Viljevo

Viljevo

Lu ka Bekavac

Viljevo –1–

–2–

Luka Bekavac

Viljevo

Fraktura –3–

© Luka Bekavac i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-483-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 851758

–4–

KOLOVOZ

–5–

–6–

Nema kraja. [24 cm oštećeno] nikad ne završava... to je nekad bilo sveto pismo, a čini se da i [8 cm oštećeno] krugu, bez početka, i nema krajeva. [tišina 58 sekundi] Kad pomislim na taj lanac u kojem smo bile... s kojeg smo se otkinule, ako smo se uopće otkinule [šumovi 3 sekunde] živu glavu... kad ga zamislim... kao liniju, recimo, kap krvi se kotrlja prema budućnosti i ostavlja trag za sobom... [nerazgo­ vijetno] netko drži za ruku, čvrsto, u krvoslovlju, i nisam sasvim sigurna gdje mi je druga ruka, slobodna ili [šumovi 2 sekunde] za Elizu... ali druga ruka te prošle žene, čije lice ne vidim, sigurno je vezana za neku još raniju ruku, a druga [4 cm oštećeno] još davniju: jedna drži drugu za ruku, druga treću, niz pada daleko unatrag... kao da zapravo nije pravac vremena, procesija mrtvih generacija... bivših života... nego protezanje jednog tkiva, stup stanica iste biljke, možda stabljike nekog cvijeta... kad bih zatvorila oči, recimo... s vrha bi se otvorio pogled... [tišina 5 sekundi] ... s latice koja se pojavila kasno, na kraju, s ruba se više ne vidi zemlja, odnosno lice te neke pradavne [smetnje 4 sekunde] ako je jedna žena otvorila kolo... samo ova milenijska linija, zapravo njen sunovrat, nedogledna krivulja, kao da tone u oblake, iako to ne mora značiti... ne mora značiti da je naš slom stvarno prekinuo taj niz, možda u svemu tomu nema nikakve dubine, oni oblaci koji gutaju tu strminu zapravo više podsjećaju na površinu vode, ili nešto slično, tekuća masa u koju ne možemo prodrijeti, ali niti potonuti, očito, preživjele smo, a struja nosi, doduše, u nekom potpuno nejasnom smjeru, samo dekapitiran cvijet, možda samo jednu mrtvu laticu ili česticu peluda: to smo nas dvije. [tišina –7–

7 sekundi] Ništa više... Ništa posebno. Sve ono prije je bilo potpuno [nerazgovijetno] naše kolo najvažnije, izvorište zbivanja na kojemu leži najveći teret, sad mi je to jasno, hvala bogu, koliko smo bile kratkovidne, vjerovati onako da smo nas dvije posljednje, mi smo mogle biti omega jednako koliko je Petar mogao biti alfa: cijelo kolo je bilo samo jedna karika, a iz sredine lanca se ne vide krajevi, tako je govorila i Gerda, u manje tipičnim trenucima, prvo i posljednje zapravo nemaju veze s vremenom, to je ono što se nalazi izvan niza... a ta sretna okolnost da se kaos konačno iscrpio i odustao, kako se čini, barem u ovom ciklusu, u rundi koja se ticala naših života, ne znači da je ujedno došao i kraj svijeta i vremena, znači samo to da nas vjerojatno više nitko ne traži, nitko nas ne želi ubiti... ili nas barem više ne može dohvatiti... ako smo, dakle, sada na dnu onog traga kapi krvi, ili na vrhu obiteljskog cvijeta, kao pelud, prašina, što već, štošta bi nas još moglo otpuhnuti, ali to više nikoga ne zanima: možemo izumrijeti, možemo nastaviti rasti i ploditi se, ali to više nitko neće vidjeti... iako, ako se malo ozbiljnije razmisli, cijela priča o tomu kako smo mi nizvodno u krvoslovlju, a neke druge još dalje, i kako se nijedna od nas ne može vratiti natrag niti skočiti naprijed iz mjesta u koje je utkana, sve to uopće nema smisla ako vrijedi ono što se toliko ponavljalo prije katastrofe, veliko je u malom, put prema gore i put prema dolje je isti, cjelina je u fragmentu [ne­ razgovijetno] fraktalno evanđelje... ali Eliza nikada nije razbijala glavu tim problemima... za nju smo valjda ipak bile samo medicinske sestre, hitna služba koja skuplja dezorijentirane ranjenike po bojištu... ne znam je li ikada vidjela nešto [smetnje 5 sekundi] ili samo politička mobilizacija, iako ona sigurno ne bi rekla da je to politika, u kolu nas je bilo premalo... ne sjećam se... vjerojatno je mislila da nisam sposobna za razgovor o tome... zaboli me trbuh kad se svega toga sjetim... ali danas bi to moglo biti i od šljiva, malo sam pretjerala... valjda još nisu dovoljno zrele... puna sam vode... [tišina 4 sekunde] ... nešto se pomaknulo... kao živa bića, crpe sokove [nerazgovijetno] hranim dijete, nesvjesno, protiv svoje volje... doduše, to su gluposti, ne znam otkud bih ja mogla znati što je to dijete i kako se osjeća trudnica... [tišina 9 sekundi] ... možda bi mi bilo lakše da sjednem...

