KAMEL DAOUD
Zabor Zabor ili Psalmi
ili Psalmi
-1-
Od istog autora u izdanju Frakture: Meursault, protuistraga
-2-
Kamel Daoud
Zabor ili Psalmi prevela s francuskog Mia Pervan
Fraktura -3-
Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa
Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane. The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.
Naslov izvornika Zabor, ou les psaumes. © Éditions Barzakh, Alger, 2017 © Actes Sud, 2017 Objavljeno prema sporazumu s Lester Literary Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Mia Pervan i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-173-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1043454
-4-
Mome ocu Hamidu, koji mi je namro svoju abecedu i umro tako dostojanstveno da je pobijedio smrt.
-5-
-6-
O onome što vidiš i čuješ ti pišeš slovima sitnim, zbijenim poput mrava, slovima što idu ti od srca do desnice časne. A Arapi imaju slova što liježu i kleče i dižu se uspravno poput kopalja: to je pismo koje se namata i odmata poput fatamorgane, a mudro je kao vrijeme i ponosno poput ratnika. Njihovo pismo kreće od desnice časne te ide prema lijevoj ruci, jer sve završava ondje: u srcu. Naše pismo, ovdje u Ahaggaru, pismo je nomada, jer je sve od štapića, a štapići su noge svih stada. Noge muškaraca, noge deva skoroteča, indijskih volova, gazela, svega što prolazi pustinjom. A križići ti kazuju ideš li udesno ili ulijevo, kao i točke, jer točaka je, znaš, mnogo. To su zvijezde što nas vode, noću, jer mi, Saharci, znamo samo za put, put na kojemu se kao vodiči smjenjuju sunce i zvijezde. Mi krećemo od srca i kružimo oko njega u sve većim krugovima kako bismo i druga srca upleli u krug života, u svijet oko tebe i tvojega stada. Dassine Oult Yemma, glazbenica i pjesnikinja iz Targuista s početka 20. stoljeća.*
Dassine Oult Yemma – pjesnikinja iz tuareškog plemena Tamašek. Nazivali su je “kraljicom pustinje”, “kraljicom ljepote” i “kraljicom ljubavi”. Zagovarala je mir među zaraćenim tuareškim plemenima. (op. prev.) *
-7-
-8-
I. TIJELO
-9-
- 10 -
1.
(Vani, mjesec je pas što zavija, zgrčen od boli. Noć je na vrhuncu, mračna, na tlo tovari golema prostranstva nepoznata malenome selu. Netko snažno drma kvakom starih vrata, odgovaraju mu drugi psi. Ne znam što ću nit’ znam trebam li prestati. Starčevo teško disanje primiče uglove i tlači okoliš. Nastojim misliti na nešto drugo, odvraćam pogled. Na zidovima, između ormara i fotografije Meke, stara oljuštena boja riše kontinente. Osušena i probušena mora. Presahnule rijeke gledane s neba. “Nûn! I pisaljka i ono što pišu”, kaže sveta Knjiga u mojoj glavi. No kakve koristi od toga? Starac više nema tijela, ima samo odijelo. Umrijet će, jer više nema stranica, nema što čitati iz bilježnice vlastita života.) Pisanje je jedina djelotvorna smicalica protiv smrti. Ljudi su pokušavali s molitvom, lijekovima, magijom, ponavljanjem ajeta* ili mirovanjem, ali mislim da sam samo ja našao rješenje: pisati. No trebalo je pisati uvijek, neprestance, gotovo nisam imao vremena jesti ni obavljati druge potrebe, žvakati kako valja ili češkati leđa svojoj teti prevodeći joj, vrlo slobodno, dijaloge iz stranih filmova koji su joj u pamet dozivali živote kakve sama nikad nije živjela. Sirotica, zaslužila je vlastitu knjigu koja bi je učinila stogodišnjakinjom. Ukratko, više nisam smio dići glavu, nego sjediti, pognut
*
Ajet – rečenica, redak iz Kur’ana. (op. prev.)
