Anonimna JEDNA ŽENA U BERLINU
Anonimna JEDNA ŽENA U BERLINU Dnevnički zapisi od 20. travnja do 22. lipnja 1945. Naslov izvornog izdanja Anonyma EINE FRAU IN BERLIN Tagebuch-aufzeichnungen vom 20. April bis 22. Juni 1945. Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ŽIVOT JE LIJEP 21 (196) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000942255 ISBN 978-953-320-098-9
Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu književne mreže TRADUKI, čiji su članovi Savezno ministarstvo za europske i međunarodne poslove Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Švicarska zaklada za kulturu Pro Helvetia, KulturKontakt Austria, Goethe-Institut, Javna agencija za knjigu Republike Slovenije ( JAK), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Resor za kulturu Vlade Kneževine Liechtenstein, Zaklada za kulturu Liechtenstein, Ministarstvo kulture Republike Albanije i Zaklada S. Fischer.
ratni dnevnici
Predgovor Tri gusto ispisane školske bilježnice sadržavaju autoričine zapise od 20. travnja do 22. lipnja 1945. godine. U srpnju 1945., prema želji bliske osobe, počela ih je prepisivati na pisaćem stroju. Natuknice su se pretvorile u rečenice. Naznačeno je razjašnjeno, sjećanja umetnuta. Nepovezani ispisani papirići pronašli su prikladno mjesto. Na sivome ratnom papiru dovršena je 121 utijesno popunjena stranica. Godinama poslije pročitali su je autoričini poznanici, među njima i pisac Kurt W. Marek (C. W. Ceram), koji je bio mišljenja da nije riječ samo o osobnom doživljaju nego o dokumentu vremena. Predao je tekst izdavaču u New Yorku, koji je u jesen 1954. objavio prijevod. U ljeto 1955. slijedilo je britansko izdanje. Otad su objavljeni prijevodi na švedski, norveški, nizozemski, danski, talijanski, japanski, španjolski, francuski te finski jezik. Zbog razumijevanja na koje je u mnogobrojnim zemljama naišao njezin izvještaj, i zbog njezina povjerenja u iscjeliteljsku snagu vremena koje je proteklo, autorica je pristala i na njemačko izdanje. U rukopisu su zbog obzira prema pojedincima promijenjena osobna imena te izmijenjene mnoge pojedinosti. Pretpostavljam da je autoričina želja da ostane anonimna razumljiva svim čitateljima. Njezin lik ionako je sporedan, jer u ovom djelu nije prikazan zanimljiv pojedinačni slučaj, nego sumorna masovna sudbina nebrojenih žena. Bez njezina iskaza, kronika našeg vremena, koju su dosad pisali gotovo isključivo muškarci, bila bi jednostrana i nepotpuna. 5
Kronika zapoÄ?eta onog dana kad je Berlin prvi put bitki pogledao u oÄ?i.
6
Jedna žena u Berlinu
Petak, 20. travnja 1945., 16 sati Da, rat se kotrlja prema Berlinu. Ono što je još jučer bilo daleko mrmljanje, danas je neprekidna paljba. Udišemo buku topova. Oglušujemo, raspoznajemo samo još paljbu najtežeg kalibra. Smjer iz kojeg dolazi odavno se više ne može utvrditi. Živimo unutar prstena topovskih cijevi koji se iz sata u sat sužava. Između toga, sati jezive tišine. Iznenada vam padne na um proljeće. Kroz pougljenjene razvaline naselja prolaze oblaci mirisa jorgovana iz vrtova bez gospodara. Bagremov panj ispred kina obrastao je zelenilom. Vlasnici vrta u predgrađu najvjerojatnije su kopali između uzbuna jer se oko sjenica uz Berliner Strasse može vidjeti svježe preorana zemlja. Samo ptice nemaju povjerenja u ovaj travanj; na žlijebu našega krova nema vrabaca. Dostavljač novina u tri se sata dovezao pred kiosk. Već ga je iščekivalo dvadesetak ljudi. U tren oka nestao je među rukama i groševima. Vratareva Gerda ulovila je nekoliko primjeraka Nachtausgabena i ostavila mi jedan. To više nisu prave novine, samo još neka vrsta priloga, dvostrano tiskanog i posve vlažnog. Odlazeći, najprije sam pročitala Wehrmachtov izvještaj. Dosad nepoznata imena mjesta: Müncheberg, Seelow, Buchholz. Zvuče prokleto merkiški1 i blizu. Površan pogled na Zapadnu frontu. Što nas se oni sada tiču? Naša sudbina kotrlja se s Istoka i promijenit će našu klimu kao što je to jednom učinilo ledeno doba. Zašto? Čovjek 1
Pridjev »merkiški« odnosi se na gradove iz okruga Märkisch-Oderland koji obuhvaća područje između rijeke Odre i Berlina na istoku Njemačke. Administrativno pripada Saveznoj zemlji Brandenburg. (Nap. prev.)