–8–

ali ovako je udobnije, ovdje je tako lijepo... najbolja deka koju imamo, barem među ovima koje smiju na travu... i ovakav pogled... samo nebo... volim takvo poslijepodne, dva-tri pramena oblaka, kao vata, ili pera, nešto leluja na dahu [šumovi 7 sekundi] disanje ljeta... vruće je, jako je vruće... i toliko tiho, ne događa se ništa, osim tih pokreta vjetra, dolaze i odlaze, i eventualno [smetnje 12 sekundi] tople ruke... otvaraju se nekakva vrata, pogled u drugi prostor, nešto nevidljivo iz ove čahure... evo, evo ga opet... ovo su krošnje, zlatnozeleno [ne­ razgovijetno] mrlje, kad ovako iskrenem vrat, kao okvir... sunce šara po njima, izvuče tu i tamo poneku točku, ljubičastu ili žutu... i onda me uhvati taj dojam, vidim kroz ta vrata, kao da tijelo, bez pogleda, prolazi kroz njih... a iza je cijeli svijet, ili barem cijela Slavonija... mogu zamisliti gdje je bio prije mojih obraza, prije nego što je ušao pod košulju: sve krošnje u šumi, hrastovi i grmlje, djetelina i divlji makovi, livade pune maslačaka, sive i prozirne glave, a prije toga polja, žito, češljanje klasja, sakupljanje prašine i praha, kao čestica zlata... a još prije nad koritom Drave, kao u usporenom filmu, klizalište [šumovi 2 sekunde] blatnozelena kora... a još prije toga?... pa, vjerojatno je bio i tamo, na početku, u Osijeku, na krovovima, na ulicama, na trgovima... [tišina 20 sekundi] ... dobro je, sad je bolje, malo je popustilo... ponekad mi se čini da uopće nemam težinu, kad sam ovako izvaljena na pokrivaču... ali ne bojim se da ću odletjeti, prije bih rekla da ću potonuti u zemlju... drži me samo ova mreža... plavo i crveno, crveno i plavo... ako ne dignem glavu, izgleda kao da nema rubove, jednostavno se proteže dalje, u kariranu prirodu, tamo dolje: staze i stabla, pravilni nizovi, to je zapravo čista geometrija, samo je prepisana u organski materijal, i svi ti krugovi i linije, kad ih gledam ovako, iz visine, izgledaju jednako apstraktno kao uzorak od vune... ovdje je sve toliko uredno... zapravo, teško je vjerovati kako su ovo privatni voćnjaci, iako ne mogu biti ništa drugo, sve je previše skučeno da bi to bio industrijski uzgoj... ali opet... te simetrične parcele, kvadrati kultura, savršen raspored voćaka i gredica, ravne staze, sve pod dobro izmjerenim kutovima, uvijek 45° ili 90°... pojma nemam koliki je utjecaj na voćnjake mogla imati Eliza, a koliko je to splet klime, genijalnosti bivših vlasnika, –9–