- 11 -
i predan poslu, zadubljen poput mučenika u vlastite skrivene pobude, črčkati kao lud i rogoboriti protiv neposlušnosti riječi i njihove sklonosti umnožavanju. To je bilo pitanje života i smrti, zapravo mnogih smrti i svekolikog života. Svi, i starci i djeca, ovisili su o brzini moga pisanja, o škripanju pisaljke po papiru i o onoj životno važnoj točnosti do koje sam trebao doći pronalaskom prave riječi, nijanse što spašava od ponora, ili do sinonima koji može suzbiti kraj svijeta. Suludo. Mnogo je bilježnica trebalo izmrčiti. Sto dvadeset ili više bijelih stranica, po mogućnosti bez crta, s omotnicom, tvrdih kao kamen, ali smotrenih, guste i nježne teksture koja mi neće nadražiti bočni dio dlana. (Kratko kašljucanje. Dobar znak. Svjetlost se vraća u sobu, tijelo umirućega kao da je manje sivo. Mlaz blistave sline izlazi iz zubalom izobličenih usta i sahne na bradi.) Kupovao sam ih hametice računajući na broj ljudi koje sam sretao i za koje se govorkalo da umiru od bolesti, starosti ili nesreće: dvojica na dan, ponekad desetorica ili više; jednom sam kupio sedamdeset osam bilježnica u isti mah; to je bilo nakon susjedove raskošne svadbe kojoj sam prisustvovao (sjedeći na podu, sam, s odvratnom porcijom mesa koje nisam ni dodirnuo, gluh za treštavu glazbu, neprijemljiva tijela, zanemaren od svih, osim što mi je mladoženja u smiješnom odijelu bio došao nabrzinu stisnuti ruku) nepromišljeno motreći mnoge za koje sam poslije bio odgovoran, jamac njihove dugovječnosti, a da oni to nisu znali. Jer ja sam bio lađar, a oni putnici, o moj Gospode! Najbliži “knjižar” – tako su u nas nazivali prodavače duhana, omotnica, poštanskih maraka i novina – poznavao me i nikad me nije zapitkivao o onome što kupujem: u selu Abukir (središtu svijeta, smještenom između mojega pupka i mojega srca, nekoliko kilometara od mora, a more je riječ koju ne treba sklanjati da bi bila beskonačna) nazivali su me mesarovim sinom, “onim koji nikad ne prestaje čitati” i znali su da od rane mladosti črčkam po - 12 -
bilježnicama kao opsjednut. Blagostanje moga oca moralo je imati protutežu, a to sam bio ja, stvorenje izdužena i pogrbljena tijela, vodenasta pogleda i smiješna glasa, poruga sudbine imućnosti moga roditelja. Najuglađeniji ljudi u selu slali su mi stare knjige nađene u šupama, stare požutjele stranice iz doba kolonizatora, pohabane časopise, priručnike za rukovanje iščeznulim ili nikad na svijet donesenim strojevima, a ponajviše čudesne romane bez piščeva imena, bez početnih stranica (osakaćena tijela, priče izobličene nepovezanošću, prave siročiće kakve vazda skupljam). Njihova je raskuštranost bila uporište moga svijeta, a ostalo je pohranjeno u bilježnicama. Bio sam tih i sjajan đak, u prvim godinama. Imao sam lijep pravilan rukopis koji je obavljao funkciju vena pod omotačem kože. Sigurno je poticao kolanje neke vrste krvi. (Evo me usred posla. Potpuno zadubljen i posvećen borbi. U nju duboko vjerujem. Što mi bez nje vrijedi život ovdje i što životi oko mene? Svijet je sprdnja ili zagonetka. Koliko je sati? Glasovi. Jedna ruka donijela je šalicu kave. I vodu. Lice je lice utopljenika koji se vraća na površinu. Osupnula su me usta. Ovješena brada, kao da smrt pojačava djelovanje sile teže. Starac je sad samo glava na mršavim ramenima pod plahtom što mu skriva tijelo. Ostali dio tek je pokrivač tigrasta uzorka, tigar podvrgnut nevjerojatnim mukama. “Ide li ti?” Ne odgovaram. Uskoro će dan, plamen svijeća savija se poput lišća na vatri.) Zapravo su mi željeli biti na usluzi računajući na usluge što ću ih ja njima činiti, osobito u vrijeme kad su se počele širiti tajne glasine o mome daru. Neki su me, dakako, potiho ismijavali i sažalijevali moju obitelj zbog te strašne ljage na stablu našega plemena, tog čvora od drva, kakav bijah. Zapravo nisu znali treba li me ignorirati ili kovati u zvijezde. Pisao sam na stranom jeziku koji je vraćao umiruće u život, a u sebi čuvao značaj i moć negdaš njih kolonizatora. Njime su se služili liječnici za pisanje recepata, ali i moćnici, novi gospodari zemlje, pa i besmrtni filmovi. Je li - 13 -
