Akutagawa kappa 22 by jimmy jim

Ryรปnosuke Akutagawa KAPPA i druge priฤ e

Ryûnosuke Akutagawa KAPPA I DRUGE PRIČE Prevoditelj VOJO ŠINDOLIĆ Slika na koricama Takahashi Shōtei Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 43 (205)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000971180 ISBN 978-953-320-106-1 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Ryรปnosuke Akutagawa

KAPPA i druge priฤ e

Utagawa Kuniyoshi: Samuraj i kappa

DJETETOVA BOLEST Učitelj Natsume1 pogledao je u kaligrafski ispisan svitak i promrmljao: »To je nedvojbeno Kyokusōvo djelo.« Nije pogriješio: pečat je doista bio Kyokusōv. Stoga sam nastavio: »Kyokusō je bio Ensōv unuk, zar ne? Ali pitam se, kako se ono zvao Ensōv sin?« Odgovorio mi je: »Ako se ne varam, Musō.«2 Tada sam se probudio. Svjetlost iz susjedne sobe probijala se kroz mrežu protiv komaraca koja je obavijala ležaj na kojem sam spavao. Moja je žena mijenjala pelene našem sedmomjesečnom sinu koji nije prestajao plakati. Leđima sam se okrenuo prema njima i pokušao još malo spavati. Čuo sam ženu kako govori: »Taka,3 maleni, ne smiješ se opet razboljeti.« »Što mu je?« pitao sam. »Čini mi se da ga muči želudac.« Naš mlađi sin češće je pobolijevao od našega starijeg djeteta. Zabrinuo sam se, ali istovremeno nisam tome želio pridavati veće značenje. Natsume Sōseki (1867.-1916.), japanski pisac, izvršio je značajan utjecaj na Akutagawu koji ga je zvao »Učitelj Natsume«. 2 Braća Hirose Kyokusō (1807.-1863.) i Hirose Ensō (1782.-1856.) učenjaci i sljedbenici Konfucijeva djela; Musō Soseki (1275-1351.) zen svećenik. 3 Takashi »Taka« Akutagawa (1922.-1945.), drugi Ryūnosukeov sin, poginuo kao vojni obveznik u Burmi. 1

Ryûnosuke Akutagawa »Neka ga dr. S.4 sutra pregleda«, dodao sam. »Bojim se da sam ga već trebala pozvati.« Nakon što je dijete prestalo plakati, ponovno sam čvrsto zaspao. Kad sam se idućeg jutra probudio, jasno sam se sjećao sna. Nagađao sam da je »Ensō« zapravo bio Hirose Ensō, ali Kyokusōa i Musōa vjerojatno sam izmislio ili dodao. Kad bolje razmislim, postojao je pripovjedač koji se zvao Nansō.5 Mnogo više sam razbijao glavu o tim imenima koja završavaju na »sō« nego o bolesti vlastita djeteta, ali situacija se promijenila nakon što se moja žena vratila iz posjeta dr. S.-u. »Kazao je da su vjerojatno u pitanju probavne smetnje. Svratit će kasnije i pregledati ga.« Govorila je gotovo ljutito, njišući dijete u naručju. »Ima li povišenu temperaturu?« »Neznatno, 37,6 stupnjeva. Ali sinoć mu je bila sasvim normalna.« Popeo sam se u radnu sobu na katu i pokušao pisati. No nisam bio osobito uspješan, djelomice i zbog djetetove bolesti. Ubrzo je topla, obilna kiša počela padati na lišće koje je pod udarcima krupnih kapljica kiše šumeći treperilo. Dok je napola napisana priča ležala preda mnom, pušio sam cigaretu za cigaretom. Dr. S. došao je malo prije jedan poslijepodne i još jednom uvečer. Kad je drugi put pregledao Takashija, dao mu je klistir. Takashi se netremice zagledao u žarulju dok mu je liječnik ubrizgavao tekućinu. Ubrzo 4

Dr. Shimojima Isaoshi, Akutagawin osobni liječnik i blizak prijatelj. Nansō (1775.-1846.), japanski pisac.

