Živjeti na kraju vremena

uvod: “zli duhovi na nebesima”

Živjeti na kraju vremena

1

2

Od istog autora u izdanju Frakture: Druga smrt neoliberalizma

slavoj 탑i탑ek

uvod: “zli duhovi na nebesima”

3

Slavoj Žižek

Živjeti na kraju vremena preveo s engleskog Srećko Horvat

Fraktura

4

slavoj žižek

Naslov izvornika Living In The End Times © Slavoj Žižek 2011 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Srećko Horvat i Fraktura, 2012.

Prijevod je rađen prema dopunjenom dorađenom izdanju – Verso 2011.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-387-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 805371

uvod: “zli duhovi na nebesima”

5

Sadržaj Uvod: “Zli duhovi na nebesima” 1. Poricanje: liberalna utopija Interludij 1. Hollywood danas: izvještaj s ideološkog bojišta

7 19 85

2. Bijes: aktualnost teološko-političkoga Interludij 2. Odjeci krize u multicentričnom svijetu

117 185

3. Cjenkanje: povratak kritike političke ekonomije Interludij 3. Arhitektonska paralaksa

241 321

4. Depresija: neuronska trauma ili uspon proleterskog cogita Interludij 4. Apokalipsa pred vratima

365 409

5. Prihvaćanje: ponovo zadobivena ideja

457

Pogovor: Dobro došli u zanimljiva vremena!

519

Kazalo imena

613

6

slavoj 탑i탑ek

uvod: “zli duhovi na nebesima”

7

Uvod: “Zli duhovi na nebesima” Dvadeseta obljetnica pada Berlinskog zida trebala bi poslužiti kao povod za promišljanje. Naglašavanje “čudesne” prirode pada Zida pretvorilo se u klišej: kao da se san ostvario. Nakon raspada komunističkih režima, koji su se urušili poput kule od karata, dogodilo se nešto nezamislivo, nešto što se ne bi smatralo mogućim čak ni nekoliko mjeseci prije tog događaja. Tko bi u Poljskoj mogao zamisliti slobodne izbore ili da će Lech Wałęsa postati predsjednik? No trebali bismo primijetiti da se samo nekoliko godina poslije dogodilo još veće “čudo”, naime povratak bivših komunista na vlast unatoč slobodnim izborima i potpuna marginalizacija Wałęse, koji je postao još nepopularniji od čovjeka koji je desetljeće i pol prije pokušao uništiti Solidarnost vojnim udarom – generala Wojciecha Jaruzelskog.

Uobičajeno objašnjenje za taj kasniji preokret priziva “nezrela” uto­ pijska očekivanja većine, čija se želja na kraju pokazala kontradiktornom, ili prije nekonzistentnom. Narod je htio dobiti svoj dio kolača, a ujedno i pojesti ga. Oni su htjeli kapitalističko-demokratsku slobodu i materijalno blagostanje, ali da je ne plate punom cijenom života u “dru­ štvu rizika”, odnosno da ne izgube sigurnost i stabilnost, koje su im nekoć (manje ili više) jamčili komunistički režimi. Kao što su ispravno primijetili zapadnjački komentatori, plemenita borba za slobodu i prav­ du pretvorila se u nešto što je malo više od žudnje za bananama i pornografijom.

8

slavoj žižek

Kada je nastupilo neizbježno razočaranje, iz njega su se rodile tri (ponekad suprotstavljene, ponekad preklapajuće) reakcije: 1) nostalgija za “dobrom starom” komunističkom erom;1 2) desni nacionalistički populizam; 3) obnovljena i “zakašnjela” antikomunistička paranoja.

Prve dvije reakcije dovoljno je lako shvatiti. Što se tiče komunističke nostalgije, ona se ne bi trebala shvatiti preozbiljno; umjesto da izražava autentičnu želju za povratkom u sivu stvarnost prošlog režima, bila je bliža nekoj vrsti žalovanja, procesu blagog odricanja od prošlosti. Što se tiče desnog populizma, on nije ograničen na Istočnu Europu, već je osobina zajednička svim državama uhvaćenim u vrtlog globalizacije.

Najzanimljivija je onda treća reakcija, čudno uskrsnuće antikomunističke paranoje dva desetljeća poslije. Na pitanje “Ako je kapitalizam zaista toliko bolji od socijalizma, zašto su onda naši životi i dalje tako bijedni?” daje jednostavan odgovor: to je stoga što još uvijek nismo stvarno u kapitalizmu, jer komunisti i dalje vladaju, a sada naprosto nose maske novih vlasnika i menadžera…

Očigledna je činjenica da velika većina ljudi koji su protestirali pro­ tiv komunističkih režima u Istočnoj Europi nije zahtijevala kapitalističko društvo. Oni su htjeli socijalnu sigurnost, solidarnost, neku vrstu pravde; htjeli su slobodu da svoje živote žive izvan vidnog polja državne kontrole, da se okupljaju i razgovaraju kako žele; htjeli su život

Istrošenost državno-partijskog socijalizma dvadesetog stoljeća očita je. U jednom od velikih javnih govora u kolovozu 2009. Raúl Castro napao je one koji jedino viču “Smrt američkom imperijalizmu! Živjela revolucija!” umjesto da se prime teškog i strpljivog posla. Prema Castru, sva krivnja za kubansku situaciju (plodna zemlja koja uvozi 80% svoje hrane) može se svaliti na američki embargo: s jedne strane nalaze se lijeni ljudi, a s druge prazna polja. Rješenje se zasigurno nalazi u tome da se naprosto počne raditi na tim poljima? I premda je to očigledno istina, Castro je ipak u sliku koju je opisivao zaboravio uključiti svoju vlastitu poziciju: ako ljudi ne rade na poljima, to očito nije zbog toga što su lijeni, već zato jer im državna ekonomija nije u stanju osigurati posao. Stoga, umjesto što je ocrnio obične ljude, trebao je primijeniti stari staljinistički moto prema kojem je motor napretka u socijalizmu autokritika te radikalnoj kritici podvrgnuti sam sustav čiji su on i Fidel oličenje. Ovdje zlo, iznova, prebiva u kritičkom pogledu koji zlo vidi svuda oko sebe…

1

uvod: “zli duhovi na nebesima”

9

oslobođen primitivne ideološke indoktrinacije i prevladavajućega ciničnog licemjerja. Kao što su primijetili mnogi lako razumljivi analitičari, ideali koji su inspirirali prosvjednike bili su velikim dijelom preuzeti od same vladajuće socijalističke ideologije – težili su onome što se najprikladnije može označiti kao “socijalizam s ljudskim licem”.

Ključno je pitanje kako iščitati urušavanje tih nada. Uobičajeni od­ govor, kao što smo vidjeli, svodi se na kapitalistički realizam ili njegovu odsutnost: ljudi naprosto nisu imali realnu sliku o kapitalizmu, već su bili puni nezrelih utopijskih očekivanja. Jutro nakon entuzijazma pijanih dana pobjede narod se trebao otrijezniti i suočiti s bolnim procesom učenja pravila jedne nove stvarnosti, trebao se nositi s cijenom koju valja platiti za političku i ekonomsku slobodu. Kao posljedica toga čini se kao da je europska ljevica morala umrijeti dvaput, prvi put kao “totalitarna” komunistička ljevica, a potom kao umjerena demokratska ljevica koja je u posljednjih nekoliko godina postupno izgubila tlo u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Do neke točke taj proces može biti protumačen činjenicom da centrističke, pa čak i konzervativne stranke sve više uključuju tradicionalno lijeve perspektive (podrška nekog oblika države blagostanja, tolerancija spram manjina itd.), pri čemu bi primjerice Angela Merkel, kada bi predstavila svoj program u SAD-u, bila odbačena kao radikalna ljevičarka. No to je istinito samo do jedne točke. U današnjoj postpolitičkoj demokraciji tradicionalna podjela na socijaldemokratsku centrističku ljevicu i konzervativnu centrističku desnicu postupno se nadomješta novom podjelom na politiku i postpolitiku. S jedne strane imamo tehnokratsko-liberalnu multikulturalno-tolerantnu stranku postpolitičke države, a s druge strane strastvenu političku borbu – nije ni čudo da su stari centristički suparnici (konzervativci ili kršćanski demokrati i socijaldemokrati ili liberali) često prisiljeni udružiti snage protiv zajedničkog neprijatelja.2 (Freud je pisao

U svibnju 2008. došlo je do dviju strastvenih eksplozija. U Italiji je rulja zapalila romska naselja u predgrađu Rima (uz prešutnu podršku nove desno-populističke vlade); taj skandal ne može nas ne podsjetiti na komentar kasnoga Husserla da Cigani, premda u Europi žive stoljećima, zapravo nisu dio europskoga duhovnog 2

10

slavoj žižek

o Unbehagen in der Kultur, nezadovoljstvu/nelagodi u kulturi; danas, dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida, svjedočimo nekom obliku Unbehagen u liberalnom kapitalizmu. Ključno je pitanje sada: tko će artikulirati to nezadovoljstvo? Hoće li ga iskoristiti nacionalistički populisti? U tome je veliki zadatak ljevice.)

Bismo li onda trebali odbaciti utopijski nagon koji je motivirao antikomunističke proteste kao znak nezrelosti, ili bismo mu trebali ostati vjerni? Na toj točki vrijedi spomenuti da je otpor komunizmu u Istočnoj Europi zapravo preuzeo tri uzastopna oblika: 1) “revizionističku” marksističku kritiku stvarno postojećih socijalizama (“Ovo nije pravi socijalizam, mi želimo povratak autentičnoj verziji socijalizma kao slobodnog društva”) – ovdje bismo mogli zlobno primijetiti da se isti proces odvio u ranome modernom razdoblju Europe, kada se sekularno suprotstavljanje hegemonijskoj ulozi religije najprije moralo izraziti u obliku religijske hereze; 2) zahtjev za autonomnim prostorom civilnog društva oslobođenog ograničenja državno-partijske kontrole (to je bila službena pozicija pokreta Solidarnost u prvim godinama njegova postojanja – njegova poruka bila je “Ne želimo vlast, mi samo želimo slobodan prostor izvan vaše kontrole u kojem se možemo baviti kritičkim promišljanjem onoga što se zbiva u društvu”); 3) konačno, neprikrivenu borbu za moć: “Mi želimo potpuno demokratski legitimiranu vlast, što znači da je vrijeme da vi odete.” Jesu li prva dva oblika zaista samo iluzije (ili prije strateški kompromisi) i trebaju li stoga biti odbačeni?

Temeljna je pretpostavka ove knjige jednostavna: globalni kapita­ listički sustav približava se apokaliptičnoj nultoj točki. Njegova su

prostora – komentar koji budi još veću jezu ako se sjetimo da je Husserl to napisao kada su nacisti već bili na vlasti, a on je bio izbačen sa sveučilišta upravo iz istih razloga – jer su Romi u načelu neka vrsta zamjenskih Židova. Druga se eksplozija dogodila u Južnoj Africi, kada je gomila napala izbjeglice iz drugih država (posebno Zimbabvea) tvrdeći da oni kradu njihove poslove i kuće – primjer da se europski populistički rasizam reproducira među samim crnim Afrikancima.

uvod: “zli duhovi na nebesima”

11

“četiri jahača apokalipse” ekološka kriza, posljedice biogenetičke revolucije, neravnoteže unutar samog sustava (problemi s intelektualnim vlasništvom; nadolazeće borbe za sirovine, hranu i vodu) te eksplozivni rast društvenih podjela i isključenja.