taj jezik mogao biti svet, kao da je sišao s neba? Nitko nije znao odgovor, svi su obarali glavu kao pred kakvim drevnim kamenim kumirom ili kao kad bi prolazili pored francuskoga groblja, na istoku. Selo nije bilo veliko, a ono o čemu je govorilo rijetko je ostajalo tajnom. Sviđala mi se ta etiketa, to “onaj koji čita” ili “onaj koji je pročitao”. Ta neopoziva formula što proniče u suštinu, što će reći u Knjigu ili sveto Znanje. Izgovarali su je ozbiljno, skrušeno, jer bijaše riječ o poštovanju moći. U nas, čitanje su brkali s osjećajem nadmoći, a ne s gonetanjem svijeta, ono je u isti mah upu ćivalo na znanje, zakon i posjedovanje. Prva riječ svete Knjige jest “Čitaj!” – no nitko se ne pita koja je posljednja, šaptao mi je iznemogli glas đavla. Jednog ću dana morati odgonetnuti tu zagonetku: posljednju riječ Božju, onu koju Bog bijaše odabrao da objavi svoju spektakularnu ravnodušnost. Tumači tekstova nikad nisu govorili o tome. Uvijek su se zadržavali na Posljednjem sudu, a ne na posljednjoj riječi. Pitao sam se i zašto je ta zapovijed bila dana onome koji čita, a ne onome koji piše. Zašto prva riječ anđelova nije bila “Piši!” Tajna je bila u ovome: što čitati kad knjiga još nije napisana? Je li riječ o knjizi koja nam je već pred očima? Kojoj? Gubim se. Dakle kupovao sam bilježnice ponovno brojeći, zatvorenih očiju, opružen pod kvrgavom lozom u dvorištu, u vrijeme popodnevnog odmora, ljude što sam ih prethodnog dana sreo u našem selu koje je za mene imalo konfiguraciju otoka. Brojio sam ih jednoga po jednoga, pomno, kao novčiće, stavljajući ih na police u glavi, s brojkama i slovima, oznakama i nazivima njihovih ishodišta. Ne dopuštajući da mi pažnju odvlače oblaci ni slatka vrućina godišnjeg doba koja mi je pod kožom pretvarala krv u šećer, ni malobrojni zrakoplovi što su naglašavali tišinu neba. Volio sam tu vježbu, izvodio sam je prije no što bih se počeo istezati da pospješim rast vlastitoga tijela i cijeloga svoda - 14 -
nebeskog. Da raširim krila kao Poll, papagaj što čuči na grani kokosove palme. Jer katkada, u trenucima nadahnuća, zamišljao sam da sam Poll, autor velebne dreke pod južnom obratnicom, ptić osobite kobi, civilizator jednog nepoznatog otoka. To sam ime bio izvukao iz knjige pisane u osamnaestom stoljeću, koja pripovijeda o brodolomu, susretu s tobožnjim ljudožderom i o povijesti samoće. (Sjećanje na ljeta koja su mi bila divan oporavak uz moga zauvijek zanijemjela djeda. Povratak stvarima i okusima nakon groznih napadaja glavobolje. Bacam tek kratak pogled na starca da vidim nije li se život vratio u zamašnjak njegova tijela. Lice mu je još bezbojno, usta otvorena, no spazio sam suzu. To ne plače on. Oko se vlaži samo od sebe. Dugo mi je bila veoma draga riječ retina, jer retina je poput kotla za taljenje, mjesto svih mogućih izlazaka sunca.) No bilo je pomalo teško uvijek povezivati broj s licem. Teško za pamćenje, u početku. Lica već poznatih ponekad su potirala lica pridošlica ili im otimala crte, kosu, oblik očiju. Dovodeći popis u opasnost, a dar u stanje blage