Vrijeme između krojenja by Fraktura

María Dueñas

Vrĳeme između krojenja

Vrijeme između krojenja

roman “Čudesan roman, pun intriga, ljubavi, tajni i nježnosti.” Mario Vargas Llosa

D1d

D2d

María Dueñas

Vrijeme između krojenja prevela sa španjolskog Silvana Roglić

Fraktura

D3d

Naslov izvornika El tiempo entre costuras © Maria Dueñas 2009, Agoriuq, S.L. 2010 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-616-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 899643

D4d

Mojoj majci, Ani Vinuesi Obiteljima Vinuesa Lope i Álvarez Moreno, zbog svih godina provedenih u Tetuanu i zbog nostalgije s kojom su ga se uvijek prisjećali I svim bivšim stanovnicima Španjolskoga Protektorata u Maroku i Marokancima koji su s njima živjeli

D5d

D6d

PRV I DIO

D7d

D8d

oju je sudbinu promijenio pisaći stroj. Bio je marke Hispano-Olivetti i od njega me tjednima razdvajalo staklo izloga. Gledano iz današnje perspektive, s parapeta minulih godina, teško je pojmiti da je obični mehanički predmet mogao imati dovoljnu moć da prelomi smjer nečijega života i da u nekoliko dana raznese sve iscrtane planove. Ipak, tako je bilo i ništa nisam mogla učiniti da to spriječim. Istinabog, u to doba nisam ni gomilala neke silne planove. Bile su to tek dosežne želje, mogli bismo reći obične, u skladu s koordinatama mjesta i vremena koji su me zapali, do te mjere dokučivi planovi da sam samo trebala pružiti jagodice prstiju. Tih se dana moj svijet polagano vrtio oko nekoliko osoba koje sam doživljavala čvrstima i neuništivima. Moja je majka uvijek slovila kao najčvršća među njima. Bila je krojačica, radila je kao radnica u krojačkom salonu za otmjenu klijentelu. Imala je iskustvo i dobar ukus, ali nikad nije postala ništa više od obične nadničarske krojačice. Bila je radnica poput mnogih koja je deset sati dnevno trošila nokte i oči krojeći i šivajući, isprobavajući i prepravljajući komade odjeće namijenjene tuđim tijelima i pogledima koji nikada neće biti upućeni njoj. Tada sam o ocu znala malo. Gotovo ništa. Nikad nije bio uz mene, ali nije me ni pogađala njegova odsutnost. Znatiželju da saznam nešto o njemu nisam osjetila sve dok se moja majka, kad sam navršila osam ili devet godina, nije odvažila dati mi mrvice. Da ima drugu obitelj, da nikako ne može živjeti s nama. Probavila sam te podatke brzo i s oskudnim apetitom s kojim sam jela posljednje žlice povrtnoga variva koje bi stajalo preda mnom, jer život toga neznanca zanimao me mnogo manje od toga da se sjurim igrati na trg. Rodila sam se 1911., iste godine kad se Pastora Imperio udala za Galla, kad je u Meksiku svjetlo dana ugledao Jorge Negrete i kad je u

D9d

Europi počela gasnuti zvijezda vremena koje se zvalo Belle Époque. U daljini su se mogli razabrati bubnjevi iz kojih će se razviti Prvi svjetski rat, a u madridskim kavanama tad su se čitali El Debate i El Heraldo dok je Chelito s pozornice sijala groznicu među muškarcima smjelo njišući bokovima u ritmu cupléa. Kralj Alfonso XIII., jezdeći od ljubavnice do ljubavnice, uspio je tih mjeseci nekako začeti svoju petu zakonitu kćer. Na čelu njegove vlade u to je doba bio liberal Canalejas, koji nije mogao ni naslutiti da će mu za samo godinu dana neki ekscentrični anarhist oduzeti život ispaljujući mu dva metka u glavu dok je proučavao novine u knjižari San Martín. Sazrela sam u umjereno sretnom okruženju, s više odricanja nego rasipanja, ali bez velike oskudice i frustracija. Odrasla sam u tijesnoj ulici u staroj madridskoj četvrti, tik uz Trg Paja, na nekoliko koraka od kraljevske palače. Nadomak neprestane graje iz srca grada, okružena odjećom obješenom na konopcima, mirisom lukšije, glasovima susjeda i mačkama koje su se sunčale. Išla sam u nekakvu zakržljalu školu na međukatu obližnje zgrade; u klupe predviđene za dva tijela natisnulo bi se nas četvero, bez ikakva reda, i recitirali bismo kličući iz dubine duše “Piratovu pjesmu” i tablicu množenja. Ondje sam naučila čitati i pisati, četiri računske operacije i imena četiriju rijeka koje su presijecale žućkastu kartu obješenu na zidu. S dvanaest sam godina završila školu i priključila se kao naučnica krojačkoj radionici u kojoj je radila moja majka. To mi je bilo suđeno. Iz radionice gospođe Manuele, vlasnice, desetljećima su izlazile prekrasne oprave, besprijekorno skrojene i sašivene, glasovite u čitavome Madridu. Dnevni kostimi, haljine za koktele, kaputi i ogrtači koje će poslije uvažena gospoda nositi u šetnjama po Castellani, na hipodromu i na polu u Puerti de Hierro, dok piju čaj u Sakuski i raskošno odjeveni odlaze u crkvu. Ipak, trebalo je proći neko vrijeme da počnem ulaziti u tajne krojačkoga zanata. Najprije sam bila djevojka za sve: miješala sam ugljen u žeravnici i mela pod od ostataka tkanine, grijala glačala na vatri i trčala bez daha po konac i gumbe na Trg Pontejos. Bila sam zadužena za to da tek dovršene modele omotane u velike vreće od tamnoga platna dostavljam u odabrane palače, što je bio moj omiljeni zadatak, najbolja razbibriga u karijeri naučnice. Tako sam upoznala portire i vozače s najboljih posjeda, sluškinje, domaćice i majordome najimućnijih obitelji. Iz prikrajka sam promatrala najotmjenije dame, njihove kćeri i muževe.