tko zna čega još sve, utjecaja zvijezda ili telurskih struja, one ovdje očito izazivaju i neke puno čudnije stvari... kad smo došle, sve je izgledalo zapušteno, voćnjaci i povrtnjaci, ali samo neznatno, kao da su stanari nestali prije par tjedana, ali to je bilo nemoguće, kuća je izgledala strašno, kao da je prazna deset godina... a po granama je visilo voće, predivno i sasvim jestivo... sjećam se toga dobro, gazile smo po trulim plodovima u travi, trgale smo sve što je zrelo s grana, žderale smo bez razmišljanja, bez ikakvog straha od trovanja, jer smo danima prije toga živjele od vode i lišća, već smo padale u nesvijest od slabosti... voćnjaci su zapravo čekali ovdje, potpuno uređeni, a Eliza je samo iskoristila priliku, nakon što smo sve očistile i uredile, i pripisala si zaslugu za sve te neobjašnjive urode i za činjenicu da smo sada spašene od gladi, kako se čini, zauvijek... [tišina 13 sekundi] ... evo ga, opet počinje... ali nešto je drugačije... možda sam već [šumovi 6 sekundi] sva nebeska tijela [nerazgovijetno] plodovi u krošnjama, doduše, danas je Mjesec u pogrešnoj fazi, jedva se vidi, ali najviše ga volim ovakvog, ili prvu četvrt, iako je možda ljepši ovakav, kao kameni srp... odnosno, to je... adular, ako se dobro sjećam... u sumraku će [smetnje 9 sekundi] bi zazvonio da ga udarim... njegovog utjecaja na sve što ovdje raste, mineralnog oružja... žao mi je što nikad nisam učila biologiju, valjda nisu mislili da će to biti važno, iako ovo vjerojatno ne spada tamo, ovo bi prije bilo nešto kao... astroagronomija, valjda... prije sam mislila da su sve to bapske priče, Gerda je pogotovo bila alergična na praznovjerje, ali... ne znam... kao da u svemu tome ima matematičke [šumovi 4 sekunde] orijentacija, makar sve bilo proizvoljno, kao ovdje, na primjer... gdje smo sada zapravo?... izlazimo iz noćne kuće, iz Raka... ili smo već izašle?... konačno... razdoblje totalnog sljepila, očito, već taj znak, 69, izgleda kao simbol za introverziju, nešto sklupčano, nerazvijeno, kao zametak, ili dva niža bića koja si grizu repove... doduše, Rak navodno predstavlja i ras­takanje, solutio, i pokret naprijed-natrag, naprijed-natrag, naprijed-natrag, to ima neke veze s kanonima, s polifonijom, savršeno za Elizu... ili možda s onom zmijom koja već izgleda kao zatvoren krug... zapravo, ne, to je bilo nešto drugo, iako izgleda slično, ali to je nešto potpuno suprotno, mislim, nešto kao – 10 –

dublja mudrost, neuništivost, vječno vra­ćanje, ne sjećam se, možda baš nešto kao veliko u malom?... nisam više sigurna... ali Rak, to je bilo Elizino vrijeme, sasvim sigurno, sve te prevelike emocije, ali pažljivo progutane, zaključane u onaj prenapuhani grudni koš, i onda pre­t vorene u [nerazgovijetno] će mlatiti sve oko sebe... [tišina 8 sekundi] ... tko joj je kriv... mislim da bih se radije ubila nego tako živjela... ali eto, što sad, tu smo gdje jesmo... sinastrički sudar... i nema nikoga da nam pomogne, da olakša napetost, sad je kasno... dakle, gdje sam stala, iz Rakovog oklopa, iz vode... u otvaranje, u vatru, Lavlje ždrijelo... vrijeme razrješenja... ali čega?... ovdje se ništa ne događa, ništa nam se nije dogodilo već godinama... doduše, takvo mjerenje vremena je stvarno postalo besmisleno, već odavno... da nema Elize i njenih računica, ne bi se znalo koji je dan... odnosno, možda je bolje reći da se još samo Eliza pretvara da je danas, recimo, srijeda ili petak, a dani zapravo više nemaju imena, odbrojavanje s kojim smo rođene je negdje prestalo ili nestalo, možda zbog katastrofe, možda poslije nje, dok nitko nije pazio, pa sve te datume, kojih se Eliza još uvijek toliko drži, netko može tolerirati kao običaje ili zabavu, kao nešto što rade dokoličari da im prođe vrijeme, ali ih nitko više ne može shvatiti kao pouzdan podatak, kao informaciju koja vrijedi nešto izvan [nerazgovijetno] ... kakvo uopće značenje mogu imati dani u tjednu ili datumi u mjesecu ako više nema godišnjih doba?... zima više ne postoji, jedva da još ima onih laganih zanošenja prema proljeću i jeseni, iako više ne znam koje je koje, to se događa samo noću, ta privremena zahlađenja, ali više nema smrti bilja... postoji još samo ovo, vječno ljeto, monotono i potpuno nepomično, kao beskrajni kolovoz, iako ni ta riječ više nema smisla... vrijedilo bi još samo gledati zvijezde, iako bi nam za to trebala neka puno pametnija i obrazovanija žena, ja tu sigurno neću daleko dogurati... ne vjerujem da će ovih par knjiga nešto posebno pomoći... a svi oni sati astronomije u Osijeku su ionako zaboravljeni, ako su ikada i bili naučeni... ali kao da tu ima nečega... nešto što čeka da bude pročitano... ostatak prirode više ne govori ništa, barem meni, Eliza je nešto drugo, ona ne prestaje s mjerenjima, iako ni ona zapravo ne proučava prirodu, koliko mogu vidjeti... nebo, Mje­sečeve – 11 –