kratkovidnosti. A kako sam pokušavao utisnuti lice u pamćenje te ga sputati kao pticu u šaci, ono bi se grozno izobličilo. Jer ništa nije anonimnije nego lice kad ga predugo promatramo. Čak i lice naših najbližih. No s godinama sam postao spretniji: odmotao bih film u glavi, temeljito bih proučio svaku sitnicu, izgovarao imena da stanem na kraj sveopćoj gužvi i da odlučno preuredim rodoslovlja, veze i srodstva. Kao strogi poglavica raštrkanog plemena. Potom sam izmišljao priče da ovjekovječim odabrane živote koji će mi poslužiti za dugačak popis knjiga što ću ih možda poželjeti čitati u ovom ili onom trenutku mladenaštva. To je bio moj recept. Jedini što sam ga smislio da nadvladam nestašicu knjiga u selu, a time i dosadu, i da dadem važnost svojim bilježnicama. Zašto sam to činio? Jer bi osoba koju sam možda zaboravio, sutradan umrla. Baš tako. Mnogo sam se puta u to osvjedočio. To je moja nemušta - 15 -
kletva. Zakon moga života koji nitko ne razumije. Kažem (pišem): Kad ja zaboravim, smrt se sjeti. Kao kroz maglu, ali smjesta. Ne bih to mogao protumačiti, no osjećam se vezanim za Kosačicu; njezino i moje pamćenje povezano je poput spojenih posuda: kad se jedna isprazni, druga se napuni. No nisam se dobro izrazio. Bolje ovako: kad se moje sjećanje isprazni ili pokoleba, smrt ojača, vid joj opet bude kao u ptice grabljivice, uzme si pravo na pikiranje te potamani selo pred mojim očima. To je pitanje ravnovjesja, ali možda i očitovanje zakona koji nisam posve odgonetnuo. A čim mi se memorija razbistri, pa počnem rabiti dobre riječi, smrt iznova oslijepi i stane se vrtjeti ukrug na nebu, zatim se udalji. Tad ubije pokoju životinju u selu, prione uz neko stablo i prodre mu do kosti ili pođe skupljati kukce s obližnjih polja, na istoku, te ih hrska dok čeka da joj se vrati vid. Volim je opisivati tako smućenu. A istovremeno potvrđivati svoj dar i korist od njega. Nije tu riječ o magiji u starom značenju te riječi, već o otkriću jednog zakona, o nekoj vrsti oživljena pisanja. Izmislili smo pismo kako bismo fiksirali sjećanje, to je premisa dara: ako ne želimo zaboraviti, to na neki način znači da ne želimo mrijeti ili gledati umiranje oko sebe. A ako je pismo došlo na svijet u tako sveobuhvatnom obliku, znači da je ono bilo moćno sredstvo protiv smrti, a ne samo alatka mezopotamskih računovođa. Pismo je prvi čin pobune, prava vatra ukradena i zastrta koprenom tinte, da se ne bismo opekli. Što se zbiva dok spavam? Možda Bog bdije kao arbitar u toj igri. San je na neki način mrtvo vrijeme smrti. Ja samo znam da moram dobro brojiti ljude koje sam sreo po danu ili po noći, kupovati onoliko bilježnica koliko ima ljudi te pisati prije nego što zaspim, ili u sumrak, ili čak sutradan, pisati priče u kojima ima mnogo imena i ludosti, ili pak do iznemoglosti opisivati bilo
- 16 -
što u selu – kamenje, zahrđalo željezo, krovove... Samo po sebi, pisanje je tek način liječenja, održavanja na životu onih koji me okružuju. Još nešto: između svoga zaborava i posljednjeg daha nekoga od bližnjih imam pravo na odgodu od tri dana; volim vjerovati da je to dobro za očuvanje discipline. Pisanje o nekoj osobi mogu odgoditi na tri dana, nikad duže. To traje već godinama i na kraju sam shvatio pravila igre, uveo sam razne postupke i trikove te došao do važnog zaključka da moje svladavanje jezika, onoga što sam ga sâm brižno ustrojio, nije samo pustolovina, nego prije svega etička obveza. Morao sam prikovati sebe uz seosko tlo, zabraniti si da se maknem s njega. Je l’ mi bilo teško? Ma kakvi! U toj mojoj vježbi ima, dakako, svojevrsna