Bejrutsko DruĹĄtvo paklenog plamena
-1-
Od istog autora u izdanju Frakture: Karneval Žohar De Nirova igra
-2-
Rawi Hage
Bejrutsko Druťtvo paklenog plamena prevela s engleskog Iva Karabaić
Fraktura -3-
We acknowledge the support of the Canada Council for the Arts for this translation. Zahvaljujemo Kanadskom savjetu za umjetnost na potpori za prijevod ove knjige.
Naslov izvornika Beirut Hellfire Society © 2018, Rawi Hage All rights reserved © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2020. © za prijevod Iva Karabaić i Fraktura, 2020. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-217-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1062248
-4-
U spomen na Johna Asfoura
-5-
-6-
“Neg’ što sam u grob legla brata rođenog.”* Antigona
Sofoklo, Antigona, prijevod Koloman Rac, Matica hrvatska, Zagreb, 1998. (op. prev.)
*
-7-
-8-
prolog
-9-
- 10 -
J
ednog sunčanog dana s početka prekida vatre otac se sa sinom odvezao onamo gdje su se vodile borbe. Leš je ležao na tlu danima, unakažen. Sin, kojem su dali ime Pavlov, i njegov otac, pogrebnik, ubacili su posmrtne ostatke u plastične vreće i odnijeli ih do mrtvačkih kola. Trbuh leša bio je rascvjetan ranom od metka, crvi su ga napučili i namnožili se u mekim tkivima, gosteći se utrobom. Otac i sin sakupili su razbacane predmete koji su pripadali mrtvacu: labavo zavezanu cipelu, vrećicu punu pljesnive hrane, razbijene naočale. Sada si, reče otac sinu, napunio šesnaest – dovoljno si star da postaneš član Društva. Društva paklenog plamena, doda otac. Upalio je radio u autu i krenuo prema obali, a zatim gore u libanonske planine. Stigli su u samotno područje pri visokom vrhu, a naposljetku i do kamene kućice koja je izgledala napušteno. No otac je pokupio ključ ispod biljke u loncu, otvorio vrata pa ušao sa sinom. Kuća je bila jednostavna i skromna, hladna i vlažna. Posvuda se moglo uočiti nebrigu i prašinu. Pod je bio gol, a kroz potplate svojih cipela otac i sin mogli su osjetiti kako koža dodiruje grumenčiće prašine i pijeska. Sobu je bilo klizavo, no izvedivo pre hodati – dva para nogu utiskivala su sitne čestice u pod. Zidovi kuće ljuštili su se izvlačeći na svjetlo dana slamu pomiješanu s glinom, staru tehniku za učinkovitu izolaciju koju su seljani upotrebljavali stoljećima. U kutu glavne prostorije nalazio se - 11 -
krevet, a u sredini štednjak s dimnjakom koji je prema stropu protezao svoju pougljenjenu cijev koja je cilindrom bila savijena pod savršenim pravim kutom kako bi dosegnula vrh susjednog zida i iskašljavala svoj dim. Dobro došao u dom Društva, rekao je otac. Pavlov je slijedio oca u drugu prostoriju. To je bila kasnija dogradnja kuće, odvojena od glavnog prostora. Njezin cementni pod bio je gol i neulašten, a glavno obilježje ove prostorije bila su velika metalna vrata posred stražnjega zida, s malim vratima ispod velikih. Pokraj vrata cijevi su povezivale dva velika spremnika plina. Pavlovljevu su se oku činile nalik na vrtna crijeva koja se često moglo vidjeti kako poput zmija vijugaju oko seoskih kuća. Na koncu ćemo morati promijeniti cijevi, rekao je otac. To je jednostavan postupak. Moraš se pobrinuti da bude prekinut dovod plina od njegovog izvora ovdje – pokazao je prema ručkici utisnutoj u zid – i prije nego što nastaviš, čvrsto ga zatvori. Baci oko ovamo, sine. Okreneš ovaj ventil na vrhu u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Je