5 Tanabe

DJETETOVA BOLEST je iz sebe izbacio rijetku crnkastu sluz. Osjećao sam se kao da gledam u lice same bolesti. »Kako mu je, doktore?« »Nije ništa ozbiljno, ne brinite se. Jedino mu nemojte zaboraviti stalno hladiti čelo usitnjenim ledom. I nemojte ga odveć dugo držati u naručju.« Nakon tih savjeta liječnik je otišao. Nastavio sam pisati sve do kasno u noć i na kraju sam otišao spavati oko jedan ujutro. Tren prije toga, izlazeći iz nužnika, začuo sam nekoliko tupih udaraca što su dolazili iz kuhinje koja je bila u potpunome mraku. »Tko je tamo?« »Ja sam.« Bio je to glas moje majke. »Što to radiš?« »Drobim led.« Zbunjen nepotrebnim pitanjem, rekoh: »Zašto nisi upalila svjetlo?« »Ne brini se. Mogu ja to i naslijepo.« Oglušivši se na njezine riječi, upalio sam svjetlo. Činilo se da je tog časa ustala iz kreveta, zgužvana spavaćica bila joj je stegnuta u struku pomoću uskog pojasa. Nije me začudilo što nije upalila svjetlo: onako kako je izgledala nitko normalan ne bi se pokazao pred drugima, čak ni u vlastitom domu. Čekićem je nespretno usitnjavala led. Električna svjetlost svjetlucala je na oštrim komadićima zdrobljena leda. Međutim, ujutro je Takashiju temperatura skočila na trideset i devet. Dr. S. došao je prije podneva i još jednom mu dao klistir. Pomogao sam mu u tome, nadajući se da će ovaj put sluzi biti manje. Ali, nakon 7

Ryûnosuke Akutagawa što je liječnik izvukao štrcaljku, Takashi je izbacio mnogo veću količinu sluzi nego prvi put. »Baš je puno sluzi izbacio!« uzviknula je moja žena kao da govori samoj sebi. Zbog te neobične glasnoće njezina glasa učinilo mi se da ponovno izgleda poput srednjoškolke, kao da je iznenada bila sedam godina mlađa. Pogledao sam u dr. S.-a. »To je neki oblik dizenterije, zar ne, doktore?« »Ne, nije dizenterija. U djece se tako nešto nikada ne događa prije no što prestanu sisati.« Dr. S. bio je iznenađujuće smiren. Nakon što je otišao, ponovno sam se prihvatio pisanja. Pisao sam priču za specijalni broj nedjeljnog izdanja lista Mainichi iz Osake, a krajnji rok za predaju teksta bio je sutradan. Nisam bio osobito nadahnut pri pisanju te priče, ali ipak sam nastavio s radom. Takashijev plač me je ometao, ali čak i onda kad bi prestao plakati, njegov stariji brat Hiroshi počeo bi cmizdriti. Ali to nije bila jedina stvar koja me je živcirala. Neki mladić, kojega nikada prije nisam vidio, došao je tog poslijepodneva posuditi novac od mene. »Znate, ja sam fizički radnik, ali gosp. C. napisao je ovu preporuku pa se nadam da ćete moći udovoljiti mojem skromnom zahtjevu«, izgovorio je u jednom dahu. U novčaniku sam imao jedva dva ili tri jena, pa sam mu dao dvije vrijedne knjige i rekao da ih proda i tako priskrbi novac. Mladić je istog trena otvorio jednu knjigu, potom i drugu, te provjerio kada su objavljene. »Na ovoj knjizi piše: ‘Nije za prodaju’. Može li se dobiti novac za knjigu koja ‘Nije za prodaju’?« 8

