Hrvatski za državnu maturu

Page 1


SADRŽAJ

JEZIK I GOVOR .............................................................................................................. 9 PISMO................................................................................................................................... 9 FONETIKA I FONOLOGIJA ...................................................................................... 10 RAZDIOBA FONEMA ........................................................................................................ 10 GLASOVNE PROMJENE.................................................................................................... 12 NAGLASAK ........................................................................................................................ 16 INTERPUNKCIJSKI ZNAKOVI ......................................................................................... 17

MORFOLOGIJA ............................................................................................................. 19 VRSTE RIJEČI ..................................................................................................................... 20 PROMJENJIVE VRSTE RIJEČI ............................................................................................... 20 IMENICE .......................................................................................................................... 20 PRIDJEVI .......................................................................................................................... 22 ZAMJENICE ..................................................................................................................... 25 BROJEVI .......................................................................................................................... 30 GLAGOLI ......................................................................................................................... 31 NEPROMJENJIVE VRSTE RIJEČI .......................................................................................... 39 PRILOZI ........................................................................................................................... 39 PRIJEDLOZI ..................................................................................................................... 40 VEZNICI ........................................................................................................................... 40 USKLICI ........................................................................................................................... 41 ČESTICE ........................................................................................................................... 41

TVORBA RIJEČI ........................................................................................................... 42 TVORBENA ANALIZA .......................................................................................................... 43 TVORBENI NAČINI ............................................................................................................... 43 SUFIKSALNA TVORBA ................................................................................................... 44 PREFIKSALNA TVORBA ................................................................................................. 44 PREFIKSALNO-SUFIKSALNA ......................................................................................... 44 SLAGANJE ....................................................................................................................... 45 SLOŽENO-SUFIKSALNA TVORBA ................................................................................. 45 SRASTANJE ..................................................................................................................... 45 PREOBRAZBA ................................................................................................................. 45 TVORBA IMENICA ................................................................................................................ 46 TVORBA PRIDJEVA .............................................................................................................. 46 TVORBA GLAGOLA .............................................................................................................. 47 TVORBA PRILOGA ............................................................................................................... 48

SINTAKSA ........................................................................................................................ 49 GRAMATIČKI USTROJ REČENICE ................................................................................. 49 PREDIKAT ....................................................................................................................... 49 SUBJEKT .......................................................................................................................... 49


GLAGOLSKE DOPUNE .................................................................................................................... 50 OBJEKT ............................................................................................................................ 50 PRILOŽNE OZNAKE ........................................................................................................ 50 IMENIČNE DOPUNE ......................................................................................................................... 51 ATRIBUT .......................................................................................................................... 51 APOZICIJA ....................................................................................................................... 51

PREDIKATNI PROŠIRAK ..................................................................................................51 VRSTE REČENICA ............................................................................................................. 52

LEKSIKOLOGIJA .......................................................................................................... 59 FRAZEOLOGIJA ............................................................................................................ 64 LEKSIKOGRAFIJA ....................................................................................................... 65 POVIJESNI RAZVOJ HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA ............................................................... 67 TEORIJA KNJIŽEVNOSTI ......................................................................................... 77 NAZIV I POJAM KNJIŽEVNOSTI ............................................................................................. 77 ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI ........................................................................................... 77 KNJIŽEVNI RODOVI I VRSTE.......................................................................................... 79 LIRIKA ................................................................................................................................... 79 PJESNIČKE FIGURE ......................................................................................................... 80 VERSIFIKACIJA ............................................................................................................... 84 EPIKA .................................................................................................................................... 86 DRAMA.................................................................................................................................. 90 KNJIŽEVNO-ZNANSTVENE VRSTE I PUBLICISTIKA .......................................................... 91 PREGLED VAŽNIJIH KNJIŽEVNIH TEORIJA................................................................ 92

POVIJEST KNJIŽEVNOSTI ....................................................................................... 99 TEMELJNA CIVILIZACIJSKA KNJIŽEVNA DJELA...................................................... 99 ANTIČKA KNJIŽEVNOST ............................................................................................... 102 SREDNJI VIJEK................................................................................................................. 108 RENESANSA ..................................................................................................................... 115 BAROK ............................................................................................................................... 128 KLASICIZAM .................................................................................................................... 135 PROSVJETITELJSTVO ..................................................................................................... 137 ROMANTIZAM ................................................................................................................. 143 PROTOREALIZAM ........................................................................................................... 153 REALIZAM I NATURALIZAM........................................................................................ 156 MODERNIZAM ................................................................................................................. 169 AVANGARDA I MODERNISTIČKI POKRETI .............................................................. 182 HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914. DO 1929........................................................... 194 HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1929. DO 1952........................................................... 194 DRUGA MODERNA (1952. - 1969.) ................................................................................ 203 POSTMODERNIZAM (1970. - 1990.) .............................................................................. 210 PITANJA I ODGOVORI ............................................................................................. 219 KAZALO .......................................................................................................................... 253