7
ANONIMNA se muči jalovim pitanjima. Želim vidjeti samo ovaj dan i svoje neposredne zadatke. Svugdje oko kioska skupine ljudi, blijeda lica, mrmljanje. »Pa tko je to mogao pretpostaviti?« »Malo nade su, valjda, još svi imali.« »To ne ovisi o nama, briga njih za nas.« Zatim o zapadnoj Njemačkoj: »Blago njima. Oni su preživjeli.« Riječ »Rusi« više nitko ne izgovara. Ona ne može prijeći preko usana. Opet gore u potkrovlju. Ono nije moj dom. Više ga nemam. Vjerojatno ni namještena soba koju su mi uništili bombama nije bila moja. Ipak sam je u šest godina stanovanja ispunila svojim zrakom. Svojim knjigama, i slikama, i stotinama stvari koje čovjek gomila oko sebe. Moja morska zvijezda s posljednjega mirnodopskog ljeta na Norderneyu. Ćilim koji mi je Gerd donio iz Perzije. Ulubljena budilica. Fotografije, stara pisma, citra, moje kovanice iz dvanaest zemalja, započeto pletivo – sve te uspomene, kože, posudice, naplavine, bezvrijedne stvari proživljenih godina. Sad kad više ničeg nema i kad mi je ostao samo ručni kovčeg s odjećom, osjećam se golo i lagano. Nemam više ništa, i zato je sve moje. Primjerice, ovo meni strano potkrovlje. Odnosno, nije posve strano. Vlasnik stana moj je nekadašnji kolega. Često sam ovdje bila u gostima dok još nije bio pozvan u vojsku. Sklapali smo poslove prema duhu vremena: njegove danske mesne konzerve za moj francuski konjak; moj francuski sapun za čarape koje je dobivao iz Praga. Uspjela sam mu još javiti za svoj bombama uništeni stan te dobila dopuštenje da se uselim. Posljednji put javio se iz Beča, gdje je radio u Wehrmachtovu uredu za cenzuru. Gdje je sada? U svakom slučaju, potkrovlja nisu tražena. Osim toga, 8
Jedna žena u Berlinu prokišnjava jer su crjepovi djelomično razbijeni ili otpuhani. Ne mogu naći mir ovdje gore, stalno se žurim kroz sve tri prostorije. Sustavno sam pretražila sve ormare i ladice za nečim korisnim, odnosno jestivim, pitkim, loživim. Nažalost, nisam pronašla gotovo ništa. Gospođa Weiers, koja je ovdje čistila, očito me je preduhitrila. Sada sve pripada svima. Čovjek je još samo labavo povezan sa stvarima, više jasno ne razlikuje svoje vlasništvo od tuđega. U pukotini ladice pronašla sam zaglavljeno pismo adresirano na vlasnika stana. Sramila sam se što sam ga pročitala, no ipak sam ga pročitala. Zaljubljeno ljubavno pismo, bacila sam ga u zahod i pustila vodu. (Još imamo vode većinu vremena.) Srce, bol, ljubav, nagoni. Kakve daleke, strane riječi. Profinjen, izbirljiv ljubavni život očito pretpostavlja redovite, dostatne obroke. Moje je središte, dok ovo pišem, moj trbuh. Sve misli, osjećaji, želje i nade počinju s hranom. Dva sata poslije. Plamen na plinskom štednjaku je na izdisaju. Krumpiri već satima stoje na njemu. Najbjednije čičoke u zemlji, pretvore se u kašu i imaju okus papira. Progutala sam jednu napola sirovu. Natrpavam se već od jutra. U prodavaonici kod Bollea2 zamijenila sam svijetloplave markice za mlijeko koje mi je Gerd poslao za Božić. Bilo je krajnje vrijeme. Prodavačica je grabila iz već nagnute kante i izjavila da mlijeko više neće stizati u Berlin. To znači da će više djece umrijeti. Popila sam nekoliko gutljaja odmah na ulici. Kod kuće sam napunila želudac kašicom od krupice s mlijekom i zatim okrajkom kruha. Teoretski sam sita koliko već odavno nisam bila. Muči me gotovo životinjska glad. Tek sam od jedenja postala istinski gladna. Sigurno za to postoji znanstveno objašnjenje. Kao, jelo potiče želučano lučenje pa su sokovi 2
Njemački trgovački lanac, osnovan 1933., ugašen 2011. godine.
