Strindbergova zvijezda

Strindbergova zvijezda

716

726

Jan Wallentin

Strindbergova zvijezda preveo sa ťvedskog Danilo Brozović

Fraktura 736

Naslov izvornika Strindbergs stjärna Prvo izdanje Albert Bonniers Förlag, Stockholm, Švedska © Jan Wallentin, 2010 Objavljeno prema sporazumu s Bonnier Group Agency, Stockholm, Švedska. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Danilo Brozović i Fraktura, 2012.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-395-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 809107

746

Samuelu, Lydiji i Henryju

756

766

Izvaci iz mog dnevnika 1896.

13. svibnja. Pismo moje žene. Saznala je iz novina da neki gospodin S. namjerava zračnim balonom otputovati na Sje­ verni pol. Očajna je, uzdiše, uvjerava me o svojoj nepro­ mijenjenoj ljubavi te me zaklinje da otkažem tu pustolovinu, koja je isto što i samoubojstvo.

Objasnio sam joj zabunu; to je moj bratić, koji stavlja život na kocku za jedno veliko znanstveno otkriće.

Inferno, August Strindberg* Ono što jest daleko je i duboko, tako duboko – tko da i pronađe?

Prop 7,24**

Prevela s njemačkog Marija Čižmek, prema izdanju Zore i GZH, Zagreb, 1977., str.

75. ** Preveo Filibert Gass, prema izdanju Biblije Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 1987., str. 641. *

776

786

Pozivnica

Lice mu je uistinu uvenulo. Tu činjenicu nije moglo sakriti ni prtljanje televizijske šminkerice. Ona je pak davala sve od sebe: petnaest minuta nanošenja mineralnog pudera boje breskve spužvom i četkicom. Vrativši mu pilotske naočale na nos, njegovi prljavo sivi obrazi bolesno su zasjali. Lagano ga je potapšala po ramenu: “Eto tako, Done. Uskoro će doći po vas.”

Potom mu se nasmiješila u zrcalu, doimajući se zadovoljno. No znao je što je mislila. A farshlepte krenk, bolest koja se ne može zaustaviti – eto što je starenje.

Svoju torbu naslonio je uz podnožje uredske stolice. Kad je šminkerica izašla, nagnuo se i počeo kopati po njezinom sadržaju prepunom pakiranja lijekova, kanila i zemljovida. Iskopao je dvije okrugle tablete; dvadeset miligrama Stesolida. Za smirenje. Uspravio se, stavio ih na jezik i progutao.

Na neonskoj svjetlosti iznad zrcala kazaljka zidnog sata po­ maknula se naprijed. Šest i trideset četiri, a s internog televizora žuborile su jutarnje vijesti. Jedanaest minuta do prvih jutarnjih gostiju.

Začulo se kucanje, a na otvoru vrata pojavila se sjenka.

“Pretpostavljam da me ovdje mogu našminkati?”

Don je kimnuo krupnoj figuri.

“Kasnije ću na jednu drugu televizijsku postaju”, rekao je muškarac, “pa ću zamoliti da stave deblji sloj pudera.”

Napravio je nekoliko koraka po pjegavom plavom linoleumskom podu i sjeo do Dona.

796

“Nastupit ćemo zajedno, ha?” “Čini se da hoćemo”, rekao je Don. Okretna stolica je zaškripala kad se muškarac nagnuo prema njemu. “Čitao sam o vama u novinama. Vi ste stručnjak, nije li tako?”

“Baš to područje nije moja specijalnost”, rekao je Don. “No potrudit ću se.”

Ustao je i uzeo svoj sako koji je visio oko naslona stolice.

“U novinama je pisalo da se u to razumijete”, rekao je muškarac.

“Pa da, novine valjda znaju.”

Don je obukao samteni sako. Međutim, kad je stavio torbu na rame, muškarac ju je uhvatio za opasač: “Ne morate se praviti toliko važni. Ja sam ga pronašao tamo dolje, znate? A osim toga, ima još nešto…”

Muškarac je oklijevao.

“Osim toga, postoji nešto oko čega biste mi, vjerujem, mogli pomoći.”

“A da?”

“Nešto…”

Bacio je hitar pogled prema vratima, ali ondje nije bilo nikoga.

“Postoji nešto što sam tamo pronašao. Možemo reći da se radi o tajni.”

“O tajni?”

Muškarac je privukao Dona bliže pomoću opasača torbe: “Kod mene je u Falunu. Ako možete, volio bih da me posjetite kod kuće i…”

Glas mu je zamro. Don je popratio muškarčev pogled prema vratima gdje ih je čekala voditeljica, odjevena u svijetlosmeđi gornji dio kostima i tetkastu suknju.

“Dakle… vidim da ste se upoznali.”

Napeto se osmjehivala.

“Možda razgovor možete nastaviti poslije?”

Uputila ih je prema hodniku gdje je svijetlila crvena signalna žaruljica: “Tišina! Snima se!”

“Ovuda, gospodine Titelmane.”

7 10 6

I.

7 11 6

7 12 6

1 Nifelheim

Gumene čizme Erika Halla tonule su dublje što je dalje koračao, a noge su mu već odavna utrnule. No do cilja mu sigurno nije preostalo još mnogo.

Nije ni čudo što je mahovina natopljena vodom popuštala pod njim jer je, grub i četvrtast kao kakav dizač utega, na leđima nosio tri ronilačke torbe. Bilo je čudno kako se tama šumom omotala u tili čas otkako je na odmorištu pokraj puta zatvorio prtljažnik automobila. Gledajući tada preko jarka, rub šume doimao se svijetlim i primamljivim. No sada, nakon kojeg sata oštra pješačenja, kroz gustiš se prostirala magla gusta kao mlijeko. Međutim, nije se dao pokolebati.

