Svjetlo za duhove

Page 1

JOSEPH O’CONNOR Novi roman autora svjetskoga hita Zvijezda mora Svjetlo za duhove

SVJETLO ZA DUHOVE -1-


Od istog autora: Kauboji i Indijci Zvijezda mora

-2-


joseph o’connor

svjetlo za duhove prevela s engleskog Alenka Mirković-Nađ

Fraktura -3-


Naslov izvornika Ghost Light © Joseph O’Connor 2010 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Alenka Mirković-Nađ i Fraktura, 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-504-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 848136

-4-


Ciaranu i Juliji Carty

-5-


-6-


Postat ćeš svjestan odsutnosti, uskoro Kako raste pokraj tebe, poput drveta... Sylvia Plath, “Za moga sina bez oca” (prevela Višnja Sepčić)

-7-


-8-


Synge (izgovara se kao “Sing”), Edmund John Millington (1871.–1909.) najutjecajniji je irski dramatičar dvadesetog stoljeća. S Yeatsom i Augustom Gregory osnivač je dublinskoga Kazališta Abbey. Između ostaloga je napisao drame The Well of the Saints, Riders to the Sea i The Playboy of the Western World, koja je na premijeri (Dublin, 1907.), kao i na američkoj turneji, izazvala nerede. U vrijeme smrti bio je zaručen s glumicom Molly Allgood, umjetničkog imena Maire O’Neill. Suradnici, kolege ni obje obitelji vezu nisu odobravali. Mnoštva pisama što mu ih je napisala više nema.

-9-


- 10 -


1 UNAJMLJENA SOBA U JEDNOJ LONDONSKOJ ZGR ADI 27. listopada 1952. 6.43

U sobi na zadnjem katu ruševne zgrade na drugoj strani Terracea svjetlo je gorjelo cijele noći. Vidjelo se iz tvoje postelje, kad god bi se okrenula prema prozoru, što si morala činiti kako bi dohvatila bocu na podu. Većinu je noći jednako. Žarulja se pali u sumrak. Ujutro, nekoliko trenutaka nakon što se ulične svjetiljke utrnu, svjetlo se ugasi i netko navuče odrpanu zavjesu. Šezdeset pet ti je godina; stara si, moguće, koliko i ta kuća, možda čak i malo starija – kakva pomisao. Prilaziš jedinom prozoru; strašno je hladan na dodir. Zima stiže u Englesku. Vlada ljuta hladnoća. Noćas je London pogodio uragan. Nikada nisi opazila da u tu bijednu kuću itko ulazi ili iz nje izlazi, ali pismonoša onamo još uvijek dostavlja poštu, nagurava omotnice kroz razbijeno okno na ostakljenim ulaznim vratima – poštanski sandučić zakovan je već godinama. Muškarci mokre u predvorju. Jedna uličarka tamo se bavi svojim zanatom, a balustradu već dugo krase nažvrljane prostote. Većina prozorskih okvira zakovana je daskama. Iz pročelja niče leptir-drvo*. Imaš osjećaj da u toj sobi obitava muškarac. Jednom je,

*

Budleja ili ljetni jorgovan. (op. prev.)

- 11 -


u ponoć, preko gornjeg prozorskog stakla na trenutak preletjela sjena – barem ti se tako učinilo – i u načinu na koji se kretala bilo je nečega muževnog. Svojedobno si znala razmišljati o njemu – kako uspijeva živjeti sam u bombom raz­ valjenoj staroj kući? tko mu šalje pisma? što u njima piše? – jer to bi ti pomagalo da prekratiš one okrutne sate neposredno pred zoru. Ovoga ti se jutra pak u misli vratio netko drugi, iz iste te svjetlosti, nekako, iz sobe koju nikada nisi vidjela, iz grada u kojemu živiš posljednjih trinaest godina, ali ga ne nazivaš svojim jer za to nikada nisi uspjela pronaći nijedan razlog. Svima nam se to dogodilo: obalnim vodama naših misli zaplovio bi netko za koga smo mislili da smo ga zaboravili, ili smo ga iz njih namjerno prognali. Danas će se međutim pokazati da je riječ o lutalici koji se opire progonu, o emigrantu koji se i dalje pokušava vratiti kući. Znao je biti naporan. Čemu to poricati? Odveć prgav, nepopustljiv, za relativno mlada čovjeka. A one spletkarice, ona strašila u velikim šeširima, one tračerice i podrugljivice uvijek su se toliko čudile razlici u vašim godinama. Zavidne lajavice. Licemjerke s tri podvaljka, previše podle da naglas kažu što im uistinu smeta. Što su godine? Tlapnje. Mrlje od tinte na kalendaru. Ima trenutaka, odnedavno, kada imaš osjećaj da je od jučer prošao cijeli jedan život, a sutra ti djeluje toliko nedostižno kao da te od njega dijeli još cijelo jedno stoljeće. I da nije umro tako mlad, te bi se godine sabile, jer se bračni parovi s vremenom izjednačuju po dobi, počinju si sličiti, poput držača za knjige: pridržavaju zajednička sjećanja u posivjelim svescima, a nijedno se i ne trudi čitati sadržaj po kojemu su se nekoć razlikovali. Koliko bi mu bilo danas? Osamdeset? Osamdesetak. Ostarjeli bukvan u papučama. Starkelja koji vuče noge. Teško je računati kroz izmaglicu mamurluka. Prebrajajući desetljeća, neprestano - 12 -