9
ANONIMNA spremni za probavljanje. I kad je to u punom zamahu, stara je zaliha već probavljena. Tada počinje tutnjava sokova. U prevrtanju gazdina bijednoga knjižnog fonda (ondje sam pronašla i praznu pisanku u koju sad pišem) otvorila sam roman. Engleski plemićki miljê, a u njemu sljedeća rečenica: »... bacio letimičan pogled na netaknut obrok, dignuo se i otišao...« Već sam bila deset redaka niže kad sam se vratila zbog magnetske privlačnosti te rečenice. Pročitala sam je vjerojatno desetak puta i zatekla se kako noktima grebem po slovima kao da netaknuti obrok – prethodno je bio precizno opisan – mogu izgrepsti iz nevrijedne knjižurine. Ludo, takvo što. Početak laganog ludila od gladi. Šteta što o tome ne mogu ponovno čitati iz Hamsunova romana Glad. Čak i da mi nisu bombama uništili stan, više ne bih imala tu knjigu. Prije više od dvije godine ukrali su mi je iz torbe za kupnju u podzemnoj željeznici. Bila je u ovitku od lika. Očito je lopov pomislio da je riječ o omotnici za markice za hranu. Jadnik! Kako je taj morao biti razočaran! Inače, priča je to koja bi se svidjela Hamsunu. Jutros se kod pekara govorkalo: »Kad stignu, odnijet će sve jestivo iz kuća. Neće nam dati ništa. Dogovorili su se da Nijemci najprije moraju osam tjedana gladovati. U Šleskoj već lutaju šumama i iskopavaju korijenje. Djeca krepavaju. Stari žderu travu poput životinja.« Toliko o vox populi. Jer ne zna se ništa. Nema više Völkischer Beobachtera3 na stubama. Nema gospođe Weiers da mi za doručkom čita masnim slovima otisnute naslove o oskvrnućima. »Sedamdesetogodišnja starica oskvrnuta. Redovnica silovana dvadeset i četiri puta.« (Tko to broji?) To su glavne vijesti. Zar bi one trebale potaknuti muškarce u Berlinu da štite i brane nas žene? Smiješno. Tako će samo još više tisuća 3
nacističke novine
10
Jedna žena u Berlinu bespomoćnih žena i djece biti potjerano glavnim prometnim cestama prema zapadu, gdje će krepati od gladi ili od paljbe iz zraka. Tijekom čitanja oči gospođe Weiers bile su okrugle i sjajne. Nešto u njoj uživalo je u tim strahotama. Ili se njezina podsvijest veselila tomu što to nije pogodilo nju. Jer, bilo ju je strah i svakako je htjela pobjeći odavde. Nisam je vidjela od prekjučer. Radio je mrtav već četiri dana. Opet uočavamo kakve nam je sumnjive stvari darovala tehnika. Nemaju vrijednost same po sebi, samo su uvjetovano vrijedne, sve dok se mogu nekamo utaknuti. Kruh je savršen. Ugljen je savršen. I zlato je zlato, u Rimu ili Peruu ili Breslauu.4 Radio, plinski štednjak, centralno grijanje, grijaća ploča, svi su darovi novog doba, naprotiv – besmislen teret kad ponestane osnovnoga. Upravo grabimo natrag u prošla stoljeća. Špiljski stanovnici. Petak, otprilike 19 sati. Na brzinu sam se posljednji put provozala tramvajem, u smjeru gradske vijećnice. Tutnjanje i kotrljanje, neprekidna grmljavina topova. Kondukterka im se suprotstavljala bijednim povicima. Proždirala sam lica ljudi koji su me okruživali. Na njima se vidjelo sve ono što nitko ne izgovara. Postali smo narod nijemih. Ljudi razgovaraju samo još u sigurnim podrumima. Kad ću se opet voziti tramvajem? Hoću li ikad više? U novinama piše da od sutra vozne karte razine I. i II., kojima su nas gnjavili posljednjih nekoliko tjedana, neće vrijediti – da se vozilima smiju koristiti još samo vlasnici crvene iskaznice razine III. Dakle, jedan od njih četiri stotine, dakle nitko; dakle – gotovo. Hladna večer, suhe slavine. Moji krumpiri još se kuhaju na sićušnome plinskom plamenu. Petljala sam nešto, punila vrećice graškom, ječmom, brašnom i nadomjeskom kave i spremala ih u kartonsku kutiju. Još jedan komad podrum4
današnji Wrocław u Poljskoj, do 1945. u sastavu Njemačke
11