D 10 d

I poput nijema svjedoka zalazila sam u njihove građanske kuće, u aristokratske palače i u blistave stanove u zgradama s velikim prozorima. U nekim prilikama ne bih uspjela proći zone za poslugu – netko od kućne posluge pobrinuo bi se da preuzme odjeću koju bih donosila. U drugim bi me pak prilikama sokolili da uđem do garderoba, a onda bih prolazila hodnicima, provirivala u salone i očima gutala tepihe, lustere, baršunaste zavjese i klavire, koje je katkad netko svirao, a katkad nije, razmišljajući kako bi čudan bio život u takvome svijetu. U tim dvama svjetovima moji su dani prolazili bez napetosti, gotovo bez svijesti o nesuglasjima među njima. Prolazila sam tim prostranim stazama, obilježenim tragovima kočija, i velikim portalima jednako prirodno kao i nerazmrsivim klupkom krivudavih ulica svoje četvrti, uvijek prepunih lokava, otpadaka, vike prodavačâ i prodornog laveža gladnih pasa; onih ulica kojima su se tijela uvijek užurbano kretala i na kojima se na uzvik pazi, voda bilo bolje skloniti kako bi čovjek izbjegao da ga zaliju mokraćom. Obrtnici, sitni trgovci, radnici i nadničari tek pristigli u glavni grad napučivali su najamne zgrade i donosili u moju četvrt dušu svojega sela. Mnogi od njih jedva da bi izašli iz svojih kuća da nije bilo više sile. Moja majka i ja, naprotiv, svako smo jutro izlazile rano, zajedno i žurno, kako bismo stigle do Ulice Zurbano i umah se uključile u svoje dnevne obaveze u radionici gospođe Manuele. Nekoliko godina nakon mojega dolaska u radionicu njih su dvije odlučile da je došlo vrijeme da naučim šivati. S četrnaest sam počela s najjednostavnijim: opšivci, podstave, privremeni porubi. Onda su došli zapučci, prošivi i obrubi. Radile smo sjedeći na slamnatim stolčićima, pogrbljene nad drvenim pločama na koljenima; na njima smo držale svoje uratke. Gospođa Manuela dvorila je mušterije, krojila, isprobavala i prepravljala. Moja je majka uzimala mjere i brinula se za ostalo: šivala je najzakučastije dijelove i raspoređivala preostali posao, nadgledala izvedbu te nametala ritam i disciplinu malenom bataljunu koji je činilo pet-šest iskusnih krojačica, četiri ili pet mladih žena i nekoliko brbljavih naučnica, uvijek sklonijih smijehu i traču nego pravomu poslu. Neke od njih slovile su kao dobre krojačice, druge nisu bile spretne i ostale su zauvijek zadužene za manje zahvalne poslove. Kad bi jedna otišla, zamijenila bi je nova u onoj zbrkanoj sobici, potpuno različitoj od umjerene raskoši pročelja i ozbiljnosti blistava salona, u koji su pristup imale samo mušterije. Samo one, gospođa Manuela i moja majka mogle su uživati u

D 11 d

zidovima presvučenim tkaninom boje šafrana, samo su one smjele prići namještaju od mahagonija i hodati hrastovim podom koje smo mi najmlađe glancale pamučnim krpama. Samo su one s vremena na vrijeme uživale u zrakama sunca koje su ulazile kroz četiri visoka balkona obješena nad ulicom. Ostatak trupe uvijek je bio u odstupnici, u onom sobičku, ledenom zimi i paklenski vrućem ljeti, koji je bio naša radionica, u onom stražnjem sivom prostoru koji je imao tek dva prozorčića u mračno unutarnje dvorište i u kojem su sati prolazili poput daška zraka, između mumljanja pjesmica i zvuka škara. Učila sam brzo. Imala sam spretne prste koji su se brzo navikli na ubod igala i na ritam potki. Na mjere, komade i obujmove. Veličine prednjice, obujam grudi, duljinu noge. Kosi urez, suvratak, porubne vrpce. Sa šesnaest sam naučila razlikovati tkanine, sa sedamnaest ocijeniti njihovu kakvoću i odvagnuti mogućnosti. Crêpe de Chine, svileni muslin, žoržet, čipka. Mjeseci su prolazili kao na kotaču: ujesen smo izrađivale kapute od čvrstih tkanina i kostime za polusezonu, u proljeće smo šivale lepršave haljine namijenjene za duge i daleke odmore u Kantabriji, u La Conchi i El Sardineru. Navršila sam osamnaest, devetnaest. Malo-pomalo uvele su me u krojenje i izradu najosjetljivijih dijelova. Naučila sam oblikovati ovratnike i revere, predvidjeti pad i naslutiti završni izgled. Voljela sam svoj posao, uživala sam u njemu. Gospođa Manuela i moja majka katkad su me pitale za mišljenje, sve više su mi vjerovale. “Mala ima ruku i oko, Dolores”, govorila je gospođa Manuela. “Dobra je, a bit će još bolja ako ne skrene s puta. Bolja od tebe, ako ne budeš pazila.” Moja je majka radila po svome, kao da je ne čuje. Ni ja nisam dizala glavu sa svoje ploče, hinila sam da ništa ne čujem. Ali virila sam krajičkom oka i vidjela da se na njezinim usnama načičkanim pribadačama pomalja blag osmijeh. Prolazile su godine, prolazio je život. Mijenjala se i moda, a njezinu se diktatu prilagođavao posao u radnji. Nakon rata u Europi došle su ravne linije, korzeti su odbačeni, a noge su se počele pokazivati bez trunke stida. Ipak, kad su se vesele dvadesete primakle kraju, pojas na haljinama vratio se na prirodno mjesto, suknje su se izduljile, a čednost se vratila na rukave, dekoltee i u živote. Skočili smo u novo desetljeće i došlo je još promjena. Promijenilo se sve skupa, nenadano, gotovo od jednom. Napunila sam dvadesetu, došla je Republika i upoznala sam Ignacija. Jedne rujanske nedjelje u Bombilli na bučnome plesnjaku pre-

D 12 d

trpanom djevojkama iz radnji, propalim studentima i vojnicima na dopustu. Pozvao me na ples, nasmijavao me. Dva tjedna poslije počeli smo planirati vjenčanje. Tko je bio Ignacio i što mi je značio? Čovjek mojega života, mislila sam tad. Miran momak za kojeg sam naslućivala da je predodređen da bude dobar otac moje djece. Tad sam već dosegla dob u kojoj za djevojke poput mene, koje jedva da su što znale raditi, nije bilo drugog izbora osim braka. Primjer moje majke, koja me sama odgojila i radila za to od jutra do sutra, nikad mi se nije učinio kao poželjna sudbina. U Ignaciju sam našla idealnoga kandidata da ne krenem njezinim stopama, nekoga s kim ću provesti ostatak života, a da se ne budim svako jutro s ustima punim okusa samoće. Nije me k njemu odvela razorna strast, ali jesu snažna naklonost i izvjesnost da će moji dani uz njega proći bez patnje i vike, uz nježnu mekoću jastuka. Ignacio Montes, mislila sam, bit će vlasnik ruke o koju ću se osloniti u tisuću i jednoj šetnji, bliska osoba koja će mi pružiti sigurnost i utočište zauvijek. Dvije godine stariji od mene, mršav, prijazan, jednostavan koliko i nježan. Imao je lijep stas bez suvišnih kilograma, fine manire i srce u kojem se spremnost da me voli umnožavala iz sata u sat. Sin udovice iz Castille s novcem dobro spremljenim ispod madraca, povremeni podstanar u jadnim pansionima, zaneseni aspirant na posao službenika i vječni kandidat u svim ministarstvima koja su mu obećavala doživotnu plaću. Ministarstvo obrane, uprave, financija. San od tri tisuće pezeta na godinu, dvjesto četrdeset dvije mjesečno, stalna plaća do kraja života u zamjenu za to da posveti život pokornomu svijetu ureda i čekaonica, bugačica, trgovačkih papira, zvonaca i tintarnica. Na tome smo zasnivali svoju budućnost, na bonaci birokracije koja je, iz saziva u saziv, tvrdoglavo odbijala uvrstiti mojeg Ignacija na platnu listu. A on je bio neumorno ustrajan. U veljači je pokušao u Ministarstvu pravosuđa, u lipnju u Ministarstvu poljoprivrede, i onda sve ispočetka. U međuvremenu, u nemogućnosti da si priušti skupu razonodu, ali nasmrt odlučan da me usreći, Ignacio me darivao skromnim stvarima koje mu je njegov plitki džep dopuštao: kartonskom kutijom punom larvi dudova svilca i listova murve, tuljcima pečenih kestena i obećanjem vječne ljubavi na travi pod vijaduktom. Skupa smo slušali glazbu iz kioska u parku Oeste i sunčanim nedjeljnim jutrima veslali u čamcima u Retiru. Nije bilo proštenja s ljuljačkama i verglom na koje nismo išli, ni