DJETETOVA BOLEST Požalio sam što sam se uopće upustio u ovu gnjavažu, ali odgovorio sam mu da će ih sigurno uspjeti prodati. »Mislite da ću uspjeti? Pa dobro, kad je tako. Onda, odoh ja.« Očito sumnjajući u ono što sam mu kazao, mladić je otišao ne zahvalivši mi ni jednom jedinom riječju. Dr. S. došao je te večeri da bi Takashiju dao još jedan klistir. Ovaj put količina izbačene sluzi bila je znatno manja. »Dobro je, nema više što izbaciti«, kazala je moja majka dok je liječniku pružala vrč s toplom vodom da opere ruke. Kao da je svojim pobjedonosnim osmijehom govorila kako je upravo ona zaslužna za poboljšanje Takashijeva zdravstvenog stanja. Premda sam i dalje bio svjestan ozbiljnosti situacije, ipak mi je laknulo. No nije mi se to činilo samo zbog smanjene količine Takashijeve izbačene sluzi nego i zbog njegova gotovo normalnog izgleda i ponašanja. »Do sutra će mu tjelesna temperatura vjerojatno biti normalna«, kazao je dr. S. mojoj majci umivajući ruke, s izrazom zadovoljstva na licu. »Nasreću, čini se da ne osjeća potrebu za povraćanjem.« Međutim, kad sam se idućeg jutra probudio, moja teta već je bila ustala i u susjednoj sobi savijala mrežicu protiv komaraca. Učinilo mi se da sam čuo kako nešto govori o Takashiju dok je pospremala po sobi. »Što si rekla za Takashija?« pitao sam je, još uvijek sanjiv. »Stanje mu se pogoršalo. Bojim se da ćemo ga morati odvesti u bolnicu.« 9

Ryûnosuke Akutagawa Ustao sam iz kreveta. Nakon jučerašnjeg poboljšanja ova me je vijest doista iznenadila. »A gdje je dr. S.?« »Došao je, ovdje je. Požuri se.« Držala se neobično hladno, kao da prikriva svoje osjećaje. Istog trena umio sam se hladnom vodom. Vani je vrijeme bilo ružno, uobičajeno oblačno. Netko od ukućana u omanju je posudu u kupaonici stavio dva zlatasta ljiljana. Imao sam dojam da će mi se njihov opojni miris i zlatnožuti pelud zalijepiti za kožu. Tijekom jedne jedine noći Takashijeve oči duboko su upale. Moja mi je žena rekla da mu je glava bila klonula i da je povratio nešto nalik na bijelu sluz kad ga je rano ujutro došla prigledati. Usta su mu bila stalno otvorena, što je bio još jedan zloslutan znak. Osjetio sam probadanje u srcu. Istodobno me prožela jeziva tuga. Dr. S. kleknuo je pokraj djetetova jastuka, neraspoložen, s dopola dogorjelom cigaretom u ustima. Pogledao je u mene i kazao: »Nas dvojica moramo razgovarati.« Odveo sam ga u radnu sobu na katu. Sjeli smo na pod prekriven prostirkama, između nas bila je neupaljena peć na ugljen. »Ne vjerujem da je situacija toliko kritična i da je u pitanju život«, započeo je, »ali čitav njegov probavni trakt nije u redu.« U takvoj situaciji mogli smo pribjeći samo tome da ga nekoliko dana ničim ne hranimo. »Ipak, mislim da bi bilo najpametnije da ga smjestimo u bolnicu.« Posumnjao sam da je Takashiju život mnogo ugroženiji no što je to dr. S. želio priznati, i da je sada bilo odveć kasno da se išta ozbiljnije pokuša učiniti, 10

DJETETOVA BOLEST čak i u bolnici, ali nije bio trenutak da ga opterećujem takvim sumnjama. Zamolio sam ga da se osobno pobrine za dijete. »Kad je već tako, najbolje će biti da ga smjestimo u bolnicu U.«, kazao je, »a i najbliža je.« Odbio je ponuđenu šalicu čaja i smjesta nazvao bolnicu. Pozvao sam ženu i posavjetovao se s njom. Odlučili smo da ih moja teta otprati u bolnicu. Ja nisam mogao napustiti kuću jer sam baš toga dana u tjednu redovito primao posjetitelje. Već izjutra očekivao sam četvoricu. Moja žena i teta ubrzo su se pripremile za odlazak u bolnicu, dok sam ja već vodio razgovor s prvim posjetiteljem. Iznenada sam osjetio smetnju pri govoru, kao da mi se zrno pijeska zalijepilo za vrh jezika. Nedavno sam bio kod zubara pa sam pomislio da je možda ispao komadić zubnog ispuna. Izvadivši ga, vidio sam da je riječ o komadiću zuba. Shvatio sam to kao svojevrsno upozorenje, ali nastavio sam pušiti i čavrljati s posjetiteljem o samisenu6 koji se prodavao. Čule su se glasine da je pripadao slikaru Hōitsuu. Potom je ponovno navratio mladi radnik koji me je i jučer došao moliti za novac. Stojeći na ulazu u kuću, objašnjavao mi je da je za obje knjige koje sam mu velikodušno dao uspio dobiti jedva jedan jen i dvadeset sena pa me je počeo gnjaviti da mu dam još nekoliko jena. Nisam mu htio dati još novca, ali on nije želio otići. Na kraju sam izgubio strpljenje i podviknuo: »Čovječe, nemam vremena slušati tvoje gluposti. Idi odavde!« Samisen – tradicionalno japansko glazbalo s tri žice i rezonatorom prekrivenim napetom mačjom kožom.

