Nitko ne voli centuriona
Knjige J. M. Robertsa u izdanju Frakture SPQR I., Kraljev gambit, 2007. SPQR II., Katilinina urota, 2008. SPQR III., Oskvrnuﾃ各, 2008. SPQR IV., Hram muza, 2009. SPQR V., Saturnalije, 2010.
2
John Maddox Roberts SPQR VI.
NITKO NE VOLI CENTURIONA prevela s engleskog Iva KarabaiÊ KraljeviÊ
Fraktura 3
Naslov izvornika SPQR VI: Nobody Loves a Centurion by John Maddox Roberts ∞ 2001 by John Maddox Roberts ∞ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. ∞ za prijevod Iva KarabaiÊ KraljeviÊ i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-214-6 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 764495
4
John Maddox Roberts SPQR VI. ∑ Nitko ne voli centuriona
5
6
7
8
1.
A
leksandar Veliki kriv je za sve. Otkako je taj mali makedonski bezveznjak odluËio da mora osvojiti cijeli svijet prije no što bude dovoljno star da se obrije, svaka budala s maËem i pristojnim parom Ëizama nastojala je uËiniti to isto. U mojim mladim danima u Rimu je bilo mnoštvo nazovi-Aleksandara. Marije je okušao sreÊu kako bi postao Aleksandar. Sula je probao. Lukul je probao. Bilo je i drugih, koji nisu nikad uspjeli zadobiti ugled kao ti ljudi. Pompej je došao nadomak uspjehu. BuduÊi da je Rim bio republika, nije mogao poput Aleksandra jednostavno naslijediti vojsku, a i bio je previše lijen da bi se zamarao obavljanjem dužnosti potrebnih za više vojno zapovjedništvo, stoga je jednostavno potaknuo svoje odane tribune da proguraju donošenje zakonske odredbe putem skupština, daju mu zapovjedništvo te ustvrde kako je izvanredno stanje sprijeËilo njegov povratak u Rim da se natjeËe za službu. ObiËno je sam stvarao krize. Njegovi su mu tribuni vrlo Ëesto davali zapovjedništvo nakon što je neki bolji Ëovjek obavio veÊinu borbe, pre9
puštajuÊi tako Pompeju ubijanje i pljaËku. No to pokazuje da je Pompej bio inteligentniji od Aleksandra. Rimljani su uglavnom inteligentniji od stranaca. Neprijateljski voe rijetko bi se Rimljanima isprijeËili na putu. To su Ëinili njihovi politiËki neprijatelji kod kuÊe. PolitiËke zakulisne borbe bile su prokletstvo Republike, ali vjerojatno su nas spasile od monarhije tijekom više od dvjesto godina. Osim toga Aleksandar se uglavnom borio s Perzijancima, što mu je beskrajno pomoglo. Rim nikad nije imao posla s Darijem. Aleksandar se s njim dvaput suoËio, i dvaput je Darije pri prvom srazu pobjegao kao išibani babun, ostavljajuÊi svoju vojsku, tabor, tovar prtljage i žene. Svi neprijatelji nas Rimljana bili su prekaljeni, surovi ljudi koji su nam pustili dosta krvi prije nego što su pristali urazumiti se, smiriti se i plaÊati poreze. Aleksandar se nikada nije morao suoËiti s Hanibalom. Da jest, otišao bi ravno natrag u Makedoniju brojiti svoje ovce, a to je, uostalom, jedino za što su Makedonci dobri. Najmanje vjerojatni aspirant od svih bio je Gaj Julije Cezar, no on je stigao najbliže osvajanju Aleksandrove carske krune. Na svoj beskrajni užas pomogao sam mu da onamo gotovo stigne. Bilo je to dugo putovanje, a i nepovoljno doba godine da ga se poduzme. Kasna zima donosi jako loše vrijeme na Italski poluotok, a nije bolje ni u Galiji. Naravno, bilo bi mnogo brže ploviti od Ostije do Masilije, no 10
mrzim putovanje morem kao i svako drugo razumno ljudsko biÊe. Stoga sam sa svojim robom Hermesom i dvije tovarne mazge krenuo iz Rima, uz obalu kroz Etruriju i Liguriju u Provinciju. Gotovo da i ne moram isticati kako nisam bio u potrazi za ratniËkom slavom. Trebao sam napustiti Rim jer je Klodije, moj smrtni neprijatelj, osvojio tribunat za tu godinu i bio u poziciji da napravi nepredvidljivo zlo, a nitko s tim u vezi nije mogao poduzeti ništa tijekom njegove godine na dužnosti. Osim toga moja me obitelj pripremala za višu službu i trebao sam još nekoliko pohoda opasan vojniËkim remenom prije nego što sam se mogao kvalificirati da se kandidiram za preturu, a kad su patroni moje obitelji davali naredbe, morao ih je slušati svatko tko je nosio ime Cecilija Metela. U tim je danima moja obitelj bila daleko najvažnija meu plebejskim obiteljima. Gens Cecilija bila je drevna, nevjerojatno brojna i glasovitija nego što se moglo opisati, s nizom konzula koji su se protezali još od utemeljenja Republike. Moj je otac obnašao svaku dužnost na cursus honorumu, uz ne-cursus službe vojnog tribuna, edila, puËkog tribuna i cenzora. Naravno, bili su popriliËni izgledi da Êu poginuti stjeËuÊi vojne kvalifikacije. No, kao što rekoh, moja je obitelj bila prokleto brojna i nije bilo sumnje da bi se pronašla zamjena. Dakle napredovao sam uz obalu, dajuÊi si vremena za to; zaustavljao sam se da prenoÊim kod prijatelja kad god je bilo moguÊe, a u svratištima sam odsjedao kad 11