VRSTE RIJEČI 1. Promjenjive vrste riječi: imenice, pridjevi, zamjenice, brojevi i glagoli 2. Nepromjenjive vrste riječi: prilozi, prijedlozi, veznici, uzvici, čestice

PROMJENJIVE VRSTE RIJEČI IMENICE Imenice su riječi kojima se imenuju bića, predmeti, pojave i osjećaji. Prema značenju imenice se dijele na: 1. opće

koje služe kao ime za skup bića, predmeta i pojava koji imaju neke zajedničke osobine (čovjek, žena, muž, biser, kamen, zvijezda itd)

2. vlastite

koje služe kao ime pojedinom čovjeku, životinji, stvari, pojavi itd. (Ivan, Zagreb, Velebit).

Opće imenice mogu značiti: a) pojedinu vrstu bića, stvari, pojava (biljka, kamen, voda) b) skup istovrsnih bića ili predmeta shvaćenih kao jedna cjelina (cvijeće, plemstvo, burad). Takve se imenice nazivaju zbirne imenice. c) tvar, gradivo, materijal (srebro, snijeg, pijesak). Takve se imenice nazivaju gradivne imenice. S obzirom na čovjekov dodir s onim što one znače, imenice se dijele na: (konkretne) imenice znače što opipljivo, tj. bića i predmete (sin, kuća, a) stvarne stol). Stvarne su imenice i nazivi za bića ili stvari kojih nema ili su tako daleko da ih ne možemo osjetiti opipom, ali koji se zamišljaju da postoje (vampir, đavao, vila, anđeo, mjesec, zvijezda) b) nestvarne (mislene, apstraktne) imenice znače nešto neopipljivo; osobine, osjećaje, stanja, fizičke i duševne moći, radnje, prirodne i društvene pojave (brzina, dobrota, bol, tuga, sreća, umjetnost, prostor i sl.). Gramatička obilježja imenica su: rod, broj i padež. Rod je gramatička kategorija koja se očituje u slaganju imenica s pridjevskim riječima, a može biti muški, ženski i srednji. Broj je morfološka kategorija po kojoj se razlikuje jedan primjerak onoga što imenica znači (jednina) od više primjeraka onoga što imenica znači (množina). Imenice koje imaju samo množinu (kola, vrata, škare, hlače) nazivaju se pluralia tantum (jednina plurale tantum). Padež je morfološka kategorija koja izriče različite odnose onoga što riječ znači prema sadržaju rečenice. Ti se odnosi izriču padežnim nastavcima i naglaskom. Po odnosu prema ostalim riječima u rečenici padeži mogu biti zavisni (kosi) i nezavisni. Nezavisni su padeži 20


SLOŽENI GLAGOLSKI OBLICI Perfekt je prošlo vrijeme složeno od glagolskog pridjeva radnog i nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola biti. reći jednina

množina

1.

rekao sam

rekli su

2.

rekao si

rekli ste

3.

rekao je

rekli su

Perfekt pomoćnih glagola biti

htjeti

jednina

množina

jednina

množina

1.

bio sam

bili smo

htio sam

htjeli smo

2.

bio si

bili ste

htio si

htjeli ste

3.

bio je

bili su

htio je

htjeli su

Perfektom se još izriče: •

budućnost - futurski perfekt (Nastradao sam ako me pronađu ovdje.)

svevremenost - svevremenski ili poslovični (gnomski) perfekt (Bilo, pa prošlo.)

Pluskvamperfekt je pretprošlo vrijeme složeno od glagolskog pridjeva radnog i perfekta ili imperfekta pomoćnog glagola biti. dovesti jednina

množina

jednina

množina

1.

bio sam doveo

bili smo doveli

bijah doveo

bijasmo doveli

2.

bio si doveo

bili ste doveli

bijaše doveo

bijaste doveli

3.

bio je doveo

bili su doveli

bijaše doveo

bijahu doveli

Pluskvamperfekt pomoćnih glagola biti

36

htjeti

jednina

množina

jednina

množina

1.

bijah bio

bijasmo bili

bijah htio

bijasmo htjeli

2.

bijaše bio

bijaste bili

bijaše htio

bijaste htjeli

3.

bijaše bio

bijahu bili

bijaše htio

bijahu htjeli


SINTAKSA Sintaksa (grč. syntaxis - slaganje) je znanost koja proučava rečenicu i pravila po kojima se odabrane jezične jedinice slažu u nizove. Jedinice sintakse su: riječ, sintagma (spoj riječi) i rečenice. Sintagma je sintaktička jedinica sastavljena od najmanje dviju punoznačnica koje su međusobno povezane (naš jezik, dobar glas, teško vrijeme). Rečenica je osnovna jedinica u gramatičkoj organizaciji jezika kojom se izriče obavijest (Svanuo je tmuran dan. On je došao. Tišina!).