D 13 d

chotisa koji nismo otplesali točno poput sata. Koliko smo popodneva proveli na Vistillasu, koliko smo filmova gledali u kvartovskom kinu s ulaznicama za pezetu i pol. Horchata nam je bila pravi luksuz, a taksi nedostižan san. Ignaciovoj nježnosti, iako nije bila nesnosna, nije se nazirao kraj. Ja sam bila njegovo nebo i zvijezde, najljepša, najbolja. Moja kosa, moje lice, moje oči. Moje ruke, moja usta, moj glas. Sve je na meni bilo nenadmašno, izvor njegove radosti. Slušala sam ga, zvala ga blentom i prepustila se njegovoj ljubavi. Ipak, u to doba život u radnji poprimio je drukčiji ritam. Bio je težak, neizvjestan. Druga republika udahnula je nemir u lagodni prosperitet koji je okruživao naše mušterije. Madrid je bio u grču i pomaman, politička napetost ispunjala je svaki njegov kutak. Dobrostojeće obitelji otezale su u beskraj svoje ljetovanje na sjeveru nastojeći ostati na marginama uznemirena i buntovna glavnoga grada, na čijim se trgovima oglašavao Mundo Obrero dok se proletarijat u dronjcima bahato probijao do same Puerte del Sol. Veliki osobni automobili sve su se rjeđe viđali na ulicama, jenjavale su raskošne zabave. Stare dame u koroti molile su krunice da Azaña što prije padne, a pucnji su sve češće odjekivali u doba paljenja lanterni. Anarhisti su palili crkve, falangisti oholo izvlačili pištolje. Aristokrati i visoka buržoazija sve su češće prekrivali namještaj plahtama, otpuštali poslugu, čvrsto zatvarali kapke i žurno odlazili u inozemstvo, odnoseći goleme količine nakita, straha i novčanica preko granice te žaleći za kraljem u egzilu i pokornom Španjolskom koja još neko vrijeme neće biti takva. U radionicu gospođe Manuele ulazilo je sve manje gospođa, iz nje je izlazilo sve manje narudžbi i bilo je sve manje posla. Na mučnu kapaljku polagano su otpuštane najprije naučnice, a onda ostatak krojačica, sve dok na kraju nismo ostale samo vlasnica, moja majka i ja. Kad smo dovršile posljednju haljinu za markizu od Entrelagosa i idućih šest dana provele slušajući radio, prekriženih ruku, a da na vrata nije pozvonila ni jedna jedina duša, gospođa Manuela objavila nam je uzdišući da nema izbora, da mora zatvoriti lokal. Usred previranja tih dana u kojima je od političkih svađa podrhtavao parket u kazalištu, a vlade su trajale koliko i tri Očenaša, jedva da smo imale priliku oplakati svoj gubitak. Tri tjedna nakon početka naše prisilne neaktivnosti Ignacio se pojavio s buketom ljubičica i viješću da je napokon prošao na natječaju. Planiranje našega skromnog vjenčanja

D 14 d

istisnulo je svu neizvjesnost. Iako je s novim vjetrom koji je zapuhao s Republikom lebdjela moda civilnih vjenčanja, moja majka, u čijoj su duši istodobno živjeli, bez i najmanje nelagode što je samohrana majka, čelični katolički duh i sjetna odanost svrgnutoj monarhiji, poticala nas je na crkveno vjenčanje u obližnjoj crkvi San Andrés. Ignacio i ja pristali smo, jer kako bismo i mogli ne pristati, a da ne poremetimo onu hijerarhiju u kojoj je on ispunjavao sve moje želje, a ja bespogovorno izvršavala majčine. K tomu, nisam imala pošten razlog za nećkanje, jer veselje koje sam osjećala zbog toga vjenčanja bilo je suzdržano, pa mi je bilo svejedno hoće li to biti pred oltarom sa svećenikom u halji ili u salonu s barjakom. Ugovorili smo datum sa župnikom koji mi je dvadeset četiri godine prije, 8. lipnja i u skladu s katoličkim kalendarom, nadjenuo ime Sira. Sabiniana, Victorina, Gaudencia, Heraclia i Fortunata bile su druge mogućnosti, prema sveticama slavljenima na taj datum. “Sira, oče. Dajte joj ime Sira, barem je kratko.” To je bila odluka moje majke u njezinoj samohranosti. I tako postadoh Sira. Trebali smo proslaviti vjenčanje s obitelji i nekoliko prijatelja. S mojim ugaslim djedom bez nogu, tijela i duha osakaćena u Filipinskome ratu, uz njegovu vječnu nijemu nazočnost u njihaljci kraj balkona naše blagovaonice. S Ignaciovom majkom i sestrama koje bi došle sa sela. Sa svojim susjedima koji su živjeli nasuprot, Engracijom i Norbertom, i njihovo troje djece, socijalistima i vrlo srdačnim ljudima, prema kojima smo osjećali toliku bliskost kao da smo u rodu. S gospođom Manuelom, koja bi se opet primila posla i darovala mi svoje posljednje djelo u obliku vjenčanice. Uzvanike bismo ponudili tortama od beze-kora, vinom iz Málage i vermutom, a vjerojatno bismo unajmili kakvu lokalnu grupu da zasvira pasodoble i uličnog portretista da nas fotografira kako bi ta fotografija krasila naš dom, dom koji još nismo imali, ali dotad bi to bio stan moje majke. Negdje u to doba, usred meteža planiranja i uređivanja, Ignaciju je palo na pamet da se javim na natječaj kako bih postala službenica kao i on. Njegov novi posao u upravnom uredu otvorio mu je vrata u sasvim novi svijet, svijet upravljanja Republikom, okolinu u kojoj su se za žene nazirale druge profesionalne mogućnosti osim ognjišta, praonice i kućanskih poslova, svijet u kojem si je ženski rod mogao probijati put rame uz rame s muškim, ravnopravno i očiju uprtih u iste ciljeve. U zastupničke klupe u Kongresu sjedale su prve žene, proglašena je jednakost