Da se dotaknemo samo zadnje točke, nigdje novi oblici aparthejda nisu toliko opipljivi kao u bogatim naftnim državama Bliskog istoka – Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji, Dubaiju. Skriveni iza vanjskih rubova grada, najčešće iza zidina, nalaze se deseci tisuća “nevidljivih” imigranata koji obavljaju sav onaj prljavi posao, od usluga do izgradnje, razdvojeni od svojih obitelji i lišeni svih privilegija.3 Takva situacija jasno nosi eksplozivni potencijal koji bi, dok ga sada iskorištavaju religijski fundamentalisti, ljevica trebala usmjeriti u borbu protiv eksploatacije i korupcije. Država poput Saudijske Arabije doslovno opstoji “s one strane korupcije”: nema potrebe za korupcijom jer vladajuća banda (kraljevska obitelj) već posjeduje sve bogatstvo, koje može slobodno raspodijeliti tamo gdje je potrebno. U takvim bi državama jedina alternativa fundamentalističkoj reakciji bila neka vrsta socijaldemokratske države blagostanja. Ako ta situacija potraje, možemo li čak zamisliti promjenu u zapadnoj “kolektivnoj psihi” kada (ne ako, već upravo kada) neka “odmetnička država” ili grupa dođe u posjed nuklearnoga ili snaž­ noga biološkog ili kemijskog oružja te proglasi svoju “iracionalnu” spremnost da riskira sve tako što će ga upotrijebiti? Najosnovnije koordinate naše svijesti morat će se promijeniti jer danas još uvijek živimo u stanju kolektivnoga fetišističkog poricanja; vrlo dobro znamo da će

Vidi Johann Hari, “A morally bankrupt dictatorship built by slave labour”, Independent, 27. studenog 2009., str. 6. Nevidljivi onima koji posjećuju Dubai zbog sjaja konzumerističkog raja visokog društva, imigrantski radnici odsječeni su u prljavim predgrađima bez klima-uređaja. Oni su u Dubai došli iz Bangladeša ili Filipina, namamljeni obećanjem visokih plaća; jednom kada dođu u Dubai, oduzmu im se putovnice, kaže im se da će im plaće biti puno manje nego što im je bilo obećano, i onda moraju godinama raditi u krajnje opasnim uvjetima samo kako bi otplatili svoj početni dug (koji je nastao time što su dopremljeni u Dubai); ako protestiraju ili štrajkaju, naprosto ih izmlati policija. To je stvarnost koju podržavaju veliki “humanitarci” poput Brada Pitta, koji naveliko ulaže u Dubai.

3

12

slavoj žižek

se to dogoditi u nekom trenutku, ali unatoč tome ne možemo povjerovati da će se doista dogoditi. Američki pokušaj da se neprestanim preventivnim djelovanjem spriječi takav događaj već je unaprijed izgubljena bitka, jer sama ideja da bi ona mogla biti dobivena počiva na fantazmatskom priviđenju.

Nešto svakodnevniji oblik “inkluzivne ekskluzije” jesu slamovi – velika područja izvan državne kontrole. Premda se najčešće poimaju kao prostori gdje se bande i religijske sekte bore za kontrolu, oni su također prostor za radikalne političke organizacije, kao što je to slučaj u Indiji, gdje maoistički pokret Naksalita organizira široki alternativni društveni prostor. Da citiramo jednoga indijskog državnog dužnosnika: “Poanta je u tome da ako ne kontrolirate neko područje, onda ono nije vaše. Izuzev na kartama, ono nije dio Indije. Barem polovica današnje Indije nije pod kontrolom. Ona nije pod vašom kontrolom (…) morate stvoriti kompletno društvo u kojem lokalni narod ima vrlo značajne uloge. Mi to ne činimo (…) i to daje priliku da dođu maoisti.”4 Premda postoji pregršt sličnih znakova “velikog nereda pod nebesima”, istina boli i očajnički je nastojimo izbjeći. Da bismo objasnili kako, možemo u pomoć prizvati jednoga neočekivanog vodiča. Švicarska psihologinja Elisabeth Kübler-Ross predložila je poznatu shemu pet stupnjeva žalovanja, koji nastupaju na primjer nakon saznanja da netko pati od neizlječive bolesti: poricanje (kada naprosto odbijate pri­ hva­titi činjenice: “Ovo se ne događa, ne meni”), bijes (koji izbija kada više ne možemo zanijekati činjenice: “Kako se to može događati meni?”), cjenkanje (kada se nadamo da nekako možemo odgoditi ili ublažiti činjenice: “Samo neka mi djeca diplomiraju”), depresija (libidalno preusmjerivanje pozornosti: “Umrijet ću, zašto da se onda brinem oko bilo čega?”) i prihvaćanje (“Ne mogu se boriti protiv toga, ali se barem mogu pripremiti za to”). Poslije je Kübler-Ross istu shemu primijenila na svaki oblik katastrofalnoga osobnoga gubitka (gubitak posla, smrt voljene osobe, razvod, ovisnost o drogama), naglašavajući

4

Sudep Chakravarti, Red Sun, New Delhi: Penguin Books, 2009., str. 112.

uvod: “zli duhovi na nebesima”

13

da tih pet stupnjeva ne dolazi nužno istim redoslijedom niti ih doživljava svaki pacijent.5 Tih pet figura možemo raspoznati u načinu na koji se naša društvena svijest pokušava nositi s nadolazećom apokalipsom. Prva je reakcija ideološko poricanje: ne postoji suštinski nered; druga se očituje u eksplozijama bijesa zbog nepravdi novoga svjetskog poretka; treća uključuje pokušaje cjenkanja (“Ako promijenimo ovo i ono, život bi možda mogao nastaviti teći kao prije”); kada cjenkanje propadne, nastupaju depresija i povlačenje; i konačno, nakon što prođe kroz tu nultu točku, subjekt situaciju više ne smatra prijetećom, već šansom za novi početak – ili, kao što je to rekao Mao Ce-tung: “Pod nebesima je veliki nered, situacija je izvanredna.”

Narednih pet poglavlja bavi se s tih pet stanja. Prvo poglavlje – poricanje – analizira prevladavajuće oblike ideološke ošamućenosti, od najnovijih hollywoodskih blockbustera do pogrešnog (pomaknutog) apokaliptizma (opskurantizam New Agea itd.). Drugo poglavlje – bijes – promatra nasilne proteste protiv globalnog sustava, a posebice rast religijskog fundamentalizma. Treće poglavlje – cjenkanje – usredotočuje se na kritiku političke ekonomije, uza zahtjev za obnovom središnjeg sastojka marksističke teorije. Četvrto poglavlje – depresija – razmatra utjecaj nadolazećega kolapsa u njegovim manje poznatim aspektima, poput razvoja novih oblika subjektivne patologije (“posttraumatski” subjekt). Konačno, peto poglavlje – prihvaćanje – razabire znakove jed­ noga emancipacijskog subjektiviteta u nastajanju, uključujući književne i druge utopije (od Kafkine zajednice miševa do kolektivnih izroda u TV-seriji Junaci). Taj osnovni kostur knjige dopunjen je četirima interludijima, a svaki od njih pruža varijaciju na temu prethodnog poglavlja.

Pomak prema emancipacijskom entuzijazmu rađa se tek onda kada traumatična istina ne samo da biva rezignirano prihvaćena već i kada

Vidi Elisabeth Kübler-Ross, On Death and Dying, New York: Simon and Schuster, 1969.

5

14

slavoj žižek

se ona u potpunosti živi: “Istina se živi, ona se ne uči. Pripremi se za bitku!” Poput Rilkeovih poznatih stihova “jer tu nije traka, / da te ne zgodi. Život mijenjaj lasno6”, ovaj odlomak iz Igre staklenim perlama Hermanna Hessea ne može ne izgledati kao čudan non sequitur: ako me Stvar promatra odasvuda, zašto bi me to primoralo da promijenim svoj život? Zašto umjesto toga ne bih odabrao depersonalizirano mistično iskustvo u kojem bih “izašao iz sebe” i poistovjetio se s pogledom drugog? U skladu s tim, ako se istina mora živjeti, zašto bi to moralo uključiti borbu? Zašto umjesto toga radije ne meditativno unutarnje iskustvo? Razlog leži u tome da je “spontano” stanje naših svakidašnjih života stanje života u laži, a izlazak iz njega zahtijeva neprestanu borbu.

Polazišna točka za taj proces sastoji se u tome da se prestrašimo samih sebe. Kada u svom ranom “Prilogu kritici Hegelove Filozofije prava” Marx analizira zaostalost Njemačke, daje jedno rijetko primijećeno ali ključno opažanje o vezi između stida, plašenja i hrabrosti: Stvarni pritisak mora se učiniti još nesnosnijim na taj način što će mu se dodati svijest o pritisku, sramota još sramotnijom tako što će se objelodaniti. Svaka sfera njemačkog društva mora se opisati kao partie honteuse njemačkog društva, ti okamenjeni odnosi moraju se prisiliti na igranje na taj način što će im se otpjevati njihova vlastita medalja! Narod se mora učiti da se uplaši samoga sebe, da bi mu se ulila hrabrost.7 Takav je naš zadatak danas kada smo suočeni s besramnim cinizmom postojećega globalnog poretka.

Kako bismo slijedili taj zadatak, ne bismo se smjeli bojati da učimo

Rainer Maria Rilke, “Arhajski Apolonov torzo”, Arhajski torzo, s njemačkog preveo Ivo Runtić, Zagreb, 1979.

7 Karl Marx, “A Contribution to the Critique of Hegel’s Philosophy of Right. Introduction”, in Early Writings, introduced by L. Colleti, Harmondsworth: Penguin, 1975., str. 247 (cit. prema: K. Marx, “Prilog Hegelovoj Filozofiji prava” u: K. Marx/F. Engels, Rani radovi, str. 93-94).

6

uvod: “zli duhovi na nebesima”

15

od neprijatelja. Nakon što se susreo s Nixonom i Kissingerom, Mao je rekao: “Volim pregovarati s desničarima. Oni kažu što doista misle – ne kao ljevičari, koji kažu jedno, a misle drugo.” U toj primjedbi leži duboka istina. Maova pouka danas važi čak i više nego u njegovo doba: možemo naučiti mnogo više od inteligentnih kritičkih konzervativaca (ne reakcionara) nego od liberalnih progresivaca. Potonji naginju brisanju “kontradikcija” inherentnih postojećem poretku, koje su prvospomenuti spremni priznati kao nerazrješive. Ono što je Daniel Bell nazvao “kulturnim kontradikcijama kapitalizma” porijeklo je današnje ide­ ološke bolesti, tj. napredak kapitalizma, kojemu je potrebna konzumeristička ideologija, postupno podriva sam stav (protestantske etike) koji je kapitalizam učinio mogućim – današnji kapitalizam sve više funkcionira kao “institucionalizacija zavisti”.

Istina s kojom ovdje imamo posla nije “objektivna” istina, već autoreferencijalna istina o nečijem subjektivnom položaju. Kao takva ona je angažirana istina, ne mjeri se podudaranjem s činjenicama, već načinom na koji utječe na subjektivni položaj izražavanja. U svom 18. seminaru, o “diskursu koji ne bi bio diskurs pričina”, Lacan je ponudio jezgrovitu definiciju istine tumačenja u psihoanalizi: “Tumačenje se ne provjerava istinom koja bi odlučila tako što bi kazala da ili ne, ono oslobađa istinu kao takvu. Ono je jedina istina tako dugo dok se istinski slijedi.” Nema ničeg “teološkog” u toj jasnoj formulaciji, već je posrijedi uvid u odgovarajuće jedinstvo teorije i prakse u (ne samo) psihoanalitičkom tumačenju: “test” analitičareva tumačenja leži u efektu istine koji se oslobađa u pacijentu. To je ujedno i način na koji bi trebalo (iš)čitati Marxovu 11. tezu: “test” marksističke teorije jest efekt istine koji ona oslobađa u svojim adresatima (proleterima) pretvarajući ih u revolucionarne subjekte.

Locus communis “Moraš vidjeti kako bi vjerovao!” uvijek treba čitati zajedno s njegovom inverzijom: “Moraš vjerovati kako bi vidio!”

Premda mo­žete biti u iskušenju da se oduprete tim perspektivama – dogmatizmu slijepe vjere nasuprot otvorenosti prema neočekivanome – trebalo bi unatoč tome ustrajati u istini koju sadržava druga verzija: istina je, za razliku od znanja, poput Badiouova Događaja, nešto što je

16

slavoj žižek

u stanju vidjeti samo angažirani pogled, pogled subjekta koji “vjeruje u njega”. Uzmite primjer ljubavi. U ljubavi jedino onaj koji voli u objektu ljubavi vidi ono X koje je uzrok njegove ljubavi, paralaktični objekt; u tom smislu struktura ljubavi jednaka je strukturi koju ima Badiouov Događaj, koji također postoji samo za one koji se prepoznaju u njemu: nema Događaja za neangažiranoga objektivnog promatrača. Puki opisi stanja stvari, ma koliko ispravni bili, u nedostatku te angažirane pozicije ne uspijevaju stvoriti emancipacijske efekte – oni na kraju teret laži čine još težim ili, da ponovo citiramo Maoa, “dižu kamen samo kako bi ga bacili na vlastita stopala”.