se gubiš, saplećeš. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja odu­ staješ. Otpijaš mali, trpki gutljaj. Ljekovit. Tek toliko da te umiri. Oči ti se ovlaže od smrada džina, njegova prisutnost postaje nekako još uočljivija, no ti je, gutajući džin i praveći grimasu, tjeraš od sebe. Svakodnevna zloća ovoga surovoga grada. Tko je to, ono, napisao? Yeats? Ili onaj moj drugi bukvan? Shaw. Dublin, o njemu je jadikovao; ali svi su gradovi surovi, prema starima, prema siromašnima, prema ko­laboracionistima. Što je s tim pjesnicima, zašto sve moraju nakititi? Kriste, takvima malo nedostaje da i svoju prhut nazovu “vilinskim snijegom”. Nedugo nakon zore. Doba kada se sjene ljube. Siva svjetlost na prozoru i zvižduk čajnika. Hodaš uokolo neuspješno se pokušavajući ugrijati. Rukavice bez prstiju lepršaju u dronjcima. Nosiš čizme mrtvoga čovjeka. Pa, ne valja rasipati. Grijeh je. Dolje, na ulici, u Brickfields Terraceu, mljekar u svojim kolima dostavlja mlijeko. Pitaš se bi li ti ga pristao, na dug, dostavljati još mjesec dana, ali strah od od­bijanja odvraća te od te pomisli. Srebrni listići mraza prekrivaju pločnik, telefonsku govornicu, ulicu, ruševne kolonade one kuće u kojoj cijele noći gori ono svjetlo, tendu špeceraja na uglu Porchester Roada. Vrane kruže oko otvor­a dimnjaka. Mala urođenica Johnnyja Syngea. Proddyjeva* mala skvo. Drolja onog plejboja iz Kingstowna. I nakon više od četrdeset godina, uvrede kojima su te zasipali dosjetljivi dublinski šaljivci odzvanjaju ti u ušima.

Proddy – pogrdni naziv koji (uglavnom) irski katolici upotrebljavaju za protestante. (op. prev.)

*

- 13 -


Vukući noge odmičeš se od prozora, prilaziš ormariću pored kuhala. Soba miriše na vodu u kojoj se kuhao kupus i na prašinu. Odnekud odozdo čuješ radio; svira preglasno, ali tebi to ne smeta, štoviše, ponekad te i neobično veseli. Ima sati, kasnih noćnih sati, kada ti utjeha koju ti pruža taj radio nedostaje. Tišina osamljenicima zna djelovati zastrašujuće. Uvijek je govorio da si pretjerano maštovita, da se olako prepuštaš fantaziji. Katolička crta, šalio bi se. Sada noćima čitaš ljubiće Millsa & Boonsa posuđene iz jeftine knjižnice u Earl’s Court Roadu. I samo zahvaljujući Istinitim romansama barem nakratko uspijevaš pobjeći. Kako bi mu bilo mrsko to društvo s kojim dijeliš postelju, s magarećim ušima i umrljano suzama. “Opijum za usidjelice”, narugao bi se. Sunce će isušit oceane silne; I nestat će neba; I svijet će u mjestu stati, ljubavi moja, Prije no što ja iznevjerit ću tebe. Pjesma koja bi ti iščupala srce, Molly. Da je itko ikada osjećao toliku odanost… Kapljica-dvije mlijeka ublažile bi okus u grlu ofurenom džinom. Ta ti jeftina stvar struže po grlu poput vrelog pijeska. Osamdeset jedna. Toliko bi mu bilo. Da je danas živ. Da je poživio. I dalje paziš na gramatiku. Osjećaj da ga sramotiš nikada te nije dokraja napustio. Razlika se nije svodila samo na godine. U ormariću su ukrasna kutijica za čaj na kojoj je otisnut lik papige i prazna vrećica za šećer s koje se dadu sastrugati zadnji grumenčići. Razmišljaš o onome mljekaru; stariji je no što doista jest. Kažu da je doživio šok za bombardiranja - 14 -


kod Anzija. Djeca iz susjedstva plaše ga se, nadijevaju mu uvredljiva imena. Šapuće se da je nenormalno opsjednut pasjim drekom, krvlju, useljenicima – osobito Poljacima – i manjkom javnih zahoda. Svojedobno je dodijavao jednoj lijepoj školarki koja je tuda, prečacem, odlazila u školu St. Catherine’s, i sada se školarke na Terraceu uopće ne da vidjeti. Smiješi se poput leša i drži poput vojnika, ali ponekad ispruži korak kao da po kamenju prelazi potok i sve se vrijeme besramno smije. Zar ne shvaća da ljudi što kraj njega prolaze hine veselost, da je to zapravo specifično engleski oblik mržnje? Možda bi se nekako i uspjeli sporazumjeti. Kada bi mu netko iskreno pristupio. Ali, ne. To bi bilo nedolično. – Ugled ne možeš zahtijevati, Changeling*. Ako si pristojan, on dolazi sam od sebe. Čovjek se mora držati pristojno, težiti stvarima koje si u danim okolnostima može priuštiti. Sve drugo predstavlja smrt civilizacije. Mačka se oholo šulja po ljepljivim, golim podnim daskama, izvija leđa i češe se o nogu stolca. I, najednom, čini se da je opčinjena fotografijom u kožnatom okviru na polici kamina, između dva prazna svijećnjaka. Muškarac na portretu odavno je mrtav. Odjeća mu je edvardijanska: odijelo s vrećastim jahaćim hlačama do koljena, nakrivljena sve­ učilišna kapa, oko vrata marama svezana u čvor. U desnoj ruci, u rukavici, drži štap od javorovine; iz džepa mu pro-

Changeling – stvorenje iz zapadnoeuropskog folklora i narodne predaje. Obično se opisuje kao potomak vile, trola, vilenjaka ili nekog drugog bića iz legendi koje se potajno podmeće da zamijeni ljudsko dijete. Ponekad se rabi i kao izraz za oteto dijete ili dijete zamijenjeno po rođenju. (op. prev.) *