Ryûnosuke Akutagawa »Hoću, ali prvo mi dajte za tramvajsku kartu. Samo pedeset sena.« Kad je shvatio da od mene neće ništa više dobiti, otišao je i ljutito zalupio vratima u ogradi. U sebi sam se zarekao da ubuduće nikada više neću izlaziti ususret takvim zahtjevima. Nedugo potom, umjesto četiri očekivana posjetitelja pojavio se i peti. Taj peti bio je mladi učenjak i dobar poznavatelj francuske književnosti. Kad je ušao u moju radnu sobu, ispričao sam mu se i sišao u prizemlje da se uvjerim što se ondje događa. Moja je teta bila spremna i nervozno je hodala gore-dolje po verandi držeći Takashija u naručju. Zbog debelog šala u koji su ga njih dvije umotale doimao se mnogo bucmastije no što je to doista bio. Nježno sam ga poljubio u vrelo čelo. Očni kapci neprestance su mu se trzali. Umjesto da zbog djetetova stanja zapodjenem razgovor s tetom, gotovo šapćući sam je upitao: »Jeste li pozvale dvije rikše?« »Molim? Već su stigle«, odgovorila je hladno kao da se obraća potpunom neznancu. U tom je trenutku došla i moja žena. Preodjenula se i sa sobom je nosila vunenu deku i još nekoliko sitnica u košari. Kleknula je ispred mene ruku položenih na prostirku. »Mi sad idemo«, kazala je krajnje ozbiljno. Predložio sam joj da Takashiju na glavu stavi novu kapicu, zapravo ljetnu kapicu koju sam mu kupio prije nekoliko dana. »Uzela sam je«, rekla je gledajući se u zrcalo na vratima ormara i popravljajući svoj kimono oko vra12

DJETETOVA BOLEST ta. Nisam ostao da bih promatrao kako odlaze, već sam se popeo na kat. S novim posjetiteljem zapodjenuo sam razgovor o spisateljici George Sand. Među ozelenjelim krošnjama mladog lišća ugledao sam krovove dviju rikša. Već idućeg trena, njišući se u pokretu, dvije su rikše napustile vrt. »Ti pisci s početka devetnaestog stoljeća – Balzac, George Sand – mnogo su bolji od onih s kraja devetnaestog stoljeća, ne mislite li i vi tako?« Savršeno jasno sjećam se strasti s kojom je mladić ovo izgovorio. Posjetitelji su nastavili dolaziti sve do poslijepodne. Već se bio počeo hvatati prvi mrak kad sam napokon ostao sam i krenuo u bolnicu. Iz oblačnog neba počela je padati kiša. Dok sam se presvlačio u prikladniji kimono, kazao sam sluškinji da izvadi moje klompe za kišu. Upravo je tada urednik N. iz Osake došao k meni da bi preuzeo rukopis priče. Na nogama je imao blatom uprljane gumene čizme a na njegovu su ogrtaču svjetlucale kapi kiše. Primio sam ga na ulazu u kuću i odmah mu objasnio kako me je neočekivani razvoj situacije spriječio da dovršim priču. Izrazio je svoje razumijevanje zbog novonastale situacije i na kraju kazao: »Bojim se da ću ovaj put morati odustati od objavljivanja te priče.« Imao sam neugodan osjećaj da je to kazao tek da bi me na uljudan način utješio. Nažalost, bio sam svjestan da sam kritično stanje svoga sina iskoristio kao ispriku da ne napišem obećanu priču. Tek što je urednik N. izišao kroz glavna vrata, 13