li ti hladno, sine? Pavlov je kimnuo. Ova će se kuća uskoro rasplamsati poput paklenog plamena, odgovorio mu je otac nasmiješivši se. No, prvo pojedimo, a zatim ćemo povesti našu nepoznatu dušu u konačište vatre, svjetla i vječne topline. Raspucanim komadima sapuna pod hladnom su vodom oprali ruke, zatim su pekli kestenje, podgrijali kruh pa poslužili timijan, maslinovo ulje i sir koji je otac izvadio iz staklenke, a potom pili alkohol. Kad su završili, unijeli su leš, položili ga na drvena nosila koja je otac napravio svojim rukama te prenijeli u drugu sobu. Otac je otvorio metalna vrata, a Pavlov je ugledao nešto što je izgledalo kao duboka, dugačka pećnica. Otac je okrenuo leš i pijevnim, lelečućim glasom promrmljao - 12 -
ove riječi: Kažu – pepeo pepelu, no mi kažemo vatra začinja vatru. Neka se tvoja vatra pridruži silnoj blistavosti vječne vatre, neka se tvoja bezimenost pridoda veličanstvenosti skrivenoga, istinitoga i nepoznatoga. Ti si, nastavio je otac, bio zarobljen, izgubljen, zanemaren, odbačen, no sada si pronađen i mi te vraćamo u tvoje prvotno konačište. Sretnici su oni koje su grobne rake neznalica odbile. Zemlja je zima i ljeto, proljeće i jesen... Čuli smo tvoj poziv, i došli. Otac i sin podignuli su platno nosiljke i otklizali leš u peć. Otac je okrenuo ventile na plinskim spremnicima – zvao ih je bombonima – kresnuo šibicu i unutra upalio vatru. Zatim je zamolio sina da zatvori vrata od peći. S vremenom je kuća postala topla. Kočila se sama u svojoj okolini, kugla vreline naprama studeni planina. Pavlov, smeten ovim ritualom, sjedio je u tišini i slušao oca kako pripovijeda, pije i pjeva nerazumljive pjesme koje su imale ritam himni. Pijan i umoran, otac se zatim srušio na krevet i zaspao. Pavlov je ostao budan, zurio je u bezizražajnu peć promatrajući sjaj nekoliko preostalih komada ugljena koji su se izvana prevlačili sivom prašinom, plamteći u srži crvenom i narančastom. Iz druge je prostorije prodirala vrućina, toliko snažna da je Pavlov raskopčao svoj vuneni kaput, skinuo čarape i protegnuo nožne prste. Promatrao je polegnuti brk koji je ocrtavao liniju oko očevih otvorenih usta, ispod trokutastog bizantskog nosa, dugog i zakrivljenog, a pri vrhu uskog. Pavlov se pitao o pjevanju i spaljivanju zalutalih leševa, neprisvojenih i nabreknutih, o osiroćenim mrtvacima i njihovoj davno izgubljenoj vještini glazbe i plesa. Moj je otac to već radio prije, sam. Koliku je snagu, razmišljao je Pavlov, koliku je snagu volje trebalo imati da se teška tjelesa podignu i utovare u auto. Pavlov je proučavao očeva ramena, snažna od iskapanja zemlje i nošenja otežalih, poplavjelih mrtvaca; i očeve prste, na kojima se prašina zavukla u kožu pod - 13 -
noktima. S balkona njihova doma Pavlov je često gledao oca kako kopa mašući mu kad bi se uspravio da istegne leđa i otpije vode iz boce koju je držao pokraj sebe. Zbog ovovečernjeg dugog, ezoteričnog monologa i gorljivih riječi Pavlov se zapitao je li se njegov otac obraćao njemu ili nekom drugom, dalekom sinu, ili je jednostavno bio obuzet životom i pićem. Nesuvisla govo rancija o smrti, prolaznosti, palim junacima iz Ilijade i citati različitih svetaca i filozofa, od Heraklita do Efrema Sirijskog; rasprave o drevnim pogrebnim običajima, vatri i antičkoj epici; i o preziru prema zemlji, tijelu... zbog svega toga Pavlov se pitao je li možda njegov otac neki