Kada je Sartre 1948. uvidio da bi ga obje strane u Hladnom ratu mogle ocrniti, napisao je: “Kada bi se to dogodilo, dokazalo bi samo jedno: ili da sam prilično trapav, ili da sam na pravom putu.”8 Slučaj je htio da se često i ja tako osjećam: napadaju me za antisemitizam i za širenje cionističkih laži, da sam pritajeni slovenski nacionalist i nedomoljubni izdajica svog naroda,9 da sam kriptostaljinist koji brani teror i da širim buržoaske laži o komunizmu… Možda sam stoga, ali samo možda, na pravom putu, na putu vjernosti slobodi.10 U inače previše sentimentalnome humanističkom dijalogu u Spartaku Stanleyja Ku­ bricka postoji razgovor između Spartaka i gusara koji ponudi da će orga­nizirati prijevoz robova preko Atlantika. Gusar iskreno upita Spartaka je li svjestan da je pobuna robova osuđena na propast, jer će prije

Cit. prema: Ian H. Birchall, Sartre Against Stalinism, New York: Berghahn Books, 2004., str. 3.

9 Golda Meir jednom je rekla: “Možemo oprostiti Arapima što ubijaju našu djecu.

Ne možemo im oprostiti što nas prisiljavaju da ubijamo svoju djecu.” Na jednak način u iskušenju sam reći: mogu oprostiti onima koji me napadaju da sam loš Slovenac za ono što meni čine, ali ne mogu im oprostiti što me prisiljavaju da se ponašam kao predstavnik slovenskih interesa, čime neutraliziram njihov primitivni rasizam.

10 Vjernost treba biti strogo suprotstavljena zelotizmu; fanatična privrženost zelota Ideji nije ništa drugo nego očajni izraz njegove nesigurnosti i sumnje, njegova nedostatka i vjere u Ideju. Subjekt koji je potpuno posvećen Ideji svoju vječnu vjernost regulira sredstvima neprestanih izdaja.

8

uvod: “zli duhovi na nebesima”

17

ili poslije robove uništiti rimska vojska; hoće li se boriti do kraja, čak i ako je poraz neizbježan? Spartakov je odgovor, dakako, potvrdan: borba robova nije naprosto pragmatični pokušaj da se poboljša njihov položaj, to je principijelna borba za slobodu, pa čak i ako izgube i budu ubijeni, njihova borba neće biti uzaludna jer su tako potvrdili svoju bezuvjetnu privrženost slobodi – drugim riječima, sam čin pobune, kakav god bio ishod, već sadržava obrise uspjeha i utoliko potvrđuje besmrtnu ideju slobode (i ovdje bi “ideji” trebalo dati svu njenu platonsku težinu).

Ova je knjiga u tom smislu borbena knjiga i slijedi Pavlovu iznenađujuće relevantnu definiciju: “Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta [kosmokratoras], protiv zlih duhova po nebesima” (Efežanima, 6:12). Ili, prevedeno na današnji jezik: “Naša borba nije borba protiv postojećih korumpiranih pojedinaca, već protiv onih na vlasti općenito, protiv njihova autoriteta, protiv globalnog poretka i ideološke mistifikacije koja ga podupire.” Upustiti se u tu borbu znači prihvatiti Badiouovu formulu mieux vaut un désastre qu’un désêtre: bolje preuzeti rizik i upustiti se u vjernost nekom Događaju-Istini, čak i ako završi katastrofom, nego vegetirati u bezdogađajnome utilitarno-hedonističkom preživljavanju onoga što je Nietzsche nazvao “posljednjim čovjekom”. Ono što Badiou odbacuje stoga je liberalna ideologija žrtve, s njenom redukcijom politike na program izbjegavanja najgorega, odricanjem od svih pozitivnih projekata i slijeđenje opcije koja će biti naj­ manje loša. Nije bez razloga Arthur Feldmann, vijetnamski židovski pisac, gorko primijetio: cijena koju obično plaćamo za preživljavanje naši su životi.

18

slavoj 탑i탑ek

1. poricanje: liberalna utopija

19

1. Poricanje: liberalna utopija Protiv ljubitelja Tatara Što je ideologija? U siječnju 2010. Jean-François Copé, parlamentarni vođa Union pour un Mouvement Populaire, vladajuće stranke u Francuskoj, predložio je nacrt zakona koji bi na francuskim ulicama i ostalim javnim mjestima zabranio veo koji pokriva cijelo tijelo. To pri­ općenje došlo je nakon uzavrele šestomjesečne debate o burki i njezinu arapskom ekvivalentu nikabu, koji pokriva žensko lice ostavljajući samo mali prorez za oči. Sve glavne političke stranke izjasnile su se protiv burke; glavna opozicijska stranka Parti Socialiste izjavila je da se “potpuno protivi burki”, koju je svela na “zatvor za žene”. Neslaganja su potpuno taktičke prirode: premda se predsjednik Nicolas Sarkozy protivi potpunoj zabrani burke jer bi ona bila kontraproduktivna, u listopadu 2009. tražio je “debatu o nacionalnom identitetu” tvrdeći da je burka “protiv francuske kulture”. Zakon predviđa kazne do 750 eura za svakoga tko se u javnosti pojavljuje “s licem koje je potpuno pokriveno”; iznimno se dopušta nošenje maski u “tradicionalnim, festivalskim prigodama” kao što su karnevali. Još oštrije kazne predlažu se za muškarce koji “prisiljavaju” svoje žene ili kćeri da nose veo koji pokriva cijelo tijelo. Ideja koja stoji iza toga jest da su burka ili nikab u suprotnosti s francuskim tradicijama slobode i zakona o ženskim pravima, ili, da citiramo Copéa: “Modernost nekog društva možemo mjeriti po

20

slavoj žižek

načinu na koji tretira i poštuje žene.” Namjera novog zakonodavstva u tom je smislu zaštita dostojanstva i sigurnosti žena – a što može biti manje problematično negoli takva borba protiv ideologije (i prakse) koja podvrgava žene najsurovijoj muškoj dominaciji?

Pa ipak, problemi počinju sa Sarkozyjevom izjavom da burke “nisu dobrodošle” jer u sekularnoj državi poput Francuske zastrašuju i uznemiruju nemuslimane… Ne možemo ne zamijetiti kako navodno univerzalistički napad na burku koji se poziva na ljudska prava i žensko dostojanstvo završava kao obrana partikularnoga francuskog načina života. No nije dovoljno taj zakon podvrgnuti pragmatičnoj kritici, poput one tvrdnje da će se ako se on uvede, samo povećati ugnjetavanje muslimanki, jer im naprosto neće biti dopušteno da napuste kuću i stoga će biti još više odsječene od društva, izvrgnute grubom postupanju unutar prisilnih brakova itd. (Nadalje, kazna će pogoršati probleme siromaštva i nezaposlenosti jer će kazniti upravo one žene za koje je najmanje vjerojatno da kontroliraju svoj novac.) Problem je mnogo dublji – ono što čitavu debatu čini simptomatičnom prije svega je marginalni status problema; čitava nacija govori o tome premda je ukupni broj žena koje nose obje vrste vela koji pokriva cijelo tijelo u Francuskoj oko 2000 unutar populacije odraslih muslimanki u Francuskoj (oko 1,500.000). (I, usput, većina tih žena koje nose dugački veo starija je od trideset godina, uza znatni udio preobraćenih Francuskinja.) Druga je čudna značajka dvosmislenost kritike burke, koja se odvija na dvije razine. Prvo, predstavlja se kao obrana dostojanstva i slobode ugnjetavanih muslimanki – nedopustivo je da u sekularnoj Francuskoj bilo koja žena mora živjeti skrivenim životom isključenim iz javnog prostora, podvrgnuta brutalnome patrijarhalnom autoritetu itd. Ali, i time dolazimo do druge razine, argument potom u pravilu ide u smjeru strahova Francuzâ nemuslimanâ: lica prekrivena burkom ne uklapaju se u koordinate francuske kulture i identiteta, ona “zastrašuju i uznemiruju nemuslimane”… Neke su Francuskinje čak predložile da se nošenje burke promatra kao njihovo vlastito poniženje, kao da ih se brutalno isključuje, odbacuje iz neke društvene sveze.

To nas dovodi do prave zagonetke koju susrećemo ovdje: zašto susret

1. poricanje: liberalna utopija

21

s licem prekrivenim burkom uzrokuje takvu tjeskobu? Je li to zbog toga što tako prekriveno lice više nije levinasovsko lice, Drugost iz koje proizlazi bezuvjetni etički zahtjev? No što ako je na djelu upravo suprotno? Iz frojdovske perspektive lice je uzorita maska koja prikriva užas Bližnjeg-Stvari: lice je ono što Bližnjeg čini le semblable, bliskom osobom s kojom se možemo identificirati i suosjećati. (Da ne spominjemo činjenicu da su danas mnoga lica kirurški modificirana i stoga posve lišena tragova prirodne autentičnosti.) To je onda razlog što pre­ kriveno lice uzrokuje takvu tjeskobu, jer nas neposredno suočava s bezdanom Drugog-Stvari, s Bližnjim u njegovoj jezovitoj dimenziji.

Sámo prekrivanje lica poništava jednu zaštitu, tako da Drugi-Stvar u nas zuri neposredno (sjetimo se kako burka ima tanki prorez za oči; ne vidimo oči, ali znamo da je pogled ondje). Alphonse Allais ponudio je svoju verziju Salomina plesa sa sedam vela. Kad je Saloma potpuno gola, Herod uzvikne “Hajde, nastavi! Nastavi!”, očekujući da će skinuti i veo svoje kože. Trebali bismo zamisliti nešto slično s burkom, suprotnost ženi koja skida burku kako bi otkrila lice. No što ako odemo korak dalje i zamislimo ženu koja “skida” kožu vlastitog lica, tako da je ispod toga upravo anonimna mračna i glatka površina nalik na burku, s tankim prorezom za pogled? “Voli bližnjega svoga!” dakle, u svom naj­ radikalnijem obliku, predstavlja upravo nemoguće = pravu ljubav za njegov desubjektivizirani subjekt, za tu monstruozno mračnu mrlju razrezanu prorezom/pogledom… To je razlog što u psihoanalitičkom tretmanu pacijent ne sjedi licem u lice s analitičarom; obojica moraju gledati u treću točku jer je jedino suspenzija lica ta koja otvara prostor za prikladnu dimenziju Bližnjeg. I u tome leži i ograničenje dobro poznatog kritičko-ideološkog pojma društva totalne kontrole, u kojem smo neprestano praćeni i snimani – ono što izmiče kameri nije neka intimna tajna, već sam pogled, objekt-pogled kao pukotina/mrlja Drugog.

To nas dovodi do odgovarajuće baze (gotovo u vojnom smislu te riječi) ideologije. Kada iščitamo neki apstraktni “ideološki” proglas, potpuno smo svjesni da ga “stvarni ljudi” ne doživljavaju apstraktno, jer da bi došlo do prijelaza iz apstraktnih postavki do “stvarnih života”

22

slavoj žižek

ljudi, potrebno je dodati neizmjerljivu gustoću životnog svijeta. Ideolo­ gija se ne sastoji od apstraktnih postavki po sebi, već je prije ideologija po sebi sama ta tekstura životnog svijeta koja “shematizira” postavke čineći ih “živima”. Uzmite kao primjer vojnu ideologiju. Ona postaje “živa” jedino na temelju opscenih nepisanih pravila i rituala (pjevanje koračnica, ubijanje nepopularnih časnika, seksualne aluzije…) u kojima je utjelovljena. To je razlog što ako postoji neko ideološko iskustvo u najčišćem obliku, neka vrsta nulte točke ideologije, onda se ona javlja u trenutku kada zauzimamo stav ironijske distance, kada se smijemo glupostima u koje smo spremni vjerovati – upravo u tom trenutku oslobađajućeg smijeha, kada se smijemo apsurdnosti svoje vjere, postajemo čisti subjekti ideologije, a ideologija nad nama ima najveću moć.1 To je ujedno i razlog što je želimo li promatrati suvremenu ideologiju na djelu, dovoljno pogledati nekoliko putopisa Michaela Palina na BBC-ju. Njihov prevladavajući stav preuzimanja blagonaklone ironijske distance prema različitim običajima, uza zadovoljstvo u promatranju lokalnih osobitosti koje iz stvarnosti filtrira traumatske podatke, približava se postmodernom rasizmu u njegovu najčišćem obliku. Kada nam pokazuju prizore gladne djece u Africi s pozivom da učinimo nešto da im pomognemo, skrivena ideološka poruka otprilike je ova: “Ne misli, ne politiziraj, zaboravi na prave uzroke njihova siromaštva, samo djeluj, doniraj novac, tako da ne moraš više misliti!” Već je Rousseau savršeno razumio lažnost multikulturalnih obožavatelja stranih kultura kada je u Emileu upozorio na “filozofe koji vole Tatare kako bi bili razriješeni ljubavi svojih bližnjih”.2

Ovdje bismo trebali odbaciti glavnu premisu kritičke analize kenjaže Harryja Frankfurta: ideologija je upravo ono što preostaje kada kažemo “ne kenjaj” (nije ni čudo da je Frankfurt, upitan u jednom intervjuu da imenuje političara koji nije sklon kenjaži, spomenuo Johna McCaina).