je bilo neizbježno; odlazio sam na lokalne igre i sveËanosti kad bi se pružila prilika. Nisam se žurio da stignem do najnovijeg rimskog rata. »ak ni u svojim ranim danima nikad nisam patio od nezrele regrutske tjeskobe da Êe sva uzbuenja završiti prije nego što onamo stignem. Iz Ligurije smo oko podnožja Primorskih Alpa prešli u Provinciju, najraniji od naših izvanitalskih posjeda, kojoj je najveÊa vrijednost bila što nam je omoguÊivala put do Hispanije bez utapanja. Cesta je prolazila kroz niz grËkih kolonijalnih gradova, u pravi Ëas dolazeÊi do Masilije. Bilo je to zgodno mjesto, kakvo kolonije obiËno i jesu. Kad planirate grad ni iz Ëega, možete obratiti pozornost na stvari poput reda, proporcija i sklada. Gradovi poput Rima, koji samo rastu tijekom stoljeÊâ, bujaju na sve strane, s hramovima, stambenim zgradama i ribljim tržnicama, svima zajedno nabacanima. Masilija je takoer bila najsjevernije mjesto gdje ste se mogli pristojno okupati. U tim je danima još uvijek bila neovisan grad i nazivala se Masalija jer Grci ne znaju ispravno sricati slova. Strogo gledano, to je podruËje bilo u ratu, stoga je došlo vrijeme za vojniËki izgled. VeÊ sam nosio svoju vojniËku tuniku i Ëizme. Sjahali smo dok je Hermes uzimao moj oklop s tovarnih mazgi. Moj je rob bio odrastao mladiÊ, u to doba otprilike osamnaestogodišnjak, s nedvojbenim kriminalnim sklonostima. Svaki Ëasnik dok je na pohodu treba vrsnog lopova kako bi ga
12
opskrbljivao potrepštinama i sitnicama koje priËinjaju zadovoljstvo. Kao prvo, navukao sam lagano podstavljenu vojniËku tuniku, s pripadajuÊom suknjom od ukrašenih kožnih traka i odgovarajuÊim trakama koje su visjele s ramena. Potom mi je Hermes zakopËao prsni oklop. Dva su naËina da se steknu izvanredni mišiÊi: jedan su godine napornog tjelesnog vježbanja. Drugi je kupiti ih od oružara. Odabrao sam drugi put. Moj prsni oklop bio je ispupËen od mišiÊa na kojima bi pozavidio i Herkul, a uz to je imao srebrne bradavice i pomno oblikovani pupak. Gorgonina glava mrko je gledala izmeu krupnih prsnih mišiÊa, odbijajuÊi zlu kob. Hermes je prikvaËio moj crveni vojniËki plašt na prstene koji su bili uz Gorgonu i otpakirao moju kacigu, brižljivo podižuÊi njezinu perjanicu od glatke bijele konjske dlake. Kaciga je bila u grËkom stilu, s izboËinom koja je stršila iznad mojih oËiju, bronca je bila uglaËana do zasljepljujuÊeg sjaja i cijela ukrašena srebrnim listiÊima akanta. Ili se možda radilo o bršljanu. Ili Ëak hrastu ili maslini. Zaboravio sam od kojeg sam boga pokušavao zadobiti milost kad sam kupovao oklop. Hermes je zavezao štitnike za obraze ispod moje brade i odmaknuo se kako bi se divio postignutom uËinku. “Gospodaru, izgledate baš kao Mars!” “Tako je”, složio sam se. “Možda sam nepopravljivi civil, ali barem mogu izgledati kao vojnik. Gdje je moj maË?”
13
Hermes je pronašao moj kratki maË te sam ga prikopËao o broncom opasani struk poput jednog od Homerovih heroja. Moj je položaj bio nedefiniran, stoga nisam nosio zapovjedniËku vrpcu. Ponovno smo uzjahali pa odjahali u grad, gdje su me primili s prikladnim strahopoštovanjem, no najbliži rimski dužnosnik imao je uznemirujuÊe novosti. Cezar je odmarširao na sjever, u planine, da se pozabavi nekim narodom koji nazivaju HelveÊanima. Imali su grad koji se zvao Genava u blizini Lemanskog jezera. Svi Ëasnici i pojaËanja morali su se javiti u njegov tabor s najveÊom hitnošÊu. Takav je razvoj dogaaja bio neoËekivan. Nikad nisam Ëuo da se neka vojska kreÊe tako brzo kao Cezarova. Morao ih je tjerati maršem cijelim putem od središnje Italije da bi tako brzo stigli do Lemanskog jezera. ZnajuÊi Cezarovu dugogodišnju reputaciju lijenosti, to sam shvatio kao zloslutan znak. I tako smo jahali ne stajuÊi Ëak ni radi kupanja ili dobrog noÊnog sna. Naši dani dokolice bili su gotovi jer je Cezar promišljeno osigurao postaje za odmor gdje su njegovi Ëasnici mogli dobiti svježe konje, te nisu imali izgovora za sporost. Kazna nije bila odreena, no bila je sigurna poput smrti, jer samo je diktator imao moÊ poput rimskog prokonzula u vlastitoj provinciji. Put nas je odveo na sjever uz dolinu Rodana*, po istoËnoj obali rijeke. Pejzaž je imao svojih Ëari, ali nisam
*
Ime rijeke Rhône u antici. (op. prev.)