- 15 -


viruje nekakva knjiga. Sepija je izjednačila boju odjeće s bojom njegove kose i bojom majčina divana u pozadini. Fotografija se s godinama smežurala. Vidjela je mnoštvo kamina; mnoštvo kutija i jeftinih hotelskih soba, kazališnih garderoba, jeftinih prenoćišta, pregrada u kartonskom kovčegu. Muškarac se drži pomalo ukočeno, kao da stoji pred streljačkim vodom u nekoj operi, a oči, mučenički tužne, tek su malčice zamućene, kao da je u času kada se blenda otvorila trepnuo, ili plakao. No to mu ne bi bilo nimalo slično. Na nevidljivom radiju svira srednjovjekovna škotska ba­ lada. Laknut će ti kada napokon svane. Kada mljekarova kola lagano zakloparaju. Kada se nečiji automobil bučno upali, zvonce na nekom biciklu zazvoni, a duhovi se povuku u tapete. Čini ti se da samu sebe promatraš iz daljine, kao lik u nekakvoj priči, možda. Gospođica O’Neill drhturi za stolom, ispija trpki crni čaj. Komad linoleuma služi joj kao pohabani stolnjak; istočkan je mrljama od voska i rupama od cigareta. Na površini se, tu i tamo, nazire vijenac grba s ukrštenim mačevima i geslo fides et robur. Dvaput se udavala; jednom je obudovjela, jednom se razvela. Jedini sin, pilot RAF-a, poginuo je u ratu; srušili su ga iznad sjeverne Njemačke i nikada nije pronađen. Prošlo je uistinu puno vremena otkako je posljednji put igrala glavnu ulogu, od doba kada su broadwayske palače odjekivale od klicanja njezinoj genijalnosti, ali u kojem god životu te gromoglasne ovacije još odzvanjale, ako uopće odzvanjaju, duh kazališnog zastora i dalje se podiže. Jedne večeri, na blagdan Svetog Patricka, u Scrantonu u Pennsylvaniji zaustavili su vlak jer su tamošnji stanovnici nekako načuli da je u njemu Molly Allgood. Obitelji irskih useljenika. Plakali su i oduševljeno je pozdravljali. Podizali djecu na ramena. Jedan stari rudar - 16 -


poljubio joj je ruku. Pod noktima mu je bila ugljena prašina. Na kapi uvenula djetelina. Zagledaš se u koščate zglobove svojih prstiju, vidiš fosil ptičjega krila. Sjećaju li se da su ih, jednom, u Pennsylvaniji, ljubili? Zdravo, Zvijezdo mora, Majko Božja nježna Daj nam sveto živjet, Sigurno putovat Moli za mene. Negdje u sobi leži svežanj kazališnih programa, odreda s tvojim imenom, ali ne znaš gdje bi ga u tom neredu pronašla. Uostalom, oni s potpisima slavnih osoba odavno su prodani, kao i ono malo koliko-toliko vrijednih knjiga. Na Trgu Russel postoji mala knjižara specijalizirana za autograme. Drži je dobrohotni udovac, Židov, sramežljiv i učen. Komunist, tako barem kažu – on pak opovrgava da je član Partije. Izgubio je ruku u Španjolskom građanskom ratu. Sjeća li se njegovo tijelo te ruke? Kada ju je um već zaboravio? Sanja li gospodin Duglacz da mu je tijelo ponovo cijelo, da je ponovo onaj znojni revolucionar? I protegne li se da ubere naranču u hipnotičkoj vrelini voćnjaka ili posegne za grimiznim, tužnim usnama neke Annamarije, vidi li svoju iščezlu ruku, pa zaplače? I ako snovi razotkrivaju naše žudnje, kao što su mudraci tvrdili još od starih Grka, zašto mrtvi, kada ih sanjamo, tako često šute? Zar ne želimo da govore? I što bi nam rekli? Sanja li ikada gospodin Duglacz samoga sebe kao dijete? Uvijek je plaćao u gotovini, i više nego velikodušno, raz­ veselio se kada bi vidio da dolaziš, ponudio ti čaj ili mali šeri, pokazivao ti sveske koje je nedavno nabavio na kućnim - 17 -


rasprodajama u nekom okrugu, tu i tamo pomalo i očijukao, sramežljivo kako to već starci čine, petljajući po svojim časopisima i požutjelim akvatintama. (“Ovo bi vas moglo za­ nimati, gospođice O’Neill, uvez je izvanredan. Malo je ljudi poput vas koji to znaju cijeniti.”) No nije ti ostalo gotovo ništa što bi mu mogla ponuditi i iskoristiti kao izgovor da ga posjetiš. Prošlo je više od godinu dana. Ponekad misliš na njega. Na njegovu sramežljivu, dirljivu ljubaznost i blagu poniznost; na onu njegovu vedrinu iza koje ne može stajati ništa osim tuge. Tu i tamo nenadano iskrsne, poput glasine o samom sebi, ili kao podsjetnik na nekoga drugoga: na muškarca s one fotografije na kaminu. U svakom slučaju, bude ti drago. Sve to sada je iza tebe. “Cvjetaj gdje te posade”, znala je reći tvoja majka. “Kada ti se mlijeko ukiseli od tuge, ti napravi sir.” Život obiluje blagoslovima. Biti živ – već je i to blagoslov. Jer nadmoćne sile koje rade protiv samog našeg postojanja nemoguće je pobrojiti; hipnotizirale bi te čim bi o njima i počela razmišljati. Tolikih ljudi koje si poznavala više nema. A milijarde ih se nisu ni rodile. Nitko od nas ne bi trebao biti tu. A ipak jesmo. I sve je to jedna tako prekrasna i ne­ obična pustolovina; tko bi od nje digao ruke, osim ludih i nemoćnih? Danas poslijepodne imaš angažman u British Broadcasting Corporationu, ulogu u radioadaptaciji drame Seana O’Caseyja, jednog od mnogih irskih dramatičara koje si nekoć ubrajala u prijatelje. Taj komad nikada nisi voljela. Malo je drama koje uistinu voliš. Pitaš se gdje je O’Casey sada. Bit će da je star, i još ogorčeniji. I da mu znoj ima okus čaja od kojega se streseš: metalan, poput krvi, samo lagano kuhane. Kažu da živi negdje na južnoj obali Engleske (Jezus), - 18 -