D 15 d

spolova u političkom životu, priznate su nam iste zakonske mogućnosti, pravo na rad i opće pravo glasa. Unatoč tomu ja bih se tisuću puta radije bila vratila krojenju, ali Ignaciju nije trebalo više od tri popodneva da me nagovori. Stari se svijet tkanina i prošivâ urušio i vrata je pred nama otvorio novi svemir. Trebalo mu se prilagoditi. Ignacio će se potruditi da me pripremi, ta imao je sve bilješke i dovoljno iskustva u umijeću predstavljanja sebe, ali i gomilu neuspjeha, koji ga nikada nisu obeshrabrili. Ja sam pak tom projektu trebala pridonijeti jasnom sviješću da moram podmetnuti leđa kako bismo nekako osovili na noge maleni vod koji ćemo nakon vjenčanja činiti nas dvoje s mojom majkom, djedom i potomstvom koje dođe. Dakle pristala sam. Kad smo se dogovorili, nedostajalo je samo jedno, pisaći stroj na kojem bih mogla učiti tipkati i pripremiti se za neizostavni test strojopisa. Ignacio je godinama vježbao na tuđim strojevima, prelazeći križni put tužnih škola što su odisale mirisom masti, tinte i znoja, pa nije htio da ja budem prisiljena prolaziti isto i otud njegova želja da kupimo vlastitu opremu. Idući smo se tjedan bacili u potragu kao da je riječ o velikom životnom ulaganju. Proučili smo sve mogućnosti i nabacivali bezbrojne računice. Nisam se razumjela u kredite, ali činilo mi se da bi nam bilo najprikladnije nešto malenoga formata i lagano. Ignaciju je veličina bila nebitna, ali, naprotiv, krajnje sitničavo zagledao se u cijene, rate i mehanizme. Obišli smo sva prodajna mjesta u Madridu, provodili čitave sate pred izlozima i naučili izgovarati strana imena koja su podsjećala na udaljene zemljopisne pojmove i filmske umjetnike: Remington, Royal, Underwood. Jednako smo se mogli odlučiti za bilo koju marku, jednako smo ga mogli kupiti u američkom ili njemačkom dućanu, ali izbor je naposljetku pao na talijanski Hispano-Olivetti u Ulici Pi y Margall. Kako smo mogli znati da tim tako jednostavnim činom, samim prolaskom tih dvaju ili triju koraka i prelaskom praga, potpisujemo smrtnu presudu svojemu budućem zajedničkom životu i neumitno mijenjamo linije svoje sudbine?

D 16 d

eću se udati za Ignacija, majko.” Pokušavala je udjenuti iglu, ali od mojih se riječi skamenila s koncem među prstima. “Što to govoriš, mala?” prošaptala je. Iz grla joj se oteo promukao glas, natopljen uznemirenošću i nevjericom. “Ostavljam ga, majko. Zaljubila sam se u drugoga.” Kudila me najstrožim ukorima koje je uspjela iznaći, zazivala nebesa i preklinjala sve svece da se upletu te me desecima argumenata pokušavala uvjeriti da se predomislim. Kad je shvatila da od toga nema koristi, sjela je u njihaljku u kakvoj je sjedio djed, prekrila lice i zaplakala. Izdržala sam taj trenutak s hinjenom postojanošću, pokušavajući prikriti nervozu čvrstinom svojih riječi. Bojala sam se majčine reakcije. Ignacio joj je bio poput sina kojeg nikad nije imala, osoba koja je popunila prazno mjesto muškarca u našoj malenoj obitelji. Razgovarali su, dogovarali se, razumjeli se. Majka je kuhala variva koja je on volio, glancala mu cipele i prekrajala njegove jakne kad bi dotrajale od zuba vremena. On bi pak njoj laskao kad bi je vidio kako se razmeće u nedjeljnoj opravi, donosio joj slatkiše od žutanjka i katkad joj napola u šali, a napola ozbiljno govorio da je ljepša od mene. Bila sam svjesna da ću svojom drskošću uništiti čitavi taj ugodni suživot, znala sam da ću srušiti potpornje tuđih života, ali ništa nisam mogla učiniti da to spriječim. Moja je odluka bila čvrsta poput pilona: neće biti vjenčanja ni natječaja, neću učiti tipkati na čajnom stoliću i nikad neću s Ignaciom dijeliti djecu, krevet ni veselje. Ostavit ću ga i ni sva silina uragana ne bi me mogla pokolebati u odluci.

D 17 d

Prodavaonica Hispano-Olivetti imala je dva velika izloga koja su ponosno se sjajeći nudila prolaznicima proizvode. Između njih su se nalazila staklena vrata s dijagonalno postavljenom poliranom brončanom šipkom. Ignacio ju je gurnuo i ušli smo. Maleno zvono najavilo je naš dolazak, ali nitko nam nije prišao. Stajali smo kao ukopani nekoliko minuta, s dubokim poštovanjem promatrajući izloške, ne usuđujući se ni taknuti namještaj od ulaštena drva na kojem su počivala čuda strojopisa, među kojima smo kanili izabrati ono koje najviše odgovara našim planovima. U dnu velike prostorije namijenjene izlaganju nazirao se nekakav ured. Odande su dopirali muški glasovi. Nismo morali čekati dugo, glasovi su znali da imaju posjet i već nam je prilazio jedan od njih, u debeljuškastu tijelu omotanom u tamnu odjeću. Taj ljubazni prodavač pozdravio nas je i pitao što nas zanima, Ignacio je počeo govoriti, opisivati što želi, tražiti podatke i savjete. Prodavač je pokazao svu raskoš svojega znanja iznoseći karakteristike svih izloženih strojeva. Detaljno, precizno, stručno, i to s toliko pojedinosti i tako jednolično da sam nakon dvadeset minuta bila na najboljem putu da zaspim od dosade. Ignacio je dotle svim osjetilima upijao informacije, nesvjestan mene i svega što nije bilo povezano s onime što mu se nudi. Odlučila sam odmaknuti se od njih, to me ni najmanje nije zanimalo. Što god Ignacio izabrao, bit će odlično. Baš me briga za udarce, polugu za prelazak u idući redak ili zvonce koje se javlja kad retku dođe kraj. Tražeći nešto čime bih ubila dosadu, posvetila sam se drugim iz lošcima. Zagledala sam se u velike oglasne plakate koji su sa zidova reklamirali proizvode crtežima u boji i riječima na jezicima koje nisam razumjela, potom sam otišla do izloga i promatrala prolaznike kako užurbano prolaze ulicom. Naposljetku sam se mrzovoljno vratila u dno dućana. Dio zida prekrivao je veliki ormar sa staklenim vratima. Proučavala sam u njemu svoj odraz i uočila dva velika pramena koja su mi iskliznula iz punđe; vratila sam ih na mjesto pa iskoristila priliku da uštipnem obraze i dosadnomu licu dam malo boje. Potom sam bez žurbe pregledala svoju odjeću: bila sam u svom najboljem kostimu; napokon, ta je kupnja za nas bila posebna prigoda. Navukla sam najlonke prelazeći po njima od gležnjeva prema gore, sasvim sam polagano popravila suknju na bokovima, prsluk na torzu, ovratnik oko vrata. Ponovno sam dotjerala