14
bio raspoložen da ih zamjeÊujem. Hermes, inaËe tako nepodnošljivo veseo, postao je potišten. Masilija je bila civilizirano mjesto, a sada smo išli u srce Galije, kamo je u prošlosti, osim putujuÊih trgovaca, prodrla samo nekolicina. Prošli smo mnoštvo malih ubavih sela. VeÊina njihovih kuÊa bila je okrugla, napravljena od pruÊa i ilovaËe, natkrivena slamom. Pretencioznija zdanja imala su konstrukciju od masivnih greda, prostor izmeu greda bio je ispunjen pruÊem, opekom ili kamenjem, a sve je bilo okreËeno da bude u ugodnom kontrastu s tamnim gredama. Polja su bila dobro isplanirana, odijeljena niskim suhozidima, ali bez geometrijske strogosti tako dobro poznate s rimskih ili egipatskih polja. Ljudi pokraj kojih smo prolazili promatrali su nas sa znatiželjnim zanimanjem, no bez neprijateljstva. Gali vole boje i njihova je odjeÊa živih uzoraka s kontrastnim prugama i kockama. Oba spola nose krupan nakit, bronËan kod siromašnih, od punog zlata kod bogatih. “Žene su ružne”, žalio se Hermes primjeÊujuÊi pjegavi ten, prÊaste nosove i okrugla lica, toliko razliËite od izduženih, oštrih znaËajki kojima su se divili Rimljani. “Vjeruj mi”, uvjeravao sam ga, “što si dulje ovdje, bolje Êe ti izgledati.” “Ovi ne izgledaju baš zastrašujuÊe”, rekao je pokušavajuÊi zadržati vedri duh. “Kako ljudi priËaju, oËekivao sam divlje divove.” “Ovo su uglavnom seljaci i robovi”, rekao sam mu. 15
“Vojni stalež baš i ne prlja ruke poljodjelstvom ili dru-
gim radom. PriËekaj da vidiš ratnike. Oni Êe biti na razini tvojih najgorih oËekivanja.” “Ako su Gali tako opaki”, rekao je, “kakvi su tek Germani?” Pitanje je bilo poput crnog oblaka ispred sunca. “O njima ne želim ni razmišljati.” Nije bilo teško pronaÊi Cezarov tabor. Rimski je tabor na barbarskom teritoriju poput grada koji je s neba pao u divljinu. Stajao je ondje, pravokutan poput opeke, pokraj lijepog Lemanskog jezera. Ustvari, rijeË “tabor” nije dovoljno dobar opis za ono što rimska legija podigne na svakome mjestu gdje stane da prenoÊi. Prvo izvidnica, koja maršira oko sat vremena ispred legije, pronalazi prikladno mjesto, gdje oznaËi vanjski rub, vrata, glavne ulice i pretorij. Zastavicama u boji oznaËuju kvadrate u koje treba biti smještena svaka kohorta. Kad legija stigne, vojnici odlažu oružje pa uzimaju svoj alat i košare za punjenje zemljom. Kopaju jarak oko cijelog vanjskog ruba i gomilaju zemlju u zid koji je neposredno s vanjske strane jarka. Zid utvruju zašiljenim kolcima koje su cijelog dana nosili na leima. Postavljaju stražarska mjesta i tek onda odlaze u sada utvreni tabor da podignu svoje šatore, jedna jedinica od osam ljudi u svaki šator, deset jedinica u centuriji, šest centurija u kohorti, deset kohorti u legiji ∑ svi postavljeni u okvir tako nepromjenjiv da svaki Ëovjek kad ga usred noÊi probudi uzbuna, toËno zna u kojem se smjeru okrenuti i koliko ulica mora proÊi da zauzme 16
mjesto koje mu je dodijeljeno u bedemu. Na neki naËin rimski legionar, gdje god bio, uvijek živi na istome mjestu u istome gradu. I sam pogled na rimski vojni tabor Ëini me ponosnim što sam Rimljanin, sve dok ne moram živjeti u nekom od njih. PriËalo se da su neke barbarske vojske odustale kad su vidjele legiju kako podiže tabor. Uz Cezarov legijski tabor bio je, nešto manje strog ali svejedno discipliniran i uredan, tabor pomoÊnih Ëeta, koje su unovaËene meu saveznicima ili unajmljene kao plaÊenici: strijelci, praÊkari, konjaništvo, Ëarkaši i tako dalje. Rimski graani borili su se samo kao teško pješaštvo, s kacigama i u oklopima, s velikim ovalnim štitovima, teškim pilumom kojim se iz blizine može probiti neprijateljev štit te kratkim maËem, koji je u vještoj ruci zadivljujuÊe uËinkovit. “Pogledaj to!” rekao je Hermes ushiÊeno. “Ti barbari nikad neÊe napasti mjesto koje je ovako utvreno!” “Tako izgleda rimska moÊ”, rekao sam mu ne želeÊi mu nepotrebno kvariti raspoloženje. U sebi sam bio manje pun pouzdanja. Jedna legija i otprilike isti broj pomoÊnih trupa baš i nije bila sila da se njome suprotstavi cijelom barbarskom narodu. Možda, mislio sam, ti HelveÊani nisu brojan puk. To me trebalo diskvalificirati za augursku dužnost tada i ondje. Takvim utješnim maštarijama Ëesto sam sebe smutim. Iza Cezarova tabora, magliËasto u daljini, mogao sam razabrati nepravilan i neuredan grad, nesumnjivo Genavu. Postrojba je radila i na drugom projektu, zemlja17