mučeništva, ali i natruhe tihog užitka. Od svih svojih ovdje, jedino sam ja nazreo mogućnost spasenja pisanjem. Jedino sam ja našao načina da podnosim posvemašnju ništavnost ovih prostora i njihove povijesti; bio sam njihov jedini obnovitelj, izaslanik koji izvješće o nama polaže pred Božje ili sunčevo oko. Svi moji rođaci, rođakinje, srodnici i susjedi vrte se ukrug, a da toga nisu svjesni, troše se odrastajući te na kraju stupaju u brak mladi i žderu do iznemoglosti. Jedina im je utjeha za takvu kob drijemež ili raj poslije smrti, raj što ga napučuju snovima, ponavljajući ajete koji ga opisuju kao zeleno i razuzdano mjesto. Jedino sam ja otkrio pukotinu u zidu naših vjerovanja. Ponosim se time, moram reći, čuvam se prijeteće taštine, siguran u sebe, suočen s vjetrovima. Tražiti prave riječi, pisati dok ne prisilim uzroke i posljedice da budu dosljedni, a živote da imaju smisla, slatka je magija, plod moje ljubavi. Imam skoro trideset godina, neženja sam i još djevac, ali sam nadvladao sudbinu svih u ovim kukavnim krajevima. Jedino sam joj ja umaknuo. O, da. Naravno, osjetio sam ljubav prema dvjema-trima mladim djevojkama, među njima prema nijemoj
- 17 -
Džemili, koju još čekam i kojoj se obraćam biranim riječima što ih ona ne razumije, no moja se spolnost pomalo usmjerila prema dužnosti važnijoj od prokreacije. Zbog svog tijela ili nemilih govorkanja nikad nisam uspio zadovoljiti žudnju u ovome majušnome selu, a moja potreba za grljenjem odavno je nadmašila želju za poskakivanjem u drugome tijelu. Moje tijelo više ne treba izliku ili kanibalsku podršku da bi ljubilo. Kao pravi zaljubljenik, uživam u obilnom iskazivanju suosjećanja više negoli u onih nekoliko trenutaka zaborava što ga obično donese orgazam. Vjerujem da o sebi mogu ukratko kazati ovo: imam blizu trideset godina, ne trpam vlastitu djecu u želudac kao što to ljudi ne prestance čine, ja spašavam živote, produžujem ih do potpuna smirenja. Nisam neplodan, ali me praksa samačkog orgazma dovela do svojevrsne slobode, otvorila mi oči. Znam, iluzorno je misliti da možemo posjedovati drugoga i da se u toj potrebi krije namještaljka bogova. Prije svega, čini mi se da je tijelo drugoga skretnica. Ja jesam volio i želio, ali su mi knjige otvorile druga vrata. Mislim da đavo, Iblis, nije onaj koji potiče želju, nego onaj koji je obmanjuje nudeći joj kojekakve izlike. Pravi orgazam za njega je prijetnja, poraz, siguran sam. Gubim se. Danas, ovdje, upravo u ovom trenutku, dižem pogled prema zidovima, a zatim kroz prozor promatram cijelo ovo imanje, moje, svijeta. Onaj brežuljak, gore, gdje živi umirući starac, mogao bi biti žena koja je naslonila glavu na moje rame. Dodir tople zemlje dok se šećem poljima izaziva ćutilni nemir u meni. Kunem se. Poznat mi je mehanizam orgazma, ali onakvog poslije kojega nastupa studen, slično kao kad dođemo u muzej, sami, noću, nakon što zatvore vrata. Već odavno sam ovladao svakim uglom, svakom sjenom što pokreće kazaljke na satu pod koracima šetača. Čak i neizmjerna noć pokorava se riječima, jednoj ili dvjema koje mogu uklopiti u svoje blistave definicije. Kad
- 18 -