2 Ponekad je kritika ideologija naprosto stvar premještanja naglaska. Glenn Beck s Fox Newsa, neslavni Groucho Marx populističke desnice, svoju reputaciju duguje izazivanju smijeha – ali ne ondje gdje mu je to nakana. Dramaturgija njegove tipične točke počinje nekom nasilnom satiričnom prezentacijom njegovih protivnika i njihovih argumenata, što je popraćeno grimasama dostojnih Jima Carreyja. Nakon 1

1. poricanje: liberalna utopija

23

Stoga kada govorimo o “objektivnom duhu” (suštini običaja) kao kompliciranoj mreži nepisanih pravila koja određuju što možemo reći/ vidjeti/učiniti, trebali bismo razraditi Foucaultov opis diskurzivne episteme: “objektivni duh” također i prije svega određuje ono što znamo, ali o tome moramo govoriti i ponašati se kao da to ne znamo, i ono što ne znamo, ali o tome moramo govoriti i ponašati se kao da to znamo.

Ukratko, on određuje ono što moramo znati, ali se moramo pretvarati da ne znamo. Razvoj takozvanoga etničkog i religijskog fundamen­ talizma jest pobuna protiv te guste mreže običaja koja sputava naše slobode u liberalnom društvu. Ono zbog čega se rađa strah nisu neizvjesnosti slobode i permisivnosti, već, nasuprot tome, opresivna mreža novih regulacija.3 Gdje je onda ideologija? Kada pred sobom imamo problem koji je nedvojbeno stvaran, ideološko određenje-poimanje uvodi svoju nevidljivu mistifikaciju. Na primjer tolerancija je stvarni problem – kada je kritiziram, u pravilu me pitaju: “Ali kako možeš biti za netoleranciju prema strancima, mizoginiju, homofobiju?” U tome i jest poanta: nisam protiv tolerancije kao takve; ono čemu se protivim jest (suvremeno i automatsko) poimanje rasizma kao problema netolerancije. Zašto se danas toliki problemi poimaju kao problemi netolerancije, umjesto da se shvate kao problemi nejednakosti, eksploatacije i nepravde? Zašto je predloženi lijek tolerancija, a ne emancipacija, politička borba, pa čak i oružana borba? Izvor te kulturalizacije jest poraz, neuspjeh ne-

tog dijela, koji bi nas trebao nasmijati, slijedi “ozbiljna” sentimentalna moralna poruka. No svoj bismo smijeh naprosto trebali odgoditi do tog zaključnog trenutka, jer upravo je glupost konačne “ozbiljne” poante ta koja je smiješna, a ne jetka satira čija bi vulgarnost jedino trebala posramiti svaku pristojnu misleću osobu.

3 Bilo bi zanimljivo ponovno iščitati Marcela Prousta u tom kontekstu nepisanih običaja. Problem njegova djela U potrazi za izgubljenim vremenom jest “Kako je aristokracija moguća u demokratskim vremenima, kada su vanjske značajke hijerarhije ukinute?” Njegov je odgovor: kroz kompliciranu mrežu nepisanih neformalnih navika (gesta, ukusa) putem kojih oni koji su “unutra” prepoznaju “svoje” i raspoznaju one koji se samo pretvaraju da pripadaju unutarnjem krugu i trebaju biti protjerani. Ovaj uvid dugujem Mladenu Dolaru.

24

slavoj žižek

posrednih političkih rješenja kao što su socijaldemokratska država blagostanja ili različiti socijalistički projekti; “tolerancija” je postala njihov postpolitički ersatz. (Isto vrijedi za “napastovanje”. U današnjem se ideološkom prostoru vrlo stvarni oblici napastovanja poput silovanja isprepleću s narcističkim pojmom pojedinca koji doživljava prisnost drugih kao upletanje u njegov ili njezin privatni prostor.) “Ideologija” je, upravo u tom smislu, pojam koji označujući neki stvarni problem zamućuje ključnu liniju razlikovanja.

To je ujedno razlog zašto Lacan tvrdi: “Ne kažem čak ‘politika je nesvjesno’, već samo ‘nesvjesno je politika’.” Ta je razlika ovdje ključna.

U prvom slučaju nesvjesno se uzdiže do Velikog Drugog, postavlja se kao supstanca koja stvarno dominira i regulira političku aktivnost, kao u tvrdnji da “stvarna pokretačka sila naše političke aktivnosti nije ideologija ili interes, već su to prije nesvjesne libidalne motivacije”. U drugom slučaju sam Veliki Drugi gubi svoj supstancijalni karakter, on više nije “Nesvjesno” jer se pretvara u fragilno nekonzistentno polje predodređeno političkim borbama. Tijekom jedne javne debate u new­ yorškoj javnoj knjižnici prije nekoliko godina Bernard-Henri Lévy stao je u patetičnu obranu liberalne tolerancije (“Ne bi li volio živjeti u društvu u kojem se možeš šaliti na račun prevladavajuće religije bez straha da te netko zbog toga ubije? U kojem se žene mogu odijevati kako žele i odabrati muškarca kojeg vole?” i tako dalje), dok sam ja stao u sličnu patetičnu obranu komunizma (“S obzirom na rastuću krizu hrane, ekološku krizu, nesigurnosti kako riješiti pitanja poput intelektualnog vlasništva i biogenetike, izgradnju novih zidova između država i unutar država, ne postoji li potreba da pronađemo novi oblik kolektivne akcije koja se radikalno razlikuje od tržišta kao i državne vlasti?”).

Ironija situacije sastojala se u tome da se obojica, budući da se debata odvijala na toj apstraktnoj razini, nismo mogli ne složiti s onim drugim.

Lévy, tvrdolinijaški liberal i antikomunistički pobornik slobodnog tržišta, ironično je dodao da je u tom smislu čak i on za komunizam…

Ta vrsta uzajamnog razumijevanja bila je dokaz da smo obojica duboko do koljena u ideologiji: “ideologija” je upravo takva redukcija na pojed-

1. poricanje: liberalna utopija

25

nostavljenu “esenciju” koja namjerno zaboravlja “pozadinsku buku” koja daje gustoću njezinu stvarnom značenju. Takvo brisanje “pozadinske buke” sama je jezgra utopijskog sanjanja.

Ono što ta “pozadinska buka” izražava jest – češće negoli ne – opscenost barbarskog nasilja koje podržava javno naličje zakona i reda.

Zbog toga Benjaminova teza da je svaki spomenik civilizacije spomenik barbarizma ima specifičan utjecaj na sam pojam civiliziranja: “Biti civiliziran znači znati da ste potencijalno barbarin.”4 Svaka civilizacija koja poriče svoj barbarski potencijal već se predala barbarizmu. To je način na koji bi trebalo čitati izvještaj o čudnom sukobu u Beču 1938., kada je SS došao pretražiti Freudov stan. Ostarjeli i dostojanstveni Freud koji licem u lice stoji pred mladim SS-ovskim lupežom metafora je suočavanja onoga što je bilo najbolje u staroj europskoj kulturi s najgorim od barbarizma u nastajanju. Pritom bismo se trebali sjetiti da je SS sebe shvaćao i legitimirao kao zaštitnike europske kulture i njezinih duhovnih vrijednosti protiv barbarizma moderniteta, s njegovim usredotočenjem na novac i seks – barbarizma koji je za naciste bio utje­ lovljen u imenu “Freud”. To nam daje povoda da Benjaminovu tvrdnju pomaknemo još jedan korak dalje: što ako sama kultura nije ništa drugo nego stanka, kočnica, predah na putu do barbarizma? To je vjerojatno jedan od načina na koji možemo čitati Celanovu jezgrovitu parafrazu Brechta: Pa kakva su to vremena u kojima i kakav razgovor gotovo da je zločin jer uključuju toliko toga rečenoga?5

Pascal Bruckner, La Tyrannie de la pénitence, Pariz: Grasset, 2006., str. 53.

Paul Celan, “LIST, bez stabla”, prevela Truda Stamać, iz Poezija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1989.

4 5

26

slavoj žižek

Uzgred rečeno, trajne glasine o divljim orgijama na vrhu KGB-a u staljinističkoj Rusiji, pa čak i osobne karakterizacije različitih vođa (Jagoda, Ježov, Berija) kao požudnih seksualnih pervertita, mogu i ne moraju biti istinite, ali čak i da su točne, one jasno sadržavaju fantazmatsku jezgru koja zamišlja jednu krajnju razvratnost kao skrivenu istinu, opscenu Drugu scenu, službenoga boljševičkog asketizma. Tre­ bali bismo uvijek biti svjesni da je takva skrivena istina inherentno naličje službene ideologije i da kao takva nije manje fantazmatska. To nas dovodi do ograničenja liberalnih tumačenja staljinizma, koja postaju opipljiva kada se liberalni kritičari late motivacija staljinista. Oni odbacuju staljinističku ideologiju kao puku ciničnu i obmanjujuću masku, a ispod nje pronalaze brutalnoga egoističnog pojedinca koji mari samo za moć i užitke. Na taj način “predideološki” utilitarni pojedinac pozicionira se kao prava figura iza ideološke maske. Pretpostavka je ovdje da se staljinistički subjekt spram svog jezika odnosio na puki izvanjski i instrumentalistički način, uklanjajući jedan drugi kod (onaj predideološki utilitarni), koji mu je omogućivao da bude potpuno svjestan svojih pravih motivacija. No što ako se oni – koliko god cinična staljinistička upotreba službenog žargona bila – nisu riješili jednog takvog alternativnog jezika kako bi artikulirali svoju istinu?

Nije li upravo to staljinističko ludilo ono koje liberalni kritičari previđaju kako bi osigurali da ostanemo sigurno usidreni u zdravorazumsko poimanje ljudskog bića?6 Jaz između službenog teksta Zakona i njegova opscenog dodatka nije ograničen na zapadne kulture; u hinduskoj kulturi javlja se kao razlika između vaidika (vedski korpus) i tantrika – tantre kao opscenoga (tajnog) dodatka Vedama, nepisane (ili tajne, nekanonske) jezgre javnog učenja Veda, javno zanijekanog ali nužnog elementa. Nije ni čudo da je tantra toliko popularna danas na Zapadu: ona pruža neupitnu “du-

Vidi Igal Halfin, Stalinist Confessions, Pittsburgh: University of Pittsburgh Press, 2009.

6

1. poricanje: liberalna utopija

27

hovnu logiku kasnoga kapitalizma”7 ujedinjujući duhovnost i zemaljske užitke, transcendenciju i materijalne koristi, božansko iskustvo i bezgranični šoping. Ona propagira permanentnu transgresiju svih pra­vila, kršenje svih tabua, trenutačno zadovoljstvo kao put k prosvjetljenju; nadilazi staromodnu “binarnu misao”, dualizam uma i tijela, tako što tvrdi da je tijelo u svome najmaterijalnijem obliku (područje seksa i požude) zapravo kraljevski put duhovnog buđenja. Blaženstvo dolazi od toga da “govorimo da” svim tjelesnim potrebama, a ne da ih poričemo; duhovno savršenstvo dolazi od uvida da već jesmo božanstveni i savršeni, a ne da to moramo postići kroz trud i disciplinu. Tijelo nije nešto što mora biti njegovano i oblikovano u izraz duhovnih istina, već je ono prije neposredni “hram izražavanja božanskog”. Ovdje bismo usput trebali primijetiti razliku od duhovnog materijalizma Tarkovskog, koji sam često spominjao na drugim mjestima. Za Tarkovskog je sam materijalni proces korupcije (propadanje, raspadanje, gnjiljenje, inercija) duhovan, dok se ovdje hvali eterična nepropadljivost tijela. Ta tendencija doseže vrhunac s kiberprostorom: nije slučajnost da je tantra jedna od stalnih referenci ideologa New Agea, koji inzistiraju na stapanju tijela i duhovnosti u obliku virtualnoga “netjelesnog duhovnog tijela” sposobnog doživjeti ekstremna iskustva. Naše biološko tijelo samo je oblik hardvera koji treba reprogramiranje kroz tantru kao svojevrsni novi duhovni softver koji može osloboditi ili odblokirati njegov potencijal. Tantrički pojmovi ovdje se prevode u kibergovor: telefonske žice postaju nadris virtualnoga istančanog tijela, kompjutorski terminali chakras (čvorovi energije), protok vitalnih prajna bes­ konačna struja informacija; stoga dobivamo “kiberorganizam koji spaja nepropadljivost kiberprostora s najsenzualnijim ovosvjetskim užicima sebstva”8:

Hugh B. Urban, Tantra: Sex, Secrecy, Politics, and Power in the Study of Religion, Berkeley: University of California Press, 2003., str. 22, 207.

