je povrijedila činjenica što se s njim nisam složio niti se prepirao. Bio mi je okrenut leđima. Ostatak noći protekao je mirno i gotovo ugodno.

8


Zabilješke starog pokvarenjaka 2 ** Tucson, Arizona, 29.6.67. Sjedeći u propalom provincijskom dućanu, sjedeći napokon poslije dovršetka Reda i kaosa kod Hansa Reichela Henryja Millera, poslije jednogodišnjeg rada, slaganja, komad po komad, čarolija za čarolijom, usporeni nedostatkom sredstava, zaklinjući drhtavi, klepetavi 8x12 Chandler & Price, star 50 ili 60 godina, koji se raspao na posljednjoj stranici; sjedeći trenutak i dogovarajući sljedeći potez, nadajući se da će imati dovoljno novca za sljedeći potez, razmišljali su Jon i Louise (Gypsy Lou) Webb, koji su iscijedili ovu čudesnu treću knjigu iz LOUJON PRESSA – već dobitnika nagrade za tipografiju, slog i dizajn na 13. godišnjoj dodjeli nagrada Type Directors’ Cluba u New Yorku. Sjede tako ovdje unutar trošnih zidova napuštenog dućana – oni to nazivaju »pustinjskom štamparijom« – gotovo skroz dekintirani. U Tucsonu smo, pa intervjuiram Jona Webba na 400 C u hladu, a znate da Umjetnost može poteći odasvud: iz središta vrućeg pakla i duhova starih limenki za grah. Počinjem intervju: – Oboje ste veliki izdavači i knjigotvorci, Loujon Press je gore među bogovima zahvaljujući vašim knjigama i Outsider Magazineu. Vaša Millerova knjiga je možda najrevolucionarnije nakladničko djelo u proteklih nekoliko stotina godina. Moje je pitanje: – Mislite li da ćete preživjeti ili će se zidovi urušiti i pokopati vas?

9


Charles Bukowski Jon: – Preživjet ćemo, ali zidovi se znaju iznenada urušiti, to se često događa, kao što su se srušili na Alana Swallowa – iako mi ne pretendiramo na njegovu veličinu, mi smo daleko od tog velikog izdavača. Buk: – OK. E pa, odakle vam je uopće palo na pamet da postanete ovakvi izdavači? Jon: – Odustao sam od pisanja poslije dva ili tri milijuna objavljenih riječi jer sam osjetio da nikada neću uspjeti u kreativnom smislu, da me nitko neće htjeti objaviti bez nekakvog kompromisa. Naravno, to je mogla biti isprika za lijenost ili nedoraslost cijeloj stvari – ali uvjeren sam da sam povukao dobar potez prešavši s pisanja na nakladništvo. Mislim da sam bolji izdavač nego što sam bio pisac. No ako nastavim, mislim da ću zaglibiti u močvari racionalizacija. Buk: – Pošteno. Da preskočimo na nešto drugo: djelovanje inflacijske spirale na papir, tiskarsku boju, slog, na sve od hamburgera do spajalica, postalo je u određenom smislu smiješno. Nemate li osjećaj, po završetku jednog projekta, da će cijena sljedećega biti gotovo nedostižna? Jon: – Kada sam počeo taj posao, bio sam prilično velika neznalica, ali naučio sam kako biti poštena profesionalna varalica... hoću reći, posvetio sam se uspostavljanju srdačnih odnosa s poslovnim ljudima – onima koji mi prodaju te stvari po tako visokim cijenama. Jednostavno ih navedem da pomisle kako je moja mala narudžba samo proba, prvi dio goleme narudžbe, pa time polažem temelj za velik posao, što u poslovnom jeziku znači dobijem popust. Drugim riječima, pričam o velikim količinama sve dok mi ne ponude cijenu za velike količine. To je prljav pristup, ali činjenica što moram