mijene, brojanje i nabrajanje zvijezda, ništa drugo... doduše, njihova imena ne bih mijenjala, to bi bilo preglupo, nismo dale nova imena ni danima i mjesecima, a nikada nije bio bolji trenutak za to, nitko se ne bi imao razloga buniti, kad bi uopće bilo nekoga... sve se promijenilo... ali možda baš zato imena na nebu trebaju ostati ista... možda je nekome na Zemlji nešto i značilo to je li danas četvrtak ili subota, travanj ili [smetnje 8 sekundi] svjetla na nebu i politički sustavi, nikome nije moglo biti presudno zove li se Aquilae Altair ili Fomalhaut... [tišina 9 sekundi] ... Rak, samo malo... Asellus Australis, Asellus Borealis... Cnc, ona je najsjajnija, sjećam se toga, Al Tarf, negdje sam pročitala da to na arapskom znači kraj, ali to je navodno bila greška... što još?... da, dovraga, Praesepe, kako se nisam toga prvo sjetila... nekad su me očaravale te mrežice, Vlašići prije svih, ali onda i Jaslice, iako to vjerojatno uopće nisu iste stvari, samo su meni izgledale isto, kao zgusnuti rojevi, staro ime Jaslica je bilo Košnica... mislim da se to zapravo zove zvjezdano jato, ili grozd... ili otvoreni skup, ili maglica, zaboravila sam što je što... sve to zvuči toliko ljepše od M44, iako su prije katastrofe obožavali takve kataloške oznake... nisu mogli odoljeti samo s , odnosno njenim planetarnim sustavom, odnosno njihovim, to je bila binarna zvijezda... tamo je bio i 55 Cancri Ae, u njega su polagali [smetnje 15 sekundi] Nadzemljama... ili Boötis Ab, kao novi Jupiter... zapravo, on je u egzaltaciji, baš sada, u ovom trenutku, pod Rakom... neshvatljivo... to je besmisleno, tako veličanstveno tijelo, nije slučajno prvo, iako je to samo kugla čistih plinova, barem koliko se sjećam, ili, ne znam, ili ipak ima jezgru, nešto stjenovito, ali minijaturno... a ipak, tolika moć, kao apsolutno [9 cm oštećeno] Terminus, čisti grom, permanentna oluja, kao ciklon, Crvena mrlja, veća od Zemlje, i tako bjesni već stoljećima, savršeno... i sateliti, cijelo krdo satelita, veće od svih drugih, Ganimed, Kalista, Ija, Europa, Amalteja, ne sjećam se više, Ananke, Pasifaja... ali Rakovi i Jupiter... možda bi to zapravo trebalo biti ironično, zbog njihove megalomanije, recimo, Jupiterov znak izgleda kao 24, možda zbog 24 sata, jer se Rakovima moraš posvetiti od jutra do mraka, zapravo danonoćno, svijet im nije dovoljan... svi ti Rakovi često imaju velike planove i ideje, i uvijek će se obrušiti – 12 –

na tuđe glave da bi ih ostvarili, organiziraju kamarile koje će ih pratiti, svite koje će im se klanjati, radne skupine koje će podizati skele samo kako bi te očajne, bijedne osobe ostale u uspravnim položajima... zbog takvih su valjda i [smetnje 23 sekunde] ideja naroda, potreba da se svi sa svima povezuju u te neshvatljive grupe i kolektive, u međusobno ovisne i potpuno beskorisne mreže... nešto slično je vjerojatno ležalo i u temeljima katastrofe... a sasvim sigurno je nekakva račja klika izrodila i ideju kola, ili barem tu njenu diktatorsku, puritansku stranu, sve ono što više nije imalo veze s očuvanjem sigurnosti, još manje sa stvarnim ženama u obitelji... ali nije važno, stvarno više nije važno... zapravo, čudno je uopće prisjetiti se tih dana... i nekih ljudi... ponekad mi se činilo da su Eliza i Petar mogli biti u braku, samo da smo se svi rodili u nekom drugom vremenu, a ja sam se mogla pretvarati da sam im kćer i sve bi bilo u redu, ili barem lakše nego što je bilo... doduše, kad se sjetim kako je sve to izgledalo pred kraj... mogla sam vidjeti munje kako sijevaju među njihovim glavama... možda bi sve puklo i da smo živjele u nekom potpuno običnom stoljeću... jedno vrijeme sam mislila da se njih dvoje nisu samo rastali, da mu je možda čak, da tako kažem, pomogla da ode, možda nekim tupim predmetom ili nožem, ali to vjerojatno nije bilo potrebno... uostalom, mislim da je sve završilo kad je Petar odlučio da ćemo raspustiti kolo i krenuti svatko svojim putem, navodno zbog toga što je sve postalo preopasno, više se nismo smjeli zadržavati na jednom mjestu ni dva dana... trinaest ljudi, ipak je to previše upadljivo, bili smo sumnjivi i prije katastrofe, a poslije se [nerazgovijetno] razdvajali... Eliza je, ako se dobro sjećam, tek poslije toga počela govoriti o čistoći kola i ženskim linijama, iako je cijela priča vjerojatno nastala još prije Nađine smrti, dok sam pred njom mogla baku zvati Nađa, a ne Gerda, krvoslovni prioriteti još nisu zamijenili sve obiteljske veze, to je bilo prije prvih ligatura... ali onda je polako počelo... možda čak prvo s Nađom, nismo Rusi, dobra strategija, kao da bi itko i pomislio da to dolazi od Nadežda, a ne od nagyi... i ona je tek poslije Petrovog odlaska zapravo postala Eliza, ovakva kakva je sad, a za mene je uvijek bila Beta... ne sjećam se da ju je itko ikada zvao Elizabeta, iako bi to vjerojatno bilo naj– 13 –