da se sav smežurao od mržnje, da je godinama slijep. Nosi kapicu, gumene ribarske čizme i prljavi aranski* džemper koji je ispleo od kose mrtvih kritičara. Lice poput slonovskog muda, kao što jednom hihoćući se reče neki scenski radnik, a otada je prošlo vremena i vremena. Siroti Johnny­ bags Casey i njegov harem umišljenih uvreda. Što li misle o njemu seljani i njihova djeca dok se kao kužna stara protuha gega po tamošnjim maglama, tobože odlazeći se upisati u Laburističku stranku? Tip koji petkom navečer zapodijeva tučnjave? Dečko iz sirotinjske četvrti koji se uznio u nebo. Ima li prijatelja? Pije li? Ovoga časa ne možeš se sjetiti. I je li uopće živ? Zamišljaš ga kako okrenut olujom išibanom lukobranu bjesni na kreštave galebove. – Nakon progona Napoleon Treći u strašnoj je agoniji umro na južnoj obali Engleske. Gdje mnoštvo ljudi živi u strašnoj agoni­ji. “Pusti me na miru”, šapućeš. “Danas nemam snage za tebe.” Povjetarac oštro zastruji, a onda se postupno stiša, poput subtonea što ga punim plućima svira nekakav saksofonist. Mačka otapka do prozora i procijedi izgladnjeli mijau. U tvornici cementa na Paddington Docku tvornička sirena svira aleluja. Muškarci s imanja u Zapadnom Londonu uskoro će stići. Vjetar podiže pepeo. Supruge u mliječnom blaženstvu. Na Manhattanu je još uvijek ponoć. Nemaš što jesti. Malo si toga pojela u posljednja dva dana. Glad ti izaziva vrtoglavicu i potmule bolne grčeve; sliči osjećaju koji bi te obuzeo pred mjesečnicu. Samo, tada

Dobio je ime po neobrađenoj vuni s Aranskih otoka na zapadnoj obali Irske. (op. prev.) *

- 19 -


je bio blag. Ženski brižan. Toliko je hladno da razmišljaš da ostaviš spavaćicu i vestu ispod odjeće, ali, za Boga miloga, Molly, nekog samopoštovanja mora biti. Ne možeš šetati Lon­ donom znajući da nosiš spavaćicu. U finoj bi se kaši našla da doživiš nezgodu pa da te na kolicima odvezu u bolnicu. Zamisli da si umrla na ulici, djevojko. Gola si, drhturiš, tabani ti dodiruju hladne daske. Hajde, Molls, brzo, zgrabi gaće i košulju. Ne obaziri se na to što nema zavjesa; nema nikoga tko bi virio, a lijepo bi se prepao sve i da proviri. Jedna žena proganja te u sjećanju, garderobijerka koju su ti dodijelili na jednoj američkoj turneji, zapanjujuće vremešna Irkinja – ljudi su govorili da joj je stotinu godina – no nikako da joj se sjetiš imena, hladnoća ti ne da. I upravo shvaćaš da je već godinama mrtva. Mary, nije li se tako zvala? Rođena u Galwayu. Pereš se tek toliko da se opereš, u sudoperu – ujutro se ne možeš natjerati da odeš u kupaonicu na gornjem odmorištu – i nabrzinu, nespretno, psujući hladnoću, odijevaš svoju staru crnu bluzu i kostim boje kestena od runske vune, i prolaziš četkom kroz kosu, devet puta. Kako se samo utapao u mojim uvojcima. Njegova usta u mojim kovrčama. Sada su se pretvorile u paučinu. Olupino stara. Bluza se malčice izlizala, ali je predratna, Worthova; dobra skupa odjeća uvijek potraje, i ona dobro skrojena. Uzimaš prastaru kutiju s puderima, vadiš puder u štapiću i nanosiš podlogu na lice, gledajući u malo raspuknuto zrcalo za brijanje koje si naslijedila s ovom sobom; nijanse 2j i 3, na vrh prsta trinaestice i malo žute, za talijansku toplinu. Nakon pudera na sljepoočnice i obraze (i na vrh brade, ali tek trunčicu) nanosiš rumenilo u prahu boje terakote, a na usne, ne bi li djelovale mlađe, jarkocrveni ruž. I usput zamišljaš prizore kojima je to zrcalo svjedočilo. Sjeća li se muškarca koji ga je - 20 -


kupio, i prvi uporabio? Vjerojatno siroti gospodin Holland, pomoćni građevinski radnik iz Belfasta koji je umro u hrđajućem krevetu u kojemu ti ležiš budna. Ponekad nosiš njegove skrutnute čizme. Udišeš ga s prašinom. Ljudi su mu dolazili u posjet još mjesecima nakon što si unajmila sobu i tebe je dopalo priopćiti im da je umro. Da, doista vrlo tužno. Ne, nisam ga osobno poznavala. Bojim se da nemam adresu obitelji. Mislim da u Chicagu ima brata, svećenika. Ne, nisam pronašla nikakav čekić. Posudio ga je, kažete? Žao mi je, gospodine, ne mogu vam pomoći. Pokušala si unijeti u nju nešto dostojanstva, u tu ulogu donositeljice tužnih vijesti koja te zapala. I bila si dobra: pribrana, ni melodramatična ni preizravna. I ta je uloga bila bolja od nikakve. Tako si i shvatila da si nekako ostarjela, jer nema nikoga tko loše vijesti zna priopćiti bolje od vremešne Irkinje. Jednom ili dvaput otišla si toliko daleko da ponudiš čaj ili čašicu nečega, za utjehu – “Ja vam, gospodine, sama rijetko pijem, ali sasvim slučajno trenutačno tamo imam jednu bocu, čuvala sam je za poklon jednom kolegi” – no nitko tu ponudu nije prihvatio. Možda je bila neumjesna. Neki su na odlasku djelovali prestrašeno. Nema potrebe da se šminkaš, no za tebe je to obred, nešto za što si dugo vjerovala da ti donosi sreću, a, kao i mnogi ljudi tvoje profesije, nepopravljivo si praznovjerna. I što je, uostalom, potreba? Život nam se ne svodi na puko zadovoljenje potreba. I prosjak kukavan imade neku stvarcu zališnu*. Kralj Lear. Da. Potrebno nikada nije i dovoljno. Kada izdahneš, iz usta ti izbija para. Led na prozorskom