D 18 d

kosu, pogledala se sprijeda i sa strane, mirno gledajući kopiju sebe koju mi je vraćalo staklo. Isprobavala sam razne položaje, učinila nekoliko plesnih koraka i nasmijala se. Kad sam se umorila od pogleda na sebe, nastavila sam lunjati prostorijom i ubijala vrijeme blago prelazeći rukom preko površina i malaksalo vijugajući između komada namještaja. Jedva da sam obraćala pozornost na ono što nas je dovelo onamo, jer meni su se svi ti strojevi razlikovali samo veličinom. Bilo je velikih i robusnih, a i manjih, neki su mi djelovali lagani, neki teški, ali u mojim su očima to bili tek grubi mehanizmi bez imalo zavodljivosti. Bezvoljno sam stala ispred jednoga od njih, prinijela kažiprst tipkovnici i pretvarala se da kucam sebi najbliža slova. S, i, r, a. “Si-ra”, ponovila sam šaptom. “Prekrasno ime.” Muški glas začuo se iza mojih leđa, tako blizu da sam na koži gotovo mogla osjetiti dah njegova vlasnika. Neka vrsta drhtaja prošla mi je vratnom kralježnicom i nagnala me da se prestrašeno okrenem. “Ramiro Arribas”, rekao je pružajući ruku. Trebalo mi je neko vrijeme da reagiram, možda zato što nisam bila navikla da me itko tako službeno pozdravlja, a možda i zato što se još nisam uspjela oporaviti od šoka koji je ta nenadana pojava izazvala u meni. Tko je taj čovjek, odakle je izašao? Sam je to razjasnio dok su mu zjenice još bile prikovane uz moje. “Ja sam direktor kuće. Oprostite što vas nisam prije poslužio, pokušavao sam uspostaviti telefonski poziv.” I promatrao vas kroz žaluzine koje razdvajaju ured od izložbenoga prostora, trebao je reći. Nije, ali dao je naslutiti. Oćutjela sam to u dubini njegova pogleda, u odlučnom glasu, u činjenici da je prišao meni prije nego Ignaciju i u tome što je držao moju ruku u svojoj dulje nego što je trebalo. Znala sam da me promatrao, gledao kako besciljno lutam njegovim lokalom. Vidio me kako se uređujem pred staklenim ormarom, kako popravljam frizuru, prilagođavam šavove kostima tijelu i popravljam čarape klizeći dlanovima po nogama. Zaklonjen u utočištu svojeg ureda, upijao je njihanje mojega tijela i polagani ritam svakog mog pokreta. Procjenjivao me, odvagivao oblike moje figure i linije mojega lica. Proučavao me sigurnim okom onoga tko točno zna što mu se sviđa i tko je navikao doći do cilja onoliko brzo koliko to želi. I odlučio mi je to pokazati. Nikad nisam uočila ništa slično ni u jednome muškarcu, nikad nisam mislila da sam u stanju probuditi u nekomu tako putenu želju. Ali

D 19 d

kao što životinje nanjuše hranu ili opasnost, istim primitivnim instink tom nešto je u meni znalo da me Ramiro Arribas, poput vuka, odlučio ščepati. “To vam je muž?” upitao je pokazujući Ignacija. “Zaručnik”, uspjela sam izgovoriti. Možda sam to umišljala, ali učinilo mi se da u kutovima njegovih usana nazirem naznaku zadovoljnog osmijeha. “Savršeno. Pođite sa mnom, molim vas.” Propustio me i nakon toga se njegova ruka smjestila na mojem struku kao da struk tu ruku čeka čitav život. Srdačno je pozdravio, poslao prodavača u ured i preuzeo stvar tako lako kao da je zamahnuo rukom po zraku i rastjerao golubove, poput opsjenara začešljanoga briljan tinom, uglastih crta lica, široka osmijeha, jaka vrata i s tako impozantnim držanjem, tako čvrstim i odlučnim da se činilo da bi mojem jadnom Ignaciju pokraj njega trebalo barem sto godina da dosegne takvu muževnost. Poslije je shvatio da je stroj koji namjeravamo kupiti namijenjen meni kako bih naučila strojopis i pohvalio ideju kao da je posrijedi ne znam kakva genijalnost. Ignacio ga je doživio kao stručnjaka koji je iznio tehničke podatke i govorio o pogodnostima plaćanja. Ja sam ga doživjela kao nešto drugo: potres, magnet, sigurnost. Trebalo nam je još neko vrijeme da zaključimo posao. Za to vrijeme Ramirovi signali nisu prestali ni na sekundu. Neočekivani dodir, šala, osmijeh; dvosmislene riječi i pogledi koji su se poput kopalja zabijali u dubinu mojega bića. Ignacio, zadubljen u misli i nesvjestan onoga što se zbiva pred njegovim očima, na koncu se odlučio za prijenosni stroj Lettera 35 s bijelim, okruglim tipkama u koje su slova abecede bila utisnuta tako elegantno kao da su uklesana dlijetom. “Sjajna odluka”, zaključio je direktor hvaleći Ignaciovu razboritost. Kao da je Ignacio u tom trenutku bio vlasnik svoje volje i kao da ga nije vještinom sjajnoga prodavača naveo da odabere baš taj model. “Najbolji izbor za prste dotjerane poput onih u vaše zaručnice. Dopustite da ih pogledam, gospođice, molim vas.” Stidljivo sam pružila ruke. Prije sam brzo potražila Ignaciov pogled da zatražim dopuštenje, ali nisam ga susrela jer se ponovno usredotočio na mehanizam stroja. Ramiro Arribas polagano me i drsko pomilovao pred nevinom pasivnošću mojega zaručnika, prst po prst, sa senzual-

D 20 d

nošću od koje sam se naježila i od koje su mi noge zadrhtale poput listova koje ljuljuška ljetni vjetar. Pustio me tek kad je Ignacio odvojio pogled od Lettere 35 i zatražio podatke o načinu kupnje. Dogovorili su se da će popodne ostaviti polog od pedeset posto cijene, a ostatak gotovine uplatit će sutradan. “Kad ga možemo uzeti?” upitao je Ignacio. Ramiro Arribas pogledao je na sat. “Mali iz skladišta sad obavlja dostave i danas se više neće vratiti. Bojim se da drugi nećemo moći donijeti do ujutro.” “A ovaj? Možemo li uzeti ovaj stroj?” navaljivao je Ignacio, odlučan u nakani da kupnju što prije privede kraju. Kad je izabrao model, sve mu se drugo činilo kao zamoran posao koji je želio brzo okončati. “Ni slučajno, molim vas. Ne mogu dopustiti da gospođica Sira rabi stroj koji su trošili drugi klijenti. Sutra ujutro, ranom zorom, imat ću novi, s presvlakom i kutijom. Ako mi date adresu”, rekao je obraćajući se meni, “osobno ću se zauzeti da vam ga dostave do podneva.” “Doći ćemo po njega”, odrezala sam. Naslućivala sam da je taj čovjek spreman na sve i stresao me val užasa pri samoj pomisli da bi mogao osobno doći pred moju majku i pitati za mene. “Ne mogu doći prije popodneva, moram raditi”, dodao je Ignacio. Dok je govorio, oko njegova se vrata počelo stezati nevidljivo uže, samo što ga nije ugušilo. Ramiro se morao potruditi da ga tek malo potegne. “A vi, gospođice?” “Ja ne radim”, rekla sam izbjegavajući njegov pogled. “Onda vi preuzmite plaćanje”, predložio je nehajnim tonom. Nisam mogla naći riječi odbijanja, a Ignacio nije ni naslućivao kamo nas taj naoko jednostavni prijedlog vodi. Ramiro Arribas ispratio nas je do vrata i ljubazno pozdravio, kao da smo najbolji klijenti koje je taj dućan imao u svojoj povijesti. Lijevom rukom snažno je potapšao rame mojega zaručnika, a desnom je opet stegnuo moju. Imao je riječ za svakog posebno. “Odlično ste odabrali kad ste došli u kuću Hispano-Olivetti, vjerujte mi, Ignacio. Uvjeravam vas da dugo nećete zaboraviti ovaj dan. A vi, Sira, dođite, molim vas, oko jedanaest. Čekat ću vas.” Noć sam provela vrteći se po krevetu, nisam mogla usnuti. To je bila ludost i još sam mogla pobjeći od nje. Morala sam samo odlučiti da se ne vraćam u dućan. Mogla sam ostati doma s majkom, pomoći joj da