luđak, pomahnitali neznabožac. Sve te godine mislio je da je otac kritizirao svećenstvo zbog toga što su se svećenici pačali u pitanja groblja i novca. Sada je shvatio da se njegovu ocu nije sviđao princip pokopa u zemlju. On je davao prednost vatri. Zatim se njegov otac probudio, a oslobađajući riječi iz sebe, ispričao je sinu kako mu je bila silna želja da svoju suprugu, Pavlovljevu majku, može spaliti nakon što je umrla prije nekoliko mjeseci – no ona je inzistirala da bude pokopana u zemlju, a on je poštovao njezinu želju. Što se mene tiče, rekao je otac, sine, ti ćeš mene prinijeti plamenu. Pavlov je ponovno pogledao oca i vidio blagog, osebujnog čovjeka, sažalio se nad njim i još ga više zavolio. *** Otac je u zoru probudio sina, pokupio pepeo iz peći, pomiješao ga s vodom i namazao tom smjesom svoje lice i ruke. Pavlov je oprao zube, umio se i izašao pa stao uz oca. Osjećao je nelagodu i usto bio ispunjen čuđenjem. Tog je jutra bilo hladno – poput hladnoće vojnika koji marširaju u bitku, gaze polja seljaka, hladnoće kad osvetoljubivi seljaci kradu cipele mrtvih - 14 -
vojnika nakon poraza u bitki, hladnoće poput one ružičaste zore u kojoj ranjenici posrću preko zelenja, korijenja i suhoga granja, natučeni, nastrijeljeni, probodeni, i haluciniraju o vjenčanju sa seoskom djevojkom koja će ih povesti do njihova ratničkog raja. Pavlov je promatrao nepregledne puste planine dok je njegov otac pjevao. Potom je otac poljubio Pavlova u čelo, primio ga za ruku i poveo ga u još jedan ples, pjevajući na nekom stranom jeziku. Pavlov je plesao i smijao se, zbunjen, no predajući se očevim željama i slijedeći njegove korake. Poslije je pomogao da se iz krematorija pepeo pokupi i zamota u tkaninu. Njih su dvojica hodala uskom stazom kroz grmlje i među visokim, prethistorijskim stijenama dok nisu došli do grebena koji je gledao na strmu dolinu. Pogled je bio veličanstven, a preko njih je hujio vjetar kao što je hujio po nizu okruglih zelenih brežuljaka i dolini. Pavlovljev je otac razvezao tkaninu, vjetar je preuzeo pepeo, a prah se rasuo u jednom smjeru. Sjeverac, rekao je njegov otac, puše prema jugu, a istočnjak vodi na zapad i sa sobom nosi miris vremena. U kući je otac oprao ruke i lice, osušio ih tkaninom, bacio je u peć usred sobe i pustio da izgori. Otac i sin potom su se odvezli u Bejrut, još su se jednom vozili, u tišini dok su padale bombe. Rat se nastavio.
- 15 -
- 16 -
Bejrut, 1978.
- 17 -
- 18 -
proljeće
- 19 -
- 20 -
Na prozoru
M
uškarac kojem je otac nadjenuo ime Pavlov stajao je kod svojeg prozora nad cestom koja vodi do groblja i čekao da jeknu zvona. Kad je čuo taj zvuk, progutao je slinu i smjestio se da promatra povorku koja je prolazila. Žene u crnim haljinama vukle su svoje otežale pete po nepopločenoj cesti, a muškarci u zagasitim bojama uvukli su se u sebe, sa svojim dahom, s bijelim cigaretama zarobljenim među prstima nalik na škare i zubima ispunjenim olovom. Pavlov je prepoznao nekolicinu tih ljudi, unatoč njihovim svježe rastuženim licima i povijenim ramenima, zbog čega su ga podsjećali na gladne pse na putu prema kontejnerima za smeće iza gradskih restorana i mesnica. Gledao je kako jedan od dvojice svećenika iz susjedstva izvodi pogrebnu ceremoniju. Od svojeg rođenja, prije dvadeset godina, svjedočio je prometu lebdećih lijesova koji su prolazili pod njegovim izbočenim nosom i mogao je predvidjeti