nom bedemu koji se širio od jezera izvan vidokruga u smjeru najbližih planina. Ležao je izmeu tabora i grada, a ja sam zakljuËio da je njegova svrha odvratiti Gale od pokušaja da pregaze tabor svojom omiljenom taktikom, nasumiËnim napadom. U potpunosti sam to odobravao. Što više prepreka izmeu mene i tih divljaka, to bolje. Put nas je odveo do mjesta vjerojatno Ëetvrt milje od tabora legije, gdje se radna grupa muËila na vrhu dugaËkog bedema pod nadzorom jednog Ëasnika. Njihova su koplja bila podboËena u obliku tronošca, sa štitovima naslonjenima na njih te kacigama na vršcima kopalja. Tanka koplja i uski plosnati štitovi pokazivali su da su ti ljudi Ëarkaši. Njihov se Ëasnik široko nacerio kad nas je ugledao. “Decije!” Bio je to Gnej Kvintilije Karbon, stari prijatelj. “Karbone! Ne mogu iskazati koliko sam sretan jer te vidim ovdje! Sada znam da Êemo pobijediti.” Sišao sam s konja i prihvatio njegovu ruku, koja je bila gruba kao ruka bilo kojeg legionara. Karbon je bio profesionalni vojnik, veÊ dugo u službi, iz seoske obitelji iz blizine Cere, a bio je onakav staromodni Rimljanin kakvog biste mogli poželjeti. Stari foliranti poput mog oca i njegovih prijatelja pravili su se tradicionalnim Rimljanima, no Karbon je bio istinski primjerak, Ëovjek došao ravno iz Kamilovih dana. “PredosjeÊao sam da Êeš se pojaviti, Decije. Kad sam Ëuo da je Klodije postao tribun, a ti se zaruËio za Ceza18
rovu neÊakinju, znao sam da je samo pitanje vremena kad Êeš nam se pridružiti.” Karbon je, blagoslovljeno bilo njegovo željezom okovano borbeno srce, mislio da gorim od želje za akcijom i slavom. “Što radiš ovdje?” upitao sam ga. “Jesi li zadužen za gradnju?” “Ne, zapovjednik sam pomoÊnih trupa na ovom pohodu.” Kimnuo je prema grupi koja je radila na vrhu zida. “Ovo su neki od mojih ljudi.” “Ti?” rekao sam zapanjen. “Bio si s Lukulom na pohodima po cijeloj Aziji i marširao u njegovom trijumfu! Trebao si imati zapovjedništvo nad legijom. Zašto bi Cezar postavio Ëovjeka s tvojim iskustvom i godinama službe da bude zadužen za Ëarkaše?” »inilo mi se da je to za njega uvreda, ali on je zatresao glavom. “Ovo nije takva vrsta vojske, Decije. Cezar ne postupa poput drugih vojskovoa. On nekima od svojih najiskusnijih ljudi daje zapovjedništvo nad pomoÊnim Ëetama. Vidio si ovaj teren, ove šume? Vjeruj mi, postaje sve gore kako marširaš prema Rajni. Ne možeš marširati s legionarima kroz ovo u bilo kakvoj vrsti borbene formacije. Moraš ih voditi kroz doline, a da bi to uËinio, moraš imati puno pomoÊnih trupa da rašËiste šumu na obje strane linije marša. Takoer, Gali se vole boriti u trku, tako da Ëarkaši u prethodnici moraju biti jako dobri, inaËe Êe ti barbari biti navrh glave i prije nego što ih ugledaš da dolaze. PomoÊne su Ëete važne u ovom ratu.” “Rekao bih da je bilo koja vrsta vojnika važna ako je ovo Cezarova cijela vojska.” 19
“Tako
je. Pretpostavljam da vas ne slijede nikakva pojaËanja?” Pokazao sam palcem iza svog ramena. “Samo moj osobni rob, Hermes. Postoji li nešto što želiš da ukrade za tebe?” Napravio je kiseli izraz lica. “Pretpostavljam da nema smisla nadati se. Pompej je trebao skupiti još dvije legije za nas, ali nismo vidjeli nikakvih naznaka da Êe doÊi.” Pompej i Kras, Cezarovi kolege, osigurali su mu neuobiËajeno petogodišnje zapovijedanje Galijom i obeÊali da Êe ga podupirati. Ako vjeruje ovoj dvojici, pomislio sam, dugo Êe Ëekati svoja pojaËanja. Karbon me pogledao s još kiselijim izrazom lica. “Pa, Decije, napravi sebi, meni, vojsci i besmrtnim bogovima uslugu i riješi se ove paradne oprave prije nego što se javiš Cezaru. Ovo nije vojska poput drugih iz tvojeg iskustva.” “Stvarno? Mislio sam da sam se priliËno dobro skockao.” Prvi sam put primijetio da Karbon nosi jednostavnu oklopljenu galsku košulju i bronËanu kacigu u obliku lonca, lišenu ukrasa, baš kao bilo koji legionar, jedino je njegov maË visio s lijeve strane umjesto s desne i imao je purpurnu zapovjedniËku vrpcu oko pojasa. Upravo u Ëasu kad sam to primijetio, Ëuli smo niz tonova trube iz tabora. “Prekasno”, rekao je Karbon. “Ovo je zapovjednikov poziv. Morat Êeš mu se smjesta prijaviti. Pripremi se za malo zadirkivanja.”