D 21 d

ispraši madrace i istrlja pod lanenim uljem, čavrljati sa susjedama na trgu, otići na tržnicu Cebada po četvrt kile slanutka ili komad bakalara. Mogla sam čekati da se Ignacio vrati iz ministarstva i opravdati neispunjavanje zadatka bilo kakvom laži: da me boljela glava, da sam mislila da će kišiti. Mogla sam kratko prileći nakon objeda pa nekoliko sati glumiti slabost. Ignacio bi tad otišao sam, zaključio bi prodaju s direktorom, uzeo stroj i na tome bi sve završilo. Nikad više ne bismo čuli za Ramira Arribasa, nikad nam se više ne bi sreli putovi. Njegovo bi ime malo-pomalo padalo u zaborav, a mi bismo nastavili sa svojim skučenim svakodnevnim životom. Kao da mi nikada nije neopisivo žudno pomilovao prste, kao da me nikad nije proždirao očima iza žaluzina. To je bilo tako jednostavno, tako lako. I ja sam to znala. Znala sam, da, ali pravila sam se da ne znam. Sutradan sam čekala da majka izađe u nabavu, nisam htjela da me vidi kako se uređujem jer bi sigurno posumnjala da se nešto čudno zbiva kad bi me ujutro vidjela tako nalickanu. Čim sam čula da su se vrata za njome zatvorila, počela sam se žurno spremati. Napunila sam lavor da se okupam, poškropila se vodicom od lavande, ugrijala hvataljke na plamenu, izglačala svilenu bluzu i skinula najlonke s konopa na kojem su se sušile na noćnoj svježini. One jučerašnje, nisam imala druge. Prisilila sam se da se saberem i oprezno sam ih navukla da ih u brzini ne potrgam. Svaki mehanički pokret, tisuću puta ponovljen, imao je toga dana, prvi put, određenog adresata, cilj i svrhu: Ramira Arribasa. Za njega sam se odjenula i namirisala, da me gleda, da me miriše, da me opet blago dotakne i da se opet ugnijezdi u mojim očima. Za njega sam odlučila raspustiti kosu, blistave vlasi do pola leđa. Za njega sam stisnula struk, tako snažno zatežući remen ponad suknje da zamalo nisam ostala bez daha. Za njega, sve samo za njega. Odlučno sam hodala ulicama ne osvrćući se na požudne poglede i bezočna dobacivanja. Prisilila sam se da ne razmišljam, jer izbjegavala sam razmatranje dosega svojega čina i nisam željela zastati i pokušati predvidjeti vodi li me taj put do vrata raja ili u samoubojstvo. Prošla sam Costanillu de San Andrés, prešla Trg Carros te se preko Cave Baje zaputila prema Plazi Mayor. Za dvadeset sam minuta bila na Puerti del Sol; u manje od pola sata moja je sudbina bila zapečaćena. Ramiro me čekao. Čim je razabrao moj obris na vratima, prekinuo je razgovor s prodavačem i krenuo prema izlazu grabeći u letu šešir i ogrtač. Kad sam se našla kraj njega, htjela sam mu reći da u torbi nosim

D 22 d

novac, da ga Ignacio pozdravlja, da ću možda istoga popodneva početi učiti tipkati. Nije mi dopustio. Nije me ni pozdravio. Samo se nasmiješio držeći cigaretu u ustima, okrznuo rub mojega ramena i rekao idemo. I ja sam otišla s njime. Odabrano mjesto nije moglo biti nevinije, odveo me u kavanu Suizo. Kad sam s olakšanjem shvatila da je okolina sigurna, pomislila sam da se još stignem spasiti. Pomislila sam čak, dok je on tražio stol i zvao me da sjednem, da u tom susretu možda i nema dvoznačnosti, da je to obični znak pažnje prema kupcu. Čak sam počela razmišljati da sve ono drsko udvaranje nije ništa drugo nego plod moje pretjerano bujne mašte. Ali nije bilo tako. Unatoč bezazlenosti okoline naš me drugi susret odveo do ruba pakla. “Nisam mogao prestati razmišljati o tebi ni minute otkad si jučer otišla”, šapnuo mi je na uho čim smo se smjestili. Osjetila sam da nisam u stanju odgovoriti, riječi nisu dolazile na moje usne. Kao šećer u vodi rastopile su se u nekom neodređenom dijelu mozga. Ponovno me primio za ruku i milovao je kao prethodnoga popodneva, ne odvajajući pogled od nje. “Osjećam hrapavost, reci mi što su radili ovi prsti prije nego što su došli do mene?” Glas mu je i dalje bio blizu i puten, nesvjestan zvukova oko nas: zveketa stakla i poluporculana o mramorne ploče stola, žamora jutarnjih razgovora i glasova konobara koji su prenosili narudžbe na šank. “Šivali su”, prošaptala sam ne dižući pogled s krila. “Dakle ti si krojačica.” “Bila sam. Više nisam.” Napokon sam podigla pogled. “U posljednje vrijeme nema baš mnogo posla”, dodala sam. “Zato sad želiš naučiti rabiti pisaći stroj.” Govorio je povjerljivo, prisno, kao da me poznaje, kao da se njegova i moja duša čekaju od početka svijeta. “Moj zaručnik je razmišljao da se pripremim za natječaj da postanem službenica kao on”, rekla sam s dozom stida. Dolazak pića prekinuo je razgovor. Za mene šalica čokolade. Za Ramira kava crna kao noć. Iskoristila sam stanku da ga promatram dok je razmjenjivao nekoliko riječi s konobarom. Nosio je drukčije odijelo nego jučer, drugu besprijekornu košulju. Imao je fine manire i istovremeno je u svoj toj profinjenosti toliko stranoj svim muškarcima oko mene iz