ANONIMNA ske prtljage za tegljenje. Sve sam još jedanput razvezala kad se sjetih da sam zaboravila sol. Tijelo bez soli ne može živjeti, barem ne zadugo. A vjerojatno se moramo pripremiti na dulji boravak u podrumskom zatvoru. Petak, 23 sata, podrum, pri svjetlu petrolejke, s bilježnicom na koljenima. Oko 22 sata pale su tri ili četiri bombe jedna za drugom. Istovremeno je počela zavijati sirena. Kažu da se sada pokreće ručno. Nema svjetla. Po mraku niz stube, kao od utorka. Tapkajući i klizeći. Negdje struže mali ručni dinamo i baca divovske sjene na stubišni zid. Vjetar puše kroz slomljena stakla i klopoće rebrenicama za zamračivanje koje više nitko ne spušta – čemu? Stopala bučno stružu. Kovčezi se sudaraju. Lutz Lehmann vikne: »Mama!« Put vodi preko ceste do bočnog ulaza, zatim niz stube, kroz hodnik, preko kvadratnog dvorišta sa zvijezdama iznad nas i zvukom zrakoplova nalik na zujanje stršljena. Još jednom niz stube, pragovi, hodnici. Napokon, iza teških, s dvije poluge opremljenih i gumom obrubljenih čeličnih vrata, naš podrum. Službeno zvan zaštitna prostorija. A mi ga zovemo špilja, podzemlje, katakomba straha, masovna grobnica. Šuma trupaca, grubo oguljenih kora, podupire strop. Čak i na ovom zaključanom zraku mirišu na smolu. Stari Schmidt, zavjesar Schmidt, svaku večer brblja o statičkim procjenama prema kojima će šuma greda izdržati i nakon rušenja kuće. Dakle, ako se ruševine strovale pod određenim kutom i težinskim odnosima. Domar, koji bi to trebao znati, ne može nam to potvrditi. Potajno je otišao u Bad Ems i sad je već Amerikanac. Podrumski puk ovdje u kući svakako je uvjeren da je njegova špilja jedna od najsigurnijih. Ništa nije više strano od 12
Jedna žena u Berlinu stranog podruma. Već gotovo tri mjeseca dolazim ovamo, a još se osjećam strancem. Svaki podrum ima svoje tabue, svoje obrede. U mom starom podrumu imali su obred s vodom za gašenje požara. Svugdje bi se sudarali noseći kante, vjedra, lonce, bačve pune mutne tekućine. Pa ipak je kuća izgorjela poput baklje. Sva ta mutna tekućina za gašenje djelovala bi kao da je netko pljunuo u vatru. Gospođa Weiers ispričala mi je da se u njezinu podrumu širi »plućni obred«. Čim padne prva bomba, svi se sagnu prema naprijed, dišu posve plitko i pritom rukama pritišću trbuh. Netko im je rekao da to sprječava pucanje pluća. Ovdje, u ovom podrumu, imaju obred sa zidom. Svi sjede leđima naslonjeni uz vanjski zid. Samo je ispod ventila praznina u nizu. Kad buči, dodaju i obred s maramom: usta i nos prekriju pripremljenim maramama i zavežu ih na zatiljku. To još nisam vidjela ni u jednom podrumu. Ne znam protiv čega pomaže ta krpa. Ali ako im to čini dobro...! Inače, uobičajen podrumski puk na uobičajenim podrumskim stolicama, među kojima je zastupljeno sve – od kuhinjskog stolca do brokatnog naslonjača. Ljudi: građani i malograđani pomiješani s proleterskim uljezima. Gledam oko sebe, zapisujem: Sprijeda, pekareva žena, dva debela crvena obraščića ispod ovratnika od janjećega krzna. Ljekarnikova udovica koja je završila tečaj za bolničarku i koja ovdje dolje na dvama spojenim stolcima ženama katkad čita iz karata. Gospođa Lehmann, suprug nestao na Istoku, s jastučnicom i usnulim novorođenčetom na rukama te četverogodišnjim Lutzom utonulim u san u krilu, kojem se njišu duge vezice na cipelama. Mladi muškarac u sivim hlačama i naočalama koštanih okvira koji se nakon pobližeg promatranja razotkriva kao mlada djevojka. Tri postarije sestre, krojačice, nalik na 13