Ryûnosuke Akutagawa kad je moja teta stigla iz bolnice. Kazala mi je da je Takashi dvaput povratio mlijeko. Nasreću, činilo se da visoka temperatura nije oštetila njegov mozak. Nastavila mi je pričati kako je medicinska sestra krasna osoba, da će noćas majka moje žene ostati u bolnici uz njega i druge pojedinosti. »Čim smo tamo stigli, dali su nam buket cvijeća, navodno dar mladih polaznika vjeronauka. No nije mi bilo drago, to je odveć nastrano, kao da je u pitanju sprovod.« Njezina primjedba podsjetila me na komadić slomljena zuba od jutros, ali nisam joj ništa kazao. Mrak je već bio pao kad sam izišao iz kuće. Padala je kiša a večernja izmaglica postajala je sve gušća. Dok sam izlazio kroz vrata ograde, shvatio sam da na nogama imam klompe za lijepo vrijeme a ne one kišne koje sam zatražio od sluškinje. Da bi stvar bila još gora, remen na lijevoj klompi se olabavio. Imao sam jeziv predosjećaj da će, ako remen pukne, moj sin umrijeti, ali bio sam odveć uzrujan da bih se vratio i promijenio klompe. Onako ljutit na sluškinju, hodao sam vrlo pažljivo da labavi remen na klompi ne bi puknuo. U bolnicu sam stigao poslije devet sati. Prva stvar koju sam ugledao bilo je cvijeće koje je moja teta spomenula – pet ili šest ljiljana i nekoliko karanfila. Cvijeće je bilo stavljeno u bolnički lavor s vodom. Lavor je bio ostavljen na stoliću pred ulazom u sobu u kojoj je ležao Takashi. U sobi je bilo odveć tamno da bi se mogla raspoznati lica pacijenata: netko je bio stavio komad tkanine na žarulju. I dalje odjevene u kimona, moja žena i njezina majka ležale su na madracu, 14

DJETETOVA BOLEST a između njih dviju bio je Takashi. Čvrsto je spavao, glavom oslonjen na lakat moje punice. Kad je vidjela da sam ušao, moja je žena ustala i, naklonivši mi se, prošaptala: »Baš mi je drago što si došao.« I njezina majka rekla mi je isto. Obje su bile gotovo vesele što me je veoma iznenadilo. Osjetio sam olakšanje pa sam čučnuo između njihovih jastuka. Moja žena požalila mi se da se dvostruko napatila: budući da joj nisu dopustili da doji Takashija, morala ga je slušati kako plače za sisom, a dojke su joj bile pune mlijeka pa ju je i to boljelo. »Ali ni gumena duda nije pomogla. Na kraju sam mu morala pružiti prst da ga sisa.« »Sada sisa moje mlijeko«, našalila se moja punica smijući se i pokazujući na svoja uvela prsa. »Sisa iz sve snage, gle samo kako su mi dojke crvene!« I ja sam se nasmijao zajedno s njom. »Pa on je mnogo bolje no što sam se nadao! Bojao sam se da bih ga mogao zateći na izdisaju.« »Taka? Taka je posve dobro. Sada samo temeljito pročišćavamo njegov probavni trakt. Do sutra će mu sasvim sigurno i temperatura pasti.« »Nema nam druge, na tome moramo zahvaliti čudotvornim moćima svetoga Tvorca«, kazala je moja žena zadirkujući svoju majku koja je bila velika vjernica i odana sljedbenica Lotos Sutre.7 Moja punica pravila se da nije čula riječi svoje kćeri. Napućila je usne i snažno puhala Takashiju u glavu vjerojatno misleći da će tako barem malo rashladiti njegovu glavu koja je i dalje bila vrela. 7 Lotos Sutra jedna je od najrasprostranjenijih i najutjecajnijih sutra Mahayana budizma.