8 Ibid., str. 252-4.

7

28

slavoj žižek

Pravi tantrički seks potpuno obuzme vaš um jer vas povede onkraj svih koncepcija svakodnevne stvarnosti… Kada shvatimo da su naša tijela hramovi za izražavanje božanskog, mo­žemo (…) proširiti, proslaviti i podijeliti vibracijsko izobilje u svakoj stanici svoga bića (…) pretapajući seks i duh.9 Ono što bismo uvijek trebali imati na umu jest da ne postoji nešto poput “spontanog” u takvim transgresijskim erupcijama. Na primjer mi odista uživamo u pušenju i pijenju samo u javnosti, kao dio javnoga “karnevala” svete suspenzije uobičajenih pravila. Isto vrijedi za psovanje i seks. Ni jedno ni drugo, čak ni kada je najintenzivnije, nije aktivnost u kojoj “eksplodiramo” u spontanoj strasti protiv potiskivanja javnih konvencija – oni se, nasuprot tome, prakticiraju “protiv principa zadovoljstva”, za pogled Drugog. (Osobno volim psovati samo javno, nikada privatno, gdje mi se to čini glupim i nedoličnim, čak nepristojnim.) Kršenje javnih pravila stoga ne čini privatni ego, već u njima uživaju upravo ta javna pravila, koja se tako pojačavaju. To je ono što razlikuje takve prekršaje od stava tolerantne mudrosti, koja dopušta privatne transgresije, transgresije onkraj javnog pogleda (kao što je to poslovični katolički stav ignoriranja – pa čak i predlaganja – povremenih nevjera ako one pomažu u održavanju braka).10 Kako netko doista postaje odrastao? Kada zna kada je kršenje eksplicitnog pravila dopušteno. Dakle s obzirom na brak mogli bismo reći da je netko odrastao kada je u stanju počiniti preljub. Jedini dokaz razuma jest povremeno propadanje u “iracionalnost” (kao što je Hegel vrlo dobro znao). Jedini dokaz ukusa jest kada netko zna povremeno cijeniti stvari koje ne udovoljavaju kriterijima dobrog ukusa – oni koji previše striktno slijede dobar ukus samo pokazuju potpuni nedostatak ukusa. (U skladu s tim, onaj tko izražava svoje divljenje Beethovenovoj Devetoj simfoniji ili nekom drugom remek-djelu zapadne civilizacije

9

“Sexual Energy Ecstasy”, cit. prema: ibid., str. 253.

Ovdje se oslanjam na refleksije Roberta Pfallera.

10

1. poricanje: liberalna utopija

29

neposredno svjedoči o svom neukusu – pravi ukus pokazuje se hvaljenjem nekog manjeg Beethovenova djela kao boljeg od njegovih “najvećih hitova”.)

Možda bismo trebali preokrenuti pretpostavke poznatog paradoksa brijača koji je postavio Bertrand Russel (mora li brijač koji se drži pravila da brije sve koji sebe ne briju brijati i sebe?) i koji ga je naveo da zabrani princip samouključenja, odnosno nekonzistentnog samoudvostručenja, kao jedini način da izbjegne kontradikciju. Što ako je, nasuprot tome, “konzistentno” prihvaćanje pravila ono što je doista kontradiktorno sa samim sobom, ono što se pretvara u svoju suprotnost? I što ako je jedini način da doista budemo razumni ili da istinski pokazujemo ukus upuštanje u samouključenje, u kršenje pravila koja slijedimo autorefleksivno? Čini se kao da su u današnjemu permisivnom društvu transgresijski prekršaji dozvoljeni samo u “privatiziranom” obliku, kao osobna značajka lišena bilo kakve javne, spektakularne ili ritualne dimenzije.

Stoga možemo javno priznati sve svoje čudne privatne prakse, ali one naprosto ostaju privatne osebujnosti. Možda bismo ovdje također trebali preokrenuti uobičajenu formulu fetišističkog poricanja: “Vrlo do­ bro znam (da bih se morao držati pravila), ali ipak… (povremeno ih kršim jer je i to dio pravila).” U suvremenom društvu prevladavajući je stav prije ovaj: “Vjerujem (da je ponavljanje hedonističkih transgresija ono što život čini vrijednim življenja), ali ipak… (vrlo dobro znam da te transgresije nisu zaista transgresije, već umjetna boja koja služi da iznova istakne sivilo društvene stvarnosti).”

Legalisti protiv konfucijanaca Filozof koji je pokušao potkopati samu mogućnost takvih nepisanih opscenih pravila bio je Immanuel Kant. U njegovu eseju o “vječnome miru” ono što naziva “transcendentalnim pojmom javnog prava” (“Sva djelovanja koja se odnose na prava drugih ljudi nepravedna su ako se njihova maksima ne slaže s javnošću”) utemeljeno je na očiglednoj

30

slavoj žižek

činjenici da bi tajni zakon, zakon koji je nepoznat svojim subjektima, legitimirao proizvoljni despotizam onih koji ga provode: Jer, maksima koju ne smijem glasno iskazati a da time ne osujetim vlastitu namjeru, koju moram bezuvjetno kriti, ako hoću uspjeti, koju ne smijem javno ispovijedati a da neizostavno ne izazovem sveopći otpor protiv moje odluke, takva maksima nailazi nužno na opću, prema tome a priori jasnu protuakciju baš zbog nepravde kojom ona svakome prijeti.11 No stvari kod Kanta brzo postaju dvoznačne. Kao što zna svaki poznavatelj Kanta, s obzirom na njegovu zabranu laganja, treba uvijek biti vrlo pažljiv s obzirom na iznimke Kantovih univerzalnih maksima. U drugom dodatku svoga eseja “Prema vječnom miru” Kant naivno pita: može li ugovor između država koji ih obvezuje na vječni mir imati tajnu klauzulu? Premda priznaje da je tajna točka u ugovoru javnog prava objektivno kontradikcija, dopušta iznimku zbog subjektivnih razloga.

Ta iznimka nije nešto što bismo očekivali, recimo klauzula koja dopušta prljave kompromise realpolitike kako bi se održao mir, poput neslavne tajne klauzule u Sovjetsko-njemačkom sporazumu iz 1939. o podjeli Poljske i drugih istočnoeuropskih zemalja. Ona je prije nešto što može izgledati mnogo nevinije, pa čak i smiješno kao sadržaj tajne klauzule: “One države naoružane za rat trebale bi se posavjetovati s filozofima o uvjetima mogućnosti javnoga mira.” Zašto bi ta klauzula trebala ostati tajna? Kad bi postala javna, bila bi ponižavajuća za zakonodavni autoritet države: kako vrhovni autoritet, kojemu “moramo po prirodi stvari pripisati najvišu mudrost”, može tražiti savjet od svo­ jih podanika? To može zvučati apsurdno, ali ne držimo li se toga i danas?

Kada je Habermas bio u Engleskoj u doba Blairove vlade, nije li ga Tony

Immanuel Kant, Perpetual Peace, New York: Penguin Books, 2009., str. 62 (cit. prema: I. Kant, Pravno-politički spisi, prev. Zvonko Posavec, Politička kultura, 2000., “Prema vječnom miru”, str. 248).

11

1. poricanje: liberalna utopija

31

Blair pozvao na diskretnu večeru koja je prošla nezapaženo u medijima?

Kant je u tom smislu bio u pravu, ta klauzula treba ostati tajna jer čini nešto mnogo strašnije od otkrivanja mračnoga, ciničnog naličja legalne moći (u današnjoj epohi neka državna vlast može ponosno priznati svoju mračnu stranu tako što će dati do znanja da diskretno čini prljave stvari za koje je bolje da ne znamo). Ona naglašava sljepoću, glupost i neznanje vlasti, koja nije osobna, već prije institucionalna; unatoč prilogu stotina visokoobrazovanih stručnjaka na primjer, rezultati američke invazije na Irak bili su katastrofalni.

Postoji međutim problem s Kantovom tezom. Ono što je Kantu bilo nezamislivo bila je moderna “totalitarna ideologija”, za razliku od puke autoritarne volje za moći: volja da se stvarnosti nametne teorijski razvijena vizija nekog boljeg svijeta. U totalitarnim režimima poput staljinizma vladari su doista previše slušali savjete filozofâ – i ne važi li isto za Robespierrea, koji se oslanjao na Rousseaua, kojeg je Kant toliko volio? Priča se ponavlja do danas: Brecht, Sartre, Heidegger…

Hvala Bogu da oni na vlasti nisu pretjerano slušali savjete filozofâ! U šezdesetima, kada je Kina detonirala svoju prvu atomsku bombu, Karl Jaspers zagovarao je veliki atomski napad na Kinu kako bi se spriječilo da postane prijetnja svjetskome miru. U drevnoj Kini kralj dinastije Qin – koji je nemilosrdno ujedinio zemlju te se 221. godine pr. n. e. proglasio prvim carem i institucionalizirao pramodel “totalitarne” vladavine – također se toliko intenzivno oslanjao na savjete “legalističkih” filozofa da to možemo smatrati prvim slučajem državnog režima svedenog na društvo svjesnom, dobro planiranom odlukom da se raskine s tradicijama prošlosti i nametne novi poredak originalno zamišljen u teoriji: Kralj dinastije Qin nije nužno bio najbistriji od svih – njegovi savjetnici, oslobođeni pravila dvorskog života, bili su ti koji su osmislili njegov dolazak na vlast. Plan da ga se postavi kao vladara svijeta donesen je još i prije nego što je rođen, uz tvrdnju odavno mrtvih učenjaka da svijet treba prosvijetljenog vladara. Nakon njega je slijedio (…) pakt učenjaka koji su

32

slavoj žižek

bili u potrazi za zaštitnikom koji će im omogućiti da osiguraju vlastite političke ciljeve. Ying Zheng, kralj Qina, postao je prvi car uz pomoć velikih umova.12 Ti legalisti – među kojima su Han Fei i veliki Si Li – pojavili su se iz krize konfucijanizma. Kada je od petog do trećeg stoljeća pr. n. e. Kina prošla kroz razdoblje “zaraćenih država”, konfucijanci su glavni razlog za to sporo ali ustrajno propadanje vidjeli u izdaji prastarih tradicija i običaja. Konfucije nije toliko bio filozof koliko protoideolog; ono što ga je zanimalo nisu bile metafizičke Istine, već prije harmonični društveni poredak unutar kojeg su pojedinci mogli živjeti sretne i moralne živote.

On je bio prvi koji je dao jasan nacrt onoga što smo u iskušenju nazvati scenom ideologije, njezinom nultom točkom, koja se sastoji od uspostave (bezimenog) autoriteta neke supstancijalne Tradicije. On se pozivao na jedno iskonsko vrijeme kada je Tradicija još uvijek bila potpuno na djelu (kada je “kralj stvarno bio kralj, a otac stvarno otac”), spram čega današnje razdoblje izgleda kao doba propadanja, raspadanja organskih društvenih veza, rastući jaz između riječi i stvari, između pojedinaca i njihovih titula ili društvenih uloga. Nije ni čudo da je Konfucije svoja učenja predstavljao kao pouke prenesene iz pravijeka. Činjenica da je lako pokazati kako je on često činio upravo suprotno tako što je predlagao nešto novo – drugim riječima, da je tradicija na koju se pozivao bila ono što je Eric Hobsbawm nazvao “izmišljenom tradicijom” – čini njegovo ustrajanje u tome da je on naprosto bio “prenositelj, a ne stvaralac” još simptomatičnijom: njegovo pozivanje na tradiciju bilo je nužna strukturalna iluzija.