Kralj Lear, W. Shakespeare, drugi čin, četvrti prizor, prev. Milan Bogdanović. (op. prev.) *

- 21 -


oknu, na ručicama ormara, na slavini. Zima steže London, a ti nemaš što ložiti. Pa možda ćeš, kada budeš otišla u šetnju, ugledati nešto što možeš pokupiti. Slomljene grančice u parku, grumen-dva antracita. Možda bi trebala okušati sreću kod onog trgovca koksom u onoj uličici u Westbourne Groveu. Zaći u dvorište u kojemu radnici lopataju ugljen. Samo, morat ćeš paziti da te ne primijete, da ti ne priđu. Posljednji je put bilo neugodnosti. Bila bi ludost pokušati ponovo, tako brzo. Ti, napokon, nisi nikakva prosjakinja, već umjetnica. Nije li mi netko svojedobno rekao da sam pljunuta Joan Fontaine? U ulozi koju je glumila u onom filmu što su ga snimili po romanu Daphne de Maurier, kako se ono zvao? Isuse Bože, Molly, pa u njemu je glumio Laurence Olivier. O onoj ženi i onom tipu i onoj kući i o njegovoj supruzi koja se utopila i o tome kako sanjaš da si se vratila u Manderley. Gledajući u zrcalo, oholo napućiš usnice. Srdito stineš oči. “Ja sam sada gospođa De Winter”, promrmljaš. Danas ćeš pješačiti. Takav je plan. Nekakvog plana uvijek mora biti, djevojko; u protivnom se poput puževa uvučemo u sebe, vrag u taj neorganizirani um zazove kojekakve misli i u tom uzmicanju izgubiš trideset godina. Kada si star i osjetljiv, vrijeme se razvuče. Odluta u svoju spiralnu kućicu i teško mu je pobjeći. Njezin sjaj, što starošću zamućenim očima djeluje tako primamljivo, zna se nenadano istopiti, a onda i zgusnuti oko srca, a maternica, u kojoj se osjećaš tako omamljujuće začahuren, stegne se toliko da više ne možeš izroniti iz nje. Išetat ćeš iz sobe i sivim napučenim ulicama kasnolistopadskog Londona odšetati do radijske kuće. Vjerojatno ćeš skrenuti u Hyde Park; nikamo ti se ne žuri, po­ kus počinje tek u sedamnaest sati. Dobro će ti doći da se makneš iz sobe, raščistit ćeš zbrku koja ti vlada u glavi. - 22 -


Promjena krijepi koliko i odmor. Sat vremena mogla bi ubiti i u Nacionalnoj galeriji portreta, u kojoj je zimi uvijek toplo, a i vratari su uljudni, ili zapaliti svijeću za sirotinju u onoj crkvi čije neobično ime obožavaš izgovarati: Sv. Martin-u-Polju. Stoji te tek peni, a zna biti i glazbe, kada zboristi vježbaju Bacha ili kada orguljaš ima pokus. Velike, debele cijevi sonornih orgulja što podsjećaju na divovske boce poredane na šanku. I najniži bas što protutnji kroz tebe, do desni. Advent je blizu. Možda bude i Händela. Bolje je zapaliti svijeću nego proklinjati mrak. A i izlozi u Ulici Jermyn bit će prekrasni. Nije li bilo izvezeno na podlozi goblena? To, cvjetaj gdje te posade. A Sara ga je vezla cijelo ljeto. Ono ljeto kada sam napustila školu. I nije li ga Georgie uokvirio i objesio u Muddyinu spavaću sobu, između raspela i dagerotipije Avoce. “Isuse, siđi i daj mi mira”, šalila bi se Muddy nakon napornog dana u dućanu. Gleda li te Isus i kada si gola, mama? Sally se crveni od smijeha. Da mu je do toga, dijete Božje, gledao bi nešto bolje. I kako ti je trljala leđa kada si se onomad osjećala jadno, i njezine bajke o kralju Arturu i Cuchulainnu. Sirota Muddy, dao Bog mira i njoj i svim vjernim pokojnicima. Ali nemoj sada zabludjeti, ne pre­ puštaj se sjeti. Dakle život obiluje blagoslovima. Samo, na njih valja obratiti pozornost. Zahvalna si što imaš angažman, razlog da napustiš onu gladnu sobu, da nakratko predahneš od dostojanstvenog pogleda one mačke, podsjetnika na to da čovjek nije božansko biće. Krstareći hladnim širokim ulicama, govorit ćeš samoj sebi: Hodam Londonom jer sam zaposlena, profesionalka. Imam sastanak s ljudima koji me trebaju. Svaka je uloga važna. London je pun glumaca. Ali danas su odabrali mene. I svojih ćeš nekoliko rečenica izgovoriti kako - 23 -


treba, s ozbiljnošću koja se od tebe očekuje, bez lažne ljupkosti, bez glumatanja i prenemaganja, i emisija će se prenijeti svijetom poput vjetra, do Indije, Australije, Kanade, Južne Afrike, kakvo čudo, doista, kad pomisliš što je sve čovjek postigao: zračne struje utjehe što opasavaju cijelu zemaljsku kuglu iz jednog bunkera u vjetrovitom Londonu. I tko zna kakve se prilike iz današnjeg nastupa mogu izroditi? Možda će ga čuti kakav impresario, kakav agent za podjelu uloga, neki redatelj. Neko malo kazalište, negdje u provinciji ili negdje u Irskoj. Pa, moguće je; moguće je. Događale su se i čudnije stvari. Godina je svima teška. To je u naravi posla. Loša je 1952. godina na izdisaju. Možda dolaze bolja vremena. Isplovismo na morsku pučinu, pa treba struju uhvatit’, dok služi, il’ blago će nam potonuti.* Ljudi su, u puno gorim uvjetima, svladali Atlantik. Ti moraš svladati tek London. Producent, vremešni Dublinac, sjetio te se u posljednji čas i odnekud iskopao tvoju adresu, iako je mogao izabrati i nekoga drugoga; biti upamćen za svakog je glumca prava milost. Tako kulturan, dobroćudan čovjek. Zgodan poput Ariela, samo u pletenoj vesti. Ti znaš što pričaju o njemu, Molly. Pa, što ih se to tiče? Blaženi Isuse, ne bi li nam u ovome svijetu dobro došlo više ljubavi, a ne manje? I žele li muškarci uživati u međusobnom društvu i ljepoti, nije li Bog u svojoj blagosti stvorio sve nas? Honorar nije bogzna kakav – na BBC-ju nikada nije – i uvijek kasne s plaćanjem, ali, kao i svi u ovim poratnim godinama, i ti si naučila štedjeti. Te ćeš dvije gvineje uspjeti rastegnuti na dva tjedna,