10


Zabilješke starog pokvarenjaka 2 nositi uškrobljeni ovratnik i konzervativnu kravatu da to izvedem poništava, po mom mišljenju, tu prljavštinu. Buk: – Slažem se. Pa, vas dvoje obavljate sami sav posao. Kad podijelite ukupnu dobit s brojem odrađenih sati, kolika je po tvojoj ocjeni nadnica po osobi? Jon: – Ako se pokaže dobit – mi sve iznad troškova nazivamo dobit – naš neto prihod nikada nije prešao 8 centi po satu. Buk: – Isplati li se to? Ne bi li radije kopao repu ili po kućama prodavao četke? A što je s onim ponudama za mjesto urednika ili grafičkog urednika od njujorških izdavača? Zar se nikad ne umoriš od tog teškog puta? Jon: – Ne, mi radimo pod prisilom, baš kao što sam stalno činio dok sam pisao. Ta se ljubav prenosi, i to je sve. Kao kad umre ljubljena osoba, umrla je i ljubav prema pisanju. Jednostavno sam prenio ljubav prema pisanju na ljubav prema nakladništvu. Mogao bih nastaviti, ali bih samo postao sve površniji. Zato što se razlog zbog kojega se itko od nas bavi poslom koji je ekonomsko samoubojstvo ne može logički artikulirati a da ne upadne u razmetanje – kao kad sebe nazivaš umjetnikom. Mislim da jesmo umjetnici, ali moguće je da sve što radimo posve slučajno ispadne dobro. Pred nama je još dugi put. Buk: – U redu, to je pošteno. No pričajmo sada o »anđelima«. Gdje su anđeli? Znam da POSTOJE: na primjer, u Europi živi jedan pjesnik, američki izgnanik, ne posebno poseban, kojega podržavaju neki bogatuni koji mu rijetko postavljaju pitanja ili ga gnjave zahtjevima, a on jednostavno nije tako dobar. Iskreno govoreći, mislim da vas dvoje zaslužujete jednog anđela ili 2 ili 3. Misliš li da će se vaši anđeli ikad pojaviti?

11


Charles Bukowski Jon: – Svi oni koji kupuju naše knjige jesu anđeli. No, da se vratimo na srž svega, moraš ići u potragu za anđelima, a mi za to nemamo vremena. Jednoga dana pobrinut ćemo se za to da uhvatimo nekakvog anđela. Dobrog anđela. Dobili smo mnogo ponuda od zločestih anđela, onih s uvjetima. Poput one bogate udovice u Louisiani koja je vlasnica 1600 hektara plodne ravnice čija vrijednost munjevito skače jer dolaze industrijalci sa sjevera. Ponudila nam je 16 hektara plus kuću na plantaži ako objavimo njezinu knjigu – u stilu časopisa True Story – s impresumom našeg Loujon Pressa. U knjizi je opisala kako je otkrila, poslije smrti svog muža, da je jednom imao ljubavnicu. U knjizi je bez prestanka mlatila po njemu u nadi da će se okretati u grobu. Slomila nam je srce, ali morali smo je odbiti. Buk: – Ide li Millerova knjiga? Jon: – Kako Millerova knjiga ne bi išla? Buk: – Brzo, mislim. Kako dati ljudima na znanje da postoje knjige koje treba odmah kupiti čim ih ugledaju? Kako reći ljudima da će knjige koje vas dvoje radite za 4 ili 5 godina postati bibliofilska izdanja koja će se prodavati po 5 ili 10 puta većoj cijeni u odnosu na sadašnju? Jon: – Ne zanima nas toliko prodaja tim ljudima, onima kojima moramo reći da će naše knjige jednoga dana postati bibliofilska izdanja. No mnogi od tih ljudi kupuju naše knjige i oni su u neku ruku anđeli, premda to ne znaju. Zato ih volimo, i oni nam pomažu da se održimo. Buk: – Vrlo točno. No ti vaši formati, koji na prvi pogled vrište da je riječ o bibliofilskim izdanjima, koja je njihova pozadina?

