Zadnja pošta Riva

Page 1

Milorad Bibić Zadnja pošta Riva

1


Od istog autora: Zakon Pjace

2


Milorad Bibić

Zadnja poĹĄta Riva Spliske sedandesete u sedandeset slika

Fraktura

3


copyright © Milorad Bibić i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-251-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 771668

4


Svojoj generaciji spliskih maturanata iz 1971. godine S ljubavlju, Milorad Bibić

5


6


Zastave moraju na ponistre

Zazvonilo je zvonce poviše ulaznih vrata, sidija san u kužini, zadera san se: “Napriiiid!” Šjor Ante Ljubić uša je u naš stan, a u isto vrime moj otac iz banja u kužinu. Otac se nakon brijanja uvik maza rakijon lozovačon, i ovi put je stiska oči i zube koliko ga je peklo, s ton stisnuton facon reka je šjor Anti: “Ante moj, sidi za stol, saće doć i ostali...” U roku od deset minuti u našu kužinu došli su i Jozo Malenica, Frane Troskot, Stipe Marušić i Milica Romac. Tako su se predstavnici svih šest stanova naše kuće – Troskot, Malenica, Marušić, Ljubić, Romac i Bibić – koju su zvali kuća obalaca, jer su u njoj živili obalni radnici, batelanti, iz poduzeća Luka i skladišta, našli na dogo­vorenon sastanku Kućnog savjeta Tršćanske 48. Njih šestero je sidilo na tanburinima, a ja ka zapisničar na bančiću, s tekon na kolinima i olovkon u ruci. Muški su popili po rakiju, onu istu lozovaču s kojon se otac maza nakon brijanja, šjora Milica bićerin aerkonjaka, mater je skupila bićerine, stavila na stol cukra u kockama i napolitanke, a onda otišla u sobu... Otac se diga s tanburina, skinija oćale, sta mirno i reka: “Drugovi susidi, drugarice Milice! Ove godine je umra naš dragi drug, susid i prijatelj, svima nama mili Josip Romac, koga smo zvali Jokan. Molin

7


Zastave ni sluÄ?ajno ne smiju visit na teraci!

8


vas da minuton mu­čanja odamo počast našen Jokanu, mužu naše Milice koja je ovde s nama!” Svi su se digli s tanburina, ja san skočija s bančića, šjor Ante je skinija španćeru, šjor Jozo francuzicu, a šjor Frane kapu, u stavu mirno odali su počast našen dragon šjor Jokanu. Onda je otac duboko udahnija i reka: “Neka mu je slava!” Svi smo uglas rekli: “Slava mu!” Onda se javija šjor Jozo Malenica: “Nikidan je umra Naser, bilo bi lipo da i njemu odamo počast. Bija je dobar čovik, volija je druga Tita i Jugoslaviju!” Šjor Stipi Marušiću je krv udrila u glavu: “Jozo, govoriš pizdarije! Kakve ima veze Naser s nama!? Nije ovo partijski sastanak nego sastanak našeg Kućnog savjeta...” Otac me pogleda, učinija mot da to ne pišen u teku, a onda reka ono najvažnije: “Bija san u našoj Fronti, rekli su mi da na svakoj zgradi za svaki praznik moraju visit sve tri zastave: jugoslavenska, hrvatska i partijska! S tin da partijska mora bit u sredini. Skupili smo se ovde da bi odlučili: di ćemo obisit zastave?” Šjor Jozo Malenica se opet javija: “Troskot i ja nemamo terace, u nas ne mogu visit! Bilo bi najbolje da vise na teracama u Bibića ili Romca. Oni su najvisočije, zastave će se tamo najbolje vidit...” Sad mi je ocu, ka malo prije šjor Stipi, udrila krv u glavu: “Jozo, zastave ni slučajno ne smiju visit na teraci! Šta ti je čoviče danas, učinimo li to još će nan niko reć da smo zastave obisili ka da sušimo robu! Zastave moraju na po­nistre!” Svi su se složili s tin šta mi je otac reka, pa i šjor Jozo. Onda je otac prid-