Prema Konfuciju, ljudi žive svoje živote unutar parametara koje su čvrsto postavila Nebesa (koja, umjesto da označuju tek neko svrhovito Vrhovno biće, predstavljaju viši prirodni poredak stvari sa svojim fiksiranim ciklusima i obrascima). Ljudi su međutim odgovorni za svoja

Jonathan Clements, The First Emperor of China, Chalford: Suton Publishing, 2006., str. 16.

12

1. poricanje: liberalna utopija

33

djela, posebno za svoje ponašanje prema drugima; možemo učiniti malo ili ništa da promijenimo predodređeno trajanje svoje egzistencije, ali mi određujemo što ćemo postići i po čemu će nas pamtiti. Nebesa vladaju prirodnim univerzumom kroz ming, ili “sudbinu”, koja nije dohvatljiva ljudskom razumijevanju i kontroli, i ona vladaju moralnim univerzumom, univerzumom ljudskog ponašanja, kroz T’ien ming ili “Mandat Neba”. Taj “Mandat Neba” utemeljen je na ideji da se Nebesa uglavnom brinu za dobrobit ljudi i ljudskoga društva; kako bi se to ostvarilo, Nebesa postavljaju vlade i autoritet. Nebesa svoj mandat daju obitelji ili pojedincu koji će vladati ljudskim bićima pravedno i pošteno; vladarima dobrobit naroda mora biti prva briga. Kada vladari ili neka dinastija ne uspiju vladati na taj način, Nebesa ukidaju njihov mandat i prepuštaju ga nekom drugom. Nisu li “Nebesa” onda kinesko ime za Velikog Drugog? U tom smislu, nije li vladavina Komunističke partije legitimirana od “Mandata Neba”, obvezujući komuniste da vladaju na taj način da im dobrobit naroda bude glavna briga?13 Ono što je najviše mučilo Konfucija bila je njegova spoznaja da su političke institucije njegova doba potpuno propale. Taj je slom pripisivao činjenici da su oni koji su imali vlast, kao i oni koji su zauzimali podređene pozicije, to činili jer su polagali pravo na titule koje nisu zaslužili. Upitan o principima dobre vladavine, Konfucije je, navodno, uzvratio: “Dobru vladavinu imate kada je vladar vladar, ministar mini­ star, otac otac, a sin sin.” U Europi to zovemo korporatizmom: društvo je poput tijela u kojem svaki pojedinac mora ostati na svome odgovarajućemu mjestu i igrati svoju određenu ulogu. To je čista suprotnost demokraciji, gdje nitko nije ograničen da ostane na svome predviđenomu mjestu, svatko ima pravo sudjelovati u stvarima od javnog interesa, iskazati mišljenje o razvoju društva. Nije ni čudo da je Konfucijev

Istinski radikalan revolucionarni subjekt trebao bi odbaciti to pozivanje na Nebesa: ne postoje Nebesa, nekakav viši kozmički Zakon koji bi opravdavao naša djela. Stoga kada je Mao Ce-tung rekao “Pod nebesima je veliki nered, situacija je izvanredna”, time je dao poantu koja može biti izražena u preciznim Lacanovim pojmovima: nekonzistentnost Velikog Drugog otvara prostor za djelovanje.

13

34

slavoj žižek

opis nereda koji vidi u društvu oko sebe – “Vladari ne vladaju, a građani ne služe” – i dobar opis pravoga demokratskog društva, u kojem vladaju ujedinjeni građani, a nominalni im vladari služe.

Konfucije ovdje predlaže neku vrstu protoalthusserovske teorije ideološke interpelacije. Ideološki “Veliki Drugi” (Tradicija), utjelovljen u svojim aparatima (ritualima), interpelira pojedince i na pojedincu je da živi i djeluje u skladu s titulom zbog koje je ono što jest. Ako svojatam neku titulu i pokušavam sudjelovati u različitim hijerarhijskim odnosima kojima bih trebao pripadati zbog vrijednosti te titule, onda bih trebao živjeti u skladu s tom titulom. Konfucijeva analiza nedostatka povezanosti između stvari i njihovih imena te potrebe da se takve okolnosti poprave obično se naziva njegovim učenjem o zbengming, “postvarenju imena” (to je ime već samo po sebi simptomatično ne­ ispravno ime, jer ono što treba postvariti jesu sama djela – koja bi trebala odgovarati svojim imenima): Ako jezik nije ispravan, onda ono što se kaže nije i ono što se misli; ako ono što se kaže nije ono što se misli, onda ono što treba učiniti ostaje neučinjeno; ako to ostaje neučinjeno, mo­ ral i umjetnost izopačit će se; ako pravda nestane, ljudi će ostati u bespomoćnoj zbunjenosti. Stoga ne smije biti pro­ izvoljnosti u onome što se kaže. To je važnije od svega.14 Konfucije, koji uvijek zaziva poštovanje tradicije, ritualâ i pristojnosti, ovdje potkopava samu stvar koju brani. Ne temelje li se svi običaji na činjenici da “ono što se kaže nije ono što se misli”? Kada za stolom pitam kolegu “Možete li mi, molim vas, dodati sol?”, ne kažem ono što mislim, pitam ga bi li mogao, ali ono što zaista mislim jest da bi on to naprosto trebao učiniti. Kada bi moj kolega htio biti stvarno brutalan, odgovorio bi “Da, mogu” i onda ignorirao moju zamolbu. Dakle kada Konfucije

Arthur Waley, The Analects of Confucius, New York: Alfred A. Knopf, 2000., str.

161.

14

1. poricanje: liberalna utopija

35

piše “Ne gledaj ništa što nije u skladu s ritualom, ne govori ništa što nije u skladu s ritualom, nikada nemoj pomaknuti ruku ili nogu ako to nije u skladu s ritualom”,15 on nas zapravo traži da “kažemo što ne mislimo”. Rituali se trebaju slijediti, a ne razumjeti; kada ih se pridržavamo, ponavljamo formule čije nam je pravo značenje uvijek neshvatljivo.

Ono što su “legalisti” učinili jest odbacivanje samih koordinata takva shvaćanja situacije. Za konfucijance je zemlja bila u kaosu jer se ljudi nisu pridržavali drevnih tradicija, a države poput Qina sa svojom centraliziranom vojnom organizacijom koje su ignorirale stare običaje poimale su se kao utjelovljenje onoga što ne valja. No za razliku od svoga učitelja Xun Zija, koji je nacije poput Qina smatrao prijetnjom miru, Han Fei je “predložio nezamislivo, da možda oblik Qinove vladavine nije anomalija koju valja ispitati, već praksa koju treba opona­ šati”.16 Rješenje je počivalo u onome što je izgledalo kao problem: pravi razlog nedaća nije se sastojao u odbacivanju starih tradicija, već u samim tim tradicijama, koje su svakodnevno pokazivale nemoć da služe kao vodeći principi društvenog života – kao što je Hegel istaknuo u “Predgovoru” Fenomenologiji duha, mjerilo kojime mjerimo situaciju i ustanovljavamo da je ona problematična već je i samo dio problema i treba biti napušteno. Han Fei primijenio je istu logiku na činjenicu da je većina ljudi zla po prirodi, da nije spremna djelovati za opće dobro.

Umjesto da jadikuje nad time, on je ljudsko zlo vidio kao mogućnost za državnu moć, kao nešto čime bi vlast prosvijetljena pravom teorijom (teorijom koja opisuje stvari kakve one doista jesu, “onkraj dobra i zla”) mogla upravljati kada bi slijedila odgovarajući mehanizam: “Tamo gdje je Xun Zi vidio nesretno stanje, da su ljudi zli po prirodi, Han Fei vidio je izazov za instituciju strogih zakona koji će kontrolirati tu prirodu i iskoristiti je za dobrobit države.”17

Ibid., str. 153.

Clements, The First Emperor of China, str. 34.

17 Ibid., str. 77.

15

16

36

slavoj žižek

Jedno od velikih postignuća suvremene lijeve političke teorije (Althusser, Balibar, Negri itd.) bila je rehabilitacija Machiavellija, njegovo spašavanje od uobičajenog “makijavelističkog” čitanja. Budući da se legalisti često predstavljaju kao pramakijavelisti, trebalo bi isto uči­ niti s njima, izvući radikalno-emancipacijsku jezgru iz njihove prevladavajuće slike kao pra-“totalitarista”. Letimični pogled na tri glavne premise legalističke doktrine tu jezgru čine vidljivom.

“Fa”: zakon ili princip. Tekst zakona mora biti jasno napisan i javan. Svi ljudi pod vladarom jednaki su pred zakonom. Za­ koni bi trebali nagraditi one koji ih se pridržavaju i odgovarajuće kazniti one koji se usude prekršiti ih. Sustav zakona pokreće državu, prije negoli vladar. – To su nedvosmislena svojstva antifeudalnog egalitarizma: zakoni moraju biti javni, poznati svima; svi su jednaki pred očima zakona; legalni su­ stav na višem je mjestu od vladara.

“Shu”: taktika ili umjetnost. Vladar mora razviti posebne taktike i “tajne” kako bi osigurao da drugi ne preuzmu kontrolu nad državom; posebno je važno da nitko ne bi smio pro­pitivati vladareve motive i stoga nitko ne može znati ka­ kav bi mu oblik ponašanja mogao pomoći, osim da slijedi zakone. – Ta “makijavelistička” poanta također ima egalitarno-emancipacijsku jezgru: ako su motivacije vladara nepoznate, sve što preostaje jesu zakoni sami.

“Shi”: legitimitet, moć ili karizma. Položaj vladara, a ne vladar sam, taj je koji ima moć. Stoga je za pravo vladara neophodna analiza trendova, konteksta i činjenica… Nije li to prva verzija uvida koju su formulirali veliki europski moderni mislioci od Pascala do Marxa, da ljudi neku osobu ne tretiraju kao kralja zato jer je kralj, već je ta osoba kralj zato jer se tretira kao takav? Karizma je “performativni” rezultat simboličkih

1. poricanje: liberalna utopija

37

društvenih praksi, a ne prirodno (ili duhovno) svojstvo osobe koja je ima.18 U (teoriji i) praksi ta su tri principa, dakako, dobila “totalitarni” obrat: vladar je na raspolaganju morao imati ekscesivni broj zakona koji su, premda je svaki od njih po sebi bio javan, jasan i nedvosmislen, djelomično bili u međusobnoj kontradikciji. Unutar takva kompliciranog okvira zakona, gdje podvrgavanje jednom zakonu lako dovodi do sukoba jednog zakona s drugim, obična će optužba kod svakoga s nekim stajalištem pronaći kršenje nečega, pri čemu će nevinost biti teško, ako ne i nemoguće dokazati. To omogućuje vladarevim suradnicima da prakticiraju “shu”, taktiku ili umjetnost odabiranja onog zakona koji će biti uveden u određenoj situaciji: moć se ne izvršava samo kroz pridržavanje zakona već i kroz odabir onih zakona koji će se uvesti i kroz nedostatak ili prekid uvođenja zbog nekog drugačijeg zakona. Takvo selektivno uvođenje zakona na kraju proizvodi zadovoljstvo vladara, jer na taj se način misterij careva zadovoljstva prenosi masama. Pouka je potpuno lakanovska: upravo u nekonzistentnosti Drugoga (sustava Zakona), u kontingenciji koja prebiva u samom njegovu srcu, možemo pronaći nedokučivu želju Drugoga, kao i njegov jouissance.

Ovdje treba zamijetiti nešto što je nezamislivo našoj zapadnoj tradiciji: dvije suprotstavljene teorije, konfucijanizam i legalizam, dijele duboko materijalističku premisu. Za njih istina ideologije nije bitna, čak se implicira da su ideološki mitovi “lijepe laži”; ono što je bitno jest kako ideološki mitovi i rituali funkcioniraju, njihova uloga u održavanju društvenog poretka. Također je zanimljivo primijetiti kako su kineski legalisti, ti protototalitaristi, već formulirali viziju koju je poslije predložio liberalizam, naime viziju državne vlasti koja, umjesto da se oslanja na običaje ljudi, podvrgava ljude mehanizmu koji njihove poroke iskorištava za zajedničko dobro. Za sve one koji odbacuju takvo

18

Vidi natuknicu Wikipedije za “Legalism (Chinese Philosophy)”.