Ryûnosuke Akutagawa ** Na kraju, Takashi se ipak izvukao. Kad se već počeo znatnije oporavljati, pomislio sam kako bih mogao napisati kratak prikaz događaja koji su se odnosili na njegov boravak u bolnici, ali sam napokon odustao od toga jer sam se zbog praznovjerja bojao da bih takvom pričom mogao izazvati sudbinu i da bi se on zbog toga ponovno razbolio. Sada spokojno spava u vrtu u mreži za spavanje. Ali budući da su tražili da napišem još jednu priču, pomislio sam da bih je mogao napisati o ovom događaju. Premda bi možda neki čitatelji više voljeli da sam postupio drugačije. 1923.

POZDRAV Yasukichi8 je nedavno navršio trideset godina. Kao i većina književnih najamnika i on živi dinamičnim životom. Zato mnogo češće razmišlja o sutrašnjici, a veoma rijetko o jučerašnjici. No dok korača ulicom, dok radi na rukopisu ili dok se vozi gradskim vlakom, kadikad se zna dogoditi da se veoma jasno sjeti nekog detalja ili događaja iz prošlosti. I tada upravo njuh, to osjetilo mirisa, gotovo redovito potakne sjećanja na takve događaje ili na poneke detalje. Nažalost, u onih ljudi koji žive gradskim životom podražaj njuha gotovo uvijek je povezan s neugodnim mirisima. Naprimjer, nitko se više ne osvrće na čađu, dim i smrad ugljena koji izbija iz parnih lokomotiva. Međutim, u njegovu slučaju, kad god nanjuši takav neugodni miris, uspomena na stanovitu mladu djevojku, s kojom se sreo licem u lice prije pet ili šest godina, bljesne u njegovu sjećanju poput iskri što izlijeću iz vatre na ognjištu. Na željezničkoj postaji ljetovališta na obali u jutarnjim je satima obično znao sresti tu mladu djevojku. U to vrijeme i sam je živio u tom malom ljetovalištu na obali i, kad je padala kiša ili puhao snažan vjetar, uvijek je dolazio na vlak u osam ujutro i vraćao 8 Yasukichi Horikawa – jedan od tri pseudonima kojima se Akutagawa

služio. U razdoblju od 1922. do 1925. Akutagawa je napisao deset autobiografskih priča u kojima je upotrijebio ime Yasukichi Horikawa.

Ryûnosuke Akutagawa se istom linijom koja je stizala poslijepodne u četiri sata i dvadeset minuta. Bila je to redovita linija koja je prometovala između manjeg i većeg mjesta na obali. Razlog zbog kojeg se svakodnevno vozio tim vlakom nebitan je. Vozeći se svakog dana istim vlakom na istoj liniji, ubrzo je upoznao desetak stalnih putnika koji su putovali u isto vrijeme. I mlada je djevojka bila jedna od njih. Ali, od poslijepodneva sedmog siječnja sve do dvadesetog ožujka ili možda još koji dan kasnije, nije ju nijednom sreo. Naime, vlak kojim se mlada djevojka vozila u jutarnjim satima nije imao vezu s onim kojim se Yasukichi vozio svakog poslijepodneva. Djevojka je imala šesnaest-sedamnaest godina. Uvijek je bila odjevena u srebrnosivo odijelo, a na glavi je imala prikladan šeširić. Premda niska rastom, bila je izrazito vitka. Osobito vitke bile su njezine noge, a korak joj je bio lagan kao u srne. Na nogama je imala srebrnosive čarape uz koje su sjajno pristajale cipele s visokim potpeticama. Nije to bilo lice izrazite ljepotice, ali Yasukichi je tek trebao otkriti savršenstvo ljepote u junakinja iz modernih romana, kako onih nastalih na Istoku tako i na Zapadu. Portretirajući žene, pisci gotovo uvijek imaju neko objašnjenje, recimo: »Nije bila lijepa, ali...« Priznanje besprijekorne ljepote u današnje vrijeme očito vrijeđa dostojanstvo suvremenog čovjeka. Stoga je čak i Yasukichi dodao uvjet u obliku riječi »ali« – dok je u sebi ponavljao mišljenje o toj djevojci: nije to bilo lice izrazite ljepotice, ali imala je dražesno ovalno lice i blago prćast nos. Kad ju je ugledao, Yasukichijevo srce nije zadrhtalo kao što je čest slučaj u ljubavnim pričama. 18