ANONIMNA veliku crnu masu dok tako besposleno sjede. Izbjeglo djevojče iz Königsberga/Istočne Pruske u skupljenim dronjcima. Bombama protjerani, ovamo upućeni Schmidt, veletrgovac zavjesama bez zavjesa i, usprkos godinama, nezaustavljivi brbljavac. Bračni par knjižara koji je nekoliko godina živio u Parizu i katkad u pola glasa »parla« na francuskom... Upravo sam slušala kako četrdesetogodišnja žena, protjerana iz Adlershofa i smještena ovdje u kući kod svoje majke, priča o bombardiranju. Rasprskavajuća bomba ukopala se u susjedov vrt i njezinu kuću, plod ušteđevine, raznijela na komade. Pritom je njezinu tovljenu krmaču odbacila sve do krovnih greda. »Nije više bila jestiva.« U to se morao uvjeriti i bračni par susjeda. Skupljali su ih među ruševinama kuće i u blatu iz vrta – ono što se moglo pronaći. Bio je to lijep pogreb. Muški zbor krojačke zadruge pjevao je pokraj groba. No na kraju je nastala zbrka. Sirene su počele zavijati usred pjesme o Božjoj volji. Grobari su navrat-nanos morali spustiti lijes. Moglo se čuti štropotanje sadržaja. A sad poanta: pripovjedačica se već unaprijed cerekala tijekom svoje, dotad pomalo smiješne priče: »I, zamislite: kad je kći tri dana poslije kopala po vrtu u potrazi za nečim upotrebljivim, iza bačve za kišnicu pronašla je tatičinu ruku.« Neki su se kratko nasmijali, no većina nije. Jesu li naknadno zakopali ruku? Dalje, podrumsko društvo. Meni nasuprot, umotan u pokrivače, znojan stariji gospodin u groznici, trgovac po zanimanju. Kraj njega supruga koja govori hamburškim dijalektom i osamnaestogodišnja kći Stinchen. Zatim nedavno pristigla plavuša koju nitko ne poznaje sa svojim jednako nepoznatim podstanarom, drže se za ruke. Jadni bračni par umirovljenih poštanskih službenika – ona uvijek i stalno s nožnom protezom u ruci, umjetničkim predmetom od ni14
Jedna žena u Berlinu kla, kože i drva – nepotpuna Pietà. Usto, jednonogi sin leži – ili je ležao, jer ništa se ne zna – u lazaretu u Breslauu. Poput gnoma u naslonjaču zgureno sjedi grbavi doktor kemije iz tvornice za proizvodnju limunade. Zatim vratareva obitelj, majka, dvije kćeri i unuk bez oca. Pa Erna i Henni iz pekarnice koje se više ne mogu vratiti kući, zbog čega stanuju kod svoga gazde; Belgijanac Antoine s crnim kovrčama koji glumi pekareva pomoćnika i muti nešto s Henni; ostavljena nadstojnikova domaćica koja u inat svim odredbama zaštite od zračnog napada u rukama drži postarijeg foksterijera. Ja: bljedolika plavuša, stalno u istome, slučajno spašenom zimskom kaputu; zaposlena kod izdavača dok taj prošli tjedan nije zatvorio ured i zaposlenicima dao slobodno »do daljnjega«. Usto još ovaj ili onaj bezbojni. Mi smo šamot koji nisu htjeli ni fronta ni Volkssturm5. Nedostaje pekar, koji jedini u kući ima crvenu voznu kartu III. s pomoću koje se odvezao do svoga vrta u predgrađu kako bi zakopao srebrninu. Nedostaje gospođica Behn, poštanska službenica, neudana i drska, koja je upravo jurnula gore, dok još nije pala nijedna bomba, kako bi donijela današnje novine. Nedostaje žena koja trenutačno boravi u Potsdamu kako bi pokopala sedmoricu rođaka poginulih u velikom napadu. Nedostaje inženjer s trećega kata sa ženom i sinom. Prošlog tjedna ukrcao se na teglenicu koja ga je s namještajem trebala sigurno prevesti preko Mittellandkanala do Braunschweiga, kamo je premješten njegov pogon za ratnu opremu. Sve snage navaljuju prema središtu. Ondje će postati opasno prenapučeno. Osim ako već i ondje nisu Ameri. Jer ništa se ne zna. 5
Volkssturm (Volk – narod, Sturm – oluja) – njemačke jedinice sastavljene u očajničkoj obrani potkraj 1944./1945. od šesnaestogodišnjaka i muškaraca starijih od šezdeset godina. (Nap. prev.)
15
ANONIMNA Ponoć. Nema struje. Na gredi gori petrolejska lampa. Vani glasno brundanje, koje se približava. Počinje obred s maramom. Svi vežu pripremljenu maramu oko usta i nosa. Sablasni turski harem, galerija polupokrivenih mrtvačkih maski. Žive su samo oči.