Zastao je opazivši proplanak iza posljednjih stabala, na trenutak je osjetio nesigurnost. Potom je vidio i ostatke stare ograde. Istrunuli okrajci stršali su kao upozoravajući prsti ispred razjapljene jame koja je vodila u rudnik. Probijao se travom kroz bijelu koprenu izmaglice, otklizavši niz padinu do izbočine ispred otvora. Tamo je isključio GPS uređaj i strgnuo opremu sa sebe. Protegnuo je leđa ispruživši svoje zbijene kralješke.

Mjesto je bilo hladno od vlage, baš kao i jučer, kad je prvi put pronašao put do napuštenog rudnika. Težak paket ronilačkih boca i ronilački prsluk bili su ondje gdje ih je ostavio, a nije se izgubio ni onaj isti odvratni smrad. Udahnuo je kroz nos – pomislio je da je u blizini vjerojatno trunula kakva strvina. Možda srna koja se raspadala, izjedena od crva i ličinki.

7 13 6

Magla je prigušila svjetlost na razinu sumraka, stoga je jedva razabirao pojedinosti kad se nagnuo iznad strmog otvora. Međutim, kad su mu se oči navikle, nazirao je klade na dubini od tridesetak metara. Virile su iz zidova okna. Glavom mu je proletjela slika prorijeđenih crnih zuba. Kao da je zapravo navirivao u usta jako starog čovjeka.

Povukao se nekoliko koraka i oprezno udahnuo. Smrad kao da je slabio što je bio dalje od jame.

No sada je ipak samoga sebe morao pohvaliti. Lutati onuda po onakvome mraku i dvaput doći na pravo mjesto nije mogao baš svatko. Bilo tko se znao poslužiti GPS uređajem kako bi od Faluna došao na određenu adresu u obližnjem Sundbornu ili Sågmyri, no pronaći pravo mjesto nakon pet ili šest kilometara hoda u divljini – to je već pravi podvig.

Većina, odnosno praktički svi napušteni ulazi u rudnike bili su podrobno označeni na zemljovidima. Za to su se pobrinuli inspektori Švedskog rudarskog instituta. No ovaj ulaz očigledno su zaboravili, zato je Erik ovamo dovukao sve što mu je bilo potrebno za silazak.

Erik Hall tišinu je zamijetio tek kada je otvorio patentni zatvarač prve torbe.

Nije se sjećao koliko je točno vremena proteklo otkako je zadnji put čuo automobilski motor. Dakako, to nije bio pretjerano snažan šum, no dovoljan kako se ne bi osjećao sam i napušten. Sjetio se kako je slušao i kuckanje djetlića te šuštanje sitnih životinja. Još kad je šuma bila obasjana svjetlom, čuo je i pokoju pticu koja se premještala kroz granje. Međutim, kasnije, nakon što se spustila magla, jedva je čuo išta drugo osim vlastitog disanja. Kao i resko pucketanje grančica koje je lomio probijajući se kroz šumsku guštaru.

A sada – ništa.

Doduše, možda je čuo slabo zujanje nekoliko muha koje su se skupile oko njega. Znatiželjno su se spuštale u njegovu torbu tražeći nekakav komadić hrane. No u prvoj torbi bili su samo kolotur s

7 14 6

užetom, karabineri i vijci, dvostrani titanski nož oštrice kao pila te sklopiva bušilica na baterije, pojas za penjanje i primarna svjetiljka koju je nakanio učvrstiti na desnu rukavicu ronilačkog odijela.

Kad je opremu bacio na požutjelu travu, otvorio je pokrajnji pretinac torbe. Tamo su u čvrstim navlakama bili finski instrumenti za precizno mjerenje. Raspakirao je mjerač dubine koji će mu pokazati koliko duboko će se spustiti ispod poplavljene površine okna te klinometar, uređaj za mjerenje nagibnog kuta brdskih slojeva, kojim će procijeniti nagibe rudarskog okna nakon ulaska u rudnik.

Muhe su se narojile, leteći oko njega kao oblak prašine. Razdraženo je mahao, tjerajući ih iz usta i istodobno iz iduće torbe vadeći regulatore i duge cijevi koje će ga održavati na životu. Montirao je primarni ventil i provjerio tlak u bocama. Tada se povukao malo unazad, no oblak muha pratio ga je u stopu.

Napola stojeći na šljunku, svukao je zelene gumene čizme, kamuflažne hlače i vjetrovku. Lica i vrata prepunih kukaca, otvorio je i posljednju torbu. Ispod ronilačkog računala i čeone svjetiljke čekalo je prianjajuće pododijelo i mokro ronilačko odijelo površine nalik gumenoj koži. Sjajno, crno i troslojno, bilo je razvijeno posebno za uvjete ronjenja u vodi kojoj je temperatura četiri stupnja.

Nakon što je obukao donji dio odijela, sagnuo se i obuo gumom obložene ronilačke čarape. Ustao je s grimasom na licu te je kroz orukvice od lateksa provukao najprije ljevicu, a potom i desnicu.

Pričvrstio je odijelo i naposljetku navukao kapuljaču od neoprena.

Muhe su sada mogle doprijeti samo do njegovih očiju i gornjeg dijela obraza.

Tada je izvukao torbu u kojoj su bile peraje i ronilačka maska.