20
Krenuli smo pješice prema taboru, Hermes je iza nas vodio životinje. “Koliko je dug ovaj bedem koji gradite?” upitao sam Karbona. “Proteže se od jezera do planine da zaustavi HelveÊane, oko devetnaest milja.” “Devetnaest milja?” rekao sam, zaprepašten. “Je li to Gaj Julije Cezar o kojem ovdje priËamo? Isti onaj Cezar kojeg sam poznavao u Rimu, koji nikad nije hodao onamo kamo su ga mogli odnijeti i nikad nije podigao oružje teže od svojega glasa?” “Susrest Êeš drugaËijeg Cezara”, obeÊao mi je. Tako je i bilo. Ušli smo u tabor kroz južni ulaz i hodali po Via Praetoriji, koja je poput putanje strelice vodila ravno kroz sredinu tabora do pretorija, unutarnjega kompleksa koji je sadržavao šator za vojskovoin stožer, a okruživali su ga niski zemljani bedemi. Via Principalis sjekla je Via Praetoriju pod pravim kutovima; iza nje se prostiralo podruËje koje su zauzeli viši Ëasnici i one trupe koje su htjeli držati odvojenima od obiËnih legionara, dekuriona i centuriona. Uglavnom su to bili extraordinarii, ljudi s više od dvadeset godina na položajima, koji nisu imali drugih dužnosti osim borbenih. Primijetio sam neuobiËajeni broj šatora poredanih iza pretorija i upitao Karbona o njima. “Specijalna pretorijanska garda koju je Cezar organizirao. Oni su uglavnom pomoÊne trupe, i pješaštvo i
21
konjanici.” Drugi vojskovoe koristili su se pretorijancima, obiËno kao tjelesnim Ëuvarima na pohodu, ali Ëesto i kao posebnim priËuvama koje se moglo angažirati u kljuËnim trenucima bitke. Po veliËini Cezarove garde, pretpostavio sam da je njihova namjena ovo drugo. Ispred pretorija po cijeloj duljini Via Principalis bili su poredani pojedinaËni šatori prefekata i tribuna. Na spoju dviju ulica stajalo je legijsko svetište: šator u kojem su bile zastave. Ispred njega stajala je poËasna straža, a buduÊi da je vrijeme bilo lijepo, zastave su bile otkrivene na svojem drvenom stalku. Stražari su nepomiËno stajali s isukanim maËevima, a po njihovim kratkim oklopljenim košuljama i malim okruglim štitovima moglo bi ih se svrstati u Ëarkaše iz pomoÊnih Ëeta; no njihovo držanje i lavlja koža koja im je pokrivala kacige i padala niz lea pokazivali su da su to signiferi i aquilifer, jedni od najvažnijih Ëasnika u legiji, uzdignuti na tu Ëast jer su bili najhrabriji od najhrabrijih. Pozdravili smo orla dok smo prolazili, a ja sam uoËio da iza orla na Ëetvrtastoj plaketi s rubovima na kojima se vijorila konjska dlaka piše: LEGIO X. To je bilo utješno. Desetu su svi procjenjivali najboljom. To jest, svi osim drugih legija. Poznavao sam mnoge ljude koji su služili u Desetoj, Ëasnike i one koji su se do toga uzdigli od obiËnih vojnika. Kad sam veÊ morao biti ondje sa samo jednom legijom oko sebe, ne bih mogao tražiti bolju. Dva pretorijanca stajala su ispred prolaza u do struka 22
visokom bedemu koji je okruživao pretorij; ljudi naoružani ispruženim kopljima koji su nosili lagane oklope i štitove. Taj branik bio je više simboliËna pregrada nego prava obrana. U sredini istoËnog zida bila je visoka platforma s koje se zapovjednik mogao obratiti forumu, otvorenom prostoru na kojem se legija mogla okupiti i gdje su trgovci poslovali s legijom, a lokalni seljaci u odreene dane mogli postaviti tržnicu. Prirodno, stigli smo posljednji. Veliki je stol bio postavljen pred zapovjednikov šator i svi stariji Ëasnici okupili su se oko njega. To su bili tribuni i prefekti, Ëasnici pomoÊnih trupa i jedan centurion. Ovaj posljednji, znao sam, bit Êe da je centurion Prve centurije u Prvoj kohorti, poznat u svakoj legiji kao primum pilum: prvo koplje. Jedini meu Ëasnicima nosio je bronËane nazuvke priËvršÊene za goljenice, starinski oklop koji su drugi u pješaštvu odbacili prije više stoljeÊa, no za centurione se zadržao kao oznaka Ëina. U trenutku kad smo ušli, pokazivao je nešto na stolu svojim štapom od vinove loze, štapom od tri stope, debljine Ëovjekova palca, još jednom oznakom centurionata. Podigao je pogled, a lice mu se zaledilo. Cezar je bio naslonjen na stol, promatrajuÊi ono što sam sada vidio kao kartu. Iza njega je stajalo njegovih dvanaest prokonzulskih liktora, oslonjenih o svoje fasces. U Rimu su liktori nosili toge, no ovdje su bili u bojnoj odjeÊi: crvenim tunikama sa širokim kožnim remenima obojenim u crno i okovanim bronËanim zakovicama, što je obiËaj koji datira iz doba etrurskih 23