Subota, 21. travnja 1945., 2 sata poslije ponoći Bombe, zidovi su se ljuljali. Prsti mi još drhte dok držim nalivpero. Mokra sam kao nakon teškoga fizičkog rada. Nekoć sam u podrumu jela debele kriške kruha s maslacem. Otkako sam iste noći u kojoj mi je bombama uništen stan pomogla spašavati ljude pod ruševinama, mučim se sa strahom od smrti. Simptomi su uvijek jednaki. Najprije znoj uz rub kose, probadanje duž kralježnice, bockanje u vratu, suho nepce i preskakanje srca. Oči zure u nogu od stolca i u pamćenje urezuju tokarena zadebljanja i kvrge. Kad bi se sad moglo moliti! Mozak se grčevito drži za formule, isječke rečenica: »Ne osvrći se za svijetom, on je ništa...6 i nitko nije isključen iz ovog svijeta... Noli timere...7« Dok se val ne povuče.8 Kao na zapovijed započelo je grozničavo brbljanje. Svi su se smijali, nadvikivali se, zbijali šale. Gospođica Behn istupila je s novinama i pročitala Goebbelsov govor za Führerov rođendan (datum na koji većina nije ni pomislila). Čitala je s posve osobitim naglaskom, novim, podrugljivim i zluradim glasom koji se ovdje dolje još nije čuo. »Zlatno žito na poljima... ljudi koji žive u miru...« – »Da ne bi«, rekao je Berlinac. 6
Citat Anvarija Soheilija, perzijskog pjesnika iz 12. stoljeća, autorici vjerojatno poznat iz djela Životna mudrost Arthura Schopenhauera. 7 Lat. Ne boj se, poznata fraza iz Biblije 8 Citat iz pjesme Säerspruch švicarskog autora Conrada Ferdinanda Meyera.
16
Jedna žena u Berlinu I »bilo bi lijepo«. Glazba koju više nitko ne čuje. 3 sata iza ponoći, podrum u drijemežu. Više puta začuo se zvuk za svršetak uzbune, no odmah zatim opet nov alarm. Nema bombi. Pišem, godi mi, odvlači mi pozornost. Gerd će to pročitati, ako se vrati – ako se uopće – ne, prekrižih, to se ne smije prizivati. Mlada djevojka koja izgleda poput mladića prikrala mi se i upitala što pišem. Ja: »Nema nikakvu vrijednost. Privatno piskaranje, tek da nešto radim.« Nakon prvog vala pojavio se Siegismund9, stari gospodin iz susjedstva kojega su protjerali iz vlastitog podruma, vjerojatno zato što stalno govori o pobjedi. Tako je i dobio nadimak. Siegismund zaista vjeruje da je spas blizu i pobjeda sigurna te da »onaj« (naša najnovija oznaka za A. H.) točno zna što čini. Dakle, dok Siegismund govori, svi sa susjednih stolaca nijemo se i znakovito pogledavaju. Nitko se ne upušta u raspravu s njim. Tko uopće raspravlja s luđacima? Osim toga, luđaci su katkad opasni. Samo vratareva žena žestoko odobrava i kroz svoja dva zuba derača objavljuje da se u »onoga«, kao i staroga Gospoda Boga, možemo pouzdati. 9 sati ujutro, u potkrovlju. (Svi su moji navodi vremena okvirni; budući da nema satova, živim bezvremenski.) Sivo jutro, kiša pljušti. Pišem na prozorskoj klupici koja mi služi kao stalak. Netom nakon tri začuo se zvuk za svršetak uzbune. Skinula sam haljinu i cipele i bacila se u krevet koji je stalno raspremljen. Pet sati dubokog sna. Plin štrajka. Upravo sam prebrojila gotovinu, 452 marke, ne znam što ću s toliko novca jer za to malo kupnje koju još možemo obavljati dovoljni su pfenizi. Imam i bankovni račun na kojemu je otprilike tisuću maraka, nepotrošenih zbog nestašice 9
U to vrijeme često njemačko muško ime Sigismund ovdje je pretvoreno u Siegismund. Sieg na njemačkom znači »pobjeda«. (Nap. prev.)