napišem riječ “zvjezdano”, sva tinta neba zamrlja mi ruku, popne mi se do ramena i očiju. Nebo je noću svjetlucavo runo. Bog mi je dao golemu moć. Ili sam možda ja njemu ukrao njegovu, iz busije ovoga malenoga sela za čije postojanje on i ne zna. No htio sam samo reći da, kad pišem, smrt odstupi nekoliko metara, poput pokolebana psa iskešenih očnjaka, a selo, s onih nekoliko stogodišnjaka, ostane u dobru zdravlju (zahvaljujući meni), i ne bude iskopan nijedan grob na istočnoj strani našega seoca; smrt miruje dokle god se ja bavim sinonimijom i metaforama. (Iskapanje iz groba.) To je čudo koje se odavno događa, još od moga mučnog i smiješnog mladenaštva, no ja sam ga držao u tajnosti. Ne zbog stida ili straha, nego jer bi pričanje o njemu moglo prekinuti pisanje, izazvati smrt. A za to bih ja bio kriv. Znao sam da moram tajiti pojedinosti o toj borbi između sebe i staračke nemoći ili ponižavajućih bolesti te crpiti snagu iz neke vrste nenametljiva odricanja za tetu Hadžer, oca i ostale stanovnike u selu, koji su se vrtjeli ukrug oko crpke za vodu na našem groblju, u Bounouile, na zapadu. No nisam želio navlačiti gnjev ili ljubomoru što ih izaziva svaka darovitost. (Gladan sam, ali ne pristoji se jesti pred umirućim, zar ne? A ovdje, siguran sam, dat će mi samo mesa koje još muče.) Seoski žandari mogli su biti osjetljivi na optužbe za herezu ili čarobnjaštvo, uobičajene u to doba. Trebao bih pisati, a ne brbljati. Brzo i dobro. Odlučno, poput vođe. Malo ih je u selu znalo čitati, usprkos državnim naporima. Bilo je mnogo škola, ali su školarci bili još mladi u usporedbi sa starim naraštajem rođenim prije Neovisnosti. Tajna je ostala tajnom, donekle. No za jedan ili dva naraštaja ljudi će sigurno shvatiti smisao moje prijevare, te dići hajku na mene. Ili će mi laskati. Oni kojih sam se trebao bojati bijahu imami, recitatori Knjige i veliki vjernici koji su takoreći stanovali u džamiji u središtu Abukira. A što je zapravo govorio Bog? “Dok zavedeni
- 19 -
slijede pjesnike / Ne vidiš li ih kako blude u svakoj dolini / ...a kažu da to ne čine?”* Šteta što nisam bio dovoljno vješt u tom jeziku pa da se mogu braniti od napada, nisam bio ni liječnik ni bivši francuski đak ni inženjer za mostove i ceste. Bio sam neka vrsta anomalije, stvor ukrašen Božjim darom, ali stvor koji se služi drugim, ne svetim jezikom. Što su mogli sa mnom? Ignorirali su me ili me pozdravljali pognutih glava. Otac mi je bio odviše bogat da bi se usudili otjerati me, no moja je priča bila previše tegobna – kojim je god ajetom tumačili – da me proglase blagoslovljenim i korisnim. Nisam bio glup, samo povučen, ljudi su mi zavidjeli i odbacivali me. Idemo dalje. Čovjek koji kaže da piše kako bi spašavao živote uvijek je, vele, malo ćaknut, megaloman ili sluđen vlastitom ništavnošću kojoj se nastoji suprotstaviti brbljanjem. Ja se s time nikad neću složiti, no barem mogu ispričati kako su me na kraju uvjerili da je tako. (Otkopati. Vidi se golim okom: komadi, pregršti noći, padaju na dno kreveta, u lopatama ili poput hrušteva. Nadgrobni kamen opet poprima oblik jastuka. Travurina se povlači, sad se vidi da je riječ o tkanju sklizavog pokrivača s tigrastim uzorkom nalik na škrabotine. Starac, na dnu rake, ima djetinje tijelo i skvrčene noge. Ruka mi se još brže kreće po bilježnici, izbacuje još više zemlje, uklanja kamenje. Papir je gotovo vlažan, od znoja ili od ostataka kiše. Vonja na treset. Zašto ništa ne osjećam u prisutnosti toga čovjeka, a već godinama razgovaram s njime, u glavi, svake noći? Zašto?) Znam da sam ja uzrok sve većem broju stogodišnjaka u našem selu, ja, a ne hrana koja je postala dostupna nakon Neovisnosti. Znam da sam
Svi prijevodi Kur’ana prilagođeni su prema: Prevod Kur’ana, preveo Besim Korkut, Starješinstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, 1987. (op. prev.) *
- 20 -