GRAMATIČKI USTROJ REČENICE Odlučüjuću ulogu pri slaganju riječi u rečenici ima predikat koji je jezgra rečenice. Nositelj predikata najčešće je glagol u kojem licu, vremenu ili načinu. Glagol u službi predikata otvara mjesto ostalim članovima rečeničnog ustroja: •

riječi u nominativu kojom se izriče tko vrši radnju, tko je nositelj stanja ili zbivanja, tj. subjektu

riječi kojom se izriče predmet radnje, tj. objektu

riječima koje izriču različite okolnosti (mjesto, vrijeme, način, uzrok i dr.), tj. priložnim oznakama.

Osnovno gramatičko ustrojstvo rečenice sastoji se od ovih rečeničnih članova: subjekt

predikat

Muškarac je gledao

objekt sjenu

priložne oznake mjesta

vremena

načina

uzroka

na zidu

dugo

pozorno

iz znatiželje

i dr.

PREDIKAT Predikat koji se izriče glagolom zove se glagolski predikat. (Došli su nam prijatelji.) Predikat koji se sastoji od pomoćnoga glagola biti i neke imenske riječi zove se imenski predikat. (Ti si kukavica. To nije sve. On je prvi. Dječak je bio tužan.)

SUBJEKT Subjekt je onaj član koji se u rečenici uvrštava po sročnosti (podudaranje oblika roda, broja i padeža) s predikatom izričući na što se odnosi obavijest sadržana u predikatu. Po svojoj sročnosti s predikatom subjekt je imenica u nominativu i odgovara na pitanje tko? (ako je riječ o živom) ili što? (ako je riječ o neživom). Npr. Tko piše? Učenici pišu. Što dolazi? Dolazi zima.

49


LEKSIKOLOGIJA Leksikologija je grana lingvistike koja proučava i opisuje rječnik nekog prirodnog jezika postavljajući pri tome i sva opća pitanja koja se odnose na riječ kao temeljnu jedinicu jezika. Leksem je oblik punoznačne riječi koji sačinjava ukupnost njezinih gramatičkih oblika i leksičkih značenja (izraz + sadržaj). Semantika je dio znanosti o jeziku koji se bavi proučavanjem sadržajne strane jezičnog znaka. Leksemi kod kojih se opseg sadržaja i opseg jednog značenja podudaraju nazivaju se jednoznačnice. Leksemi čiji se sadržaj sastoji od dvaju ili više značenja zovu se višeznačnice. Postanak i razvoj višeznačnosti uvjetovani su komunikacijskim potrebama govorne zajednice. Kako se povećavaju komunikacijske potrebe, povećava se i broj višeznačnica jer je razvoj višeznačnosti jedan od načina bogaćenja leksika, uz tvorbu novih leksema i posuđivanje. Novonastalo značenje leksema koje se pridružuje njegovom već postojećem značenju naziva se preneseno značenje. Značenje leksema lav - “hrabar, odvažan čovjek” preneseno je značenje prema značenju “afrička zvijer iz porodice mačaka”. Neutralno ili denotativno značenje leksema je ono značenje koje izravno i obavijesno neutralno upućuje na imenovanu stvar ili pojam iz izvanjezičnog svijeta. Denotativno značenje leksema lav je afrička zvijer iz porodice mačaka. Konotativno značenje je svako značenje leksema koje sadrži emocionalne, afektivne, ekspresivne ili semantičko-stilističke oznake ili asocijacije. Konotativno značenje leksema lav je hrabar čovjek, junak. Sinonimija je značenjski odnos dva ili više leksema koji pripadaju istoj vrsti riječi. Sinonimi su riječi koje imaju različit izraz, a sličan sadržaj (naraštaj, generacija, pokoljenje). Razlikuju se: 1.

bliskoznačnice - djelomični sinonimi, npr. muž - suprug, standardnojezični (luk) i nestandardnojezični (kapula) sinonimi, stilski neobilježeni (izvor) i stilski obilježeni (vrutak) sinonimi

2.

istoznačnice - potpuni sinonimi (sustav - sistem).

Antonimija je pojava značenjske opreke u jeziku. Antonimi su parovi riječi suprotnih značenja (noć - dan). Po podrijetlu antonimi se dijele na: 1.

prave ili raznokorijenske (istina - laž)

2.

tvorbene ili istokorijenske (čovjek - nečovjek).