38

slavoj žižek

“totalitarno” shvaćanje državne vlasti kao neutralnog mehanizma za upravljanje pojedincima, trebalo bi zamisliti novu verziju Kantove tajne klauzule: “Pretvarajte se javno da se savjetujete s filozofima, ali ne vjerujte im ni riječi!”

Nema kasta bez izopćenika Taj isti materijalizam već je moguće razabrati u Manuovu zakoniku,19 antičkome indijskom tekstu, koji je jedan od najboljih primjera ide­ oloških tekstova u čitavoj povijesti čovječanstva. Prije svega stoga što se tekst, unatoč tome što obuhvaća čitav svemir uključujući njegovo mitsko porijeklo, usredotočuje na svakodnevne prakse kao neposredno utjelovljenje ideologije: kako (što, gdje, s kime, kada…) jedemo, obavljamo nuždu, vodimo ljubav, hodamo, ulazimo u zgradu, radimo, ratujemo itd., itd. Ali i zato jer knjiga predstavlja radikalni pomak s obzirom na svoju početnu točku (svoju pretpostavku), drevni tekst Veda. Ono što pronalazimo u Vedama brutalna je kozmologija utemeljena na ubijanju i jedenju: više stvari ubijaju i jedu/konzumiraju niže, jači jedu slabije; dakle život je igra nulte sume u kojoj je nečija pobjeda nečiji poraz.

“Veliki lanac bivanja” ovdje je utemeljen na “hranidbenom lancu”, velikom lancu jedenja: bogovi proždiru smrtne ljude, ljudi sisavce, sisavci niže životinje, koje jedu biljke, biljke “jedu” vodu i zemlju… Takav je vječni ciklus bivanja. Zašto onda Vede tvrde da se vrh društvenog bića ne sastoji od ratnika-kraljeva jačih od svih ljudi, koji “proždiru” sve njih, već od kaste svećenika? Upravo je to mjesto gdje ideološka ingenioznost tog teksta postaje očita; funkcija je svećenika da spriječe prvu, najvišu razinu kozmičkog proždiranja, tj. da bogovi proždru ljudske smrtnike. Kako? Tako što provode rituale žrtvovanja. Bogovi moraju biti umireni, njihova glad za krvlju mora biti utažena, a trik svećenika sastoji se u tome što bogovima nude zamjensku (simboličnu)

19

The Laws of Manu, prevela Wendy Doniger, New Delhi: Penguin Books, 2000.

kazalo imena

613

Kazalo imena A Abraham, Carolyn 438 Adolphe de Custine 366 Adorno, Theodor W. 140, 250, 271, 286, 299-300, 318-319, 390, 483, 496, 520 Agamben, Giorgio 520, 535-537, 572 Ahmed, Sara 71-73, 75-79, 83 Albright, Madeleine 233 Alegrea, Porta 472 Allais, Alphonse 21, 472 Aloni, Udi 60, 201, 533 Althusser, Louis 36, 247, 263, 285, 484, 536, 554 Altman, Robert 490 Ambedkar, Bhimrao Ramji 44-46 Anderson, Paul 178, 472 Andreu, Paul 343 Apted, Michel 85 Arendt, Hannah 501-502, 572-573 Aristide, Jean-Baptiste 215, 217, 607 Aristotel 131, 176 Armand, Inessa 159 Armstrong, Neil 543 Asad, Talal 594, 596-597 Ash, Timothy Garton 590 Assange, Julian 524

Assheuer, Thomas 178 Atatßrk, Mustafa Kemal 110 Augustin, Sveti 108-109 Ayres, Ed 424 Aziz, Tariq 610 B Badiou, Alain 15-17, 67, 87, 176-177, 203, 207, 241-243, 245-246, 263, 265-267, 361, 417, 469, 471, 482-483, 531, 560, 575576, 578, 588-590, 602-603, 608 Balibar, Étienne 36 Balso, Judith 266 Barabassi, Albert-Laszlo 281 Bard, Alexander 310 Bass, Saul 113 Bataille, Georges 315 Bauer, Jack 571-572 Beck, Glenn 22 Beck, Ulrich 466 Beethoven, Ludwig van 28, 493 Bellanger, Francois 470 Bell, Daniel 15 Beljajev-Guintov, Aleksej 329-332 Benigni, Roberto 111

614 Benslama, Fethi 106 Benson, Michael 421 Bentham, Jeremy 61 Benveniste, Émile 296 Benjamin, Walter 25, 122, 128, 136, 206, 357 Berger, John 327 Bergson, Henri 53 Berlusconi, Silvio 419-420, 504, 530531, 591 Bertolucci, Bernardo 512 Beth Din 81 Biermann, Wolf 112 Bierut, Boleslav 562 Birchal, Ian H. 16, 514 Blair, Tony 30-31, 237, 504 Blumberg, Benjamin 273 Bogdanov, Aleksandar 125 Boltanski, Luc 461 Borges, Jorge Luis 55-56 Bostrom, Nic 446-448 Bransen, Jan 271 Brecht, Bertolt 25, 31, 148, 161-163, 184, 221, 491-492, 512 Breillat, Catherine 169 Brežnjev, Leonid 50 Brod, Max 473 Bronner, Ethan 197 Brontë, Emily 158 Brown, Dan 104, 449 Brown, Wendy 502, 587-588, 594 Broz, Josip Tito 182, 586 Bruckner, Pascal 25, 230 Bruni, Carla 469 Buchanan, Pat 231, 353 Buck-Morss, Susan 374 Buda 41, 375 Buñuel, Luis 118 Burton, Richard Francis 105, 378 Bus, David M. 362 Bush, Georg W. 75, 124, 131, 423, 526, 569

slavoj žižek C Cage, John 493-495 Callinicos, Alex 607 Cameron, James 508, 510 Carnegie, Andrew 315 Carrey, Jim 22, 92 Caruso, Daniel John 442 Cassirer, Ernst 204 Castro, Fidel 553 Castro, Raúl 8 Ceauşescu, Nicolae 416-417 Célan, Paul 25 Chakrabarty, Dipesh 367-374, 427, 429, 432, 434-435 Chaplin, Charlie 498 Chávez, Hugo 176, 317, 422, 497, 553, 578 Chesterton, Gilbert Keith 123-124, 126-127, 519 Chiapello, Eve 461 Chirac, Jacques 74 Chomsky, Noam 77 Churchil, Winston 65, 520 Clements, Jonathan 32 Clinton, Hillary 198, 353, 463 Cochran, Robert 570 Congo, Anwar 417-418 Connery, Sean 135 Conquest, Robert 269 Conselheiro, Antônio 308-309 Constant, Benjamin 63 Cooper, Robert 228-229 Copé, Jean-François 19 Couder, Antoine 470 Cousteau, Jacques 121 Coxe, A. Cleveland 149 Cynn, Christine 417 D Dabić, Dragan 135-136, 410 Dabss, Matt 174 Da Costa, Damian 264

kazalo imena Dahn, Felix 130 Dahrendorf, Ralf 210 Dalaj-lama 376-377, 599 Damon, Matt 135 Darnton, Robert 156 da Silveira, Antonio Maria 309 Daves, Delmar 98 Dawkins, Richard 180 Dayan, Moshe 60-61 De Camp, L. Sprague 129 Deleuze, Gilles 181, 345-346, 355, 387, 397, 490, 536 Deng Xiaoping 278, 562-565 De Palma, Brian 233 Derrida, Jacques 392 Descartes, René 96, 132, 405, 596 Doctorow, E. L. 526 Dolar, Mladen 23, 166-168, 474-475 Donat, Yoav 90 Dostojevski, Fjodor 133, 437 Drnovšek, Janez 465 Duchamp, Marcel 474 Duck, Tobias 195 Duclos, Jacques 581 Dugin, Alexander 329 Dumont, Louis 604 Dupuy, Jean-Pierre 49-50 Duras, Marguerite 152 Durruti, Buenaventura 517 Dworkin, Ronald 309 Đ Đinđić, Zoran 586 E Eagleburger, Lawrence 578 Eagleton, Terry 265 Einstein, Albert 150, 394, 453 Eiseinstein, Sergej 482, 489 Eisler, Hans 491 Eliot, T. S. 482 Emerson, Ralph Waldo 171

615 Engels, Friedrich 14, 79, 251, 256-258, 283, 290, 347 Epstein, Robert 531 Eshil 146-147 Euripid 146-147 F Falwell, Jerry 549 Faurisson, Robert 77 Fawcet, Bill 126 Fei, Han 32, 35 Feldmann, Arthur 17 Feuerbach, Ludwig 460 Flourens, Pierre 390 Folman, Ari 90 Ford, John 93, 165 Fosse, Bob 481 Foster, Hal 323, 356-358 Foster, Norman 351 Foucault, Michel 23, 128, 157, 420, 535-536 Fourier, Joseph 309 Frankenheimer, John 113 Frankfurt, Harry 22 Frankl, Viktor 55 Freeman, Charles 108, 131 Freiligrath, Ferdinand 479 Freud, Sigmund 9, 25, 80, 154, 183, 257-258, 379, 381, 383, 385, 391, 393-397, 402-403, 406, 411, 415, 473, 532, 540, 599 Fridrik Veliki 458 Fritzl, Josef 410-417 Fukuyama, Francis 68 G Gandhi, Indira 353 Gandhi, Mahatma 44-46 Gardin, Vladimir 93 Gates, Bill 65, 307, 312, 315, 327, 438, 523 Gaulle, Charles de 459, 580-581

616 Gehry, Frank 196, 322-323, 337, 356, 358 Ghedini, Niccolo 419 Giannini, Giancarlo 111 Giri, Saroj 526 Goody, Jade 74 Gorbačov, Mihail 513, 562-563 Gore, Al 124, 150, 167, 399 Gorki, Maksim 484 Gould, Stephen Jay 125, 278, 362-363, 481 Goux, Jean-Joseph 106 Grah, braća 131 Gramsci, Antonio 609 Greenberg, Raphael 198 Gross, Irena 366 Grossman, David 88, 118, 485 Guattari, Félix 345-346, 490 Guevara, Che Ernesto 151-152, 176, 585 Gurion, Ben 61 Gutov, Dimitrij 329 H Habermas, Jürgen 30, 226, 423, 441, 454, 496, 586 Haider, Jörg 410 Halfin, Igal 26 Hallward, Peter 214 Hammond, Michael 352 Handke, Peter 138 Haneke, Michael 111 Harford, Tim 467 Hari, Johann 11 Harris, Robert 85 Hartford, Tim 276, 278 Hašek, Jaroslav 472 Havel, Václav 590 Hawken, Paul 544 Hawking, Stephen 445 Heather, Peter 129

slavoj žižek Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 14, 28, 35, 42, 50-51, 66, 114, 137, 155-156, 166, 221, 226, 243-244, 247, 259, 282, 285-286, 289291, 297-307, 322, 365, 374, 403, 409, 434-435, 454, 459460, 463, 505, 508, 510, 515, 527, 554, 603, 605-606 Heidegger, Martin 31, 204, 250, 286, 371, 373, 398, 520 Heinrich, Dieter 302 Hesse, Hermann 14 Heston, Charlton 94 Highsmith, Patricia 111 Higin, Gaj Julije 147 Hilary, biskup iz Poitiersa 177 Himmler, Heinrich 571 Hitchcock, Alfred 49, 54, 182, 337 Hitler, Adolf 144, 185-186, 238, 331, 427, 534, 581 Hobsbawm, Eric 32, 400 Hölderlin, Friedrich 301 Holloway, John 576 Homeini, ajatolah 609 Homer 192 Hopkins, Anthony 378 Hopper, Edward 360 Horkheimer, Max 248, 250, 271, 318, 390, 496, 520 Howard, Leslie 56 Hoxha, Enver 324 Hruščov, Nikita 514, 561-562 Hudson, Rock 113 Hugo, Victor 175 Humboldt, Wilhelm von 460 Hunt, Sally 529 Husserl, Edmund 9-10 I Illouz, Eva 532 Irwin, Elizabeth 146

kazalo imena J Jaffrelot, Christophe 45 Jakobson, Roman 470 James, Henry 55 Jameson, Fredric 323, 332-336, 338, 357-358, 476, 478-480 James, William 551 Jaruzelski, Wojciech 7, 588 Jaspers, Karl 31 Jefferson, Thomas 506 Jelcinj, Boris 222, 327 Jelinek, Elfriede 110, 410 Jencks, Charles 328 Jung, Carl Gustav 396 Justinijan 130 K Kaczynski, braća 591 Kadare, Ismail 325, 515-516 Kafka, Franz 13, 88, 238-239, 458, 472-475, 477-480, 482, 490, 544, 555, 566 Kagan, Robert 226-227 Kamenjev, Lev Borisovič 559 Kant, Immanuel 29-31, 38, 48, 56-59, 62-63, 68-70, 107, 164, 220-221, 225-226, 245, 286-287, 289, 300, 302, 321, 400, 441, 449, 507-508, 521, 528, 603 Kaplan, Lawrence F. 224 Karadžić, Radovan 134-137, 409-410 Karatani, Kojin 253, 285-287, 289, 321 Keenan, Bernard 93 Kennedy, John 353 Kennedy, Ted 548 Kershner, Isabel 197 Keynes, John Maynard 281 Kierkegaard, Søren Aabye 165, 460, 585 Kim Il Sung 140, 594 Kim Yong Il 140, 228