opetovane kretnje svećenika, napamet odrecitirati njihove napjeve, namirisati lelujave kadionice na lancima poput pasa na povocima dok su svećenici deklamirali molitve nad kostima i lijesovima. Dugačke crne mantije svećenika, pažljivo potkraćene tik iznad gležnjeva, izbjegavale su prašinu koja se podizala pod njihovim cipelama. Kad bi god pogledao jednog od tih svećenika, Pavlov bi oborio pogled i prokleo sat kad se taj čovjek rodio. Okrivljavao je drevne Egipćane za te maškare, za izmišljanje svećeničkog poziva - 21 -
i njegove dalekosežne moći. Proklinjao je i platonističku “huntu” – kako je nazivao filozofe neoplatonizma – jer su propovijedali seobu duša. Svatko želi skončati kao kralj – mrtav kralj. Njegov je otac te riječi izrekao tek prošle godine, na posljednjem putovanju s Pavlovom do mjesta kremiranja na planini. Pavlov je živio sam s ocem u dvokatnici iznad ceste prema groblju. Njegova je sestra prije šest godina pobjegla s mesarom koji je živio visoko u planinama. Prezirala je prolazak mrtvih u njihovim lijesovima pod prozorom na pročelju obiteljske kuće. Njihova majka, koja je umrla ubrzo nakon što je Pavlov navršio šesnaest, pokopana je na groblju preko puta kuće. Nakon sestrina odlaska te majčine bolesti i smrti Pavlov je postao čuvar prozora mrtvih, jedini promatrač nad grobljanskom cestom. Dolje, ispod, prolazak lijesova bio je ritual koji je promatralo cijelo susjedstvo osim Pavlovljeva oca, pogrebnika, i dvojice očeve braće, pomoćnih pogrebnika, koji su čekali uz grob, kao domaćini uz rubove razjapljene zemlje. Sada, stojeći uz prozor, Pavlov je posegnuo za svojom kutijom cigareta i nasumično izvukao jednu vrškom usana oblikovanih u kljun. Razmišljao je o ponovnom rađanju pepela unutar njezina smotanog i gorućeg papira. Njegov bi otac katkada spomenuo misteriozno Društvo koje je na neki način bilo povezano s vatrom, no Pavlov još uvijek nije točno znao što bi to bilo. A budući da Pavlov nikad nije upoznao nikoga drugoga iz tog neuhvatljivog društva, vjerovao je da je riječ o još jednoj od očevih ekscentričnih priča ili pak o dijelu neke ezoterične vjerske liturgije koju bi njegov otac mrmljao kad u blizini nije bilo nikoga osim Pavlova, ili u prisutnosti mrtvih. Ovaj svijet, sine moj, govorio bi Pavlovu, stvorio je manji bog. Pravi je bog, Bog svjetla, izvan sfere ovog svijeta poniženja. Dok je prao mrtve, otac bi izgovarao riječi i ljubavi i prezira. O, ovo - 22 -
tvoje tijelo, govorio bi lešu, ova stupica za nečist i šaku svjetla. Katkada bi plesao, katkada pjevao, a u nekoliko prilika Pavlov ga je čak vidio i da plače. Tijekom proteklih nekoliko godina Pavlov je naučio kako odabrati savršeni trenutak za svoju cigaretu. Pušio je i gledao prema obzoru kako bi izbjegao promatrati svećenike dok prolaze, mumljajući sebi u bradu, rugajući im se. Kod trećeg ili četvrtog dima narikače bi došle do ugla njegove kuće, a tada bi se muškarci iz povorke okrenuli i dali znak ženama da stanu i da ne nastave do groblja. Spuštanju lijesa svjedočit će samo muškarci, kako su to diktirala pravila ove drevne kršćanske zajednice. No ponekad bi uporna sestra ili majka pojurila prema metalnoj ogradi i pokušala spasiti svoga voljenoga prije nego što blatnjava rupa proguta ostatke pod crnim kravatama muškaraca i pečatećim lopatama grobara. Pavlov je te buntovne žene promatrao sa svojeg prozora. Neke bi zgrabile metalne rešetke