Po naravi značenjske opreke: 1.

binarni (dječak - djevojčica)

2.

stupnjeviti (visok - nizak) 59


POVIJESNI RAZVOJ HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA PRVO RAZDOBLJE: od početaka pismenosti do kraja 14. st. Početak pismenosti u Hrvata veže se uz pojavu slavenskog bogoslužja i s njim povezane crkvenoslavenske književne djelatnosti. Najstariji sačuvani jezični spomenici potječu s kraja 10. ili početka 11. st. te iz 12. i 13. st. Jezik tih spomenika je crkvenoslavenski hrvatske redakcije, tj. onaj slavenski jezik koji je djelovanjem ćirilometodske misije postao sredstvom zajedničke slavenske crkvene književnosti i u koji je postupno prodirao živ narodni govor. Pismo tih prvih spomenika hrvatske pismenosti je glagoljica. Uz nju se u drugoj polovini 12. st. javlja ćirilica zapadnog, bosansko-hrvatskog tipa, poznata pod nazivom bosančica. Prvi spomenici hrvatskog narodnog jezika uglavnom su glagoljički zapisi i natpisi u kamenu (Krčki natpis, Valunska ploča) iz 11. st. Najpoznatija među njima je Baščanska ploča darovnica kralja Zvonimira crkvi Svete Lucije u Jurandvoru kod Baške na Krku iz 1100. godine. Prvi opsežni spomenici hrvatske pismenosti, razni glagoljički liturgijski i neliturgijski kodeksi s jedne strane, a s druge prvi latinički spomenici na narodnom jeziku potječu iz 14. st. Dok su se do 14. st. narodnim jezikom (protkanim crkvenoslavizmima) odlikovali uglavnom pravni spomenici, u 14. st. hrvatski narodni jezik prodire i u vjersku i crkvenu književnost. Od polovine do kraja 14. st. nastaju i prva poznata opsežnija djela hrvatske latinične knjževnosti (Red i zakon dominikanki, Zadar, 1345., Šibenska molitva, 14. st.). Do kraja 14. st. dovršeno je i oblikovanje hrvatskog tipa uglate glagoljice. Istodobno latinica snažno prodire na sve razine hrvatske pismenosti. Od tada ona supostoji uz glagoljicu (i prostorno ograničeniju ćirilicu) kao ravnopravno pismo hrvatske pismenosti, a u kasnijim stoljećima sve se intenzivnije nameće javnoj upotrebi. Za jezik hrvatske pismenosti i književnosti već je u 14. st. zabilježeno ime “jezika hrvackoga” (Istarski razvod, 1325.) U skladu s geopolitičkim smještajem najranijih središta hrvatske državnosti, a time i središta pismenosti, osnova prvoga hrvatskog jezika javne upotrebe bilo je čakavsko narječje. U kasnijem razvoju čakavsko narječje prepušta svoje prvenstvo u oblikovanju hrvatskoga književnog jezika ostalim našim narječjima, ali u cijelom njegovu kasnijem razvoju ostaje stalno prisutna svijest o jeziku hrvatskog imena.

67


TEORIJA KNJIŽEVNOSTI NAZIV I POJAM KNJIŽEVNOSTI Riječ “književnost” izaziva pomisao na knjige. Termin “literatura” kojim se ponekad služimo jer gotovo svi europski jezici upotrebljavaju taj naziv prema latinskoj riječi literatura, upućuje da je književnost ono što je napisano jer je izvedena od riječi littera - slovo. Književnost, naravno, nije samo ono što je napisano u knjigama jer uz pisanu književnost postoji i usmena književnost koja je nastala i koja se dugo vremena, pa i danas, širi usmenom predajom. Umjetnička književnost - termin je koji označava razliku između znanstvenih djela i književnih djela u užem smislu. Beletristika - “lijepa književnost” je dio umjetničke književnosti (uglavnom romani i novele), a ne umjetnička književnost u cjelini. Pjesništvo -

odgovara pojmu “poezija” (grč. poíZsis - proizvodnja, stvaralaštvo).

“Umjetnička književnost” i “pjesništvo” podjednako dobro upućuju na potrebu da se književnost shvati kao stvaralačka jezična djelatnost osobite vrste. Književnost se naziva “umjetnost riječi” kada se želi istaknuti da je upravo jezik ona “građa” od koje se gradi književno djelo. Književnošću se bave praktično književnici, a teoretski - znanstvenici.

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI Razgranato i sustavno proučavanje književnosti naziva se znanost o književnosti. Ona se dijeli na:

1. POVIJEST KNJIŽEVNOSTI - bavi se proučavanjem književnih djela u njihovom povijesnom slijedu. S obzirom na područja koja povijest književnosti može obuhvatiti, razlikuju se: Povijest nacionalne književnosti -

obrađuje razvoj, promjene u vremenu i osobitosti neke nacionalne književnosti

Poredbena povijest književnosti -

istražuje veze i odnose dviju ili više različitih književnosti

Opća povijest književnosti -

razvija se na osnovi poredbenog proučavanja književnosti kao nastojanje da se obuhvate sve književne pojave od svjetskog značenja.