12


Zabilješke starog pokvarenjaka 2 Jon: – Njihova je pozadina činjenica da su sva pravila nakladništva dospjela u slijepu ulicu, osobito u dizajnu knjiga. Sve što mi činimo u tim našim miješanim formatima zapravo je tapkanje za izlazom iz te slijepe ulice ili za načinom da je zaobiđemo. Ako je ne zaobiđemo, ostavit ćemo se ovog posla kao što sam se ja ostavio pisanja – i krenuti na nešto drugo. Možda na snimanje underground filmova. No da se vratim na dizajn. Poput McLuhana, vjerujem da je taj medij poruka. I dosada smo imali sreće što smo mogli objavljivati pisce koji su nam dopustili da ih opremimo našim posebnim vrstama formata, našom ambalažom. U knjigama koje smo objavili to dosad nije naškodilo ni jednima ni drugima. Buk: – Je li se osnovni stil pisma promijenio? Kako birate svoje pismo? Jon: – Okom. Što više zuriš u knjige s vrstama pisma, uzorcima slova i tako dalje, obično ti se sviđa više vrsta, pa nakon što ih tjednima proučavaš na kraju odabereš određenu vrstu pisma, telegrafiraš u neku daleko zemlju i dobiješ odgovor da se ta takva slova ne lijevaju već 20 ili 30 godina, pa počinješ iznova. To se uglavnom događa zato što je, po našem mišljenju, i oblikovanje pisma dospjelo u slijepu ulicu. A tada počinješ rovati po prošlosti kako bi pronašao nešto dobro. To ne možeš učiniti s opremom knjige jer ne možeš kreirati novu opremu kopirajući pritom stare majstore. No pismo možeš slobodno kopirati. To je samo jedan od alata kojim radiš kod kreiranja. Buk: – Kako donosiš odluku o objavljivanju neke knjige? Jon: – To nije lako, ali uglavnom je posrijedi ljubav

13


Charles Bukowski prema djelu koje ću objaviti, a i pisac. Naime, u vezi s tim djelom, kao i s piscem, moraš mjesecima raditi na stvaranju formata koji odgovara tom piscu. Ne formata koji odgovara nama, to bi bilo glupo. Cijeli format mora biti i proširenje osobnosti pisca i proširenje njegova djela koje objavljujemo. A u tome nećeš uspjeti bez ljubavi za pisca i njegov rad. Ljudi lažu da moramo voljeti svoj rad. Mi ga ne volimo. Sam rad je uvijek jednoličan, ako ne i čista paklenska muka. No mi volimo rezultate svojega rada. A kad je to gotovo, dolazi sljedeća paklenska muka – kako prenijeti ljubav prema upravo dovršenoj knjizi na sljedeću. Na sljedećeg autora. Čudno, ha? Buk: – Nije, uopće. No da nastavim, koji je krajnji cilj koji biste vas dvoje htjeli postići u dizajnu knjiga? Jon: – Pa, ja stalno razmišljam o jednoj neuhvatljivoj ideji, a i Gypsy. Svodi se na stvaranje knjige izvanredne ljepote i originalnog dizajna u koju će se kupac odmah zaljubiti i koja će sigurno postati vrlo skupo bibliofilsko djelo, ali će se u čitateljevim rukama, kad je otvori i pročita do posljednje stranice, iznenada raspasti i neće se nipošto moći ponovno sastaviti. Buk: – Kužim te. Kupac će odmah kupiti još jednu knjigu da vidi hoće li se isto dogoditi s drugim primjerkom. Job: – Ne, to nije razlog. No dao si mi ideju – hvala. Buk: – Bez obzira na razlog, mislim da bi time pošteno zeznuo autora. Jon: – Ah, najprije bih našao autora koji ne bi imao ništa protiv toga, budi siguran. Možda nekoga poput tebe. Buk: – Kad bolje razmislim, vjerojatno ne bih imao