kraljeva. Kako je njegov stožer zašutio, Cezar je podigao pogled i ispravio se, a potom zauzeo svoje uobiËajeno, sveÊeniËko držanje pontifex maximus. Polako, dojmljivo, povukao je nabor vojnog plašta preko glave. “Gospodo”, objavio je, “pokrijte glave. Ovo je posjet s Olimpa. Pobjeda mora biti naša, jer se bog Mars spustio da bi bio s nama.” Skup je prasnuo u hrapavi smijeh, toliko glasan da je vjerojatno uzbunio stražare. »ak se i Karbon smijao tako žestoko da je poËeo štucati. Nadao sam se da je moja kaciga sakrila najužareniji dio lica dok sam stajao ondje kao idiot, s rukom još uvijek ispruženom na pozdrav. “Pretpostavljam da nisi doveo neko pojaËanje, Decije”, rekao je Cezar otiruÊi plaštem suze s lica. “Bojim se da nisam, prokonzule.” “Pretpostavljam da je bilo preuzetno nadati se. Pa, ionako nam je svima bio potreban dobar smijeh. Pridruži nam se, Decije. Tit Vinije nam je baš trebao podnijeti izvještaj o stanju utvrda i neprijateljskim akcijama protiv njih. Nastavi, prvo koplje.” Neprijateljskim akcijama? pomislio sam. Ondje nije bilo vojske nagomilane na uobiËajeni galski naËin uoËi bitke. Crta je miljela preko karte od planina do jezera, a baš je u smjeru jezera centurion pokazivao svojim štapom od vinove loze. “Najslabije mjesto je ovdje, gdje se spuštamo u jezero. Tlo je ondje moËvarno i oni kroz pliÊake dolaze do kraja zida, naprave štete koliko mogu i odjure natrag 24
istim putem. Jednako lako mogu zaprijetiti s ruba planine, ali su previše lijeni da odu tako daleko. Usto, u moËvarama ih ne možemo goniti konjicom.” Cezar je podigao pogled prema Karbonu. “Gneju, želim da skupiš malu vojsku odabranih pomoÊnih Ëeta; dobre plivaËe koji se ne boje vode. Bez oklopa, pa Ëak i kaciga. Samo kratko oružje i laki štitovi. Želim kraj tih napada Gala s plivaÊim opnama na nogama.” “Bit Êe na dužnosti noÊas, zapovjedniËe”, rekao je Karbon. ProËistio sam grlo. “Mars želi govoriti”, rekao je Lucije Cecilije Metel, moj daljnji roak, s nadimkom “Kvrgavi” zbog dvije istaknute vene na licu. Nosio je tribunsku vrpcu preko jednostavnog oklopa. “Drago mi je da te vidim, Kvrgavi”, rekao sam široko mu se osmjehnuvši. “Gdje je sto sestercija koje mi duguješ od trka u Ceri prije dvije godine?” To ga je ušutkalo. “Imaš li kakvo pitanje, Decije?” rekao je Cezar. “Molim te, imaj strpljenja sa mnom, zapovjedniËe, buduÊi da sam tek stigao. S vanjske strane bedema nema barbarske vojske, dakle pretpostavljam da HelveÊani još uvijek s nama pregovaraju. Kako to mogu Ëiniti istodobno šaljuÊi napadaËe da nas uznemiruju?” “To nisu Gali s obale koji se znaju ponašati kao civilizirani ljudi”, rekao je Cezar. “Njihovi izaslanici govore za narod u cjelini, ali misle da treba razumjeti kako Êe neki mladi ratnici dolaziti noÊu da bi strelicama i kopljima gaali tabor. Za njih to nije ništa ozbiljnije od 25
živahnoga konja koji preskoËi ogradu do polja drugog Ëovjeka.” “Oni rado zarobljuju stražare i vojnike u ophodnji”, rekao je Tit Vinije, prvo koplje. “Oni su lovci na glave, znaš. PronaÊi Êeš velike hrpe lubanja duboko u šumi gdje su njihovi sveti gajevi.” On je bio tipiËni prekaljeni vojnik koji pokušava zaplašiti novog regruta, meutim trošio je vrijeme uzalud. U Hispaniji sam vidio puno gore od toga. “Decime Varone”, rekao je Cezar, “stanje zaliha, ako smijem.” UoËio sam da Cezar govori na žustar, odsjeËan naËin, priliËno razliËit od tromog stila kojim je afektirao u Rimu. “Zalihe žita, ukuhanog voÊa, ribe i mesa dovoljne su za još deset dana, dvadeset ako se obroci prepolove. Opskrbni tovar iz Masilije trebao bi stiÊi u svakom trenutku.” “Decije, jesi li prošao uz opskrbni tovar na svom putu ovamo?” “Ne, prokonzule.” “Kvestore, poveÊaj nabavu od lokalnih seljaka. Ne želim da me zatekne oskudica zaliha kad se HelveÊani smisle da nas napadnu.” “Tražit Êe pretjerane cijene za lošije proizvode, gospodine.” Kvestor je bio mladi Ëovjek ozbiljna izgleda koji mi se odnekud Ëinio poznat. “Plati im uz što manje cjenkanja”, rekao je Cezar. “Stanje blagajne ništa ne znaËi za ljude koji se bore. Stanje njihovih želudaca znaËi im sve.” 26