9


ložija: “Na mojoj ponistri će visit jugoslavenska zastava. Ante, ti si kat ispod mene, ti ćeš obisit partijsku, a ti Jozo, šta si kat ispod Ante, obisićeš hrvatsku zastavu. Tako ćemo poštivat ono šta su mi rekli u Fronti: partijska zastava mora bit u sredini! Ko je za ovi prjedlog neka digne ruku...” Svi su digli ruke, otac se opet diga i reka: “Sastanak Kućnog savjeta Tršćanske 48 je završen. Zdravo!” Onda je otac donija sve tri zastave šta je dobija u našoj Fronti, šjor Anti je da partijsku, šjor Jozi hrvatsku. A šjor Jozo je opet ima ništo pitat moga oca: “Kako znaš da je ova moja hrvatska, kad je ista ka ta tvoja jugoslavenska!? Ima tri iste boje i istu zvizdu petokraku!” Sad je krv udrila u glavu uvik mirnon šjor Anti Ljubiću: “Jozo, ako jedan rog crvene zvizde petokrake ulazi u plavu boju na zastavi to je jugoslavenska, a ako ulazi u crvenu boju na zastavi to je hrvatska zastava. Jel ti sad jasno!?” Šjor Jozo Malenica se počeša iza uva i prizna: “Ovo prvi put čujen!” Za Prvi maja, kad je radio označilo osan uri, moj otac, šjor Ante i šjor Jozo obisili su na ponistrama svak svoju zastavu. A onda međusobno čestitali na uspješno obavljenon zadatku...

10


U Seme bez dileme

Bilo je to u prvon misecu 1970. godine. Željan Radman, koji je bija moja generacija u Gimnaziji Vladimir Nazor, ali nismo išli u isti razred, inače bas gitarist i prateći vokal u Mladin Batalima, reka mi je da se uvečer otvara disko klub Semafor. Bija san tu večer isprid Semafora, u samon centru Splita, tamo kod glavne Pošte, ali unutra nisan moga. Jedan tip s velikin bafama i put gori zalizanon ko­son, koji je sta na ulazu, reka mi je da se unutra more samo s pozivnicon. Čuja san da su vlasnici Semafora Pero Perković i Dikan Radeljak. Vidija san kako unutra ulaze poznate face ka šta su Gabi Novak i Arsen Dedić, Zdravka Krstulović, Nada Abrus, Katja Markotić, Ibrica Jusić, Zdravko Reić... A onda je unutra ušla i specijalna gošća, friška misica Anita Baturina. Poslin se pričalo da su Gabi i Arsen bili kumovi Semafora, da se točija francuski šampanjac... Doznali smo da će novi spliski disko radit od sedan uri uvečer do jedne ure iza ponoći, a da će, ka i u disko klubu Arkada u Strožancu, bit i matineje za omladinu, od četri ure popodne do sedan uri uvečer. U vrime dok je Semafor bija disko klub, ka disk džokeji minjali su se Joško Vrandečić Mess, koji je bija najduže, Ivo Znaor i Ivica Matić, jedno lito je misec dana tamo radija Marko Lalin Mišel, a sićan se da je jedan vikend ka DJ u Semafora gostova Domagoj Veršić, koji je u Arkadi steka veliku po­pularnost.