14


Zabilješke starog pokvarenjaka 2 ništa protiv. Možda bi bilo zabavno pisati za potomstvo u kojem će se djelo raspasti u čitateljevim rukama, a ne u njegovom mozgu. No prostora je sve manje. Ima li još kakva konačna lijepa riječ za čitatelja ove kolumne ili za čitatelje bilo gdje? Jon: – Pa, sada je čak i plakatna reklama Millerove knjige, tiskana na pergamentnom papiru, 50x60 cm, bibliofilski raritet. No poslat ćemo je poštom svakome tko nam pošalje dopisnicu, i platit ćemo poštarinu. Naša je adresa LOUJON PRESS, 1009 East Elm, Tucson, Arizona 85719. Buk: – Kako to da je ovdje tako grozno vruće u lipnju i srpnju? Jon: – Ne znam, ali to je u susjedstvu pakla. Zato smo vjerojatno i ovdje. Buk: – Mislim da je ovaj intervju završen. Jon: – I ja. Buk: – Imaš li još piva? Jon: – Znali smo da ćeš naići. Bukowski odlazi u kuhinju Pustinjske štamparije po pivo. Intervju je završen. Veliki pjesnik Bukowski i veliki izdavač Webb sjede jedan nasuprot drugom, gledajući, zamagljenog i možda besmrtnog(?) duha, unutra, van i preko svega. Život ionako ide dalje. ** Dok sam pregledavao svoje stare kladioničke listiće, uz pivo i pljugu, potpuno mamuran, drhturav, deprimiran, pomišljajući pomalo na samoubojstvo, ali još se nadajući nekakvom anđelu koji donosi sreću, net-

15


Charles Bukowski ko je pokucao na vrata, vrlo tiho pokucao. Jedva sam čuo zvuk. Poslušao sam, i ponovno čuo kucanje. Sakrio sam kutiju Chesterfielda pod kamin i otvorio vrata, samo ih odškrinuo. – Bukowski? – javio se glas. – Charles Bukowski? – i tu je stajala ta žena, na laganoj kiši, kiši u 9 sati navečer, između dvije umiruće biljke na prednjem trijemu dvorišnog stana u kojem sam živio, loše, okružen pivom i mišjim sjenama, i starim primjercima Uptona Sinclaira i Thomasa Wolfea i Sinclaira Lewisa, i pogledao sam van pogledao van i ugledao ŽENU, i to KAKVU ŽENU, na toj kiši u devet navečer – duga crvena kosa niz leđa, Isuse: tone crvenog čuda. I lice, neskrivena strast, poput cvijeta naglo rastvorenog prstima s pupoljka, pravi požar, a tijelo, tijelo je bilo čisti SEKS, stojeći seks još zaljuljan raspjevan ustalasan zujav na kiši u devet navečer, govoreći – Bukowski, Charles Bukowski? – a ja sam rekao – Uđi – i ušla je i sjela na stolicu ispred kamina, a zidovi sobe počeli su se nadimati unutra i van kao na tripu, i tepih je rekao, kog vraga oh bože oooh ooooooooooh, i PREKRIŽILA JE NOGE i suknja joj se dignula visoko i zagledao sam se uz bedra, drsko, isuse, nabrijan, bedra koljena visoke pete duge zategnute čarape dah i živo meso oh bože i izbacila je nogu, okrenula je u gležnju, ah ah ah smiluj se! A crvena se kosa, crvena se kosa rasprostrla niz naslon stolice, crvena je kosa plamtjela pri svjetlu žarulje, jedva sam se suzdržavao jedva sam shvaćao, nisam zaslužio ni da je POGLEDAM, i znao sam to. – Jesi li za pivo? – upitao sam. – Može – rekla je. Dignuo sam se i jedva hodao. Imao sam dosta crije-