manje besmisleno, isto kao što mene nitko nikada nije zvao Dorotea, to mi uopće ne zvuči kao moje ime, čak su me i tada, u danima kola, zapravo zvali Tea... to je valjda zvučalo ozbiljnije nego Dora, tada sam imala tu svoju svetu misiju, a nakon što im više nisam bila potrebna, nakon što je posljednje kolo puklo, mogla sam opet postati samo Elizina mala sestra, gluplja i nesposobnija pomoćnica naše nesuđene magistrae... iako mi to ne smeta, mogu se zamisliti kao Doru u svim situacijama, dok čistim kuću, dok ležim u travi, dok jedem, dok sjedim za tkalačkim stanom, dok razmišljam, a Tea je bila nešto drugo, nešto što je puno manje pripadalo meni... kad je se sada pokušam sjetiti, jedva je vidim od te svečane odore, od tuđih glasova koji se čuju kroz nju, više je ne prepoznajem u toj svećeni­čkoj pozi... dobro, to su budalaštine, naravno, izmišljam, stara škola se odavno ugasila, tu nije bilo nikakvih ceremonija, koliko god ih je Eliza zapravo priželjkivala, niti sam ja na bilo koji način izgledala posebno, zapravo sam izgledala manje čudno nego danas, tada smo još imale nešto odjeće iz grada, nisam sve šivala sama, još je bilo trgovina... da nas netko vidi sad, u ovom trenutku, potpuno nepripremljen, vjerojatno bi se nasmrt uplašio, tko zna što bi mislio, možda da vidi duhove... iako stvarno nismo nimalo blijede i prozračne, sigurno izgledamo puno bolje i zdravije nego dok smo živjele u Osijeku, barem koliko nas mogu usporediti s onih par fotografija koje su preostale, ali nije stvar u tome, stvar je u tim tkaninama od kojih sam sašila nove haljine, zbog toga izgledamo stvarno nevjerojatno... kad mi Eliza uleti u vidno polje, u prvom djeliću sekunde izgleda kao živa lutka, s tim obrazima i tom kosom, iako sam ja vjerojatno još gora, Eliza je mršavija i kosa joj ipak nije baš toliko gusta kao moja... dvije igračke za male djevojčice, ali u ljudskoj veličini... kao kad bi lutke ustale s nečijeg tavana, možda baš u ovakvoj kući, i prošle [smetnje 45 sekundi] prekasno, stvarni svijet više nije ovdje... ali volim pogled na kuću, pogotovo s južne livade ili odavde, ili s nekog drugog brda... tako je bilo i prije, uvijek sam mogla satima gledati zgrade kako mijenjaju boje, sunce na fasadama, poslijepodne i predvečerje, u kasno proljeće ili ljeto... to je valjda zbog onih godina u Jägerovoj, ili [nerazgovijetno] ali [smetnje 5 sekundi] potpuno praznu, – 14 –