11


Uoči nove 1972. godine Željan Radman mi je reka da će se on počet brinit o Semaforu, da će to postat kafana, forsiraće se dnevni đir, Željan je reka i to da će se od 1. prvoga 1972. godine jedino u Semafora moć pit velika kafa sa šlagon, jer se u svin drugin kafićima u Splitu od kafe moga popit samo espreso, vruća čokolada i pojist topli sedvič, a od pića će uvest i viski-kolu, votka-đus, džin-tonik i rum-kolu. Malo pomalo, Semafor je postala najpopularnija spliska kafana. Svaki dan, po cili dan, a pogotovo uvečer, sve je bilo puno. Govorilo se da je to misto di se skuplja najpametniji i najpopularniji svit u Splitu, da u Semafora sidi – spliska elita! Željan Radman je, ka muzičar, učinija da u Semafora dolaze najpoznatiji spliski pivači ka šta su Đorđi Peruzović, Oliver Dragojević... A u vrime održavanja Spliskog festivala Semafor je bija misto di su se sastajale sve najpopularnije estradne face Jugoslavije. Tamo su, u vrime festivala, bile promocije ploča, konferencije za novinare, dolazilo se po autograme slavnih pivačica i pivača. Semafor, bolje reć cila ulica od Pisture do Brodomerkurove butige, pritvorila se u – Pjacu broj dva! Spliska mladost je govorila da triba doć isprid Semafora, da je to posta spliski đir. Skoro da nije bilo viđenijeg čovika u Splitu koji nije sidija u toj kafani, dolazili su pivačice i pivači, glumice i glumci, balerine i baletani, sportašice i sportaši, novinarke i novinari, likari, inžinjeri.... A skoro svaki put kad bi otiša u Semafora ili proša kraj njega, tamo su se mogli vidit novinar, tekstopisac i veliki zajebant Ivica Flesch, doktor Radovan Vidović, fakultetski profesori Mate Kurtović i Mijo Perić, čovik koji je zna svakoga u Splitu Zvone Radić, ženskima omiljeni Slobo Dorić i Edo Unković... Timbar modernon ugostiteljstvu tamo su davali Braco

12


Vidi se da Ivica Flesch, Damir Mihanović Čubi i Željan Radman ovu večer u Seme nisu pili sokove...

13


Lamica, Neno Viđak Longo, Nikola Žigo... Jedan put su za tri stola u najminimalnijim minicama sidile Anita Baturina, Silvana Kanazir, sestre Eleonora i Izolda Barudžija, điravali smo gori-doli uz kavanu Semafor gledajući in u noge. Ivica Flesch je, kad su ga u Slobodnoj Dalmaciji pitali di će na piće, odgovorija: “U Seme bez dileme!” Ta njegova rečenica nan je ušla u uvo, kad bi se dogovarali di ćemo na piće, rekli bi: “U Seme bez dileme!” Semafor je posta Seme... Do Seme se moglo doć i auton, isprid kavane je bilo bisnih auta, ali je tamo, skoro svaki dan, bija parkiran i jedan zeleni fiat 850 special. Njegov vlasnik je bija Ivica Flesch, koji bi se, najprije kroz falše, a poslin i kroz prave ray ban oćale za sunce divija svome fiatu. Željan Radman se boja da friški šofer Flesch, želeći se parkirat uz kavanu, svojin fiaton ne uleti do šanka Semafora i pomete sve šta mu se nađe na putu. Jedno kratko vrime u Semafora se mogla pojist pašticada s njokima, fažol sa suvin meson i sarme. To je kuvala Željanova mater Gjermina, u ton mini restoranu, koji je radija samo zimi, bilo je tek četri, pet stolova. Semafor je puno godina bija kultno splisko misto...