Kod otvora rudnika zamalo je odustao zbog užegla mirisa trulih jaja, no ipak je na kuku objesio vreću i potom je počeo spuštati po najlonskom užetu. Kojih četrdeset ili pedeset metara – dalje od toga nije vidio dok ju je spuštao, a ona se njihala – no užeta je preostalo još dovoljno. Tek nakon nekoliko minuta vreća je dospjela do vode na donjem dijelu jame.

Osigurao ju je nekoliko puta omotavši uže oko komada stijene

7 15 6

te je uzeo opremu za penjanje i karabinere. Kleknuo je vrativši se oknu. Surov urlik bušilice napokon je prolomio tišinu kada je postavio prvi osigurač. Povukao ga je jer ga je trebalo isprobati – držat će. Bušilica je zazviždala kad je postavio i drugi osigurač.

Kad je završio, podigao je na sebe paket od pedeset kilograma u kojem su bile boce sa zrakom, ronilački prsluk i laštici. Iako su mu noge osnažile nakon mnogo vježbe, ipak su se povile pod masom čeličnih cilindara. Naposljetku je navukao gurtne i pričvrstio pojas oko prsnog koša, nekoliko puta provjerivši samokočnu hvataljku koja je trebala regulirati brzinu pada u otvor. Erik Hall zatim se bacio preko ruba okna. Hvataljka je pištala dok je tonuo.

Na internetu nije teško pronaći mutne fotografije urbanih istraživača iz Los Angelesa, koji su bez zemljovida, pužući, otkrivali kla­ ustrofobičan kanalizacijski sustav grada. Dali su se na internetu pronaći i tekstovi Talijana koji su se godinama provlačili kroz kata­ kombe prepune štakora i smeća, kao i podaci o ruskim ekspedicijama u zaboravljene radne logore iz sovjetskog doba stotine metara ispod površine zemlje. Iz Švedske su dolazili kratki filmovi koji su prikazivali zapuštene rudnike u kojima su ronioci plivali u vodi crnoj kao katran. Puzali su u tunelima kojima nikad kraja.

Jedna skupina prozvala se Roniocima iz Baggboa, prema svom selu pokraj Borlängea, najvećeg grada u pokrajini Dalarna u središnjoj Švedskoj. Postojale su i skupine Gruf iz Gävlea, Wärmland Underground iz Karlstada te nekoliko njih u području Bergslagena i gradu Umeå. Osim njih, na svoju ruku ronili su i pojedinci poput Erika Halla, želeći da ih se pusti na miru. Iako takvo što nije bilo preporučljivo, samostalni ronioci nisu bili jako rijetka pojava.

Budući da su razmjenjivali savjete o opremi i oknima koje je vrijedilo istražiti, svi ronioci po rudnicima u zemlji međusobno su se poznavali. Time su se neprestano bavili uvijek jedni te isti ljudi.

Ljudi – mahom su svi ti ljudi bili muškarci.

Međutim, prije samo nekoliko mjeseci skupina djevojaka na internetu je postavila slike sa svojih ronilačkih pohoda po rudni-

7 16 6

cima, a skupina se prozvala Dykedivers*. Nitko nije znao odakle su došle ili tko su zapravo bile, a one na postavljena pitanja nisu odgovarale. Barem ne na pitanja koja im je Erik poslao.

Pretražujući njihove stranice, u početku je naišao tek na pokoju zrnatu fotografiju. Kasnije su uslijedili filmovi u kojima su ronile, a jučer se odjednom stvorila fotografija iz jednog rudnika u pokrajini Dalarna.

Prikazivala je dvije žene u ronilačkim odijelima u uskom rudničkom oknu: obrazi su im bili blijedi, usne krvavo crvene, a kosa, blistavo crna, dosezala im je ispod ramena. Iza sebe plavim su spre­ jem napisale “2. rujna, 166 m”.

Ispod fotografije djevojke su odale nekoliko koordinata GPS-a koje su označavale mjesto blizu rudnika bakra pokraj Faluna. Položaj tek nekoliko desetaka kilometara od Erikove kuće za odmor: Poplavljeni rudnik iz 18.st. koji smo pronašle na ovoj karti, /bakar1786.jpg/, zahvaljujući pismohrani u Falunu. Ako se uspijete provući pored starog željeza, u vodi počinje splet rudarskih tunela.

Ovo nije zemlja za starce ;)

Samokočna hvataljka mirno ga je spuštala u dubinu.

Gore pokraj otvora i dalje su kružile muhe, no dolje u mraku Erik je bio sam. Disao je kroz usta kako bi izbjegao smrad sumpora.

Oprezno se i brzo osvrnuo oko sebe, kao da se našao u nekom prošlom stoljeću. Vidio je zahrđale oslonce za ljestve, napola urušeni otvor koji vodi u tunel niže razine i tragove od udaraca pijukom. Njišući se i oslanjajući na hrid, prošao je pored savijenih kuka

Svojevrsna igra riječi. Att dyka na švedskom znači roniti, gnjuriti, ali na engleskom dyke označava i lezbijku, čime naziv ronilačke skupine dobiva još jednu konotaciju (op. prev). *

7 17 6

i hrđavih lanaca. Na treperavoj svjetlosti čeone svjetiljke mogao je vidjeti brojke koje su označavale dužinu i širinu u starim mjernim jedinicama.

Spuštajući se sam u rudarsko okno, nije smio pogriješiti. Uvjeravao se da to i nije bilo toliko teško; bila je to tek okomita jama prepuna prljavih potpornja koji su stotinama godina odolijevali pritisku brda. Međutim, stari rudnici ipak nisu bili posve sigurni.