Kamel Daoud rođen je 1970. u Mostaganemu u Alžiru. Na Sveučilištu u Oranu studirao je francusku književnost. Osam godina bio je glavni urednik alžirskih novina na francuskom jeziku Le quotidien d’Oran. Piše kolumne za različite medije i uvodnike za internetsko glasilo Algérie-Focus, a objavljuje i članke u časopisu Slate Afrique. Prije svojeg prvog romana Meursault, protuistraga objavio je zbirke eseja, kolumni i kratkih priča. Meursault, protuistraga (2013.) nagrađen je Goncourtovom nagradom 2015., nagradom Françoisa Mauriaca te Prix des cinq continents. Roman Zabor ili Psalmi objavljen je na francuskom 2017. Iste godine roman je osvojio nagradu Méditerranée i nagradu Transfuge za najbolji roman na francuskom jeziku, a 2018. pripala mu je Velika medalja frankofonije koju dodjeljuje Francuska akademija. Kamel Daoud postao je 2019. prvi predstojnik novoosnovane katedre za kreativno pisanje na pariškom Institutu političkih studija.
- 267 -
- 268 -
Mia Pervan diplomirala je engleski i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na istom fakultetu magistrirala s temom o književnom prevođenju, kojim se bavi od studentskih dana. Kao gostujući predavač dugi je niz godina držala seminare i radionice književnog prevođenja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Sudjelovala je na mnogim stručnim skupovima s područja lingvistike, metodike i književnog prevođenja u zemlji i inozemstvu, a svoj književno-prevodilački rad usavršavala u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Irskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Prevodi s engleskog i francuskog jezika. Među brojnim prijevodima romana, eseja, kratkih priča, priča za djecu, dramskih tekstova i knjiga iz povijesti umjetnosti, izdvajaju se njezini prijevodi autora kao što su Thomas Hardy, Laurence Durrell, David Lodge, Terry Eagleton, George Orwell, L. B. Singer, Saul Bellow, Sam Shepard, Paul Auster, W. B. Yeats, John Banville, Sebastian Barry, Gustave Flaubert, Antoine de Saint-Exupéry i Mathias Énard. Dobitnica je dviju nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca: za najbolji prijevod proznog djela (John Banville, More) 2006. te nagrade Josip Tabak za životno djelo 2013.
- 269 -
- 270 -
SadrĹžaj
I. Tijelo
9
II. Jezik
77
III. Ekstaza 189 Zahvala 265 O autoru
267
O prevoditeljici
269
- 271 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Ilustracija i dizajn ovitka Mislav Lešić Godina izdanja 2019., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-173-6 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 272 -
- 273 -
Pisac je jedina djelotvorna smicalica protiv smrti. Ljudi su pokušavali s molitvom, lijekovima, magijom, ponavljanjem ajeta ili mirovanjem, ali samo je Zabor našao rješenje: pisati. Kao što je Šeherezada pripovijedanjem odgađala svoju smrt, mladić iz zabitog sela Abukira svoje susjede održava na životu svojim nesvakidašnjim talentom. Praunuk tkalje ćilima s juga Alžira, Zabor je odmalena bio poseban, što je u primitivnoj sredini značilo obilježen, a nakon što ga se obitelj odrekla, jedina mu je podrška teta Hadžer. No kad mu se otac Hadži Brahim nađe na samrti, Zabor dobiva priliku da ga održi na životu i dobije konačno priznanje svoje obitelji. Ipak, odluka da potvrdi svoj magični talent ili se ipak opredijeli za običan život nije nimalo laka. Zabor ili Psalmi drugi je, više godina očekivani roman alžirsko-francuskog pisca Kamela Daouda, u kojem on iskazuje svu raskoš svojeg spisateljskog talenta. Ovo je sjajna i potresna priča o potrebi da se piše čak i kad okolnosti piscu nikako ne idu na ruku, a njegov ga rad može dovesti u pogibelj.
139,00 kn
Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa
ISBN 978-953358173-6
- 274 -
9 789533 581736
www.fraktura.hr