14


U Seme na katu: Ivica Flesch, Dražen Vrdoljak, Zlatko Gall i Jadran Babić

15


Misica Anita Baturina

Jedno jutro mi je doša prijatelj Romi, tija je da iden s njin vidit njegovoga dida Franu Krstinića koji je na Balkanskoj ulici živija sa svojon ženon Ivicon. Spustili smo se niza skale, vrata nan je otvorila jedna puno, puno lipa cura. Uvela nas je u kužinu, tamo su bili Frane i Ivica Krstinić, i jedna žena koja nan je dala ruku i predstavila se ka Nives. Bila je to mater od lipotice koja nan je otvorila vrata, u nje su Krstinićevi bili podstanari. Sili smo, znan da me nije zanimalo šta Romi govori sa svojima, ja san se stalno okrića i gleda oće li u kužinu uć ona lipotica, kojoj ni ime nisan zna. Došlo je vrime za ić ća, šjora Nives nas je ispratila do vrata, pozdravila nas, a onda san joj reka: “Fala na soku i puno pozdravite ćer!” Romi se skoro naidija na mene, nerviralo ga je to šta san ja iša pozdravit tu lipoticu, ali to nije bija ni prvi ni zadnji put da san mu diga živce. Zapantija san tu lipu curu, njen osmjeh, i to da ima malo arije između dva pred­nja zuba, šta joj je davalo posebni šarm... Prošli su miseci, Romi me više nije zva da s njin iden vidit dida Franu, ja san tu lipu curu skoro i zaboravija. A onda jedno jutro, kad san iša u školu, u svoju Gimnaziju Vladimir Nazor, na kantunu Goričke i Balkanske ulice

16


skoro san se sudarija s ton lipoticon. Pripoznala me, nasmijala se, dala mi ruku i rekla: “Ja san Anita, znan da si ti Mosor, reka mi je šjor Frane...” Umisto put svoje gimnazije, uputija san se s njon prema njenoj Gimnaziji Ćiro Gamulin. Sazna san da je godinu dana mlađa od mene i – da nema mladića! Ti dan je imala školu do podne i po, ja san se u podne i kvarat nacrta isprid njene škole, znan da san ti dan pica zadnja dva sata. Vidija san je kako se spušta niza skale, nisan ima ni dinara za zvat je na piće, opratija san je do doma, ali mi je rekla da ne dolazin skroz do njene kuće da je mater ne bi vidila. Vidili smo se još sutradan, išli u Zdravljaka na koktu, pita san je di će za Novu godinu, odgovorila mi je da ne zna... A onda, malo poslin Nove godine, u Slobodnoj Dalmaciji njena slika i tekst pod naslovon: Splićanki titula Jasminka 69! Je, ona, Anita, a u novinama san dozna da joj je prezime Baturina, postala je najlipša tinejđerka Jugoslavije. Ti izbor organizira je na početku 1970. godine Plavi vjesnik, pročita san i to da ona nije imala pojma o tome da je prijavljena za izbor, da je to učinila njena prijateljica, da je mislila kako je sve to šala... Vidija san je jedno misec dana poslin. Na isto misto, na kantunu Goričke i Balkanske ulice. Čestita san joj titulu misice, rekla mi je da je na sve to nagovorila prijateljica Ines Lendić, da zamalo nije išla na izbor za misicu jer joj je frizerka skroz uništila kosu, ali je ipak otišla u Zagreb jer joj je mater rekla da splete pletenice... Više je nisan vidija. Osin u novine. Par miseci nakon šta je sa 16 i po godina postala misica, Anita Baturina je dobila dvi stranice u Slobodnoj Dalmaciji da bude – gošća urednica! Izašla je jedna njena lipa slika, s knjigama u ruci,