prašnjavu, mrtvu, usred kolovoza... u tišini... možda samo poneka mačka prijeđe cestu, s istočne strane ulice prema zapadnoj, ili od fakulteta prema Trgovačkom društvu... i evangeličkoj crkvi... s mojeg prozora se vidio samo toranj, crvena cigla i Quercus robur... mislila sam da mu je to vlastito ime... malo što drugo je ostalo iz djetinjstva, i uopće iz Osijeka... ali taj pogled je zapečen u sjećanje, kao fotografija, mogu ga uvijek izvući i ponovno pogledati, i analizirati, do posljednjeg detalja... više se ne mogu povezati s tim životom, naravno [smetnje 12 sekundi] red, smislenost, spokoj... kao ladanjska kuća neke gradske obitelji, možda izvan sezone, čak i ta školska zgrada, s praznim dvoranama... Jägerova je uvijek ulica u napuštenom gradu, nikada nema prolaznika, ali iza zidova te fotografije mogu zamisliti, ili sam barem prije mogla, neke dobro odjevene i čiste ljude kako čitaju ili pišu, kako skladaju ili sviraju, ljude kako uče, kako razmišljaju, mogla sam čuti tu komornu, samozatajnu, bezazlenu floru civilizacije kako se polako razvija, daleko od svega, kako raspleće i pušta korijenje u močvaru u kojoj se zatekla, i pretvara je u nešto potpuno drugačije... doduše, tako je možda i počeo put prema katastrofi, s tom željom da sve postane nešto drugo, a sada vjerojatno više ne postoji ništa od toga, ni jedno ni drugo, ostala je samo ta fotografija, također nepostojeća, u mojoj glavi... to sam htjela reći, u ovakvim trenucima, u srednje ili kasno poslijepodne, ima nečega u ovoj fasadi, u nijansama krošnji, što [nerazgovijetno] Osijek... ali kad smo je vidjele prvi put... ne mogu vjerovati da je to bila ova kuća... protrnula sam kad se pojavila pred nama, usred šume, pred zoru, sve je bilo blijedo, sivozeleno i tiho, neprirodno tiho, barem za to doba dana, bez jutarnjeg oratorija... zidovi potpuno izjedeni vlagom, fasada s koje je otpala sva boja, jednim dijelom i žbuka, mogle smo vidjeti gole cigle... vrata uopće nije bilo, valjda su već istrunula, kroz ulaz se vidio salon, jedva, u mraku, zidovi su izgledali stravično, one tapete s cvjetnim uzorkom, smeđim i crvenim, zapravo nešto slično ovome što sam poslije nacrtala... odmah se vidjelo da je kuća nekad bila predivna, ali nije mi bilo svejedno, pogotovo tih prvih dana, dok Eliza još nije mogla odlučiti hoćemo li ostati... stalno smo hodale oko kuće, navirivale se kroz prozore, – 15 –

i stalno nam se priviđalo da je netko unutra, u tim pokretima sjena [nerazgovijetno] krošnje... kuća je izgledala kao da se nalazi usred jeseni, iako je bilo ljeto jednako koliko i danas, mislim da je i tada bio kolovoz... ali činilo se da je sve prekriveno slojem vlage, i kore stabala su bile hladne, kao zidovi... sada mi se čini da smo gazile po jesenskom lišću, narančastom, crvenom, žutom, smeđem, možda već mekom ili potpuno trulom, pred kućom i u [šumovi 15 sekundi] ljubi­časte mrlje razlijepile po cijelom salonu, kao ukrasi, s parketa na zidove, jedan po jedan... ali to dođe i prođe, taktilne iluzije, nastanu iz vizualnih dojmova, znam da je zapravo sve bilo višemanje suho, parket je bio prilično dobro očuvan, i već se pod prvim svjetlom sve pretvorilo u potpuno drugačiju sliku, sasvim bezopasnu, čak nešto pomalo romantično, sve tople boje su izašle na površinu i odjednom se činilo da je ta ruševina zapravo potpuno obična obiteljska kuća u koju se možemo odmah useliti... i sada je stvarno naša, udobna je koliko god može biti, potpuno sigurna, dobro poznata, do zadnjega milimetra, ali još uvijek... kad se sjetim one prve sekunde, još uvijek nešto u pogledu na nju, ne znam što [smetnje 12 sekundi] prozorska stakla, cigle bijele od prašine, kozja krv na njima, bršljan i sunce, ne znam, nešto u svemu tome ponekad stvara... druge reljefe na fasadama, kao floralne ornamente, i opet se vraća onaj [nerazgovijetno] veze s njom, možda su to samo moji mentalni procesi, jer kuća, tek kad razmišljam o njoj, postaje nešto potpuno drugačije, puno starije od svojih zidova, te­melja, krova, nešto što pripada nekom drugom stoljeću, pretvara se pred mojim očima, ali zatvorenim očima, u takvu ruševnu, minijaturnu [14 cm oštećeno] parafraza Petit Trianona poslije Revolucije, bazen plave krvi, kao izvor i ponor u kojem nestaje... nečije rodoslovlje, mješovito, zapleteno, kako se urušava od starosti ili nemoći, ili jalovosti, kao naše, ili od crvene smrti, ili neke druge bolesti, mjesto gdje mogu zamisliti samo utvare, propalo plemstvo u iznošenoj svečanoj odjeći, mjesto koje ne postoji izvan tog beskonačnog niza slika, već pomalo prozirnih, na čijem je kraju ona ruševina koju smo vidjele prvog jutra: netko kako pro­matra svoj odraz u ogromnom zrcalu sa zlatnim okvirom, netko kako uzima posljednju dozu morfija ili valerijane, – 16 –