D 23 d

svake njegove pore izbijala muževnost, dok je pušio, dok je popravljao čvor na kravati, dok je vadio novčanik iz džepa ili prinosio šalicu ustima. “A zašto žena poput tebe želi provesti život u ministarstvu, ako nisam previše znatiželjan?” upitao je nakon prvoga gutljaja kave. Slegnula sam ramenima. “Da možemo bolje živjeti, valjda.” Ponovno se polagano okrenuo prema meni, ponovno je zaronio svoj topli glas u moje uho. “Uistinu želiš početi bolje živjeti, Sira?” Potražila sam utočište u gutljaju čokolade da ne moram odgovoriti. “Umrljala si se, čekaj da te obrišem”, rekao je. Prinio je dlan mojemu licu i raširio ga po rubu čeljusti, pritišćući ga uz moje kosti kao da me nekoć oblikovao taj, a ne neki drugi kalup. Onda je stavio palac na mjesto na kojem je, navodno, bila mrlja, blizu ruba usana. Blago me pomilovao, bez žurbe. Pustila sam ga da to čini jer me mješavina užasa i ugode spriječila da učinim bilo kakav pokret. “I ovdje si se umrljala”, promrmljao je promuklim glasom dok je prst mijenjao položaj. Cilj je bio rub moje donje usne. Ponovio je pokret. Još sporije, još nježnije. Leđima mi je prošao drhtaj, zabila sam prste u baršun stolca. “I ovdje”, ponovio je. Onda mi je pomilovao čitave usne, milimetar po milimetar, od ruba do ruba, ujednačeno, polagano, još polaganije. Bila sam na rubu da se utopim u bunaru nečega mekog što nisam znala odrediti. Bilo mi je svejedno je li sve to laž i ima li uopće na mojim usnama traga čokolade. Bilo mi je svejedno što su za susjednim stolom tri vrla starca prekinula razgovor kako bi zažarena promatrala prizor, bijesno priželjkujući da im je trideset godina manje. Tad je u kavanu nahrupila bučna gomila studenata te svojom grajom i gromoglasnim smijehom uništila čaroliju trenutka kao kad netko razbije mjehurić od sapunice. Iznenada, kao da sam se probudila, shvatila sam nekoliko stvari: da se tlo nije rastopilo i da je ostalo čvrsto pod mojim nogama, da prst nekog neznanca samo što mi ne uđe u usta, da mi lijevim bedrom gmiže požudna ruka i da mi nedostaje pedalj da se strmoglavim u bezdan. Ponovno probuđen zdravi razum nagnao me da se u skoku dignem i, zgrabivši navrat-nanos torbu, srušim čašu vode koju je konobar donio zajedno s mojom čokoladom.

D 24 d

“Izvolite novac za stroj. Danas prije zatvaranja moj će zaručnik doći po njega”, rekla sam spuštajući snop novčanica na mramor. Zgrabio me za zapešće. “Nemoj ići, Sira, ne ljuti se na mene.” Oslobodila sam se jednim trzajem. Niti sam ga pogledala niti sam ga pozdravila; samo sam se okrenula i usiljeno dostojanstveno zaputila prema vratima. Tek sam tad shvatila da sam se polila i da mi niz lijevu nogu curi voda. Nije me slijedio, vjerojatno je naslutio da nema smisla. Ostao je sjediti i kad sam se počela udaljavati, odapeo za mnom posljednju strelicu. “Vrati se neki drugi put. Znaš gdje sam.” Hinila sam da ga ne čujem, ubrzala sam korak među gomilom studenata i uronila u mnoštvo na ulici. Osam sam dana lijegala s nadom da će iduće jutro biti drukčije i osam sam se idućih jutara budila s istom opsesijom u glavi, s Ramirom Arribasom. Sjećanje na njega spopadalo me u svakom trenutku dana i ni načas ga nisam uspijevala udaljiti iz misli: dok sam namještala krevet, dok sam ispuhivala nos, dok sam gulila naranču ili dok sam silazila stubama s njegovom slikom urezanom u mrežnicu. U međuvremenu su se Ignacio i moja majka svojski trudili oko planova za vjenčanje, ali svoje veselje nisu mogli prenijeti na mene. Ništa mi nije bilo po volji, ništa nije moglo pobuditi ni najmanje zanimanje. Valjda živci, mislili su. Ja sam se za to vrijeme trudila izbiti Ramira iz glave kako se ne bih opet sjetila njegova glasa u svom uhu, osjetila njegov prst na usnama, njegovu ruku kako prolazi mojim bedrom i one posljednje riječi koje mi je zario u bubnjiće kad sam mu u kavani okrenula leđa uvjerena da će moj odlazak okončati to ludilo. Vrati se neki drugi put, Sira. Vrati se. Svim sam se silama borila da odolim. Borila sam se i izgubila. Ništa nisam mogla učiniti da nametnem makar trunčicu razuma raspaljenoj strasti koju je taj čovjek probudio u meni. Ma koliko tražila oko sebe, nisam bila u stanju naći sredstva, snagu ili nešto za što bih se uhvatila da spriječim da me povuče za sobom. Ni planovi čovjeka za kojeg sam se trebala udati za manje od mjesec dana, ni čestita majka koja se toliko trudila da me usmjeri i načini od mene pristojnu i odgovornu ženu. Nije

D 25 d

me zaustavila ni neizvjesnost što uopće nemam pojma tko je taj neznanac niti što mi je sudbina namijenila uz njega. Devet dana nakon prvoga posjeta kući Hispano-Olivetti vratila sam se. Kao i prije pozdravilo me zvono iznad vrata. Nikakav debeli prodavač nije mi prišao, nikakav skladištar, nikakav drugi zaposlenik. Dočekao me samo Ramiro. Prišla sam trudeći se da mi korak djeluje čvrsto, imala sam pripremljene riječi. Nisam ih mogla izgovoriti. Nije mi dopustio. Čim sam mu se našla nadohvat, rukom mi je obgrlio vrat i položio na usne tako snažan, tako sočan i tako dugačak cjelov da mi je tijelo ostalo zarobljeno, samo što se nije rastopilo i pretvorilo u lokvu melase. Ramiro Arribas imao je trideset četiri godine, prošlost punu odlazaka i dolazaka te tako moćnu snagu zavođenja da mu ne bi odolio ni betonski zid. Najprije privlačnost, nesigurnost i požuda. Potom pakao i strast. Pila sam zrak koji je on udisao i hodala kraj njega dva pedlja iznad pločnika. Rijeke su se mogle izliti, zgrade rasprsnuti, a ulice na kartama izbrisati, mogli su se sastati nebo i zemlja i čitavi se svemir potopiti pod mojim nogama, a ja bih to izdržala ako bi Ramiro bio sa mnom. Ignacio i majka počeli su naslućivati da se nešto čudno događa, nešto jače od obične napetosti izazvane skorim vjenčanjem. Ipak, nisu bili kadri saznati razloge mojeg uzbuđenja niti su nalazili ikakav razlog koji bi objasnio tajanstvenost s kojom sam se kretala u svako doba dana, moje neuredne izlaske i histeričan smijeh koji povremeno ne bih bila u stanju obuzdati. Uspijevala sam održati ravnotežu u tom dvostrukom životu jedva nekoliko dana, taman toliko da shvatim kako vaga iz minute u minutu preteže, kako se Ignaciov tanjurić spušta, a Ramirov diže. U manje od tjedan dana znala sam da moram raskrstiti sa svime i baciti se naglavce. Došao je trenutak da prijeđem kosom preko svoje prošlosti. Da je sravnim. Ignacio je predvečer došao kući. “Čekaj me na trgu”, prošaptala sam odškrinuvši vrata za jedva nekoliko centimetara. Majka je saznala za ručkom; sad je morao saznati i on. Sišla sam nakon pet minuta, namazanih usana, s novom torbom pod jednom rukom i Letterom 35 u drugoj ruci. On me čekao na našoj klupi, na onom komadu hladnoga kamena na kojem smo proveli tolike sate planirajući zajedničku budućnost, kojoj nije bilo suđeno doći.