Pukotina tanka kao igla mogla je skrivati rasjed. A pukne li zid, jedan od potpornja od tisuću kilograma mogao bi se prevaliti.

Koliko još do dna?

Erik je slomio štapin svjetlosti, pustivši ga da padne. Usijana luč nestala je u mraku, a pljusak se začuo dublje nego što se nadao.

Duboko dolje štapin je žario zelenom svjetlošću, poskakujući po tamnoj vodi. Mjerač dubine pokazivao je da se već spustio sedamdeset i nešto metara, a temperatura se i dalje snižavala. Na hridi ispred njega svjetlucao je mraz, a idući štapin sletio je na santu leda.

Tada je otkrio zaravan koja je stršala točno iznad površine vode.

Ležala je nekoliko desetaka metara udesno i on se zanjihao duž stijenja kako bi se spustio na nju. Kad se spustio, namatao je uže koje je bilo povezano s vrećom koja je negdje plutala. Vukao je neočekivano teško jer je vreća zapinjala za ledene otočiće.

Sada je bilo potrebno prijeći na najvažnije.

Iz džepa na nogavici ronilačkog odijela izvadio je limenku crvene boje u raspršivaču i u nekoliko brzih pokreta ispisao veliko E i veliko H. Ispod slova Erik Hall je napisao “7. rujna, dubina 91m”.

Potom je izvadio podvodnu kameru, ispružio je, držeći je okrenutu prema sebi, i snimio nekoliko fotografija. Potpis na stijeni iza njegove glave bio jasno čitljiv.

Tada je pomislio da bi doista htio stupiti u kontakt s tim dje­ vojkama. Skinuo je kapuljaču od neoprena i provukao ruku kroz kovrčavu kosu. Još nekoliko snimaka uz bljeskalicu. Pregledao je rezultat na zaslonu kamere. Kosa mu se možda nakon tridesete malčice prorijedila, no jedva je na to obraćao pažnju. Pomislio je kako su mu tamni kolobari pod očima ponajviše pridavali dramatičan učinak.

7 18 6

Zatim je čučnuo, osjetivši smrad i hladnoću. Pokušao je zaboraviti činjenicu da nitko nije znao da je ovdje te da nikome neće nedostajati ako se utopi ili nestane u tim prolazima duboko pod zemljom.

Dykediversice su ostavile vijke za penjanje u kojima je Erik osigurao svoje uže prije uronjavanja. Kad ga je pričvrstio, preko ostruga gumene obuće navukao je peraje. Navukao je potom i ronilačku masku, a regulator stavio u usta i udahnuo kako bi ga isprobao.

Stupio je u vodu i prije nego što je stigao izdahnuti. Kolut užeta koji je držao u ruci brzo se smanjivao, a iznad sebe vidio je kako je snažna nit rezala nekoliko ledenih slojeva, prateći njegovo poniranje.

Ispod površine tamni zidovi rudnika gutali su većinu svjetlosti čeone svjetiljke. Vidljivost je s obzirom na uvjete ipak bila dobra, a trak svjetla dopirao je dalje nego što se nadao.

Tada je na tankom traku svjetlosti bljesnulo nešto metalno. Vje­ rojatno tamo podalje ili? Erik se nogama odupro u zid rudničkog okna, odbacivši se u prazninu. Sigurnosno uže krivudalo je kao rep kroz vodu za njim.

Na svjetlosti svjetiljke pričvršćene za desnicu nazirao je dno. S poda okna dizao se zasigurno dva metra visok spremnik za bakar.

Tamo se nalazilo i nešto drugo, oštrih sitnih trokutića… Posegnuo je za kružnom pilom.

Kad ju je potegnuo, hrđava glavčina se raspala, a ploča pile, okrećući se, potonula je u nekoliko tihih okretaja prema dnu. Tamo je pala na počinak, u sloj smeđezelenog mulja. Rukom u ronilačkoj rukavici oborio je nekoliko duguljastih šipki. Podigao se mulj, a kad se sve raščistilo, Erik je vidio ostatke nosila koja se su rabila za iznošenje ruda s te razine.

Polagano je mahao perajama, preskočivši jedne tačke kao da je u bestežinskom stanju. Podvodna kamera slikala je ostavljeno i zaboravljeno željezno oruđe: precizne mehaničke alatke, maljeve, dlijeta i sjekiru. Vidio je napukle crpke, a još podalje… nešto što je nalikovalo tračnicama.

7 19 6

Pustio se i potonuo, našavši se pored uskotračne pruge. Očitao je dubinomjer: dvadeset jedan metar ispod površine vode. Zraka će imati dovoljno čak i ako izroni sporo kako bi izbjegao ronilačku bolest. Ronio je iznad pruge koja ga je vodila dalje od središta okna.

Za njegovim vratom šištali su mjehurići zračnog agregata te je ula­ zio u sve uži klin. Oprezno je ispružio vrhove peraja želeći usporiti.

Tada je u oknu spazio drvom uokvireni otvor na kojem je na jednoj kuki bio pričvršćen komadić žute tkanine.

Kliznuo je nekoliko metara naprijed, osvijetlivši ga svjetlošću čeone svjetiljke. Na ulazu u okno nije visjela tkanina, već traka od sedammilimetarskog žutog neoprena trostrukih šavova, kreiranih kako bi se jasno vidjeli u mutnoj vodi. Djevojke su vjerojatno razrezale staro ronilačko odijelo kako bi imale čime označiti pravi put.