16


Zabilješke starog pokvarenjaka 2 va da ugasim šumski požar izazvan napalmom. Vratio sam se s pivom, nisam joj dao čašu, promatrao sam je kako pije iz boce, kako to ulazi u nju, u njezinu crvenu kosu u njezino tijelo u njezino sve i nisam se mogao zasititi buljenja uz njezine noge pijući iz boce. Spustila je bocu. – Ti si veliki pisac – rekla je. – To nije razlog za posjet. – Da, jest, da, jest. Vidiš, ti me fasciniraš, pišeš kao izgledaš, izgledaš kao... – Smetlar? – Da, ili bolesni gorila, nedorasli ostarjeli gorila koji umire od raka. I te proklete oči, nalik na proreze ali kad ih napokon OTVORIŠ samo na tu sekundu – sranje, nikada nisam vidjela TAKVE oči, tu BOJU, tu OPAKU VATRU... – I došla si ovamo da vidiš što sam bio, vidjeti što jesam, ha? – Valjda. Ne znam. Ne znam zašto sam ovdje. Ne znam. Samo znam da sam ovdje. Ne mogu sebi pomoći. Ti si gorila. Ti si nekakva zmija. Ti si sve što je prljavo. Smrdiš. Ne poznajem te. Znam da nisi tip koji sjedi na Bryanovim uredničkim sastancima, prijeti bogaljima, tetura po sobi, psuje sve oko sebe i traži još nešto za piće još nešto za piće još nešto za piće. Takva si ti svinja! – Žena uvijek želi pronaći jezgru, ukrotiti je, oblikovati je; mudar čovjek nikada ženi ne pokazuje jezgru. On joj daje samo tračak svjetla, isključuje ga, ponovno postaje svoj. Žena vježba odgajanje djeteta tako da najprije ukroti muškarca. Meni žene ničemu ne služe osim da ih jebem. Ne želim upasti u zamku. Lju-

17


Charles Bukowski bav je oblik sebičnosti. Ljubav je kukavicama isprika da odustanu! – Lijepo si to rekao. Zvuči dobro, gade, ali što to znači? Ponovno je dignula bocu piva, ponovno prekrižila noge, suknja joj se DIŽE, smiluj se isuse, suknja se još DIŽE, sva ta noga, sve to bedro, sva ta crvena KOSA, bože. Ustao sam i odmaknuo joj bocu od usta i primaknuo svoje prljavo bradom obraslo lice njezinom, moje su usne sisale i uvijale se oko njezinih, grubo potpuno ludo, nije me odgurnula, zgrabio sam je za stražnjicu, savio joj leđa, glava joj se valjala na naslonu stolice, naše su se usne sljubile ispreplele ludo, moja ruka pod stražnjicom tog KRUPNOG tijela, bože, boca se prevrnula i rigala po podu, a ja sam drugom rukom potegnuo njezinu suknju skroz GORE, bože bože bože, pa sam je dignuo, hodao sam, gurao je po sobi, osjećajući njezinu crvenu kosu oko svojih ušiju po svom licu, osjećajući čudo i ludilo, a tada sam spustio hlače pa sam je IMAO, IMAO SAM JE, IMAO SAM JE, i radio, zgrabio tu dugu crvenu kosu i vukao je. Savio sam joj leđa do boli i IMAO SAM JE radio i još držeći njezinu kosu u ruci domogao sam se guzova i raširio ih, zabio sam je nasred tepiha, nabio na križ, bilo je prekasno za nju, bila je pribijena na klin, rasporena rasporena rasporena i žuta svjetlost lampi kupala nas je i čulo se samo naše disanje i hrvanje. Tko bi to pomislio? A tada, BUM, zidovi su se zatresli, neki muškarac na ulici stao je na masnu mrlju, pao i slomio nogu u gležnju, pa smo skliznuli jedno s drugoga kao crvi koji su krenuli u različitom pravcu, a ona je ustala i rekla »ooooh ooooh