“Da,
Cezare.” Sinulo mi je kvestorovo ime: Seksto Didije Ahala. Bio je na istoj dužnosti u Rimu prije godinu ili dvije i nisam mu zavidio na tom položaju. Prokonzulov kvestor odgovoran je položaj, no to je najdosadniji moguÊi posao, voenje raËunâ i ugovorâ u provinciji i njezinim vojnim postrojbama. Nakon otprilike sat vremena slušanja izvještaja, izdavanja zapovijedi, prenošenja lozinki i tome sliËnog sastanak je okonËan. Cezar je pokazao da trebam ostati, zajedno s Vinijem. “Prvo koplje, trebamo mjesto na koje Êemo rasporediti Decija Cecilija Metela Mlaeg. Što predlažeš?” »ovjek me promotrio s ležernom ravnodušnošÊu koju profesionalni vojnici Ëesto pokazuju prema nižim Ëasnicima amaterima. Samo se vještinom u bitki moglo zadobiti neko poštovanje ljudi poput njega. “VeÊ imamo više Ëasnika nego što trebamo, prokonzule. Ono što trebamo jest više legionara.” “Izgubit Êemo ubrzo nekolicinu i jednih i drugih”, primijetio je Cezar. “U meuvremenu Deciju treba borbeni raspored.” Vinije se sagnuo i podigao svoju kacigu s mjesta na kojem je ležala ispod stola. “Konjaništvo”, rekao je. Htio me skloniti s puta, zbog Ëega ga nisam mogao kriviti. Neiskusni Ëasnici, posebno zeleni tribuni, prokletstvo su centurionova postojanja. Mogao sam mu reÊi da nisam nevješt u vojniËkom životu i pohodima, no to ga vjerojatno ne bi zadivilo. “Izvrsno. Decije, možeš se javiti u pretorijansku alu. 27
Njihov je sadašnji zapovjednik Gal po imenu Lovernije, ali mu treba nadreeni rimski Ëasnik. Kao pretorijanac povezan si s mojim osobnim stožerom, tako da Êeš vjerojatno provoditi puno više vremena sa mnom nego sa svojom alom.” “Pretpostavljam da oni nisu hispanska konjica?” Imao sam popriliËno iskustvo u jahanju s Hispancima. “Gali”, rekao je Cezar. “Ali smrtni neprijatelji HelveÊana.” Što ne znaËi puno jer su Gali neprestano bili jedni s drugima u zavadi. No dobro, svaka konjica morala je biti bolja od rimske konjice, koja je kroz povijest bila onoliko jadna koliko je naše pješaštvo bilo nenadmašno. Poput plovidbe morem, ratovanje na konjima jedna je od onih stvari za koje nemamo sklonosti. “Prokonzule, s vašim dopuštenjem, otiÊi Êu i provjeriti straže.” Vinije je zavezao trake svojih štitnika za obraze ispod glatko izbrijane brade. Njegova je kaciga bila jednostavna kao i ostale koje sam vidio u ovoj legiji, osim njezine kreste od konjske dlake, koja se protezala s jedne na drugu stranu umjesto s Ëela prema zatiljku, što je bila još jedna razlikovna oznaka centurionata. “UËini tako”, rekao je Cezar odgovarajuÊi na pozdrav. Kad je Ëovjek otišao, opet se okrenuo prema meni. “Dozvoljavaš mu veliku slobodu, Gaju Julije”, rekao sam ∑ mogao sam biti manje služben sada kad smo bili sami. “Dozvoljavam svim svojim centurionima veÊu slobodu nego veÊini svojih Ëasnika. Kralježnica legija su centurioni, Decije, a ne politiËki oportunisti sa zapo28
vjedniËkim vrpcama. O, nekolicina poput Karbona i Labijena izvrsni su vojnici, ali moji centurioni, znam da se mogu osloniti na njih.” “Možeš li se osloniti na bilo koga drugog?” ToËno je shvatio znaËenje mojih rijeËi. “Što se priËalo u Rimu kad si odlazio?” “Pa, nisam baš bio u Rimu. Grad je sada za mene opasan, stoga sam boravio na oËevom imanju u Etruriji neposredno prije...” Cezar je na to nestrpljivo odmahnuo rukom. “Baš me briga i da si bio u Ateni. Ti si Cecilije Metel i znaš što se priËa po Forumu. Što?” “Da su ti tvoji neprijatelji u Rimu dali ovu iznimnu zapovjedniËku dužnost posve sigurni da neÊeš uspjeti. Da su Kras i Pompej progurali ovo zapovjedništvo na skupštinama i kroz senat iz istog