Prolaz je bio visok možda dva metra, a usred njega bila su kolica za rudu. Iznad njih nazirao se uzak prostor kroz koji bi se možda mogao provući. Valjda je tamo započinjao dugačak sustav otvora i okana koji se protezao nekoliko kilometara – bez nacrta ili zemljovida nije mogao znati. Međutim, sudeći po fotografijama Dyke­ diversica, otvor bi trebao voditi do mjesta dovoljno suhog za fotografiranje s raskuštranom kosom.

Uspio se provući preko zahrđalih kolica zaglavljenih na mjestu, pokušavajući postupno ubrzati. Imajući trećinu zraka u zalihama, preostalo mu je ukupno četrdeset pet minuta ronilačkog vremena.

Najviše petnaest minuta naprijed prije nego što se bude morao okrenuti i vratiti prema izlazu. Što je dublje ulazio u okno, to se ono više spuštalo. Klinometar je pokazivao nizbrdicu od jedanaest stupnjeva koja se pojačavala.

Možda mu je bilo potrebno još samo kojih stotinjak metara. Potom bi okno vjerojatno trebalo završiti na razini višoj od površine vode, protežući se u suho okno puno zraka. Ili… okna jer sada se približavao raskrižju. Lijevo se doimalo prohodnim. Međutim, desno je bilo trošno, usko i široko jedva metar.

Osvijetlivši mračni prolaz čeonom svjetiljkom, nije vidio baš daleko u nj. Svjetlost je pak bila dostatna kako bi mu pokazala žutu 7 20 6

traku od neoprena, dajući mu do znanja da su Dykediversice krenule tim težim putem. Vitke djevojke, kojih je još k tome bilo i više od jedne, mogle su jedna drugoj pomoći. Naime, on je, kao i uvijek, bio sam i ne bi se imao mjesta okrenuti ako bi nabrzinu morao van.

Erik je rukom gladio rudu posutu injem, plutajući na mjestu.

Potom je odabrao lijevi put, no nakon što se i to okno ubrzo suzilo, osjetio je priličnu ravnodušnost.

Deset metara, dvadeset pa trideset. Uskoro će oba zida okrznuti vršcima prstiju. Nakon četrdeset metara ramenima je doticao stije­ nje. Četrdeset pet. Dva željezna potpornja stvarala su uzak prolaz.

Izvrnuo je tijelo postrance, jedva se provukavši.

Međutim, okno se sužavalo i uskoro je dospio do još dvaju potpornja, toliko međusobno blizu da je morao izvaditi jedan kako bi nastavio. Uperio je svjetlost prema donjem i gornjem uporištu lije­ vog potpornja. Ne bi ih se dalo pomaknuti. Kao da je donje uporište desnog potpornja propalo zbog hrđe. A gore su se dva zavrtnja razlabavila… dok su druga dva i dalje bila postojana.

Uhvatio je desni potporanj i oprezno ga pomakao. Nekoliko beznačajnih milimetara. Da svojski potegne…

Kao da je lebdio na mjestu iznad uskotračne pruge.

Potom je uz pomoć čeone svjetiljke pretraživao tamni prostor koliko je bilo moguće. Okrenuti se ovdje bilo bi… Još je jednom potegnuo potporanj te ga je neočekivano izvadio iz uporišta, uz odron kamenčića i omanjeg stijenja. Voda se zamutila, a on se skutrio, očekujući neizbježan kolaps čitava brda. Nakon nekoliko trenutaka opipao je rukavicama kroz mulj. Rastežući se, uspio se provući naprijed.

Nakon tog uskog grla tunel se širio. Erik je pomislio da bi trebao požuriti. Možda će se to okno i okno koje su cure pronašle spojiti nakon nekog vremena? Preronio je sigurno devedeset ili sto metara u nekoliko minuta. Sto dvadeset, sto trideset. Nije preostalo mnogo do površine vode jer je uspon i dalje bio jednako strm.

Snažno je mahao perajama, a svjetlost njegove čeone svjetiljke šetala je zidovima tražeći zapreke. Bio je toliko zaokupljen promatranjem strana da je tek nakon nekoliko metara prije nego što bi se 7 21 6

zabio u željezna vrata otkrio da je plivao ravno prema njima. Bila su posve zahrđala, prepuna napuklina i rupa, visjela su na kosim šarkama iz zida tunela. Kroz jednu pukotinu mogao je nazreti zapor koji je sprečavao da se sama od sebe otvore.

Osvijetlio je krhak smeđ metal… I što je to bilo tamo? Sloj vapnenca?

Doplivao je malo bliže.

Ne, nije bio vapnenac. Bijele crte od krede. Netko je velikim drhtavim slovima ispisao nerazumljivu riječ: nifelheim Nifelheim… Možda je to bilo ime okna? Bilo kako bilo, kod tih je vrata sve završavalo osim ako…

Erik je položio prste u ronilačkim rukavicama na zahrđalu površinu, oprezno je pogurnuvši.

Vrata su se zapravo pomaknula, makar mrvicu.

Gurnuo ih je jače te je kroz vodu začuo kako su zaškripale šarke.

Duboko je udahnuo iz regulatora. Potom je objema rukama pritisnuo vrata, uprijevši iz sve snage.

Zanjihala su se uz škripu, a šarke su se olabavile iz svojih stoljetnih uporišta. Usput su podigla oblak mulja koji je vodu obojio u smeđe. Nije vidio ništa, stoga se upro u zidove okna i odbacio naprijed prema čistoj vodi. Stubište koje se uzdizalo iza željeznog ulaza nije stigao opaziti.