POZDRAV Jednostavno mu se učinilo da je sasvim normalno to što je vidi, na isti način kao kad bi ugledao dobro mu poznato lice zapovjednika Vojnopomorske baze ili mačku iz prodavaonice novina u koju je redovito navraćao. Ipak, njezino sada mu već poznato lice počelo ga je zanimati. Kad određenog dana ne bi ugledao tu djevojku, osjećao je svojevrsno razočaranje i toga je bio svjestan. Zapravo je osjećao istu vrstu razočaranja kao kad ne bi vidio mačku iz prodavaonice novina. Da je njegov zapovjednik iznenada umro ili se teško razbolio, to bi ipak bilo nešto drugo. Stoga je njegov osjećaj bio sasvim sličan onomu kad mačku ne bi zatekao u prodavaonici novina jer je na dan-dva nekamo odskitala, premda bi nedvojbeno pomislio da nešto takvo nije baš uobičajeno. Bilo je vlažno, oblačno poslijepodne, možda dvadeseti ožujka ili dan-dva kasnije kad se zbio taj događaj. Kao i svakog drugog dana, Yasukichi je obavio svoja zaduženja u Vojnopomorskoj bazi i vraćao se poslijepodnevnim vlakom koji je u odredište stizao u četiri sata i dvadeset minuta. Premda se nije mogao sjetiti određenih detalja, činilo mu se da je nakon cjelodnevnog posla bio odveć umoran da bi čitao neku knjigu u vlaku, kao što je to gotovo redovito običavao. Međutim, sjećao se kako je stajao u hodniku vagona i čelom oslonjen na prozor gledao u brda i polja koja je sve više resio veseo proljetni izgled. U jednom zapadnjačkom romanu, koji je jednom pročitao, pisac je zvuk vlaka koji juri nizinom opisao kao: »Tratata... tratata... tratata«, dok je, prelazeći preko željeznog mosta, taj zvuk odjekivao kao: »Trararak... trararak... trararak...« Pitao se, pozorno osluškujući, 19

Ryûnosuke Akutagawa zašto ne čuje taj zvuk? Sasvim dobro se sjećao da su njegove misli bile usmjerene na taj zvuk. Nakon dosadne polusatne vožnje Yasukichi je s olakšanjem izišao na postaji ljetovališta. Onaj drugi vlak u postaju je stigao nešto ranije. Stojeći usred gužve, gledao je u ljude koji su prolazili peronom. Tada je, sasvim neočekivano, ugledao onu djevojku. Kao što sam maloprije napomenuo, Yasukichi sve dotada tu djevojku još nijednom nije sreo u poslijepodnevnim satima. Poput oblaka kroz koji se probijaju sunčane zrake, ili poput pupoljaka na sivkastoj vrbi, njezin lik u srebrnosivom odijelu iznenada se pojavio pred njim. Zaboga! – pomislio je. U istom trenutku djevojka je također pogledala u njega. Spontano i bez imalo promišljanja, Yasukichi se naklonio toj djevojci! Djevojka, kojoj se naklonio, očito se iznenadila. Nažalost, nije se više mogao sjetiti kako je izgledala u tom trenutku. Bio je odveć uzbuđen da bi je pogledao ravno u oči. Učinio sam to! – pomislio je i bio svjestan da su mu uši pocrvenjele. Jedino se sjećao da je djevojka shvatila da ju je pozdravio. Nakon što je otišao s perona, pokajao se zbog vlastite brzopletosti i glupog postupka. Zbog čega se tako nepromišljeno naklonio i pozdravio nepoznatu djevojku? Očito, učinio je to posve nesvjesno. Kao kad netko trepne pri bljesku munje. Nije mogao kriviti sama sebe za nešto što je učinio nesvjesno. No što li je djevojka pomislila? Ipak, ona mu je uzvratila pozdrav. Dakako, i njezin pozdrav mogao je biti nesvjestan jer ju je njegov naklon vjerojatno iznenadio. Po svoj prilici sada je mislila da je on obična protu20