77


POVIJEST KNJIŽEVNOSTI TEMELJNA CIVILIZACIJSKA KNJIŽEVNA DJELA BIBLIJA Biblija ili Sveto pismo je zbirka poučno-moralističkog i poetskog sadržaja koju kršćani i Židovi smatraju svetom. Ime Biblija ima svoju povijest. Biblos je bila stara fenička luka. Feničanima dugujemo početke našeg alfabeta; oni su bili i glavni trgovački posrednici pisaćega materijala. Zato je njihova trgovačka luka Biblos odredila u grčkom naziv knjige: he biblos, a u deminutivnom pluralu ta biblia - knjižice. Biblijske knjige napisane su u vremenu od 13. st. pr. n. e. do 2. st. n. e. Biblija sadrži 46 knjiga Staroga zavjeta i 27 knjiga Novoga zavjeta; počinje Knjigom postanka, a završava Otkrivenjem ili Apokalipsom. Većina biblijskih knjiga Staroga zavjeta napisana je hebrejskim, a dio aramenskim. Grčkim je napisan cijeli Novi zavjet. Najvažniji prijevodi Biblije su: Septuaginta - prijevod Staroga zavjeta s hebrejskog na grčki, 3. - 2. st. pr. n. e. Vulgata - latinski prijevod sv. Jeronima iz 4. st. n. e. Itala je najstariji prijevod Biblije na latinski, ali ga Crkva nije priznala. Prvi cjeloviti prijevod Biblije na hrvatski jezik napravio je Matija Petar Katančić 1831. god. Jure Kaštelan i Bonaventura Duda daju 1968. novi potpuni prijevod Biblije. Stari zavjet:

Petoknjižje (Tora) Povijesne knjige (Knjiga o Juditi) Psalmi Mudrosne knjige (Knjiga o Jobu, Pjesma nad pjesmama) Proročke knjige

Novi zavjet:

Evanđelje (Matej, Marko, Ivan, Luka) Djela apostolska Poslanice apostola Pavla Katoličke poslanice Otkrivenje ili Apokalipsa

Psalmi su vrsta religioznog pjesništva. Pripisuju se kralju Davidu. Pisani su u proznim stavcima ili versetima razne dužine. Pjesma nad pjesmama jedno je od najljepših djela ljubavne poezije. Pripisuju se kralju Salomonu. To je zbirka ljubavnih i svadbenih pjesama.

99


ANTIČKA KNJIŽEVNOST GRČKA KNJIŽEVNOST PRETKLASIČNO RAZDOBLJE (8. - 6. st. pr. n. e.) Homer (8. st.pr.n.e.), prvi antički pjesnik, autor epova: Ilijada - ep od 24 pjevanja u heksametrima; obrađuje 51 dan desete, završne godine rata pod Trojom. Temeljni motiv Ilijade je gnjev Ahileja, tesalskog kralja, najvećeg grčkog junaka pod Trojom, kojemu je Agamemnon oteo robinju Brizeidu. Ahilej zato više ne želi sudjelovati u borbama za Troju, no nakon nekog vremena ipak se vraća u boj jer se želi osvetiti Hektoru, glavnom trojanskom junaku, koji je ubio njegova prijatelja Patrokla. Ahilej ubija Hektora i u gnjevu mrcvari njegovo tijelo, ali kada mu dolazi trojanski kralj Prijam, otac Hektorov, i moli za milost, Ahilej mu vraća Hektorovo mrtvo tijelo, suosjećajući s ocem. Likovi: Ahilej, Patroklo, Agamemnon, Hektor, Andromaha, Prijam, Paris, Menelaj. Odiseja - ep od 24 pjevanja u heksametrima; obrađuje Odisejev povratak kući nakon desetogodišnjeg lutanja po završetku trojanskoga rata. Likovi: Odisej, Kalipsa, Nausikaja, Kiklop Polifem, Telemah, Penelopa. “homersko pitanje” - sumnja u Homerovo autorstvo tih epova. Njemački filolog Friedrich A. Wolf u djelu “Uvod u Homera” 1795. god. prvi iznosi radikalnu sumnju u postojanje Homera. Istraživači homerskog pitanja dijele se na: unitariste koji brane jedinstvo epova pripisujući ih jednom autoru; pluraliste i analitičare koji zastupaju tezu o kolektivnom autorstvu, smatrajući da su pojedine dijelove Homerovih epova složili različiti pjesnici Hesiod

grčki epski pjesnik, tvorac didaktičkog i genealoškog epa.

(8. - 7. st.pr.n.e.) Poslovi i dani - didaktički ep u kojem Hesiod realistički opisuje teški seoski život te slavi ljudski rad; pisan je u heksametrima. Teogonija -

genealoški ep (o postanku grčkih bogova); stih heksametar.