Glavom je udario u najnižu stubu, a od inercije ronilačka maska strgnula mu se s lica i regulator ispao iz usta. Zbog šoka od iznenadne hladnoće progutao je vodu, zagrcnuvši se. Potom je naslijepo pipkao tražeći pričuvnu cijev, no nije ju mogao pronaći. Zatvorenih očiju pipkao je naokolo dok su mu pluća žudjela za zrakom.

Zrak…

Očajnički se uspravio, zabacivši glavu prema gore – kao da bi mu to moglo pomoći – te se odjednom našao iznad površine vode.

Zafrknuo je, pljunuo i nagonski udahnuo kroz usta i nos: odjednom

7 22 6

ga je zapljusnuo mučan smrad. Hiperventilirao je kako se ne bi stuštio i odmah povratio. Uspuzao je uz najniže stube i potom se pognuo, dišući kroz usta, nikako kroz nos zbog smrada…

Kad mu se disanje primirilo, smogao je snage i pogledao isušen prolaz. Skotrljao se na leđa kako bi se odmorio sve dok polagano nije uspio sjesti.

Raštrkanih misli, Erik je primijetio da je izgubio uže koje je označavalo povratni put prema ishodišnom oknu. Pomislio je da ga je vjerojatno ispustio kod željeznih vrata dok je naslijepo pipkao okolo. Ali da se vrati i da ga potraži… trenutno za to nije imao snage. Neka se najprije voda razbistri, mogao si je priuštiti koji časak.

Od snažna smrada truleži jedva je mogao razmišljati.

Skinuo je peraje i masku koja mu je visjela oko vrata. Čeonu je svjetiljku podigao iznad vode, još jednom se zagledavši prema nastavku rudarskog okna. Ono se usko i vlažno prostiralo u tamu crnu kao ugljen. Ustao je osovivši se na ronilačke čarape obložene gumom i krenuo naprijed.

Tamo gdje su tunel produživali spaljivanjem rudača je bila jednolika i pravilna. Odjednom se okno račvalo, stoga je Erik skrenuo udesno. Potom novo čvorište, no desni odvojak bio je zasut stijenjem. Dakle, morao je ići ulijevo pa udesno jer se hodnik račvao u tri pravca. Završio je u slijepoj ulici te je morao natrag do raskrižja.

Iz kojeg je tunela zapravo došao? Neodlučno je tako stajao usred smrada truleži i smrti.

Nakon kratke stanke pogrbljeno je krenuo sve dublje u labirint.

Imao je slab dojam da se kretao prema sjeveru jer mu se dah pretvarao u sopćuće oblačiće pare. U oknu se više nisu razaznavali tragovi vađenja rude, već jedino nakupine stalaktita koje su visjele s niskog stropa tunela. Bilo je vraški hladno, gorka studen uvlačila se ispod triju slojeva ronilačkog odijela. Što ako se ne bude mogao vratiti na površinu? Koliko će vremena proteći prije nego što se netko zapita gdje je? Hoće li netko započeti

7 23 6

potragu za njim? Erik je stisnutom šakom udario u zid hodnika toliko jako da je trak svjetlosti zadrhtao.

Majka mu je odavno preminula, a iz nekog razloga počeo je misliti na ono što će ostaviti iza sebe u napuštenoj kući. Opseg njegove slave: tri stara sačuvana novinska izreska.

Jedan je bio nekoliko centimetara širok, izvještavajući da je jed­ nom davno u školskoj košarkaškoj utakmici postigao jedanaest koševa. Drugi je bio fotografija; lokalne novine posjetile su kompaniju Dala-El, no istini za volju, stajao je zaklonjen u pozadini.

Preostao je trenutak istinskog trijumfa: kratak navod iz ljetne reportaže o rudniku u Falunu, objavljene u jednim od najvećih novina u zemlji. Tamo mu se vidjelo čitavo lice. Lice, to ga je podsjetilo… na Dykediversice; nije smio zaboraviti zašto je ovdje.

Zastao je.

Međutim, kad je prestao hodati, shvatio je da je vjerojatno došao dokraja. Pogledao je na dubinomjer koji je pokazivao nepojmljivih dvjesto dvanaest metara dubine. Gotovo pedeset metara dublje od djevojaka, i to bez ičije pomoći.

Prstima utrnulim od hladnoće izvadio je limenku s bojom u raspršivaču i drhtavo ispisao svoj potpis “E. H. 212m”. Časak je razmislio i potom dodao “ad extremum”. Zgodan izraz koji je jednom vidio na televiziji. Ad extremum – na kraju, ako se dobro sjećao prijevoda.

Naposljetku, još nekoliko fotografija podvodnom kamerom.

Ovog puta neoprensku kapuljaču ostavio je na sebi zbog hladnoće.

Kad je pogledao fotografiju na zaslonu kamere, vidio je da su mu oči pocrvenjele od nedostatka kisika. Čeonom je svjetiljkom još jednom prošarao zidovima hodnika. Kao da je opazio nešto…

Približio se.

Eto ga, svjetlost je obasjala zahrđao metal. Još jedna vrata? Uistinu bi se trebao vratiti.

Doista, pred njim su bila nova željezna vrata potpuno jednaka prošlima, s istim zaporom s unutrašnje strane. Također… natpis kredom?

7 24 6

náströndu Ustajao zrak ispunio mu je pluća. Náströndu?

Ali nije imalo veze što je pisalo na zahrđalom metalu jer odlučio je da će se sada…

Lagano je gurnuo vrata.

Odmah su se otvorila širom, a šarke su zaškripale. Kad je došao do daha, usudio se naposljetku pokrenuti i baciti pogled unutra.

Stubište je strmo zavijalo nadolje, odmah iza vrata.