18


Zabilješke starog pokvarenjaka 2 ooooh to mi se svidjelo, to mi se svidjelo to mi se svidjelo, ti odvratna masna svinjo«, a onda se okrenula i ušla u kupaonicu i zatvorila vrata. Otišao sam u kuhinju, uzeo krpu za suđe, obrisao se. Izvadio još 2 boce piva. Zapalio pljugu. Izišla je izgledajući bolje nego ikad, sva je sjala, gorjela, bila je stvarno prekrasna, mogao sam to lako reći, bila je stvarno prekrasna. Popio sam pivo i pogledao je, nismo rekli ni riječi. Zapalio sam joj cigaretu. Ubrzo sam morao na pišanje. Otišao sam u kupaonicu, zatvorio vrata, popišao se, potegnuo vodu, oprao ruke, izišao, i... ona je otišla. Onako na brzinu. Ni zbogom. Ništa. Pogledao sam stolicu na kojoj je sjedila. Bocu piva na podu. Ne, to se sve dogodilo. Da, pronašao jednu njezinu naušnicu. Zelenu naušnicu. Samo jednu. Uvijek je JEDNA naušnica. Pa što onda? Ali nikada ovakva naušnica. Ispio sam pivo, izišao na ulicu. Bilo je hladno. Na cijelom DeLongpreu sve je bilo isto. Ljudi čvrsto zaključani. Iza vrata, iza prozora. Svi sa svojom imovinom, svojom obitelji, svojim ludilom, svojim bankovnim računom, ključevima svojeg automobila, svojim govnarskim blesavim facama, svojom tvrdom stolicom. Pogledao sam prema sjeveru gdje je vjerojatno živjela s nekakvim finim intelektualnim momkom koji je izgovarao velike riječi velikog značenja; neki tipovi automatski dobivaju te komade, ja sam se mogao smatrati sretnim kad bih barem vidio fotografiju u novinama. Uzeo sam naušnicu zelenu naušnicu i bacio je prema sjeveru, svom snagom, visoko u tamno nebo, izgubila se iz vida na mješavini neonskih svjetala na Bu-

19


Charles Bukowski levaru Sumraka u jedan blok sjeverno a ja sam rekao: – Evo, mala, vraćam ti tvoju naušnicu i tvoj život i sve ostalo, mala mala. No hvala na super jebačini – prva liga. Onda sam se vratio u stan, otkrio njezinu netaknutu bocu piva, podignuo je, popio popio popio. Pronašao sam kladioničke listiće, sjeo na NJEZINU stolicu i počeo razmišljati o okladama za utrke u Santa Aniti, a tada sam pronašao jednu dugu crvenu vlas, jednu vrlo dugu crvenu vlas na naslonu moje stolice i dignuo sam je i dodirnuo krajem cigarete; zacvrčala je i smežurala se i malo zadimila. Vukao sam cigaretu duž vlasi sve dok nije izgorjelo sve osim sićušnog komadića u mojim prstima, kojeg sam stavio u pepeljaru i spalio. Charles Bukowski. Besmrtni pisac. Besmrtni ljubavnik. Nema više povratka kući. Sve je prekasno. Primio sam se piva. ** Ne osjećam se dobro. Isuse, baci te limenke od piva u smeće. Jebi ga, nemam nikakvu staricu da kupi smeće, hvala bogu. Možda sam zato voajer, i majstor-drkač. Ne mogu izdržati da se stalno oko mene motaju mufovi. Hoću reći, da mi sjede okolo i teroriziraju me s usponima i padovima svojih emocija i ludim glavama. Još jedno pivo? Ondje pri tvojoj nozi, par limenki. Ima toga još u frižideru. Ovdje u Americi muškarac nije muškarac ako nema tri ili četiri kurve i najnoviji model automobila. U redu, malo sam pijan. Možda se zato sebi rugam. Ali naprti mi novi auto i 3 ženske i go-