Alkej grčki pjesnik s otoka Lezbosa, jedan od glavnih predstavnika mono(1.pol. 6. st.pr.n.e.) dijske lirike (poezije pisane za solo pjevanje uz pratnju lire); njegova poezija je sačuvana u fragmentima, a najčešće teme su: rat, politički

102


RENESANSA Renesansa (franc. renaissance - preporod), naziv je za razdoblje u europskoj kulturi od kraja 14. do početka 17. stoljeća koje se izravno nastavlja na humanizam i predrenesansu. Nastala je u Italiji odakle se proširila na Španjolsku, Francusku, Hrvatsku i ostatak Europe. Pokret je preporodio književnu praksu i teoriju, a program mu je bio oponašanje antičkih pisaca i uspostava njihovih estetičkih ideala - ljepote i slobode čovjekova stvaralačkog duha. Procvat prirodnih znanosti, izum tiskarskoga stroja (Guttenberg, 1450.), otkriće novih svjetova (Kolumbo, Vasco de Gama, Magellan) potpuno su promijenili dotadašnji srednjovjekovni svjetonazor i otvorili nove putove razvoju ljudskoga duha. Renesansa je razdoblje velike želje za znanjem i umjetničkim izražavanjem. Neograničeno je širila optimizam, vjeru u pojedinca, njegove stvaralačke snage i poduzetnost. U likovnim umjetnostima predstavnici renesanse su: Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarroti, Rafael, Tizian, Andrea Palladio, Bramante, Sandro Botticeli. Renesansna književnost stvarana je uglavnom na narodnim jezicima, a u povijesti književnosti nerijetko je imenovana “himnom životu”. Najznačajniji predstavnici su: Lodovico Ariosto, François Rabelais, Miguel Cervantes, William Shakespeare. Lodovico Ariosto (1474. - 1533.) Najveći pjesnik talijanske renesanse. Pisao je latinske i talijanske stihove, renesansne komedije i društvene satire, no životno mu je djelo veliki viteški ep “Bijesni Orlando” (1516. - -1532.) u kojem Ariosto oživljava fantastični srednjovjekovni viteški svijet i pretvara njegove legendarne junake u moderne ljude sa strastima i osjećajima renesansnoga čovjeka. Djelo nema ni jednoga glavnog junaka, ni jedne glavne radnje, nego opisuje ljubav, gospe, borbe, vitezove, odnosno junake i zbivanja vezana uz imaginarnu saracensku opsadu Pariza u doba Karla Velikoga te u nizu glavnih i sporednih radnji razvija raskošnu sliku života u kojoj se isprepliću mašta i realnost, prošlost i sadašnjost. Ep je ispjevan u savršenim stancama (strofama od 8 rimovanih jedanaesteraca), a u završnoj redakciji ima 46 pjevanja. Likovi: Orlando, Anđelika, Medoro, Rinaldo, Astolfo. François Rabelais (1494. - 1553.) Prvi veliki francuski pripovjedač, uz Montaignea najznačajniji predstavnik francuske renesanse. U mladosti redovnik, prisiljen je zbog “heretičkih” pogleda napustiti samostan. Studira medicinu, bavi se raznim granama znanosti, a poslije i liječničkom praksom. Napisao je niz znanstvenih spisa, a životno mu je djelo “Gargantua i Pantagruel” (1532. -1564.), fantastično-satirični roman u 5 knjiga od kojih su najpoznatije dvije(“Život Gargantuin”, 1543. i “Herojska djela i priče velikog Pantagruela”, 1532.), a autorstvo pete, posmrtno izdane knjige, još je uvijek sporno. Djelo, pisano isprva iz razonode i zamišljeno kao fantastična pripovijest o podvizima jedne porodice divova poznate iz srednjovjekovne literature, preraslo je postupno u genijalnu satiru srednjovjekovnih zastarjelih pogleda i institucija i postalo ogledalom vjere renesansnoga čovjeka u moć znanosti i plemenitost ljudske prirode, kojoj treba omogućiti slobodan razvoj na području fizičkog i duhovnog 115


ROMANTIZAM Romantizam je europski književni umjetnički pokret koji se javlja potkraj 18. i početkom 19. st., a svoj vrhunac ostvaruje od 1800. do 1830. godine. Romantizam se javlja u vremenu kada su se u Europi zbili značajni povijesni događaji: Francuska revolucija 1789., Napoleonov uspon i pad, pobjeda reakcije i restauracija - sve to obilježava razdoblje u kojemu građanska klasa s promjenjivim uspjehom vodi borbu protiv još živih oblika feudalizma. Glavne značajke tog novog pokreta su: •

otpor prema racionalizmu prethodne epohe

isticanje vrijednosti ljudskih osjećaja i unošenje naglašene emotivnosti u sve književne rodove, miješanje književnih rodova (roman u stihovima, epska djela s lirskim digresijama)

naglašavanje individualizma, pjesničke slobode

iznimno štovanje prirode (otuđenom romantičkom pjesniku priroda postaje zamjenom za ljudsko društvo, pejsaž je u djelima romantičara stanje duše i izraz njihovih najdubljih osjećaja)

razvijanje zanimanja za egzotične sadržaje, mistiku

stvaranje romantičnoga pesimizma, poznatog pod nazivom “svjetska bol” (Weltschmerz)

zanimanje za povijest, narodne jezike i navlastito za narodno stvaralaštvo, folklor.