17
ANONIMNA robe. (Kad sam ga otvorila u prvoj godini rata, mislila sam da štedim za mir i put oko svijeta. Davno, davno je to bilo.) Neki ljudi ovih dana trče u banke, ako su još otvorene, i podižu novac. Čemu? Ako pobjegnemo, i marka će propasti. Novac, odnosno, papirnati novac, samo je fikcija i nema nikakvu vrijednost ako je centrala isključena. Bez ikakva osjećaja prevrćem svežanj novčanica. Čini mi se da te stvari u najboljem slučaju mogu poslužiti kao uspomena. Kao sličica iz potonulih vremena. Pretpostavljam da će pobjednici donijeti svoj novac i opskrbiti nas njime. Ili će biti tiskan neki vojni novac – ako nam to uopće budu dopustili ne osudivši nas na rad za tanjur juhe. Oko podneva. Beskrajna kiša. Pješke sam se otputila do Parkstrasse i dodala svojim »papirnatim sličicama« još jedan paket. Prokurist mi je isplatio posljednju mjesečnu plaću i poslao me na »dopust«. Izdavačka kuća netragom je nestala. Zatvorila se i burza rada, nitko ondje više nije u lovu na slobodnu radnu snagu; utoliko smo svi mi sada sami sebi gazde. Birokracija mi se čini kao stvar koja ide uz lijepo vrijeme. Sve službe bezuvjetno prekidaju rad čim počne kiša šrapnela. (Inače, sad je jako tiho. Zastrašujuća tišina.) Nama se više ne vlada. No ipak se, sama od sebe, uvijek uspostavlja neka vrsta reda, svugdje, u svakom podrumu. Za bombardiranja stana vidjela sam kako i oni pod ruševinama, ranjenici, smeteni, u savršenu redu nestaju s poprišta. Oni sa smislom za red, za naređivanje, i ovdje u podrumu imaju autoritet. Mora da je to sastavni dio čovjeka. Čovječanstvo je već u kamenom dobu moralo tako funkcionirati. Životinja u čoporu, instinkt za održanjem vrste. Kod životinja su to, navodno, uvijek mužjaci, bik predvodnik, pastuh predvodnik. U ovom je podrumu više riječ o kobilama predvodnicama. Gospođica Behn jedna je od takvih; i ona vrlo tiha Hambur18
Jedna žena u Berlinu žanka. Ja nisam jedna od njih, nisam to bila ni u starom podrumu u kojem je, uostalom, moćni urličući bik predvodnik vladao terenom, umirovljeni bojnik kojemu nijedan muškarac i nijedna žena nisu bili ravni. Meni je prisilno sjedenje u društvu uvijek bilo mrsko, uvijek sam se odvajala, tražila kutak za spavanje. Ali kad predvodnik zove, poslušno ga slijedim. Putem sam hodala pokraj tramvaja. Nisam smjela ući jer nemam propusnicu III. Pritom je bio gotovo prazan, izbrojila sam osam osoba u vagonu. A stotine je njih po pljusku hodalo pokraj njega iako ih je – jer ipak mora voziti – lako mogao povesti. Ali ne – vidi načelo reda. On je duboko u nama, pariramo mu. Kupila sam peciva u pekarnici. Još su police naoko pune, ljudi još ne strahuju od kupnje. Poslije sam otišla do mjesta na kojem se dijele karte. Danas je na redu bilo moje slovo za udaranje žiga na markice za krumpire od 75 do 77. Išlo je neočekivano brzo iako su umjesto uobičajeno brojnih službenica radile samo dvije. Uopće nisu gledale u markice, udarale su žigove mehanički, poput strojeva. Čemu uopće to udaranje žiga? Nitko ne zna, ali svi odlaze onamo, pretpostavljaju da to ima nekog smisla. To će prema obavijesti završiti 28. travnja sa slovima X do Z. Kroz kišu su se do grada truckala kola zastrta mokrim ceradama ispod kojih su bili vojnici. Prvi put sam vidjela prljave tipove sijedih brada, vojnike s prve crte fronte, svi stari. Ispred kola mali ruski konji, tamni od kiše. Tovar na kolima: sijeno. Ovo više ne nalikuje na motorizirani blitzkrieg. Na putu kući provalila sam u napušteni vrt profesora K., iza crne ruševine, brala šafran i trgala jorgovan. Dio toga odnijela sam gospođi Golz, sustanarki iz moje nekadašnje zgrade. Sjedile smo jedna nasuprot drugoj za bakrenim sto19
ANONIMNA lom i čavrljale. Odnosno, nadvikivale smo se s netom započetom pucnjavom. Gospođa Golz promuklim glasom: »Cvijeće, prelijepo cvijeće...« Pritom su joj se suze slijevale niz lice. I ja sam se osjećala odvratno. Ljepota sada boli. Čovjek je toliko pun smrti. Ujutro sam razmišljala o tome koliko sam mrtvaca dosad vidjela. Prvi je bio gospodin Schermann. Tad sam imala pet godina, a on sedamdeset. Srebrnkastobijel na bijeloj svili, svijeće uz uzglavlje, dostojanstveno i uzvišeno. Smrt je, dakle, bila svečana i lijepa. Sve dok mi 1928. Hilde i Kate P. nisu pokazale svoga dan prije preminulog brata Hansa. Poput zavežljaja dronjaka ležao je na sofi, brade svezane plavom maramom, krivih koljena – trica, ništa. Poslije mrtvi rođaci, plavi nokti među cvijećem i vijencima ruža. Zatim u Parizu pregaženi u kaši od krvi. I smrznuti kod Moskve... Mrtvace, da, ali sâm čin umiranja nikad nisam vidjela. To ću iskustvo vjerojatno uskoro steći. Da će se meni to dogoditi, ne vjerujem. Toliko sam puta izbjegla smrt da se osjećam zaštićenom. Vjerojatno je to osjećaj koji živi u većini ljudi. Kako bi inače usred sve te smrti mogli biti toliko poletni? Doista, prijetnja životu povećava životnu snagu. Ja gorim snažnije i većim plamenom nego prije bombardiranja. Svaki novi dan života dan je trijumfa. Opet smo preživjeli. Prkosimo. Istodobno se uspravljamo više i stojimo čvršće na zemlji. Kad su nas prvi put zasuli bombama, olovkom sam na zidu napisala isječak na latinskom, kojega sam se još mogla sjetiti: Si fractus illabatur orbis, Impavidum ferient ruinae.10 10
Kad bi se slomljen srušio svijet, ne bi me zaplašile ruševine – rimski pjesnik Horacije Flak. (Nap. prev.)