Julije Cezar, W. Shakespeare, četvrti čin, treći prizor, prev. Milan Bogdanović. (op. prev.) *

- 24 -


ako ne i duže. Dobro razvaljaj, stanji tijesto, i nikada se nećeš udebljati, a glad je ionako najbolji umak. A mogla bi uštedjeti i koji šiling za božićne darove unucima. Mali strip, možda; vrećicu šerbeta od limuna. Možda ti čak pođe za rukom otkupiti dio bižuterije iz zalagaonice. (“Rabljeno vjenčano prstenje se baš i ne traži, dušo. Što, kad razmisliš, i ima smisla. Znaš, djevojke misle da to donosi nesreću. Bacit ću oko, ako želiš. Ali ne mogu ti dati puno.”) Blagoslov će biti i samo raditi, ponovo vidjeti ljude. Mlađi glumci znaju biti dragi. Slute da ih, većinu, na kraju čeka tvoja sudbina. Mladima si postala primjer, opomena na ono što se može dogoditi. A prema onima koji utjelovljuju ono čega se užasavamo valja nam biti dobrostiv; i naša će drama naime jednom dosegnuti vrhunac, a tada ćemo možda i sami postati utjelovljenje tuđih užasa. Znam Da moj Otkupitelj Življaše Kći ti živi u Aberdeenu, s djecom i suprugom, organizatorom u Sindikatu ložača. Tvojim unucima, blizancima James-Larkinu i Emmetu, sedam je godina. Možda bi za Božić mogla otići k njima, uspiješ li skucati novac za kartu. Molim te, Bože, daj mi neki poslić početkom prosinca. Dobar je čovjek tvoj zet. Ali strog. Ne pije. Nema sretnije žene od Pegeen. Piše ti svaki mjesec, o pustolovinama u školskom dvo­ rištu, o ušima u kosi, o poklonjenoj robi i rabljenom na­ mještaju. Nemaju puno. Skriva li se nešto iza te njezine brbljavosti? Rukopis joj je gotovo identičan tvome. - 25 -


Poljubiti blizance, prokrijumčariti im kakav slatkiš. Toliko je daleko, taj Aberdeen. Osamsto kilometara od Londona, ali kao da ih je još toliko; noćni vlak trom je poput škrtačkog sažaljenja, a brzi si rijetko možeš priuštiti. A mje­seci se vole nagomilati i otkoturati u novo godišnje doba i, naravno, dok trepneš okom, prošla je cijela godina otkako si ih vidjela. Ne pretjeruj, Molly. Prošlo je samo osam mjeseci. I šokirala si se kada te ono posljednji put dočekala na stanici i pojurila prema tvom vagonu s osmijehom koji bi otopio snijeg. Imala si osjećaj da gledaš sestru. Na trenutak si ostala bez riječi. Blizanci koji ti natežu kaput, skakuću oko tebe kao terijeri, i ta oluja obiteljske sličnosti. Sestra ti je umrla prije dvije godine, sahranjena je u Holly­woodu. Dugo se niste vidjele. Na sprovodu nisi bila – putovanje je naporno, a ti uopće nisi bila dobro. I novac. Uvijek novac. Nekrolozi su bili bljutavi. Netko dobronamjeran poslao ti ih je poštom iz Dublina. “Najveća irska glumica svog plemenitog naraštaja.” “Heroina bez premca.” “Nominirana za Oscar.” “Nijedna karakterna glumica njezina doba nije se mogla mjeriti sa Sarom Allgood. (Sestra, Maire O’Neill, također je glumila.)” – Zavist ne priliči jednoj umjetnici. “Idi bestraga”, kažeš naglas. “To je jedino što si još mogu priuštiti.” Vjetar se blesavo hihoće dok s užitkom zapuhuje Terrace, poklopci na koševima za smeće hriplju, mučno kao što je on disao. Ne smiješ me toliko nasmijavati tim svojim lupeškim bezobraštinama. Znaš da smijeh pogoršava astmu. Oh, groblje je naprosto prekrasno – tako su te barem uvje­ ravali – a pokopa se ne bi posramila ni Kleopatra. Desetak svećenika, jedan od njih na putu da postane biskup, ostali ljubomorni poput školarki. Hitchcock je čitao propovijed. - 26 -