kapije groblja i preklinjale za uskrsnuće svojeg voljenog prije nego što bi pale na koljena, plakale prihvaćajući sudbinu i polako gasnule u tišinu. Druge bi vikale i izazivale bogove, Dokaži da stvarno postojiš. Zatvorit ću oči i brojiti do tri, a ti mi smjesta vrati moje dijete! Pavlov je znao da je zvuk zvona najokrutnija stvar koju će rođaci preminulih podnositi u danima nakon pogreba. Osjećao je izopačenu privilegiju što može promatrati ožalošćene kćeri, sestre i majke kako prolaze pod njegovim prozorom. Plakao je od pogleda na njihovu ljepotu. Smrt i suze, mislio je – to je ono što treba ovom svijetu da postane ponizan. Za ovu je sentimentalnost okrivljavao svoj religiozni odgoj. Estetika tuge koju je usavršilo njegovo pleme nekako je bila usađena u njegovo biće, a zasigurno su smještaj njegove kuće i opetovane seobe mrtvaca pod njegovim prozorom protokom godina urezali u njega ljubav prema ljepoti ispunjenoj tragičnošću. - 23 -
Muškarci i žene koje je poznavao iz svojih dugih godina zarobljeništva u svojem izoliranom susjedstvu pretvarali su se na ovom putu u tijela iz kojih su dopirali jauci. Elegantne crne haljine žena i suze koje su im se pomaljale na obrazima poput jutarnje rose izgledale su mu kao najvjerodostojniji izraz njegova svijeta. Bijeli rupčić bio je onaj koji bi ga uvijek očarao – komadić tkanine koji je zasigurno dar misterioznih ljubavnika, barem je tako zamišljao. Crne rupčiće, s druge pak strane, u njegovoj su mašti ljudi kupovali sebi, jer su ih uvijek imale starije žene, kojima takve romantične geste više nisu pružale istu nadu; njihove osijedjele glave već su prolazile tim putovima, a korisni ukrasi poput rupčića, ukosnica i crnih čarapa postali su dio životne nužde. Za vrijeme pogreba iz tih su žena u kratkim proplamsajima izranjale fraze, rečenice u kojima su se spominjala vrlo zemaljska sjećanja na njihove ljubljene: Danas sam kuhala ono jelo... Radio je još uvijek upaljen... Moj dragi taj-i-taj rekao mi je jučer... Susjed je pripremio hranu, a mi smo čekali... Sa svojeg položaja promatrača smrti Pavlov je uočavao da koliko god tragičan bio odlazak njihova voljenog, u trenucima sprovoda te žene nikad izravno ne okrivljuju ubojice ili okrutnost života, pa čak ni rat. Ne okrivljuju ni vladare ni božanstva. Ono što je s njima ostalo bile su te rascjepkane uspomene na pokrete koji su se svakodnevno ponavljali. Gledao je kako te žene, okupljene u blizini smrti, u tim trenucima žalovanja stvaraju simfoniju bez premca, kolektivno naricanje koje se razvilo u jedan od najsofisticiranijih pojeva čovječanstva. Često bi ga započinjala neka žena koja nije pripadala svojti, ali koja se svejedno smatrala dijelom pokojnikove obitelji. Ta instinktivna harmonija, teoretizirao je Pavlov, zasigurno se razvijala tijekom tisućljeća gubitaka i smrti koje svaka vrsta prolazi prije svojeg neizbježnoga, konačnog istrebljenja. Možda je ženski kor žalovanja bio pokušaj da se izbjegnu daljnje smrti, koje bi, u vrijeme - 24 -
pogreba, zasigurno bile katastrofične i izazvale veliki nered. Ili je barem tako zamišljao Pavlov, dok je pušio i promatrao. Nakon što je povorka završila, vratio bi se u spavaću sobu, bacio cigaretu na pod, stao na nju, legao na svoj krevet, odvezao kravatu i oslobodio se tereta tkanine i konca. Zatim bi izvukao neku staru knjigu iz očeve biblioteke i, gol, zapalio cigaretu pa čitao kroz noć.