20
Jedna žena u Berlinu Tad se još moglo pisati u inozemstvo. U pismu svojim prijateljima D.-ovima u Stockholmu razmetljivo sam, vjerojatno da bih i samu sebe ohrabrila, citirala taj stih i pisala o intenzitetu ugroženog bivanja. Pritom sam osjećala blago sažaljenje kao da, sad odrasla i upoznata sa srži života, razgovaram s nedužnom dječicom koju je trebalo štititi.
Nedjelja, 22. travnja 1945., 1 sat poslije ponoći Ležala sam gore u krevetu dok je puhalo kroz razbijena prozorska stakla i drijemala s opekom uz stopala, satima grijanoj na plinskom plamičku. Oko 20 sati pokucala je gospođa Lehmann: »Siđite, više nema alarma ni sirena. Ostali su svi već dolje.« Vratolomno spuštanje niz stubište. Jedanput sam potpeticom zapela za rub stuba. Paničan strah, no uspjela sam se uhvatiti za ogradu. Dalje klecavih koljena. Dok mi je srce ubrzano tuklo, dugo sam tražila i opipavala u mrklome mraku hodnika dok nisam pronašla polugu podrumskih vrata. Unutra posve drugačija slika. Oni koji su tek bili pristigli, namještali su krevete. Posvuda jastuci, pokrivači, ležaljke. Uz napor se probijam do svog mjesta. Radio je mrtav, nema više signala iz zračne luke. Blijedo trepće petrolejska lampa. Pada nekoliko bombi, zatim tišina. Pojavio se Siegismund, još uvijek vjeruje u domovinu. Zavjesar Schmidt mumlja nešto o Bernauu i Zossenu,11 gdje su navodno Rusi: Siegismund, naprotiv, najavljuje skorašnji obrat. Sjedimo, sporo prolaze sati, topništvo tutnji, čas bliže, čas dalje. »Nemojte više ići na četvrti kat«, opominje me ljekarnikova udo11
gradići dvadesetak kilometara od Berlina
21
ANONIMNA vica nudeći mi prenoćište u svom stanu na prvoj etaži. Penjemo se stražnjim zavojitim stubama (nekoć »ulaz za sluge i dostavljače«). Stube su usko vreteno. Pod mojim stopalima škripi od razlomljenog stakla, fijuče kroz otvorena okanca. Prima me na kauč sprijeda u sobici odmah pokraj kuhinje i daruje mi dva sata sna pod vunenim pokrivačem koji odiše tuđim mirisom. Sve dok oko ponoći nisu počele padati bombe u blizini, a mi opet pobjegli prema podrumu. Mučno dugi noćni sati, previše sam pospana da bih ovdje dolje nastavila pisati... Sljedećeg jutra oko 10 sati u potkrovlju. Do otprilike 4 sata strpljivo smo čekali u podrumu. Sama se penjem u potkrovlje, grijem juhu od mrkve na umornom plamenu, gulim krumpire, kuham posljednje jaje, odnosno jedem ga gotovo tekuće, i škropim se posljednjim kapljicama kolonjske vode. Čudno koliko se stvari sada čini posljednji put, to jest posljednji put do daljnjega, na neograničeno, sigurno na dulje. Gdje ću nabaviti novo jaje? Gdje parfem? Zato sam vrlo svjesno, vrlo pobožno uživala u tim nasladama. Poslije sam se odjevena zavukla u krevet, spavala uz prekide i nemirne snove. Moram krenuti u kupnju... Opet pod krovom, 14 sati. Vani pljušti kiša i više nema novina. Pa ipak se narod nagura točno na vrijeme oko mjesta gdje se navodno, kako se pročulo, dijele letci ili posebna izdanja. Sad imamo svojevrsnu usmenu poštu. Sve se širi od usta do usta. Dobivamo predujme, kako se to službeno kaže, i to u mesu, kobasicama, tjestenini, šećeru, konzervama i nadomjesku kave. Zauzela sam mjesto na kraju reda, stajala dva sata na kiši i naposljetku dobila 250 grama kaše od prekrupe, 250 grama zobenih pahuljica, kilogram šećera, 100 gra22