Mario Lanza predvodio je crkvene pjesme. U urednom šumo­vitom parku ponad Culver Cityja. A blizu je i jedan vinograd. Oh, ti mali grimizni grozdovi. Obožavatelji često dolaze i na nadgrobni spomenik polažu ljiljane, ili kopije dramskih tekstova. I pale svijeće. Osamsto metara dug drvored palmi na aveniji od svjetlucavoga kvarca; pravi rimski hram, spomenik tako nemoguće bijel da možeš oslijepjeti pogledaš li ga kad je sunčano. Meksikanci održavaju or­ hideje. Štrcaljke zalijevaju travnjake. Crne gospođe u ru­­­ žičastim odorama glačaju nadgrobno kamenje sve dok u mramoru gotovo ne ugledaš vlastito lice. Kada dođeš u po­sjet, daju ti mapu i pokažu grobove filmskih zvijezda. Govorka se kako i Bela Lugosi tamo ima parcelu. A u grobljanskoj kapeli tako je svježe na pakleni losangeleski dan. I uvijek svira glazba. Bach. Palestrina. Sustav magnetofonskih snimki. Oniks i porfirij. O, les petits muscat mauves… Da sam barem i ja emigrirala u Ameriku. On i ja znali smo razgovarati o tome. O toj hrabroj mladoj zemlji u kojoj se razlike ne važu i u kojoj svatko sebe mora iznova stvoriti. Tamo vole i poštuju autsajdere. Borili smo se u njihovim ratovima, gradili njihove katedrale, premošćivali njihove divlje rijeke. Republika u kojoj će uvijek cijeniti pridošlicu, pobunjenika, neočekivanog igrača, čovjeka s granice. Ti i ja tamo ćemo se osjećati kao da smo napokon stigli kući. U ovoj čemernoj Irskoj nema ničega ni za tebe ni za mene, Molly. To je zemlja u zrcalu, zemlja celibata i ubojica na biciklima, Liliput majki nadstojnica, pučkih kuhinja i magle, i sramotnih mrlja na madracima. Rebecca. Tako se zvao. Onaj film. Čak i kada je umro, na onoj provali oblaka žalovanja za njim zamišljala si tu vašu novootkrivenu zemlju. Njega dok promatra tutnjeću Nijagaru, na sajmu ptica u Baton Rougeu, - 27 -


na parobrodu koji plovi do Velikih vodopada u Montani. Neki odlaze u raj, neki u čistilište, ali dobri odlaze na vječni Zapad. I godinama nakon njegove smrti, u doba svoje američke slave, pomislila bi na njega kad god bi se naklonila publici. Biti građanin Brooklyna, uspravnog dostojanstvenog Chicaga. Promatrati jezero Michigan na Badnju večer u Illinoisu, osjetiti lagani miris jezerske vode i onaj oštri mraz koji štipa poput šampanjca, i znati da je Liliput daleko. Ali torbe su bile spakirane, povratna karta za brod kupljena. Nikada, ni načas, nisi odlučila odustati od bijega. Samo to, jednostavno, nikako nisi stigla učiniti. Zveket vrata koja se zatvaraju, štropot bakandži po stubištu. London je vani, na kiši. Pustoš kuće nadvija se nad tebe, svaka njezina pregrađena soba kazališna je pozornica utonula u mrak. Praktično svi koji ovdje stanuju radni su ljudi, nadničari. Nitko u kući nije oženjen. Pomisao da će hodnike poput ovih ikada razvedriti dječji smijeh – ili ih učiniti još mračnijim, jer smijeh zna izazvati i nelagodu – nezamisliva je. A budući da se takvo što nikada neće dogoditi, nema ni razloga razmišljati o tome. Čuješ ih kada odlaze i dolaze; starci u kožnatim hlačama. Ponekad zastanu na odmorištu i kratko porazgovaraju o vremenu, suzdržano, kao ljudi koji ne vjeruju i ne sviđaju se jedni drugima, koji su vjerovali, pokazali naklonost i bili ranjeni. Potom se vrata tiho zatvaraju i netko pali radio, a zrakom se proširi smrad nečega zagorjelog. Alat založen u petak. Funta poslana kući. Poštanski brod na Badnju večer. U tvojim snovima kuća vrišti od ubijenih želja. Njezini se prozori noću crvene od požude. Imati nekoga s kime bi podijelio sobu. S kime bi uvečer razmijenio koju riječ. Nekoga tko bi ti skuhao lonac čaja kada si bolestan. Nedavno si uhvatila samu sebe kako mu- 28 -


mljaš zidovima, tornjićima knjiga u mekom uvezu slomljenih hrptova što stražare nad podnim daskama, naherenoj lampi potrgana sjenila, klinovima na stalku za šešire na kojemu nema kaputa. Noćne su misli najteže. Noć ne možeš koriti. Pokušaš li, mogla bi ti početi odgovarati. Dobar je čovjek tvoj zet. Nije mislio ono što je rekao. U svakoj obitelji ima tih sitnih razmirica, za kojih se izgovore teške riječi. Ti si jedina živa baka njegove djece, majka njego­ve žene. A da mu pišeš i kažeš da ti je žao i da bi dala sve da vidiš unuke… Prošlo je dugih osam mjeseci. Da mu obeć­aš… Dok vjetar cvili u dimnjaku, otvaraš svoju limenku za duhan pa vadiš papir i duhan ne bi li smotala cigaretu. Tanušne papiriće, nalik na stranice istrgnute iz Biblije, i opuške pokupljene na ulici. Ali ne smijemo se žaliti. Nemamo li, ako ništa drugo, zdravlje i bolnu utjehu dima? Moje je grlo cijev ložišta, moje su usne odušak tvorničkog dimnjaka. Vazda te molio da se riješiš te prljave navike, a sam nikada nije prestao pušiti, taj veliki licemjerni dimnjak, i ono njegovo romorenje i podrigivanje i njegovi oblaci osude i njegova moralizirajuća smiješna samodopadnost. S muškarcem je dru­gačije. I ti to jako dobro znaš. Wilde je rekao da otmjeni gospodin uvijek mora imati nekakvu razbibrigu. I baš bi se u lijepoj kaši našao da je nema. Papiri razbacani posvuda, raspršeni po sobi poput uvenula lišća, jer si jedne večeri prošloga tjedna nasilu otvorila zaglavljeni prozor, zaboravivši da Londonom bjesni oluja. Vrijeme je bilo ekstremno za ovo doba godine, gotovo uvertira u uragan koji se sručio sinoć kada su se upalila ulična svjetla, pa i ona žarulja na ruševini s druge strane Terracea u kojoj živi onaj pustinjak. Ležala si budna u krevetu gospo­ dina Hollanda i osluškivala divljanje svijeta, glasno klopa- 29 -