Još samo deset minuta.

Namjestio je štopericu na ronilačkom satu, a gumene čarape zaškripale su odižući se od prve stube. One su oblikovale usku spiralu koja ga je svakim novim zaokretom vodila sve dublje. Na završetku stubišta otvarala se – pa, kako je nazvati? Grobnica? Ma, ne, velika špilja. Da, bila je to velika prirodna špilja, zasigurno dvadeset metara visoka.

Odozgo je curila voda, kapajući polagano kap po kap u prepun bazen. Usred bazena uzdizala se stijena, a na stijeni bilo je položeno nešto nalik vreći. Zrak je bio rijedak i nepogodan za disanje, kao nežitko blato, a smrad je bio nepodnošljiviji no ikad.

Kratko će se zadržati tamo i uslikati nekoliko fotografija.

Pokušao se kretati što je tiše mogao, no struganje po kamenčićima ječalo je prostorijom. Zastao je kako bi se primirio, osluškujući kapanje. Svjetlost njegove čeone svjetiljke šarala je zidovima. Zdesna se sjajila žila bakrene rudače koja se protezala sve do stropa. A slijeva?

Trznuo se opazivši nešto što je nalikovalo otvoru u obliku luka.

Međutim, kad se približio i rukom u rukavici kliznuo tvrdom površinom stijene, shvatio je da ga je prevarila igra svjetlosti i sjene.

Još će jednom osvijetlili lijevu stranu da bi potom… no tamo jest bilo nešto!

Isti drhtavi rukopis kredom – no ovog puta nepoznati se autor potrudio ispisavši više od tek nekoliko pojedinačnih riječi.

Erik je jedva uspijevao čitati drhtave retke. Izvadio je kameru.

Bljeskalica je zabljeskala, a on je u nevjerici gledao zaslon.

7 25 6

Vraćajući se prema stubištu, pomislio je kako bi iz srca brda mogao uzeti i kakav suvenir. Možda nešto iz one vreće koja je bila položena na stijeni usred bazena u špilji…? Iduće što je osjetio bila je studen koja se uvlačila ispod odijela dok je gacao kroz vodu koja mu je dopirala do struka. Kad je napokon dopro do vreće, vidio je da je bila pokrivena nečim što je izgledalo kao pljesniva mreža.

Skinuo je rukavice želeći je lakše obujmiti.

Skliska isprepletena nakupina sivih i crnih niti prožetih vlagom; pokušao ju je podignuti te je opazio neki zapleten predmet. Možda alatka koja se zaplela? Uhvatio je držak od sjajnog bijelog metala.

Međutim, nije ga mogao osloboditi, kao da je zapeo. Prstima je pipao duž skliske površine, naišavši na dva, ne, na tri konopca svezana preko nje.

Izvadio je nož od titana i oštricom poput pilice prerezao prvi čvor. Nešto je kvrcnulo. Kvrcnulo? Je li konopac bio toliko star da je okamenio?

Uhvatio je drugi čvor i prerezao ga. Novo krckanje od kojeg se pokrenula čitava vreća. Unatoč hladnoći, Erik je osjetio val grozničave topline. Prerezao je i treći čvor, primijetivši da je odahnuo.

Kad je oslobodio držak, najprije je pomislio da je predmet nalikovao neuobičajeno dugačkom ključu. Kad ga je pak osvijetlio treperavom svjetlosti čeone svjetiljke, uvidio je da se radi o ne­ kakvom križu. Imao je držak i antenu iznad koje se smjestilo svojevrsno oko. U tami je svijetlio blijedom svjetlošću, omča je bila ovalnog oblika.

Erik je golim rukama uhvatio muljevite niti, pokušavajući ih povući postrance kako bi dospio do sadržaja vreće. Niti kao da su zapele, zato je morao svojski potegnuti. Prekasno je shvatio da je prejako potegnuo. Trzajem je povukao čitavu vreću, uhvativši je u naručje i zakoračivši nekoliko nestabilnih koraka unazad dok ga njezina težina nije oborila.

Glava mu je nestala ispod ledene vode u bazenu. Kad se naposljetku uspio uspraviti i sjesti, na svjetlosti čeone svjetiljke ugledao je izobličeno lice. Kožica tanka kao papir napela se preko ženina

7 26 6

jednog zurećeg oka, a iznad korijena nosa, posred čela, zjapila je rupa veličine kovanice.

Tada je ispod vode napipao tri odrezana okrajka. Nije prerezao nikakve čvorove, to su bili ženini prsti. Nagonski se pokušao maknuti unazad, ali njezina glava pratila ga je kao krpena lutka. Opet je povukao niti, uvidjevši da je držao dugu kosu leša.

Kad je slučajno udahnuo kroz nos, u smradu je nazreo jasan miris mrtvog tijela. Žena je mirisala na krv, alkohol i miris staje u toplo ljeto. Miris koji je Erik bez zadrške prepoznao. Mirisala je na svježu crvenu boju za drvo.

7 27 6

Pismo

Dva tjedna kasnije u Falunu, gdje je sipila kišica, vrata robne kuće su zašištala i zatvorila se iza umirovljenika koji je nosio teške vrećice. Ispred trgovine alkoholom nekoliko mladića pregledavalo je moped, ali nitko nije ni pomislio da je trgovačka Ulica Åsgatan bila uistinu nevjerojatno sumorna i dosadna.

Prijeđe li se rijeka, ulazi se u dio grada najbliži rudniku bakra, podignutom na stoljetnim naslagama šljake. Tamo, neposredno nakon mosta, nalazila se falunska policijska postaja, a u jednoj sobi za ispitivanje neonska svjetiljka nije bila ispravna.