Romantizam se najprije javlja u Njemačkoj pod nazivom “Sturm und Drang” (“oluja i nagon”) kao je to antiklasicistički pokret koji u prvi plan stavlja osebujnost pojedinca. Najznačajniji predstavnici su J.W. Goethe i F. Schiller. Scena njemačke književnosti s kraja 18. st. i opsežni opusi Goethea i Schillera pokazuju složen način nastajanja romantizma: za pokretom “Sturm und Drang” slijedi faza “weimarske klasike” (okretanje antičkim temama i priklanjanje klasičnim pjesničkim oblicima) i tek onda dolazi naraštaj “čistih romantičara”, kao što su braća Schlegel i Wilhelm Tieck. U Engleskoj se romantizam rodio s pjesnicima Williamom Blakeom i Robertom Burnsom potkraj 18. st., a zavladao je književnom scenom nakon zajedničkog nastupa Wordswortha i Coleridgea. U drugoj generaciji romantičarskih pjesnika najznačajniji je George Gordon Byron, a zatim Percy Bysshe Shelley i John Keats. U Francuskoj romantizam počinje Lamartineovom zbirkom “Meditacije”, 1820. kojom je navijestio novi stil književnog stvaranja. Uz njega, ostali predstavnici francuskog romantizma su Victor Hugo i François-René de Chateaubriand. U Americi je najznačajniji predstavnik romantizma Edgar Allan Poe, pjesnik, pripovjedač i teoretičar. U Rusiji je prvi izraziti romantičar Aleksandar Sergejevič Puškin, a vrhunac ruskoga romantizma označava pjesništvo Mihaila Jurjeviča Ljermontova. Johann Wolfgang Goethe (1749. - 1832.) Najveći i najsvestraniji njemački književnik. Za početak njegova stvaranja bio je odlučujući studentski boravak u Strassburgu gdje se dublje upoznaje s Homerom, Shakespeareom i 143


REALIZAM U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI Realizam kao književno razdoblje obuhvaća posljednja dva desetljeća 19. st. Točnije, od Šenoine smrti 1881. do početka moderne 1892., odnosno 1895. Teorija realizma pojavljuje se već sedamdesetih godina 19. st. u Šenoinim člancima “Naša književnost” i “Zašto pišemo” u kojima se opredijelio za realističku koncepciju književnoga stvaranja (socijalna tematika, promatranje neposredne stvarnosti, izbjegavanje neuvjerljivosti u psihološkoj karakterizaciji likova, napuštanje sentimentalnosti). Teoretičari novoga književnoga naraštaja (Kumičić, Pasarić, Ibler, Čedomil) određuju značajke realističkoga romana i novele. One se očituju u sljedećem: romanopisac i novelist odabiru suvremenu građu iz društvenoga života, likove socijalno i psihološki motiviraju i prate njihov razvoj, oslanjaju se na znanstvene spoznaje. U hrvatskoj kritici ovoga vremena suprostavljaju se dva gledišta; prema nekim teoretičarima hrvatska književnost treba tražiti uzore u ruskim piscima, ponajviše u Turgenjevu, a drugi pak smatraju da im uzor treba biti francuska književnost, osobito Zola i njegov naturalizam. Za uvođenje naturalizma u hrvatsku književnost posebice se zauzimao Eugen Kumičić u članku “O romanu”, 1883. koji je izazvao vrlo žustre polemike među teoretičarima. Hrvatski se realisti usmjeruju prema aktualnim temama iz suvremenoga života. Obrađuju teme iz društvenog, gospodarskog, političkog i kulturnoga života. Osim aktualnih, obrađuju i povijesne teme (E. Kumičić, “Urota zrinsko-frankopanska”; Gjalski, “U noći”). Jedna od čestih tema jest propadanje plemstva. Njome se bave Kovačić, Gjalski, Novak, Kumičić. Odnos sela i grada kao aktualna tema zaokuplja Kovačića, Kozarca i Novaka. Hrvatski realizam uspostavlja regionalnu problematiku - književni regionalizam. Pisci prikazuju sredinu iz koje potječu. Kovačić i Gjalski prikazuju zagorsku sredinu, Kozarac slavonsku, Kumičić i Novak primorsku i istarsku. Devedesetih godina u prvi plan izbija psihološko-filozofska problematika. Pisci prikazuju pojedinačne sudbine, intimne strane ljudskoga života, zaokupljenost temama života i smrti. Tako se stvara novi tematski krug u koji ulaze djela K. Š. Gjalskog, Novaka, Kozarca i prvijenci Janka Leskovara koji najavljuje novo razdoblje hrvatske književnosti - modernu. Središnji časopis je i dalje “Vijenac” koji je afirmirao August Šenoa. Oko toga časopisa okupljali su se doista najbolji hrvatski pisci i on je na neki način bio reprezentativna revija našeg književnog života u cjelini. U “Vijencu” je objavljeno gotovo sve najbolje što je u to doba u Hrvatskoj napisano, većina romana i zbirki pripovijedaka najpoznatijih naših realista, što ih uglavnom objavljivala Matica hrvatska, prvi je put objavljena baš u “Vijencu”. Dok je “Vijenac” bez obzira na svoju fizionomiju i uređivačku politiku okupljao gotovo sve pisce ne mareći kojoj političkoj struji pripadaju, ostali su listovi imali izrazito političku fizionomiju. Od tih časopisa ističe se izrazito pravaški usmjerena “Hrvatska vila”, 1882. - 1886. (urednici: August Harambašić, Eugen Kumičić). Ante Kovačić (1854. - 1889.) Pripovjedač, feljtonist, polemičar, pjesnik, vatreni pristaša stranke prava i ideja Ante Starčevića. Rođen je u Oplazniku iznad Sutle, osnovnu školu je završio u selu Mariji Gorici. Kao nadaren seoski dječak, po preporuci župnika Tome Gajdeka, odlazi u Zagreb na 164