POZDRAV ha. Istog se trena trebao ispričati djevojci zbog svoje prostote, kazati joj da ju je zamijenio za neku drugu djevojku, ali tada mu to nije palo na pamet. Umjesto da ode u pansion u kojem je stanovao, Yasukichi je otišao na opustjelu plažu. Tako nešto nije bilo neuobičajeno za njega. Kad god bi osjetio dosadu svakodnevnog samačkog života – pansiona u kojemu je stanovao za pet jena mjesečno i obroka od pedeset sena – otišao bi na obalu, sjeo i pušio lulu. Toga dana, gledajući u pučinu koja se na obzoru spajala s oblačnim nebom, prinio je upaljenu šibicu i zapalio duhan u luli. Ništa više nije mogao učiniti za ono što se dogodilo tog poslijepodneva. Ali bio je gotovo siguran da će se već sutradan sresti s njom licem u lice. Pitao se kako će se djevojka ponašati kad ga ugleda? Ako je pomislila da je kakva propalica, onda, naravno, neće niti pogledati u njega. Ali, ako nije tako mislila, onda će možda i sutradan, baš kao i danas, uzvratiti njegov naklon. Njegov naklon? Hoće li se on – Horikawa Yasukichi – ponovno opušteno nakloniti toj djevojci? Ne, osjećao je da to ne treba učiniti. Ali, budući da ju je već jednom pozdravio, možda će se ukazati neki zgodan trenutak da oboje to istodobno učine... Yasukichi se iznenada sjetio da je djevojka imala iznimno lijepe obrve. Danas, nakon što je otada prošlo pet ili šest godina, čudnovatom jasnoćom sjeća se jedino mirnog mora i mirisa soli u zraku. Yasukichi je tada dugo vremena tupo zurio u pučinu i među zubima stiskao lulu. Ali njegove misli nisu bile usmjerene jedino prema toj djevojci. Razmišljao je i o romanu koji je namjeravao uskoro započeti pisati. Glavni lik tog romana trebao je biti nastavnik engleskog jezika, prožet revoluci21

Ryûnosuke Akutagawa onarnim duhom. Poznat po svojoj nepopustljivosti, on bi ostao odlučan i nepokolebljiv pred svim organima vlasti osim što se jedan jedini put u životu nepromišljeno naklonio jednoj djevojci čije mu se lice učinilo poznato. Vjerojatno je ta djevojka bila niža rastom, ali po svoj prilici bila je vitka – osobito njezine noge u srebrnosivim čarapama i cipelama s visokim potpeticama. U svakom slučaju, ipak je bila istina da je njegove misli zaokupljala ta djevojka... Idućeg jutra, u pet minuta do osam, Yasukichi je nervozno hodao gore-dolje među gomilom putnika na peronu. Dok se s jedne strane radovao što će je ponovno sresti, s druge strane je isto tako razmišljao kako će biti najpametnije da je pokuša izbjeći. Ali duboko u sebi bio je svjestan da je ne želi izbjeći. Vjerojatno se njegova očekivanja nisu razlikovala od onih u profesionalnog boksača koji se sprema ukrstiti boksačke rukavice s veoma snažnim protivnikom. No nikako se nije mogao osloboditi mučnog osjećaja straha da će, kad se sretne licem u lice s djevojkom, možda učiniti nešto što će prelaziti granice zdravog razuma. Jednom zgodom je Jean Richepin9 smiono poljubio Saru Bernhardt koja je slučajno prolazila pokraj njega. Kao Japancu duboko uvriježenih japanskih svjetonazora, Yasukichiju zasigurno ne bi palo na pamet da poljubi djevojku, ali se bojao da bi mogao pasti u iskušenje i učiniti nešto slično, recimo, namignuti joj. Osjećajući se nervozno i napeto, hodao je peronom posve nepribrano, jer ju je istodobno želio i sresti i izbjeći. 9 Jean Richepin (1849.-1926.) francuski pjesnik, romanopisac i drama-

tičar poznat po ekscentričnom ponašanju.