netko kako sluša fraze čembala iz susjedne prostorije, netko kako promatra razorenu biblioteku, netko kako razmiče čipku zavjesa i gleda kroz prozor, u potpuno crno nebo, usred dana, trenutak prije početka oluje, ili u mjesec, napola zaklonjen oblacima... nečiji pogled kroz isti prozor, sada bez zavjesa, u nekom ledenom, mrtvom zimskom danu, razbijene mramorne skulpture i fontane u francuskim vrtovima, komorno kazalište u podrumu, štukature, strma, vrtoglava stubišta, obiteljski portreti, cijele galerije portreta, ogromna, tamna ulja na platnu, pod patinama se naziru lica, mrki muškarci i blijede žene, hladne postelje pod baldahinima, grčevi, molitve, kitnjaste svilene košulje, bijele cipele i vlasulje, hodanja u snu, utapanja u jezeru, gušenja u mirisu ruža, krinoline, suncobrani, groznice, ožiljci, srebrni pribori za jelo, gaze i zavoji, otopine i prahovi, puder na licima i na tijelima, krvave plahte, vaze s cvijećem, kao urne, snovi, krici u zatvorenim sobama, duga spuštanja noći, sjene, razbijena stakla, zaustavljeni satovi, magnetizam i statički elektricitet, košmari, sinkope i nesvjestice, usred pustoši, bez žive duše, igdje, igdje na vidiku, uvijek s tim praznim panoramama s prozora, s tim predugim, pustim i mračnim hodnicima, uvijek u sumraku, u vječnom sumraku, toliko drugačijem od ovog Viljeva, cijeli taj svijet, hladan i tvrd, bravurozno izrezbaren, koji ipak nije imun na pukotine, na povremeno otvaranje koridora prema vatri... tih nekoliko ljudi na pragu iza kojega ne vidim ništa, samo praznu pozadinu, kao prah, kao [nerazgovijetno] vlažnog pepela... vjerojatno nikada nisu postojali, barem ne ovdje, vjerojatno su sve to samo asocijacije, možda talozi nečega što sam čitala ili učila, zbog toga se sve premješta iz divljine na neko drugo mjesto, u neko drugo vrijeme, ako već ne u Austriju ili Francusku 1789., onda barem u Osijek, možda u 1899., to bi bilo dovoljno da se objasni barem dio svega ovoga... uostalom, naša kuća je sasvim sigurno novija, a sobe u njoj ipak nisu dovoljno velike za onakvu scenografiju, s tim obiteljskim bibliotekama i raskošnim budoarima... ali evo... čim otvorim oči, čim po­ čnem postavljati pitanja, sve postaje prozirno... i već je nestalo, nema više ničega... naravno... opet će se početi zgušnjavati i rasti, ali tek u nekim drugačijim trenucima, u praznim sobama, iz sjena u kuto– 17 –

vima, bez razloga, bez ičije namjere, bez prijetnje za nekoga tko sve to promatra... to će biti... pa, gotovo ništa... jednostavno, nešto što se pokazuje, bez objašnjenja, pomalo valjda i bez smisla, ako to stvarno nitko nije niti trebao vidjeti... ali onda nešto slično vrijedi i za sve ovo, za ovakve zapise... Eliza bi me vjerojatno ubila kad bi doznala za ovo... odnosno, Eliza bi me prebila, ne bi joj bio prvi put, a kad bi to pronašao netko drugi... bolje da ne mislim na to... a meni zapravo ne treba, nije kao da bez toga ne bih imala sve ovo u glavi... zašto onda?... istina, sve su to stvari koje radije ne bih rekla Elizi, ili koje ona ni pod kojim uvjetima ne bi pristala slušati, barem ako dolaze od mene, jer sam joj oduvijek bila zamorna, čim otvorim usta, ja sam automatski nezanimljiva... dakle, nešto što ne mogu reći njoj, iako nije posebno važno, ali ipak nije dovoljno samo mumljati sve to sebi u bradu, ispod glasa... možda tako?... iako nisam sigurna u čemu bi bila bitna razlika, sve to ionako ide u vjetar, nitko ne čuje... možda bi još uvijek moglo biti opasno, ovo je ipak konkretan trag... ali to su ludosti, to je već odavno postalo besmisleno, takav paničan oprez i blindiranje, kao da su nam još uvijek za petama... a nismo nikoga vidjele već... šest godina, barem šest godina, koliko se sjećam, i to računajući samo vrijeme koje smo provele ovdje, ne računajući cijeli put do Viljeva, koji je također trajao nevjerojatno dugo i na kojemu nismo vidjele nikoga, ili barem nikoga živog... [tišina 1 minuta 18 sekundi] ... možda je vrijeme da se sve to pusti... iako mi stvarno ne pada na pamet raditi ovo kao nekakav izazov... to bi trebalo biti samo moje, kao gledanje u zrcalo, ili pjevanje uspavanke samoj sebi... kome bi drugom to mog­lo koristiti, tko bi se zbog toga mogao osjećati bolje?... to bih trebala biti samo ja... [tišina 4 minute 35 sekundi] ... kao da sam tek sada... sada, kad se sve ovako udvostručuje, potpuno sama... još uvijek ovdje, ali... i negdje drugdje... [tišina 17 minuta 39 sekundi] ... dobro je... mislim da sada vrijeme... klizi malo lakše, bez trzaja, bez zastoja... i ja sam izoštrenija, hodam po crti, kao na pravcu, polako, korak po korak, samo za tim zvukom... ti sitni, lagani škljocaji mehanizma, okretan­je filigranskih kotačića... i to zujanje... duboko, ali ne prejako, bumbar koji plodi cvijet, možda pet ili deset metara odavde... sve to pomalo – 18 –