ranje; lomljavu crepova. Nošena olujom, odnekud iz daljine dopirala je zvonjava vatrogasnih kola. Kuća je stenjala poput broda u oluji. Negdje oko četiri ujutro iznenada je nastupilo kratko zatišje i shvatila si da javni telefon na ulici ispred kuće zvoni. Tko bi to mogao biti? Hoće li se itko javiti? Ne bi li ti trebala pojuriti dolje? Nečuveno, opasno. Nadošla ti je suluda pomisao da to zove gospodin Duglacz, iz svoje knjižare, isprepadan među svojim Torama, autogramima i knjigama. Iz koje ropotarnice srca izniču takve čežnje? Zvonio je gotovo dvadeset minuta. Nisi se javila. *** Na stolu leži pismo neke postdoktorandice, neke mlade žene iz Kalifornije koja namjerava posjetiti London “krajem siječnja ili veljače” i koja bi s tobom željela obaviti razgovor. Dotaknuo bi se, naravno, tvojih sjećanja i dojmova, tvojih prijateljstava i poznanstava u tadašnjoj Irskoj, vremena koje si provela u Americi, osobito na Broadwayu, tvojih sjećanja na sestru, njezinu iznimnu filmsku karijeru i, dakako, Syngea. Razgovor će biti obavljen taktično i obazrivo kako ga – usuđujem se reći, ne želeći zvučati preuzetno i nametljivo – može obaviti jedino žena. Napokon, među nama je malo onih koje se – a nadam se da ovim ne zalazim u područje intime – nikada nisu razočarale u muškarca. – Ne obaziri se, Changeling. To je obična smicalica. Nemoj im reći ništa o nama. I ne odgovaraj. Previše smo dragocjeni da bismo se pokazivali pred ruljom. Za uloženo bih vam vrijeme mogla ponuditi skromnu naknadu. Bi li iznos od, recimo, pedeset dolara bio prihvatljiv? Budući da znam da su pojedine vrste robe i namirnica u Engleskoj i dalje prava rijetkost, bit će mi drago poslati - 30 -


Joseph O’Connor rođen je 1963. u Dublinu. Napisao je trinaest knjiga, među kojima su romani Zvijezda mora, Desperadosi, Trgovac, Redemption Falls i Svjetlo za duhove. Za svoj prvijenac Kauboje i Indijce ušao je u uži izbor za nagradu Whitbread. Piše i drame, radi kao gostujući profesor kre­ ativnog pisanja na newyorškom Baruch Collegeu te sudjeluje u radijskim projektima. Čitatelji magazina Hot Press nedavno su ga izabrali za irskog pisca desetljeća. Djela su mu prevedena na više od trideset jezika.

- 297 -


- 298 -


Alenka Mirković-Nađ rođena je 1964. Završila je Pedagoški fakultet u Osijeku. Bavila se novinarstvom, odnosima s jav­ nošću i analizom medija, a kao stručnjakinja za obrambenu politiku i planiranje šest je godina radila u Ministarstvu obrane RH. Poslijediplomantica je Policijske akademije u Zagrebu, na studiju nasilničkog kriminaliteta, te alumnist švicarskog Geneva Center for Security Policy. Autorica je knjige 91,6 MHz – Glasom protiv topova, laureata Nagrade “K. Š. Gjalski” za 1997. godinu, te suautorica knjige Bitka za Vukovar Mile Dedakovića Jastreba. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Društva hrvatskih književnika te Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Živi i radi u Vuko­varu.

- 299 -


- 300 -


sadržaj

1 Unajmljena soba u jednoj londonskoj zgradi

11

2 Brickfields Terrace

39

3 Kingstown, dobrostojeće predgrađe Dublina

61

4 Vraćamo se gospođici O’Neill u Londonu, na dan kada smo je upoznali 5 Pokus u kazalištu Abbey, Dublin

85 107

6 Pismo The Timesu 127 7 Stanka u Glencreeju

129

8 Kazališna četvrt, London

167

9 Prizor iz napola zamišljenoga scenskoga komada

187

10 Na prilazu Bloomsburyju

199

11 Crkva svetog Matthewa, Trg Russel

223

12 Radijska kuća

237

13 Umobolnica Park Pruett, Hampshire, Engleska

255

14 Groblje Brompton, London, Engleska

275

Epilog

277

Zahvale i objašnjenje

291

O autoru

297

O prevoditeljici

299 - 301 -


Nakladnik zahvaljuje na novčanoj potpori fondu za prevođenje Ireland Literature Exchange, Dublin, Irska. www.irelandliterature.com info@irelandliterature.com

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © Getty Images Godina izdanja 2013., srpanj (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-504-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 302 -


- 303 -


Svjetlo za duhove. Drevno praznovjerje među ljudima od pozornice. Kada kazalište utone u mrak, jednu se svjetiljku uvijek mora ostaviti upaljenu, kako bi duhovi mogli izvoditi vlastite komade. Godine 1907. u dublinskom kazalištu Abbey susreće se dvoje ljudi čija će veza protresti grad šaptom i glasinama. Molly Allgood mlada je, lijepa i buntovna glumica skromna podrijetla, ali s talentom i snom o slavi. Ne nedostaje joj udvarača, ali iza zastora svoga života uvest će samo jednoga, pjesnika i mučaljivoga genija Johna Syngea. No između sredovječnog pisca i glumice ne stoji samo razlika u godinama, staleškoj pripadnosti i vjeroispovijesti – njihovoj turbulentnoj, ponekad okrutnoj, a ponekad nježnoj vezi protive se obje njihove obitelji, društvo i, konačno, sudbina sama. Dok, mnogo godina poslije, luta zimskim Londonom i rukama starice prebire po svome albumu s uspomenama, Molly iznova budi duhove – rasplamsava dva iznimna života i strast koja ih je pokretala. Predivna predstava sjena koju nam donosi Irac Joseph O’Connor, jedan od ponajboljih europskih pisaca današnjice, ljubavna je priča zasnovana na istinitim događajima, a svjetlo ovoga romana sačuvalo ju je od zaborava.

149,00 kn

- 304 www.fraktura.hr


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.