Zavaljen na stolici, unutra je sjedio zgrbljen lik u plišanom sakou, s pilotskim naočalama. Sučelice njemu brkati policajac.

Između njih na notesu za bilješke ležalo je pismo s njemačkim žigom. Jedini zvuci bili su monotoni škljocaji svjetiljke i šuštanje ventilacije.

Brko se potom nakašljao želeći završiti razgovor: “Dakle, ni vi ne znate tko je to pismo poslao? No, svejedno se vraćate u Švedsku samo nekoliko dana nakon što nam ga je poštar uručio?”

Don je ispravio naočale: “Pretpostavljam da i za to moram pitati Tajnu službu”, rekao je.

Policajac je ispuhao nos.

“Mislim da ne morate. Izgleda da ih više ne zanimate. Koliko čujem, u tijeku je interna istraga zašto su vas uopće i odveli. A ta vaša takozvana odvjetnica…”

7 412 6

Don je samo odmahnuo rukom.

“Da, kakva kaša, kakva kaša”, promrmljao je Brko sebi u brk.

“A otisci koje ste pronašli na boci?” rekao je Don. “Pretražit ćemo međunarodne baze podataka, no ovdje u Švedskoj nismo pronašli ništa. Udariti toliko snažno tako sitnom rukom… Erika Halla kao da je ubilo dijete. Međutim, tko god je poslao pismo, točno je opisao gdje je boca ležala, kao i udarac, jako pravilno i tehnički. Ubojičino pismo, ali ništa o motivu…”

“Možda o slučaju još uvijek ne znate dosta”, rekao je Don. Policajac mu je uputio pogled koji je trebao biti prodoran: “Ma, što ne kažete? Je li se dogodilo nešto što nam još niste ispričali?”

Don je snažno odmahnuo glavom.

“U tom slučaju, ostat ćemo u vezi”, rekao je Brko nesigurno.

“Hoću reći, dođemo li do novih saznanja.”

U tišini koja je uslijedila začulo se samo povremeno škljocanje svjetiljke. Don je naposljetku odgurnuo stolicu i stavio torbu na rame.

“Dakle, slobodan sam?”

Brko je nevoljko kimnuo te Don ustane. Prišavši vratima, čuo je policajčev glas: “Ispričavam se što smo vam bespotrebno zadali nevolje, gospodine Titelmane. Imate li pravnog zastupnika kojem se možemo obratiti budemo li imali još pitanja?”

Don je pogledao Brku koji je sjedio na svjetlošću neispravne svjetiljke. Potom je rekao: “Ne, mislim da ću se ubuduće snaći i sam.”

7 413 6

7 414 6

Piščeve zahvale

Therese Uddenfeldt – bez tebe ništa ne bi bilo moguće.

Također zahvaljujem: Stephenu Farran-Leeju i Karin Lundwall; Michaelu Kuceri, Anna-Karin Ivarsson, Danielu Öhmanu, Sari Hallgren Öhman, Larsu Pahlmanu, Judit Ek, Niklasu Mölleru, Pieru Franceschiju i Margit Silberstein; Anni Hedin, Katarini Wallentin, Larsu Wallentinu, Mikaelu Uddenfeldtu i Astrid Uddenfeldt; Peteru Gieseckeu, Ricardu Gonzalezu, Eliasu Hedbergu, Olovu Hyllienmarku, Rogeru Janssonu, Håkanu Joriksonu, Olleu Josephsonu, Danielu Karlssonu, Johanni Mo, Margareti Regebro, Lotti Riad, Thomasu Rothu, Salomonu Schulmanu i Katji Östling.

U nekoliko slučajeva, kada događaji u romanu ne odgovaraju stvarnim zbivanjima, stvarnost bi se trebala prilagoditi.

7 415 6

7 416 6

Sadržaj

Pozivnica 9

I. Nifelheim 13 Dalski kurir 28 Pogansko ubojstvo 35 Bube 40 Modra galica 47 Na svjetlu dana 56 Tajna 60 Autocestom prema sjeveru 68 La Rivista Italiana dei Misteri e dell’Occulto 73 Don Titelman 88 Plaža Solrød 96 Ispitivanje 100 San 111 Eberlein 118 Elena 125 Strindberg 128 Buđenje 142 Orao 146 Razglednica 163 Kanila 168 Križ 180 7 421 6

Postaja 184 Vagon 196

II. Ypres 209 Saint Martin d’Ypres 214 Stadsarchief 221 Na poljima Flandrije 227 Saint Charles de Potyze 238 Staklene kapsule 247 Les suprêmes adieux 250 Telefon 263 Odašiljač 266 Posjet 268 Prijava u sustav 274 Mittelpunkt der Welt 281 Wewelsburg 290 Sljepoća 297 Sjeverni toranj 302 Brüderkrankenhaus St. Josef 316 Mechelen–Berlin 318 Izliječena 323 Promjena kolosijeka 325

III. 333 Jamal 338 77. stupanj zemljopisne širine 344 Treći dan 346 Agusto Lytton 352 Eva Strand 358 Jansen 365 Ispod površine 378 7 422 6

Promjena kursa 381 Otvor 386 Crno sunce 392 Sjevernjača 405 Zameo ih vjetar 408 Pismo 412 Piščeve zahvale O autoru O prevoditelju

415 417 419

7 423 6

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Tamara Novak Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice © Nils Olsson/Katslosa Design Godina izdanja 2012., lipanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-395-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

7 424 6

7 425 6

7 426 6