uspavljuje... mogu se zamisliti, ako zatvorim oči, kako rukom hvatam tu vrpcu... usku i tanku, toliko osjetljivu kao da je... kao da je gotovo i nema, površina je glatka i sjajna, i hladna, i polagano me poteže prema gore... i sve polako odlazi, povlači se iz svijeta, stablo po stablo, plod po plod, predmet po predmet, sve nestaje dok ne ostane ničega... kao nekad... poslije ponoći... samo čista tama, po­ tpuno prazna, samo kretanje... i ako se potrudim, ako zatvorim i te oči iza očiju, možda mogu zabo­raviti, mogu pokušati, mogu se uvjeriti da je sve to stvarno samo noć.

– 19 –

J. Marković, neid. sign. u parav. radio. (283-315) Duh i rašlje 330 (LXXXIII, 2), travanj–lipanj 1991.

316

Op. ur.: Duh i rašlje nastavljaju pratiti razvoj ove teme, koji nije niti blizu svojega konca; opsežan dossier o komunika­cijama putem novog akustičkog prolapsa u “Viljevu” (1983.-1989.) – koje je, kako je sada posve jasno, samo uvjetno povezano s istoimenim mjestom blizu sjeverne granice – bit će objavljen u sljedećem broju (srpanj-rujan 1991.).

– 316 –

Luka Bekavac rođen je 1976. u Osijeku. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju te doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje od 2006. radi na Odsjeku za komparativnu književnost. Objavljivao je autorske tekstove i prijevode u časopisima Zarez, Tvrđa, Quorum (član uredništva 2004.–2006.), Gordogan, Frakcija, Književna revija, 15 dana, Akt, Književna smotra, Umjetnost riječi, Fi­ lozofska istraživanja i Performance Research te u emisijama Trećega programa Hrvatskog radija i Radija 101. Njegov prvi roman Drenje (Zagreb, 2011.) bio je nominiran za niz regionalnih književnih nagrada.

– 223 317 –

– 318 –

Sadržaj

Kolovoz 5 Poslije ponoći

63

Marković 185 O autoru

223

– 319 –

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Jelena Topčić Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2013., rujan (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-483-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 320 –

– 321 –

Jedan od najhvaljenijih domaćih proznih prvijenaca posljednjih godina, roman Drenje Luke Bekavca, dobio je svoj ništa manje intrigantan nastavak.

Viljevo je mnogo toga: ono je novo mjesto na Bekavčevu zemljovidu neke moguće Slavonije, još jedan čvor tajni i mogućih interpretacija, u odnosu na Drenje – energetska točka suprotnog predznaka, možda čak i njegov odraz u napuklom zrcalu.

Pored ostalog Viljevo je i roman-triptih, tekst koji svoje prostore i svoja vremena osvaja u tri glasa.

Začet monologom prepisanim s loše snimke, usamljenim glasom koji otvara panoramu gotovo nenaseljene Slavonije, izgubljene u ljetu i prašini, završava opsesivnim komentarom požutjelih stranica nečijega memoara iz Drugog svjetskog rata, dok u tamnom prostoru između čeka sirov transkript dijaloga u kojemu se zbiva napeto odmjeravanje snaga, rizična potraga za mjestom gdje bi mogla početi zajednička priča.

Malokoji domaći pisac u stanju je tako vješto manipulirati žanrovima, nuditi ključeve koji roman otvaraju ujedno kao triler, SF ili horor... ali Bekavac to radi samo da bi ih pred čitateljima pomiješao i ponudio tek jednu jedinu ključanicu: onu izvrsne proze koja može odvesti bilo kamo.

139,00 kn

– 322 – www.fraktura.hr