20


Zabilješke starog pokvarenjaka 2 tov sam. Nemam tv. Nemam ni radio. Za jednu veliku brazilsku pičku, koja mi želi to nametnuti, ja sam posljednje čudovište. Monstruozni anđeo, što god to značilo. Ali ja bježim i od nje, premda bi jebačina s njom bila prekrasna, fenomenalna jebačina. U meni je sazrelo nešto mudrije. Nakon tog povratka iz zahoda počneš s njom dijeliti mali pakao. Da, imam priču, ali čekaj, pusti me da uzmem još jedno pivo. Ja sam svakako degenerirani voajer. Radije gledam. Ne želim se isticati. Shvaćaš? Dakle, imam tu smiješnu priču. Za voajere. U redu, Frank, znam da ti nisi voajer. No pravi se da jesi. Ne, nisam homić, dovraga, zašto se to uvijek javlja? Rekao sam da se ne osjećam dobro, pa mi zato nemoj srati. Ponekad se osjećam jako loše, pa mi se čini da ću pošiziti. Jesi li se ti ikad tako osjećao, Frank? Nisi? U redu, ti si samo dobar američki pivopija sa standardnim američkim osjećajima. Rado se osjećaš kao MUŠKARAC. Zar se ne osjećaš dobro kad se osjećaš kao MUŠKARAC, Franky čovječe? Ne, ne želim se tući. Što bi se dogodilo kad bih pobijedio? Tvoj bi život bio posve uništen. Zašto me prekidaš? Pokušavam ti prenijeti tu smiješnu voajersku priču, i kladio bih se da se i ti katkad upuštaš u to – u autobusima ili kad promatraš dame kako izlaze iz automobila ili se naginju nad kantama za smeće. Ne, nemam prljavu maštu; uživam u sebi kakav jesam. Odjebi. Rekao sam ti da se ne osjećam dobro. Dobaci mi još jedno pivo. Sranje. Ne mogu ni otići po veš. Izludio sam. Čak sam zaboravio kamo sam ODNIO veš na pranje! A kad to ustanovim, pojavit će se neko drugo sranje koje moram obaviti i od kojeg ću popizditi. Što to? Moram se OŠIŠATI! Pazi, ne trzam na zubare, ali brijači me ZASTRAŠUJU! Oni

21


Charles Bukowski su takvi pizduni, upravo zato, Frank! Zato! Znaš što je NAJSTRAŠNIJA stvar, Frank? Ha? Kad završe, Frank, moraju me OKRENUTI na onoj stolici, TRESNUTI me pred ono ogledalo, a ja se moram zagledati u svoje LICE, pretvarati se da gledam svoju KOSU, kao da mi je stalo do toga strši li mi poneki čuperak ovdje ili ondje! Koga je briga za to? Sranje, čovječe, ja se samo hoću MAKNUTI odande! A iza mene stoji taj pizdunski brijač, vidim ga u ogledalu, zijeva a ja gorim, i tada bih trebao reći »dobro« ili »ok«. Ne znam gdje se pakao nalazi, ali mora da je u brijačnici. Sve je to govnarsko tašto mizerno sranje, isuse, tko je napravio takve muškarce? Daj mi radije zubara da mi stavi lakat na prsa, znojan, sa zadahom na piće. On obavi što treba – »rrrrr, to nije boljelo, nije li tako« – pa ispljuneš krv i pola čeljusti: »rrrrrrrr, rrrrrrr, ok, gotovo...« Duhovno te on nije zadužio, pa počinje zviždati. Zubari uvijek pokazuju taj divni nedostatak povjerenja u vlastitu sposobnost, koji brijači nemaju, ma kako loši bili. A oni to većinom i jesu, iako to nije važno. A kad taj brijački gad skine s tebe onu krpu, trebao bi mirno ustati, držati se kao da je sve to bilo tako lijepo i slatko i ti si novi čovjek, a onda moraš platiti i dati NAPOJNICU kurvinom sinu! – Pa, zbogom – kaže on – doviđenja. – Zbogom – kažeš. Zbogom, zbogom, zbogom. Pokušavam ispričati tu voajersku priču. Što? Aha, znam, ZNAM! Znam da mnogi muškarci vole brijače. Mnogi muškarci sjede u brijačnicama satima, a da im i ne treba šišanje. Njima ne treba ništa. Samo kartaju i pričaju o sportu. Mogu promatrati taj prljavi linoleumski pod i na njemu tužnu mrtvu kosu, i ništa ne osjećati. To su razumni muškarci ovog svijeta. Oni ne moraju ni-

22


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.