617 Kissinger, Henry 15 Klein, Naomi 406, 426 Kojić, Goran 135 Kolsek, Katja 530 Konfucije 32-34 Koolhaas, Rem 355, 359 Kraus, Karl 138 Krist, Isus 47, 108, 133-134, 144-145, 148, 150, 160, 175, 178, 192, 247 Kristol, William 224 Krugman, Paul 181 Krupska, Nadežda 125 Kübler-Ross, Elisabeth 12-13 Kubrick, Stanley 16, 335-336 Kurzweil, Ray 435, 440 Kusturica, Emir 92 L Lacan, Jacques 15, 24, 33, 47, 59, 68, 78, 80, 93-94, 101-103, 105106, 108, 117-118, 122, 133, 136, 141, 151, 170, 180, 185-186, 207, 253, 255, 285, 297, 306-307, 346, 357, 381, 389, 395-396, 399-402, 404-405, 412, 416, 453, 457-460, 468, 498, 505, 527, 536-537, 539, 554, 566, 601, 603 Lambert, Constant 493-494 Latour, Bruno 366 Lavalas, Fanmi 215, 217-218 Lawrence, Francis 94 Lebrun, Gérard 434 Lecaro, Arthur 470 Le Carré, John 91 Lee, Robert E. 126 Lefort, Claude 73, 508, 605 Le Goff, Jacques 192 Lenjin, Vladimir Iljič 58-59, 124-125, 159, 176, 213, 484, 554-562, 579, 582, 584, 591, 607

618 Leone, Sergio 112 Le Pen, Jean-Marie 74 Levinas, Emmanuel 171 Levi, Primo 388-389, 462 Lévi-Strauss, Claude 256, 322, 333335, 353 Lévy, Benny 205 Lévy, Bernard-Henri 24, 194, 264-265, 503 Lewin, Moshe 555-556, 560 Lewis, Clive Staples 141 Lewontin, Richard C. 362-363 Liebeskind, Daniel 322-323, 342 Lombardi, Federico 198 Loos, Adolf 326-327 Losurdo, Domenico 265 L’Ouverture, Toussaint 215 Lovins, L. Hunter 544 Lowins, Amory 544 Lubitch, Ernst 52 Lucchese, Filippo Del 263, 608 Lukács, Georg 94, 243, 258, 263, 271, 289, 296, 298-299, 301, 431, 485 Lula da Silva, Luiz Inácio 217, 308, 569 Luria, Alexander 400-401 Luther, Martin 46-47 Lynch, David 111 Lyotard, François 245 M MacArthur, Douglas 179 Machiavelli, Niccolò 36 Madison, James 506 Magritte, René 474, 541 Mahmood, Saba 594-595 Maister, Jospeh de 59 Makdisi, Saree 199 Malabou, Catherine 301, 381, 383, 386, 388-398, 400-403, 405 Malebranche, Nicolas 133 Maliki, Al 610

slavoj žižek Maljevič, Kazimir 329-330, 360 Mamlok, David 386 Manigold, James 98 Mao Ce-tung 13, 15, 33, 114, 176, 242, 563, 567 Maoz, Samuel 90 Mapplethorpe, Robert 421 Marcuse, Herbert 114, 379 Marx, Karl 14-15, 22, 36, 44, 46, 50, 70, 73, 79, 123, 131, 192, 247248, 250-257, 259, 261-262, 268, 271-277, 282-287, 290-298, 307, 314, 316-318, 321, 331, 346-347, 367, 372-373, 379, 407, 422, 428, 442, 460, 479480, 487, 502, 527, 529, 553554, 568, 575, 579, 590 Matheson, Richard 94 Maurier, Daphne du 483 McCain, John 22 McGregor, Richard 562-564, 566 McLemee, Scott 264-265 Medvedev, Dmitry 524 Meir, Golda 16, 353 Melville, Kate 453 Merkel, Angela 9, 533 Mészáros, Istvan 553-554 Michaels, Walter Benn 187 Michéa, Jean-Claude 64, 67 Mielke, Erich 142 Mies van der Rohe, Ludwig 328 Miller, Jacques-Alain 354, 459 Milner, Jean-Claude 77-79, 194-195, 203-206 Milošević, Slobodan 138, 586 Mistry, Pranav 436-437 Mitterrand, François Maurice Adrien Marie 220, 230 Mladić, Ratko 136 Morales, Evo 81, 607 More, Thomas 308 Morrison, Toni 160

kazalo imena Morton, Adam 454 Mouffe, Chantal 454 Mozart, Wolfgang Amadeus 357 Munch, Edward 360 Müntzer, Thomas 604 N Napoleon, Bonaparte 123-124, 527, 556 Negri, Toni 36, 217, 309 Nelson, Tim Blake 511 Neruda, Pablo 47-49 Netanyahu, Benjamin 75 Netrebko, Anna 112 Ngeze, Hassan 137 Niemeyer, Oscar 335 Nietzsche, Friedrich 17, 412, 434, 447 Nikolaidis, Andrej 92 Nixon, Richard 15, 353 Nkunda, Laurent 219 Nogales, Pam 273 Nolan, Christopher 91, 524 O Obama, Barack 87, 463, 541 Ofran, Hagit 197 Oppenheimer, Joshua 417 Orlov, Boris 329 Orwell, George 373, 521 Osborne, Mark 100 Owen, Robert 309 P Padura, Leonardo 91 Palin, Michael 22 Palin, Sarah 353-354, 463 Palmier, Jean-Michel 161 Pareto, Vilfredo 280 Parijs, Philippe Van 309 Pascal, Blaise 36, 59, 133 Pavao, Sv. 209 Pearce, David 446

619 Perkins, Anthony 135, 378 Perkins, Bryan 127-128 Perković, Marko 192 Pest, F. David 450 Pétain, Henri-Philippe 581 Peyrol, Georges 588 Picasso, Pablo 327 Pinchbeck, Daniel 450 Pippin, Robert 165-166, 399 Piss Christ (Serrano) 421 Pitt, Brad 11 Platon 103, 176, 250, 365 Platonov, Andrej 269-270, 330, 472, 484-485 Plehanov, Georgij 124, 301 Poe, Edgar Allan 93 Pol Pot 503, 577 Popper, Karl 223 Portman, John 357 Postone, Moishe 234-235, 247-250, 255, 260, 262-263, 272-273, 284, 296-297 Powell, Colin 231 Price, Vincent 94 Proust, Marcel 23 Putin, Vladimir 222, 524 Q Qin, dinastija 31, 32, 35 R Ragon, Ubaldo 94 Rancière, Jacques 73, 265, 489, 604 Rand, Ayn 65, 314, 321, 379, 554 Ravel, Maurice 491 Rawls, John 309 Reichekt, Helmult 291 Reich, Wilhelm 109 Reimann, Brigitte 321 Riefenstahl, Leni 499 Rilke, Rainer Maria 14 Robertson, Pat 549

620 Robespierre, Maximilien François Marie Isidore de 31, 576, 579-580 Romanov, obitelj 93 Rorty, A. Oksenberg 146 Rossini, Gioachino Antonio 112 Rothenberg, Molly 382 Rousseau, Jean-Jacques 22, 31, 151, 153, 155-156, 250 Roy, Arundhati 510 Ruda, Frank 588 Rumsfeld, Donald 232 Russel, Bertrand 29 Russo, Alessandro 177 S Sacks, Oliver 386-387, 401 Sadam, Husein 228, 609-610 Saint-Preux 153-155 Salazar, António de Oliveira 182 Salingaros, Nikos 358 Salkow, Sidney 94 Sampe, Ian 439 Santner, Eric 43, 112 Sarajlić, Izet 137 Saramago, José 221 Sarkozy, Nicolas 19-20, 420, 469 Sartre, Jean-Paul 16, 31, 514, 562 Satie, Eric 472, 490-495 Schelling, Thomas 301, 467 Schopenhauer, Arthur 460 Scot, Duns 132 Seneka 150 Serrano, Andres 421 Shaffer, Peter 377 Shakespeare, William 507 Sharon, Ariel 75 Shklar, Judith N. 155 Shlomowitz, Matthew 493 Simecka, Milan 199 Sloterdijk, Peter 184, 311-316, 345, 348, 351 Smith, Jason 263, 608

slavoj žižek Smith, Will 94 Soderqvist, Jan 310 Soen, Shaku 42 Sofoklo 146-148 Sohn-Rethel, Alfred 287-289 Solženjicin, Aleksandar Isajevič 485 Somerset Maugham, William 233 Soros, George 312, 315, 380 Speight, Allen 155 Spender, Stephan 55 Spice, Nicholas 111, 410 Staljin, Visarionovič Josif 176, 489, 514, 526, 555-558, 560-561, 577, 585-586, 606, 611 Steiner, George 195 Stevenson, John 100 Stevens, Wallace 482 Stoppard, Tom 85 Sturgeon, Theodore 472, 486-487 Surrow, Joel 570 Sutherland, John 446 Suzuki, D. T. 140 Swift, Jonathan 221 Š Šalamov, Varlam 485 T Taj Din al-Hilali 600 Talleyrand, Charles Maurice de 215 Tamas, Gaspar Miklos 591 Tarkovski, Andrej 27 Taubman, William 562 Thatcher, Margaret 124, 353 Theweleit, Klaus 118 Thoreau, Henry David 171 Thornhill, John 212 Tito vidi: Broz, Josip 586 Toma Akvinski, Sv. 41, 131 Trocki, Lav 59, 176, 484, 558, 562 Tschumi, Bernard 340, 358 Tugend, Tom 196

kazalo imena Tukidid 409-410 Ture, Marija 52 Turing, Alan 86, 472 Tusk, Donald 591 Twain, Mark 67, 500 U Uchida, Hiroshi 291 Urban, Hugh B. 27 V Van Damme, Jean-Claude 174 Van Parijs, Philippe 316 Van Reijen, Willem 271 Vattimo, Gianni 579 Venter, Craig 438-440 Venturi, Robert 327 Vertov, Dziga 472, 489 Vidal, Gore 167 W Wagner, Richard 200, 299-300, 305, 467, 487 Wahnich, Sophie 579, 581 Wajcman, Gérard 118-119, 183, 463 Wałęsa, Lech 7 Waley, Arthur 34 Waugh, Evelyn 160 Wayne, John 135, 165 Webern, Anton 356, 493 Weil, Simone 581 Weinberg, Steve 138 Weisman, Alan 117

621 Wells, Herbert George 55-56 Wells, Orson 130 Wenders, Wim 235 Wiesel, Elie 160 Wilde, Oscar 163, 514 Wildloecher, Daniel 388 Williams, Bernard 57 Williams, Rowan 81 Wolf, Christa 145 Woolf, Virginia 483 Y Yeats, William Butler 598 Yehoshua, Abraham B. 185 Ye Xiaowen 376 Ying Zheng 32 Yoder, John Howard 177 Yuran, Noam 203 Z Zaera Polo, Alejandro 345-346, 348, 350-351, 498-499 Zakaria, Fareed 210-211 Zamjatin, Jevgenij 484 Zemin, Jiang 228 Zinn, Howard 171, 506 Zi, Xun 35 Zupančič, Alenka 539 Ž Žižek, Slavoj 3-4, 51, 53, 69, 71, 193, 207, 215, 264, 415, 422, 460

622

slavoj žižek

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Ana Bukvić Godina izdanja 2012., svibanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-387-7 Biblioteka Platforma, knjiga 31 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

kazalo imena

623

624

slavoj 탑i탑ek

249,90 kn

www.fraktura.hr