D 26 d

“Odlaziš s drugim, zar ne?” upitao je kad sam sjela kraj njega. Nije me gledao, samo je držao pogled prikovan uz tlo, uz prašnjavu zemlju koju je razmicao vrškom cipele. Kimnula sam. Odrješito “da” bez ijedne riječi. Tko je on, upitao je. Rekla sam mu. Oko nas je i dalje vladala uobičajena buka: djeca, psi i biciklistička zvonca, zvona San Andrésa koja su zvala na posljednju misu, kotači automobila koji su se vozili kolnikom, umorne mule na putu prema kraju dana. Ignaciju je trebalo neko vrijeme da progovori. Sigurno je naslutio toliku čvrstinu, toliku sigurnost u mojoj odluci da nije ni pokazao zbunjenost. Nije dramatizirao ni tražio objašnjenja. Nije me žestoko ukorio ni tražio od mene da razmotrim svoje osjećaje. Samo je izgovorio jednu rečenicu, polagano, kao da je pušta da klizi. “Nikad te neće voljeti kao ja.” Ustao je, uzeo pisaći stroj i krenuo s njime u nepoznato. Gledala sam ga s leđa kako odlazi, kako hoda ispod mutne svjetlosti fenjera, možda susprežući želju da ga tresne o pod. Prikovala sam pogled uz njega, promatrala kako odlazi s mojega trga, sve dok njegovo tijelo nije nestalo u daljini, dok nije iščeznulo u ranim večernjim satima jeseni. Htjela sam oplakati njegov odlazak, žalovati zbog tako kratkog i tako tužnog oproštaja, okrivljujući sebe što sam uništila naše radosne planove. Ali nisam mogla. Nisam isplakala nijednu suzu niti sam si uputila i najmanji prigovor. Jedva minutu nakon što je njegov lik nestao, i ja sam se digla s klupe i otišla. Zauvijek sam ostavila za sobom svoju četvrt, svoje ljude, svoj maleni svijet. Ondje je ostala čitava moja prošlost dok sam ja kretala prema novom odsječku svojega života. Pretpostavljala sam da će biti blistav i da na svijetu neće biti veće sreće od Ramirovih ruku oko moga vrata.

D 27 d

D 534 d

aría Dueñas španjolska je književnica rođena 1964. u Puertollanu. Doktorirala je englesku filologiju i radi kao profesorica na Sve učilištu u Muriciji. Predavala je na američkim sveučilištima, piše znanstvene članke i sudjeluje u raznim obrazovnim, kulturnim i uredničkim projektima. Svojim prvim romanom Vrijeme između krojenja, objavljenim 2009., privukla je pozornost čitatelja i postigla uspjeh kod kritike, a roman je preveden na više od dvadeset jezika. Uspjeh je ponovila drugim romanom Misión Olvido iz 2012. Oba romana dobila su nekoliko književnih nagrada.

D 533 d

D 534 d

ilvana Roglić rođena je u Londonu 1971. Završila je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1990. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Redovito prevodi ﬁlmove i dokumentarne emisije za televiziju kao i hrvatske ﬁlmove na španjolski jezik. Prevodi knjige brojnih španjolskih i latinoameričkih autora, među kojima se ističu Manuel Vázquez Montalban, Jorge Bucay, Javier Cercas, Carlos Ruiz Zafón, Susana Fortes, Ariel Magnus i drugi.

D 535 d

D 536 d

Sadržaj

Prvi dio

Drugi dio

149

Treći dio

281

Četvrti dio 385 Epilog 519 Autoričina bilješka

531

O autorici

533

O prevoditeljici

535

D 537 d

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Ilustracija na naslovnici © Jack Vettriano Godina izdanja 2015., veljača Tisak Zrinski d.d., Čakovec ISBN 978-953-266-616-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

D 538 d

Čitajte još u izdanju Frakture

Deborah Harkness Knjiga života s engleskog preveo Dražen Čulić Joël Dicker Istina o Slučaju Harry Quebert s francuskog prevela Željka Somun Susan Spencer-Wendel Prigrli život Moja godina provedena u radosti s engleskog prevela Irena Škarica Jorge Bucay Put susreta sa španjolskog prevela Nikolina Židek Gregory David Roberts Shantaram s engleskog prevela Dragana Vulić-Budanko Rita Monaldi, Francesco Sorti Himba s talijanskog prevela Mirna Čubranić María Dueñas Vrijeme između krojenja sa španjolskog prevela Silvana Roglić Carlos Ruiz Zafón Rujanska svjetla sa španjolskog prevela Silvana Roglić Lars Kepler Svjedok vatre sa švedskog prevela Željka Černok

D 539 d

Gillian Flynn Nestala kakva priča o svĳ etu i s engleskogse prevela Tatjana Jambrišak

Nevjerojatno je povĳesti može skrojiti od života jedne modistice! Rod Rees PoluSvijet: Proljeće rata mlada krojačica U osvit Španjolskoga građanskog s engleskog prevela Patricija Vodopija Sira Quiroga zbog ljubavi prema muškarcu kojega gotovo Anthony Bourdain da i ne poznaje napustit će sve: Madrid, majku, zaručnika Sirove slasti s engleskog prevela Dijana Štambak i sudbinu koja ju je čekala. Nedugo zatim ista ta ljubav Kjell Ola Dahl ostavit će je slomljenu iSan samu, bez novca i poznanstava, prije kraja norveškog prevela Anja Majnarićumĳećem šivanja s pregršt dugova is samo dvĳ e vještine: Scarlett ThomasS ta će dva talenta Sira i neuništivom željom da preživi. Naš tragični svemir Quiroga promĳeniti svĳprevela et i vrĳ eme u kojima je živjela. s engleskog Ivana Šojat-Kuči Ljubavnica i bjegunica, i prĳateljica, krojačica i Carloskći Ruiz Zafón Ponoćna palača špĳunka, junakinja romana Vrĳeme između krojenja sa španjolskog prevela Silvana Roglić ponajprĳe je hrabra žena koja je svojom stazom koračala Deborah Harkness ne bježeći od izazovâ i puna Slĳedeći njezin trag od Sjenasrca. noći s engleskog preveo Dražen Čulić predratnog Madrida do Maroka punog pustolova i krhke Rod Rees raskoši, od živopisnog Tetuana do Lisabona i mondenih PoluSvijet: Zima s engleskog prevela Patricija portugalskih ljetovališta koja neVodopija znaju za razaranja Ritarata, Monaldi,nova Francesco Sorti Drugoga svjetskog španjolska književna Mysterium zvĳezda María Dueñas kreće zemljovidom uspomena s talijanskog prevelase Mirna Čubranić i nostalgĳe prikazujući Robert nam Lyndon sjaj i bĳedu najuzbudljivĳeg Potraga za sokolom dĳela prošloga stoljeća! s engleskog prevela Patricija Vodopija Carlos Ruiz Zafón Zatočenik Neba sa španjolskog prevela Silvana Roglić Lars Kepler Paganinijev ugovor sa švedskog prevela Željka Černok Jan Wallentin Strindbergova zvijezda 149,00 kn sa švedskog preveo Danilo Brozović

D 540 d