- 25 -
- 246 -
R
awi Hage rođen je u Bejrutu u Libanonu, gdje je proživio devet godina građanskog rata. Godine 1992. iselio se u Kanadu, gdje je studirao fotografiju. Nagrađivani je književnik, likovni umjetnik, kustos i politički komentator. Objavljivao je tekstove u časopisima Maclean’s, Fuse, Mizna, Jouvert, The Toronto Review, Montreal Serai i Al-Jadid. Likovne je radove izlagao u galerijama i muzejima diljem svijeta. Prvi Hageov roman De Nirova igra nominiran je za dvije prestižne kanadske književne nagrade Giller i Governor-General, a 2008. osvojio je IMPAC Dublin Literary Award. Drugi roman Žohar, objavljen 2008., bio je u užem izboru za više važnih kanadskih nagrada, a osvojio je nagradu Huge MacLennan za najbolji roman. Istu nagradu osvojio je i za Karneval koji je objavljen ujesen 2012. Posljednji roman Bejrutsko Društvo paklenog plamena objavio je 2018. godine. Djela su mu prevedena na više od trideset jezika.
- 247 -
- 248 -
I
va Karabaić (1971.) završila je Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet u Zagrebu. Od 2002. bavi se uređivanjem knjiga i prevođenjem. Do sada je uredila više od sto pedeset beletrističkih i publicističkih djela te prevela s engleskog više od trideset knjiga.
- 249 -
- 250 -
Sadržaj
prolog 9 Bejrut, 1978. 17 proljeće 19 Na prozoru 21 Tri bombe 26 Imovina 30 Nadja 33 El-Marquis dolazi Pavlovu u posjet 36 Antikvar 52 Smrt Tariqa, vlasnika psa 58 O stričevima i bratićima 62 Jean Yacoub 64 Upoznavanje s Gospom od Stuba 69 Pucanj 76 ljeto 83 Komadići svećenika 85 Opet Nadja 90 Rex 93 Plinski bomboni 96 Prema gradu pod bombama 101 Još jednom Nadja 103 Majka, baka 108 - 251 -
Uskrsnuće 113 Opet Rex 118 jesen 121 Posao Druťtva 123 Madame i monsieur Fiora 130 Hijena se tjera 139 Promatranje 142 Seks i smrt 149 Teatar, ples 160 Hijena preklinje 165 Gluma 171 Rex redivivus 179 zima 183 Plesanje 185 Izlet k obitelji 189 Au revoir? 200 Faddoul 203 Doma kod El-Marquisa 213 Bijeg 224 Sretna nova godina, Pavlove! 227 Sva budu negda oganj 234 Trojanski konj 237 epilog 239 Zahvale 245 O autoru O prevoditeljici
247 249
- 252 -
- 253 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2020., svibanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-217-7 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 254 -
- 255 -
Usred kaosa libanonskoga građanskog rata Pavlov, sin kršćanskoga grobara, nakon iznenadne smrti svoga oca morat će i ne sluteći preuzeti njegov posao, ali ne onaj redovni, grobarski, već osobe od povjerenja Društva paklenog plamena. Ovo tajnovito Društvo vjeruje u vatru, a ne u zemlju i brine se o svima koji ne žele biti pokopani na klasičan način, o svima koji su daleko od religija i rata. Pavlov, opsjednut starogrčkim tragedijama, ne želi biti dijelom rata, ni svoje obitelji opsjednute bogaćenjem. On je heroj moćan poput Antigone koji samo želi dostojno pokopati svoga ljubimca. On je onaj koji se suprotstavlja uobičajenim normama, koji prezire rat i žudnju za osve tom. Kroz niz avantura u kojima se smjenjuju groteskni likovi, šverceri, vladari rata, ubojice, seksualne orgije... Rawi Hage vodi nas goredolje poput najžešćeg vrtuljka, neprestano postavljajući pitanje kako živjeti sa smrću, a ne od smrti. Roman Bejrutsko Društvo paklenog plamena stalno, kako to i čini najbolja i najprimamljivija književ nost, miješa eros i thanatos, komediju i tragediju, on je preslika života veća od života i smrti. Bejrutsko Društvo paklenog plamena politički je i društveno subverzivan roman, eksplozivna mješavina u kojoj samo istinski antiheroj može ostati moralnom vertikalom.
149,00 kn ISBN 978-953358217-7
9 789533 582177
- 256 www.fraktura.hr