Samuel Beckett (1906. - 1989.) Dramatičar i romanopisac irskoga podrijetla; od 1938. živi u Parizu te nakon rata počinje pisati i na francuskom. Zaokupljen problemima ljudske egzistencije i otuđenosti modernoga života, Beckett u svim svojim djelima daje krajnje pesimističnu viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno “trajanje” ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa. Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Beckett napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet te ih zamjenjuje nizom scena koje se ponavljaju u malim varijantama. Likove svodi na groteskne i stravične marionete (kljasti, nijemi, gluhi itd) koji se kreću po nekom besmislenom ritmu unutar svojeg ograničenog životnoga prostora (ulice, raskrižje, soba) ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smješteni u kante za smeće ili zatrpani u pijesku). Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijaloga u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture. Napisao je i nekoliko romana “Murphy”, 1938., “Malloy”, 1951., “Malone umire”, 1952. itd., ali svjetski je uspjeh postigao tek dramama, od kojih su najpoznatije “U očekivanju Godota”, 1952. i “Svršetak igre”, 1957. Uz Ionesca, Beckett je najznačajniji autor kazališta apsurda. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1969. godine. “U očekivanju Godota” je antidrama, podijeljena na dva čina u kojima se zapravo ništa ne događa. Na skučenom prostoru pustoga raskrižja sa stablom u sredini kreću se dva para likova: skitnice Vladimir i Estragon (nerazdruživi prijatelji) koji su neprestano prisutni na sceni, i klaunovi Pozzo i Lucky (gospodar i sluga), koji dolaze i odlaze. U drugom je činu doduše golo stablo prolistalo, Pozzo i Lucky zamijenili su svoje uloge, prvi je i zanijemio, a drugi oslijepio, ali zapravo se ništa bitno nije promijenilo, te se i dalje ponavljaju iste kretnje, vode isti uglavnom besmisleni razgovor i iščekuje se Godot. Drama je svojevrsna parodija ljudskoga života koji čovjek provodi u stalnom iščekivanju spasa i odgovora na “vječita pitanja” što ne dolaze kao što ne dolazi ni očekivani Godot. Thomas Stearns Eliot (1888. - 1965.) Engleski pjesnik, esejist i književni kritičar, rodom iz Amerike: Proslavio se već zbirkom “Prufrok i druga promatranja”, 1917., gdje su na relativno lako pristupačan način sadržani gotovo svi važniji elementi kasnije Eliotove poezije kojom postaje duhovni vođa razočarane anglo-američke poratne pjesničke generacije. Poezija mu je izrazito intelektualistička, zaokupljena problemom jalovosti moderne industrijske civilizacije iz koje će Eliot potražiti izlaz u religiji i političkom konzervativizmu. Pjesničkim izrazom nastavlja se na simbolizam i imaginizam, ali razvija vlastiti stil, koji se uz prividno nepovezane slike i intenzivnu, ponekad i višestruku simboliku odlikuje i naglašenom ironijom, upotrebom parodije, ubacivanjem citata na stranim jezicima, aluzijama iz raznih područja umjetnosti, kulture i civilizacije što sve često otežava razumijevanje njegove poezije i zahtijeva obilne komentare. Osim pjesama, među kojima se osobito cijene poeme “Pusta zemlja”, 1922. i “Četiri kvarteta”, 1943. Eliot je pisao i poetske drame, “Ubojstvo u katedrali”, 1935., a istaknuo se i kao izvanredan književni kritičar. Dobitnik je Nobelove nagrade za 1948. godinu.

192


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.