razloga. Da Êete ti i tvoja vojska izgubiti snagu i umrijeti ovdje u divljini poput groža na trsu kad krtice oglou korijenje.” Pogledao me duboko usaenim oËima. “Još nisam spreman postati grožica. Prvi dio je toËan, ali ne i ostatak. Imam punu potporu Pompeja i Krasa, ne boj se.” “Ali što s tim, Gaju Julije? Znaš kako Pompej djeluje. Dopustit Êe ti da obaviš cijelu borbu i potom ti u posljednji trenutak oduzeti vojsku.” Cezar se ledeno osmjehnuo. “Ali to je politika, a ja sam daleko bolji u politici od Pompeja.” “Dobro ∑ to je stvarno istina”, složio sam se. “Decije, što misliš, zašto sam se toliko trudio da osiguram ovaj prokonzulat?” 29
“Zato što Gali veÊ godinama kuhaju nevolje i vjero-
jatno dopuštaju Germanima da prelaze Rajnu”, rekao sam. “Ovo je jedini veliki rat na obzoru, i to rat u kojem se mogu zadobiti slava, plijen i trijumfi.” Sada se nasmiješio nešto toplije. “To je dosta grubo reËeno. Ne misliš da je patriotizam moj motiv?” “Ne bih vrijeao tvoju inteligenciju govoreÊi to.” “Dobro. VeÊina mojih tribuna su ulizice.” Približio se i uhvatio me za ruku. “Decije, smisao ovog zapovjedništva puno je dublji od samog bavljenja HelveÊanima. Ovdje u Galiji leže izvanredne moguÊnosti! Doma u Rimu ljudi misle da to ne znaËi ništa osim ganjanja biËem nekolicine surovih polugolih divljaka, ali u krivu su. Kras želi rat s Partima jer misli da Êe samo pokoravanje bogatih civiliziranih neprijatelja uËiniti njega i Rim bogatim. I on je u krivu.” “Svakako sam naumio izbjegavati Krasov rat, kad ga ovaj zametne.” “Dobro. Ostani sa mnom ovdje u Galiji. Kažem ti, Decije, ljudi koji me budu podržavali ovdje iduÊih pet godina, gospodarit Êe Rimom iduÊih trideset godina, kao što su oni koji su podržavali Sulu vladali njime prošlih trideset!” Bile su to hvalisave rijeËi, izgovorene sa žarom. Naravno, nije se obraÊao meni. ObraÊao se gens Ceciliji, Ëiju je potporu oËajniËki želio. Njegov poziv nije bio pretjerano istanËan. Moja je obitelj bila meu Sulinim podupirateljima, što je za posljedicu imalo pozitivne uËinke na našu politiËku važnost. 30
“Znaš
da baš i nisam neki vojnik, Gaju.” što? Rim stvara mnoštvo vojnika. Ti si Ëovjek neuobiËajenih kvaliteta i jedinstvenih talenata, kao što sam Ëesto iznosio u društvima raznih provenijencija.” Ovo posljednje bilo je istina. Cezar je bio poznat po tome da me hvalio ljudima koji su me proglašavali pukim ekscentrikom, ako ne i posvemašnjom budalom. Ovo nije bio Cezar kojeg sam poznavao u Rimu. ZvuËao je kao Ëovjek obuzet osvajaËkim porivom. Svakako, nije izgledao poput osvajaËa. Visok, mršav, jako je brzo Êelavio i izgledao uvelike prekrhko da bi natovario težinu vojske na svoja uska pleÊa. Nosio je obiËnu bijelu tuniku, a samo su legionarske Ëizme i sagum nagoviještali njegov položaj. Izmeu tunike i Ëizama protezale su se njegove noge, mršave poput rodinih. “Uzet Êu u obzir ono što kažeš”, rekao sam mu zaklinjuÊi se u sebi da Êu zbrisati iz Galije što brže budem mogao. “OdliËno. Sada idi i pridruži se svojoj ali. Oni su smješteni u sjeveroistoËnom kutu tabora. Iz opskrbnog šatora uzmi što god ti treba od opreme. Potom se vrati ovamo na veËeru. Svi moji Ëasnici koji nisu na straži ili drugim dužnostima veËeraju u mojem šatoru.” Ispružio sam ruku na pozdrav. “Odlazim sada, prokonzule.” Uzvratio je pozdrav te sam krenuo. “I, Decije?” Okrenuo sam se za pola kruga. “Gospodine?” “Riješi se te smiješne oprave. Izgledaš kao kip podignut na Forumu.” “Pa
31
Iznenada sam shvatio koliko bi apsurdno Cezar izgledao u sveËanoj odori, poput sprdnje od vojskovoe u jednoj od Plautovih komedija. Zbog toga je inzistirao na vojniËkoj jednostavnosti. Nije imao nikoga u blizini tko bi izgledao bolje od njega.
32
326
Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Ilustracija na naslovnici Tihomir Tikulin Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2011., travanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-214-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
328
326
Nitko ne voli centuriona