17


18


snimljena na Marjanu, ona je u novine dobila zadatak – predstavit splisku mladost! Na te dvi stranice su govorili đaci, mladi radnici, ali su svoje misto našli i spliski hipiji. Oni s Peristila, koji su se skupljali na skalinama ispod crkve svetog Duje ili u njijovoj najdražoj kavani Luxor. Sićan se da je Anita tad objasnila kako je posebno zanimaju spliski hipiji... Anita je tih miseci bila najpopularnija Splićanka. Svi su se otimali dovest je u svoje društvo. A oko 20 iljada Splićana pljeskalo joj je kad je u Splitu organizirana velika auto-moto utrka koja se zvala Nagrada grada Splita 1970., kad je svit doša vidit ko će dobit utrku – Goran Štrok ili Jovica Paliković! Njih dvojica su bili dva najbolja vozačka asa, nakon prave drame prvo misto osvoija je Jovica Paliković, a Goran Štrok je bija drugi. E, ali najveće ovacije tad je dobila – Anita Baturina! Kad je službeni spiker utrke Edo Pezzi najavija da će počasni đir u otvorenon autu učinit nova misica Anita Baturina, cili Sućidar, di se vozila utrka, zagrmija je od aplauza. Anita je mavala i slala poljupce publici, a poslin je učinila još jedan đir s pobjed­nikon Velike nagrade Splita 1970. Jovicon Palikovićen. Znan da nisan bija jedini koji je gleda nju a ne prvaka Jovicu...

Livo: Evo 17-godišnje lipotice Anite na Marjanu...

19


314


Sadržaj

Zastave moraju na ponistre

7

U Seme bez dileme

11

Misica Anita Baturina

16

Silvana Kanazir u kostimu

20

Veliko Malo misto

25

S autima u more

29

Modrice od milicije

33

Suze za Cassiuson Clayon

38

Boris Dvornik & Company

43

Ekskurzija u London i Pariz

46

Veštit za maturu

50

Svi u postolima Vite Brzovića

54

Maturalni ples u hotelu Marjan

59

Suze razrednice Fani

62

Ju-go-plasti-ka! 67 Split opituran u bilo

71

Mišo je kralj

75

Senor Voho De Los Puntos

80

315


Mateo Burazin maže strankinje

84

Moja najveća sramota

88

Veliki straj od velikih boginja

92

Oćemo li u studentski štrajk?

97

Vuk s FESB-a

101

El Bimbo u Biskupovoj palači

105

Studentice uče košarku

111

Slavica 115 Svitu, kit u Splitu!

119

U Trst po rebatinke

123

Mesje Štambik s naglaskon na bik

128

Veliki zavodnik Pero Francuz

133

Bili miš na šanku Basketa

137

Oću grintat i gotovo

140

Di si štanparska greško?

144

Zdravi bili i zdravi crveni

148

Moj susid Pajdo

153

Blizanke iz Brna užgale Badyja

156

Dan žena svršija u gips

161

Marčane bure barba Tonka Kirigina

166

Batelanti idu u penziju

171

Zapalila se Jugoplastika

175

Vatro Reić spašava dvometraše

178

Smoje anarkišta

183

Bocun ribara Šanta

187

316


Badnji dan u familiji Zjačić

193

Bere Mudnić komentira meč

197

Spaski-Fischer 197 Bombardiranje Splita 1972. godine

201

Sto žena na vrj Mosora

206

Otac na krovu

210

Mate Parlov recitira Juditu

214

Spliski Šerif osvoija Mont Blanc

219

Slušaj Fažola i ne boj se!

223

Ubili smo Partizana

228

Veljko Rogošić ka Vapor

233

Mišel pušta pisme s ponistre

237

Je li ovi veći od Skansija?

240

Barba Luka se vraća iz spize

245

Dubrovački trubaduri i sedan ofanziva

249

Veliki poliglota Joško Viskić

254

Umra gospodin Šjor Bepo Pegula

259

Biće Mladinić u uvali Bene

263

Biže cipli od Tolje Kudrjavceva

266

Dioklecijanov šukununuk Giuseppe Giergia

270

Oproštaj Rate Tvrdića

275

Bere Marković glumi Karla Maldena

278

Balun s kularinon

283

Dupli pas Gage i Bogdana

287

Zdenko Runjić – inžinjer o’ pisme

290

317


Stipe Božić na krovu svita

294

Malo Izrovano Selo

299

Split – cvit Mediterana!

303

Zahvala 309 Mosor za sva vrimena

311

318


319


Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Ivana Krstulović Gazzari Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2011., lipanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-251-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

320


321


322


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.